Geografija - Amazonija i tropske kisne sume (uradjen)

s3nko · Početnik Domaćeg.de

Evo ja cu da nekome poklonim svoj maturski rad za koji sam dobio pohvalu kao najbolje uradjen maturski rad iz geografije. Ostavit cu samo tekst bez slika, ako neko zeli bas sve neka posalje mail na s3nko@yahoo.com

Maturski je na temu Amazonije i tropske kisne sume

1. UVOD
Tropske kišne šume predstavljaju najstariji tip vegetacije još uvijek prisutan na površini Zemlje. Karakteriše ih veliki biološki diverzitet, a s obzirom na veliku količinu sunčeve energije i padavina, ubrajaju se među najproduktivnije ekosusisteme na Svijetu. U posljednjih nekoliko desetljeća razina ljudskog pritiska na tropske kišne šume uveliko se povećala. Procesom deforestacije nestalo je više od polovice od nekadašnje površine koju su prekrivale tropske kišne šume.
S tropskim se kišnim šumama susrećemo u vlažnim tropskim geografskim širinama oko ekvatora, gdje srednja temperatura iznosi između 20 i 29 �C, a vlaga u zraku je izuzetno velika - oko 50% tokom dana, a tokom noći se približi 100%. Uvjetovane su vlažnom klimom; prosječna godišnja količina padavina iznosi oko 1500 do 4000 mm.
Današnje se tropske kišne šume razlikuju po mnogočemu od onih u geološkoj prošlosti. Prve tropske kišne šume razvile su se u geološkom razdoblju krede (prije oko 100 mil. godina) na području današnje Malezije, kada su klimatske prilike na Zemlji bile takve da je bilo toplije i vlažnije nego danas. U tom su razdoblju prekrivale veći dio površine Zemlje.
Tropske kišne šume karakterizira najveći postojeći diverzitet biljnih i životinjskih vrsta na Zemlji. Na površini od oko 10 km2 živi više od 1500 različitih biljnih i oko 700 različitih životinjskih vrsta, te oko 1000 vrsta insekata. U jednoj se studiji pokazalo da na listu površine 1 m2 živi oko 50 različitih vrsta mrava.

2. TROPSKE KIŠNE ŠUME

Tropske kišne šume možemo naći na tri geografska područja širom svijeta:
Afrika - Zavala Konga, uz obalu Gvinejskog zaliva i na istočnoj obali Madagaskara (18 %)
Azija - zapadna obala Indije, Assam, jugoistočna Azija, Nova Gvineja (25 %)
Južna Amerika - nizija Amazona (57 %)
Australija - Kvinslend - (mangrove šume )
Centralna Amerika - (mangrove šume)

Slika 1 Raširenost tropskih kišnih šuma u svijetu

Ekvatorske i tropske kišne šume prostiru se u nizijama ili vlažnim strminama oko ekvatora. Kako su to najslabije naseljena i iskorištena područja, prvobitna im je vegetacija gotovo nepromijenjena pa ih nazivamo prašumama. Uvjetovane su vrlo vlažnom klimom (oko 1500 - 4000 mm kiše), malim kolebanjima dnevnih i mjesečnih temperatura (između 25 - 28 �C), visokom relativnom vlagom, što sve omogućuju neprekinut bujan rast, cvjetanje i donošenje plodova. Stabla su vrlo bujna, raspoređena po spratovima, a brojne lijane i povijuše između stabala povećavaju gustoću. Te su šume najraširenije uz Amazonsku niziju i na istočnim obalama Brazila.
Z A N I M L J I VO S T I
� Područje kišnih šuma veličine nogometnog igrališta nestaje svake sekunde, a više od 50 biljnih i životinjskih vrsta izumire svakog dana.
� Tokom monsuna na područjima posječenih šuma u Nepalu može doći do 20 000 klizanja zemljišta u jednom danu.
� Oko 750 vrsta drveća raste na površini od 10 ha kišne šume u Maleziji. U cijeloj sjevernoj Americi ima samo 700 vrsta drveća.
U Africi te su prašume u zavali Konga, uz gvinejsku obalu, donje tokove Nigera i na istočnoj obali Madagaskara. Tu je područje afričkog mahagonija, ebanovine, raznih akacija, uljevite palme (na zapadu), kokosove palme (uz istočnu obalu). Uz njih su sve značajnije banane, kapok - drvo, kakaovac i prirodna kafa. Šume se danas najviše iskorištavaju u Kongu, Zairu, Kamerunu i Gabonu.
U jugoistočnoj Aziji (Malajski arhipelag, Indonezija) najvrijednije drvo je tisovina, a mnogo se iskorištava kokosova i rotang - palma. Vrlo su guste prašume u unutrašnjosti Nove gvineje, a u sjeveroistočnoj Australiji rastu drvolike paprati. U svim niskim primorjima tropa rastu grmolike mangrove šume u području plime i oseke, ali je njihovo privredno značenje neznatno.
U tropima prevladavaju crvena lateritna tla s velikim postotkom željeznih oksida. Vrlo su nestabilna i prilikom sječe šuma ili stvaranja poljoprivrednog tla brzo se iscrpe. Sva su područja ekvatorskih šuma rijetko naseljena, donedavno niskog kulturnog razvoja (Pigmeji u Africi i Malajskom arhipelagu, Papuanci i Melanezijci u Melaneziji i indijanska plemena u niskim tropima Amerika). Lov, ribolov i motičarska poljoprivreda osnova su egzistencije.

