Legenda o Alandiji

Charmed · Malo ~ mače ~

Vrijeme kada su padale kiše Shakazeye (isječak)

... Sva svijetla alandskog Ledenog grada Asgrada već su polako trnula, a ona je svoje lice skrivala dlanovima, jer se njezine predivne oči odjednom napune suzama. Više nije mogla izdržati i otvoreno brizne u plač koji stegne srca svim nazočnim Vitezovima vjetra. 'Više ne mogu lagati ni sebi ni drugima da smo samo prijatelji i da mogu bez Njega. Dovoljan je samo treptaj moga oka i ja Ga vidim. Noćima kada mi napokon san dođe na oči ja ga osjećam, jer zauvijek je ušetao u moje snove. Tahunah mi je govorio da moram čekati da padnu prve kiše Shakazeye, a sada kada su one napokon počele padati Njega više nigdje nema. Ja znam da nikada neću do kraja razumjeti sve njegove tajne, ali zato sam i došla moliti Vas da mi kažete samo jedno ... recite mi konačno gdje da Ga potražim i nemojte se više držati tako kao da Vam moja tuga i bol ništa ne znače!' Bila je to djevojka princeza toplih mora koja je s prvim kišama stigla u grad Asgrad, a u Ledenoj dvorani Vitezova vjetra zračila je ona nekom mističnom svjetlosti, bila je ugodna pojava oku Vitezova vjetra. Njezina gusta crna kosa padala joj je slobodno po ramenima, a bijele ruke i svijetla put lica bili su joj potpuno glatki i nježni. Iz njezinih nebesko plavih očiju sjajila je svijetlost milijuna zvijezda, a suze su joj se presijavale u duginim bojama. Doista, ona se dimila svih Vitezova vjetra i tog im je trenutka izgledala poput prave kraljice u svojoj jednostavnoj i mekanoj tirkiznoj haljini koju je opasivao samo pojas istkan od srebrene kovine. Takvu ljupkost i ljepotu niti jedan od Vitezova vjetra nikada nije sreo na svojim dugim viteškim lutanjima, te je na kraju ledenu šutnju prekinuo nitko drugi nego onaj koji ju je i zapovjedio svima ostalima. Bio je to Panđa, najstariji među njima, on nenadano ustane i približi se mjestu na kojem je sjedila Sonsyreya. Svojom starom, ali još uvijek snažnom i moćnom rukom on nježno pogladi duge crne kose, a njegov dubok i snažan glas zagrmi dvoranom: 'Predivna moja princezo, On je doista neobičan i zaigran poput dječaka, ja sam pomislio da Ga poznajem i da sam spreman predvidjeti sve Njegove vragolije, ali budem li živio još sto godina On će me uvijek nanovo iznenaditi. No, Ti doista jesi Ona koja je Svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg. Ti si ona koja kada rukom dodirne zvijezde one tada sinu svijetlom milijuna zvijezda obasjaju vjetrovita prostranstva Sylenca ... O, Handrho, o, zaštitnice naša mi Te se nikada nismo prestali sjećati! Sada se lijepo smiri, naspavaj, jer još malo i nestat će dan, a jutrom kada se probudiš ja ću te odvesti u prostranstva Sylenca i pokazat ću Ti gdje ćeš Ga potražiti, jer ako su za Njega Tvoje suze nemoćne, za mene su poput bisera i ja im odoljeti ne mogu i ...' Stari Panđa nije mogao dovršiti svoju rečenicu, jer mu Sonsyreya poleti u zagrljaj i zamalo ga obori, jer taj se prekaljeni Vitez iz doba kada je Svijet još bio mlad, tomu ipak nije nadao. Sva ushićena Sonsyreya je obećavala: 'Noćas ću ja Njemu ušetati u san, a sutra ću uzeti sve ono što mi srce bude htjelo. Noćas će se nebo Sylenca otvoriti i ja ću u Njemu probuditi čovjeka i zbog toga postat ću mu zauvijek draga ... ' Sonsyreya vesela i sva izvan sebe od sreće jednostavno je odlebdjela u odaje na počinak ostavljajući zbunjene Vitezove vjetra u Ledenoj dvorani. Napokon Panđa se trgne i pogledom prođe po svima u dvorani. Poput iskri sudarali su se njegov pogled i pogledi ostalih Vitezova, a onda on nemoćno raširi ruke: 'Što je!? Što gledate, zar sam gubav?' Najjači i najopasniji među njima i jedini koji je to smio izustiti, Zumah kroz smijeh reče: 'Eh, djedice naš, pa zar Ti nismo lijepo govorili da će ti Ona slomiti to staro srce, a ti nama da šutimo.' Panđa se nakašlje: 'Ma nemoj ti znaš što je meni slomljeno, bolje ti je da se pripremiš za igru kartama, a vi ostali razlaz, a prvom kojem primijetim taj cinični smiješak u kutu usana pobrinut ću se da ga skinem onako kako to ja znam.' Dvoranom se sada zaori gromoglasan smijeh. Onda nakon nekoliko trenutaka svi redom pozdrave Panđu i udalje se nešto tiho raspravljajući među sobom ...

