Drevne civilizacije

ksantipa · Odomaćeni član

KLASNA PODJELA DRUŠTVA INKA I ODNOSI PREMA POKORENIM NARODIMA

Prikazom klasnih uloga u drevnom Peruu, to se, ukoliko se oslobodimo pretjerane idealizacije, lako može i uvidjeti. Utvrđivanje klasne strukture društva Inka kompliciraju dvije okolnosti. Prva je činjenica da se država Tauantinsuju formirala iz niza pokorenih plemena na čijem su se čelu nalazile Inke kao vladajuće klasa. Drugo je to što su u društvu Inka postojale mnogobrojne kaste, a ljudi iz jedne kaste mogli su pripadati različitim klasama.

Osnovna jedinica Tauantinsuju bila je zajednica. Osvajanjem su Inke odnosno njihov vrhovni vladar postali vlasnici zemlje dok je članovima zajednice ostalo tek pravo na dobivanje komada zemlje (tupu) od države s kojeg se jedva mogla prehraniti obitelj bez djece. Po rođenju djece taj bi se komad malo povećao. Ostala zemlja u zajednici dijelila se na ”polje Inka� i na ”polje sunca� koju su također obrađivali članovi zajednice, ali prinos bi išao na raspolaganje vlasti.

Uključivanjem u državu Inka, zajednice bi bile dužne većinu svojih članova dati na korištenje Inkama u svrhe gradnje puteva, rada u rudnicima te različite službe. Neke od tih radnih obaveza bile su doživotne. Članovi zajednice živjeli su u uvjetima oskudne ishrane i u rijetkim slučajevima odjeće gdje za svoje radne zadatke nisu ništa dobivali zauzvrat. Ti ljudi nisu imali nikakvu osobnu slobodu i samostalnost. Sve to upućuje na svojevrstan oblik ropstva koji u njihovoj povijesti nije usamljen. Te su se radne obaveze gomilale. O teškoćama i mukama ropskog rada sačuvana su tragična sjećanja poput onih o mukotrpnom radu prenošenja kamenih gromada gdje Indijanci pamte događaje kad je ”umorni kamen plakao krvlju�.

Čak i oni koji su skloni dobru organizaciju i maksimalno iskorištavanje snaga vlasti Inka tumačiti isključivo kao iskaz humanosti, ne mogu zanijekati određenu dozu ugnjetavanja u opisanim situacijama. I oni članovi zajednice koji su radili unutar zajednice bili su izloženi eksploataciji. Bivše slobodno stanovništvo postajalo je roblje. Vladajuća je klasa osim viška proizvoda prisvajala i dio neophodnih proizvoda. Takvo ograničeno korištenja proizvoda, strogo ograničeno uzimanje hrane dvaput dnevno, također strogo ograničena upotreba odjeće, ukrasa,namještaja...

Previše je to ograničenja za jednu državu dosljednu ljudskim pravima. Ta klasificirana podjela obrađivanja zemlje u kojoj je pojedinac u službi vlasnika zemlje pomalo nas podsjeća na feudalizam, samo što je u ovom slučaju veleposjednik sam car Inka čija je vlast sveobuhvatna. Također mogli bismo uočiti naznake totalitarističke svijesti u zadiranju u život individue pri čemu su njegove slobode i djelovanje pod apsolutnim utjecajem dominantnog vladajućeg tijela. Zanimljivo je još reći i to da bez dozvole vlasti član zajednice nije mogao ići van njenih granica. Svi su morali imati znak za identifikaciju za čije su nenošenje bili kažnjavani smrću. Kontrola je kao što se već moglo uvidjeti bila osnovan element njihove vlasti. Ispoljavanje lijenosti se oštro kažnjavalo.

Princip ”Ama kelja� koji je u pretklasnom periodu imao potpuno drugo značenje sada je poprimio olik svojevrsne državne dogme te se koristio kao još jedno od nebrojenih sredstava upitne valjanosti koji je bio opravdavan prosperitetom najprije vladara Inka, boga, a nakon njega svih ostalih klasno prihvatljivih pojedinaca. Pored odraslih morala su raditi i djeca počevši od 5-6 godina starosti koja bi im pomagala u poslovima. Sve navedeno daje nam jasno do znanja da je upravo najbrojnija klasa u Tauantinsuju bila i najugnjetavanija. Ipak ne daje nam pravo da ih smatramo robovima.

Često se zna reći da oni nisu bili porobljeni, već porobljavani dio društva, tako ih peruanski istraživač Gustavo Valjkarselj naziva polurobovima. Činjenica je da je njihov položaj bio prilično porazan, sva prava slobodnog čovjeka, u čijem nedostatku čovjeka nazivamo robom, bila su im oduzeta.

Ipak kao i u većini svjetskih društava proces stvaranja robovlasničkog društva bio je relativno postepen i u fazi u kojoj su ga Španjolci zatekli bio je daleko od kraja, daleko od potpunog značenja ropstva.

Ono što se je tek trebalo razviti nije neka drastična promjena u tlačenju ili jače izrabljivanje jer to je već bilo prisutno, već jedna svijest, pristup, svojevrstan promijenjeni stav u kojem bi njihova dominantnost zasigurno bila još jače izražena. Ipak lažna je funkcija radnika zdravija po um pojedinca od one roba iako su zahtijevane akcije možda iste. Ono što su ti članovi zajednice imali, a po čemu se razlikuju od robova jest barem prividna pozicija samostalnog sudjelovanja u državi postignuta promišljenim djelovanjem vladara u pitanjima podjele zemlje i organizacije poslova.

U državi Inka osim opisanih polurobova postojali su i pravi robovi, takozvani Janakuni5 .Tradicija Inka kaže da je prvih šest tisuća Indijanaca bilo pretvoreno u Janakune za kaznu što su se pobunili protiv Inke Tupaka Jupanke. Kasnije su u Janakune pretvarani oni članovi zajednice koji su uporno pružali otpor osvajačima Inka. Razlike između polurobova i ”pravih� robova očitovale su se tek u nekakvom formalnom vođenju te osobe u sustavu države, u praksi njihov je položaj bio jednako degradiran. Čak je zanimljivo primijetiti da ni sam vladar carstva nije pravio razliku, čak niti onu formalnu što se očituje u običaju darovanja koji se prakticirao pri posjetu vladara, a kojim je Vrhovni Inka postajao ”vlasnik� plesača, muzičara, vještih zanatlija, ustvari slobodnih ljudi koji su zbog svojih talenata, vladarevim prohtjevima, postajali Janakuni.

Podatke o broju Janakuna nemamo, možemo samo nagađati o tome kako je njihov broj rastao s obzirom na činjenicu da je običaj darivanja s vremenom postao uobičajen među većinom kraljevih podanika. Također je zanimljiva kategorija aklakuna ”izabranica� 6. Jedan dio aklakuna pripadao je aristokraciji te bio namijenjivan za svećenice Sunca kao i za žene Vrhovnog Inke i velikodostojnika. Međutim većina aklakuna bila je predodređena za iscrpljujući rad od izlaska do zalaska sunca u funkciji prelja, tkalja, pralja, čistačica.

Mitimaje ili mitimakkune poseban su dio stanovništva. U prijevodu zvali bismo ih doseljenicima. Dio mitimaja bili su ljudi iz plemena koji su uživali posebno povjerenje vladajuće klase te su u skladu sa tim bili posebno tretirani. Zajedno sa svojim obiteljima bili su preseljavani na novoosvojene teritorije te dobivali zemlju služeći kao oslonac vlasti i uživajući u nizu privilegija.

Postojale su i mitimaje druge kategorije, ljudi iz tek pokorenih plemena i naselja. Ne bi li izbjegli napade i ustanke, Inke su razbijale plemena te ih odvajali i preseljavali daleko od njihove domovine u nove oblasti. Ponekad su preseljavana i cijela plemena. Za razliku od prve kategorije mitimaja ovi ljudi ne samo da nisu bili privilegirani već su imali manje prava od običnog stanovništva (što je uistinu malo). Život među neprijateljski nastrojenim tuđincima i teret prisilnog rada bili su stvarnost ove grupe ljudi čiji je položaj zaista bio sličan onome robova. Položaj zanatlija podudarao se sa položajem članova zajednice. Kategorije Vladajućeg vrha jednako su raznolike i zanimljive kao one unutar običnog stanovništva. Njegova su najniža karika kuraki, lokalne vođe koje su priznale vlast osvajača Inka.

Njih su nadzirali namjesnici. Inke su pokazale mnogo strpljenja u pokušajima pridobljavanja kuraka na svoju stranu, kao mudri vladari u tome su vidjeli još jedan preduvjet stabilnosti i to je uzrok mnogobrojnosti kuraka. Nije ih bilo jedino u naseljima koja su neposredno pripadala prijestolnici, tamo su zamijenjivani predstavnicima administracije Inka. U većini je slučajeva položaj koji bi dobivali u državi Inka, a koji bi jamčio veću sigurnost od onog vođe plemena čiji je utjecaj promijenljiv, bio u interesu kuraka te mu se nisu pretjerano protivili. Ipak perspektiva jednog kuraka podosta je ograničena u odnosu na onu jednog Inke. Inke koje su zauzimale više društvene položaje dijelile su se u dvije kategorije.

5 J.Collier u knjizi ” Indijanci obiju Amerika� smatra da su španjolski osvajači dvije inkačke institucije prihvatili i okrenuli na zlo;također navodi različito shvaćanje pojma janakuna od priloženog.

