Da li je religija samo mit? Šta je uradio Konstantin?

Ganga014 · Početnik Domaćeg.de

Malo sam caprkao po knjigama, novinama, internetu kako bih se vise uputio u ovu temu. Kako sam duze trazio sve mi je bilo zanimljivije!

Svi znamo za Milanski edikt i da je njime hriscanstvo ``izjednaceno`` sa ostalim verama. Manje nas zna da je Konstantin nа prvom vaseljenskom saboru u Nikeji 325. godine okoncao dogmatske rasprave, osudio Arijevu jeres, ujedinio hriscanstvo i utvrdio tekst simvola vere, a tada je usledilo i priznanje četiri jevanđelja, a po odluci naravno cara Konstantina. A jos manje nas zna da postoji najmanje 30 drugih tekstova, od kojih su mnogi pronađeni, a koje je crkva gurnula u stranu jer se nisu slagali sa doktrinom vere i politikom koju je vodio car Konstantin. Znaci da je Konstantin odredio koji ce spisi uci u ``Novi zavet``! Zasto je izabrao bas jevandjelja po Mateji, Marku, Luki i Jovanu?! Ko je on da odredi ovako nesto? Zasto je ostalih 30 osudjeno na propast i tada spaljeno? Zasto je ugasena sloboda misljenja? Ako je 30 jevandjelja govorilo stvari koje crkva nije htela da trpi, a 4 su bila ispravna, zar nije logicno da su ova 4 lazna, a ostalih 30 istiniti? Kakva je logika da nam crkva prica kako bez sumnje treba da verujemo u 4 jevandjelja koja je ona izabrala, a da preko 30 jevandjelja, koja su nastala u slicno doba, ali od razlicitih ljudi, smatramo losim, i potpuno laznim, jeretickim? Da li je istina ono sto 30 ljudi kaze da je istina ili ono sto kaze 4 ljudi? Mozda lazu jedni, mozda drugi, a mozda svi! Zasto su spaljivana ta jevandjelja? Mislim da je glupo ubiti nekoga ko prica lazi, na nama je da li cemo da mu verujemo ili ne! Pronadjeno je jevandjelje po Judi i objavljivanje prevedenog teksta u celosti očekuje se za godinu dana. Jevanđelje po Judi moglo bi da dovede do novih saznanja o delovanju ranih hrišćana, što će imati veliki uticaj na brojne vernike koji do sada nisu dovodili u pitanje verodostojnost Novog zaveta. Moguće je čak i da kontroverzni spis dovede u pitanje neke principe hrišćanske vere. Ukoliko se utvrdi autentičnost teksta, to će biti najveće otkriće o ranom hrišćanstvu nakon što je prošle godine nedaleko od Jerusalima otkrivena pećina Jovana Krstitelja.

Reč je o tekstu koji je nastao nakon što je Juda, jedan od apostola, izdao Hrista. U saopštenju fondacije, koja ispituje autenticnost ovog teksta, čije se sedište nalazi u Bazelu, ističe se da je tekst na 62 strane ispisan na papirusu i da je otkriven 50-ih ili 60-ih godina prošlog veka u Egiptu, ali da je skoro shvacena njegova vrednost!
I ono je lazno jel? Hm... tolike lazi... tesko je poverovati u istinu koja je okruzena mnogim lazima!

DianaLA · Početnik Domaćeg.de

islim da su sve te "svete knjige" izmisljene jer logicno misleci nije postojao niti jedan pravopis u tim dobima niti je bilo papira a ni olovke. A jos gore ko je mogao da napise toliku bibliju ili kuran na stjenama...nelogicno.

Velja25 · ~ Sanjicin komšija ~

Ako iznosis neke cinjenice onda napises ko je to obajvio i gde si to procitao.
Ja licno ne verujem u ta skrivena jevandjelja.