Charmed · Malo ~ mače ~

Bitke u doba Bijelih snjegova (isječak)

... Amazonski časnici, kneginje i kontese uz velike poteškoće jedva su održavali bojni red na gradskim bedemima koji su redom popuštali i padali u ruke združenim odredima Sywolykyh i Kotyanaca. Nekoliko je vanjskih bedema Krunograda već palo Sywolykyma u ruke, ali uz krajnji napor princa Moskhytha i njegovih Amaryanaca oni su ponovno vraćeni. Sve je više bitka za obranu amazonske prijestolnice prerastala u očaj i nemoć združenih amazonskih odreda koji su potpomognuti malobrojnim Waluzyancima i Dyasparcima koje je na brzinu skupila i poslala u pomoć princeza Dyasparha Shena, sestra Andraghonova. Anubyske streličarke, iako polako sve umornije i dalje su preciznim kišama strijela branile glavna vrata grada. Sonsyreyne Dyadonkhe predvođene kneginjom Sandrom više su puta pokušale juriše koji su vidjele i naučile od Alanđana, ali ti su juriši bili upola manje energični i bezuspješni. Iako su Dyadonkhe uspjele nekoliko puta odbaciti odrede Sywolykyh koji su zaprijetili prodorom u sam grad, sada je i to bilo nedostatno, jer su svježi odredi i pričuve Kotyanaca već zauzeli novi složaj za juriš na gradska vrata. Onda pak odjednom, nešto se iznenada dogodi iza gustih složaja i redova Sywolykyh i Kotyanskyh odreda. U prvi se trenutak činilo kao da se Sywolykhy bore međusobno, da bi onda postalo jasno da se oni zapravo ubrzano nastoje presložiti i svoje bojne redove okrenuti unatrag. 'Nešto se događa! Sywolykhy se ubrzano preslažu, a pritisak na bedeme popušta. Izgleda da je neki od naših odreda uspio probiti blokadu! Samo koji?! Do maloprije svi su izvijestili da su u teškom okruženju?' - čudio se princ Moskytho, brat Sonsyreyn. 'Nisu to naši odredi brate. Slušaj njihove ratne pokliče, pogledaj one zastave na proplanku! Nikada Sywolyky ne bi prekidali opsadu da im ne prijeti jedina opasnost i jedina noćna mora koje se oni istinski plaše. Brate moj, to su Alanđani! Vidim zastave triju njihovih pukovnija Poynth, Zerho i Doryan, a predvode ih najmlađi Andraghonhovi generali Scetaphy, Munsy i Kaybah. Ako sada Sywolykhy ne popuste neće nikada. Te alandske gardijske pukovnije u bitkama su uvijek prethodnica samog Andraghonha. Budite sigurni da će oni sigurno razbiti poredak Sywolykyh.' Na dosadašnje blijedo i zabrinuto lice Sonsyreye vraćao se smiješak. 'Sonsyreyo, znači li to da se Alanđanin ipak odlučio pomoći nam i dovesti svoje ratnike?' - pitala je Antyopha sestru. 