6 Djevojčice u dobi 10 godina ,zbog fizičkog savršenstva i lijepog ponašanja,bivale su izabrane i odgajane u samostanima blizu hrama Sunca.One od početka određene za žrtvovanje smatrane su ”sretnicama�.Iako kroničari tvrde da ljudskih žrtava nije bilo ,na groblju žrtvovanih žena u hramu Sunca u Pachacamacu Max Uhle nađeno je mnogo grobova žena i djece. ( Izabrani tekstovi grupe autora:Mitologija i religija Inka )

Niža od njih uključivala je u sebe ”Inke po privilegiji�, one koji su kao nagradu za svoju odanost dobijali pravo bušenja ušne školjke te pravo da se nazivaju Inkama. ”Inkama po privilegiji� pripadali su potomci onih plemena koja su svojevremeno stupila u savez sa Inkama iz doline Cuzco radi borbe protiv drugih plemena. Često su im pristupale i osviještene vođe protivničkih plemena ili osobe koje su vladaru ili vojsci učinile neku veliku uslugu.

Drugu kategoriju čine članovi rodovske zajednice Cuzco, Inke po krvi i podrijeklu,koji se smatraju dirktnim potomcima legendarnog prvog Inke Manka Capaka te obavljaju najviše dužnosti u državi tipa vladara, viših vojnih zapovijednika, vjerskih poglavara...

Na vrhu društvene ljestvice bio je vrhovni vladar Sapa Inka - ”Jedini Inka�. Tijekom razdoblja borba sa susjednim plemenima kojima su Inke istupale i djelovale kao kolektiv formirala se persona despota glavnog Inke čije je učvršćivanje završilo za vladavine energičnog Inke Pacachute. Posljednje Jedine Inke imali su neograničenu zakonodavnu, izvršnu i pravnu vlast. Sapa Inka se smatrao gospodarom sudbine i imovine svojih podanika. Smatralo se da je zemlja koju podanici obrađuju njegov poklon, to je uvjerenje u sveobuhvatnost njegove uloge u životu ljudi išlo tako daleko da se je čak i žena ”dobivala� po njegovoj milosti.

Jedina snaga koja je mogla da ograniči njegovu vlast bilo je svećenstvo međutim njihova povijest pokazuje da je Viljah Umi, vrhovni svećenik, kao kontinuirani član same vadajuće obitelji uvijek bio na strani monarha te oslonac u učvršćivanju uvjerenja u njegovu božansku moć. Odnos vlasti i podanika u drevnom je Peruu zapravo bilo podređivanje puka liku vladara čije se postojanje poistovjećivalo sa onim Oca - Sunca što je naposljetku dovelo do stvaranja osnove monoteizma. Ti su odnosi opisani kroz brojne religiozne tekstove gdje se kroz mišljenje o bogu zapravo objašnjava inferiornost ”običnog� čovjeka tog doba. Čak i u svjetovnim tekstovima pronalazimo ideje koje su bile prihvaćene kao svojevrsne državne dogme. Tako ne možemo reći da je država Inka imala samo jedan zakon jasno ne možemo to niti osporiti, međutim iz ovoga je vidljivo da je postojala jasna i precizno definirana neravnopravnost koja je nadilazila granice one ”uobičajene� grupacije unutar svakog društva te je indirektno poticala nastajanje različitih ”pravila� koja nisu bila pisana (Inke nisu imali pismo7), ali su bila konstantno naglašavana i kao takva prisutnija od bilo kojeg zakona.

Znajući snagu riječi vladara posve nam je jasno o čemu je riječ kada pročitamo misli Inke Roka:�Nepravilno je učiti plebejsku djecu naukama koje su za plemiće...Dovoljno je da ona znaju zanat svojih očeva ....�. Inka Pacachiti je tako govorio:�Kada se podanici, vojni zapovijednici i kuraki iskreno potčinjavaju svome vladaru, u cijeloj zemlji vlada spokojstvo... Upravnici treba da se prema svim pojavama pažljivo odnose. I prvo čega oni i njihovi podanici treba da se pridržavaju i što treba da izvršavaju - to su zakoni njihovih vladara.

”Takvi odnosi temeljeni na klasnoj predodređenosti i nemogućnosti napredovanja izvan granica vlastite klase bili su uzrok nezadovoljstva koje bi često iniciralo ustanke. Jedan od takvih ustanaka koji je trajao cijelo desetljeće opisan je u narodnoj drami ”Apu-Oljantaj�. Jedna od četiri oblasti, Antisuju, na čelu sa vojskovođom Oljantajem, proglašava nezavisnost razbijajući vojsku Inke Pacachutija. Tek je slijedeći Inka,Tupak Jupanka, ugušio ustanak. Pokretačka snaga ustanka bile su mase običnog stanovništva, a vodeća rodo-plemenska aristkrokracija. Uzroke vjerojatno trebamo tražiti u proturječnostima sve jačeg despotizma Inka i tradicije vojne demokracije.

Cilj ovog ustanka nije bila nekakva drastična promjena socijalne prirode, njihov je zadatak bilo oslobađanje od sudjelovanja u vojnim pohodima Inka nakon kojih je dolazilo do nepravedne podjele plijena i superiornosti Inka.

7 Inke su umjesto pisma imale vrpcu sa čvorovima,quipus,koji im je služio kao instrument računanja i bilježenja.

Izdvojivši se od carstva organizirali su novu državu proglasivši Oljantaja Jedinim Inkom te zadržavši sve elemente napuštene zajednice. Takvo preslikano društvo nakon nekog vremena i samo je razvilo svoj vlastiti lokalni despotizam čiji je utjecaj na moral takvog društva bio porazan te naposljetku uvjetovao propast.

Još se je jedan ustanak zbio za vladavine Inke Tupak Jupanke u regiji Tumbesa. Uzrok tog ustanka bilo je neslaganje osvajača Inki i pokorenog lokalnog stanovništva. Inke su tu pokazale ”milost� - mjesto da pobiju sve ubili su svakog desetog. Sličnog je karaktera bio i ustanak na ostrvu Puna u vrijeme vladara Uajna Capaca. Ovdje su se Inke zbilja pokazale domišljtim krvnicima.Inka Garsilaso9, koji je sklon idealizaciji Inka, ne može previdjeti njihovu okrutnost:. �...Jedne su bacali u more vezavši im terete, druge su probadali kopljima, treće obezglavljivali, četvrte rastrzali na četvero, pete ubijali vlastitim oružjem, šeste vješali...� Za vladavine to istog vladara, koji je umro nešto nešto prije dolaska Španjolaca, došlo je do ustanka plemena Karange i drugih plemena na području današnjeg Ekvadora. Zna se samo da je Uajna Capac naredio da se ustanak uguši u ”ognju i krvi� i da je poginulo ”tisuće ljudi na obje strane�...

Postoje primjeri nekih pojedinaca unutar vladajuće klase koji su pokazali suosjećanje za ugnjetavani narod međutim nisu usojeli promjeniti postojeći poredak. U kronici Ferdinanda de Montesinosa pronalazimo priču o Inti Capac Pirua Amaru koji je bio proglašen vladarem, ali i proglašen nepodobnim od vladajućih krugova. ”Desilo se� ,međutim,da je ovaj Amaru postao prijatelj poniženih ljudi, i tada su se poslužili ocem da oduzmu sinu vlast, a taj je, iako s bolom u srcu, to učinio. Kasnije je Amaru ipak uspio vratiti svoje pravo na prijestolje.

Jedino što znamo o njegovoj vladavini je fraza:�Njega su svi voljeli� koja se opet može različito tumačiti ovisno o perspektivi i okolnostima. Više podataka o ustancima gotovo i nema, a ako ih je i bilo nisu sačuvana. Također nisu sačuvana nikakva svjedočanstva o pobunama janakuna koji su se digli protiv svojih gospodara tek sa dolaskom Španjolaca koji su to indirektni i inicirali ne bi li oslabili vlast Inka.

Svi navedeni podaci o društvu Inka upućuju na određene elemente robovlasničkog društva. Ipak trebalo bi proći još mnogo vremena da ono takvo i postane. Broj janakuna, aklakuna i mitimaja druge kategorije bio je neznatan u odnosu na broj cjelokupnog stanovništva, nedovoljno visok da bismo takvo društvo mogli zvati robovlasničkim.

Ono što je važno primijetiti jest postojanje jednog nevjerovatnog sloja društva - tzv. polurobova. Izrabljivanje svakog člana zajednice iako nije formalno priznato kao takvo, već je registirano kao upravljanje državom uistinu je korak u procesu kojim od prvobitnog društva nastaje robovlasničko. To je proces koji ”zauzima mnogo prostora u vremenu�, a čak ni kada je gotov nije u potpunosti završen.

Španjolski su ga konkviskadori zaustavili prije no što je da kraja evoluirao, ostao je nedovršen i prestao postojati u svojoj prijelaznoj fazi. Ipak kao i u svim pitanjima postoji i druga strana ”medalje�, u ovom slučaju vlasti Inka. Njihovi su principi iako, prije svega pogodni za očuvanje vlasti, bili pozitivni i istovremeno su služili i postizanju uzajamne pomoći i razvijanju moralnih kvaliteta pojedinca.

