 ::  |
| Autor |
Poruka |
hakynen
Odomaćeni član
 |
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
4.3.4. Geološke analize
Analiza na licu mjesta, koja je potrajala nekoliko dana od strane iskusnog domaćeg geologa, dala je mnoštvo interesantnih informacija koje su bazirane na izvađenoj jezgri.
Bilo mi je važno osigurati geologa koji dobro poznaje Bosanska brda, njihov geološki sastav i moguće strukture zemljanih slojeva. U ovom slučaju, bila je riječ o osobi koja je imala dvadesetpetogodišnje iskustvo sa velikim brojem bušotina do dubina od nekoliko stotina metara.
Geološka analiza na licu mjesta sa svježe izvađenim uzorcima jezgre
B 1 – Prva bušotina; na dubini od 2.70 metara nalazi se kameni sloj (ploča?) između dva glinena sloja i to upozorava na potencijalnu anomaliju.
B 1 – Prva bušotina; na dubini od 3.70 metara glina prelazi u lapor što je geološki gotovo nemoguće zbog vrlo kratkog perioda (“ne može se to desiti za 20.000 godina”). Nadalje, izmedju 3.70 – 4.50 metara je međusloj šljunka i gline. Da li je to neka rijeka nanijela u dalekoj prošlosti ili je ljudska ruka prenosila zemlju koja je u sebi sadržavala pomiješane slojeve šljunka i gline? Na dubini od 4.70 metara se prvi put srećemo sa “smeđim kamenom” koji će postati jednom od glavnih zagonetki ovih sondažnih istraživanja.
B 1 – Prva busotina – Na dubini od 5.20 metara pronađen je kamen sa primjesama željeza. Zatim, na 7.30 metara dubine nalaze se crni tragovi (organski materijal, fosilni ostaci, stvaranje uglja?). Na 7.80 metara je vrlo važna anomalija: pomiješani su lapor, pijesak i crni tragovi (organski materijal). Lapor je nepropusan tako da se pijesak tu nije mogao prirodno naći! Ovaj nalaz je nelogičan i s aspekta tumbanja materijala (ako pretpostavimo da je bio prisutan proces prirodnog tumbanja). Rješenje je logičnije u domenu čovjekovog djelovanja: kanali za vodu, filtriranje?
B 1 – Prva bušotina; crni tragovi su prisutni na nekoliko mjesta koji upozoravaju na organski materijal.
B 1 – Prva bušotina; na dubini od 8.20 metara ponovo nelogičnost – sloj smeđe gline. Malo dublje, na 8.50 metara ide sloj čvrstog (“betonskog”) kamena – identičan kao na bušotini B 3. Na dubini od 9.90 metara do 10.20 metara je sloj “ukrasnog” kamena sa primjesama željeza (?)
B 1 – Bušotina broj jedan; između 11.65 metara i 11.90 metara je smeđi sloj, nije kamen, ne liči na prirodni materijal. Na dubini 13.30 metara ponovo anomalija: lapor, organske materije i šljunak. Odakle u sloju nepropusnog lapora druge materije? Na 14.20 metara ponovo sloj “ukrasnog” kamena. Ispod njega je lapor koji je, logično, bio čvrsta podloga za oslanjanje građevina (u našem slučaju za oslanjanje piramide). Dubina od 14.40 metara donosi novu anomaliju: lapor pokazuje vertikalnu slojevitost umjesto očekivane (prirodne) horizontalne. Zaključak: iznad lapora je nešto rađeno! Na dubini od 14.80 metara nalazi se kamen u laporu (?) I, ponovo, sa prirodnog aspekta, nelogično pomiješani lapor, šljunak, stijenski materijal. Sa aspekta gradnje to je sasvim logično: vodonepropusna glina je služila za plato objekta na čijoj se površini nalazio kamen. Nešto dublje, od 15.20 – 15.40 metara je smjesa gline, lapora i uglačanog kamena. Dakle, ušli smo do temelja (lapor) sa šljunkom, pijeskom i kamenom. Kamen je ravna ploča na kojoj je dalje građeno.
B1 – Bušotina broj jedan; Na dubini od 16-17 metara nađen je vertikalni lapor (anomalija). Lakše ga je obrađivati. Može se pretpostaviti da je to lokacija unutar piramide gdje su su se gradile prostorije.
B 2 – Bušotina broj 2; Na dubini od 2.40 metara pronađen je smeđi, pločasti sloj što je anomalija. Na 3.60 metara je nađen kameni lapor, što je takođe nelogicno. Nakon toga glina prelazi u lapor što se moglo očekivati. Dakle, i ova bušotina upućuje da se i na ovoj strani brda nešto gradilo.
B 3 – Bušotina broj 3; ovo je pretežno kameniti predio. Na dubini od 2.10 metara neđen je “betonski” kamen. Metar dublje, na 3.10 m pronađene su razne vrste stijenskog materijala, vrlo tvrdog. Veza među njima je isuviše jaka da bi se radilo o škriljcu koji se nalazi u prirodi. Sve je kameni blok, sa očitim vezivnim materijalom, ali ne dobrog kvaliteta (“loš beton”).
Uzorak “betonskog” kamena u kome se nalaze razne vrste stijenskog materijala. Riječ je o kamenom bloku, sastavljenom od prirodnih materijala, od koga su građeni zidovi piramide.
B 4 – Bušotina broj četiri; Pogodak u “sridu”. Smeđi uglačani kamen (“glačanje” je proizvod ljudske ruke) se nalazi ravnomjerno, u slojevima po 20 cm, na slijedećim dubinama: 2.20 – 2.40 metara, 3.30 – 3.50 metara i na dubini od 4.40 – 4.60 metara. Ovaj kamen za koga pretpostavljam da je bio podni ukrasni kamen sreće se i na još dvije bušotine.
Uglačani smeđi kamen koji se redovito sreće u sondažnim bušotinama, ukrašavao je podove podzemnih prostorija u piramidi. Riječ je o kompaktnom kamenu rezanom u slojeve po 20 cm i zatim ugrađivanom u prostorije.
B 5 i B 6 – Bušotine broj 5 i 6; na prilaznom platou piramidi, na razdaljini od 100 i 150 metara od prve bušotine i početka šumarka, na dubini od 1.20 – 1.30 metara, pronađeni su dokazi o postojanju ravnih ploča čvrstog kamena pješčara. Riječ je o odrezanoj ravnoj ploči! Debljina je, u oba slučaja, po 10 cm, a polirani sloj na površini iznosi 2-3 mm. U prirodi se pješčar ne nalazi ovako male moćnosti: ili se javlja kao gromada ili je velik barem 10-15 metara, a nikada se ne nalazi u laporovitoj glini kao što je to ovdje slučaj. Naravno, lokacija ovih bušotina nije bila slučajna: pretpostavio sam da su na ovom platou ispred piramide izgrađene prilazne stepenice od uglačanih kamenih blokova.
4.3.5. Mišljenja
Dosadasnji geoloski komentari su dolazili od iskusnog geologa Nadije Nukić, sa 25 godina geološkog iskustva na prostorima BiH.
Obratili smo se jedinom bosanskom sedimentologu dr. Kovačević Radi, koja je uzela u obradu nekoliko uzoraka (šest). Za “betonski” kamen, kako smo ga nazvali, mišljenja je da je riječ o “relativno čvrstim konglo vrećama” gdje je “krečnjak vezivo”. Tvrdi da je “teško odgovoriti kada se to pravilo”, ali je mišljenja da je “90% riječ o prirodnom materijalu”. Za samo jedan uzorak “ukrasnog kamena” kojeg je obradila tvrdi da “ne bi mogla objasniti otkud ravna pločica u tim slojevima” i kako se “tako ravan tu našao”. Ona u načelu ne isključuje mogućnost da je prirodni materijal korišten za gradnju. Priznaje da bušotina nije dovoljno velika i da bi bilo najbolje pristupiti otkopavanjima.
Sa sarajevskim Zemaljskim muzejom je stupio u kontakt ing. Dževad Valjevac budući da sam se ja nakon završetka sondažnih bušenja vratio u Houston. Nakon nekoliko zahtjeva, iz Muzeja su poslali, prema riječima Valjevca, mlađeg čovjeka, gosp. Sijarića koji je, nakon paušalnog pregleda palete sa uzorcima jezgra izjavio da za njega “nema ništa interesantno”. To mi je i razumljivo budući da u uzorku nije bilo nekih arheoloških artefakata kao sto su novčići, keramika, oruđe i slično.
Po povratku u Houston, donio sam mali uzorak onog “ukrasnog” kamena. Otišao sam na University of Houston 18.07.2005., na njihovo odjeljenje Geoloških nauka (Department of Geoscience). Uputili su me na njihovog vodećeg sedimentarnog geologa, prof. doktora Reid-a. Na prvi pogled, nije mogao da mi kaže o kojem je materijalu riječ. (Priznajem, to me je malo začudilo, jer je bio preporučen kao glavni ekspert za tu oblast.) Proveo je dodatno vrijeme analizirajući kamen i sve što mi je rekao bilo je: “Teško je reći. Radi se o nekom tipu materijala koji ima vrlo fine granule.”
Misterija “ukrasnog’ kamena, uglačane ravne površine; buduće analize će odgovoriti o čemu je zapravo riječ.
|
|
|
| |
|
 |
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
4.3.6. Zašto je piramida, a ne prirodna tvorevina?!
Da li je brdo Visočica oduvijek imalo pravilan piramidalan oblik?
Ne.
Brda se u prirodi ne pojavljuju u pravilnim oblicima. Inteligentni čovjek daleke prošlosti je na postojeću osnovu (vjerovatno dvije ili tri strane koje podsjećaju na piramidu) izveo velike zemljane radove kojom je kompletirao piramidalni oblik. Modifikovao je postojeće stranice piramide, a stotine tona su prebačene da bi se dobio pravilan oblik.
To objašnjava naizgled neobjašnjive stvari, odnosno anomalije kako ih zovemo, a koje su pominjane u prethodnim poglavljima. Mješavina lapora, pijeska, šljunka, mlađe gline – sve je to nastalo velikim ljudskim pomjeranjem materijala.
Naravno, slijede logična pitanja ko, kada i kojom tehnologijom je izvodio te radove? Ta pitanja imaju smisla, ali odgovori su isti kao i slučaju gradnje ogromnih vještačkih brda u engleskom Silbury Hills-u, ili pak prenošenja kamenih blokova od nekoliko stotina tona u Peruu ili Balbeku. (O tome sam više pisao u svojim ranijim knjigama u okviru ciklusa “Alternativne historije”.)
Dovezeni materijal, prije svega lapor, poslužio je kao čvrsta podloga za oslanjanje i zidanje građevina. U našem slučaju, riječ je o stepenastoj piramidi.
Čovjek prošlosti nije imao potrebe za stvaranjem vještačkih materijala kao mi. Živio je u harmoniji sa prirodom koju je poznavao i respektirao bolje nego mi. Zidovi piramida su dignuti mješavinom prirodnog stijenskog materijala povezani krečnim materijalom (“loš beton”).
Stijene koje su ovdje prisutne različite su starosne dobi. Kao što mi geolog reče, “prirodno to ne bilo moguće u slučaju Visočice, jer se radi o stijenama neogena i kvartara.”
Izgradio je prostorije unutar piramide. To objašnjava prisustvo vertikalnog lapora umjesto horizontalnog.
Temelji su građeni od šljunka, pijeska i kamena.
Prisustvo željeza u kamenu ne čudi. Drevni čovjek je znao za specifična svojstva oblika piramide i djelovanja na čovjekov energetski nivo. Takođe, znao je za djelovanje pojedinih metala koji su pojačavali energetska strujanja.
Piramidalni oblik čitavog brda povoljno je utjecao na vodu. Kiše i podzemni tokovi su bili blagotvorni. Pročišćavanje je vršio pijeskom. Ponovo prirodnim materijalom.
Ugrađeni smeđi “ukrasni” kamen je nalazio u prirodi. Obrađivao ga je, sijekao u ploče. Površinu bi posebnom metodom uglačao, učinio sjajnijom. I obložio podne površine kako bi unutrašnjost piramide dobila sjaj koji zaslužuje.
Prilaz piramidi bio je tipičan. Dugačke stepenice, građene od odrezanih kamenih blokova pješčara, bile su postavljene sve do sredine sjeverne strane piramide. Pješčar se nalazi u prirodi, slobodan. Čitava brda su građena od njega. Prvi bosanski kamenolomi su proizvodili impresivne, poliranje kamene blokove pješčara.
Sa prilaznih kamenih blokova dolazilo se do sjeverne strane piramide koja je bila glavna, frontalno orijentisana strana piramide. Stepenice su vodile do vrha.
Na vrhu piramide (na mjestu današnjeg grada Visoki) nalazio se objekat u obliku izduženog, pravougaonog hrama. Bio je građen od drveta, tako da njegovi ostaci nisu sačuvani. (Analogija sa većim brojem piramida u Srednjoj i Juznoj Americi.)
Sada se ponovo otvara more drugih, antropoloških pitanja. Da li su korisnici piramide imali žrtvovanja slično kao Azteci? Ovo je već polje špekulacija, ali moj je osjećaj da sigurno nisu imali žrtvovanja, jer je riječ o jednom drugom vremenu.
Zapravo, meni je ipak najinteresantnije pitanje ko je zapravo podigao ovu piramidu? I, ponovo, moj osjećaj je da nije ista civilizacija izgradila piramidu i zatim je duže vremena upotrebljavala. Kada je riječ o graditeljima, vjerovatno je riječ o utjecaju sa Zapada (iz Atlantika), koji se može naći na nizu primjera u Sredozemlju i obje Amerike.
4.3.7. Šta dalje?
Svoje dajnje namjere sam stavio na papir i poslao direktoru Visočkog muzeja, profesoru Hodoviću.
“Poštovani prof. Hodović,
Incijalna sondažna istraživanja koje sam proveo u avgustu mjesecu 2005. godine na brdu Visočica kod Visokog pokazala su određene anomalije koje upućuju na potencijalnu prisutnost drevnih podzemnih građevinskih objekata.
Ovim putem Vam se obraćam da odobrite daljnja istraživanja na period od pet godina mom istraživačkom timu. U tom periodu planiram da izvedem aerijalna snimanja, radarska podzemna snimanja, satelitska snimanja na daljinu, infracrvena termalna snimanja, dodatna sondažna istraživanja na brdima Visočica, Križ i okolini te ostale visokotehnološke oblike istraživanja.
