 ::  |
| Autor |
Poruka |
Daca
~Žena Sanjicinog švalera~
 |
Godine: 51
Datum registracije: 16 Apr 2004
Poruke: 2617
Mesto: Beograd
|
|
XII
Lijepo, gle, cvijeće zato im je svelo
i rijetke su i slabe, krhke sjene,
sred ruševine tako zapuštene
cvjetaju ruže katkad neveselo,
što kopriva im mnoštvo siše tijelo,
i divlje bilje to što samo zene;
al čim u vrt, u lijehe ih zelene
presadi netko, cvasti počnu smjelo.
Tako bi blizu srca mog kraljice,
tu blizu tebe, sunca im, dobile
moć uvis rasti poezije klice,
želiš li da bi ljepši cvijetak svile,
veselo gore uzdignule lice,
jasnog svog oka daj im zrake mile!
|
|
|
| |
|
 |
Daca
~Žena Sanjicinog švalera~
|
Godine: 51
Datum registracije: 16 Apr 2004
Poruke: 2617
Mesto: Beograd
|
|
XIII
Jasnog svog oka daj im zrake mile,
daj jasno gledat sjaj mi lica tvoga!
Tek njega štuje carstvo mraka zloga,
samo se njega plaše vjetra sile.
Popustit briga lanci će što cvile,
spast će im tvrdo željezo zbog toga,
s pomoću tvojom rane srca moga
zacijelit će, ko da nisu bile.
Bit će mi tada opet vedro lice,
nada će ozelenjet srce svelo,
ustima dat glas sladak ko u ptice;
Oživjet će mi s nova srce vrelo,
pjesama vedrih rast će u njem klice
i vedrije će nov cvijet gnati smjelo.
|
|
|
| |
|
|
Daca
~Žena Sanjicinog švalera~
|
Godine: 51
Datum registracije: 16 Apr 2004
Poruke: 2617
Mesto: Beograd
|
|
XIV
I vedrije će nov cvijet gnati smjelo,
ko ruže kada mine zima huda
i proljet opet kaže svoja čuda,
i po drveću prospe cvijeće bijelo,
i izmami van pčelu sunce vrelo,
i pastir prije zore već vrluda,
u grmlju slavuj bigliše bez truda,
prirodi radost prožme biće cijelo.
O, znam da nisu vrijedne takve sreće,
i strepnja da ti pjesma moja nije
dosadna, strah u srce moje meće.
Nek bar te pjesme tvoja milost grije,
kojim, da hladi rane si sve veće,
poet tvoj nov Slovencu vijenac vije.
|
|
|
| |
|
|
Daca
~Žena Sanjicinog švalera~
|
Godine: 51
Datum registracije: 16 Apr 2004
Poruke: 2617
Mesto: Beograd
|
|
XV Magistrale
Poet tvoj nov Slovencu vijenac vije,
Rana je spomen on i tvoje hvale,
Iz srca su svoje klice gnale
Mokre i cvjetne ruže poezije.
Iz kraja nisu gdje ih sunce grije;
Cijelog svog vijeka lahor nisu znale,
Oko njih su se čvrste hridi zbrale,
Vjetrova ljutih gnijezda gdje led bije.
I patnje su i plač im hrana bile,
Jačahu ih da cvatu neveselo,
Ura ih tamnih zatirahu sile.
Lijepo, gle, cvijeće zato im je svelo!
Jasnog svog oka daj im zrake mile
I vedrije će nov cvijet gnati smjelo.
|
|
|
| |
|
|
|
|
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma
|
|
