Mrkonjic Grad

-Elly- · Dobro upućeni član

Je li iko cuo za ovaj grad ili mozda bio u njemu? Wink

Daca · ~Žena Sanjicinog švalera~

Cula jesam,ali nisam imala prilike da ga posetim Wink

Ali sam na sajtu Mrkonjic Grada nasla izuzetno duhovitu prezentaciju Very Happy

Pa evo,ko se nadje ovde,a nije posetio ovaj grad moze nesto vise saznati o njemu i o ljudima koji ga naseljavaju Wink

Mrkonjić-Grad je jedinstven

U tome se slažu i oni koji ga vole i oni koji baš i nisu njegovi obožavatelji. Sjećate li se priče o nastanku imena Orugla? Po narodnom predanju, jednom davno neka djevojka je, prvi put vidjevši tadašnji grad uzviknula: "O, rugla!", po čemu je brdo iznad Mrkonjića dobilo naziv Orugla...

Šta da se kaže kada vam prijatelji na pitanje o tome kako im se sviđa u Mrkonjiću (gdje su prvi put u posjeti) odgovore da je okolina prelijepa.
Opet, nije da ovaj grad nema nešto posebno. Ako ništa drugo, rijetki su gradovi gdje "ovce pasu pod ručnom".

Za Mrkonjićane kažu i da u Banjaluci hodaju pogureni naviknuti na mrkonjićke strme ulice.
Za sve ostale gradove može se dati nadmorska visina, ali ovdje ne. Visinska razlika od dna grada (stočne pijace) pa do gornjeg dijela (recimo Partizanskog groblja) je oko 100 m. Grad je zaista napravljen na "nemogućem" mjestu. U pravcu Banjaluke je Bjelajačko polje, prema Ključu je velika visoravan, prelijepo mjesto za podizanje grada. Sta je tu je.
Problem strmine dobija na težini zimi. Komunalno preduzeće se ne može baš pohvaliti prevelikom organizovanošću i marljivošću (ako uplate reklamiranje ova recenica se brise Smile

).
Poledica na ulicama izaziva padanje. Žrtva padne okliznuvši se, a posmatrači "padaju" od smijeha. Šalu na stranu, povrede znaju da budu i ozbiljne.

Statistika procjenjuje broj stanovnika na 18.200.
Pogled na zagušenje automobilima subotom uveče kaže: "Samo automobila ima toliko". Podaci govore da je još prije poslednjeg rata po automobilima po glavi stanovnika Mrkonjić bio na drugom mjestu, odmah iza Maribora.

Takođe je bio u vrhu po količini popijenog alkohola po glavi (grlu) stanovnika.
Kako to dvoje ide zajedno svjedoče crne mermerne table kojima su "okićeni" putevi u okolini.

Mrkonjićani imaju i svoj omiljeni sport. To je razgovor na ulici, i to na samom njenom središtu.
Postoje tri varijante:
1. Razgovor dva pješaka na sredini ulice
2. Razgovor pješaka i vozača, pri čemu pješak dolazi do prozora vozača (znači sa sredine ulice)
3. Razgovor dva vozača u mimoilaženju.
Da se razumijemo, i automobili i pješaci pri ovom sportu se ne kreću (na veliku "radost" ostalih učesnika u saobraćaju.)

Pijuckanje kafe tokom dana, sa laganim isčitavanjem dnevnih novina je drugi omiljeni sport Mrkonjićana. Lagano, uz pozdravljanje poznanika i prijatelja koji se susretnu.
Inače je pozdravljanje, kao rijetko gdje, izuzetno cijenjeno u nasem gradu. Kada se o nekom hoće pohvalno izraziti onda se kaže: "Neće proći a da ne pozdravi".
Možete biti plemeniti koliko hoćete, pomagati ljude šakom i kapom, ali ne pozdraviti na ulici nekoga je velika uvreda. Naročito su Baraćani označeni kao ljudi skloni rukovanjima svakakve vrste. Poznata je anegdota da je Baraćanin, kada je došao u Banjaluku, srušio biciklistu koji je ispružio ruku da signalizira skretanje, misleći da ovaj hoće da se pozdravi.