Planirana istraživanja ni na koji način neće ugrožavati prirodnu okolinu niti postojeći srednjevjekovni historijski spomenik – grad Visoki.
Metode i rezultati istraživanja će poštovati odgovarajuću zakonsku regulativu BiH. Uzorci će biti pohranjivani u Visočkom muzeju. Iznošenje istih za obavljanje geoloških, mineraloških, arheoloških i petrografskih analiza će biti uz znanje ovlaštene osobe Visočkog muzeja. Periodično će se o rezultatima istraživanja obaviještavati nadležna državna tijela (Zavod za zaštitu spomenika) i mediji.
U okviru projektnog tima nalaziće se predstavnici Visočkog muzeja (direktor i jedna administrativna osoba). Dio tima će sačinjavati eksperti iz BiH (geolog, minerolog, inžinjeri, itd.)
Ovim putem još jednom ukazujem na mogućnost da ovaj Projekat ima potencijal da u potpunosti izmijeni značenje Visokog i BiH na svjetskoj arheološkoj mapi. Pozitivni odjeci će bili takve magnitude da će u potpunosti odrediti pozitivnu budućnost vašeg Muzeja, Grada Visokog i BiH.
S poštovanjem,
Semir Osmanagić
Houston (SAD), 20. avgust 2005.”
|
|
|
| |
|
|
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
5. JADRANSKI BAZEN – SVJETSKI ARHEOLOŠKI DRAGULJ
5.1. Iirski Grad iz snova – ni Hercegovačka Troja, ni Daorson, ni Gradina Ošanići
Bosanska piramida Sunca je neosporno najznačajniji simbol ljudske zajednice koja je živjela u središnjoj Bosni u poslednjih 20.000 godina. U Hercegovini se takvo civilizacijsko dostignuće nalazi, potpuno zanemareno, u okolini Stoca.
Meksički autor Roberto Salinas Price je 1980-ih oduševljeno govorio o grčkoj Troji u Hercegovini; domaći arheolozi (Z. Marić) su, na osnovu pronađenih novčića sa natpisom “daorson” grad nazvali Daorsonom, a njegove graditelje Ilirskim plemenom Daorsoni; treći su mu dali ime Gradina Ošanići po obližnjem selu.
Ni jedni, ni drugi, ni treći se nisu usudili otići u stvarni period kada je ovaj monumentalni grad nastajao. Stoga mu pripisuju neke, na oficijelnoj historiji utemeljene, datume nastanka: doba drevne grčke kulture ili famoznih “Ilirskih plemena” koja su neposredno prethodila antičkim junacima. Dakle, riječ je o oko 2500 godina unatrag.
Na tren ih mogu razumjeti. Kako bi mogli doba nastanka Grada postaviti u period nakon potapanja Atlantide prije 12.000 godina? Ko bi bili pripadnici razvijene civilizacije sa građevinskim i inžinjerskim znanjima da podignu ovakav Grad kada u “starijem neolitu jedva da imamo pećinskog čovjeka u ovom dijelu svijeta”?
***
Nekoliko kilometara strmog i uskog asfaltnog puta iznad Stoca završava u malom selu Ošanići. Nikakvih tabli za arheološko nalazište Daorson nema. Uski puteljak širi se u penjanje brdom sa kojeg se pruža pogled na Vidovo polje.
U podnožju Grada (Daorsona, Troje, Gradine Ošanića) se pruža plodno Vidovo polje
Napokon, izlazim na vrh brdovite zaravni. Ostaci drevnog građevinskog kamena su me pratili dosada, ali se nikakav njihov oblik (zidine, građevine) nije mogao naslutiti. Nakon tolikih hiljada godina, gromade su izgubile oblik.
Ali, sada, na ovoj zaravni, prizor od kog se zadrhti. U daljini se ukazuje monumentalni kameni zid koji spaja dva svijeta: zeleni (travnati) i plavi (nebeski).
Ilirski Grad iz snova – iz daljine se čini da kameni zid spaja nebo i zemlju
Na prilazu Gradu, među kamenim gromadama, dva pastuha. Mirno pasu. Dolazak čovjeka ih uznemiri, na tren. Kako sam ja prilazio Gradu, tako su se oni, iz opreza, sklanjali u stranu.
Milenijski mir Grada narušen je mojim dolaskom i sklanjanjem u stranu dva neosedlana pastuha
Napokon, preda mnom su ostaci zida koje mogu u potpunosti da obujmim u njihovoj veličini. Prva misao koja mi se javlja je da stojim ispred najznačajnijeg arheološkog nalazišta Hercegovine.
Ostaci zidina Grada – najznačajniji arheološki spomenik Hercegovine
***
Kako je Salinas Price vidio Grad? Maštovito i s respektom.
On govori (na svom web sajtu): “Arheološki ostaci Troje se nalaze na vrhu brda, u blizini Ošanića, 3 km sjeverozapadno od Stoca. Lokaciji se prilazi iz podnožja brda utabanom stazom. Prođe se nekoliko seljačkih kuća; usput se vide ostaci antičkih građevinskih blokova. Na vrhu su monumentalni zidovi Troje, građeni od tvrdih kamenih blokova od krečnjaka. Iza njih se nalazio grad. Troja je bila strateški smještena u nekoliko nivoa – vjerovatno po 25 do 50 metara – na stjenovitim liticama, prirodno zaštićena. Jedna strana je gledala prema Radimlji, a druga prema otvorenoj Stolačkoj dolini.”
I, Salinas, nastavlja: “Gradske zidine su napravljene od kiklopskih kamenih blokova (tako nazvanih, jer su samo Kiklopi mogli dizati tako ogromne blokove). Blokovi su ogromni, kvadratni, krečnjačkog porijekla, neki po 3 metra dugački. Zid je dugačak 63 metra, dva i po metra širok i mjestimično po 4 metra visok.”
Stanimo malo. Ovaj opis je samo djelomično tačan. Ovom prilikom, ne ulazeći u (ne) tačnost Salinasove pretpostavke o Gradu kao antičkoj Troji, prokomentarišimo blokove. Blokovi jesu ogromnih dimenzija, “kiklopskih” kako ih naziva ovaj ljubitelj antičkog perioda. Međutim, postoje i drugi načini obrade, prenosa i ugradnje monumentalnih blokova osim snage drevnih Kiklopa.
Drugo, blokovi nisu samo kvadratni, već razlicčtih oblika. Ima ih pravougaonih i romboidnih. Teško je naći dva bloka iste veličine. Tipična gradnja koja pripada civilizacijama pod utjecajem civilizacija Lemurije (Mu) i Atlantide.
Tipična gradnja prethistorijskih civilizacija Lemurije i Atlantide: kameni blokovi različitih oblika (kvadratni, pravougaoni, romboidni) pri čemu su svi različite veličine
Sada možemo nastaviti sa Salinasovim opisom. “Dva kvadratna tornja su bila postavljena na kraju zidova. Prvi je nadgledao ulaz u gradsku kapiju. Drugi, sada u rasutoj gomili, je možda dignut znatno kasnije (treće do prvo stoljeće prije nove ere?). Gradska kapija je bila 2 metra široka i vrlo vješto isklesana…
Okvir za kamenu kapiju je majstorski isklesan…
…Unutar zidina je bila agora (tržnica), takođe i kamene ulice, javne i rezidencijalne zgrade, izgrađene na nekoliko nivoa…”
Iz vremena grčkih, vratimo se samo nekoliko stotina godina unatrag i poslušajmo zvaničnu verziju domaćih arheologa (Z. Marić, B. Marijan i N. Cambij):
“…Prema zadnjim arheološkim istraživanjima, naseobinski kompleks površine oko 15 hektara postojao je od 5. stoljeća prije Krista do polovine prvoga stoljeća prije Krista, kada su ga vjerovatno razorili ratoborni Dalmati. Čitavo naselje u Ošanićima može se podijeliti na tri glavna dijela. Stambeni dio, gospodarski dio i utvrdu. Od njih svakako je najdomljivija utvrda (akropola) površine oko 7000 kvadratnih metara. Imala je dvije odbrambene crte – prednji, niži zid očuvane duljine 46 m, čija je prvotna duljina iznosila 60 m. Zid, koji je imao dvije četvrtaste kule s gradskim vratima širokim četiri metra, bio je visok pet do sedam metara i mjestimice debeo četiri metra. Kako u gradnji nije rabljen malter, cijela konstrukcija počivala je na težini blokova, dugih i do tri metra, preciznoj obradi prileznih površina i tehnici zidanja. Način gradnje podsjeća na zidove u Mikeni i Tirinsu, što govori da su Daorsi bili podosta helenizirano pleme. U tvrđavi se nalazila velika cisterna za vodu isklesana u kamenu, jedan objekt (hram?) i velika kamena gomila čija namjena nije jasna (vjerska ili obrambena?)…
… Gospodarski dio, zvan danas Banje, imao je više manjih objekata i jedan otvoren prostor, vjerovatno trg. Stambeni dio imao je zgrade terasasto raspoređene i povezane stubama. U jednoj bogastoj ostavi pronađene su, između ostaloga, dvije matrice za izradu raznovrsnih figura u bronci, srebru i zlatu. Nekoliko novčića iz Ošanića grčkoilirskoga su tipa s natpisom Daorson.”
Lokacija Gradske kapije… sa pokušajima restauracije
E, sada. Zašto naši arheolozi misle da su “Ilirska plemena” morali dizati svoje gradove pod nečijim utjecajem? Na primjer, utjecajem razvijene antičke kulture stare Grčke? Jasno mi je da je u tom slučaju zgodno povezati ovaj nemogući inžinjerski i građevinski poduhvat sa sasvim realnom gradnjom starih Grka. Međutim, neka čitaocu koji nije imao prilike otići u Mikenu bude dano na znanje da je Mikenska gradnja inferiornija u odnosu na ovaj Ilirski Grad. Moglo je biti samo obrnuto. Da Grci preuzmu znanja i utjecaj sa hercegovačkog krša (koji tada očigledno nije bio krš).
Nadalje, trebalo bi konačno raskrstiti sa tom složenicom “Ilirska plemena”. Plemenski nivo organizovanja ne daje tako impozantne civilizacijske produkte kao što je kompleksni Grad.
Autori dobro opisuju kamene blokove, mada ne daju geološku, minerološku i sedimentnu analizu. Ali i same dimenzije kamenih blokova (do 4 metra debljine!) upućuju na visok nivo organizovanja koji se ne može vezati za plemena. Zapravo, tek znatno dublje u prošlost, u doba s kraja zadnjeg ledenog doba (12 500 godina) postoje dokazi o razvijenim civilizacijama koji bi bili u stanju dizati takve gradove.
Nažalost, autori koji su se bavili fenomenom Grada, su se uglavnom fokusirali na zidine i donekle, na unutrašnjost. Prvobitno, granice Grada su bile znatno veće. O tome svjedoče kamene gromade, manje i veće, u široj okolini. Ali, da bi se predočile dimenzije Grada moramo drugačije pristupiti njegovom proučavanju.
Prvo, takozvane “zidine” nisu imale odbrambenu svrhu. Zar bi se četiri metra debeli kameni blokovi dovlačili na vrh brda za odbranu od drugih “plemena”? Za takve svrhe bi i 20 cm bilo sasvim dovoljno. Ne, ovi kameni blokovi su imali drugu svrhu.
Drugo, život u gradu i objekti kao tržnica, rezidencijalne i javne zgrade nisu bile samo “unutar” zidina. Oslobodimo se zablude da je ovdje riječ o srednjevjekovnom gradu/utvrdi i da su svi bili sklonjeni na sigurno u slučaju napada.
Prisjećam se drevnog grada u istočnom Peruu, Ollantaytamba. Na vrh planine je dovučeno 8 kamenih blokova od riolita (vulkanski kamen). Svaki je težak po 100 tona. Perfektno su isklesani i prianjaju jedan uz drugi. Strukture takvog kamena nema 150 km unaokolo. Uglavnom, te blokove su arheolozi prozvali “nedovršeni zid”. Zašto? Jer, moderni čovjek svijet vidi limitiranim očima. Ne vidimo podzemna energetska strujanja i čakre Planete; zaboravili smo koja svojstva ima kamen u interakciji sa energetskim zračenjima. Više i ne znamo kakve nam beneficije nosi viši energetski nivo.
Civilizacije prethistorije su imale ta znanja. Originalni graditelji ovog hercegovačkog Grada su imali ta znanja. Ne čudi da je odmah do zidina bila i kamena piramida. Domaći arheolozi su je nazvali “hram” i razrušili je ne bi li našli blago u njoj. Blaga nije bilo, kameni blokovi su završili u podnožju litice. Da su se rukovodili biogeometrijom znali bi da se “blago” krije u obliku koje kameni blokovi formiraju (piramida), a ne u mogućim artefaktima koji su sakriveni u unutrašnjosti. Naravno, za pravilno shvatanje naših davnih predaka trebaju drugačija, šira, manje limitirana znanja.
Znanja alternativne historije.
Tipična gradnja naprednih “prethistorijskih” civilizacija: nema današnjeg vezivnog materijala (malter ili cement), blokovi su različite veličine, više je od četiri ugla (u slučaju zemljotresa kameni blokovi se “zaključaju”), raspored doprinosi maksimalnoj stabilnosti…
Višetonska težina kamenih blokova otvara drevnu dilemu: ko i kako je vršio transport, a onda ugradnju ovih megalitnih grdosija…
Izvaljeni kameni blok iz ležišta pokazuje originalnu višemetarsku debljinu koja imponira…
Tipičan, perfektni fit, između kamenih blokova. Priča je stara i neobjašnjiva od strane zvanične arheologije, kao i u slučaju egipatskih, meksičkih ili peruanskih piramida: “ni sječivo noža se nije moglo uvući među blokove…”
U zagrljaju Grada, autor se osjećao sigurno kao među dušecima. Još je ostalo netaknute blagotvorne energije starog doba…
Nekada su stotine metara ravnih, kružnih i piramidalnih oblika imale ovaj blagotvorni teren prošaranim. Danas nam se seriraju teze koje su tipične za našu, nasilnu civilizaciju: govori se o odbrambenim funkcijama, o ratovanju sa Delmatima, itd.
Uklesani kanal za kišnicu – identična slika sa kemnim blokovima prethistorijskih civilizacija Perua, Egipta ili Meksika
Silazak niz Grad, litice koje vode prema dolini – da li je nekada u podnožju bila voda (more, jezero povezano sa Jadranom?)