2.1. Tropske kišne šume Azije
Tropske kišne šume u jugoistočnoj Aziji su najstarije, postojeće tropske šume na Zemlji, koje datiraju iz Pleistocena, još prije 70 miliona godina. Ima biološki bogato i raznovrsno, različito u poređenju sa Amazonijom i Afričkim tropskim šumama. Jugoistočna Azija gubi svoje tropske kišne šume brže nego bilo koje područje na ekvatoru i ima još samo nekolicinu preostale primarne kišne šume. Predviđa se da će se većina primarne šume u jugoistočnoj Aziji uništiti u narednih 10 godina.
Kako je prije nekoliko miliona godina Svijet je prošao kroz jako hladne i jako tople cikluse, klima jugoistočne Azije ostala je manje - više ista. To je uglavnom zbog same lokacije na ekvatoru i zbog vodenog okruženja. Pošto se klima na ekvatoru ne mijenja mnogo i okeani koji okružuju ekvator kišu snabdijevaju sa mnogo vlažnosti, očuvana je prvobitna šuma dugo vremena. Kako se razina mora diže i pada kroz hladne i tople periode, male količine šuma su preživjele kao 'forest refugia', ili

Tropske kišne šume Južne Amerike

Z A N I M L J I V O S T I
� Kišna šuma je stanište 250 vrsta sisara i 1800 vrsta ptica
� Kolibrić mahne krilima 55 puta u sekundi, a prilikom udvaranja i do 200 puta. Može lebdjeti u mjestu ili letjeti unazad.
� Anakonda je najteža zmija na svijetu - može težiti i 230 kg.
� Toko - Od svih kljunatih tukana ima najveći kljun
Između Brazilske visoravni i Gvajanskog gorja prostire se nizija rijeke Amazon - Amazonija , jedna od najvećih nizija svijeta. Amazonija je golem nizijski i močvarni kraj pokriven prašumom. Posve je obrasla bujnom tropskom prašumom, pa se njezin središnji dio obično naziva selvas.
Amazonija je široko otvorena prema Atlantskom okeanu na istoku. Velika Amazonska nizija nastala je u dugoj historiji zemlje, kada se uzdizalo Brazilska visoravan na jugu i Gvajansko gorje na sjeveru. Dok se nisu uzdigle Ande, niziju je pokrivalo more, a kasnije su tamo bila velika jezera. Voda iz jezera polako je otekla prema Atlantskom okeanu, a rijeke su zatrpale jezera nanosima s okolnih planina i gora. To je nepristupačno područje s vrlo malo stanovnika, uglavnom Indijanaca. Stanovnici se bave lovom, ribolovom, skupljanjem plodova i kaučuka. Prosječna godišnja temperatura u Amazoniji iznosi 25-28 �C. Nema godišnjih doba, a sušni dani su rijetki. Ujutro je vedro, a poslije podne se nadviju oblaci, počinje nevrijeme s munjama i gromovima uz obilatu kišu. Zbog vlažne tropske klime stalno rastu i propadaju brojne vrste drveća u prašumama. Prašuma u niziji Amazone gusta je i teško prohodna. U usporedbi s našim šumama, u kojima raste oko 200 vrsta drveća, amazonska prašuma ima neobično šarolik sastav. U njoj raste oko 4 000 vrsta biljaka. Drveće je više od 30 m, a ponekad i 60 m. Golemi prostori Amazonije još nisu istraženi zbog nepristupačnosti i teških klimatskih prilika.
Tokom 19. st. tropske kišne šume su prekrivale oko 20% kopna na Zemlji. 1970-ih bile su rasprostranjene na površini od oko 14 miliona km2, odnosno 12% cjelokupne kopnene površine Zemlje. Krajem 20. st. ta se površina smanjila ispod 7%. Oko polovica ukupne površine tropskih kišnih šuma otpada na područje Južne i Srednje Amerike, a Brazil je država s najvećom površinom ovih šuma na svom teritoriju od bilo koje druge države na Svijetu. Površinom najveća tropska kišna šuma i najveći prirodni izvor na Zemlji je Amazonija, koja zauzima oko 7 miliona km2 ili 2/5 ukupne površine Južne Amerike. Od ukupne površine na Zemlji koju prekrivaju tropske kišne šume, Amazonija prekriva 45%. Često se naziva „plućima Svijeta” jer se više od 20% od ukupne količine kisika na Zemlji proizvede upravo u amazonskoj prašumi.

