Pandorina kutija by Miangel

Miangel · Početnik Domaćeg.de

Loša godina za nas

Čekaš li me
kad vjetrovi zazvižde
praznim ulicama
onim istim na kojima si me tražio
kad si tako silno želio
da me kao slučajno sretneš
da prepoznaš moj smijeh
i pogledom mi kažeš
nešto samo naše
jesu li ti i jutra
kao noći hladne
kome putuju tvoje želje
u one sate
kad si ih šaputao
tajno i strasno
nešto izmedju bola i sreće
prisjete li te neke davne pjesme
Vito, neki Željko pa Ljerka
neka prazna obećanja data tek onako
poželiš li još uvijek
da te zaljubljeno pogledam
da i tebe prevarim da si samo moj
kao što ja poželim
da budeš hrabar i vješt
da me ukradeš
da me još jednom slažeš
tudjim pjesmama
besmislenim i izanđalim riječima
čekajući da ti se spustim na dlan
onako kao si to oduvijek želio da uradim
divlje i šertski
da te presretnem ispod ulične svjetiljke
i dodirnem ti usne
kao u nekoj staroj ljubavnoj priči
i opet je jutro
Jutro moje sneno
Na mom vratu još čekaju nanizane
sve te neizgovorene tajne
ima tako nekih tuga
koje ne osjetiš
ali te uvijek zateknu
pri buđenju
a jutro je
jedne pozne jeseni
memljiv trag jedne tajne ljubavi
do pola napisana pjesma
bez kraja i početka
od snova i nekih hladnih kiša
nijemi nemir riječi
visoko iznad tvojih krila
prolazi ili tek počinje
još samo jedna loša
godina za nas

© M.V.

jesen/zima 2004/05

Miangel · Početnik Domaćeg.de

Pričaj mi o njoj

Slušaj vjetrove kako se svađaju pod prozorom
i ludi mjesec što sanjari nad gradom
pričaj mi ...
pričaj mi sve ono što možda ne trebam znati
a tebi kao slućajno izleti
da me nasmiješ i otjeraš strah
znam da su riječi ponekad lažljive
ne bi ti mene
samo pričaj mi ...
zašto je tako hladno ove zime
i koliko ptica si vidio ovog proljeća
reci da voliš Antića i Jesenjina
i da nisu bili patetični luzeri
kao ja i ti
a onda me podsjeti na neki stih
one naše pjesme
znaš one koju si tako volio
a meni je uvijek bila djetinjasta i bez reda
baš kao i ja kad bih se naljutila i rekla zbogom
sjećaš li se koliko puta
ili si i ti kao i ja odavno prestao brojati
pričaj o nekim gradovima u kojima smo se možda sreli
ili nekim prošlim životima u kojima smo se kao i sad
voljeli i lagali
bježali i tražili
samo mi pričaj i nemoj stati
kad nastupi tišina možda ću tek tada znati
zbog koga su mi noći toliko duge
zašto me ponekad sustignu neke tuge
kojima ne znam ni imena
spomeni i kišu, ono kao slučajno
pusti me da te ubijedim da ona nije tuga već radost
i da grickam usne samo onda kad se uplašim
pričaj mi i nemoj stati
ni onda kad ne budeš imao šta reći
i kad ti se učini da smo o tome već pričali
ni kad mi oči postanu sanjive i mazne
a svi pjesnici izvrnuti do gole kože
neka traje čitavu vjećnost
ako je to način da ostaneš
pričaj mi sve dok to budeš mogao
dok se nebo i zemlja ne rastave
dok sve rijeke ne promijene tok
i dan ne zamjeni noć
pričaj mi o Rillkeu i Bajronu
bili su nešto posebno zar ne
ja ću tebi o starim majstorima
i o tome kako kako volim slikati prstima
neka lupaju prozori od vjetra
kome je još stalo
sve dok pričamo
dok si tu
dok dišeš
pričaj mi o moru koje voliš
da zaboravim tvoju ruku koja me mazi
pričaj mi po čemu ćeš pamtiti ovu godinu
i koliko si se iznenadio zbog nečega
ako slučajno zaspem
ne budi me ...
sanjaću da mi još pričaš
o nekim dalekim zemljama
i jednoj maloj koju si nekad volio
sanjaću na tvojm usnama
srećna jer sad tek znam da postojiš
u hladnim prozorima
ovom satu koji otkucava ponoć
zar je još važno gdje si i koliko te ima
bila je ovo neka drugačija zima
pričaj mi o njoj ...

© M.V.