Neobična je mrkonjićka ljubav prema automobilima. Zbog njih trpe i čekanje na ulici, i mukotrpno traženje parkinga, i stavljanje i skidanje lanaca zimi, guranje "da upali", guranje da pređe poledicu, cijenu "supera" od oko 1.90 DEM, odmrzavanje brava zimi, prekrivanje točkova kartonom ljeti...
Stare dobre "zastave" su zadnjih godina zamijenili njemački polovnjaci. Sem rijetkih izuzetaka, uglavnom su to automobili "u pubertetu" (od 10 do 18 godina).
Posljedica toga je da su pootvarani i autootpadi. Vjerovali ili ne, ali postoji reklama pored puta na kojoj piše: "Srećan put želi vam autootpad ..... "!????
Kao kada bi pisalo "Dug život i dobro zdravlje želi vam Pogrebno preduzeće ..... ".

Ratovanje sa saobraćajem se posebno rasplamsava ponedjeljkom, tradicionalno pijačnim danom. Ponedjeljak u Mrkonjiću je nešto što se ne da opisati. Gomila ljudi koji se kreću ulicama, pseudotrotoarima, gomila prodavaca raznoraznih sitnica na improvizovanim tezgama, gomila... Šarenilo svakakve vrste.
Ponedjeljak je toliko ukorijenjen kao pijačni dan da je postao sinomim za to. Cuvena je mrkonjićka izjava da je "u Jajcu ponedjeljak srijedom".
U pradavna vremena je pijaca bila na Kolobari (sadašnji park i Trg Petra Mrkonjica). Potom je pijaca premještena na sadašnje mjesto, a stočna pijaca je izmještena na Rudine. To su bila vremena kada se na pijaci prodavala samo hrana. Sa ratom su pijačne tezge preplavile turske jakne, novopazarske farmerice, kineska bijela tehnika... Haos je bio potpun. Kroz gomilu ljudi su se probijali automobili i glasovi tipa: " 'Ajmo žene, gaće, gaće, štipaljke....!".
Sada su tezge za odjećom i ostalim niskokvalitetnim drangulijama izmještene na Rudine (izgradjene su namjenske tezge), a stočna pijaca je pomjerena kod "Plavog mosta" prema Bjelajcu. Šverc nije iskorijenjen, ali je makar koliko toliko kanalisan. Ne dešava se više da na 50 m od strogog centra grada stoje konji i konjska kola, a u njima kokoši povezanih nogu, spremnih za prodaju.
Ovo je, naravno, samo početak price. Uskoro ćete čitati i nastavak...

[23.3.2001.]

preuzeto sa sajta www.mrkonjic-grad.com

Panorama Grada

Jesen na Balkani
Gužve na Balkani su završetkom ljeta i vrućina definitivno prošle...
Jesen i proljeće na Balkani su vrijeme za odmor i uživanje, a kako izgleda jedan sunčan jesenji dan na omiljenom mrkonjićkom izletištu, pogledajte na našim fotografijama.

pinkie · Prijatelj foruma

Mrkonjić-Grad ima prelijepo okruženje

Nedaleko od grada pored samog puta kojeg nekada nazvaše "Put Avnoja", a sada bi da ga krste kao "Plavi put" (mada mu ime neće okrpiti rupe koje na njemu postoje i zadaju glavobolje vozačima), nalazi se Balkana. Na tabli pored puta su znakovi viljuške, noža, pahuljice, plivača, kreveta, itd...
Istina je zapravo da je motel koji je tu postojao još od rata zapaljen i da je do danas samo pokriven, ali je i dalje van funkcije. Na raspolaganju je samo restoran sa par (citaj: šest) soba za izdavanje.
Ski-lift koji je nekad postojao takođe je tokom rata "dobio noge" tako da ga danas vjerovatno možete koristiti negdje u Hrvatskoj.
Tu postoji i jedna zanimljivost: I prije rata je Balkana imala ski-lift, ali svejedno, nije imala staze za skijanje kojoj bi taj ski-lift služio. U namjeri da se staza izgradi odgovorni su prokrčili šumu, ali su nekako zaboravili da bi bilo dobro da se spriječi da šikara ne raste i da se staza očisti od krupnog kamenja.
Sve u svemu, staza je neko vrijeme bila u funkciji uz uslov da je visina snijega preko metar, što će reći samo za najvećih mećava koje najstariji pamte. Tako se sve vrijeme koristio samo dio staze.
Balkana je, inače, svake godine i poprište bitke kosaca (dani kosidbe) i volova (dani bodljavine), ali i velikih okršaja koji se tim povodima vode pod, za te prigode podignutim, šatorima. Iz njih se čuje tutnjava kao u sred najžesće bitke, a povrijeđenih bude tek sutradan kada se mamurlukom okajava "veselje".
Ove godine je Balkana dobila i teren za beach volley, ali se nerjetko desi da se žar igre mora malo ugasiti dok čovjek pretjera stado ovaca.