'Ne samo da je odlučio, on je već i tu sestro moja! Tu su zastave Vitezova vjetra, a vidim i njihove pukovnije. Pogledajte samo kako alandski zastavnici mašu zastavama, pogledajte samo one njihove manje signalne zastave. Slušajte taj topot kopita i rzanje konja, slušajte taj zveket oklopa i oružja! To su sigurno Alanđani i jasno je da Ga osjećaju i konji i ratnici. Samo njihovi oklopi i oružje ovako blješti na suncu i sigurno je da su riješeni da se za Njega bore svime čime raspolažu, a vjerujte da imaju štošta pokazati. Nikada ti Ledeni ratnici ne bi došli na naša topla mora da ih On nije pozvao. Pogledaj narode Amazona, legenda ponovno živi! Pogledajte i divite se! Nikada ih nitko nije vidio u tolikom broju, a pogledajte i vjetar se iznenada i niotkuda podigao. Strašni je to vjetar sjeverni, vjetar alandski, vjetar Actyalan koji uvijek prati svojeg dječaka s kojim se igra u ledenoj zemlji Sylenca. Ovo je zaista neobično i čudno, ledeni vjetar na toplim morima!' - sve uzbuđenija govorila je Sonsyreya. Pojava Alanđana, bljesak njihovog oružja i oklopa bio je veličanstven, ali i pomalo zastrašujući za Amazone koji do sada nikada nisu vidjeli te strašne i nepredvidive Ledene ratnike. Onda se na vratima bedema grada, na mjestu na kojem su do prije još nekoliko trenutaka bili najelitniji odredi Sywolykyh, pojavi nekoliko stotina alandskih ratnika. Njihovi oklopi izgledali su doista strašno. Poprskani krvlju, umrljani prašinom, na više mjesta ulubljeni i napukli, sve to je jasno kazivalo to da su ti ratnici upravo izašli iz veličanstvene i strašne, nezamislive bitke. Njihovi krvavi mačevi stanu lupati po štitovima, a oni jednoglasno u glas stanu dozivati: 'Sosyreya! Shangrha! Handrha!' 'Što sada oni želi sestro?' - zbunjena pitala je Antyopa. 'Mene! Žele vidjeti mene, jer ih je On poslao! Zamislite samo, krajnjim naporom i preko najgušćih redova Sywolykyh, oni su se probili ovamo. Sada kada su me vidjeli, obrnutim putem probit će se do Njega, reći Mu što su vidjeli i potom će još žešće udariti tamo kamo će ih on poslati. To su Unakasovi 'Krilati jahači', Alanđani posebno obučeni za brze prodore u prostranstvima Sylenca, a ako su i oni ovdje onda je sigurno da više ne trebamo brinuti, jer je On sa sobom doveo sve ono najbolje što je iznjedrila tišina Sylenca!' - sada već vidno uzbuđena govorila je i objašnjavala Sonsyreya. Alanđani pak nakon što su ugledali Sonsyreyu na bedemima, samo na trenutak spuste sve svoje oružje na pozdrav, a onda brzo propnu i okrenu svoje plemenite konje i uz gromoglasne pokliče strahovito vitlajući oružjem i u žestokom galopu krenu natrag prema oblaku prašine gdje je sada već bitka poprimila drastičan i žestoki karijer ...

