Likovne tehnike

Manhattan · Psycho Killer

Akvarel (vodene boje)

Akvarel spada u "naročito fine i teške slikarske tehnike koje se izvode na hartiji" (M. Jovanović). To je stara tehnika, poreklom iz Egipta, gde je izvođena na papirusu, a kasnije, pogotovo u Kini, na svili i papiru. Tokom vremena akvarel je korišćen uglavnom za izvođenje skica, njime su se služile arhitekte da bi udahnule život svojim crtežima, u Engleskoj i Francuskoj XVIII veka grafičari su često akvarelisali svoje gravire, da bi se u XIX veku konačno utvrdila pravila izvođačkog postupka u ovoj tehnici.
Akvarel se izvodi "tankim transparentnim premazima na papiru koji boji daje luminoznost i teksturu" (Ž. Turinski), pa iz tih razloga nije poželjno ponovno nanošenje slojeva boje "jer se tada gubi osnovna vrednost i lepota akvarela" (M. Jovanović). Preporučuje se 'težak' papir koji sa lica ima zrnastu teksturu, po mogućstvu, "izrađen ručnim putem od otpadaka lanenih i pamučnih tkanina, sa animalnim lepkom, bez punila i hemijskih sredstava za beljenje". (Ž. Turinski)

Pitanje koje svakako stoji pred nama je u kolikoj meri su danas zadržane ove osnovne karakteristike i vrednosti akvarelske tehnike, a u kolikoj meri su one narušene ili čak poništene transformacijom njene tradicionalne predstave? Koliko je moguće danas, u vremenima velike tehničke i industrijske moći i često agresivnim slikama svakidašnjice, ostati veran tehnici za koju se najčešće vezuje moda slikanja ljupkih, nepretencioznih pejsaža malih formata izvođenih naročito krajem XVIII veka u Engleskoj i Francuskoj? Da li slikati u akvarelu a priori znači biti anahron i da li se jedino u kombinaciji sa drugim likovnim tehnikama akvarelu udahnjuje nova vitalnost i otkrivaju novi kvaliteti?
U našoj sredini, egzistirajući dugo kao vrsta intimnih zabeleški ili kao sredstvo za lako i brzo skiciranje, akvarel je polako uspeo da se izbori za ravnopravno mesto među drugim likovnim tehnikama i da privuče umetnike koji će svoj istraživački duh i stvaralački rad posvetiti upravo ovoj tehnici. Njihova dela pokazuju da se u okviru same tehnike mogu pronaći modusi za stvaranje novih formi, da su u akvarelu, kao slikarskoj disciplini, moguća lutanja kroz sve stilske promene i ideološke postavke kao i u drugim likovnim disciplinama. Pluralizam interesovanja i shvatanja, koji je učinio da su današnjoj umetnosti strana sva pravila i uopštavanja, dopušta da akvarel, kao tehnika obeležena subjektivizmom i individualnim senzibilitetom umetnika, zahteva kao imperativ autentičnost medijskog iskaza.

Manhattan · Psycho Killer

Pastel

To je slikarska tehnika nastala mešanjem boje u prahu sa vezivom (voštanim ili suvim), čime je dobijena pasta u štapiću, na italijanskom pastello. Sama boja koja ostaje na papiru kao trag poteza ostavlja dojam praha koji se grupiše u oblike, pa površine deluju baršunasto, krhko i hrapavo. U prah već nanesene boje mogu se naneti prahovi nove boje, a time se postiže punoća kolorita. Taktilnost površine reaguje na jačinu pritiska ruke i pojedine partije slike mogu postići impasto fakturu nakon jačeg akcentiranja umetnikove ruke; tako struktura poteza i rukopisa može da da vrlo složenu gradaciju i preplet slikarskih efekata. Na debljim delovima boje mogiće je i ugrebati crtež. Podloga, papir za pastel, treba da bude hrapava (pak-papir tj. natron-papir) kako bi što bolje ostrugala prah boje sa štapića. Moguće je raditi i na prepariranom platnu, kao i na kartonu. Na kraju slikarskog procesa, da se obojeni prah pastela ne bi odvojio od podloge, potrebno ga je fiksirati, poprskati fiksativom (drvofiks rastopljen u vodi ili čak običan lak za kosu). Fiksativ se prska sa razdaljine od 40-ak centimetara kako ne bi ostavio mrlje, ali treba računati na to da fiksiranje uvek unekoliko promeni samu boju.