3. AMAZON

3.1. Rijeka Amazon
Sliv Amazona se nalazi u slijedećim zemljama:
Brazilu Boliviji Ekvadoru Kolumbiji Peruu Venecueli
Gvajani Franc. Gvajani Surinamu
Amazon je najvodonosnija i površinom sliva od 7 miliona km2 najveća rijeka na svijetu. Površinom sliva bezmalo ja manja od Evrope i oko 140 puta veća od površine Bosne i Hercegovine. Po dužini toka Amazon je druga rijeka na svijetu iza Nila u Africi. Amazon čini glavnu hidrografsku okosnicu južnoameričkog kontinenta, i njegov riječni sistem sa oko 1.000
Karta 1 Sliv Amazona

pritoka predstavlja pravi 'vodeni labirint'. Pritoke Amazona su također izuzetno bogate
vodom. Tako naprimjer, 17 njegovih pritoka su po dužini i količini vode veće od glavne hidrografske okosnice Evrope - Rajne. Najznačajnije desne pritoke su: Hulaga, Ukajali, zatim Jurua, Purus, Madeira, Topahos i Ksingu, a lijeve: Napo, Putumajo i Rio Negro. Sliv Amazona se nalazi s obje strane ekvatora pa mu količina doticanja zavisi od vlažnih razdoblja za obe hemisfere.
Amazon izvire iz Laurikoča jezera, koje se nalazi u Peruanskim Andama, na nadmorskoj visini od 3.653 metara. Ono je udaljeno samo 150 km od Tihog okeana. Iako se izvorištem približio Tihom okeanu ipak zbog nagnutosti reljefa prema istoku, Amazon otiče u Atlantski okean. Oticanje Amazona se odvija pravcem zapad - istok, i približno paralelno sa ekvatorom, u dužini oko 6.570 km. U gornjem dijelu svoga toka protiče kroz državu Peru pod imenom Tunguragua, zatim Maranjon, čineći državnu granicu između Perua i Kolumbije. Na teritoriju Brazila, na kojoj se nalazi najveći dio sliva ulazi pod imenom Salimonos, sve do ušća rijeke Rio Negro, odakle nastavlja svoj tok pod imenom Rio Amazonas.
U gornjem toku Amazon teče uzdužnom, duboko usječenom dolinom između Andskih grebena, a iza mjesta Žan de Brakamoras probija se klisurom i brzacima kroz istočne Ande. Jedna od najpoznatijih klisura je Pongo de Maseriče u peruanskim Andama. Po izlasku iz planinskog spleta Anda, Amazon poprima oblik nizijske rijeke i ima nadmorsku visinu od 180 metara.
Kroz Brazil rijeka Amazon teče izuzetno malim padom, prosječno 3 cm na jedan kilometar. Pad rijeke između gradova Manausa i Obidosa je znatno ispod prosjeka i iznosi samo nekoliko milimetara na jedan kilometar. U niziji se riječni tok dijeli na mnoge rukavce s brojnim riječnim otocima (adama) od kojih je najveći Tupinambaras, na ušću Madeire, sa površinom od oko 15.000 km2. Uz rijeku ima mnogo jezera i močvara povezanih sa Amazonom prirodnim kanalima. Najveća jezera su Mont Alegre, na početku estuara, i Lago