Sljedeće mjesto gdje se vrijedi zaustaviti su "Dvostruki točkovi" na putu za Baraće. Uvijek hladna planinska voda koja se prelijeva kroz dva drvena žlijeba (otuda ime) razuvjeriće sve koji kažu da "voda nema ukusa".

Zelenkovac je izletište neposredno pored sela Podrašnica i sačinjeno je od doline potoka koji teče kroz borovu šumu. Izuzetno lijepu sredinu je iskoristio g-din Boro Janković i jednu od vodenica proširio i preuredio u umjetničku galeriju "Zašto nije otišao Boro?!".
Ruku na srce, po kulturnim dešavanjima Zelenkovac prevazilazi Balkanu, a ako ćemo pošteno, i Mrkonjić. Na primjer, već četvrtu godinu (što je mnogima dovoljno da ga nazovu tradicionalnim) se održava Jazz-festival. Manifestacija traje dva dana, a bogami ako bi htjeli da preuveličavaju njegov značaj mogli bi ga krstiti i međunarodnim (međunarodni karakter mu daju grupe iz Beograda, Ljubljane, Njemačke). Bori to nije dosta, pa redovno organizuje "Džipijade" (vožnje terenskim automobilima kroz netaknutu prirodu), "Hajdučke sastanke", "Hajdučke rastanke", Likovnu koloniju i jos hrpu drugih događaja.

Na području mrkonjićke opštine izvire i rijeka Sana. Ovdje je ona drugačija od Sane kakvu je poznaju Novljani ili Prijedorčani. To je bistra i hladna planinska rijeka. I mada postoje uspori gdje dostiže dubinu i po par i sirinu od desetak metara, kupanje je moguće samo Rusima i to u najtoplije "ilinske" vrućine. Kada prođete Mednu i Okandžije i dođete u Vrbljane, na obale Sane možete popiti pivo ili kafu u nekom od kafića na obali. Vodu za kafu, a bogami i za piće će vam zahvatiti iz rijeke uz obrazloženje: "Mi druge nemamo". I mada ste se možda i kupali tu prije par minuta vodu ne možete da pijete samo zato što "reže" grlo svojom hladnoćom, nikako zato što je zagađena.

23.3.2001.]

preuzeto sa sajta www.mrkonjic-grad.com

pinkie · Prijatelj foruma

Istorija je čudna nauka

"Ovo područje se prvi put pominje... Prvo su ga naseljavali.... Ime se prvi put javlja... Te i te godine dobija ime... u slavu... pa mijenja... pa... " , i tako dalje, i tako dalje.

Kada se pogleda tumačenje poslednjih decenija ovga vijeka od strane različitih "zainteresovanih strana" postaje sumnjivo i tumačenje cjelokupne istorije.

Sve u svemu, da je na ovom području bilo ljudi, to je nesporno. O neljudima malo ko govori, ali se da naslutiti da ni toga nije nikada manjkalo, makar se svi uvijek diče svojim herojima.

Vjerovatno su tako svoju istoriju vidjeli svojevremeno i Mezeji, Desitijati, Dalmati... koji su nekada naseljavali ovo područje u ilirska vremena.

Potom su došli Rimljani, ali tek kad su došli Sloveni postaje zaista zanimljivo.
Ko je došao prvi? Ko je koga prije pokrstio, a ko koga poturčio?
Ma koga bi to danas i bila briga, ali se pokazalo da je i te kako bitno. Najlakše je u istoriji tražiti izgovore za namjere u budućnosti.

Sve u svemu, ovo područje je rijetko ko promačio. Nisu to učinili ni Turci, a bogami ni Austrougarska.

Kada napravite kuću na raskrsnici onda vam često svrate prijatelji, ali i neprijatelji. Prednost u miru je veliki nedostatak u ratu...
Istoričari tvrde ja je u 2. svjetskom ratu Mrkonjić-Grad 39 puta "prelazio iz ruku okupatora u ruke oslobodioca i obrnuto."