Manhattan · Psycho Killer

Tempere

Tempera je likovna tehnika u kojoj boja nastaje mešanjem pigmenta sa lepkom i drugim vezivnim sredstvima (odakle joj i ime: reč tempera potiče od reči temperare, što znači mešati). Podloga za slikanje temperom može biti hrapavi papir, drvo ili platno. Kist za temperu je čvršći od kistova za vodene boje, ali i malo mekši od kistova za uljane boje. Tempera je gusta, neprozirna, pokrivna boja, što omogućava preslikavanje (prebojavanje) pojedinih dijelove površine. Kod mešanja na paleti boja se razređuje vodom do gustine slične jogurtu. Boje se posvetljavaju ili intoniraju belom u postepenoj modelaciji. Poželjno je izbegavati 'čiste', sirove boje iz tube i što više ih mešati na paleti. Moguće je dobiti posve jednolične namaze, ili ekspresivne, razvedene i dinamične. Sloj boje ne bi smeo da bude predebeo jer se tada boja ljušti.

Maja S. · Odomaćeni član

Ja sam u posledjnje vreme dobila neku inspiraciju i pocela sam odjednom da radim akvarele. I bas mi je zanimljivo.
Inace, nema nikakve sklonosti prema slikarstvu, ali eto....
Primetila sam takodje da ih je lako raditi....
Mnogo je bitnije uskladiti boje ....
Sta i mislite?

Charmed · Malo ~ mače ~

Likovni elementi

TAČKA

Točka je oblik bez i jedne naglašene dimenzije: niti visine, niti širine, ni dužine. Time je točka gotovo apstraktan, nedefiniran oblik koji je osnova, polazište za sve druge vizualne oblike: kretanjem i ostavljanjem traga stvara crtu, a proširenjem u određenom trenutku nastat će ploha, kao i zgušnjavanjem mnoštva točaka.

Usprkos toj neuhvatljivosti, točka je vrlo jasna likovna i optička vrijednost kojom možemo graditi, varirati i kombinirati. Točke možemo nizati ili njima teksturirati oblike pravilnim i nepravilnim grupiranjem (više i teksturi pod "crta"). Možemo također oponašati i različite strukture, prijemjerice pijeska ili brusnog papira.

Gušćim i rjeđim grupiranjem točaka možemo dobiti različite svjetlosne vrijednosti, tonove. Ako je prijelaz od gušćeg nizanja (tamnijeg) prema rjeđem nizanju (svjetlijem) postepen, možemo dobiti privid trodimenzionalnih oblika na plohi; pošto nema doslovno tona (nema sive; točka je u ovom primjeru isključivo crna) govorimo o grafičkoj modelaciji.

Točkama u boji može nastati takozvani pointilistički izraz (od point - točka). Takav je izraz karakterističan za Georgesa Seurata u vrijeme impresionizma, ali su ga koristili i drugi slikari (Paul Klee, npr.). Preklapanjem rastera u boji dobiva se tzv. optičko miješanje, u kojem se dvije boje sitnim točkanjem u oku prividno spajaju u jednu, što se koristi u štampi (u ofsetnom tisku) - od žute, crvene, plave i crne boje miješanjem se dobivaju sve ostale boje.

I na monitoru (ili televizoru) slika je načinjena nizanjem točkica, tzv. pixela. Ovisno o broju pixela na ekranu govorimo o oštrini rezolucije - danas je uobičajena rezolucija 800x600 ili 1024x768 pixela. Svaki pixel ima svoje koordinate (gdje se nalazi po visini i širini ekrana), svoju boju, svjetlinu i zasićenje. Grupiranjem pixela pojavljuje se slika, što zorno ilustrira tvrdnju s početka kako je točka osnovni optički element, grafem likovnog izraza.

Camille Pissarro:
"Sajam svinja", 1886.
Na Pissarroovom crtežu vidimo kako se iz prašinaste nakupine točaka zgušnjavanjem, bez obrisa, formiraju likovi ljudi i životinja. Gušćim i rjeđim nakupinama točaka dočaran je izvor svjetla (desni) i zaobljenost likova (grafička modelacija). Zbog neodređenih rubova granice oblika se pretapaju pa je opći dojam crteža vrlo mekan.

Dječji rad: djeca su šestarima ili ulošcima kemijskih olovaka ubadali papir gusto i rijetko, stvarajući točkastu plastičku teksturu na papiru.