Gdje počinju kameni blokovi, a gdje završava brdo? Stotine metara drevnih masonskih umijeća govore da su granice Grada bile daleko veće od onih kojima barata službena arheologija
I, još jedamput, o obliku kamenih blokova. Planski pristup prethistorijskog arhitekte i majstorstvo ugradnje vidljivi su i danas nakon više od 10 000 godina; blokovi su koso i romboično odrezani kako bi struktura bila što kompaktnija…
Uz ovakav stil gradnje, logično bi bilo očekivati ostale karakteristike civilizacije koja je uživala plodove ovih kamenih monumenata. (Poređenje je na osnovu moga iskustva sa originalnom civilizacijom koja je gradila Maccu Pichu u Peruu.)
A to znači:
*
superiorni graditelji su bili malobrojni (!)
*
Grad im nije služio za stanovanje već za “energetsko napajanje” (!)
*
bili su pretežno spiritualna bića
*
objekti im nisu imali krovne konstrukcije radi nesmetanog prijema Sunčeve energije…
Zvuci neobično? Nesumnjivo.
Ali, koliko su “obični” kameni blokovi Balbeka (Liban) od 1200 tona koji su preneseni na vrh brda (mi naravno, nemamo ni približno moćnu tehnologiju za takav poduhvat)? Ili, pominjani Ollantaytambo u Peruu? Ili 400 tona asuanskog granitnog bloka u maloj prostoriji u središtu “Keopsove” piramide?
Doći će vrijeme kada će nauka o prošlim vremenima (arheologija, historija civilizacija, antropologija) uhvatiti korak sa istinom. To vrijeme je tek pred nama. I tek tada će se saznati puna istina o ovom hercegovačkom Gradu.
A do tada ću, ovo sveto mjesto, zemaljski hram civilizacije koje više nema, jednostavno zvati – Grad.
|
|
|
| |
|
|
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
5.2. Asseria
Da li se nivo razvijenosti zemlje određuje i prema njenom odnosu prema nacionalnom arheološkom blagu?
Vozim se tek otvorenim auto putem Split-Zagreb. Proletio sam relaciju od Splita skoro do Zadra za manje od jedan sat. Izlazim u Benkovcu, prolazim kroz miran gradić smješten 37 km od mora. Uski, prvo asfaltirani, a zatim neasfaltirani put prema Podgrađu me vode bliže najznačajnijem Gradu Dalmacije starih vremena.
Novi auto put Split – Zagreb omogućava brži prilaz Dalmatinskoj zagori i Asseriji, najznačajnijem arheološkom spomeniku Hrvatske
Sa vrha Kozlovca se pruža sveobuhvatan pogled prema plodnim Ravnim kotarima. Javljaju mi se prve asocijacije sa lokacijom hercegovačkog Ilirskog Grada:
*
u regionu sam četrdesetak kilometara od Jadrana;
*
područje je okruženo jezerima (Vransko jezero, Novigradsko more, Prokljansko jezero), odnosno Deransko jezero, Hutovo blato i proširenja Trebišnjice u blizini hercegovačkog Grada;
*
oba Grada su smještena na vrhu brda;
*
oba Grada gledaju na plodne doline (Ravni Kotari, odnosno Vidovo polje);
*
do Gradova vas prate krševita područja, a onda, najedamput, Grad zadominira potpuno ravnim plodnim dolinama; da li je granica Jadranskog mora bila pomjerena 40-ak kilometara dublje u kopno u doba kada su Gradovi nastajali?
Do Asserije me prati krševita Dalmatinska zagora da bi najedamput prešla u plodnu dolinu Ravnih kotara
Da li bi trebalo da me čudi da u Benkovcu nema nijednog natpisa koji upozorava na prisutnost Asserije? Ili, činjenicu da od stotinjak ljudi s kojima sam pričao niko nije čuo da grad pod tim imenom postoji u Hrvatskoj?
Žega vrelog avgustovskog dana mi je jedino društvo na putu ka ostacima grada Asserije. Prašnjavo proširenje na putu koristim kao parking.
Upućujem prvi pogled sa ceste:
Prvi susret sa rekonstruisanim zidovima Asserije – koliko vjerno je kopiran originalni Grad?
Petnaestak redova rekonstruisanih kamenih blokova ne ostavljaju posebno jak utisak na mene. Samo jedan red kamenih blokova (u sredini rekonstruisanog zida) koji ima originalne dimenzije; ostali su manji, tanji, kao da je riječ o modernom objektu na Dalmatinskoj obali.
Naravno, zdanje originalnih graditelja se izgubilo u vremenu; nove civilizacije su dograđivale, rušile i ponovo gradile po svojim kriterijumima.
Ili, kako Zadarska županija zvanično tvrdi:
“… U Asseriji, blizu Podgrađa, 6 km istočno od Benkovca, su ostaci gradskog naselja gotovo kilometar dugi. Asseria je osnovana davno prije nego su Rimljani kročili na ovo tle. To je bilo moćno središte Liburnijskog plemena, čije su se teritorije protezale duž istočne Jadranske obale. Kada su Rimljani kasnije okupirali ova područja, Asseria je postala gradski centar sa Upravljačkim savjetom. Grad je bio naseljen od Bronzanog doba sve do kasnog Rimskog perioda – vremenski period od jednog milenijuma…
Uspon Asserije kao grada se odvijao tokom prvog i drugog stoljeća naše ere, kada je predstavljala jedno od glavnih središta Liburnijskog plemena. Najstariji ostaci Asserije dosada pronađeni su datirani u period petog stoljeća prije nove ere, i prikazuju grad sa zidovima visokim 7 metara, a debelim 3.2 metra. Ti zidovi su bili dio vojnog pojasa koji je štitio bogati kulturni život na obali od invazije Barbara iz unutrašnjosti. Asseria je imala gradski centar, vodovodni system, javna kupatila i nekropolju sa cilindričnim nadgrobnim spomenicima (“cipus”). Najpoznatiji Rimski monument je trijumfalna kapija, jedan od sedam ulaza u Grad, izgrađen 113. godine u čast rimskog imperatora Trajana.
Arheološka iskopavanja Asserije otkrivaju nove fascinantne nivoe u dubini. Keramika iz grčkog perioda je prethodila Rimskom naselju, a još prije njih su ostaci Liburnijske ere…”
Mnoštvo informacija koje ću morati filtrirati u svijetlu svoje posjete Asseriji tog vrelog podneva.
Krenimo u “sridu”. Plemena nisu podigli monumentalni grad Asseriju!
Pogledajmo originalne kamene blokove.
Originalni kameni blokovi zidova Asserije koje, očigledno, nisu gradila “plemena” pa ni Ilirska (“Liburnijska plemena”)
Zapravo, zvaničan bilten Županije, otkriva nedosljednost. Kažu da je Grad bio u naponu razvoja u prvom stoljeću nove ere; nekoliko rečenica kasnije, tvrde da su najstariji pronađeni kameni blokovi “visoki 7 metara”, a debeli preko tri metra. Ne govori li to, zapravo, da su originalni graditelji bili ti pod kojima je grad “cvjetao”?
Naravno, tvrditi da plemenski nivo organizovanja može planski izgraditi Grad monumentalnih dimenzija i neophodnih urbanih karakteristika je naivno. Za originalne graditelje moramo ići u prošlost i rušiti teoriju o evolutivnom razvoju civilizacija.
Autor proučava originalne kamene blokove visoko razvijene civilizacije koja je izgradila Grad u “prethistorijskim” vremenima…
Dodir sa rekonstruisanim zidom i susret sa “prihvatljivom” kopijom originalne gradnje…
Asserija je danas mješavina ostataka pra-Ilirskih graditelja, grčkih i rimskih arhitektonskih stilova. Tu, na kamenim gomilima, vidim lijepo oblikovani rimski kamen…
Ostaci rimskih kamenih ploča u Asseriji…
… zatim nadgrobne spomenike…
Rimski nadgrobni spomenici (“cipusi”) napola vire ispod zidina Asserije…
… ili kamene bunare…
Kameni bunar iz Rimskog perioda Asserije…
Svakako, potpuna rekonstrukcija jedne od gradskih kapija iz Rimskog perioda takođe privlači pažnju…
Rekonstruisana gradska vrata Asserije iz Rimskog perioda…
Ova kapija na suprotnoj strani ima imitaciju originalne gradnje, tako da se posjetilac osjeća malo konfuzno…
Prednja strana Rimske gradske kapije je imitacija originalne pra-Ilirske gradnje…
Interesanta historijska referenca za zbivanja na ovim područjima je obimna “Istorija srpskog naroda” Vladimira Čorovića prema kojoj:
“… Moćna Rimska Imperija, koja je još 229. godine pre Hrista počela svoja osvajanja Ilirika i koja je već od cara Avgusta gospodar Balkanskog Poluostrva, ostavila je ovde duboke tragove svoje državne kulture… Novac u našim krajevima bio je ponajviše grcki: drahme i hemidrahme. Ilirski kraljevi kuju novce s grčkim natpisima…”
Ops. Da li nam Čorović ovdje nudi objašnjenje za Daorson? “Ilirski kraljevi kuju novce s grčkim natpisima”. Nakon hiljada godina postojanja moćnog hercegovačkog Grada, potomci pra-Ilira su u deklinaciji svoga razvoja. Nadire Grčka kultura i vojska. Zadnji Ilirski kralj kuje novce sa nazivom “daorson”… Dvije i po hiljade godina kasnije, arheolozi socijalističke Jugoslavije pronalaze novčiće s tim nazivom i, ne znajući za bolje, čitavu kulturu (“Ilirsko pleme”) nazivaju tim imenom uključujući i Grad (“Daorson”)…
Pogledajmo šta jos interesantno nudi Čorović:
“… Čitava obala Jadranskog Primorja beše gusto zasijana manjim i većim kolonijama i gradovima, od kojih su mnogi, iako nastali pre Rimljana, dobili postepeno latinski karakter. Među njima su i Senia (Sinj), Enona (Nin), Jadera (Zadar), Tragurijum (Trogir), Narona (Metković), Oneum (Omis). U unutrašnjosti, na reci Krki, razvio se glavni grad Liburnije Skardona (Skradin), Aserija (Podgrađe kod Benkovca), Nedinum (Nadin), Burnum, Varvaria…”
Nažalost, Čorović nema informacija o uređenju Ilirskih gradova i teritorija. To ne čudi s obzirom da nema pisanih tragova o tom periodu. Jedino što nam se stoga nudi su latinizirana imena nekadašnjih monumentalnih gradova… koji su bili naseljeni i hiljade godina nakon njihove gradnje.
Vratimo se Asseriji i pokušajmo donekle kompletirati sliku o veličini Grada. Moj obilazak Asserije trajao je znatno duže nego što sam očekivao. Nakon niza rekonstruisanih zidova, manje ili više uspješno, hodajući vrhom zaravni uočavam da tragovi gradskih zidina neprekinuto traju. Dva, tri, četiri reda visoki, kako gdje, kamen propada, ali dimenzije megalitnih blokova nepogrešivo govore o visokoj civilizaciji koja ih je obradila i ovdje postavila.
Spoj starog i novog u Asseriji – originalni kameni blokovi se susreću sa rekonstruisanim…
Zidovi zarasli u gusto žbunje mi ponegdje ne dozvoljavaju prilaz…
Zidovi Asserije su djelomično sačuvani, ali i sakriveni u gustom rastinju
Opet, na pojedinačnim dijelovima mi se ukaže desetak ili više metara sačuvanih zidova u svoj njihovoj ljepoti…
Sačuvane sekcije megalitskih zidova Asserije
Ponegdje, pak, prilaz mi je dovoljan da mogu izbliza osmotriti vezu među kamenim blokovima. Naravno, originalno nije bilo vezivnog meterijala. Strukturno, kameni blokovi su svojom iznimnom debljinom i dužinom, održavali posebno čvrstu vezu. Vezu koja, evo i nakon toliko hiljada godina, pokazuje svoju građevinsku superiornost.
Prilaz zidovima sa padinske strane je ponegdje moguć i dozvoljava da se prouči superiorna veza između kamenih blokova prošlosti
Gotovo kilometar je trajao obilazak jedne padinske strane Asserije. S obzirom na visinu zidova (7-10 metara), težinu kamenih blokova (500 – 5000 kg), dimenzije kamenih blokova (1-4 metra dugački, 0,5 – 1 metra visoki, 1-2 metra debeli) te ukupnu dužinu zidova (oko 2.5 km), može se izračunati približna težina obrađenih i ugrađenih kamenih blokova.
Riječ je o preko dvadeset hiljada tona!
Ovo je brojka koja pokriva samo jedan red vanjskih zidova. Tu nisam uračunao kamene građevine unutar zidina. A tu je ponovo riječ o majstorstvu drevnih masona.
Usamljeni, lijepo uglačani kameni blokovi, svjedoče o rafiniranom masonskom znanju orignalnih graditelja Asserije
Hodajući vanjskom stranom zidova Asserije nailazim na kamene gomile koje vode prema dnu litica. Tone raspadnutog kamena čija se prvobitna uloga u građevinskim oblicima nikad neće saznati…
Tone rasutih kamenih blokova koji su izgubili svoj pravilni oblik, nepovratno se survao prema dnu kanjona
Unutar zidina su manje i vise uzdignuta područja. Ponegdje je iskopavanje započelo. Svuda su kamene gomile. Koliko je različitih struktura vrijeme razorilo?
Unutar zidina su neiskopani ostaci drevnih kamenih objekata; od njih je uglavnom ostao raspadnuti kamen čija je rekonstrukcija gotovo nemoguca
Pogled mi leti na suprotnu stranu. Preko puta je brdo slične visine i oblika. Polukružno, sa zaravni na vrhu. Dijeli ih “kanal”, udolina. Malo pažljivije sam se zagledao u to brdo. Bilo bi očekivati nepravilne redove kamena i žbunja. Međutim, pažljiv pogled odaje frapantnu činjenicu: nasuprot meni je produžetak grada Asserije. Žbunje pokušava zamaskirati dodatne zidine, ali bezuspješno.
Očigledno da ću morati revidirati procjenu o težini kamenih blokova koji su bili ugrađeni u Asseriji. Vjerovatno je riječ o fantastičnih pedeset hiljada tona!
Brdo nasuprot Asseriji je – Asseria, takođe. Pravilni redovi stotine metara kamenih zidova, davno oronulih, upozorava da su stvarne dimenzije Asserije monumentalne
Zastajem. Sjedam na sivi kamen. Slike dolaze same od sebe. Ovaj veliki Grad je bio na samoj morskoj obali. I, kao niz drugih na obali Jadrana, nastao je u doba neposredno nakon kraja ledenog doba. Pošto nemam analiza obližnjeg terena ne mogu da šire elaboriram, zato samo ostajem na ovoj ideji.
