Vesna Parun

Daca · ~Žena Sanjicinog švalera~

ČAROLIJA JUTRA

Čarolijo jutra, oblaci šetači,

putnici beskrajni slobodnih visina!

Sad smo mi delije, a vi promatrači,

vi ste male bure, mi smo olujina!

Putujte, čergari, ždrali zavičajni!

Pozdravljamo tihu vožnju vašeg leta.

Plovite neznani u daleke ravni,

iznad žitnih polja, iznad suncokreta!

Probudite ptice, oči, vodenice,

krilom čegrtaljke, zviždaljkom o pasu!

Budite glasnici zemlje krasotice,

kojoj sunce zori u svakome klasu.

Pričajte o nama, plahi skorotele,

širom glasna svijeta, diljem oceana!

Pjevajte o zemlji koja juri, teče,

u mir svojih dana, bijela, rascvijetana

-----------------------------------------------------------------------

Daca · ~Žena Sanjicinog švalera~

ROPSTVO

Žena sam...

Moja ispovjest prastara i tužna

drhtala je neizgovorena

pred nepomičnom savješću planina.

Ostanite bezazleni

dok pjevam ovu himnu istinitu

o robinji i ženi i orlu

koji je uzletio u modrine.

Ljubila sam najljepše mladiće

u ovoj dolini i u svim dolinama

kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.

Da znate kako sam ih ljubila

vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih

vi nikad ne bi spavali spokojno

pokraj žene ili pokraj šume

ni pokraj ognja skitnica.

Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani

u koji se zaputi, ni od koga praćen.

Nema močvare koju ne pregazih

ni stabla pred kojim ne klonuh

ni brda put kojeg ne dizah oči

tražeći spas.

Ljubav je bila jača od mene.

Moje tijelo je strepilo.

Dodirujući sreću, cestu otkritu

koja izmiče u nedogled.

O, vi koji trošite suze

za svaki rastanak, za svaki cvijet

za svaki krug koji nestaje na vodi,

vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol

i ostajete ponižene pred sudbinom;

Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja

prašinu ljepote koja nas zasipa.

Breme ljubavi pod kojim smo se slomile

noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod

svoje crne utrobe. Kao da nosimo

zapaljenu buktinju života.

Ja nisam ništa mudrija od vas.

Moj put isti je kao put vodonoše

koji ne može izbjeći strminu izvora

i počinkom ne umanjuje jaram svoj.

Gledajte moja ramena.

Ožiljci na njima isti su kao i vaši.

I bore oko mojih usana

gorke su od godina strpljenja

i od pelina šutnje.

Ne zatvarajte prozore,djevojke !

Ovo je i vaš glas, ovaj glas

preplašene noći što je prezrela

svoje ropstvo, i hoće da postane orao.

Izađite na ulice, i vidjet ćete

kako klečim na svakom pragu

na kojem je klečala Žena.

Nijedna od vas nije bila

tako pokorna kao ja.

I nijedna od vas nije tako prkosno

i gnjevno uspravila svoje lice,

i pogledala nad vrhove smreka

gdje su orlovi

i gdje je Ljubav.

O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,

šta mi je da pregorim nekoliko proljeća

nekoliko izvora, i žetve najljepše

koje se neće vratiti nikada !

Šta je meni da prebolim travu

svog djetinjstva i grad svoje mladosti.

Bila sam odana miru ljubavi.

I plakala sam kada bi vjetar

zatresao njene krošnje u nevrijeme.

Ljubav je bila jača od mene,

A muškarac je bio hram

s pročeljem zlatnim od mojih sanja

na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila

pred prag, i legla na kamen

pokrivši se mokrim zvjezdama.

A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke

jednako umorne kad stišću hljeb

i kad noše oružje i stjegove.

Govorila sam da moju mladost

još nije dodirnula noć.

I skrivah suze da bi mi vjerovao.

I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh

kojim žena sebe dariva zauvijek

onome s kim će podijeliti tajnu,

oni su odvrnuli svoje lice od mene

i gledali su nekuda u daljinu

ljubomorni na slobodu

visoko raskriljenih ptica,

što su odabrale pustoću vidika

i odrekle se ljupke doline

koje se oni nisu mogli odreći.