Charmed · Malo ~ mače ~

CRTA ili LINIJA

Matematičkim jezikom crtu (ili liniju) možemo definirati kao skup točaka u ravnini. Doista, to jest istina koju lako možemo iskusiti nižući točke gusto poredane jednu uz drugu. Još bolje iskustvo steći ćemo na ekranu kompjutera zatamnjujući pixele jednog za drugim.
Ali, istina je i da će gruda snijega koju zakotrljamo po sniježnoj površini za sobom ostaviti trag koji ćemo iščitati kao crtu. Tako možemo lako zamisliti takav događaj i na papiru - linija je trag koji je ostavila točka koja je otišla u šetnju. Ovo antropomorfiziranje točke i crta (davanje ljudskih osobina) može nam biti od koristi ako crte odlučino ne doživljavati kao mrtve ostatke materijiala na papiru ili kakvoj drugoj podlozi, već kao živa bića prema kojima se moramo odnositi s odgovornošću dok ih stvaramo. Također, tada ćemo i mnogo više cijeniti "slučajnost" ugrađenu u crtež - možemo zamisliti kako osim nas crtača odluke o izgledu oblika donode i materijal (olovka, ugljen, pero i sl.) i linije same, ovisno o svojim karakterima i sklonostima. Linija načinjena ugljenom će biti prašnjava, tušem i perom tanka i napeta i sl.
1. Stoga možemo govoriti o karakteru linija, prema kojem ih dijelimo na debele, tanke, dugačke, kratke, oštre, isprekidane, izlomljene, jednolične, nejednolične i slično.

2. Druga važna osobina linija je njihov tok, njihova putanja. Ovdje je prigodna usporedba crta s rijekama koje si same dube svoje puteve, te skreću i vijugaju ako se ukaže potreba za tim. Linije po toku mogu ravne, krivulje (koje mogu biti pravilne ili slobodne krivulje), otvorene ili zatvorene. Razlikujemo još kaligrafske crte rađene slobodnom rukom i euklidske crte izvedene tehničkim pomagalima.

3. Crte se mogu odrediti i prema svojem značenju.
a) Konturne ili obrisne crte opisuju neki oblik izvana, po njegovom rubu. Ako nekog prislonimo iz školsku ploču i oko njega kredom izvučemo crtu dobiti ćemo obrisnu crtu.
b) Teksturne crte: tekstura označava karakter površine, i kao takva može biti plastička (hrapavo ili glatko), slikarska (različite gustoće mrlja koje čine površinu) i crtačka tekstura, gdje se koriste crtački elementi - točka i crta - za različito ispunjavanje i rasteriranje površine ograđene obrisnom crtom. Pogodna je usporedba s oranicom, poljem koje je omeđeno od ostalih susjeda i obrađeno linijama - brazdama. Dakle, obrisnom linijom stvaramo oblik koji iznutra ispunjavamo teksturnim crtama.
c) Strukturne crte: iako po izgledu vrlo slične teksturnim crtama (ponekad su i prepletene toliko da se ne mogu razdvojiti), strukturnim crtama treba jasno razlikovati njihovo značenje. Riječ struktura označava unutrašnje načelo koje gradi neki oblik, općenito neki sklop. Ta se riječ primarno počela koristiti u lingvistici kroz tzv. strukturalizam, a tek ju je kasnije Claude Levi-Strauss uveo u antropologiju što je otvorilo put i likovnim teoretičarima za njenu upotrebu. Iz toga jasno vidimo: rečenica može imati svoju strukturu (unutrašnji sklop pravila izražen gramatikom), ali ne i svoju teksturu. Riječ po riječ, jedna iz drugu, po nekim pravilima grade vanjski oblik rečenice. Isto tako, i crta do crte ili toče, zgusnute ali ne nasumično, postepeno grade neki oblik iznutra prema van - nema obrisne crte koja lik gradi izvana. Među prirodnim oblicima koje možemo ponuditi djeci za vježbanje strukturnih crta su jež, čičak, maslačak (bijeli), borove grančice, paukova mreža; od načinjenih oblika pogodne su ribarske mreže, čipke, kotač na biciklu, žičane ograde i sl.

Crte se mogu grupirati gusto ili rijetko. Postepenim razrjeđivanjem gustoće crta ili točaka dobive se grafička modelacija. Posebno je crtački zahtjevan tzv. krok�, crtež koji nastaje u tridesetak sekundi, i koji u nekoliko linija treba pokazati sav izražajni raspon tehničkog sredstva koje se za crtež koristi.

Formalno, linija je jednodimenzionalna tvorevina, točnije jedna joj je dimenzija naglašena (dužina), a druge dvije nenaglašene (visina i širina). Time se izjednačuju pojmovi linija i linijsko. Ako ih želimo razlikovati moramo reći da je linija trag na podlozi namijenjen pogledu, dok se linijsko orjentira na taktilnost (linijski istanjena masa, vidimo je lijevo i dolje na primjerima žičane skulpture A. Pevsnera i gimnastičarske trake), ili na opće iskustvo tijela (toranj u arhitekturi, ulica u urbanizmu). Na razini znaka, linija ima dva vida, osjetilni (vizualni, podražaj na očnoj mrežnici) i osjetilno-izvedbeni (likovni, trag koji ostavlja neka tvar u skladu s vlastitim karakteristikama). Teoretičar linija Ph. Rawson je istraživao kategorizaciju linijskih promjena i odnosa. Prema njegovoj metodi, crtež se ne može razumjeti ako se prvo ne rekonstrurira, ne odredi rukopis autora pomoću njegove sistematizacije i koordinatnog sustava. Više o ovom u knjizi dr. Jadranke Damjanov: "Vizualni jezik i likovna umjetnost" str. 9, Školska knjiga, Zagreb, 1991., ili Ph. Rawson: "Drawing", Oxford University Press, London, 1969.