Ja bih da se ovim poslednjim ratom zaustavimo na upravo ostvarenom "jubileju" od 40.
Dosta više!

pinkie · Prijatelj foruma

a evo i jedne zanimljivosti iz opstine Wink

3.12.2005.
U mrkonjićkoj opštini školstvo datira iz prve polovine 19.vijeka. Naime, u selu Gerzovo, udaljenom šest kilometara od Baraća i 30-ak od Mrkonjić Grada, škola je osnovana 1857. godine i jedna je od najstarijih u BiH.
Dozvolu za otvaranje škole dao je turski sultan Abul-Medžid, o čemu postoji pisani dokument – ferman, koji se čuva u gerzovačkoj crkvi.

Po ferman za gradnju škole u Stambol je išao Gerzovčanin Ilija Bubnjević, zvani Škaljak. Narodno predanje kaže da je na tom putu poderao devet pari opanaka. Turska je tada pokušavala da nekim ustupcima među pokorenim narodima povrati ugled i moć države, jer je bila u fazi raspadanja.

Bubnjevićev put u Stambol se isplatio, jer se u Gerzovo vratio sa odobrenjem za gradnju škole. Škola se najprije zvala Srpska, a 1882. godine nazvana je narodnom.

Prema austriugarskom popisu stanovništva iz 1885. godine, u opštini Mrkonjić Grad radila su samo dva učitelja, od kojih jedan u Gerzovu, a drugi u Mrkonjiću, tadašnjem Varcar-Vakufu.

U ljetopisu škole u Gerzovu, koji je uništen u ratu, stajalo je da je njen prvi učitelj bio neki Bjalanović, kojeg je sam narod plaćao za njegov prosvjetiteljski rad. Poseban doprinos gerzovačkoj školi dala je porodica Nastić, porijeklom iz Donje Tuzle. Brojala je pet članova i svi su bolovali od tuberkuloze, pa su nedugo zatim umrli. U spomen na njih seljaci su posadili u dvorištu škole pet lipa, čije su krošnje vremenom srasle u jednu, lijepo oblikovanu krošnju.

Za zasluge u izgradnji škole spomenik je dobio i Ilije Bubnjević – Škaljak, a spomenik se nalazi u crkvi u Gerzovu.

Iz ove škole izašlo je mnogo uspješnih generacija učenika, Bila je to najjača škola u ovom kraju. Učitelji su dolazili iz Srbije i Crne Gore. Poseban "pečat" ostavili su učitelji Nikola Ljepojević, Vojislav Lazić, Radmila i Marko Vasić, Emilija Tomić i mnogi drugi.

Nažalost, ovaj značajni kulturno-istorijski spomenik, rušen je u svim ratovima i bunama, a obnavljan u miru. Porušen je i u posljednjem ratu, u jesen 1995.
U Osnovnoj školi "Vuk Karadžić" u Baraćima pokrenuli su aktivnosti da se obnovi srušena škola u Gerzovu, pa očekuju pomoć Ministarstva prosvjete, opštine i ljudi dobre volje.

Inače, u Gerzovu je prostor nekadašnjeg doma uređen kao škola do petog razreda. Nastavu pohađa samo pet učenika, a prije sto godina bilo ih je 120.

"Glas Srpske", 3.12.2005

Radost · Početnik Domaćeg.de

opstina rodjenog mijesta mi je Mrkonjic Grad,

bila sam 2004 u julu tamo kada su bile 7 dana takmicenje paraglajtinga, svake godine je to, bilo je bas lijepo, lijepo vrijeme, dobro jelo, drustvo "aman" sve je bilo ok.

sestra mi nakon 30 i koju godinu njemacke odlucila da se vrati u rodni zavicaj, od zadnje godine je skoro svaki mijesec dolje, jos neke stvari da sredi i odlazi zauvijek da uziva u nasoj RS, da uziva uz miris nasih livada, suma, vocki, ruza, itd... shvatila je da je zivot kratak!

boban11 · Prijatelj foruma

J sam malo živio u njemu, završio polugodište prvog razreda i onda se vratio u rodnu Gradišku.

Shamira · Upućeni član

Jesam, bila sam u avgustu 2005 na svadbi u mrkonjic gradu.
Stvarno je ljep grad, meni je bilo bas super!