Charmed · Malo ~ mače ~

Nekada ponosan i mnogobrojan narod

No da, bilo je to u ono vrijeme kada su na Zemlji živjeli ponosni, hrabri i plemeniti ljudi, najbolji ljudi koji su ikada Zemljom koračali. Bio je to mnogobrojan i stasit ratnički narod, ponosni ratnici, vitezovi jedni od najboljih u blještavim oklopima, ratnici oboružani dugim kopljima i mačevima... Kroz predivne zelene doline Papratye jahali su ponosno i slobodno svoje plemenite crne konje i bili su očarani ljepotama drage i mile im Papratye. U stalnoj i dugoj potrazi za toplijim suncem odlučili su da tu ostanu zauvijek. Voljeli su Oni svoju Papratyu i bili odlučni da je brane od bilo kakvih nedaća. Iznad svega voljeli su Oni slobodu i bili odani svom kralju, a jedina im je želja bila da žive u miru sa svima zauvijek.
No, miris ratova osjećao se svugdje okolo, a Okolni narodi tek su trebali stasati u Hrabre narode. U to strašno doba, navali s juga, iz dalekih prostranstava moćnog kraljevstva Deserthye, opasan i divlji narod. Bili su oni brzi poput munje, a udarali su neočekivano, poput groma. Svi Okolni narodi zadrhte i spopadne ih užas najgorih noćnih mora, te ih obuzme strava i nemoć. Pojavili su se u sam Osvit vremena i mnogo prije potonuća sjajnih gradova Atlantide. Govore da su silno zaprijetili i bogovima, ali bogove ipak nisu mogli poraziti. Njihova su srca bila vatrena, a bili su ogrnuti tamom i hladnoćom noći. Kuda bi se kretali pratio bi ih teror, strah i užas koji su osjetili mnogi narodi pod plavim plaštevima zvijezda, a sebe su nazivali Hladne vatre. Onda se Hladne vatre jednog dana pojave i u dalekoj, pitomoj Waluzy. Hrabri, stasiti, mladi car Thandher krene im u susret sa svojim ratnicima konjanicima. Waluzyancy su konjanici i jahači kakve još nije zapamtilo to Prvo doba. Predvođeni mudrim i hrabrim carem Thandherom oni nanesu prve poraze Hladnim vatrama i tako na sebe navuku njihov bijes i silnu mržnju. Jednom tako davno, Hladne vatre na prijevaru i uz pomoć Amazonske carice Nemesydye otmu iz grada Apyona mladu i lijepu caricu Tanyu, ženu cara Thandhera. Na poziv cara Thandhera mnogo je Okolnih naroda pohitalo u pomoć sa svojim moćnim vojskama kako bi spasili caricu Tanyu, ali nakon prvih strašnih bitaka svima je bilo jasno da lijepoj carici Tanyi pomoći mogu samo ratnici koji su mirno živjeli u dolinama zelene Papratye. No, oni su se zauvijek zakleli da više nikada neće potezati svoje oružje i neće ratovati protiv nikoga nikada. Uzalud je car Thander molio za pomoć, ali ratnički narod iz Papratye nije se odazivao. Onda pak su Hladne vatre u svoj svojoj oholosti pregazile zelenu rijeku Mandraghonha i žestoko navalili na gradove i sela ratničkog naroda. Iznenađeni, ali ne i prestrašeni, ratnici stanu pružiti sve snažniji otpor. Strašne su bitke zapodjenuli Oni s Hladnim vatrama, a onda jednoga dana u zemlji Wananunhy, na bojnom polju Herofhala, malobrojni se okupe za konačnu borbu s Hladnim vatrama. No, dogodilo se pravo čudo. Ratničkom narodu u velikom broju pridruživali su se Okolni narodi, pa i same vile Charysmhe poslale su svoje odrede. No, kada su navalili odredi Hladnih vatri, mnoge su vojske Okolnih naroda pokleknule vrlo brzo, a na bojnom polju ostale su samo neustrašive vile Charysmhe i malobrojni preživjeli ratnici od nekada ponosnog ratničkog naroda. Bitka je bila strašna, a Hladne su vatre zabilježile pobjedu i zauvijek srušile san ponosnog ratničkog naroda o miru i slobodi. Malobrojnim preživjelim oduzeli su sve: slobodu, san, konje, oružje, pa čak i njihove sjene. Osudili su ih na život u opasnim i nezdravim močvarama groznog imena Wanynkhy (na alandskom - mjesto s kojeg nema izlaza). No, nekada ponosan narod nije se predao i nastavio je pružati otpor užasu, strahu i teroru koji su širili sada više ničim ometani Hladne vatre. Onda pak u sam Osvit vremena bogovi su tom ratničkom narodu nešto obećali, a malobrojni preživjeli stanu to obećano grozničavo i neumorno tražiti ...