Grande kod Obidosa. I pored toga što je pad rijeke veoma mali, brzina oticanja je relativno velika. Prosječna brzina vode u Amazonu je oko 0,7 m/s. Na ogromne količine vode koje dotiču u rijeku Amazon utiču zenitne kiše (oko 4.000 mm) i vodonosna podloga koju čine eruptivne i metamorfne stijene, koje zadržavaju svu vodu na površini. Proticaj Amazona pri srednjem vodostaju iznosi oko 150.000 m3/s. Pri takvom proticaju, Amazon svakog sata u Atlantski okean unosi oko 540 milijardi litara vode. To je daleko više nego što Atlantski okean prima vode od svih evropskih rijeka zajedno.
Pri visokom vodostaju, u vlažnijem dijelu godine (decembar - maj), proticaj iznosi i do 200.000 m3/s. U ovom dijelu godine, zbog obilja vode, obale se razmaknu na pojedinim
mjestima čak i 500 km, te Amazon postaje dvaput širi od Jadranskog mora. Tada Amazon široko plavi okolnu prašumu praveći velika bočna jezera tzv. ipagose.
Dubina rijeke Amazon u prosjeku iznosi između 25 - 45 metara, mada u nekim dijelovima ona doseže i preko 130 metara. Potrebno je napomenuti da vodostaj znatno koleba i to u rasponu od 10 do 15 metara, zbog toga što vodostaj ne zavisi samo od količine padavina i podloge kojom rijeka teče, nego i od snijega i leda koji se otapa u izvorišnim predjelima. Na režim vodostaja utiču i plimski talasi visoki i do 5 metara, koji se kreću uzvodno 1400 km od Atlantskog okeana sve do grada Obidosa. Domorodačko stanovništvo ove talase naziva 'pororoka' ili 'amasum' (što u prijevodu znači 'šum velike vode') po kojima je ova rijeka i dobila ime. Ova pojava se javlja uz veliku tutnjavu koja se čuje desetak kilometara daleko. Pororoka dostiže brzinu od 20 - 27 km/h, a najjača je za ekvinocija i sjeveroistočnog pasata. Pororoka je osobito jaka u rukavcu Guana i Guahara, i veoma je opasna za čamce i manje brodove
Amazon u svakom dijelu godine ima vode, tako da je plovan za velike okeanske brodove uzvodno 1600 km od ušća, sve do grada Manausa, a za velike riječne brodove 3700 km od ušća sve do peruanskog grada Ikuitosa. Sa svojim pritokama čine oko 60.000 km u dugu mrežu plovnih puteva, pa nije čudo što su ga prvi istraživači nazvali ' Mar Dulce' (Slatko more).
Amazon nosi ogromnu količinu raznog materijala, od najsitnijih nanosa do ogromnih stabala, tako da može zamutiti veliku površinu Atlantskog okeana, čak i 300 km daleko od svog ušća. Samo mali dio nanosa ostaje u delti jer ih morske struje odnose daleko prema sjeverozapadu. Tako su i na prostoru Francuske Gvajane, koja je udaljena 800 km od ušća, pronađeni neki nanosi porijeklom iz rijeke Amazon. Amazon utiče u Atlantski okean 300 km širokom deltom sa mnogobrojnim rukavcima, ostrvima i ostrvskim skupinama. Ostrvo Merazo koje se nalazi u sredini delte po površini je veće od Holandije. Glavni rukavac kojim se Amazon ulijeva u atlantski okean širok je oko 240 km. Upravo zbog već spomenute ogromne količine vode, 150 pa i više kilometara od obale, još teku nad slanim vodama Atlantskog okeana struje amazonske slatke vode. Amazon nastanjuje izuzetno veliki broj različitih vrsta vodenih organizama. Od vodenih životinja za ovu rijeku karakteristične su: vodene svinje, koje predstavljaju najveće glodare na Zemlji, te vodene krave. Manatis ('velika vodena krava') je izuzetno dugačka i teška životinja koja se hrani, uglavnom, vodenim biljem. Ova vrsta životinje izuzetno je korisna jer se od njenog sala dobija jestivo ulje. U Amazonu su ipak najbrojnije ribe, kojih ima oko 1500 različitih vrsta. Najpoznatija vrsta ribe koja nastanuje ovaj tok su tucumare i tamaqui, koje pripadaju porodici pirana. Ove ribe su izuzetno krvoločne i opasne za čovjeka. Pirane su u stanju da za samo 10 minuta usmrte i oglođu do same kosti životinju veličine krupnog konja. U Amazonu žive i slatkovodni delfini (pliskavci) od kojih je najpoznatije inija. Između brojnih životinjskih organizama, možda je potrebno izdvojiti i anakondu koja pripada najvećim živim gmizavcima na Zemlji. To je zmija koja nije otrovna sa prosječnom dužinom oko 11 m. U Amazonu živi i tzv. električna jegulja koja posjeduje posebnu vrstu elektriciteta toliko jakog da može onesvijestiti kako životinje tako i čovjeka.