Karakteristično je za Inke to što su pored ugnetavanja i eksploatiranja stanovništva ipak brinuli o očuvanju njihove radne sposobnosti, pomažući gladnima proizvodima iz državnih rezervi, potičući opstajanje specijalih fondova za zbrinjavanje udovica, siročadi i starijih osoba. Ispoljavajući tu brigu Inke gledaju na radno stanovništvo onako kako korisnik gleda na vlasništvo. Oni su svojevrsno sredstvo koje ukoliko nije pravilno korišteno neće funkcionirati.

9 Najvažniji kroničari bili su Garcilaso de la Vega, Juan de Sarmiento i Cieza de Leon , a najistaknutiji povjesničar bio je isusovački otac Barnabe Cobo.

Vjerojatno je da je takav sistem nastao iz ”parazitske� potrebe vladajućih koji, iako su prema svome porobljavanome stanovništvu postupali bolje ili možda pametnije od ostalih, ipak ostaju eksploatatori, u najboljem slučaju humanih nazora što dovodi do nove diskusije jer ta su dva pojma u istom kontekstu nespojiva.

Inke-perfekcionisti koji su se brinuli za svoj narod uvidjevši da se napredak krije u maksimalnom, ali i opravdanom iskorištavanju svakog neprivilegiranog pojedinca? Ili proračunati despoti koji su se brinuli za svoju radnu snagu ne bi li im dobro služila u detaljnim konceptima podjela državnih uloga? Zanimljivo je to da nerad nisu smatrali vrlinom čak niti među vladajućom klasom. Jasno ”poslovi� koje su bi si zadavali bili su u skladu sa njihovim božanskim talentima:vojni posao, religiozna služba, administrativne dužnosti...

Klasna borba u društvu Inka nije se odvijala kao u razvijenim robovlasničkim društvima. Pobune stanovništva su ustanci polurobova, a ne robova koji ni u kojem slučaju ne određuju karakter tih ustanaka. Zbog svega toga teško je definirati društvo Inka, ono je pomalo nedovršena izraza i teško shvatljivo strancima. Srž njihove zajednice čini upravo činjenica da je proizašla iz niza različitih, osvojenih naroda te samim time i određene asimilacije sa pripadnim kulturama.

Ukoliko tad promatramo njihovo društvo iz perspektive etničke raznolikosti, prisutnosti tuđinaca jasan nam je barem primarni aspekt kontole koji su primijenjivali Inke, jasno kao posljedicu vlastitih osvajačkih nagona čija se uvjetovanost željom za ekspanzijom ipak ne može objasniti nekakvim humanističkim nazorima. Svim drevnim despotskim državama bila je svojstvena politika zauzimanja teritorija. Ta je ekspanzija imala ulogu svojevrsnog katalizatora društvenog razvoja. Činjenica je da je mnogo država dobrovoljno ulazilo u državu Inka. Iako se ta pojava na prvi pogled čini kontradiktornom osnovnim principima postojanja svake države pronalazimo niz razloga koji to potvrđuju. Suptilna diplomacija koja nudi brojne privilegije ključan je element njihova uspjeha. Inke su obasipale milošću čak i one vladare koji bi im se potčinili nakon dugog opiranja. 10

ksantipa · Odomaćeni član

ASIMILATORSKA POLITIKA INKA

Njihova je ekspanzija bila potpuna. Osim vojnika, svećenika i službenika u novoosvojene oblasti slali bi i stručnjake za obradu polja, izgradnju kanala, mostova, puteva... Krvave bitke nisu obilježje njihova teritorijalna širenja, njihove su žrtve bile otuđene kulture pokorenih naroda.

Njihova se je država širila međutim, zbog kompleksnosti reljefa, teško je bilo očuvati teritorijalno jedinstvo. Jedino što je moglo očuvati jednu takvu državu bila je razvijena političko-administrativna centralizacija i etničko jedinstvo koji su u uskoj vezi. Preseljavanje pokorenih plemena čiju smo ulogu u društvu već opisali, po pitanjima etničkih procesa bilo je prilično pozitivno jer je doprinosilo stapanju različitih plemena u jedinstvenu naciju. U osvojene su oblasti dolazili razni stručnjaci sa novim oruđem, novim radnim procesima, novom terminologijom...

Samim se time mijenjala kultura ”starosjedioca�. S vremenom se državni jezik, runa-simi (”jezik čovjeka�) ili kečua pretvorio u ”lingua franca�, sredstvo komunikacije različitih etnolingvističkih grupa unutar države. Za vrijeme Inke-reformatora Pacachutija izdani su specijalni dekreti kojima je svim žiteljima Tauantinsuju naređeno da izučavaju jezik Kečua. U kronici Inke Garsilasa čitamo:�... Ovaj Inka je povećao broj nastavnika i učitelja; on je naredio da svi gospodari koji su imali vazale, vojni zapovijednici i svi Indijanci bez izuzetka koji se bave bilo kakvom djelatnošću,i svi vojnici upotrebljavaju jezik Cuzca, i da se nikom tko ne zna taj jezik ne daje vlast, znaci dostojanstva ili posjed.

10 Za elementarni sadržaj rada ,dakle analizu društva Inka ,ponajviše sam se služila izabranim tekstovima grupe autora ( Mitologija i religija Inka ) upravo zato što državu Inka prikazuju u drukčijem svjetlu , s manje hvalospjeva od većine autora.

I da bi se ovaj zakon ostvarivao kako treba, naredio je iskusnim učiteljima da jezik kečua obučavaju djecu vladara i plemića ne samo u Cuzcu, već i u svim provincijama carstva, u koje su zbog toga bili poslani učitelji koji su učili sve građane korisne državi jeziku Cuzca što je imalo za posljedicu da svi u peruanskoj državi počnu govoriti na jednom jeziku...�

Od sredstva međuplemenske komunikacije runa-simi postao je materinji jezik stanovništva države Inka. Religija, kao osnovno obilježje kulture Inka, također je imala značajnu ulogu u promjeni duhovne stvarnosti pokorenih plemena. Koristeći lik Oca-Sunca Inke su se miješale u njihov život pod prijetnjama progonstva i kazni, ,jasno sva po božanskoj zapovijedi. Nametale su im poseban stil odijevanja koji je bio tek varijanta kečuanske odjeće. Njihova su osvajanja dovodila do iščezavanja grupnog braka i mjestimičnog uvođenja monogamije za obične građane. Inke su sa sobom osim religije i jezika donijele i arhitekturu, gradnju dvoraca, hramova i tvrđava sa tredicionalnim kečuanskim obilježjima ,ali i jedno uređenje, sustav čija je funkcija bila uvođenje radne discipline koja je bila svojstvena društvenim odnosima robovlasničke despotije.

Različite društvene grupe različito su regirale na asimilatorsku politiku Inka. Često se događalo to da vođe pokorenih naroda i plemena dobrovoljno prelaze na stranu Inka, oponašajući njihov stil života te postajući dio državnog aparata despotije. Kečuanizacija je dugo trajala. Kontrola svih stanovnika tako velikog i raznolikog carstva zasigurno nije lak zadatak. Seljaci su dugo vremena nastavljali vršiti svoje obrede i koristiti vlastiti jezik. Međutim pritisak je bio prevelik. Bilo je to doba kada se politička i društvena podobnost mjerila stupnjem podložnosti carstvu Inka.

Proces etničke konsolidacije u gradovima je protjecao mnogo brže nego u selima budući da su se u gradovim nalazili administracija, svećenstvo, garnizoni - akteri modela države koji su Inke htjele ostvariti... Jasno utjecaji pokorenih naroda su neupitni. Ono što je proizašlo iz zajedničkog života odnosno međudjelovanja tolikih naroda različitih kultura i naslijeđa zasigurno nije jednosmjerno odredivo.

ksantipa · Odomaćeni član

INKE-SOCIJALISTIČKA DRŽAVA?

Carstvo Inka često je nazivano socijalističkom državom. Kako je to moguće budući da smo već uvidjeli da je riječ o svojevrsnoj tiraniji vladajućih? Postoji nekoliko mogućnosti i uistinu sve ovisi o pojedinačnom shvaćanju nekoliko ključnih pojmova. Zemlja je pripadala državi. Narod ju je koristio. Vlada je štitila narod. Zatvoreni krug je situacija u državi Inka. Interakcija naroda i vlasti ono je što obilježuje svaku državu. U carstvu Inka svaki je pojedinac služio ... čemu? Mjerila se razlikuju od klase do klase.

Ono što je zajedničko svima vrhovni je poglavar Inka kao osnovno mjerilo i kiterij svega postojećeg. Jedna osoba - koja diktira pravila svima ostalima. Zanimljiva je to država, funkcionalna bez diskusije, ipak pomalo makijavelistička jer sredstva su uistinu posljednje šta dolazi do izražaja u zlatom obasjanom carstvu Inka. Jedna je od ponuđenih teorija zasigurno prihvatljiva.Sumnjičavi neka sami zaključe. Jer počinjemo sa osnovnom jedinicom društva Inka.

Ayllu-rodbinska grupa najstarijeg podrijekla čiji su se članovi međusobno ženili. Ayllu-u je pripadala određena zemlja od koje je svako bračni par dobivao dio potreban za uzdržavanje. Na čelu se nalazio curaca, poglavica, čija su polja obrađivali ostali članovi roda. Ono zbog čega su Inke mudri vladari očituje se u činjenici da osvajanjima nisu ukinuli ayllu već su zadržali lokalne običaje izbjegavajući lokalna nezadovoljstva.Za tu velikodušnost očekivali su poštivanje bogova Inka (uz vlastite) te radnu dužnost, mitu, koja je bila iznuđivana najoštrijim sredstvima. Ipak ne može se zanemariti to da su zauzvrat dobivali sklonište i hranu.