Charmed · Malo ~ mače ~

O Sychytama

Sychythe su jedan vrlo star narod, zapravo jedan od najstarijih naroda Agrosyanskog doba - doba kada je Svijet bio još uvijek mlad. Bio je to jedan neupadljiv i prastar narod nekoć brojan i moćan, a najviše su voljeli mirno živjeti u predivnim nizinama na granicama između Desertye i Wananunhe. Nikada nisu razumjeli ratove koji su izbili u nekada moćnom kraljevstvu Desertye i nikada nisu bili ratnici, iako su posjedovali oružje, ali su ga držali više kao trofeje, ili kao eksponate davno prije zaboravljene prošlosti. Bavili su se zapisivanjima i proučavanjem legendi koje su kružile među narodima Agrosyanskog doba, a nakon strašne bitke na bojnom polju Herofhala i propasti slavnog kraljevstva Desertye poput mnogih Okolnih naroda i njih su Hladne vatre okrutno kaznile. Brojnost im je desetkovana i prognani su daleko na zapad na pogibeljan put sve do zemlje Ararađana koji su tek stasali u Hrabre narode. Sychythe su bili skloni životu u skupinama, a Okolni narodi nadjenuli su im pomalo tajnovit nadimak 'Oni koji su ostali i čekaju', pa su tako iznenada, mada to isprva nisu željeli, postali važni i glasoviti članovi Velikog Vijeća Magova Hyperareye, a kasnije su opet postali najgorljiviji najavljivači koji su najavljivali dolazak 'Onih koje su svi zaboravili', te su stalno tvrdili da su se u dalekim prostranstvima na samom rubu Svijeta oni osobno uvjerili da su 'Oni koje su svi zaboravili' i 'Onaj kojeg svi čekaju' već neko vrijeme zajedno i da okrutnim Hladnim vatrama prijete prvi porazi koji će se dogoditi onda kada padnu prve kiše Shakazeye u zauvijek prokletoj zemlji duhova i žeđi, a nekada prije moćnoj Wananunhy. Lutali su tako Sychythe u manjim skupinama svim zemljama Agrosyanskog doba i uporno najavljivali da je dugo pričana legenda o Spavaču ispod pijeska konačno živa i konačno poprimila svoj nezaustavljiv tijek. Tako je legenda o bitki između dobrih i zlih ratnika koja se davno prije već jednom odigrala na bojnom polju Herofahla, a koju su svi Okolni narodi smatrali već dalekom prošlošću i nitko se je više nije sjećao, pa čak su i bijele kosti palih ratnika prekrivene pijeskom Wananunhe zauvijek nestale, zaslugom Sychytha ponovno postala poznata i svima je postalo jasno da su na pomolu opet novi ratovi koji su se već jednom davno prije nadvili nad 'One koji idu uspravno', jer oni su dopustili na bojnom polju Herofahlha, napuštajući i ostavljajući mitske vile Charysmhe i malobrojne Vitezove vjetra, da se jednom prije već pobijeđeno zlo zaboravi i ponovno ojača. I Tako dok su svi 'Oni koji idu uspravno' zaboravili da zlo nikada ne miruje i da samo čeka povoljan trenutak da Svijet baci u kaos i nesreću, simpatični starci Sychythe prepoznali su i osjetili ratove koji su ponovno dolazili i bili na pomolu, ali ovaj put oni su vidjeli 'Onog koji je dugo spavao ispod pijeska' na čelu najhrabrijih ratnika koje je to Strašno i Nezamislivo vrijeme ikada zapamtilo, a vidjeli su i 'Onu koja Nebom pleše među Zvijezdama' i bili su sigurni i bili su uvjereni da će se to dvoje sresti, da će im sudbina ispreplesti putove, a sve zbog dobrobiti Okolnih naroda koji su tek stasali u Hrabre narode. Najstariji, najpoznatiji i najmudriji Sychytha, koji se kretao samo njemu znanim i neznanim putovima, bio je Tahunah (Onaj koji zna), a kad je u sam Osvit vremena ugledao tajnovitu priliku na snježnim vrhovima maglovite i misteriozne planine Wyghen, više ga nitko nije mogao razuvjeriti da legenda doista živi, a s vremenom on se toliko izvještio u pričanju legende da su mu ubrzo svi vjerovali i pozorno ga slušali, te bi uvijek kada bi ga sreli zaustavljali, prekidali svoje uobičajene poslove i tražili od njega: ' Pričaj nam ti koji sve znaš, pričaj nam o veliki Tahunah, pričaj nam o 'Onome koji spava ispod pijeska' i igra se s vjetrom...