Ali, pogledam li na plodnu dolinu ispod mene, lako mogu zamisliti plavu umjesto smeđe boje.
Plodna dolina ispod Asserije – da li je bila prekrivena morem neposredno nakon otapanja leda s kraja zadnjeg ledenog doba?
Nastavljam obilazak Asserije. Druga strana brda je manje pristupačna i opasana je žicom. Na sredini uzvisine je mala crkvica sa grobljem. Tipično. Groblja su podizana na mjestima ranijih, a ova na mjestima još starijih. Slojevi koji pripadaju kulturama koje slijede jedna za drugom. Opomena o našoj fizičkoj prolaznosti.
U sredini gradskih zidina Asserije danas je crkvica sa malim grobljem. Koliko je slojeva različitih kultura jedna ispod druge?
Završavam krug. Ponovo sam kod glavnog gradilišta gdje traju restauracije. Zidine preda mnom izgledaju kompaktno i bude pozitivan osjećaj u meni. Valjda su arheolozi bili blizu originalnoj arhitekturi.
Rekonstruisana/obnovljena sekcija Asserije – osjećaj kompaktne gradnje i inžinjerskog pristupa
Ljetna vrućina napokon preuzima primat nad mojom opijenošću starinom. Zadnji, zadovoljni pogled prema zidinama ovog vrijednog, najznačajnijeg grada Dalmatinske zagore… i čeka me put natrag neasfaltiranim putem.
Posljednji pogled na zidove Asserije – i odlazak na prašnjavi put
Vratio sam se u grad Benkovac. I tamo sam, napokon, vidio jedini natpis za Asseriju. Riječ je bila o lokalnom hotelu.
Jedini pomen vrijednog arheološkog nalazišta je u imenu lokalnog hotela Asseria
|
|
|
| |
|
|
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
5.3. Varvaria
Moja slijedeća arheološka stanica biće Varvarija, na polovini puta između Zadra i Šibenika, ponovo 40-ak kilometara od Jadranskog mora.
Putem razmišljam o nedoumicama koje su morile historičare kada su pokušali dokučiti što se zbivalo na našim prostorima u pred-Rimsko doba. Rimljani su ostavljali pisanog traga, ali prije njih postoje samo nagađanja.
Ili, kako to je to zapisano u kronikama (“Slobodna Dalmacija”, 08/2005) o Zadarskoj županiji:
“Prastanovnici Zadarske županije kao i cijele Dalmacije naseljavaju ravnice. Jedna neolitska kultura (otkriveni važni neolitski dokazi) na Jadranu nosi naziv po ravnokotarskom selu Smilčiću. Dolaskom Indoevropljana (Iliri i Prediliri) početkom II tisućljeća iščezava staro stanovništvo i njegova kultura. Doseljenici sa sjeveroistoka – Indoevropljani ili Arijevci, kako ih znanost naziva, i njihovo podrijetlo je jedan od najsloženijih problema koji povijest nastoji razjasniti…”
Srećom, antropološka genetika čini dosta na razjašnjenju ovog “problema”. Iliri i Prediliri su starosjedioci na ovom terenu i njihov dolazak u ove krajeve seže u period od prije 25 000 godina. Mnogo kasnije će zbilja doći doseljenici Ukrajinsko-Zakavkaske grupe naroda (nakon kraja ledenog doba), Međutim, i njihov dolazak je uslijedio znatno prije nego sto to naša nauka misli.
Poslušajmo dalje:
“…Ovi stepski ratnici dolaze iz današnje Rusije te područja od Urala do Kavkaza. Jašu na konjima i sobom donose metal, bakar i bronzu i pokoravaju staro neolitičko sjedilačko stanovništvo. Oni podižu utvrđena naselja na uzvisinama. To su one čuvene i nama dobro poznate gradine. Uz gradine nalaze se i grobne gomile koji svjedoče o kultu umrlih. Oni se ukapaju u fetalnom položaju okrenuti prema suncu…
…Iliri stvaraju svoja naselja i to na uzvisinama i opasuju ih debelim suhozidima po vrhovima naših brda. Prostor Zadarske županije naseljavaju Liburni i Japodi. Liburni jedno vrijeme gospodare cijelim sjevernim Jadranom, a najvažnija naselja su im bila Enona (Nin) i Jader (Zadar). Na uzvisinama su bili Nedinum (Nadin), Asseria (Podgrađe), Varvaria (Bribir), Corinium (Karin). Iza Velebita prostor današnje Like naseljavaju Japodi.”
Bitna razlika u mom pogledu na historijat Jadranskih prostora je u tome da su pra-Iliri bili starosjedioci koji su tu podizali svoje monumentalne građevine tokom i netom poslije kraja ledenog doba. Godine nakon toga su period deklinacije. Iliri su živjeli u gradovima koji su vremenom postali oronuli. Dolaskom migranata sa sjeveroistoka gradovi dobijaju odbrambeni karakter… sve do dolaska antičkih Grka i Rimljana koji konačno pokoravaju potomke Ilira.
Put ka Varvariji asocira na dolazak Rimljana prije dvije hiljade godina. Na prilaznim putevima svjedočanstva skoro zavrsenog ratnog sukoba (“Domovinskog rata” iz 1990-ih). Na malom raskršću bradata, prerano ostarjela prilika sjedi ispred zapaljene zgrade golih zidova koja je nekad bila kafana. Vrijeme je stalo i živi se u prošlosti. Desetinama kilometara unaokolo još neobnovljene kuće koje je prekrio neki nestvarni mir; znakova života gotovo da i nema. Ali, vegetacija je bujna, vinogradi i poljoprivredne kulture uspijevaju na plodnoj ravnici.
Kako su Rimljani osvajali poznati svijet diljem Mediterana, sve narode koji su im se suprotstavljali zvali su varvarima. Samo su oni bili ne-varvari. Dolazak u Dalmatinsku zagoru i sukob sa potomcima Ilira bio je prilika da Rimljani upotrijebe svoj izraz “varvari” još jednom. Tako, barem, eto imamo dokaz da je razvijena kultura bila u ovim krajevima prije nove ere.
Pogled na plodnu dolinu ispod Varvarije
Iz Bribirskih mostina starica me upućuje prema ruševinama Varvarije. Prvo me pozvala na kafu, a zatim ispratila riječima da pozdravim zaposlene koji rade na restauraciji… s kojima je provela 16 godina.
Prolazim kroz selo Bribir u podnožju uzvisine. Avetinjski je tiho.
Pogled na brdo na čijem je vrhu Varvarija
Prvi susret sa zidinama donosi rekonstrukciju koja je mješavina stilova.
Prvi susret sa rekonstruisanim zidovima Varvarije
Kraj zida ima niz ugaonih kamenih blokova koji su dosta vješto ugrađeni u rekonstrukciju i povezani malterom. I mada to ne odgovara gradnji originalnih masona, ipak upozorava na njihovu vještinu.
Ugaoni kamen drevnih masona je vidljiv na ovoj zidnoj rekonstrukciji
Jedna sekcija potpuno vjerno odslikava originalnu gradnju i tu se najduže zadržavam.
Podsjećanje na originalne graditelje je vidljivo na ovoj sekciji zida Varvarije
Šteta što je ovaj segment naše historije toliko dugo zanemarivan. Individualna muzejska istraživanja nisu doprla do javnosti. Sigurno je da bi veća ulaganja dovela do značajnijih otkrića koja bi dokazala definitivnu vrijednost ovih dalmatinskih gradova u evropskoj historiji.
Zidovi Varvarije su bliski onima u Asseriji, koji opet pripadaju istom stilu kao i hercegovački Grad – ovaj dio historije Jadranskog bazena zaslužuje organizovani državni interes i skrb koji bi dokazao vrijednost ovog dijela Evrope na arheološkoj mapi
Ulazim među zidove Varvarije; u trenutku se prisjetim riječi starice koja me uputila u ovom smjeru:”Varvarija je sedam puta gorila i sedam puta obnavljana”.
Preda mnom su tragovi pregradnih zidova. Nema velikih blokova; drugi je, kasniji stil gradnje.
Pregradni zidovi unutar zidina Varvarije – kameni blokovi su manji, pripadaju kasnijoj gradnji
Na travnatom terenu ostaci betonskih ploča sa kamenim reljefima. Očigledno, ostaci rimskih vremena.
Betonska ploča sa kamenim mozaikom krasila je podove prostorija Varvarije u Rimskim vremenima
Nekoliko različitih vrsta dizajna otkrivaju profinjenost nekadašnjih rimskih graditelja koji su se ukotvili unutar ovog Grada.
Različit dizajn otkriva prefinjenost nekadašnjih stanovnika Varvarije prije 2 000 godina
Šibenska županija s pravom govori o Varvariji (odnosno Bribiru) kao “najznačajnijem arheološkom lokalitetu na šibenskom području.” I, u nastavku tvrde da su “…najstariji tragovi života otkriveni u polju nedaleko od rječice Bribirčice, gdje su nađeni ostaci naselja iz mlađeg kamenog doba. Najznačajniji arheološki spomenici nalaze se na Glavici iznad sela, koja je bila naseljena najkasnije početkom 1. tisućljeća prije nove ere. Do dolaska Rimljana ovo naselje je živjelo kao utvrđena Liburnska gradina, a već u 1. stoljeću nove ere opasana je jakim zidanim bedemima i stiče status municipija, a naziva se Municipium Varvariae…”
Eto, sad se autorstvo monumentalnim zidovima pogrešno pripisuje Rimljanima…
Na travi Varvarije leže pojedinačni, zaboravljeni kameni blokovi originalnih graditelja
Na temeljne, megalitne blokove Varvarije, nadograđivali su civilizacije koje su dolazile kasnije
Ulazna gradska kapija Varvarije iz Rimskih vremena
Kameni blok sa usječenim kanalom koji pripada originalnim graditeljima Varvarije
Precizno obrađen originalni kameni blok grada Varvarije koji pokazuje da je neki mehanizam (kapija?) bio ugrađen u njegovo ležište
Precizno obrađeni otvor u megalitnom bloku Varvarije upućuje na visok tehnološki nivo originalnih graditelja
Završavam obilazak Bribirske Glavice. Procjena je da 80% Glavice još nije arheološki obrađeno. Predstoji još nekoliko decenija (ako se nastavi ovim tempom) otkopavanja da bi se onaj površinski nivo pokazao pred očima. Još je interesantniji dio u kojem bi se otkopavanja fokusirala na najdonje (najstarije) slojeve koje bi nas vratile u dane osnivanja ovog grada/hrama pra-Ilira.
S nadom da će se to jednom i desiti, a ovaj otkopani dio pravilno zaštititi napuštam Varvariju.
U nastavku putovanja prolazim cestom pored Ivoševaca…
Dublje u Dalmatinskoj zagori, na cesti prema Kninu, prolazi se selo Ivoševci…
… i, pored puta, u drevnom Burnumu, se ukažu ostaci izvanrednog građevinskog poduhvata: akvadukta, sjajne kapije…?
Elegantni luk iz Rimskog perioda pokazuje posebnu zainteresovanost niza civilizacija za ovaj teritorij od najstarijih vremena…
I dok završavam putovanje između rijeka Zrmanje i Krke, ona treća rijeka koja se uljeva u Jadran, malo južnija (Cetina) predmetom je pažnje arheoloških eksperata. Naime, Cetinsko polje (ponovo 40-ak kilometara od Jadrana) je prema preliminarnim istraživanjima mjesto nedirnute, ali izvanredno vrijedne arheološke lokacije u Evropi.
Prema engleskom arheologu dr. Gaffney-u sa Univerziteta u Birminghamu (prema “Globusu”, 22.07.2005.) Cetinsko polje je “… najfascinantnije mjesto na kojem sam radio. To je najvažnije arheološko nalazište u Evropi. To je otkriće koje se arheologu događa samo jednom u životu… Početna istraživanja otkrila su nevjerovatne ostatke koji datiraju šest tisuća godina prije nove ere, a dokazi kasnog neolita i ranog brončanog doba, bezbroj metalnih i kamenih predmeta vidljivi su u rijeci s obale.”
Dr. David Smith, profesor predarheologije s Birminghamskog univerziteta procjenjuje da dolina Cetine sadrži “…sjećanja koja pokrivaju deset hiljada godina čovjekova postojanja u Dalmaciji i na Balkanu.”
Zašto li me te izjave ne iznenađuju?
|
|
|
| |
|
|
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
Prilog 1: U POTRAZI ZA ALKAMA (Autor Priloga: Jovo Jovanović)
Pokusat ću da napišem sve što znam o lokalitetima gdje bi trebale da se nalaze halke ili gdje su se po kazivanju očevidaca nalazile i da dam svoje mišljenje o ovom fenomenu.
TRAVNIČKI KRAJ
STIJENA NA KOZICI, JEDNOM OD VRHOVA VLAŠIĆA
Prema informaciji da na Kozici postoje halke, uspio sam u oktobru 2002. godine da organizujem ekspediciju i obezbjedim vodiča. Popeli smo se, ali halki nije bilo na navedenoj lokaciji. Na mjestu gdje su navodno bile halke postoji nešto kao velika kamena halka, promjera oko 4 m.
Stoji horizontalno. Do polovice prečnika je urasla u stijenu, a druga polovica je izbočena kao konzola iznad ambisa. To, ustvari, izgleda kao horizontalno postavljen kameni prsten urastao u stijenu. Mislim da se radi o prirodnom fenomenu, koji narod naziva “prerast”. Vodič je uporno tvrdio da je na tom kamenom prstenu bilo nekoliko halki raznih dimenzija, ali da su poskidane tokom vremena. Rekao je da su zadnju halku velikih dimenzija odnijela dva čovjeka iz Visokog, noseći je između sebe na grani. Nisam mu potpuno povjerovao.
Jedan od ljudi koji se penjao sa mnom na Kozicu ispričao mi je ove godine da je njegova radna kolegica bila na Kozici 1970-tih godina i vidjela je jednu veliku halku koja je visila na tom kamenom prstenu. Čudila se da je više nema.