Jasno je iz svega navedenoga da su postojali određeni elementi socijalističkog shvaćanja. Spriječavala se bijeda i vodila se briga o udovicama i siročadi. Ukoliko je to dovoljno da jedno društvo bude nazvano i označeno kao perspektivno tada dolazimo do zaključka da se nazivi olako dijele... Perspektivno je ono društvo u kojem svaki pojedinac ima određenu perspektivu, mogućnost za napredak. Čak ni oni koji najsnažnije odobravaju vladavinu Inka ne mogu osporiti nedostatak takve mogućnosti, barem za one neprivilegirane.

Naobrazba kao monopol povlaštene klase. Inka Roca rekao je: ”Male ljude ne treba učiti onome što smiju znati samo veliki. Takvim uvjerenjima udaljavamo se od socijalizma...� Ulazimo u um jednog vješto razrađena sustava koji funkcije dijeli po specifičnim načelima koja ne poštuju osnovno pravilo svakog demokratskog društva-svaki čovjek rođen je sa jednakim pravima koja nitko ne smije osporiti. Prava se osporavaju... To je stvarnost ljudskog društva kroz povijest... Blago znanja čuvali su amauti,učenjaci... Matematičari, pjesnici, slikari, graditelji - vlasnici znanja ukoliko se takvo što uopće i može posjedovati. Bez pisma, isključivo zahvaljujući pamćenju i quipusa, vrpce sa čvorovima pomoću koje su Inke uspijevale sačuvati neke podatke.

ksantipa · Odomaćeni član

DOLAZAK ŠPANJOLACA

Ono po čemu se Inke razlikuju od pohlepnih umova što teže apsolutnoj dominaciji i kontroli jest nevjerojatan intelekt i svijest o narodu.Inke su bili dobri psiholozi i sociolozi.Ukoliko narod gladuje od njega nema koristi.Dati,ali ne previše ipak dovoljno za opstanak.Više je to nego što su mnogi pokoreni narodi imali,ipak daleko od poistovjećivanja sa odgovarajućom egzistencijom.Svojevrsna država-matica.Sve vrvi pčelama radilicama,odabranih je manje.Sebični u pravima,velikodušni u nagradama (koje imaju svrhu održavanja ”pozitivne atmosfere�),stvorili su svijet gdje je zlato bilo sredstvo umjetnosti i dekora,novac priča iz neke bajke,a zemlja,dostupna svima,jedina materijalna vrijednost,ali i vlasništvo države.Masovna osrednjost,negiranje indivdualnosti(zapravo manjak odobravanja) te samim time i veliki gubitak po kulturološko naslijeđe posljedice su agresivnog,pomalo barbarskog ponašanja prema diobi znanja i privilegija koje je proizašli iz moralnoupitne ideje o društvenoj klasifikaciji.Dolazak Španjolaca jasno je pokazao...Smrt carstva Inka rezultat je dehumanizacije i depersonalizacije...Isključenost naroda,kao osnove svake uspješne države,razlog je koji je uvjetovao nešto slično-ravnodušnosti.Narod je samo promijenio vođu.Način na koji su Inke poraženi umnogočemu je znakovit.Uz njihov se kraj veže ime Španjolca Francisca Pizzaroa.1526.-te godine prvi je put sa svojom istraživačkom ekspedicijom došao u Peru,međutim napali su ga tek 4 godine kasnije kad su se ponovno vratili i zatekli zemlju u građanskom ratu izazvanom podjelom carstva nakon smrti Huayne Capaca između njegova dva sina Huascara i Atahuallpe.Građanski rat te ovisnost naroda o jednoj figuri,liku vrhovnog vođe kao pokretača koji je ovdje izostao bili su velika prednost Španjolaca u odnosu na Inke.Atahuallpa je kao sposobniji zarobio Huascara i osvojio Cuzco.Utaborio se blizu Cajamarke u Andama kamo je Pizzaro krenuo ne li se suočili.Njihov je susret često prepričavan.Grad je bio napušten,pust,a sam Atahuallpa nimalo impresioniran konjem i čeličnim oružjem iako ih nikada nije vidio.Susret je ipak bio odgođen zvog Atahuallpina posta.Slijedeći susret bio je koban ,ali ne za Španjolce,već za Inke.Pizzaro je shvatio da je ključna stvar zarobiti Atahuallpu.Neopreznost cara Inka možemo potražiti u dugoj tradiciji poštivanja njega kao vrhovnog božanstva.Pizzaro je preuzeo sve Atahuallpine ovlasti,a narod je slušao vjerujući da Atahuallpa govori preko njega.Naposljetku Atahuallpa je bio pokršen te zatim zadavljen.11

11 Kako bi bio siguran da će njegova vlast potrajati , Pizzaro je izabrao Manca,Atahuallpina brata,te ga okrunio kao marionetu. Dvije godine kasnije Manco bježi te postaje vođa ustanka koji nakon uspješnog španjolskog proboja opsade završava povlačenjem Manca i njegovih nasljednika u dolinu rijeke Urubamba gdje se održavaju više od 30 godina. ( J.N. Leonard : Davna Amerika )

Nastao je kaos.Susret sa Europom 16.-tog stoljeća za Inke je bio koban.Narod koji je kroz svoju prošlost tragao za identitetom ,vječno gušen nametnitim figurama čiji su postupci vrednovani kao svojevrsne dogme,dolazak osvajača doživio je tek kao promjenu vlasti što je naposljetku posljedica formalnog,neaktivnog odnosa sa vladajućom kastom.Ipak zemlja je propadala,bilo je sve više robova,bolesti Europljana su se širile,a sve pobune su gušene.1541. godine Pizzaro je ubijen.Obala Perua uspješno je hispanizirana ,ali Indijanci na andskim visoravnima uspjeli su sačuvati svoju kulturu.

ksantipa · Odomaćeni član

ZAKLJUČAK

Jednom davno, kako se to često kaže na početku priče, postojala je jedna neobična civilizacija skrivena u visokim planinama Anda u skrovitoj zemlji Novog svijeta. Izolirani od ostalih, na neki način prepušteni vlastitim talentima i sposobnosti organizacije, ti su se ljudi, u povijesti poznati kao drevna civilizacija Inka uspjeli razviti i ujediniti mnoštvo podijeljenih naroda sa tih područja stvorivši jednu nadasve zanimljivu zajednicu čije su temeljne postavke i ustrojstvo u mnogočemu i danas nedokučive stručnjacima. To je ono što sigurno znamo.Inke ili veliki graditelji, umjetnici, organizatori...

Sve ostalo zapravo je priča jer stvarnih, konkretnih podataka nalazimo u malim količinama. Dodatno otežavajuća okolnost je i činjenica da Inke, usprkos brojnim značajnim dostignućima nikad nisu razvile pismo, a već spomenuti quipus bio je slab nadomjestak. Kako zaključiti temu čija ključna problematika, zbog nedostatka znanja, nije ni približno dotaknuta? Pokušaji rekonstrukcije života Inka učestali su i vječan su izazov za mnoge, međutim kako znati jesmo li uspjeli, jesmo li ustinu shvatili način razmišljanja, teoriju i praksu njihove kulturološko-povijesne baštine, naposljetku sam karakter njihova djelovanja...

Prije nego što sam počela pisati ovu radnju, živjela sam u uvjerenju da je društvo Inka oličenje odnosno svojevrstan prototip demokratske države današnjice. Više to ne mislim, sada mi se čini da je riječ o jednom eksploatatorskom društvu, što ustvari i nje šokantno jer svako društvo sadrži određene elemente izrabljivanja, međutim ono što je meni zanimljivo i zbog čega mislim da je riječ o jedinstvenom tipu organizacije države jest inteligencija. Ti ljudi nisu bili tek vlasti žedni skorojevići koji su ugnjetavali niže staleže za vlastiti profit ne razmišljajući o mogućim posljedicama. Inke su bili žedni vlasti i iskorištavali su niže staleže za vlastitu korist,međutim...

Razlike su ključne i ni u kojem slučaju zanemarive. Inke su se brinule za one koje su eksploatirali! Osnivali su različite dobrotvorne ustanove, pomoći, davali svojim radnicima hranu... Neki bi rekli - idealna država. Jasno definirani odnosi, kvalitetna uprava i dobra organizacija. Zapravo mnogi i misle da je država Inka i bila idealna u većini aspekata. Ne umanjujući njihove kvalitete, koje su neosporne, vjerujem da bila koja vlast koja pod krinkom humanosti, neovisno o tome da li je lažna ili iskrena, na bilo koji način koji je povreda ljudskih prava koristi narod za profit odabrane, manje skupine ljudi ne može biti idealna. Upravo ta problematika, suprotstavljenost njihove humanosti odnosno brige za radnike i istovremene nemilosrdne asimilacije svih pokorenih naroda u skladu sa njihovom ekspanzionističkom politikom osnov su sukoba među upućenima.