Charmed · Malo ~ mače ~

Tamo negdje daleko... daleko gdje topla južna mora zapljuskuju i oplakuju pješčane obale predivne zemlje Dyadonkhe. Zemlje gdje noći nikada nisu tako tamne, a sva jutra se zlatom zlate. Govore da je Vrijeme tada bilo staro već polovicu, a Agrosyansko doba cvalo je u svoj svojoj raskoši, jer sva su proročanstva mitskih amazonskih vila Charysmhy već bila ispunjena. U tom Nezamislivom vremenu, vremenu kada su Amazonske legende najavile dolazak Zaboravljenih i Andraghonha - dječaka koji se igra s vjetrom i spava ispod pijeska, a u sam Osvit vremena Hrabrih naroda, dvije su se najveće amazonske carice, Nemesydya i Tanya, susrele na dalekom otoku Chronoshu u mitskom amazonskom hramu Suza. Nitko ne zna odakle su se tu stvorile Hladne vatre, no Chronhos je razoren, a carica Nemesydya je poginula. Carevi Thandher i Arthur željeli su zauvijek zaboraviti taj nesretni trenutak u kojem je jedna od carica izgubila život, a druga je jedva spašena i to samo uz krajnji napor Vitezova vjetra. Mnogo godina poslije toga događaja amazonska princeza Sonsyreya, nasljednica amazonske svete krune željela je otkriti što se zapravo dogodilo na tom otoku. Premlada i neiskusna, ne znajući za drugu legendu, po kojoj je zapravo ona trebala ponovno probuditi Hladne vatre, zamalo je izazvala novu katastrofu. No, na sreću svih Okolnih naroda, ovog puta Vitezove vjetra vodio je njihov Andraghonh i oni su lagano mogli spriječiti ono najgore, a princeza Sonsyreya tek sada je polako počela razumjeti tijek kojim su se kretale amazonske legende i legende svih Okolnih naroda. I tako, u vrijeme kada je Svijet bio još mlad, Hladne vatre zaprijetile su predivnom otočju Dyadonkhe usprkos upozorbama Onih koji vide daleko (magovi s Hyperareye) da će to biti njihov kraj. Mnoge su vojske Okolnih naroda pohitale u pomoć Dyadonkhy. Bitke su vođene danima, mjesecima i na kraju godinama. Djevojčica je postala djevojka, ratnica i princeza, a u jednoj bitci koju su Okolni narodi nazvali Bitka suza, Hladnim je vatrama pošlo za rukom da se dočepaju ratnice-princeze Dyadonkhe, prelijepe Sonsireye. No, dogodilo se nešto na što nitko nije računao. Odjednom se podigao hladan vjetar, neobičan za to doba godine i za topla mora Dyadonkhe. Nebo se naoblačilo i podignula se magla neobična i nepoznata na toplim morima Dyadonkhe. Oni koji su ostali i čekaju (starci Sychytha) uvjeravali su ostale narode da je to znak o kojem je govorio Intosh posljednji od Onih koji znaju (magovi Wananuhe). Magla je trajala danima, a onda u jednoj toploj Dyadonskoj noći, naglo je nestala. Te noći svi amazonski ratnici i ratnice slušali su neobične i