Charmed · Malo ~ mače ~

BOJA

Bojom nazivamo reakciju fotoosjetljivih čunjića u našem oku na vanjski podražaj u obliku svjetlosne zrake. Ulaskom u oko zraka se lomi kao u prizmi i raspršuje u spektar. Dok su sve boje spektra objedinjene, zraka je bijele boje - zato bijelu zovemo neboja, nešarena ili akromatska boja. Akromatske su također i crna i siva.
Spektar (lat. spectrum - avet, prikaza) je otkrio Isaak Newton 1676. g. Razlomivši u trostranoj prizmi bijelu svjetlost, vidio je kako su u njoj sakrivene sve postojeće boje. Beskonačan niz prelijevajućih boja čini konačnim razgraničivši sedam različitih boja: crvena, narančasta, žuta, zelena, cijan (svjetloplava), indigo (tamnoplava) i ljubičasta. Brojku sedam uzeo je iz korelativnih (i ezoteričnih) razloga - kako bi sedam boja odgovaralo sedam nota u muzičkoj ljestvici.
Boja je opažaj određenog raspona frekvencije (vibracije) od 400 do 800 bilijuna Hz. Prije crvene nalazi se nama nevidljiva infracrvena, a poslije ljubičaste nama nevidljiva ultraljubičasta. Boja koju vidimo, a ne nalazi se u spektru je magenta (purpur); to je interferencija (preklapanje) valova.
Djeci u školi kažemo kako spektar ima šest boja; naime tri primarne i tri sekundarne. Iz iskustva s pigmentima znamo da se sve boje mogu dobiti miješanjem svega tri boje, koje stoga nazivamo osnovne, primarne ili boje prvog reda. To su:
- crvena
- žuta
- plava

Njihovim miješanjem dobivamo izvedene, sekundarne, ili boje drugog reda:
- zelena --------------plava + žuta
- narančasta -------crvena + žuta
- ljubičasta ----------plava + crvena

Nadalje, miješanjem jedne primarne i jedne sekundarne boje nastaju tercijarne boje, ili boje trećeg reda.

Nadalje, miješanjem jedne primarne i jedne sekundarne boje nastaju tercijarne boje, ili boje trećeg reda.

Grafički, od primarnih boja možemo načiniti malu piramidu.

Njoj zatim dodajemo sekundarne boje.

Napokon, oko svih šest boja opišemo kružnicu koja je zapravo spektar: iz nevidljive infracrvene ulazimo u krug sa crvenom, nastavljamo sa narančastom, žutom, zelenom, plavom do ljubičaste koja izlazi iz vidljivog dijela kao ultraljubičasta.
Zatim ubacimo boje između već postojećih: između žute i narančaste stavimo žutonarančastu, pa narančastožutu; tako dobivamo tzv. Ostwaldov (negdje Ittenov) krug boja.

Lijevo vidimo prijelaz zelene, preko zelenoplave i plavozelene u plavu. Cijelom površinom ton ostaje posve jednak; mijenja se samo vrsta boje.

Ugrubo, dva su osnovna načina miješanja boja:
1. suptraktivno: mehaničko miješanje miješanje pigmentacija, osnovne boje: crvena, plava, žuta
2. aditivno: optičko miješanje svjetlosti. RGB snopovi na televiziji. Osnovne boje: R - red (crvena), G - green (zelena), B - blue (plava)
U tisku se kombiniraju ova dva načina: CMYK : C - cijan (svjetloplava), M - magenta (crvenoljubičasta), Y - yellow (žuta), K - key (označava crnu); dakle, osnovne boje su crvena, žuta i plava, ali se one zbrajaju (adicija) optički u našem oku.

Spomenuli smo i akromatske boje: bijela, crna i sive.

Dodavanjem akromatskih boja kromatskim bojama dobivamo tonove kromatskih boja. Ton je dodana količina svjetlosti u boji, dakle svijetloplava, tamnoplava, još tamnija plava i tako sve do crne.

ploča iz DIN standarda

Također, dodavanjem sivih tonova nekoj kromatskoj boji ona, osim što se zatamnjuje u tonu, gubi i na čistoći. Tako dodavanjem sive boja blijedi, gubi na kvaliteti, čistoći, intenzitetu ili zasićenosti. To se naziva degradacija boje.
Na slici lijevo vidimo ploču DIN 6164 sistema s uzorcima za narančastu boju (oznaka kromatske kvalitete: T - tonalitet 4). Okomita ljestvica pokazuje varijacije u svjetlini (D = Dunkelheit, tamnoća), a vodoravna u intenzitetu (S = saturacija, zasićenost). Narančasta je najintenzivnija na 6. stupnju svjetline i u 7. stupnju zasićenosti. Slika se može povečati pritiskom na nju.