Pročitavši knjige različitih autora koji iznose različita mišljenja izlažući gotovo istovjetne podatke, došla sam do zaključka da se prikljanjam onima koji poštuju kulturu Inka, ali bez gotovo apsurdnog idealiziranja. Mislim da je ono što je Inke činilo velikim narodom bila svijest o narodu. Tome se treba diviti. Ipak u povijesti imamo niz primjera vrhunskih organizacija,velikih osvajača koji su u srži bili tirani. Tko zna kakve bi postale ambicije vladajućih Inka da nije bilo Španjolaca. Možda bi nestali... Možda bi tek nezamjetno napredovali... A možda bi što je zapravo vjerojatnije, nakon nekog vremena,razdoblja daljnje evolucije uvjerenja da je car Inka sveprisutan i neograničene moći, odlučili proširiti svoje carstvo i podijeliti svoju kulturu sa ostalim, primitvnijim narodima kao što su uostalom i mnogi prije njih odlučili.

Kontrola vladajućih i sveprisutnost u životu pojedinca, naroda. Nemogućnost napredovanja i svojevrsna klasna diskriminacija, djelatna predodređenost i gotovo fatalističko vjerovanje u vrhovnog poglavara ono je šta su vladajući nametnuli narodu kao osnovno uvjerenju dajući mogućnost izbora samo odabranima. Čitajući knjigu ” Indijanci obiju Amerika� i razmišljanja J.Colliera, kao velikog poznavatelja i prijatelja Indijanaca , pomislila sam da njegov termin ”dobrohotni apsolutizam� kojim zapravo ublažuje apsolutističke tendencije privilegiranih Inka i nije toliko loš , sve do trenutka, dok u tekstu nisam naišla na riječi samih Indijanaca ( istina ,ne Inka ) koje su već citirane na početku :�Dobronamjerni apsolutizam koji ustaljuje apsolutizam nedobronamjeran je,ne dobronamjeran�.Stoga zaključujem, u duhu Indijanaca ( ili barem većine njih ), da ništa nije apsolutno osim-prirode.

Carstvo Inka ostavilo je neizbrisiv trag, golemo naslijeđe onima što su ostali. Ono što nije dala, to su potpuni odgovori na sva pitanja, zbog čega ih danas možda neki neutemeljeno uzdižu,ja besramno kritiziram, zbog čega je sve što mi pretpostavljamo o njima zapravo ništa drugo doli - priča... Svakoj priči dođe kraj. Ova o Inkama često će se pričati. Tajanstvenost svega toga i istinska ljepota priče o drevnoj civilizaciji Inka je u tome šta će kraj uvijek biti drukčiji...

rain-man · * EXITovac *

VIKINZI - Gospodari mora

Rasulo, beznadje i strah. Jedina osećanja koja su na planeti vladala u to vreme. Sirova borba za opstanak bez milosti, bez morala, sa mačem i topuzom kao jedinim prijateljima. Tome je neko morao stati u kraj. Naravno dosli su oni... snaga, hrabrost i umeće bili su njihovo glavno oružje a slava njihov jedini motiv.
Na jeziku severnih ljudi, viking znaci piratstvo, i zaista vekovima su Vikinzi napadali engleske posede. U pocetku se činilo da nisu bili ništa drugo osim plavookih barbara sa šlemovima sa volovskim rogovima. Medjutim, tadasnji narod je i sam shvatio vaznost vikinških pohoda, kao i njihovog bivanja uopste. Ne... oni nisu bili obicni ljudi... sa obicnim shvatanjima. Ono po čemu se Vikinzi naročito odlikuju jeste njihovo oružje kao i njihova mornarica.

Rana istorija i formiranje nacije

Rana plemena koja su živela u Skandinaviji današnja znanost poznaje kao Gote i Gaute (Naseljene u južnom delu današnje Švedske Gotlandu) i Svione.

U 6. veku pišu istoričari Jordanes i Prokopije da u Skandinaviji živi mnoštvo naroda i plemena od kojih svaki ima svoga zasebnog vladara (Princeps). Rezultat manjih plemenskih migracija bio je postanak današnjih naroda poznatih u Skandinaviji; Šveđana, Danaca I Norvežana koji su sredinom 6. veka zauzeli svoje današnje prostore. U to rano istorijsko doba Skandinavija je bila rascepkana na niz manjih plemenskih kneževina. Ujedinjenje tih manjih državnih zajednica u veće, bio je dug i spor proces.

Prvi vladar koji je ujedinio Norvežane u 9. veku bio je Harald zvani lepokosi. Nakon njegove smrti 891. raspala se centralna vlast. Tek u 11. veku pošlo je za rukom Olafu Svetom da ponovo ujedini sve Norvežane. On je ostao poznat po tome što je u svoj narod donio Hršćanstvo. Javno se krstio i tako, svojim primerom, pridoneo bržoj kristijanizaciji, do tada mnogobožačke Norveške.

Početkom 9. veka dolazi i do ujedinjenja Danske koja doživljava procvat i uspon u doba Haralda Plavozubog i Knuta Velikog kad je pod danskom vlašću bila i trećina Engleske i južni deo Švedske.
• Harald Plavozubi 950.- 986.
• Knut Veliki 1016.- 1035.

I Švedska je u ranom srednjem veku bila razjedinjena na mnoge male kneževine i plemenske saveze. U to doba posebno se isticao plemenski savez u Upssali . Raspadom rodovskih društvenih zajednica i odnosa klasna podela društva najranije se opaža kod Šveđana. Usred velike prenapučenosti i niza nerodnih godina koje su rezultirale nizom godina gladi pojedine plemenske vođe i aristokrati okupljaju svoje ratne družine i sa svojim brodovima organiziraju prekomorske pljačkaške pohode. Jedni su krenuli na zapad prema Francuskoj, Severnoj Nemačkoj i Engleskoj. Dok su drugi krenuli na istok uzvodno rekama zašli duboko u slovenske zemlje sve do Kijeva pod imenom Varjazi. Dok su zapadni pljačkaši napadali Flandriju, Franačku, Galiju i Friziju, pa uz zapadne obale Franačke Atlanskim Okeanom stigli do Akvitanije i Španije.

Godine 844. po reci Garonne dopiru do Tuluza, zatim se pojavljuju pred Lisabonom i Kadizom, osvajaju Sevilju, 845. pljačkaju Pariz, a 859. osvajaju Gibraltar i pljačkaju obale Mediterana sve do Sicilije i južne Italije. Osim strašnih razaranja i krvoprolića kojima su bili izloženi nesretni Evropljani od barbara sa severa, dodatno su trpeli gubitke u ljudstvu jer su Vikinzi masovno ljude odvodili u roblje. U to doba i nisu imali ozbiljnije konkurencije ni organiziranije vojne sile koja bi im se ozbiljno suprotstavila osim golemog i vojno nadmoćnog Vizantastva kojeg su Vikinzi lukavo izbegavali ili sklapali s njim povoljne trgovačke saveze da mu se ne bi previše zamerili. (jednom zgodom su mirni prolazak u Crno More preko Dardanela platili Arapskim robovima pohvatanim u Južnoj Siciliji!).

Zbog mnogih susreta i trgovačkih transakcija sa drugim, novim i neobičnim narodima, Vikinzi su poprimili uticaje Mediteranskih, Islamskih i Hršćanskih naroda što se posebno ističe na njihovoj specifičnoj umetnosti.

rain-man · * EXITovac *

Vikinzi i njihovi brodovi

Posredni podaci nas uveravaju, da su brodograditelji severne Evrope sigurno temeljno poznavali svoj zanat. Jer Skandinavci nikad ne bi bili mogli preći celo područje, koje su počastili svojim nepoželjnim posetama, da nisu imali lađe vrlo sposobne za plovidbu.

U prilog tome svedoče ostaci nekoliko starih lađa Vikinga. Prve takve lađe otkrivene su u Jutlandu (severna Danska) šezdesetih godina prošloga veka. Činilo se, da potiču iz petoga veka, a najveća je bila duga sedamdeset stopa. No bolji primerci su pronađeni kasnije u Norveškoj, a od ovih su najbolje sačuvane, i stoga najvažnije s našega gledišta, Gokstadska lađa, otkrivena 1850. i Oseberška lađa, otkrivena 1893. kod Kristianiafjorda. Gokstadska lađa je sada u Oslu, gde je možete videti i čuditi se, kako se uopšte sačuvala.(Danas su na poseban način konzervirane i desalizirane)

Te lađe su služile kao pogrebni spomenici za slavne poginule vladare. Kad bi poglavica ili njegova žena preminuli, njihove posmrtne ostatke bi položili u jednu staru lađu, zajedno s oružjem i nakitom i sa određenim brojem njihovih robova (koje bi za tu priliku obredno pogubili). Sve bi se zatim prekrilo teškim slojem zemlje ili isto tako teškim slojem kamenja. Ovu piramidu bi zatim ostavili na milost bogovima Valhale, koji su brižno čuvali svoju lađu.

rain-man · * EXITovac *

Vikinška lađa

• dužina lađe....... 77 stopa 11 palaca
• dužina kobilice...... 65 stopa
• dubina lađe....... 5 stopa 9 palaca
• širina lađe....... 16 stopa 7 palaca

Dakle, razmer između dužine i širine bio je jedan prema pet, tako da su ove lađe bile nešto okruglije nego rimski ratni brodovi, kod kojih je razmer između dužine i širine bio isti kao i kod srednjovekovnih ratnih brodova, to jest jedan prema osam. One, međutim, nisu bile tako okrugle kao rimske lađe iz trećeg veka, koje su služile za prevoz žita, jer kod njih je taj razmer bio jedan prema tri, a ponekad samo jedan prema dva i po.