RATNI PUT I STIJENA IZNAD TRAVNIKA
Od rođaka moje supruge došao sam do informacije da je poslije rata prošao ratnim putem koji vodi kroz veliki procjep između stijena do sela Bukovica na Vlašiću i na tom putu, između Travnika i katoličke kapele, na jednoj stijeni odmah iznad staze, vidio je veliku halku kroz koju bi mogla istovremeno proći dva čovjeka. Otišao sam do sela Bukovica sa namjerom da se spustim do halke. U selu me jedan čovjek, dobro poznat mještanima koji su išli samnom, ubjedio da odem na drugu lokaciju na jednu stijenu koja se uzdiže vertikalno oko hiljadu metara iznad Travnika i dao nam tačnu lokaciju gdje se nalazi halka u stijeni. Sve smo pregledali, ali halku nismo našli, što ne znači da je nema, jer je vegetacija na tom području izrazito gusta.
Više nisam imao snage da se spuštam na ratni put, ali sam mu se dovoljno približio da sam mogao sa dalekozorom pregledati dionicu gdje je trebalo da se nalazi. Nisam je vidio, ali sam primjetio, odmah iznad ratnog puta, crni jasno vidljiv okrugao otisak na stijeni impozantnih dimenzija. Pretpostavljam da je tu bila halka, ali kako tim putem i poslije rata ljudi često prolaze, vjerovatno je neko skinuo i odnio.
Travničani su mi tvrdili da se jedna halka, takođe, nalazi iznad glavne ceste na ulazu u Travnik, gledajući od Sarajeva. Bio sam pod tom stijenom, ali je ona tako obilato obrasla vegetacijom da je nemoguće bilo šta vidjeti.
DOLINA RIJEKE BILE
Fra Branko, franjevac iz samostana Guča Gora, pričao mi je da su se na stijeni u Han Biloj 1937. godine, kada je on tamo bio, nalazile halke. Otišao sam tamo i našao u stijeni samo kvadratno uklesane udubine dimenzija cca 60x40x25 cm. Niko od mještana nije se sjećao halki. Stijena je podlokana vodom, odnosno izgleda kao da je erodirala od udara talasa.
Da li je ova stijena u blizni rijeke Bile nekad imale halke za koje su se vezali brodovi?
U selu Zukići, koje se nalazi na padini iznad suprotne obale rijeke Bile, ispod impozantne gradine, mještani su mi tvrdili da je nekada dolina rijeke Bile bila veliko jezero. To je moguće, jer i danas prilikom jačih kiša dolina poplavi i izuzetno jake bujice naprave havarije. Očito da planina Vlašić predstavlja veliku akumulaciju vodene mase.
Prilikom dužih vlažnih klimatskih promjena /dužih kišnih perioda/ moguće da su se tu nalazile velike vodene mase na površini. O ovome govore i neki toponimi. Na pobrđu Vlašića, visoko iznad doline, na kosoj padini, postoji selo koje se zove Jezerce. Po predanju, nekad davno, selo je ležalo na vodi.
U rijeku Bilu ulijeva se rijeka Jasenica koja svojim tokom protiče kroz vrlo živopisan i uzan kanjon. Oko 2 km od ušća u rijeku Bilu nalaze se, na vrhu kanjona, dva sela, Skomorje i Zagrađe. Kad se upita mještane iz tih sela zašto se sela tako zovu oni odgovaraju, kao najnormalnije, da Skomorje znači Usko morje, a Zagrađe znači da je tu more bilo zagrađeno. Vrlo je interesantno da se na suprotnoj obali uzdiže kupasto kameno brdo /uopće nije isključeno da je djelimično ljudska tvorevina/. Još poslije drugog svjetskog rata na vrhu se nalazilo utvrđenje ili neko svetilište, o čemu je pisao i Đuro Basler. Nažalost, od te građevine danas nije ostalo ništa, osim kamenih stepenica, uklesanih u monolitnu stijenu, ali ne od podnožja već od polovice visine.
HALKE KOD SELA GLUHE BUKOVICE
Saznao sam da kod sela Gluha Bukovica, u gornjem toku rijeke Bile, nalazi se halka na stijeni, promjera oko 30 cm. Jedan mještanin je voljan da me odvede i pokaze.
KAKANJSKI KRAJ
Tragom informacije iz Zlokuća otisli smo Ahmed Bosnić, Neven Kazazović i ja u selo Skenderovići, koje se nalazi izmedju Kaknja i sela Zlokuća. Odatle nas je vodič odveo do gradine na vrhu brda iznad navedenog sela, od koje, nažalost, nije ostalo ništa osim nešto kamene podloge u nivou terena. Očito se radi o kulturnom sloju, jer sam u blizini našao nekoliko dobro urađenih kamenih artefakata. Pored gradine u šumi nalazi se velika nekropola stećaka. Po ovome je vidljivo da je taj kraj naseljen od davnina. U neposrednoj blizini nalazi se vertikalna stijena, koja se uzdiže nekoliko stotina metara iznad Kaknja. Vodič nam je rekao da se na stijeni, na maloj zaravni, nalazi željezna štanga sa kukom ili halkom /mješao je ta dva pojma/ i sa nekom željeznom kuglom. A pored štange da se nalazi i nekoliko kamenih kugli, kao i jedna potpuno okrugla rupa velike dubine, koja izgleda kao da su je pravili ljudi. Još je rekao da postoji staza sa stijene do ove štange, ali je suviše riskantno za ljude iz grada da se tuda spuste. Dogovorili smo se da odemo uskoro na taj lokalitet idući odozdo, odakle je pristup lakši.
VISOČKI KRAJ
U Oslobođenju od 16.08.2003. godine izašao je članak o halkama kod Visokog. Članak je prilično nejasan. Spominju se dva sela, Lađice i Jezero, zatim Jezerska šuma, stijena “iz koje je iz ko zna kojih razloga iščupano nešto poput metalnih halki”. Dalje piše “knjige kažu da je bilo lađa od topolovog drveta, dugačkih i po šest metara, a širokih oko metar. Pokretale su se pomoću dugačkih motki, zvanih srg ili srk”. Zatim se nastavlja u članku da ljudi koji su znali više detalja su pomrli ili izginuli za vrijeme zadnjeg rata.
O ovome bi trebalo razgovarati sa ljudima koji se bave istorijom visočkog kraja.
ILIJAŠKI KRAJ
Dobio sam informaciju o halkama na stijeni u kanjonu rijeke Misoče kod srednjevjekovnog grada Dubrovnika. Ovo područje sam ispitao koliko je bilo u mojoj moći, ali ništa nisam našao. Vegetacija je na strmoj padini tako bujna da se nisam uspio probiti niti do starog grada, iako sam mu došao na domak. Ukoliko na toj strmini postoje halke treba otići kad opadne lišće. Bojim se da su halke bile na strani kamenoloma, koji se nalazi ispred padine kojom se dolazi do grada i da su naprosto odvaljene sa kamenom masom. Tamo sam bio preko vikenda tako da u kamenolomu nije bilo nikoga izuzev čuvara, koji o halkama nije znao ništa.
KRAJ IZMEĐU VITEZA I ZENICE
Tragom informacije otišao sam sa dva vodiča u selo Lađice, koje se po kazivanju tako zove, jer je tu nekada bila luka, a brodovi su se vezivali za halke na stijeni iznad današnjeg sela. Stijena je uistinu impozantna. Diže se vertikalno iznad sela u visinu oko 200 metara. Najinteresantnije je da je stijena većim dijelom koraljni greben. Mještani sela Lađice tvrde da su halke na stijeni kamene, što je u odnosu na sve ostale predaje kuriozitet. Nas osmero je pretraživalo stijenu, ali halke nismo uspjeli naći. Jedan od vodiča, vrlo spretan, tvrdio je da su halke tu negdje, ali da su pokrivene vegetacijom i nagovarao me da se bez opreme spuštamo niz vertikalnu stijenu sa vrha. Da sam mlađi i luđi kao što sam nekad bio, vjerovatno bih pristao.
Taj isti vodič-mještanin ispričao mi je jedno staro predanje, da su u ovom kraju bile četiri luke: iznad sela Klopče kod Zenice, iznad sela Gajci koje se nalazi povrh KP Doma Zenica, iznad sela Lađice i iznad sela Lokve koje se nalazi negdje povrh Busovače. I da se na sve četiri lokacije nalaze halke kao ostaci tih luka.
KRAJ OKO BRČKOG – MAJEVICA
Jedna moja prijateljica bila je 70-tih godina nastavnik u Brčkom. Njen kolega, profesor geografije, zanimao se za neobične stvari i jednom im je u zbornici pričao da je obišao Crne pećine na Majevici i na ulazu u jednu pećinu našao veliki megalit sa halkama i da on misli da je to ostatak neke prastare luke, kada je voda dopirala do te visine. Kolege su ga ismijale. Da bi dokazao svoju tvrdnju poveo je sve nastavnike i učenike na izlet do Crnih pećina. Moja prijateljica sada živi u Sarajevu i opisala mi je detaljno šta je vidjela.
Na ulazu u jednu od pećina nalazio se veliki monolit sa halkama promjera oko 40 cm koje su visile na konzolnim produžecima usađenim u monolit tako čvrsto da se nisu mogle izvaditi niti pomaknuti. Odnosno, nosači halki su izlazili iz megalita bez ikakvog zazora. Na nosačima su bile rupe, ali nije mogla ustanoviti kako su u njih usađene halke, jer su halke činile jedan kompaktan krug bez početka. Lako su se vrtile rukom. Bile su hrapave. Nije mogla da ustanovi da li su tako urađene ili se radi o nekoj ornamentici ili možda čak o nekim ideogramima. Bile su djelomično korodirane crnom korozijom ispod koje je mjestimično probijao čelični sjaj. Moglo bi se zaključiti da se radi o nekoj izuzetno kvalitetnoj čelicnoj leguri. Halki je bilo nekoliko, nije se mogla sjetiti tačno broja. Ispod halki na megalitu, koji je ležao horizontalno, i u koji su bile usađene halke ispod istih nalazile su se duboke užljebine. Ona je pretpostavila da su od užadi koje su bile provučene kroz halke.
Zidovi pećine bili su puni okamenjenih školjki. Takođe, pod pećine je bio pun školjki koje nisu bile vezane za kamen i nisu bile fosilizirane. Profesor biologije, koji je bio prisutan, rekao je da se radi o morskim školjkama i da takvih sigurno nema u Savi. Ovo govori o dva vodena perioda potpuno odvojena velikim vremenskim razmakom.
Takođe, mi je pričala da je njen suprug izronio iz Save jedan ogroman kralježnik, koji im je dugo služio kao sjedalica. On je po zanimanju veterinar i nosio ga je svom profesoru anatomije da ga ispita. Nisu mogli ustanoviti o kojoj se životinji radi. Na žalost, kralježnjak je nestao tokom zadnjeg rata.
Pričala mi je da su, takođe, vadili iz Save, pri niskom vodostaju, kojekakve džinovske kosti. Ona je bila prisutna kad su izvadili rebra ogromnih dimenzija. Navodno, ni kralježnjak ni ostale kosti nisu bile fosilizirane, što bi ukazivalo da nisu bile jako stare.
Životinje takvih dimenzija sigurno nisu mogle da žive u Savi, kakvu mi danas poznajemo.
IZNAD PROKOŠKOG JEZERA
Lani sam bio u selu Has kod Novog Travnika. Jedan mještanin mi je pričao da u selu žive dva šumska radnika koji su radili na sječi šume na Vranici i da su na jednoj stijeni iznad Prokoškog jezera naišli na halke i da bi bili voljni da me odvedu na tu lokaciju, što ću svakako u dogledno vrijeme uraditi.
ROGATICA
Nedavno sam bio sa dvojicom kolega na stijeni iznad Rogatice. Po pričanju jednog od ove dvojice na stijeni visokoj nekoliko stotina metara, iznad same Rogatice, nalazi se jedna vrlo masivna halka na isto tako masivnoj stangi. Tvrdio je da je tu halku vidio 1980-tih godina svojim očima. U Rogatici svi znaju za taj fenomen, ali mi, ipak, halku nismo našli.
I ova stijena je dobrim dijelom prekrivena vegetacijom.
Od mještana u Rogatici čuli smo za još jednu stijenu na kojoj se nalazi, takođe, halka. Mada je nadmorska visina odprilike ista kao u prethodnom slučaju radi se o manjoj stijeni bez vegetacije i na njoj sigurno nema halki. Odakle, onda, tolike tvrdnje?
Prije dva mjeseca na toj stijeni su vojnici SFOR-a su izvodili alpinističke vježbe. Možda su je skinuli i odnijeli kao suvenir.
PODRUČJE PRENJA
Navodno, halke se nalaze i na području Pakline na Prenju.Tražila ih je ekipa TV BiH. Išli su prema nekim uputama, ali bez vodiča i nisu ih našli.
Za drugu lokaciju čuo sam u TV emisiji “Pozitivna geografija” 29.08.2003 godine. Tematika emisije nisu bile halke, ali je pomenuto da se iznad rijeke Idbar, koja se kod Ćelebića ulijeva u Jablaničko jezero, na padinama Prenja nalaze halke i navodno da su ih vagali i da je svaka teška po 12 kg. Otišao sam sa dva prijatelja i dolinom rijeke dopro do pod sam Prenj. Tamo su nam šumokradice pokazale brdo na kojem se halke nalaze, ali su nam rekli da je brdo minirano i da se ne penjemo. Tu su se za vrijeme rata vodile žestoke borbe pa bi informacija mogla biti tačna. Brdo je obraslo gustom šumom i makijom, tako da se bez vodiča ne bi uspjelo. Padina brda je vrlo strma, ali ne toliko da se uz nju ne bi moglo popeti.
PLANINA VELEŽ
Još kad sam bio mlad jedan radni kolega mog oca mi je pričao kako kod Nevesinja, iznad sela Kljuna na Veležu, postoje ostaci morske luke sa halkama za vezivanje brodova i da ih je on lično vidio 30-tih godina prošlog stoljeća.
Prije tri godine jedan moj poznanik mi je ispričao istu priču, s tim da se u ovom slučaju radilo o informaciji iz druge ruke. Poznajem dva čovjeka iz Nevesinja, koji žive sada u Sarajevu i voljni su da sa mnom odu do sela Kljune, kako bi se raspitali o ovome kod starijih ljudi.
PODRUČJE STOCA
Prijateljica moje supruge, koja je rodom iz Stoca, pričala mi je da je često kao srednjoškolka odlazila na brdo iznad Stoca, gdje ima neka zaravan na čijoj vertikalnoj strani vise halke. U opisivanju lokacije bila je konfuzna tako da nisam mogao nikako locirati mjesto.