Napokon, Ostwaldov krug boja možemo podijeliti na dvije polovice; na jednoj će ostati nijanse (nijansa je svaka promijena u boji, kromatska, tonska ili intenzitetna) crvene, žute i narančaste, a na drugoj plave, zelene i ljubičaste. Te dvije grupa boja među sobom su naglašeno različite ili suprotne, tj. kontrastne: nazivamo ih toplim i hladnim bojama.

Na Ostwaldovom krugu možemo pratiti još jedan kontrast: onih boja na suprotnim stranama kruga. Ako neko vrijeme (pola minute, npr.) promatramo neku obojenu točku primarnom ili sekundarnom bojom, a zatim pogledamo u bijelu plohu, pojaviti će nam se pred očima njena suprotna boja, upravo ona sa druge strane Ostwaldovog kruga. Za takve boje kažemo da su jedna prema drugoj u komplementarnom kontrastu.
Komplementarni parovi su:
crvena - zelena
narančasta - plava
žuta - ljubičasta

Boja ima i svoju prirodnu količinu svjetlosti u sebi; tako je žuta bez primjese bijele svijetlija od plave, npr. Možemo ju provjeriti gledajući u boje kroz trepavice. Vidimo da čista crvena i zelena imaju otprilike jednaku svjetlina.U povijesti umjetnosti karakteristična je upotreba čistih boja u tzv. ekspresionizmu početkom 20-og stoljeća, počevši od fovista; takva zamjena tonske modulacije čistim bojama naziva se modulacija.

Munsellov sustav boja:
Munsell je početkom dvadesetog stoljeća "oprostorio" kružnicu u oblik kugle uspostavljajući razlikovanje triju dimenzija boja: kromatsku (hue), svjetlinu (value) i čistoću, zasićenost ili intenzitet (chroma ili saturation); time počinje tzv. kolorimetrija. Na lijevom grafikonu možemo pratiti promijenu tona boje po visini, kromatsku promijenu po obodu kružnice i promijenu zasićenja od oboda prema centralnoj osovini (sivoj).
Napokon, termin nijansa odnosi se na bilo koju od tri moguće promjene karaktera boje - kromatsku, svjetlosnu i kvalitativnu.

Charmed · Malo ~ mače ~

PLOHA

Ploha je oblik koji ima samo širinu i dužinu. Tako, u doslovnom smislu definicije plohom smijemo nazvati samo svjetlosnu mrlju (snop svjetlosti zaustavljen nekom preprekom), ili sjenu (koja je inverzija svjetlosti); takvu plohu nazivamo apsolutna ploha.
Ipak, za potrebe lakše komunikacije, plohom ćemo nazvati i one oblike koji imaju treću dimenziju, ali nenaglašenu. Pri tome mislimo da mrlja boje na platnu ili papiru ipak ima svoju visinu iako zanemarivu (visinu koja, uostalom, i nije tako zanemariva pri nekim impasto fakturama, kao kod Van Gogha recimo). Dakle, možemo reći da se u slikarstvu koristimo plohama, za razliku od crteža gdje se koristimo crtama.

I sam papir i platno su plohe na kojima sliku komponiramo novim plohama. Slikati možemo tako da poštujemo dvodimenzionalnost plohe upotrebljavajući naglašeno dvodimenzionalne oblike, a možemo i stvarati iluziju prostora na plohi upotrebljavajući tonsku modelaciju i geometrijsku perspektivu, te time "negirati" plohu i njen karakter. Kipar Jean (Hans) Arp poznat je po svojoj tvrdnji da su ljudi "zaboravili kako izgleda ploha"; on ih pokušava podsjetiti svojim slobodnim oblicima u kojima nema traga nikakvoj iluziji.

Oblici ili likovi kojima se služimo na plohi mogu biti
a) geometrijski oblici: kvadrat, pravokutnik, trokut, krug, elipsa itd.
b) slobodni ili organski oblici, koji se slobodno razvijaju, bez uočljivog pravila geometrizacije, imaju element slučajnosti u svojoj građi.

Plohe još mogu biti:
1. Samostalne plohe - načinjene geometrijskim i slobodnim likovima, i
2. Funkcionalne ili nesamostalne plohe - oplošja koja zatvaraju neki volumen. U arhitekturi su to fasade i unutarnje stijene, a u kiparstvu vanjski i unutarnji dijelovi kipa gdje se susreću volumen i prostor.