Sa svake strane kobilice bilo je dvanaest dasaka, a deseta po redu, brojeći od kobilice na gore, bila je mnogo deblja nego ostale. Jer, u stvari, to nije bila obična daska, već komad teškog drva, isečena u obliku slova L, koji je davao brodu veću otpornu snagu baš na mestu, gde su udarali valovi.

Rebra lađe dopirala su do ovog komada drva u obliku slova L, bila su pričvršćena za daske dna pomoću metalnih spona. Daske su među sobom i s kobilicom bile spojene železnim konopcima.

Teško je odrediti tačan datum ovih lađa Vikinga, ali po svoj prilici one potiču iz 8 veka naše ere, a merile su, prema današnjem merenju, nešto preko trideset tona. (Bruto tonaža se nađe, ako se sadržina zatvorenog prostora lađe, izražena u kubnim stopama, podeli sa sto. Brodska tona je 100 kubnih stopa. Neto tonaža je brodska bruto tonaža minus prostor, koji zauzimaju kabine za posadu, strojevi, gorivo i spremišta. Drugim rečima, neto tonaža predstavlja raspoloživ prostor za putnike i tovar).

Lađe Vikinga imale su jedan jarbol, koji je stajao oko tri stope (96 do 100 CM) od središta broda prema pramcu. Mogao se spustiti prema krmi broda, kad god nije bio potreban. Na brodu je bilo mesta za posadu od devedeset momaka. I konačno, svi brodovi Vikinga bili su građeni po načinu preklopne gradnje.

Budući da još pravimo razliku između preklopne i slobodne gradnje (carvel), neće biti na odmet, ako damo definiciju ovih dviju konkurentnih metoda brodogradnje.

Preklopno građena lađa je brod, u kojemu donji rub svake daske prekriva gornji rub niže daske, a sve su međusobno pričvršćene pomoću čavala zabijenih u rubove.

Kod lađe slobodne gradnje sve daske su glatko spojene i ne prelaze jedna preko druge.

Sve one stare severnjačke lađe, koje su nam se sačuvale, bile su građene na preklop i čini se, da su potpuno odgovarale svojoj svrsi, jer su se zadržale do danas u raznim tipovima severnjačkih ribarskih lađa. Potpuno nalik na njih bili su ogromni drveni brodovi, koji su pre Revolucije nosili drvo za ogrev iz Finske u grad, koji se onda zvao St. Petersburg.

Toliko o samim lađama. Sada dolazi daleko važnije pitanje, jesu li bile sposobne za plovidbu i jesu li služile svojoj svrsi kao ratni brodovi. Na oba ova pitanja odgovor glasi: da, kako je to ostala Evropa vrlo brzo otkrila usred dima i ruševina opljačkanih sela i gradova, i kako su to američki Indijanci saznali, kad su Skandinavci zarinuli kljunove svojih lađa u žalo Labradora i započeli ratovanje s urođenicima, koji su ih na kraju opet izagnali sa kontinenta Amerike.

U prvom redu, ove lađe su bile dosta lagane, da plove na talasima i nisu trebale da kroz talase krče put, kao što bi to u Severnom moru morala činiti teža vrsta lađe, poput rimske galije. Ove lađe su obično plovile samo na dubokom moru, izuzevši slučajeve, kad su plovile na Baltiku ili na Severnom moru. Kad je trebalo da ih se povuče na kraj, da se posada odmori ili da se lađa popravi, onda se videlo, da su te lađe vrlo lagane, i četrdeset ljudi ih je moglo lako podići na kopno. Čini se, da su ove lađe vrlo brzo reagovale na pokrete teškog kormana, koji je stajao na desnom boku, jer ih se u borbi vrlo lako i brzo moglo okrenuti.

Njihova jedra su, dakako, potpuno iščezla, ali Skandinavci mora da su se oslanjali na snagu vetra na svojim dužim putovanjima u Island, Grenland, Ameriku i na zapadnu obalu Afrike, gdje su po svoj prilici posetili ušće Konga i tako bili prvi belci, koji su sreli svog dalekog rođaka orangutana. Ostavili su nam mnogo spomenika o svojim ratovima i pustolovinama, ali njihove Sage ne pričaju o tome, kako su upravljali svojim lađama, dok su se nalazili na pučini.

Godine 1893., Norvežani su rekonstruirali Gokstadsku lađu do poslednjeg detalja. Zatim su ukrcali dvanaest jakih momaka i poslali lađu preko Okeana na tadašnju veliku izložbu u Chicago. Iz njihove brodske knjige saznajemo, da su neretko prevaljivali do devet ili deset uzlova na sat, a da su ponekad doterali i do jedanaest uzlova. Ova brzina potpuno se slaže s navodima nekih nordijskih Saga, gde se kaže, da su neki ratnici prešli iz Danske u Englesku u tri dana i tri noći. Još se spominje i putovanje između Bergena u Norveškoj i Rta Farvel, na jugu Grenlanda, koje je trajalo nešto više od šest dana.

Ploveći skoro ravno od istoka na zapad, oni su, dakako, uživali blagodati severnoatlantske struje, koja se južno od Islanda dijeli na dva dijela, šaljući istočni krak prema Engleskoj i Norveškoj, a zapadni prema Gronlandu i Labradoru, odakle se vraća i pridružuje Golf struji.

Pa ipak, šest dana je vrlo dobar rekord, jer mali moderni parobrodi trebaju znatno više za put od Kopenhagena do Julianehaaba. Dopuštamo, da je obično preteravanje oduševljenog srednjovjekovnog kroničara oduzelo nekoliko dana od spomenutog broja, ali ako to vrijeme udvostručimo i uzmemo dve nedelje dana umesto jedne, ipak moramo zaključiti, da su ovi stari moreplovci sa severa poznavali tajnu zanata, koju mediteranski mornari staroga veka, čini se, nikad nisu naučili. Oni su znali za striženje ili krstarenje. Krstarenje, prema leksikonu, znači:

„Promijeniti pravac lađe, koja plovi s vetrom, okrenuvši joj pramac prema vetru i pritegnuvši krstove, tako da lađa plovi pod istim uglom s vjetrom na drugoj strani jedra."

Ovaj jezik može da razumije samo pomorac, a znači ovo: ako menjate smer lađe najprije s leva na desno i zatim s desna na levo, puštate da protivan vetar potisne lađu nešto u stranu. Dakako, ako nemate dobar i pouzdan korman, plovit ćete u stranu pod uglom od 90° od pravca, koji biste sledili da plovite ravno s vetrom. No ako imate prvorazrednu aparaturu za krmanjenje, možete svesti ovih devedeset stepeni na četrdeset i pet ili na još manje. Ako to radite svako pola sata, napuštate ravan smer i počinjete krivudati. To je spor posao, ali vešt upravljač sa dobrom i stabilnom lađom može stvarati prava čuda na ovom teškom polju moreplovstva, i može najbolje pokazati svoju veštinu u času, kad lađa prelazi iz jednog smera u drugi, suprotan smer. Jer tada, ako on ne zna svoj posao, lađa će začas doći u skoro potpun zastoj i izgubiti će najveći dio brzine i zamaha, koji je postigla za vrijeme poslednje etape krivudanja.

Budući da nije verovatno, da su se Skandinavci, ploveći iz svoje domovine do Islanda ili Grenlanda ili u Englesku, uvijek namerili na povoljne vetrove, možemo zaključiti, po dokazima koje pruža trajanje njihovih putovanja, da mora da su oni poznavali neku primitivnu metodu striženja. No budući da se nikako ne može krstariti bez opreme, koja olakšava brzo rukovanje jedrima, ni bez kormana, kojega se najmanjem pokretu lađa pokorava (kao neposlušan konj dobru jahaču), moramo zaključiti, da je moreplovstvo u severnoj Evropi bilo daleko bolje od mediteranskog.

Lađe Vikinga bile su mnogo kasnijeg datuma nego rimske lađe. No, u osmom veku ljudska snaga je još tjerala mediteranske lađe, a kad su imale jarbol, mogle su jedriti samo u smeru vjetra. Stoga moramo tražiti neki drugi uzrok, usled kojeg je moreplovstvo Juga toliko zaostajalo za severnim.

Razlika nije bila u lađama. Tu se radilo (kao skoro uvijek u takvim slučajevima) pre o ljudima nego o merama. Negdje u delima Nikole Witsena (Holandskog pisca sedamnaestog veka, koji je napisao čuvenu raspravu o brodovima) ima ova rečenica:

„Nije to oblik naših lađa, koji nas ovde u Holandiji čini odličnim moreplovcima. Naša sposobnost da na svojim lađama uspešno jedrimo, iako srazmerno malom posadom, zatim trezan način života naših mornara, kad su na brodu, i urođena čistoća našega naroda čine, da naši brodovi duže traju nego oni drugih naroda."

Ova rečenica bi se mogla napisati na čelu svake knjige o istoriji moreplovstva, jer, i najbolje građena lađa je mrtav materijal, dok se posada ne ukrca na brod. Od tog časa uspeh ili neuspeh broda zavisi u prvom redu od sposobnosti i vladanja kapetana, časnika i mornara. I u ljudskom materijalu, radije nego u planovima lađa prošlih vekova, treba tražiti razlog, zašto je nordijsko moreplovstvo tako potpuno pobijedilo južnjačke.