DianaLA · Početnik Domaćeg.de

Procitaj pazljivije private message gore iznad tvoje i samo ce ti se kazat.

rafff · Početnik Domaćeg.de

ko vijeruje u crkvu vijeruje i u ono sto mu u crkvi kazu a sve ostalo je laz a ko ce ga znat sta je cista istina jer ljudi pisu istinu....

makedonce78 · Početnik Domaćeg.de

Apokrifi

► Naziv i značenje

► Vrijeme nastanka

►Nadahnuće i autoritet

► Biblijski jezici

► Biblijski rukopisi

► Prepisivanje Biblije

► Kritički tekst Biblije

► Kanon Svetoga pisma

► Apokrifi

► Prevođenje Biblije

► Tumačenje Biblije

► Biblijska poezija

► Biblijska istorija

► Biblija i arheologija

►Struktura biblijskih tekstova

► Jevanđelja

► Jevrejska poređenja

►Zakonski spisi

Apokrifi Novog zavjeta

Kanoničnost svetih spisa

Može da se učini čudnim zašto su određeni spisi prihvaćeni, a zašto nijesu prihvaćeni neki drugi (osobito zašto protestanti ne prihvataju spise koje katolici i/ili pravoslavni smatraju takođe kanonskim). Ovdje se radi o dva pitanja, komplementarna ali različita. Takođe, odgovor nije istovjetan po pitanju Starog ili Novog zavjeta.

Kanoničnost starozavjetnih spisa

U starozavjetni kanon ušli su spisi koji nose pečat proročkog autoriteta. To znači ili da su ih pisali proroci, ili da su autentični zapisi o djelovanju proroka. Proročki autoritet ne nose samo one knjige koje imaju naslove “knjiga proroka”. Mojsije, Isus Navin, Samuilo, Solomun, David, te brojne izrailjske sudije, takođe su bili proroci, jer su prenosili narodu Božje objave ili vodili narod po Božjem otkrivenju. Proročka služba u Izraelu temeljila se na uzdizanju Tore (Mojsije se smatra najvećim prorokom – 5. Mojsijeva. 34,10)

Nekanonski starozavjetni spisi

Jevreji u dijaspori su se držali tzv. aleksandrijskog kanona, tj. grčkog prijevoda starozavjetnih spisa koji je u sebi sadržao i spise kojih nije bilo u jevrejskom kanonu. Sabor u Jamniji je poseban naglasak stavio na činjenicu da spomenuti spisi (Judita, Tobija i drugi već spomenuti) ne nose proročki autoritet (ili ga lažno prisvajaju, kao Baruh). Druga je činjenica bila da ova djela nijesu postojala u jevrejskim rukopisima, premda za neka od njih (poput Siraha) znamo da izvorno jesu bila napisana na jevrejskom, ali nijesu i sačuvana na jevrejskom.

Ova argumentacija svakako je temeljna, ali treba dodati još neke razloge zbog kojih protestanti ne prihvataju apokrifne/deuterokanonske spise. Treba primjetitii da nema svaki spis sve nabrojane probleme, ali opet svaki od njih ima previše nedostataka da bi ga jevreji i protestanti mogli uvrstiti u kanon:

1. Ne podupire se inspirisanost spisa - pisci nigdje ne nagovještavaju da prenose Božju autoritativnu poruku; nekad upravo tvrde suprotno.

Druga Makabejcima završava nekom vrstom izvinjenja čitaocima; Sirah govori o svojoj knjizi kao prijevodu njegovog djeda Isusa, koji se bio našao pozvanim da napiše štogod poučno. U svakom slučaju, to se suprotstavlja autoritativnosti starozavjetnih spisa i nimalo ne podsjeća na “riječ Gospodnju”.

2. Istorijske netačnosti - ne samo da pisci nijesu očevici opisanih događaja, nego je očito da nemaju nikakav istorijski dokument ili predanje na osnovu kojeg grade svoje pripovijedanje. Njihova netačnost katkad može da se nazove lažju.

Tobija tvrdi da je radio kao upravitelj na Salmanasarovom dvoru, da bi potom iznio podatak "kada Salmanasar umrije, zacari se umjesto njega Senaherib, njegovi sin.” (Tobija 1,15). No iz istorije znamo da je Salmanasara (V) zamijenio Sargon II (721-705), koji nije bio ni u kakvom srodstvu sa Salmanasarom. Tek Sargona zamjenjuje njegov sin Senaherib. To je nedopušteno velika rupa u sjećanju čovjeka koji sebe naziva neposrednim očevicem. Pisac Judite Navuhodonosora smješta u Ninivu i proglašava kraljem Asiraca, no iz istorije je poznato da je još Navuhodonosorov otac Nabopolasar razorio Ninivu i istrijebio Asirce. Istorijskih netačnosti ima i na drugim mjestima, ovo su samo najkarakterističnije.