misteriozne pjesme koje su dopirale iz šume predivnih zelenih palmi. Pjesma koja je bila pjevana u dubokim tonovima, a počela je nekako ovako: 'Jutro donosi kraj prije svitanja...' govorila je da će se uskoro nešto dogoditi na plavim morima Dyadonkhe. Tamo negdje daleko, još dalje od dalekog sjevera, na samom rubu poznatog Svijeta, u nekoj misterioznoj, tajanstvenoj i zagonetnoj tišini, uz neizbježan smiješak uvijek kada se spomene Njegovo ime, u tišini koja je odisala snagom i dostojanstvom, ti davno prije zaboravljeni, najstrašniji i najbolji ratnici koje je zapamtilo to Nezamislivo vrijeme Hrabrih naroda, Zumah, Paska, Amaksos, Pekso, Nikso, Yakwi, Unakas ... čvrsto stisnu desne šake i hitro ih prislone na snažne i oklopljene grudi. Bio je to davno prije zaboravljen pozdrav tih strašnih ratnika, a mogao je značiti i značio je samo jedno: Spreman sam boriti se i poginuti za Njega jer ... Polako uz dostojanstven naklon najstarijem među njima, oni se udalje da izvrše svoj dio zadaća. Najstariji među njima, Panđa, klimne im još dostojanstvenije glavom, otpuhne veliki oblak dima. Zatim tiho poput sjene otvori vrata iza kojih je spavao, ogrnut plavim plaštem iza zastora noći, pod svijetlom milijuna Zvijezdi, On, Andraghonh - onaj koji spava ispod pijeska i bori se s vjetrom. Vani je u krilu neke tajanstvene svijetlosti spavao Ledeni grad Asgrad, a tama se polako počela rasipati u prekrasan dan čija je prva svijetlost obasjala mnogobrojne najelitnije alandske pukovnije u punoj bojnoj opremi, u veličanstvenim bojnim složajima, jer Amaksos je podigao visoko Njegovu zastavu i sada stotine zastava hita u to beskrajno prostranstvo tišine, te sa sobom dovode tisuće najboljih ratnika koje je ikada zapamtilo ovo Nezamislivo vrijeme. Dakako, bilo je jasno i bilo je sigurno da je počelo tajanstveno i misteriozno vrijeme, Vrijeme bijelih snjegova, kako su Vitezovi vjetra nazivali doba noći kada je njihov Shagan mirno spavao i sanjao svoje nestašne bitke s vjetrom Actyalanom, ogrnut plavim plaštem iza zastora noći, pod svijetlom milijun Zvijezda i pod budnim okom Onih koje su zaboravili - Vitezova Vjetra. Pjesma koja se čula prvo tiho, najtiše, sada je već bila glasna, najglasnija i odzvanjala je prekrasnim šumama srebrenog bora, a riječi su joj opet išle nekako ovako: 'Magle Njega skrivaju, a Nju galebovi čuvaju ...' Bio je to zapravo početak legende o Alandiji i njezinim Vitezovima vjetra koji su u davnim danima u sam Osvit vremena, na rubu Svijeta tražili i našli ono što su tražili - svojeg Shagana (vrhunsko oružje), ili kako su ga legende najavljivale Andraghona - razigranog dječaka koji naganja vjetar.