I grlili su me odsutno

i mrzovoljno. I svlačili me

kao krivca, ne kao ženu.

I te noge su me gazile,

te ruke su me bičevale,

ta usta narugala su se cjelovima.

Ali ja sam se smiješila i dalje

postojano i bezazleno.

Ja sam ih ljubila.

Govorila sam da su dobri i mudri

i skrivala suze, da bi mi vjerovali.

Zatim su me milovali

kao što kraljevi miluju robinju najdražu.

A ja sam u njihovim rukama osjećala

usplamtjeli žar bića. I u njihovu glasu

zavijanje vukova u divljini.

Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,

prah ove ceste i ovaj zdenac

kome zazvah vodu duboku.

Kad ih pogledah, to bjehu vukovi.

To bješe zaista divljina i noć,

a ja tek plijen, pred pećinu domamljen

u brlog pohotnika, pred noge osvajača.

A oni su i dalje gledali spokojno

u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,

i za koju mislim da bijaše orao

što je kružio nad dolinama.

I kad su već sasvim vjerovali

u moju blizinu i moju postojanost,

ja sam pogledala onamo kud su gledali oni

u daljine modre i raskopane, u visine

put kojih se vinuše najsmjeliji.

I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica,

raskriljeni orao nasred neba.

Tada stadoh da se smijem.

Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala

mimo trave i plastova pšenice,

do crne vjetrometne zemlje

kojom su mi snagu opasali.

I smijeh moj se budio u zoru

i prosipao do prvih zvijezda.

A onda sam zaspala umorna

kao od hoda kroz planinu.

Čudila sam se tom putniku podmuklom

koji je zaustavio konja

pod ovim brdom, na ovom pjesku.

I traži noćište na pragu žene.

I želi da mu pjevam uspavanku

ja, koja ću prezreti nježnost

da bih dosegla svoju istinu.

Ja, koja svoju sutrašnju čežnju

već čitam u lijetu ptice izgubljene.

I odvrnula sam svoje lice

da želju na njegovu licu ne vidim.

I prestala se smijati.

I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno.

Odoh na put žalosni da budem pjevač lutanja.

Ja više ne tražim. I ne vjerujem...

Ne vjerujem u vrlinu gospodara.

Pamtim kako ruke bičevi postaju,

i kako je zagrljaj muškarca strašan

kada se odmaraju osvajači

i kad se u njihovu zahvalnu glasu

opet čuje zavijanje vukova.

Zato, mladići iz moje doline,

ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi

krotka i pokorna kao srna.

Ni kad vas napajam i tetošim,

ni kada ištem vašu vjernost

u zamjenu za proljetni oblak u visini,

za oluje mog promjenljivog srca.

Jer, jao onom ko mi povjeruje

i ko dovede svoje stado

pred moj šator, da ga othranim!

Ja ću ga napustiti

u čas kad tama obavija polja.

Uspravit ću svoje lice

i stresti cvijeće kojim ste me okitili.

I drhtat ću, jer je stablo u daljini

velišanstveno, a vaša ljubav ništavna.

I vaši ognjevi pred ognjem zore

kržljavi i turobni.

Idite svojim putem, zaljubljeni!

Moja svirka nije za vaše uho!

Ljubav je bila jača od mene.

Ali pjesma postade orao

i napušta svoju dolinu.

Put modrih gora lete orlovi

i ne okreću se.

To je ispovjest žene i robinje.

Himna ponižene ljubavi.

To je pjesma o mojoj istini

što je istina ostavljenih...

-----------------------------------------------------

Daca · ~Žena Sanjicinog švalera~

NE PITAJ VIŠE

Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj

zašto raste trava i zašto je nemirno more.

Pitaj otkud stiže vjetar proljetni

i bijelom lađom snova tko krmani

kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.

Znaš li odakle koralj na dnu oceana?

Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti,

ali ti živiš daleko od glasa valova.

Tvoja je misao strma pećina

o koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj zašto te ljubim.

Pristupi k meni! Tužno je moje srce.

Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta

na viskoj planini zaborava.