3. Teološke greške. Činjenica je da se mnoge teze iz apokrifnih spisa najblaže rečeno ne uklapaju u učenje Starog zavjeta, a kasnije ni u Isusovo učenje (koje se oslanja na Stari zavjet). Najopštije govoreći, apokrifni/deuterokanonski spisi izlažu već razvijeno judaističko učenje (uz mnoštvo praznovjerica), dakle upravo ono učenje s kojim se tako otvoreno i oštro sukobljavao i sam Isus.

Ne mogu se detaljno nabrojati sve pogreške, ali ih je moguće uopšteno podijeliti u nekoliko osnovnih grupa: 1. iskupljenje dobrim djelima, što je temeljno judaističko učenje. Njega nalazimo u Tobija 4,10 gdje se govori o oslobođenju od smrti davanjem milostinje. 2. monasticizam i asketizam – Judita (8,4-8) se povukla u osamu nakon smrti svoga muža i postila svim danima osim subote i praznika. Ovakav oštri zakon o postu nespojiv je sa Starim zavjetom (i zdravim razumom). 3. osvetoljubivost – Judita hvali Simeunov pokolj Sihemljana (1. Mojsijeva. 34), iako je jasno da ovo djelo ne nailazi na Božje odobrenje (vidi 1. Mojs. 49,5-7). Upravo suprotno, Bog zahtijeva balans prijestupa i kazne (1.Mojsijeva. 21,24-25). 4. laganje – u Tobija 5,4-13 anđeo Rafael (navodno jedan od svetih anđela) se lažno predstavlja. Judita od Boga praktično traži snagu za laž (9,13). 5. ograničenost spasenja – Knjiga mudrosti 3,16 uči da se neće spasiti nezakonito rođena djeca, iako u Sudije 11,1 imamo primjer Jeftaja kojega Bog određuje za sudiju. 6. praznovjerice – dovoljno je pročitati kako je Tobit oslijepio (Tobija 2,9-10) od ptičjeg izmeta, ili samo malo dalje (3,8) o zloduhu Asmodeju koji je pobio sedam muževa nesretne Sare i shvatiti o kakvom se praznovjerju radi. 7. čaranje – lijek koji preporučuje anđeo Rafael (inače se ne spominje nigdje više u Bibliji) u Tobija 6,1-9 jest zapravo čista vradžbina, suprotna jasnoj Božjoj naredbi u 3. Mojs. 19,26. 8. prepostojanje duše – Mudrost 8,19-20: "Imao sam dobru dušu, ili bolje: jer bijah dobar ušao sam u tijelo bez ljage", donosi ideju kojoj nema mjesta ni u kakvoj biblijskoj teologiji. 9. molitva za mrtve – u 2. Makabejcima 12,42-46 Juda Makabejac prinosi žrtve pokajnice za mrtve vojnike koji su bili potajni idolopoklonici. Ovo je postalo temelj učenja o čistilištu i molitvi za mrtve, iako se ni ovdje ne spominje riječ "čistilište".

Apokrifi Novog zavjeta

Kanoničnost novozavjetnih spisa

I ovdje se bavimo dvostrukim pitanjem: koji su razlozi prihvatanja navedenih 27 spisa Novoga zavjeta i odbacivanja mnogih drugih spisa (o čijem se odbacivanju slažu sve hrišćanske zajednice).