Kad sam prvi put bio na Daorsonu kod Stoca pitao sam čovjeka koji živi u zadnjoj kući sela Ošanići, gledajući prema Daorsonu, o tome. On mi je rekao da je informacija tačna, ali da je lokacija halki dosta daleko i da su se tamo vodile borbe između sve tri vojske u zadnjem ratu, te da je područje sigurno minirano, odnosno nepristupačno. Tada sam bio zaokupljen Daorsonom tako da ga nisam pitao za tačnu lokaciju. Kasnije, kad sam god odlazio na Daorson kuća je bila zatvorena.
U knjizi “Povjest Bosne I Hercegovine”, koju je izdao HKD “Napredak”, postoji podatak iz grčkog putopisa iz IV vjeka prije nove ere da se od trgovišta Narone pruža veliko jezero sve do zemlje Autarijata / Autarijati su izlazili na Neretvu kod Konjica ! /. U jezeru se nalazi otok od 120 stadija / 21,3 km /. U istom putopisu stoji da kroz tjesnac može proći galija troveslarka / trirema / ili teretni brod. Ti stari grčki putnici mislili su da Neretva ističe iz navedenog jezera i svojim kratkim tokom ulijeva se u more.
Ako se jezerom moglo doći do teritorije Autarijata onda je tu teren morao biti mnogo niži pa se, vremenom, usljed tektonskih poremećaja, podigao. Jedan ogranak tog jezera je, sigurno, dopirao do Daorsona, jer je na novcu Daorsona bila utisnuta galija. Odnosno, galija je bila njihov zaštitni znak.
U Stocu postoji predanje da je čitavo Stolačko polje nekada bilo pokriveno vodom. Đuro Basler, nekada vodeći arheolog Zemaljskog muzeja u Sarajevu, pokazao je snimatelju RTV BiH, inače mom prijatelju, dok su stajali na stijeni iznad Stolačkog polja, kod megalitskog zida Daorsona, da se dole u podnožju stijene nalaze ostaci luke Daorsona.
KRAJ OKO ULOGA
Jednu autobusnu stanicu ispred Uloga nalazi se, uz zapušteni makadamski put, selo Ljušići, visoko iznad kanjona Neretve. Treba se spuštati oko pola sata da bi se došlo do Neretve. Kad se pređe Neretva preko improviziranog visećeg mosta, čovjeka čeka uspon iste dužine i strmine da bi se došlo u selo Nedavice. Sa te strane, uz sam rub kanjona, nalazi se nešto što se ne može svrstati ni u stub ni u brdo. Za stub je preširoko, a za brdo preusko. Visoko je oko 20 matara. Oko, reči ćemo, stuba vijuga vrlo strma pješačka staza, prilično pogibeljna. Tamo sam bio 70-tih godina. Domaćin, kod koga smo noćili, pričao nam je da na vrhu stuba postoji halka. Da na strani Nedavica postoji ista takva i da su obale bile nekada vrlo davno povezane lančanim mostom, koji je bio učvršćen za te halke. To me je jako zainteresovalo, ali društvo je došlo isključivo na pecanje, tako da sam odlučio da dođem drugom prilikom i to ispitam, ali to nisam uspio da ostvarim do danas.
SELO ČUDE KOD OLOVA
U ljeto 2004 godine, tražeći Bijelu stijenu, skrenuli smo ranije sa glavnog puta na put koji vodi do Han Pijeska kanjonom rijeke Stupčanice i došli u selo Čude. Mještani su nam rekli da postoje halke u pećini, u stijeni na suprotnoj strani rijeke, prije ulaska u selo. Ukoliko je to tačno, potpuno je nemoguće prići tom lokalitetu. Možda bi mogla alpinistička ekipa, ali ne odozdo nego sa vrha kanjona.
U samom selu mještanin, koji je stupio u kontakt sa nama, pred nama je pitao jednu staru ženu / najstarijeg stanovnika sela / da li zna za neke halke u ovom kraju. Ona je, bez oklijevanja, pokazala stijenu iznad sela i to na mjesto odakle je raslo neko grmlje. Zatim je pokazala na stijenu na suprotnoj strani doline i rekla “tamo se nalazi druga, nekada je tu postojao most od lanaca preko doline”.
Sa mnom je bio i vodič kroz Bijambarske pećine, koji potsjeća na Dejvi Kroketa, odnosno, čovjek prirode. Obećao mi je da će sve to istražiti.
PLANINA BJELAŠNICA
Kada sam prošle godine bio iznad sela Umoljani na Bjelašnici, s ciljem da vidim i po mogućnosti ispitam veliki tumulus na Zmajevoj stijeni, upitao sam vodiča da li zna nešto o halkama u tom kraju. On se odmah okrenuo jugozapadno od stijene i pokazao rukom preko visoravni na ogromnu stijenu, dugačku nekoliko kilometara, koja se uzdiže vertikalno u visinu par stotina metara i rekao da se tu nalaze halke, da to zna pouzdano, ali da on tamo nije nikada bio. Na tako velikoj strmini i na tako velikoj površini bilo bi ih nemoguće naći bez alpinističke ekipe i vodiča koji sigurno zna gdje su.
PREVOJ KARAULA
Jedan moj prijatelj bio je 1980. godine na Bijeloj stijeni, na prevoju Karaula, pored puta Sarajevo-Tuzla. Pričao mi je da je vidio iz daljine na toj stijeni halke. Prošle godine smo išli ponovo zajedno, ali on nije bio u stanju, nakon više od 20 godina, da nađe put do stijene.
Ponovo sam pokušao u jesen otići sa prijateljima. Našli smo vodiča, ali ovoga puta nismo mogli da priđemo stijeni od snježnih nanosa, jer je snijeg rano pao na toj visini.
PUT ZA VAREŠ
Dobio sam informaciju da se halke nalaze na stijeni pored puta izmedju Breze i Vareša, prije odvojka puta za selo Titorice. Nisam provjeravao.
HALKE NA SIRIJSKIM PLANINAMA
Da halke ipak nisu šuplja priča koja kruži narodom ili neka vrsta priviđenja svjedoči TV emisija National Geographic-a, koja je bila prikazana na izraelskoj televiziji, a koju je gledao moj prijatelj. Emisija je trajala 45 minuta i prikazivala je gatove / mola / sa halkama za vezivanje brodova na sirijskim planinama. Emisija se zvala “Gatovi na planinama”. Prema onome što mi je ispričao na sirijskim planinama ima dosta zaravnjenih površina ljudskom rukom, sa rupama gdje su nekada visile halke. Osim na planini Musa Dag, gdje su sačuvane i to je prikazano u emisiji. Za neke lokacije gdje su bile halke postoje stare crno-bijele fotografije sa halkama. I to je prikazano. Navodno da je najviše halki skinuto u Prvom svjetskom ratu, jer su se u Siriji vodile borbe između Turaka i Britanaca. Turci su na “gatove” bili postavili topove i odozgo gađali Britance.
REZIME
Mislim da kod nas halke još uvijek postoje na nepristupačnim i zabitim mjestima. Na lakše pristupačnim lokacijama uglavnom su bile, pogotovo u zadnje vrijeme, izlozene devastaciji i otuđivanju od mještana. Njima su na neki način atraktivne, da nije tako ne bi oko njih bilo toliko priča. Vjerovatno su mnoge uništene nenamjerno prilikom probijanja puteva, otvaranja kamenoloma i sl. Postoji informacija da se i sistematski kradu, što je inače poznato za arheološke nalaze. Navodno da za njih dobro plaćaju kolekcionari koji skupljaju materijalne dokaze kojima se pobija zvanična istorija. Dokaz za to se može naći u emisiji National Geographic-a o halkama u Siriji, gdje su sve pokradene, osim na planini Musa Dag, jer se tu nalaze na izuzetno nepristupačnoj lokaciji. Šteta je da nema uslova za formiranje ekipe, sastavljene od mladih entuzijasta, koji bi se posvetili pronalaženju halki. Nažalost, za to je potrebno mnogo slobodnog vremena, a i novca.
Podijelio bih halke prema nadmorskoj visini na kojoj se nalaze. U prvu grupu ušle bi one na najvišim nadmorskim visinama, na jednom od vrhova Vlašića – Kozici, Vranici iznad Prokoškog jezera, Bjelašnici, Prenju na Paklini, Veležu iznad sela Kljune. Sve se one nalaze na približno istoj visini uz manje varijacije.
U drugu grupu ušle bi one lokacije sa halkama koje se nalaze na srednjoj nadmorskoj visini, kao što su u Crnoj pećini na Majevici, u kanjonu rijeke Misoče kod srednjevjekovnog grada Dubrovnika, na odvojku puta Breza – Vareš koji vodi u selo Titorice, na ratnom putu Travnik – Bukovica, halke na koralnom grebenu iznad sela Lađice, itd. Ovdje, vjerovatno, možemo svrstati i lokalitet sa halkama na nekom brdu iznad Stoca. Prema kazivanju prijateljice moje supruge i mještanina iz sela Ošanića one se nalaze na brdu, za razliku od luke Daorsona, koja po Đuri Basleru se nalazi ispod stijene na kojoj leži Daorson, pri Stolačkom polju. Tako da se tu radi o dvije odvojene lokacije.
Ovdje možemo pribrojati i halke koje su držale lance lančanih mostova na Neretvi kod Uloga, te one koje su držale lance mosta kod sela Čude kod Olova. Ovdje spadaju i lokacije za koje su vezane legende o visokim vodostajima. Obavezno te lokacije nose nazive koji na to upućuju. Pored legende o halkama kod sela Lađice sam naziv sela govori o plovilima, iako tu danas ne postoji čak ni potok. Zatim, to je selo Jezerce iznad doline rijeke Bile, selo Skomorje / usko morje / i Zagrađe / more bilo zagrađeno /, iznad kanjona rijeke Jasenice, pritoke Bile. Tu spada i Vrbovac grad na kamenoj kupi na suprotnoj obali rijeke Jasenice, gdje su stepenice isklesane tek od polovine visine ili još nešto više i na koje se stupalo vjerovatno iz čamca. Izgleda da su varijacije u visini kod ove da je nazovemo srednje grupe veće nego kod lokacija sa halkama na visokim planinama. Da li se u prvom slučaju radi o vrlo visokim vodama, koje su bile u dužem vremenskom periodu konstantne, a halke, odnosno vezovi sa halkama ili luke na nižim nadmorskim visinama su nastale u nekom drugom periodu ili je to samo nastavak istog perioda kada su vode lagano opadale. Tada su se pravile nove luke ili vezovi za brodove ili čamce? Na to se, zaista, ne može odgovoriti.
Kada je to moglo da se događa? Rekli bismo, možda u vrijeme velikog biblijskog potopa, o kojem kruže razne teorije, više ili manje uvjerljive, ali danas se skoro svi slažu da biblijski potop nije samo legenda. Neki tvrde da je bio u doba propasti Atlantide, prije nešto manje od 12.000 godina, drugi prije 18.000 godina, treći da je bilo više potopa. Ovo zadnje je sigurno tačno. Koji je od njih baš onaj biblijski, to se ne može reči sa sigurnošću.
Nećemo sada ulaziti u uzroke, ali ako se ne radi o velikim tektonskim poremećajima, ogromnim cunamijima, vode se nisu brzo povlačile, osim ako nije dolazilo do naglih promjena položaja polova, što je moglo prouzrokovati otapanje ledenih kalota. Promjene položaja polova se svakako događaju. Davno nekada sjeverni pol je bio na Jukonu, pa se postepeno premjestio nad Hadsonov zaljev, da bi se premjestio, navodno, prije nešto manje od 10.000 godina na današnju lokaciju. Takve promjene uzrokuju otapanje postojećih ledenih kalota i postepeno stvaranje novih. Također, precesije uzrokuju promjene ugla zemljine ose, što dovodi do klimatskih promjena, odnosno povećanja i smanjenja ledenih kalota. Tu je, između ostalog, i povremeno, periodično povećanje elektromagnetnog zračenja sunca, koje utiče na Zemljin magnetizam i rezultira povećanjem ili smanjenjem temperature na površini Zemlje. Usljed povećanja temperature zraka dolazi do povećanja isparenja, što prouzrokuje povećanje nivoa voda.
Relativno nedavno, u zadnjem periodu kvartara, holocenu, u kojem i mi danas živimo, između 5.500 i 3.000 godina prije naše ere topli period, zvani atlantikum, u unutrašnjosti Balkana imamo blagu klimu, otprilike kao danas u Dalmaciji. To je period sa puno oborina, kada podzemne vode izviru izuzetnim intenzitetom. Rijeke nemaju korita, to je vrijeme baruština, močvara i jezera. Jedan nama nepoznati svijet.
Ne mislim da su u tom periodu vode narasle do srednjeg nivoa. Do današnjeg sela Jezerce u dolini rijeke Bile, ili do sela Skomorja i Zagrađa i tome slično. To navodim samo kao primjer, što može izazvati jedan manji klimatski poremećaj. A ako, slučajno, jesu narasle u atlantikumu do navedenog nivoa, odakle željezne halke? Atlantikum je vrijeme ranog neolitika, tako pokazuju arheološka iskopavanja kod nas, a i u ostatku Evrope. U svijet atlantikuma bi se samo mogle uklopiti halke sa koralnog grebena iznad sela Lađice, koje su, prema kazivanju mještana, od kamena.
Mislim da je period visokih i srednje visokih voda bio mnogo ranije. U nekoj tehnološki razvijenijoj praistoriji, kada su ljudi vladali tehnologijom izrade izuzetno kvalitetnih i čistih čeličnih legura. Izgleda da te halke potiču iz, nekog nama, nepoznatog svijeta. To potkrepljuju arheološki nalazi koji se uopšte ne uklapaju u postojeće istorijske klišee, kao na pr. metalna posuda izvađena iz slojeva, čak, predkambrija u Massachusetsu, metalne cijevi izvađene iz slojeva krede u Francuskoj, paralelopiped od čistog nekorodirajućeg čelika izvađen iz bloka ugljena u Njemačkoj, metalna kugla sa tri paralelna utora na najvećoj širini, izvađena iz predkambrijskog sloja u Južnoj Africi.
Vjerovatno bi halke iz perioda visokih i srednje visokih voda, u koje ulaze i halke na Sirijskim planinama, trebalo pripisati toj nama potpuno nepoznatoj praistoriji. Tu moramo postaviti samo jedno ograničenje, one su svakako mlađe od stijena u koje su usađene. Kod nas se, uglavnom, radi o kamenu krečnjaku. Vremenske distance između pojedinih lokaliteta sa halkama mogu biti ogromne, gledajući sa tačke našeg shvatanja vremena.