Ploha ima granicu koju oko čita kao obris ili konturu; u tom smislu svaka ploha ima više ili manje naglašenu obrisnu liniju. Ploha također ima i boju koja joj dolazi od površine na koju pada svjetlost, a od površine ploha preuzima i teksturu. Maksimalna neutralizacija svih ovih elemenata na plohi dešava se na zrcalu koje se trudi neutralizirati vlastitu površinu, boju i teksturu; napokon, zrcalo ukida i samu plohu uspostavljajući privid reflektiranog okoliša. Još neki materijali, kao staklo npr., mogu negirati svoje oplošje i time postati nevidljivi. Doslovnost dvodimenzionalnih oblika možemo doživjeti i na televizijskom ekranu, ili trenutno na zaslonu monitora na kojem ovo čitate. Dodajmo još i fotografiju kao izrazito plošan medij.

Potrebno je još razlikovati plohu od plošnog, kao u slučaju plošno istanjene mase. List papira ili list sa drveta su vrlo tanki i ulaze u definiciju o nenaglašenoj trećoj dimenziji; ipak, oni su i taktilni, ruka može osjetiti njihovu minimalnu masu pa ih masama i nazivamo, ali plošnim. Pri radu s djecom plošnost možemo osvještavati upotrebom kolaž papira.

Victor Vasarely: "Vega", 1957.
Uglatim, kvadratičnim oblicima jasnim pavilima se modificira oblik; ta pravila prepoznajemo kao cjelinu koja pulsira u kružnim oblicima. Tako se četverokuti gledani na mikrorazini pretvaraju u krugove na makrorazini.

V. Vasarely: geometrijski oblici

Charmed · Malo ~ mače ~

POVRŠINA

Površina je vanjski izgled plohe; a možemo reći i da je površina vanjski izgled nekog volumena za koji je površina uvijek vezana.

Vanjski svijet doživljavamo preko svih svojih čula, površinu osim okom (vizualno) možemo doživjeti i dodirom, iz promjena na našoj koži: ovo zovemo taktilni ili haptički doživljaj. Vizualni i taktilni doživljaj nam se međusobno isprepliću, i jedino osobe slijepe od rođenja mogu isključivo taktilno doživljavati svijet. Riječ tekstura dolazi od lat. textura - tkanje, tkanina, sklop, sastav, i vidimo kako je povezana sa riječima tkanje, tekstil, i s rječju tekst. Lako si možemo predočiti kako se radi o određenom nizanju i prepletu sitnih elemenata (slova, niti, zrnca) koji zajedno stvaraju dojam hrapavosti, obrađenosti neke površine.

Osnovna svojstva površina su njihova tekstura i faktura.

1. Tekstura
O teksturi je već bilo riječi na stranici "Crta". Ponovimo:tekstura je karakter površine i kao takva može biti
- plastička (hrapavo ili glatko, taktilna),
- slikarska (različite gustoće mrlja koje čine površinu) i
- crtačka tekstura, gdje se koriste crtački elementi - točka i crta - za različito ispunjavanje i rasteriranje površine ograđene obrisnom crtom. Pogodna je usporedba s oranicom, poljem koje je omeđeno od ostalih susjeda i obrađeno linijama - brazdama. Dakle, obrisnom linijom stvaramo oblik koji iznutra ispunjavamo teksturnim crtama.

Plastičke teksture su opipljive i ovise ili o karakteru materijala čiju površinu doživljavamo, ili o načinu obrade tog materijala - glačanjem i poliranjem recimo. Razumije se da drvo ima različitu površinu (time i teksturu) od kamena ili bronce. Ali u umjetnosti se nije uvijek razumijevalo samo po sebi da se upotrebljenom materijalu poštuju (ostavljaju) njegova svojstva, već su se skulpture od kamena primjerice glačale do visokog sjaja oponašajući broncu. Stoga poneki umjetnici ostavljaju dijelove skulptura posve neobrađenima kako bi što manje zadirali karakter i osobnost upotrebljenog materijala. Ponekad se, s druge strane, računa na veći raspon taktilnih doživljaja koje materijal, alat i autor mogu pružiti, a gledatelj percipirati - tako se stvara više stupnjeva i oblika hrapavosti i uglačanosti površine, pa govorimo o sitnozrnatim, krupnozrnatim, naboranim, ispicanim, valovitim i drugim teksturama. Desno gore je skulptura Constantina Brancusija: "Muza"; uočavamo dva materijala - kamen i broncu uglačanu toliko da odražava okolinu poput ogledala. Ali na vrhu stilizirane glave koja je tako uglačana vidimo obrađeni, teksturirani dio koji označava kosu i ukazuje na jasnu promijenu rukopisa autora, čak i u promjeni boje (zatamnjeni metal je tu možda i paljen). Primjetite i kompozicionu ulogu postolja: i ono je zaglađeno toliko da nismo sugurni čak ni o kakvom se materijalu radi (moglo bi biti u pitanju i uglačano drvo).