Osnovni uslov prihvatanja spisa u kanon bio je apostolski pečat. Svi pisci novozavjetnih spisa bili su ili apostoli (Matej, Jovan, Petar, Pavle) ili iz njihovog neposrednog kruga (Marko, Luka, Juda i Jakov). Iako je pitanje šta sve u sebe obuhvata naziv apostol, ipak je jasno da se radi o očevicima Isusovog života (osim Pavla, ali koji kasnije ima viziju Hrista), koji su bili poslani (grč. apostolos znači poslanik) od samoga Isusa da šire Jevanđelje. Crkva je pomno ispitivala sve spise koji su za sebe tvrdili da su apostolski i odbacivala je sve one koji nijesu imali dokazano porijeklo, odnosno potvrđenu predaju iz apostolskih vremena. Dodatni test za provjeru svih “pretendenata” na kanoničnost bilo je njihovo učenje, koje se moralo slagati s priznatim kanonskim spisima. Uglavnom, svim odbačenim spisima, iako ponekad pravovjernim, nedostajao je upravo apostolski pečat, dok je većina njih svojim učenjem duboko zastranila s pozicije apostolske nauke.

Novozavjetni apokrifi

Oni se sastoje od mnoštva knjiga, svih novozavjetnih vrsta – jevanđelja, djela, poslanica i apokalipsi - od kojih neke potiču još iz 2. vijeka (većina iz znatno kasnijih). Njihova je uloga bila dvostruka – ili da se istakne neka hrišćanska doktrina (što je često znalo dovesti i do uvođenja neke nehrišćanske doktrine) ili da se zadovolji radoznalost čitalaca novozavjetnih spisa opširnim detaljiziranjem događaja opisanih u Novom zavjetu (posebno Isusovog djetinjstva, Marijinog začeća, sudbine dvojice razbojnika i sl.). Neki apokrifni spisi zadržavaju ranohrišćansku doktrinu (ali nemaju apostolski pečat); drugi skreću u raznovrsne jeresi (gnostičke ili sektaške prirode), ponekad prelazeći i granice osnovne pristojnosti i dobrog ukusa. Svima njima nedostaje istorijske utemeljenosti, osim u onim detaljima gdje postoji slaganje s kanonskim spisima.

Apokrifna Jevanđelja

Obično se dijele na:

1. Jevanđelja o Isusovim roditeljima i Isusovom djetinjstvu

Njima se želi nadomjestiti šturi opis ovih tema u Mateju, Marku i Luki (Jovan nema ništa o tome). Najpoznatija su Protojevanđelje Jakovljevo, Tomino jevanđelje djetinjstva, Pseudo-Matejevo jevanđelje, Uznesenje Marijino, Istorija Josifa tesara i Arapsko-armenijska jevanđelja o Isusovom djetinjstvu.

Protojevanđelje Jakovljevo govori o Marijinom rođenju od ostarjele majke Ane i bogatog Joakima. Slično malom Samuilu, trogodišnju Mariju dovode u hram, gdje je hrane anđeli sve do dvanaeste godine, kada je po čudesnom izboru zaručena za Josifa. Josif je udovac sa sinovima iz prethodnog braka. Kada Josif otkrije da je Marija u šestom mjesecu trudnoće, poju vodu očišćenja (vidi 4. Mojsijeva 5,11-31). Isus se rađa u pećini, Mariju porađa jevrejska babica a Saloma potvrđuje da je Marija djevica. U posljednjim poglavljima Irod ubija Zahariju, oca Jovana Krstitelja, a sam Krstitelj izbjegava tu sudbinu bijegom u planine.

Tomino jevanđelje djetinjstva prikazuje Isusa u dobu od pet do dvanaest godina. Petogodišnji Isus uspijeva napraviti 12 glinenih vrabaca koji čudesno polijeću. Kada mu sin Ane pisara prolije vodu iz posude, Isus ga proklinje: “Ti drski, bezbožni glupane!”. Dječak koji se slučajno sudario s Isusom pada mrtav. Oni koji ga optužuju gube vid. Mali Isus pomaže poočimu tesaru čudesno proširujući grede do željene veličine.

Pseudo-Matejevo jevanđelje donosi neke anegdote iz puta po Egiptu: palmino drvo se saginje da bi Marija ubrala plodove, put od trideset dana oni uspijevaju prevaliti za jedan dan, 365 idola u paganskom hramu padaju pri ulasku Marije i djeteta.