Sve se svodi, opet, na to da bi ovu pojavu trebalo detaljno ispitati. Naći što više još uvijek postojećih halki, ispitati njihov hemijski sastav, način izrade, izvršiti oko njih, gdje je god to moguće arheološka istraživanja, ispitati njihovu starost nekom od odgovarajućih metoda za ispitivanje starosti. Ako bi se sve to uradilo, a na žalost neće, otkrio bi se, makar, dio vrha “ ledenog brijega”.
Mislim da halke, vezovi i luke na malim nadmorskim visinama nisu nikakva misterija i da ima dovoljno podataka da se objasne. Po svoj prilici one potiču iz istorijskog doba.
Tu bi spadala od valova podlokana stijena u dolini rijeke Bile, na kojoj se nalaze prazni kvadrati uklesani u stijenu, za koje je stari franjevac tvrdio da su prije Drugog svjetskog rata bili ispunjeni halkama. Ovo je moguće, jer na gatovima na moru postoji takva vrsta vezova za brodove. Odnosno, halke više na metalnim pločama, utisnutim u kvadratne šupljine.
U dolini rijeke Bile i danas je kod stanovništva živa predaja da je čitava dolina nekad bila jezero. U selu Zukićima, koje se nalazi na obroncima brda sa ilirskom gradinom, kako sam već rekao, radi strmog terena kuće prave u usjecima, odnosno, moraju da uklone velike kubike zemlje da bi izravnali teren za gradnju. Prilikom kopanja nailaze na svakakve arheološke artefakte. Tako sam ja otkupio divnu bronzanu iglu, što nije nešto naročito, ali jedan mještanin je iskopao bronzano sidro. Prema opisu mještana sidro nije neke impozantne veličine, ali je ipak sidro. Nalazač je obećao da će mi ga pokazati i prodati, ali se, nažalost, predomislio. Da bi me se riješio rekao je da ne može da ga nađe. Sigurno mu je neko ponudio znatno veću cijenu. O tom sidru pričalo je čitavo selo, očito da su taj nalaz povezali sa legendom o jezeru u dolini rijeke Bile. Sve ovo dokazuje da je dolina rijeke Bile nakada bila pod vodom i da su po njoj plovili čamci, ako ne i brodovi.
Šta je sa lukom grada Daorsona, čiji se megalitski zid uzdize visoko na stijeni iznad Stolačkog polja. Kako sam već rekao, mještanin iz Ošanića, kad je govorio o halkama, rekao je da se nalaze na brdu, osim toga rekao je da su podaleko, dok je za Daorson upotrebljavao izraz “blizu”. Prijateljica moje supruge iz Stoca rekla je da je odlazila na zaravan sa halkama na brdu da na miru čita, kako sam već opisao.
Đuro Basler je snimatelju RTVBiH, koji mi je to ispričao, sa stijene na kojoj se nalazi Daorson, pokazao u dubinu ravno dole i rekao da se tu nalazi luka Daorsona.
Očito se radi o dvije sasvim odvojene lokacije iz različitih vremena, koje ne treba mješati. Danas se tu nalazi, većim dijelom godine, suho korito rječice Radobolje, pritoke Bregave, ali očito da nekad nije bilo tako.
Prema starim grčkim putopisima veliko jezero se prostiralo od Norina / Narone / do područja ilirskog naroda Autarijata, koje je po svoj prilici izlazilo na Neretvu oko slanih izvora u današnjoj Orahovici kod Konjica. Oko tih izvora Autarijati su vodili dugotrajan rat sa Ardijejcima. Ako je tako, onda se tlo kasnije podiglo, što nam sada izgleda neuvjerljivo. Ali u “Povjesti Bosne i Hercegovine”, koju je izdao HKD “Napredak”, stoji: “Iz tih kolonija / misli se na Grke nastanjene na obali Jadrana / trgovci, koliko nam je do sada poznato, na dva mjesta su zašli u unutrašnjost, dolinom Neretve i k Japodima u Liku, očito preko Kvarnerskog i Planinskog zaljeva, dakle na mjestima koje je sama narav napravila lakše pristupačnim”. Dakle, u historijsko doba more je preko nekog planinskog zaljeva dopiralo, vjerovatno, do Like. Dok u knjizi “Iliri” od Aleksandra Stipčevića (Školska knjiga, Zagreb) stoji: “…pokazuje poznati mit o Argonautima, prema kojem su Jazon i njegovi drugovi, nakon što su se u Kalkidi domogli zlatnog runa, svojim brodom Argom plovili niz Dunav, da bi njime izbili na sjever Jadranskog mora.”
Apolonije sa Rodosa, koji je to putovanje Argonauta opisao, u III –em st. prije nove ere, vjerovao je kako je tako putovanje brodom od Dunava do Jadrana moguće. U putopisu / Periplus /, koji je nastao sredinom IV –og st. prije nove ere i koji se pripisuje anonimnom autoru zvanom Pseudo – Skilaks, navodi da Dunav jednim svojim krakom utječe u Crno more, a drugim u Jadransko. Ako pretpostavimo da su taj drugi krak Dunava ustvari Sava i Kupa, uistinu je bilo moguće doći do Planinskog zaljeva, koji je, izgleda dopirao do Like. To bi bilo tumačenje gledano sa današnjeg stanovišta i uzevši da je podatak o Planinskom zaljevu vjerodostojan. Ali, treba ostaviti mogućnost postojanja danas nepoznatih vodenih tokova. Tako, naprimjer, prilikom snimanja neke TV emisije mom prijatelju, bivšem uredniku naučnog programa na RTVBiH, poznati naš geograf prof.dr. Ibrahim Bušatlija pokazao je oblutke na prevoju kod planine Raduše između Prozora i Gornjeg Vakufa i komentarisao da su potpuno isti kao oni u Neretvi i da je nekada tuda tekao ogranak Neretve koji se ulijevao u Vrbas. To je, inače, razmeđe između jadranskog i crnomorskog sliva, široko maksimalno 20 km. Navodno da je tu došlo do podizanja tla i tako se prekinula bifurkaciona veza koju je činila Neretva između ova dva sliva. Vjerovatno, dio Neretve je oticao današnjim tokom rijeke Rame i ulijevao se u Vrbas, u taj tok se, vjerovatno, ulijevala i Rama, ili što je realnije, veliko jezero imalo je dva odtoka, jedan u Jadran, a drugi dolinom Rame u Vrbas.
U starom izdanju knjige “Iliri” pročitao sam da je anonimni grčki putnik, iz IV st. prije nove ere, napisao da se čitav Ilirik može obići brodom. Iz Crnog mora se plovi Dunavom do Save, zatim Savom, pa njenim ogrankom koji se ulijeva u Jadran, a da se do Jadrana može doći i Neretvom, koja se jednim svojim ogrankom ulijeva u Savu.
Treba imati na umu da je u to vrijeme današnja Bosna bila prekrivena praktično po čitavoj svojoj površini nepreglednim šumama, koje su zadržavale veliku vlagu, što je uvjetovalo velika isparenja i povećavalo količinu oborina, koje su, opet, dizale vodostaj rijeka i jezera, te povećavale vodene površine.
Sve u svemu bio je to jedan lijep svijet, pun jezera, plovnih tokova, prebogatih vodom, a sva ta silna voda bila je smještena u nepreglednom zelenilu višestoljetnih, praktično, netaknutih šuma. Tu i tamo, po tim vodama, plovile su slikovite ilirske brodice, kakve vidimo na novcu koji su lijevali Daorsi, kao i grčke trgovačke brodove koji su, tjerani zaradom, plovili po tom, za njih, opasnom svijetu. Iliri, koji su ponekad znali biti susretljivi, gostoljubivi i skloni trgovini sa strancima, u suštini su bili okrutni ratnici i prema svojim susjedima, o čemu svjedoče tolike brojne gradine po bosanskim brdima.
U to vrijeme, kroz guste neprohodne šume, moglo je da prolazi samo lokalno stanovništvo, koje takođe nije znalo da kroči nikuda dalje van kruga svog bitisanja, tako da su rijeke, čiji je vodostaj bio znatno viši od današnjeg, kao i jezera, bile jedine ali i odlične komunikacije, kojim se, kako vidimo, moglo prelaziti iz jadranskog u crnomorski sliv i dospjeti, i za današnje pojmove, vrlo daleko.
Kako vidimo, daorsonskim galijama, moglo se doći u Jadran ali, što danas izgleda nevjerovatno, po svoj prilici i u Crno more. Iz jezera, koje se nalazilo u današnjoj dolini rijeke Bile, i koje je oticalo u rijeku Lašvu, sigurno se moglo, makar manjom brodicom, otisnuti do rijeke Bosne, Bosnom do Save, Savom do Dunava….Visočko jezero bilo je u neposrednoj blizini rijeke Bosne i sigurno se u nju odlijevalo, ili ga je napravila rijeka Bosna odljevom viška svojih voda.
Za mene u fenomenu tih vodenih svjetova postoji još jedan fenomen. To su priče mnogih ljudi, koji često nisu nikad vidjeli more i o njemu nemaju nikakve predstave, osim da je to neka velika voda. Čak ne znaju ni da je slano, a pričaju takve detalje da se upitaš odakle im to znanje.
Što da se kaže, kad seljak iz zabitog sela Dub, podno Vlašića, koji, takođe, nikad nije vidio more, mahne sa vrha Kozice rukom prema impresivnom krajoliku, koji se pruža hiljadu i nekoliko stotina metara ispod njegovih nogu i kaže “sve je to nekada bilo more”, a onda nastavi priču o nekom kralju i kraljici i njihovom narodu, koji su živjeli na tim vrletima, koje su nekad bile morske obale i koji su sa svojim narodom otišli kada se more povuklo, odnoseći sa sobom svo svoje blago na devama ili devama sličnim životinjama. Pa, još nadodaje, da su se kralj i kraljica razdvojili, kao i njihov narod. Jedan dio naroda je pošao za kraljem, drugi za kraljicom, a zatim pokazuje rukom kojim pravcem je otišao kralj, a kojim kraljica, baš kao da ih je on ispratio. U tom momentu djelovao mi je kao da ima u sebi usađeno sjećanje predaka.
|
|
|
| |
|
|
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
Prilog 2: MEDUN, ILIRSKO NASELJE KRAJ PODGORICE (Autor Priloga: Bojan Zečević)
Medun se nalazi na 12 km od Podgorice prema Kučima i Albanskoj granici. Tačno između gornjeg i donjeg Meduna nalazi se Glavica (brdašce) sa kojeg se pruža odličan pogled na dolinu prema Podgorici sa jedne strane i na Lijevu Rijeku sa druge strane. Na vrhu ovog uzvišenja je srednjevjekovna Turska kula koja je nekada imala unutar svojih zidina pekaru i bunar. Bunar otvora pet sa pet metara, a nepoznate dubine, još uvijek postoji mada njime sada plivaju samo punoglavci i žabe. Unutar zidina je grob i spomen ploča Marku Miljanovu koji je nekada davno osvojio ovo tursko utvrđenje.
Međutim, mnogo interesantnije je nešto što se nalazi na podnožju ovog brdašca, a to su zidine koje opasavaju malu kućicu, sada muzej, a nekada je bila seoska škola. Naime, dva od četiri zida koji okružuju muzej su, po mom mišljenju, mnogo stariji od ostala dva. Čak mnogo, mnogo stariji i od turske kule na vrhu glavice.
Do ovakvog zaključka sam došao posmatrajući tehniku gradnje, koja veoma podsjeća na onu u Daorsonu, a koja dalje podsjeća na gradnju južno-američke civilizacije, drugih po redu graditelja, na Machu Picchu. Blokovi korišteni u ovim zidinama nisu istih dimenzija, ali se na mnogim mjestima perfektno uklapaju sa susjednim kamenim blokovima, tako da ni žilet ne može da se zavuče između njih.
Razlika između gradnje u Medunu i gradnje u Daorsonu je u tome što su blokovi u Medunu znatno manji. Dimenzije su im uglavnom 120 cm x 50 cm, dok blokovi u Daorsonu dosežu i 250 cm x 150 cm.
(I, da ja dodam nekoliko rečenica na ove Bojanove observacije. Područje današnje Crne Gore je imalo niz većih i manjih Ilirskih naselja. Dva najveća su Medun i Duklja. Mada su oba vrlo malo istražena, aktuelna historiografija se služi slijedećim hipotezama.
Za Medun se pretpostavlja da je originalno “…bio tvrđava, a onda pretvoren u grad između IV I III stoljeća prije nove ere…” (stavovi na službenom podgoričkom sajtu: www.podgorica.cg.yu). Već sa ovim prvim hipotezama se ne slažem. Naime, drevni Iliri su podigli prvo grad i to milenije (a ne stoljeća) unazad, monumentalnih razmjera. To vrsta gradnje je pogrešno ponukala arheologe da pretpostave funkciju grada kao utvrđenja.
Nadalje, tvrdi se da su “…dobro sačuvani zidovi utvrđenja građeni od velikih blokova obrađenog kamena koji su ugrađivani u nekoliko redova. S obzirom na solidnost gradnje Medun signifikantno odstupa od manje značajnih Ilirskih gradova.”
Bilo bi dobro da nam Crnogorski historičari i arheolozi malo detaljnije opišu kamene blokove koji su malo remek-djelo obrade i ugradnje i kao takvi se vrlo dobro uklapaju u stil Daorsona i južno-američkih kultura.
“… Sa kulturno-umjetničkog pogleda, dva niza iskopa u stijenama na putu između dva dijela grada su interesantna. Studije zaključuju da je to bilo mjesto izvođenja rituala posvećenih kultu zmije koja je bila mitskim simbolom predaka Ilira. Nekropolis je situiran sjeverno od gornjeg grada i potiče iz Ilirskog perioda. Dosada nije istraživan. Rimske legije su okupirale Medun oko 167. godine nove ere. Tom prilikom je zadnji Ilirski kralj Gentije sa svojom porodicom uhvaćen…”
Šturi historijski dokumenti govore o prisutnosti dva Ilirska plemena u crnogorskom području: Labeati i Dokleati. Medun je bio centrom Labeata (još starije ime je Meteon).