3.2. Regija Amazon u Brazilu

4. DEFORESTACIJA AMAZONSKE PRAŠUME

4.1. Ekološki uslovi u Amazoniji
Područje Amazonije reljefno je i ekološki raščlanjeno u dvije zone: v�rzea i terra firme . V�rzea je aluvijalna ravan koja zauzima samo 1-2 % brazilskog dijela Amazonije (65 000 km2). To je područje poplavnih tala, bogatih hranjivim tvarima, koje je periodično iskoristivo za stočarstvo i za uzgoj kratkociklusnih industrijskih biljaka. V�rzea je obrasla močvarnim šumama (igap�) i šumama koje su periodično plavljene rijekama 'bijelih voda' , a najpoznatije drvo koje tu raste je kaučukovac (Hevea Brasiliensis). Terra firme je područje niskih terasa koje se sastoji od mladotercijarnih sedimenata (prašina, glina, pijesak). Djelimično se izdiže i više od 60 metara iznad v�rzee, a zauzima 98 - 99 % brazilskog dijela Amazonije. Ovo područje pokriveno je tropskim prašumama koje sa svojih 1,5 do 2 milijuna biljnih i životinjskih vrsta predstavlja najbogatiji i najkompleksniji ekosistem na Zemlji. Te prašume dostižu visinu do 50 metara, a raščlanjene su u nekoliko spratova. Biomasa u njima s 13 do 600 tona po hektaru nadmašuje izvanevropske šumske formacije za više nego dvostruko.
Ovakva raznolikost flore i faune u suprotnosti je s malom količinom hranjivih tvari u tlima Amazonije, odnosno terre firme. Velika reproduktivna snaga prašume objašnjava stoga brzim raspadanjem biomase koja obnavlja plodnost i regeneraciju bilja. Iz ispranih i trošnih sedimentnih stijena nastala su u vlažnim tropskim klimatskim uslovima temeljna crvena glinena tla. Ova tla ne samo da sadrže vrlo malo hranjivih tvari, nego imaju i malu sposobnost njihovog zadržavanja. Krčenjem šuma dolazi do pojačane erozije koja još više smanjuje sadržaj hranjivih tvari. Taj ukupan gubitak ne može se nadoknaditi ni umjetnim gnojenjem.
Tla daju šumi samo fizikalni supstrat, dok prašuma, zapravo, u jednom zatvorenom, izravnom kruženju hranjivih tvari pri čemu ne dolazi do njihovog gubitka, gotovo živi 'sama po sebi'. Osiguranje protiv gubitka hranjivih tvari vrše gljivice (Mycorrhizae) koje se nalaze na korijenju drveća i koje 'hvataju' hranjive tvari. Sadržaj hranjivih tvari obogaćuje se dotokom mineralnih soli putem padavina odnosno hemijski bogate vode od kišnih kapi koje ispiru listove i debla.
Takvo zatvoreno kruženje hranjivih tvari narušava se krčenjem i paljenjem šume i na taj način dolazi do sloma vrlo kompliciranog i vrlo labilnog ekosistema tropskih prašuma. Između ostalog, uništava se humusni sloj, gljivice odumiru, a zbog jakih padavina dolazi do erozije koja uzrokuje odnošenje tla, u nekim područjima i do više od 1 000 tona godišnje i po hektaru. Kao posljedica ovih i mnogih drugih faktora na poljoprivrednim površinama dolazi do slabijih uroda i nerodica.
Zbog nepovoljnih osobina tla, u Amazoniji ne može doći do agrarne ekspanzije, ni u obliku uzgoja monokultura za svjetsko tržište, niti u obliku malih posjeda s plodoredom. Kao optimalno podošljiv oblik, s obzirom na ekološke uvjete Amazonije, pokazalo se samo selilačko ratarstvo malih indijanskih plemenskih skupina. Male površine koje Indijanci dobivaju krčenjem napuštaju se nakon dvije do tri godine, kako bi se izbjegli slabi urodi, pa Indijanci sele na nove. Na taj se način jednom iskorištene površine nakon nekoliko desetljeća obnove, a ekološka ravnoteža opet se uspostavlja nanovo izraslom sekundarnom šumom. No, takav proces ne može se odvijati pri povećanoj gustoći stanovništva, odosno pri povećanom pritisku na zemlju, pa usljed nove kolonizacije dolazi do kontinuirane degradacije prirodnih potencijala regije. Zbog tih problema, koji se javljaju u terri firme, dolazi do jačeg pritiska na v�rzeu pa i tamo prijeti ista opasnost.