U drugim jevanđeljima o Isusovom djetinjstvu navodi se svjedočanstvo babice s Isusovog rođenja da Isus nije imao težinu kao druge bebe i nije plakao; na putu u Egipat Marija i Isus susreću dva razbojnika, Tita i Dimaha, kojima beba Isus proriče da će za trideset godina biti razapeti s njim, i to koji na kojoj strani (Dimah je onaj koji je priznao Isusa). Vaznesenje Marijino donosi izvještaj o čudima vezanim uz tijelo mrtve Marije, koje kasnije oživljuje i biva preneseno u raj.

2. Jevanđelja Isusove muke i vaskrsenja

Najvažnije je Petrovo jevanđelje, koje je bilo u širokoj upotrebi kod ranih hrišćana krajem II. vijeka. Isus je prikazan kao onaj koji nije osjećao nikakav bol prilikom raspeća. Stražari na grobu ujedno su svjedoci vaskrsenja: dvojica čije glave sežu do neba vode jednoga čija glava nadrasta nebesa. Jevanđelje Nikodimovo govori da je Veliko vijeće nakon vaskrsenja priznalo da je Isus vaskrsao; rimske zastave se klanjaju pri Isusovom ulasku kod Pilata; Isusu u prilog svjedoče Nikodim i Berenika (Veronika), koju je Isus izliječio od tečenja krvi; razbojnici razapeti s Isusom jesu Disma i Gesta, a vojnik koji je kopljem probô Isusa jeste Longin. Isus silazi u donji svijet, strašeći Sotonu i odvevši sa sobom vjernike, uključujući Adama i pokajanog razbojnika Dismu. Neki detalji ovog jevanđelja doveli su do kanonizacije Pilatove žene Prokle u Grčkoj pravoslavnoj crkvi i do proslave Dana svetog Pilata u Etiopskoj pravoslavnoj crkvi.

3. Jevrejsko-hrišćanska jevanđelja

Najpoznatija su Jevanđelje Nazarena, Jevanđelje Ebionita i Jevanđelje Jevreja. Prva dva predstavljaju prerađene verzije Matejevog jevanđelja. Prema jevanđelju Nazarena čovjek sa suvom rukom (Mt. 12,10) je bio klesar; Isus nalaže učenicima da praštaju 70 puta 7, dodajući da je i u spisima Starog zavjeta bilo pogrešnih tekstova; bila su dva bogata mladića, a od tri sluge s talentima jedan je umnožio bogatstvo, drugi je sakrio talenat a treći ga potrošio s bludnicama i sviračima. U Jevanđelju Ebionita, koji su bili jevrejski hrišćani iz Transjordanskih oblasti, govoreći o Krstiteljevoj ishrani, a u skladu sa svojim strogim vegetarijanstvom zamjenjuju riječ “skakavac” (grč. akris), s riječju “kolač” (grč. enkris). Nema izvještaja o rođenju, jer su negirali Isusovo rođenje od djevice.

4. Jeretička jevanđelja

Radi se uglavnom od gnostičkim jevanđeljima – samo za gnostika Bazilida postoji podatak o 24 prikupljena jevanđelja. Osim ovih, najpoznatija su Evino jevanđelje, Jevanđelje Jude Iskariotskoga, Jevanđelje Egipćana i brojna Vartolomejeva jevanđelja.

5. Tajno jevanđelje

Radi se o rukopisu koji spominje tajno Jevanđelje po Marku, koje je ovaj napisao u Aleksandriji nakon Petrove smrti u Rimu. Po svemu sudeći, posjedovalo je elemente magijskog i erotskog, te se očito radi samo o još jednom apokrifnom jevanđelju.

Apokrifna Djela

Pripisivana su uglavnom apostolima Pavlu, Andriji, Petru, Jovanu, a ponekad i Filipu, Tadiji i Mateju.