2. Faktura
Faktura u likovnim umjetnostima označava likovno-tehnički postupak obrade površine likovnog djela, ili drugim rječima umjetnikov rukopis. U slikarstvu se to odnosi na način nanošenja boje kistom koji može biti
- impasto: gusti, debeli nanos koji se bore i taktilno je osjetljiv, i
- lazuran namaz: tanak i proziran sloj boje glatke površine.
U modernoj umjetnosti najpoznatiji primjer impasto rukopisa ima Vincent Van Gogh koji je boju osim kistom nanosio i prstima, pa je tako stvoren i trodimenzionalni reljef na slici čije brazde u potpunosti odgovaraju potezima, gotovo kao da se radi o slici izvedenoj Breillerovim pismom za slijepe.
U tradicionalnom slikarstvu vrijedilo je pravilo da se svjetle boje nanose impasto, a tamne lazurno. To je posebno uočljivo na slikama iz razdoblja baroka (npr. Rembrant) na kojima bijela boja svojom reljefnošću gotovo dobiva autonomiju od ostatka slike, i u njoj možemo uživati kao u minijaturnim skulpturicama, a ne samo vizualno.

U kiparstvu faktura se odnosi na način obrade materijala udarcima dlijeta, modeliranjem gline, brušenjem i uopće načinom upotrebe raznih alata.

Fakturom kao rukopisom se možemo služiti u svrhu prepoznavanja autorskog stila nekog umjetnika, poput grafologa. Osobnost fakture je jedan od načina autorskog izražavanja pojedinca na svojem djelu, poput kompozicije, teme, sadržaja i drugog što čini unikatnost svakog umjetničkog djela.

Charmed · Malo ~ mače ~

PROSTOR

Prostor je stvarnost u kojoj živimo i u kojoj se krećemo. Doživljavamo ga kroz tri dimenzije: širinu, dužinu i visinu, ali i kroz nizanje doživljenih trenutaka u određenom trajanju zbog čega možemo dodati i vrijeme kao četvrtu dimenziju prostora. Albert. Einstein čak uvodi u fizici prostor-vrijeme kao jedan, nedjeljiv pojam.

U likovnim umjetnostima prostor se veže uz prostorno-plastičko oblikovanje: kiparstvo i arhitekturu. Ako pojam prostora vežemo uz plohu onda govorimo o iluziji, prividu prostora na plohi modelacijom ili perspektivama.

Prostor koji se nalazi između nekih oblika nazivamo međuprostorom. Sam za sebe prostor ne možemo doživjeti; on je praznina između nekih oblika koji ga čine i oblikuju, zbog čega je uvijek vezan uz volumen, makar i volumen samog promatrača. Primjerice: ako neka skulptura oblikovanjem svojeg volumena posebno računa na prostor, prošupljena masa, da li uklanjanjem volumena (skulpture) prostor zadržava svoju vrijednost? Tako se može čak relativizirati i samo postojanje prostora.

U arhitekturi (graditeljstvu) prostor dijelimo na vanjski i unutrašnji, odnosno eksterijer i interijer. Unutrašnji i vanjski prostor možemo povezati otvorima kroz koje prostor "struji" - prozorima, stupovima, tijemovima i lođama. U urbanizmu (gradogradnji) prostor oblikujemo volumenima zgrada između kojih struje ulice, šire ili uže, s više ili manje prostora, i trgovi.

Henry Moore: "Ležeća figura"
Skulptura koja posebno računa na promatračev opažaj prostora: ona je i prošupljena (skulptura okružuje prostor), i linijski istanjena (prostor okružuje nju).

Charmed · Malo ~ mače ~

VOLUMEN

Volumen je prostorni oblik sa sve tri dimenzije: širinom, dužinom i visinom. Volumen također određujemo kao obujam ili zapremninu nekog tijela u prostoru. Volumen iznutra može biti šupalj i sadržavati prostor unutar sebe, kao primjerice kuća ili lopta. Volumen koji unutar sebe ne sadrži prostor već je zbijen nazivamo masom. Masom možemo zvati kamen, grumen gline i sl., ali i posve tanak list papira - bilo koji trodimenzionalni oblik koji u sebi ne sadrži prostor.

Skulpturu dijelimo na reljef i punu plastiku.

Vrste reljefa: - uleknuti
- niski
- visoki
Puna plastika može biti skulptura (statična) i mobil (pokretna).