Lađe su do nedavna bile prava mučilišta, i nitko se pametan ne bi bio dao na mornarski život, da ga prilike nisu na to prisilile, ili, kako je Čarls Darvin pametno dodao, da ga nisu nagovorili, dok je bio još dosta mlad, da veruje u svaku krilaticu, kao na primjer: „Stupi u mornaricu i vidi svet!" ili „Život na moru je veseo život".

Duž obala Sredozemnog mora klima je blaga, i čovjek je lako mogao naći neko zaposlenje i nekako preživeti, dok je bio na suvom. Noć provedena pod vedrim nebom u Rimu ili Atini nije zadavala mnogo brige prosečnom zdravom mladiću. Na severu on bi bio dobio upalu pluća i umro. Bar u teoriji mogao je ostati kod kuće, da obrađuje dedovu njivu. Ali bilo je malo njiva, a te bi uvek nasledio najstariji sin. Ostali članovi porodice morali su se brinuti za sebe u kraju, koji nije ni dirnula rimska kultura, u kraju, dakle, bez puteva, bez gradova i bez industrije, gdje je postojala samo poljoprivreda u najjednostavnijem obliku. Za bistra momka bio je samo jedan izlaz iz poluropskog života, gdje je kao nadničar morao služiti starijem bratu. Mogao se izgubiti i dati se na more, postati gusar i ugrabiti svoj hleb u nekom drugom delu sveta, gde pitanje održavanja nije bilo tako teško kao kod kuće.

Vikinzi nisu nikad pošli tako daleko da nazovu svoje zanimanje pravim imenom, kao njihovi najbliži teutonski rođaci, koji su ugrozili sigurnost Rimskog imperija i koji su se ponosno nazvali Cimbrima ili „drumskim razbojnicima". Ali poglavica Vikinga iz osmog ili devetog vijeka naše ere bio je samo neka bolja vrsta razbojničkog vođe, a njegovi sledbenici po svemu su ličili na današnje gangstere. Imali su ponešto drukčije metode rada i bili su bolji borci, a ne tako podle kukavice kao gangsteri, no ipak su u prvom redu živeli na račun drugih. Živeli su pljačkajući neutvrđena sela, gradove i manastire cijelog obalnog područja zapadne Evrope. Naseljavali su se u Engleskoj i Irskoj, da tobože štite pučanstvo od pljačkanja suparničkih gangsterskih banda. S vremenom su otkrili, da se lako ogledati s ruševnim ostacima Rima, te su postajali sve drskiji, dok se nisu odvažili da upadnu i u Sredozemno more, gdje su se proglasili feudalnim gospodarima velikog broja državica. Na severu su utemeljili prvorazrednu dinastiju, koja je kasnije, preko Normandije i Hastingsa, zagospodovala Britanskim otočjem i pretvorila nekadašnje razbojnike u propisno pomazane suverene Engleske.

Normani ne bi bili sve to postigli, da su mogli udobno živjeti kod kuće. Ali siromaštvo i beda na staroj porodičnoj farmi (komad zemlje s površinom od deset puta dvadeset stopa, gdje je raslo nešto malo žita, ali ništa povrća, i kuća iz blata, koju je zimi grijao sloj kravlje balege) to ih je nagnalo na more i gusarstvo.

Ovim piratima sa severa lađa je bila isto što i konj Hunima i Tatarima, koji su preplavili Evropu u prvom delu Srednjeg veka. Za njih je to bila živa stvar. Znali su tačno, šta ona može i šta ne može da učini. Terali su je kroz kišu i mećave severa kao i kroz tropsku žegu Afrike. Znali su je nagnati, da nađe pravi put kroz vihore i maglu. Shvatali su, da im život i sigurnost zavise potpuno od sposobnosti broda, da ih hitro izvede iz opasnosti, i stoga su ga mazili, kao da je živo biće, i provodili dokono vrijeme lašteći ga, popravljajući i kraseći ga graciozno svinutom krmom i pramcem s glavom zmaja zlopogleđe, koja je visoko stršila nad morem.

Svaki posao u vezi s njihovim domom na talasima radili su s ljubavlju, jer ta lađa je bila početak i kraj njihova života i života njihovih žena i dece. Iako su žene bile neka vrst nižeg ljudskog bića, napola ropkinje a napola životinje za rasplod, ipak su bile od prve važnosti, jer bez njih se nije mogla održati rasa. I tako su ove skitnice na moru za skoro 500 godina terorizirale svijet, dok seljaci, dršćući na obalama Sjevernog mora i Francuske, nisu nadodali još jednu molbu svojim nedjeljnim molitvama pred nebeskim prijestoljem i molili Gospoda, da ih oslobodi „od bijesa Normana".

Većina lađa Vikinga, koje su nađene, nisu imale palube. To znači, da su lađe bile potpuno izložene besu nevremena. Samo na krmi bila je mala drvena kabina, koju bi podigli, kadgod je na brodu bilo žena i djece, na putu za neku koloniju u Arktičkom okeanu ili na Sredozemnom moru. No obični mornar je živeo i spavao i radio i jeo i pio i kockao se pod vedrim nebom. Kad je bilo izuzetno hladno, ili kad je lađa bila u luci, po svoj prilici su radili što i Rimljani kad im je bilo prevruće. Razastrli bi jedro preko srednjeg dela lađe, da bi imali bar neku zaštitu za vrijeme spavanja ili jela. No ako ste ikad proveli noć pod komadom zakatranjena platna u otvorenom brodu na Severnom moru za vreme bure, znaćete, kako malo vredi takva zaštita. I setite se , a to je vrlo važan detalj, da Vikinzi silom prilika nisu nikako mogli birati vreme za plovidbu. Kad su se spremali na vrlo važan gusarski poduhvat, na poduhvat takvih dimenzija, da su morali sobom povesti i konje, onda su obično čekali lepo vreme, jer bi im inače konji uginuli, a u ono doba konj je daleko više vredeo nego čovek. Ali Sage svedoče, da su neka od najvažnijih njihovih putovanja bila u sred zime.

Kapetan, ploveći iz Ostije u Mesinu ili ma kuda na Sredozemnom moru, mogao je uvek reći „Biće bure noćas. Dobro bi bilo poći u luku i čekati pristojno vreme". Ali brod, koji je ostavio Grenland samo nešto malo kasnije u letu, nije imao takva izbora. Bio je prisiljen da jedri dalje, ne osvrćući se na uzburkano more ni protivan vetar, s kojim se, kao privaga, svako pola sata mešao i grad. Kada su se ljudi žalili, kapetan ih je uvek mogao tešiti, da im lađa ne može potonuti zato što je građena isključivo od drva. Ali, međutim, da ne bi morali danima sedeti s nogama u prljavoj vodi, mornari su morali neprestano izbacivati vodu od rana jutra do kasne noći. Izbacivati vodu u to vreme nije značilo pomerati ručku na pumpi. Značilo je stalno se mučiti s malom drvenom kantom.

Ne, tu nije bio kraj mukama. Kuvanje na ovim otvorenim lađama nije bilo sasvim nemoguće po lepom vremenu. Čak i danas se čovek začudi, kad vidi, kakva čudesa može iskusan kuvar stvoriti s malo žeravice prosute na limenoj ploči. No nije se moglo prirediti toplo jelo, kad se lađa valjala. Ni spavati se nije moglo. Pre svega, nije bilo suvog mesta na celoj lađi, gdje bi čovek mogao udobno leći. Osim toga, vesla su morala pomagati kormanu, da bi lađa mogla sigurno plovit na talasima bez neprestane opasnosti da je ogromni talas ne prevrne. I onda, kad bi se konačno pojavilo na vidiku kopno gdje su mislili, da bi se mogli zakloniti od vetra, uvek je postojala opasnost da naiđu na neprijateljski raspoložene urođenike. Jer krstasta jedra Vikinga i zmajeva glava (DRAKKAR) na pramcu njihovih lađa bili su poznati na daleko i široko, a ni jedno ni drugo nije bila baš najbolja preporuka za one, koji su dolazili da traže privremeno gostoprimstvo u stranoj luci.

Ljudi su ispunili knjige sa romantičnim pričama o slikovitom i privlačnom životu ovih starih Vikinga. Već sama materijalna strana života na brodu bila je dosta loša. Ali što mora da je taj život učinilo daleko gorim, bile su one večne glupe svađe, koje su besnile na nekima od ovih lađa kroz dva ili tri pokolenja. Prosečni Teutonac uvek je bio izrazito individualističan u svom stavu prema bližnjemu. Germani su na glasu kao pismeni ljudi, i u tome im je malo ko ravan. Oni će pizmu nositi s neizmernim strpljenjem, dok jednog dana ne planu i rasplamte čitavu zajednicu bez ikakve opomene.

Istorija seobina Vikinga u raznim stranama sveta je beskrajna priča o ubistvima, osvetama, najogorčenijim i najpreteranijim prepirkama, koje bi često bez naročitog razloga iskorijenile čitava sela i kolonije, kao što je to, na primjer, bilo u Grenlandu. Jer čini se, da je domaća svađa, a ne navala Eskima dokončala kolonijalni eksperimenat, koji je trajao više od četiri stotine godina.