----------------------------------------------------

Daca · ~Žena Sanjicinog švalera~

TI KOJA IMAŠ RUKE NEVINIJE

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost,

ti koja umiješ s njegova čela čitati

bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sijenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom,

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama,

Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi

I blaga budi u njegovom snu

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči.

Šeći se njegovim žalom.

Neka te susreću

ožalošćne pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom.

Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

i žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom će biti ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uboda na pustome drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama.

Ja ne dočekah najljepše doba

njegove muškosti.

Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda cu ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim njegovo lice

dok na njega budu silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu!

----------------------------------------------------------

jeje81 · Početnik Domaćeg.de

Da Si Blizu

Da si blizu, naslonila bih celo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u nocnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kucom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijece
pred dolazak oluje u vecer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih ociju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, cekajuci proljece.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što vec sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noc je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijedjenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

Tajana · Početnik Domaćeg.de

VECERNJA ZVIJEZDA

Nisko na nebu vecernja zvijezda sja.
Jos zamor ljeta u dolini traje.
Noc je, a mi idemo pustim krajem
zar prolaznosti obasjava nas put.

Kako je sutljivo more u daljini!
Beskrajnost njegova je samotna.
Tu blizu negdje u travama pognutim
glas zrikavca tuzit ne prestaje.

Noc je, a mi idemo golim krajem.
Mladost nasa zalazi za planinu.
Gasne zvijezda. Planina rastuc sja.
U tisini nestaje nas put.

Tajana · Početnik Domaćeg.de

ZAGRLJAJ

Što šapću tvoje oči brzim
pticama s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna
i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.

Tajana · Početnik Domaćeg.de

ANDJEO LJETA

Dugo je, dugo sazrijevalo u krošnjama, u dušama
to bijelo podne svijeta, plod glasova i tmine.
Taj sjaj povrh svega, zrcaljen u ružama što
osluškuju slasti pehara iz davnine

i disanje, i strast zelenih pcela noci
zabrujalih u tijelu vrelog suncokreta...
Dok dan nevin tka u putenoj samoci tananih prividjenja klas,
andjeo ljeta

zastavši na zlatnim ljestvama od pruca,
u san i oblak zaljubljen,
još traži u tajnoj kuli prostora
nezasicen val.

Na dnu moje jave kristal nadahnuca
blješti kao uštap oznojen, u raži.
A uzlijece iz ruku cežnja,
crni ždral.

Tajana · Početnik Domaćeg.de

NA RASKRSCU

Na raskršću slučajno biram put
i dospijem uvijek onamo gdje me očekuju.
Volim ljeto.
Kao ruke mladića koji ozdravlja
i polako ustaje iz žute sjete soba -
ruke ljeta za suncem ispružene,
nudeći mu zanesene obrise našeg tijela,
libido ptica i med hladovine.
I jesen volim.
Ima dobrote u gustom sjaju rujanskih
perivoja, u brončanoj vazi listopada dok
se puni crvenom zvonjavom večeri i boja.
I zima
katkad posjeduje mekoću prve ljubavi
u dugoj tajni trulog dječjeg sna,
sa zebnjom bjeline koja sve oprašta
i sve je kadra da započne iznova.
Ali, mašta bilja bila je okrutna
kada je dodala jedno godišnje doba koje živi
samo od prozračnog rasula snijega,
od nježne smrti sviju početaka.
Daljino puna nesporazuma!
Blizino lišena slatke groznice čekanja!
Paučino poljupca, prag srca si mi oplela.
Proljeće, kako si u svemu što
nam nudiš nemilosrdno!
Na raskršću slučajno biram put
i dospijem uvijek onamo
gdje je upravo izdahnulo proljeće
na usnama žednih ljubičica.

aureliano · ♣ El Capitán ♠

DOM NA CESTI

Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i dom moj.

aureliano · ♣ El Capitán ♠

ZA SVE SU KRIVA DJETINJSTVA NAŠA

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
oteščale i tužne

dreamwalker · ***dragancee***

PRIJATELJSKA ŽALOST

Kome je stalo da imaš dvadeset godina

i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?

Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni

možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.

Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).

I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi

i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.

A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.

Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.

Ah, pričat ću im kako polagano umiru

stari parobrodi.