Prema odnosu mase i prostora možemo napraviti kategorizaciju mase pune plastike:
- monolitna ili apsolutna masa
- udubljeno-ispupčena masa
- prošupljena masa
- plošno-istanjena masa
- linijski istanjena masa

1. Monolitna ili apsolutna masa
Monolitna masa je volumen posve ispunjen materijom, zatvoren, prostor je istisnut iz volumena. Statičan je odnos volumena i prostora: prostor ne prodire u volumen, a volumen ne prodire u prostor. Prostor samo kruži i obavija volumen. Oblik je zbijen. Jaje, kamen ili krumpir primjeri su apsolutne mase u prirodi.

Lijevo: Brancusijeva skulptura se sastoji od tri dijela: glave, prsa i postolja; svaki od tih djelova je monolitna masa. Time ovo djelo dobiva karakter statičnosti, zatvorenosti i monolitnosti.

2. Udubljeno-ispupčena masa
Ako prostor negdje prodre u volumen, penetrira ga, i ako volumen izađe u prostor, tada govorimo o udubljeno-ispupčenoj masi, odnosno o konkavno-konveksnoj masi.

Lijevo: Arpova skulptura kompozicijski ispituje proporcionalne odnose volumena i prostora potaknuta ženskim tijelom. Ispupčenja grudi, trbuha i stražnjice se potencira, volumen i prostor u jednakoj mjeri prodiru jedan u drugi, što je uglačanošću površine dodatno naglašeno, svjetlo putuje osvjetljavajući i ističući krivulje oblika.

3. Prošupljena masa
Prošupljena masa nastaje potpunim prolaskom prostora kroz masu. Prostor tada slobodno struji, a volumen ga obuhvaća i okružuje.

Lijevo: Barbara Hepwort: "Tri oblika (Walk-in)", 1068.
Skulptura je sastavljena od velikih ploča koje su prošupljene pravilnim kružnim otvorima. Postoji određena geometrijska pravilnost u konstrukciji ove skulpture: ploče su pravilnih oblika i ravnih rubova, otvori su savršene kružnice jednakih veličina. Skulptura je intervencija kojom se geometrizira prirodni prostor parka; interpolacija koja se ipak bojom približava okolišu.

4. Plošno-istanjena masa
Pritiskom na masu s obje strane počinjemo ju istanjivati. Prostor sve više dolazi do izražaja prema masi koja se sve više smanjuje. List papira, morska školjka ili komad lima primjeri su plošno istanjene mase.

Lijevo: Bakićeva skulptura zapravo je limena ploča, narezana i presavijana u različitim pravcima. Tako je smisao oblikovnog načela smještena već u imenu: riječ "razlistana" povezuje se s listom, plošno istanjenim oblikom, ali i drvetom ne kojem se listovi šire i trepere u svim smjerovima. Riječ "forma" označava apstraktnost djela, čiji je sadržaj isključivo u istanjenosti i razlistanosti, bez mimetike se prirodom.

5. Linijski istanjena masa
Ako masu pritišćemo sa četiri strane (odozgo, odozdo, slijeva i zdesna) počinjemo joj oduzimati masu toliko da nas konačni oblik podsjeća na liniju, kao primjerice žica ili grana. Pošto takvi oblici ipak sadrže određenu količinu mase (opipljivi su) govorimo o njima kao o linijski istanjenim masama.

Mobil
Mobil je pokretno prostorno tijelo. Ono se samo giba, bilo strujanjem zraka, elektromotorom, ili nekim drugim izvorom energije. Gledatelj ne mora obilaziti oko mobila da bi ga cijelog sagledao; on se sam okreće i pokazuje sa svih strana.

Lijevo je mobil načinjen od žice - linijski istanjene mase, sa pločicama na završecima - plošno istanjenim masama. Prostor je dominantan element ove skulpture, a sve je u labilnoj, dinamičnoj ravnoteži.

Reljef
Reljef je volumen oblikovan na plohi; oblici na reljefu su uvijek u većoj ili manjoj mjeri vezani uz podlogu. Oblici su na reljefu dakle izbočenja na plohi. Prema visini izbočenja reljef dijelimo na:

1. Uleknuti reljef, koji nastaje urezivanjem, utiskivanjem, klesanjem i udubljivanjem u plohi. Izbočenja nema.
2. Niski reljef, na kojem volumen neznatno ulazi u prostor, a prostor samo plitko ulazi u volumen; izbočenja na plohi su niska.
3. Visoki reljef, gdje su oblici već gotovo nezavisni od podloge, ali se ipak za nju drže nekim svojim djelom. Volumen jako izlazi u prostor, i prostor veoma prodire u volumen, a izbočenja su vrlo velika.