Godine 1410., poslednja lađa Vikinga vratila se iz Grenlanda u Norvešku. Za neko vreme posle toga možda bi koji islandski ribarski brod ponekad posetio ovu naprednu naseobinu sa njenih četrdeset crkava, katedralom, manastirima i stotinama farmi. I zatim, ništa, potpun i savršen muk. Kad je Davis posetio Grenland godine 1585., nigde nije bilo ni traga ni glasa belom čoveku. Stara su četvorougaona jedra trbušastih zmajeva iščezla. Druga vrsta lađe je došla na njihovo mesto.

rain-man · * EXITovac *

Vikinška umetnost

Vikinška umetnost rano-srednjovekovne Skandinavije i Danske-kako je u ranoj fazi njene evolucije reprezentuju stariji i mlađi oseberški stil(IX vek), a u kasnijoj fazi stilovi jellinge, Ringerike i urnes (X i XI vek) - uporedna je likovna pojava s irskom i anglosaksonskom, pretezno kristianiziranom, umetnošcu na Britanskim ostrvima.

Kao kasni poganski izdanak «barbarske» kulture zapadne Evrope iz doba seobe naroda Vikinška umetnost nastavlja u Norveškoj i Danskoj a posebno u Švedskoj baštinu merovinške zoomorfne ornamentike koju je u Evropi prekinula karolinška renesansa.

Prodirući postepeno i sporadično i u novi, ranoromanički likovni govor zrelog feudalnog hršćanskog srednjeg veka. Njen razvoj počinje u stvari jednim prelaznim stilom, starijim oseberškim stilom , koji se razvija u raznim delovima Skandinavije na prelazu iz VIII.u IX. Vek. To je nešto izmjenjeni zoomorfni stil III u kojem ima elemenata preuzetih iz inzularne (irske) umetnosti. Taj prelazni stil koji je bio raširen, posebno u Južnoj Norveškoj, najbolje opisuju obe strane pramca broda iz Oseberga.

Već u prvoj polovini IX. Veka. Taj je plošni stil zamjenjen punijim, i izražajnijim, reljefnim stilom nazvanim Mlađi oseberški stil. Taj se stil odlikuje figurama životinja koje se međusobno isprepliću, bore i grizu tvoreći prekrasne dramatični prizore prepune dinamike. Iz tih oblika nastaje i naziv celog stila- Stil zakačenih životinja (engl. Gripping-beast style, šved. Gripdjurstil )Te čudesne životinje izbuljenih očiju i dugim repovima savijenim u krivulje, skupljenim u klupka, ispunjavaju u raznovrsnim pozama ploče ukrasnih, ali i upotrebnih predmeta vikinške svakodnevnice od drveta , kosti i metala.

Poreklo ovog fantastičnog životinjskog svijeta još nije sasvim objašnjeno. Čini se da više izvire iz orijentalne, nego li iz karolinške tradicije. U red najlepših radova oseberškog stila, a ujedno i u red najznačajnijih dela «barbarske» umetnosti posle seobe naroda, idu napose drveni stubovi sa čudesnim zmijskim glavama. Ovde je ne samo glava već i dugački vrat zmija prekriven bogatim zoomorfnim dekorom u punoj plastici. Ova ekspresivno i «barokno»koncipirana glava s otvorenim čeljustima i velikim očnjacima ima uzor možda u kakvom karolinškom ili, verovatnije, orijentalnom životinjskom liku. Međutim, način na koji je ta glava rešena u likovnom smislu, sasvim je nordijski. To sudimo po dubokom reljefu i snažnoj minuciozno izrađenoj plastici. Više pojedinačnih životinja isprepletenih u snažno klupko formiraju glavu zmaja.

Potkraj IX. veka Mlađi oseberški stil pomalo osiromašuje i degeneriše. Otprilike u isto vreme na njega se nadovezuje stariji stil jelinge ( oko 900/30-980) On je nastao preoblikovanjem irskih zoomorfnih oblika(odatle mu i drugi naziv hiberno-saksonski jelinge stil) .a predstavlja, po mišljenju S. Millera,W.A. Jennyja i T. Kendricka, skandinavsku varijantu ranomedievalne zoomorfne ornamentike. Svojim životinjskim likovima koji su izrazito vrpčasti i sasvim plošni, ovaj je stil između svih viknških stilova naj udaljeniji od stvarnosti i realnog prikaza.On podseća ponešto na Salinov stil II germanske zoomorfne ornamentike, iz koga verovatno i vuče poreklo. Danski hiberno-saksonski uzorak stila jelinge pokazuje tipično nepovezano i isprekidano pletivo izduženih životinja koje se međusobno bore. J. Brendsted je utvrdio da životinje Salinova zoomorfnog stila III nastaju u dekoraciji oko 850. a «zakačena» životinja mlađeg oseberškog stila, oko 900. Postoji vrlo malo primera kombinacije jednog i drugog tipa životinja, no te kombinacije ne predstavljaju prelaz u tip životinje koji karakteriše stil jelinge. Izrazita obeležja stila jelinge starijeg tipa pokazuju metalni okovi iz Elstrupa( Kopenhagen, Muzej)Zlatni predmeti iz Roda, Norveška ( Narodni muzej, Oslo) i zlatna okrugla pločica iz Hiddensieea (Stralsund, pokrajinski muzej)čiji se ornament sastoji od četiri isprepletenih životinja, verovatno ptica nalik sovi. Kruškoliko oblikovana bedra životinje prekrivena su upletenim spiralama i točkastom granulacijom, a njihove su noge vezane kao u stilu zakačenih životinja. Taj stil početkom X. veka polako istiskuje mlađi stil jelinge(oko 950-1050.) u kojem dominira Engleski motiv tzv. «velike životinje»(početni stadij ovog motiva javlja se, prema J.Bredstedu, na kamenom krstu iz IX. St. Ucrkvi Sv. Alkmunda u Derbyju). Taj se stil, potpuno formiran javlja u Skandinaviji prvi put na čuvenom runskom kamenu kraljevskog groba u Jellingeu u sev. Jyllandu. Ovaj dekorativno skulpturalni kamen dao je podići oko 980. godine Danski kralj Harold Gormusson kao spomenik svojim roditeljima. U runskom zapisu na jednoj od triju strana kralj se hvali da je osvojio Dansku i Norvešku i da je Dance kristijanizirao. Na čeonoj strani kamena isklesan je, formalno i ikonografski- u umetnosti ranog Srednjeg vijeka u Skandinaviji sasvim osebujan, najstariji prikaz raspetoga Hrista. Hristovo telo sapeto je ornamentalnim pleterom, imitirajući sličnu maniru prikazivanja Raspeća u irskim ranim iluminacijama. (Evangelistar iz St. Gallena).Na kamenu je još prikazana i markantna «velika životinja» nalik na grabljivca saspiralno stiliziranim zglobovima, kandžama u obliku polumeseca i trouglastom glavom grifona.Jezik, rep i kresta završavaju se nekom vrstom palmete.Oko životinje ovila se velika zmija koja joj daje izrazito nordijsko ikonografsko obilježje.Sama životinja nesumnjivo, vuče poreklo od Lava-grifona iz Vizantske ili orijentalne umjetnosti. Ostaje , međutim otvoreno pitanje kako je taj tip životinje došao na sever Evrope, dali direktno s područja oko Crnog mora ili posredno, iz engleske umetnosti. Takav lik pojavljuje se sve do propasti vikinške ornamentike, a ponovo se javlja u različitim varijantama kroz ceo XI. vek.(vikinška kutija za nakit nađena u riznici katedrale Caminnu,a nešto kasnije na bronzanoj zastavici iz Sederalla u Švedskoj a u jednoj modifikovanoj verziji na dovratku starije drvene crkve u Urnesu u Švedskoj. Skandinavski arheolozi ovu poslednju fazu stila nazivaju mammen ,a tipičan primer je bojna sekira iz jednog tumula u Mammenu na poluotoku Jillandu.Stil mammen jedan je od bitnijih tačaka kasnijeg urnes stila Runski kamen nepoznatog vikinga iz vremena oko 1030. god.,otkriven 1852. na groblju svetog Pavla u Londonu(Guildhall)., jasno ilustruje ovu kasnu fazu mlađeg stila jellinge .S leve strane kamena prikaz je «velike životinje» , a s desne Danski runski natpis. Već veliki kamen iz Jellinga pokazuje da vikinška umetnost Srednjeg veka napušta čistu ornamentiku, a postupno preuzima realistički prikaz kao temeljni uticaj Srednje i Južne Evrope. Treba uzeti u obzir da vikinška umetnost, osim izvornog životinjskog motiva koristi i druge motive u čiji krug uticaja dolaze. To su npr. Čvorasti troplet sa balčaka mača iz Lippehnea (sada u Staatliche museumu u Berlinu) i vegetativni ukras orijentalnog porekla (srebrna ogrlica iz Vernbyja u Švedskoj- muzej u Stokholmu).

magamm · Početnik Domaćeg.de

Ti narodi su bili na veoma viskom istorijskom stupnju,dok nisu dosli belci i sve ih unistili.Posle toga nastaju vekovi tame i propadanja.

dekija85 · Dobro upućeni član

meni je najzanimljiviji egipat jer se za njega zezuje velika misterija jer nikojos nije uspeo da ukapira kako su egipcani mogli da naprave onako velike piramide bez tehnologije koju mi danas imamo

spiderwoman · **diacetylmorphine**

Fascinira me civilizacija Maja,Inka i Asteka.
Vrlo pametni ljudi Wink

I danas se moze stosta nauciti od njih.