4.2. Veličina uništavanja amazonskih prašuma
Otvaranje jedne prvobitno potpuno šumovite regije, poput Amazonije, za naseljavanje i poljoprivredno iskorištavanje, u velikoj se mjeri odražava na prirodni pejzaž. Budući da se krčenje i paljenje prašume posljednjih godina stalno povećava, negativne posljedice, kako u ekološkom, tako i u ekonomskom smislu, sve su veće.
Poseban problem pri tome je i taj da sistemsko uništavanje tropskih prašuma prethodi naučnim saznanjima o njihovom prirodnom potencijalu pa se prašume djelimično iskrčuju i tamo gdje ne postoje nikakve pretpostavke za ekonomsko iskorištavanje. Ne uznemiruje toliko apsolutni obim dosadašnjeg uništavanja koliko kratkoročna stopa porasta. Od 3,88 miliona km2 koliko iznosi površina brazilskog dijela Amazonije pod šumom do 1975. godine bilo je iskrčeno samo 0,7 %. 1978. se udio povisio na 2,0 %, a 1984. 6.2 % (tj. površina od skoro 200 hiljada km2), 1989. 7,5-8 %, a 1991. čak 10,9 %.
Postoje znatne regionalne razlike. Dijelovi središnje Amazonije, te zapadni i sjeverni dio još uvijek su skoro netaknuti, dok su istočni, jugoistočni i južni dio utoliko jače ugroženi. Tako npr. u državi Mato Grosso udio iskrčenih šuma 1975. godine iznosi 1,1 %, ali 1980. raste na 6,1 % da bi 1989. iznosio više od 15%. Slično se događa i u Rond�niji.
Strahuje se da će se ukupna površina godišnjeg krčenja, koja je između 1975. i 1984. godine iznosila prosječno 19 000 km2 pri vrlo naglom godišnjem porastu, a 1987. već 23 000 km2, u budućnosti još povećati. Postavlja se pitanje kako je došlo do ovog procesa i njegovog naglog jačanja, ko je, u kakvom obliku i s kojim ciljem u tome sudjelovao i kakve su posljedice?
U regionalnom planu razvoja Amazonije ističe se da su za razvojne procese koji su se odvijali 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća odgovorne različite društvene skupine s najraznovrsnijim ekonomskim ciljevima. Od posebnog značenja za uključivanje Amazonije u cjelokupni razvoj Brazila su slijedeći sektori:
o Maloposjednička agrarna kolonizacija i veliki poljoprivredi projekti
o Projekti seoskih naselja i razvoj gradova
o Pašnjačko stočarstvo s rastućim veleposjedima
o Industrijski i rudarski projekti,
o Proizvodnja energije iz biomase: proizvodnja drvenog ugljena
Tabela 1 Procjena deforestacije Amazonije (km2/god.) od 1978. do 1997.
o Energetska privreda s postrojenjima hidrocentrala, s čime su povezana i velika umjetna jezera.
DRŽAVA GODINA 77/88* 1989 1990 1991 1992 1993 1994 1995 1996 1997 98/04**
Acre 620 540 550 380 400 543 482 1208 433 358 12250
Amapa 60 130 250 410 36 16 - 9 - 18 1250
Amazonas 1510 1180 520 980 799 470 370 2114 1023 589 1735
Maranh�o 2450 1420 1100 670 1135 390 372 1745 1061 409 7342
Mato Grosso 5140 5960 4020 2840 4684 6320 6220 10391 6543 5271 65625
Par� 6990 5750 4890 3780 3787 4290 4284 7845 6135 4139 46350
Rond�nia 2340 1430 1670 1110 2295 2690 2595 4730 2432 1986 9500
Roraima 290 630 150 420 281 291 240 220 214 184 2986
Tocantins 1650 730 580 440 409 350 333 797 320 273 2033
UKUPNO 282.130 km2 21130 17860 13810 11130 13786 15410 14896 29059 18161 13227 149071
*Procjena za deceniju **Procjena za taj period
Istraživanje proveo INPE (Nacionalni institut za svemirska istraživanja, Brazil).
Tabela preuzeta sa CNN web stranice: www.CNN.com
Procjena za period od 1998 - 2004 uzeta sa Internet stranice www.mongabay.com