Djela Pavlova donose u prvom dijelu dogodovštinu izvjesne Tekle iz Ikonija, koja je toliko očarana Pavlovim propovijedanjem djevičanstva da odbija udati se za svog zaručnika, koji potom Pavla privodu prokonzulu. Tekla posjećuje Pavla i osuđena je na spaljivanje, no vatra se čudesno gasi. Ona postaje Pavlova pratilja i uprkos mnogim iskušenjima ostaje doživotna djevica. U drugom dijelu imamo Treću Korinćanima jeste poslanica koju Korinćani šalju Pavlu, zatočenom u Filipima (zbog uticaja na neku Stratoniku) i u kojima se oni pod uticajem lažnih učitelja odriču proročkog autoriteta, Božje svemoći, vaskrsenja tijela, stvaranja čovjeka i svijeta od Boga (svijet su stvorili anđeli) i Hristovim rođenjem u tijelu. Ožalošćeni Pavle na te jeresi pruža oštre odgovore. Treći dio Djela Pavlovih govori o njegovom mučeništvu pod Neronom. Krvnik koji Pavlu odrubljuje glavu biva poprskan mlijekom umjesto krvlju. Pavle se u viziji pojavljuje Neronu i njegovim časnicima, proričući im sud; prefekta i stotnika zadužene za Pavla krštavaju Luka i Tit.

Djela Petrova govore o tome da je Petar izliječio svoju nepokretnu ćerku da bi pokazao nevjernom posmatraču kako je to kadar učiniti, a potom joj opet vratio paralizu, da bi je sačuvao od okrutnog suda. Opširnije se opisuje sukob Petra i Simona Maga u Rimu, gdje se Petar čak služi jednim psom kako bi oslobodio Marcela kojega je svezao Simon mag. Završetak latinske verzije ovih Djela donosi priču o Petrovom bijegu iz Rima zbog prijetnji njegovom životu. On susreće Hrista koji ga upozorava da će se predati na još jedno raspeće ukoliko se Petar ne vrati u Rim. Petar se vraća u Rim, biva osuđen na smrt raspećem, i na vlastiti zahtjev, objašnjen mračnim simbolizmom, razapet s glavom na dolje. Marcel sahranjuje Petra, koji mu se potom javlja u viziji. Neron želi opšte progonstvo, ali ga vizija spriječava u tome.

U Djelima Jovanovim imamo prvo spominjanje slikanja svete slike (s Jovanovim likom). Istini za volju, Jovan se tom slikanju protivi. Inače se ova Djela smatraju najeretičnijim od svih drugih apokrifnih Djela, jer su opterećena gnostičkim zabludama.

Djela Andrijina najviše se fokusiraju na njegovom zatočeništvu zbog nagovaranja izvjesne gospođe Maksimilije da se odvoji od svoga supruga, kako bi se oslobodila zemaljskih stvari. Zbog toga biva razapet i tri dana propovijeda s krsta, odbivši ponuđenu aboliciju.

Apokrifne poslanice

Najistaknutije su Poslanice Hrista i apostola, Treća Korinćanima (u okviru Djela Pavlovih), Laodikejcima, Poslanice Pavla i Seneke, Titova poslanica, itd. Treba istaći Poslanice Pavla i Seneke, kojima se prenosi neopravdano uvjerenje da je stoički rimski filozof Seneka (čiji je rođeni brat bio Galion iz kanonskih Djela 15) bio tajni Pavlov učenik. Nedjeljnu poslanicu (iz VI. v.) je navodno lično Isus s neba bacio na mnoge oltare, optužujući hrišćane zbog kršenja nedjelje.

Apokrifna Otkrivenja

Najpoznatija Otkrivenja (Apokalipse) nazvane su po Jakovu, Pavlu, Petru, Stjepanu, Tomi i Djevici, Sibili, Isaiji i Jovanu. Pavlovo Otkrivenje nastavlja se na 2. Korinćanima 12,1-4 gdje Pavle spominje svoje nebeske vizije. Pavle posmatra blaženstva pravednika i muke grješnika, lično sudjelujući na suđenju jednom pravedniku i jednom grešniku. Pravednici prebivaju u gradu, u čijem središtu David pjeva psalme, posebno tokom mise na zemlji. Na kraju grada nalazi se oblast tame, s ognjenim jezerom u kojem se prže izvjesni biskup koji je zanemario službu siromašnima, te sveštenik i đakon koji su prekinuli post. Grešnici mole Gavrila da posreduje za njih kod Isusa, te se njihove patnje olakšavaju nedjeljom. Ovo Otkrivenje je inače vrijedan dokument koji prikazuje popularne hrišćanske ideje IV. v.

Sibilina proročanstva jesu hrišćanske knjige pripisane paganskoj proročici, što su prije hrišćana već učinili Jevreji.