Na drugoj strani, Dokleati su bili locirani u plodnoj dolini rijeke Zete sa centrom u Duklji. Sa desetak hiljada stanovnika to je bio najveći (crnogorski) populacioni centar Ilira u pred-rimsko doba. Kameni grad je imao vodovod, popločane ulice, kanalizacione odvode, riješene ostale urbanističke izazove…)
Ostaci kamenih blokova drevnog Ilirskog grada Meduna (Meteon) 12 km od Podgorice, Crna Gora
Briljantna inžinjerska umijeća Ilira koji su radili pod očiglednim utjecajem civilizacija koje su gradile i južnoameričke gradove
Vrijeme je učinilo svoje, ali još se prepoznaje monumentalna gradnja sa pet obrađenih strana kamenih blokova i šestom, izbočenom prednjom stranom, koje svjedoče o istom arhitektonskom stilu diljem Jadranskog bazena
Majstorstvo i kreativnost je očigledna u primjeni tehnika protiv zemljotresa i činjenici da nijedan blok nije iste veličine
|
|
|
| |
|
|
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
Index imena i pojmova
(brojevi u zagradi su poglavlja gdje se imena i pojmovi nalaze u knjizi)
Aboriđini, prvi narod u Australiji star 60.000 godina (1.1.)
Antropološka genetika, naučna disciplina koja utvrđuje starost naroda putem DNK testiranja (1.1., 1.2.)
Asseria, Ilirski monumentalni grad u Dalmaciji, (5.2., 5.3.)
Atlantida, legendarna civilizacija iz Atlantika, tokom zadnjeg ledenog doba (1.1., 1.2., 2.1., 5.1.)
Aurignacijska kultura, Iberijska grupa sofisiticiranog kromanjonca iz doba prethistorije (1.2.)
Baski, sa 45.000 godina najstariji narod u Evropi (Uvod, 1.1., 1.3.)
Biogeometrija, nauka koja se bavi vezom utjecajem oblika, kao što su piramida i lopta na energetsko polje (3.)
Bosanska piramida Mjeseca, druga evropska piramida najvjerovatnije smještena unutar brda Križ kraj Visokog, BiH (4.1., 4.3.7.)
Bosanska piramida Sunca, prva evropska piramida smještena unutar brda Visočica (4.1., 4.3.2., 4.3.3., 4.3.4., 4.3.6.)
Casa Blanca, grad Maja u El Salvadoru (4.2.5.)
Chaumery, L., francuski istraživač, pionir bioenergije (3.)
Cihuatan, grad Maja u El Salvadoru (4.2.3.)
Čolula, najveća piramida Meksika (4.1.)
Čukći, sibirski narod prije 60.000 godina (1.1.)
Dalmati, Ilirsko pleme iz okoline Boke Kotorske (1.1., 5.1.)
Daorson, Ilirski grad u Hercegovini (5.1.)
De Belizal, francuski istraživač, pionir bioenergije, (3.)
Diquis, rijeka u Kostariki u čijoj su delti pronađene stotine kamenih kugli nepoznatog porijekla (2.1.)
Dokleati, Ilirsko pleme u crnogorskom području (Prilog br. 2.)
Duklja, Ilirski grad u blizini Podgorice, Crna Gora (Prilog br. 2.)
El Salvador, država Centralne Amerike i lokacija arheoloških iskopavanja piramida civilizacije Maja (4.2.)
El Tazumal, grad Maja u El Salvadoru (4.2.4.)
“Eva”, ženski pra-predak svih ljudi, čiji se genetski kod može pratiti 150.000 godina unazad u Afriku (1.2.)
Gravecijska kultura, balkanska grupa sofisticiranog kromanjonca iz doba prethistorije (1.2.)
Halke (alke), fenomen metalnih alki koje su služile za vezivanje brodova u prethistorijsko doba, a koje se nalaze na vrhu niza brda u BiH (Prilog br. 1)
Histri, Ilirsko pleme iz Istre (1.1.)
IBM, multinacionalna korporacija, finansijer projekta DNK istraživanja (1.1., 1.2.)
Iliri, sa 27.000 godina jedan od najstarijih evropskih naroda, lociran na sjevernom i sjevero-zapadnom Balkanu (Uvod, 1.2., 1.3., 4.1., 5.1., 5.3., Prilog 2.)
Isla del Cano, pacifički otok Kostarike gdje su pronađene misteriozne kamene kugle (2.1.)
Jadranski bazen, lokacija niza Ilirskih gradova (Uvod, 5., 5.2.)
Jablanica, selo u blizini Maglaja (BiH), gdje je pronađena kamena kugla (2.3.)
Japodi, Ilirsko pleme (5.3.)
Joya de Ceren, grad Maja u El Salvadoru (4.2.1.)
Kamene kugle, fenomen drevnih megalita u Kostariki i Bosni (2.)
Karim, Ibrahim dr, egipatski istraživač, pionir biogeometrije (3.)
Kokina, tvrdi pješčani kamen od koga je gradjeno 10% svih kamenih kugli u Kostariki (2.1.)
Kraljeva Sutjeska, samostan u srednjoj BiH, u čijoj je Biblioteci locirana jedna kamena kugla (2.3.)
Križ, brdo u okolini Visokog, BiH, vjerovatno u svojoj unutrašnjosti krije drugu evropsku piramidu (4.1., 4.3.7.)
Labeati, Ilirsko pleme u crnogorskom području (Prilog br. 2.)
Lemurija, legendarna civilizacija Pacifika (1.1., 1.2., 5.1.)
Liburni, Ilirsko pleme iz okoline Zadra (1.1., 5.2., 5.3.)
Lothrop, Samuel, američki arheolog (1963.), istraživač fenomena kamenih kugli (2.1.)
Maje, napredna civilizacija Centralne Amerike, nekoliko kamenih kugli je nađeno i u njihovom svijetu (2.2.)
Medun ili Meteon, Ilirski grad u blizini Podgorice, Crna Gora (Prilog br. 2.)
Mitohondrijska DNK, genetski test po majčinoj liniji (1.4.)
National Geographic, naučni magazin i organizator projekta DNK istraživanja (1.1., 1.2., 2.1.)
Quesada, Edwin, astronom, proučavao petroglife na kamenim kuglama Kostarike (2.1.)
Palmar Sur, gradić na jugu Kostarike gdje je locirano nekoliko desetina kamenih kugli (2.1.)
Ponikve, selo u blizini Vareša (BiH), gdje je pronađena kamena kugla (2.3.)
Price, Roberto Salinas, meksički istraživač, autor ideje o grčkoj Troji u Hercegovini (5.1.)
San Andres, grad Maja u El Salvadoru (4.2.2.)
Slatina, selo sjeverno od Banja Luke (BiH), lokacija najveće pronađene kamene kugle u Bosni (2.3.)
Smith, David dr., engleski arheolog i istraživač Cetinskog prethistorijskog prostora (5.3.)
Sterling, Matthew, američki arheolog, pronašao stotine kamenih kugli u Meksiku (2.2.)
Store, Doris, američki arheolog (1940.), pisao o fenomenu kamenih kugli (2.1.)
Teočak, selo u sjevernoj BiH gdje je locirano osam kamenih kugli (2.3.)
Trn, selo sjeverno od Banja Luke (BiH) gdje je pronađeno nekoliko kamenih kugli (2.3.)
United Fruit Company, američka multinacionalna korporacija sa operacijama u Centralnoj Americi, zaslužna za pronalazak kamenih kugli u Kostariki 1940-ih godina (2.1.)
Varvaria, veliki Ilirski grad u Dalmaciji (5.2., 5.3.)
Veneti, Ilirsko pleme iz okoline italijanskog Veneta (1.1.)
Visočica, brdo pored Visokog (BiH), lokacija prve piramide u Evropi (4.1., 4.3., 4.3.1., 4.3.3., 4.3.4., 4.3.6., 4.3.7.)
Wells, Spencer dr, američki genetičar (1.1.)
Zlokuće, selo u blizini Kaknja (BiH) gdje su locirane kamene kugle (2.3.)
Pogovor
U osmoj knjizi ciklusa “Alternativna historija” autor i istraživač Semir Osmanagić (Houston, SAD) opisuje kako je otkrio prvu piramidu u Evropi, unutar brda Visočica kod Visokog. Monumentalna po svojoj veličini, a iznenađujuće stara, ova piramida svojim postojanjem unosi epohalne izmjene u evropsku i svjetsku historiju.
Po prvi put u stručnoj literaturi, ova knjiga daje dokaze iz novih naučnih disciplina (antropološka genetika i biogeometrija) koji objašnjavaju kako je mogla nastati tako razvijena civilizacija u prethistorijskom dobu. Dosada se mislilo da je to period vladavine “pećinskog čovjeka”. Bosanska piramida Sunca sve okreće naopačke. Očigledno, mora se sumnjati u sve ono što su nas učili.
Knjiga donosi nekoliko novina, javnosti potpuno nepoznatih:
- Bosanski Iliri su narod starosti 27.000 godina. Njihovi potomci i danas čine polovinu stanovništva Bosne, Hrvatske i Slovenije.
- Fenomen megalitskih kamenih kugli u Kostariki i Bosni (na deset lokacija) upućuje na postojanje prethistorijske svjetske energetske mreže.
- Jadranski bazen je područje svjetskih arheoloških dragulja, drevnih Ilirskih gradova kao što su Asseria i Varvaria (Dalmacija), Daorson (Hercegovina) i Medun (Crna Gora) koje autor, protivno oficijelnim objašnjenjima, smješta znatno dublje u prošlost.
Autor knjige: Semir Osmanagić
BOSANSKA PIRAMIDA SUNCA
- Otkriće prve evropske piramide -
SADRŽAJ
Uvod
1.
Antropološka genetika mijenja poznatu sliku svijeta
1.1. DNK revolucija
1.2. Mapa migracija
1.3. Potvrda teze o Ilirima
1.4. Moja haplogrupa
2.
Fenomen kamenih kugli
2.1. Megalitske enigme Kostarike
2.2. Svjetska energetska mreža?
2.3. Lokacije kamenih kugli u Bosni
3.
Biogeometrija
4.
Bosanska piramida Sunca – prva evropska piramida
4.1. Visočica
4.2. Iskustvo El Salvadora
4.2.1. Joya de Ceren
4.2.2. San Andres
4.2.3. Cihuatan
4.2.4. El Tazumal
4.2.5. Casa Blanca
4.3. Sondažna busenja na Visocici
4.3.1. Dozvole i saglasnosti
4.3.2. Strane svijeta
4.3.3. Šest busotina
4.3.4. Geološke analize
4.3.5. Mišljenja
4.3.6. Zašto je piramida, a ne prirodna tvorevina?!
4.3.7. Šta dalje?
5.
Jadranski bazen – svjetski arheološki dragulj
5.1. Ilirski Grad iz snova – ni hercegovačka Troja, ni Daorson, ni Gradina Ošanići
5.2. Asseria
5.3. Varvarija
Prilog 1: U potrazi za alkama (Jovo Jovanović)
Prilog 2: Medun (Bojan Zečević)
Index imena i pojmova
Pogovor
Izvor: Alternativna historija
|
|
|
| |
|
|
foryou10
Iskusni član
 |
Godine: 64
Datum registracije: 13 Jan 2006
Poruke: 903
|
|
|
Iskreno sve ovo djeluje mi nakako komercijalizovano.Brz nacin sticanja popularnosti.Svako naucno istrazivanje mora biti potkrepljeno indikatorima,kojih nazalost ovdje nema.
|
_________________
Da sam ja neko,kako bi se zivjelo i kako bi se voljelo i kako bi sve dobro bilo. |
|
| |
|
|
jimmy_
Početnik Domaćeg.de
 |
Datum registracije: 16 Jan 2006
Poruke: 72
|
|
| foryou10 je napisao/la sledeće: | | Iskreno sve ovo djeluje mi nakako komercijalizovano.Brz nacin sticanja popularnosti.Svako naucno istrazivanje mora biti potkrepljeno indikatorima,kojih nazalost ovdje nema. |
Oprosti, ali o kakvom sticanju slave se radi?
Moze se igrati samo sa svojom karijerom, jer ako se dokaze da je pricao gluposti, onda ce ga ismijavati do kraja zivota, dakle, slave nema dok nedokaze.
Citao sam dobar dio texta, i stvarno ima dosta jakih argumenata, krecuci od samog izgleda Visočice, zatim od pogleda sa Visočice na drugo brdo, koje je vjerovatno Piramida Mjeseca. Dakle, previse faktora se slaze da bi se radilo o pukom nagadjanju. A i sam izgled ta dva brda asocira na piramidu.
Ispitivanje tla takodje navodi na to da tlo nije prirodno nastalo, nego umjetno.
Pricao sam sa rodjakom koji je diplomirani arhitekt vezano za ovo, i kaze da postoje velike sanse da je covjek u pravu. Objasnjavao mi je dosta stvari vezane za istoriju na podrucju Visokog, i kaze da su nikakve sanse da se tu radi o nekakvim urušenim zidinama, kao sto se nagadja.
A za te kugle mi je rekao da sumnja da su one povezane sa tim nekim energetskim djelovanjima. Kaze da su takve kugle bile na starim bosanskim kulama, i kada bi neko napao te kule, onda su te kugle bacali sa njih na protivnike.
|
|
|
| |
|
|
Musatom
Upozorenja: 1 od 3
Početnik Domaćeg.de
 |
Godine: 43
Datum registracije: 17 Avg 2004
Poruke: 35
Mesto: Zagreb, Hrvatska
|
|
OK za bosanske kugle a šta sa ovima u Kostariki, nekako mi se čini da ne možeš bacakat kuglu od 30 tone okolo po ljudima 
BTW Postoji kod 15ak km istočno od Benkovca selo Ostrovica iznad kojeg je istoimeno brdo na vrhu kojeg je velik kamen (vidljiv sa autoceste prije izlaska Pirovac) u kojem su metalni prstenovi ( vezovi? ), pitao sam dosta ljudi, nitko pojma nema o tome, svi se smiju a meni se ne čini baš normalno postavit vezove na visini cca 300m, žao mi što nemam slike al bit će najkasnije ovo ljeto.
|
|
|
| |
|
|
admirp
Početnik Domaćeg.de
|
Godine: 38
Datum registracije: 04 Feb 2006
Poruke: 57
Mesto: sarajevo
|
|
jako zanimljivo mora se priznati, medjutim u zadnje vrijeme se spominju i tri piramide koje cine jednakostranicni trougao, vishe informacija na
| Code: | | [url=http://piramida.blogger.ba]piramida sunca[/url] |
|
_________________
you'll never walk alone |
|
| |
|
|
|
|
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma
|
|