4.3. Klimatske posljedice deforestacije
Usljed velikog stepena deforestacije, javljaju se i globalne klimatske posljedice. Zbog smanjene evapotranspiracije dolazi do promjena u godišnjem toku padavina s atipičnim sušnim razdobljima, a i do smanjenja ukupne količine padavina. Smanjuje se apsorpcija topline, što dovodi do porasta temperature. Osim toga, pojačana erozija tla uzrokuje povećan donos materijala u rijeke, mijenjajući njihov hemijski sastav. U biomasi prašuma vezan je ugljik. Krčenje šuma bi kroz izgaranje ukupne kopnene šumske biomase u bazenu Amazonije (20 % ukupne količine ugljika u Zemljinoj atmosferi) ispustilo u zrak oko 275 milijardi tona ugljen - dioksida (CO2). Određen dio ovog ugljen - dioksida će prihvatiti okeani.

Slika 5 Godišnja količina padavina po mjesecima u Amazoniji (2001. godine)

Manji dio će se fotosintezom vezati za novu vegetaciju (npr. travu za ispašu). No najveći dio će desetljećima ostati u atmosferi i povećati sadržaj ugljen - dioksida od 18% za zadnjih 150 godina do kojeg je došlo izgaranjem fosilnog goriva i dosadašnjim krčenjima i paljenima šuma. Sve ovo imat će posljedica na klimu na Zemlji. Te se posljedice očituju u porastu temperature i jačanju efekta staklenika te globalnom zatopljenju, koje može dovesti do djelomičnog topljenja arktičkih i antarktičkih ledenih masa i time do podizanja razine mora. Tačno određivanje veličine ovog procesa doduše, još nije moguće, ali očekuje se udvostručenje količine ugljen dioksida u atmosferi za desetak godina (do 2020). Procjene i proračuni govore o prosječnom povišenju temperature za 1,5 - 4�C u polarnim krajevima, usljed čega bi se, zbog topljenja leda, razina mora digla za 5 - 10 metara.

Ukoliko su nekome potrebni maturski seminarski pa cak i diplomski radovi na preko 50 kucanih stranica neka se jave na S3nko@yahoo.com pa cemo vidjeti sta se moze naci.
Naravno sve je besplatno Smile

Zaboravio sam reci ne samo na temu geografije, nego i sve druge oblasti iz zivota kultura. Imam ja toga pofino Smile

Edit by*Jovana* Spojila sam ti poruke!