Charmed · Malo ~ mače ~

... Bilo je to strašno i nezamislivo doba, doba u kojem su se moćna kraljevstva i slavni gradovi prostirali pod plavetnim plaštem koji su načičkali milijuni sjajnih zvijezda. Više se ni najstariji među najstarijima ne sjećaju odakle i zašto su se pojavile Hladne vatre, najstrašniji i najnemilosrdniji ratnici zla koje je davno prije već jednom bilo pobijeđeno... Da, u tom strašnom i nezamislivom vremenu, niotkuda i odjednom svi Okolni narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, zapamtili su legendu koju su im ispričali starci koje su oni nazivali Sychythe. Nitko ne zna odakle su Sychyte saznale za legendu, ali legenda se brzo proširila među svim Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode. Legenda je pričala o nastanku tajnovite i misteriozne zemlje Alandije, zemlje u surovom klimatskom okružju. Priče o zemlji koje su bile prekrivene tajanstvenim velom od prvog su trenutka izazivale znatiželju, raspirivale maštu, a nerijetko u trenucima uzbuđenja Okolnih naroda koji su tek stasali u Hrabre narode izazivale su pak nove misteriozne priče koje su bile začinjene strahom i nepoznatim, nečim tajnovitim i misterioznim. Za one koji bi prešli divlju i opasnu rijeku Hespheraskhu, a koju je bilo moguće prijeći samo na mjestu koje su Alanđani zvali Armagedhona ili mjesto gdje sve počinje za prijatelje i dobronamjernike, a završava za neprijatelje i zlobnike, sve je počelo, ili je sve završilo.
Govore da je na tom mjestu Andraghonh prešao divlju rijeku Hesperaskhu, a pratili su Ga njegovi odani Vitezovi vjetra. Dyasparcy pričaju da postoji neko prokletstvo na tom mjestu i da se tajnovita Armaghedona ne smije prelaziti kada na njoj nisu alandski ratnici. No, ako su oni tamo tko će je uopće i prijeći sa zlim namjerama, pa Alanđani su najbolji i najstrašniji ratnici koje je zapamtilo to Nezamislivo vrijeme? Dakako, bilo je nekoliko bezuspješnih pokušaja. Snažni i mnogobrojni odredi Sywolykyh, Kotyanaca i inih ratnika jurišalo je složno u bojnim redovima na Armaghedonhu, ali uzalud. Alanđani su ih dočekali u tajnovitoj tišini, tišini koja je vrištala očarana hrabrošću i mirnoćom tih zagonetnih ratnika koji su u svojim besprijekorno izgrađenim bojnim složajima odbijali juriše i lomili sve napade ne popuštajući ni za pedalj. Njihove strašne pukovnije, njihovi blješteći oklopi i svjetleće oštrice oružja, njihovi ratni pokliči, njihove pjesme koje slave Andraghonha i Njegovu moć koju su mu poklonili Bogovi sa Zvijezda u sam Osvit vremena kada je još spavao ispod pijeska, sve to je plašilo Okolne narode. Pojavili bi se tu iznenada, a nitko nije mogao objasniti odakle i kako, strašni alandski mornari na velikim brodovima razaračima, najstrašnijim ratnim brodovima, koje je to Nezamislivo vrijeme ikad do tada zapamtilo. Zapalili bi oni zemlju, vodu i sam zrak, a nemali put napustili bi svoje brodove i uz bok svojih kopljanika jurišali bi kopnom i lomili falange kao da je to za njih normalno. Strašne i opasne Šumske patrole pojavljivale bi se na tisuću mjesta iznenada i munjevito, silovito bi napadali, a onda se povlačili bez prihvaćanja bliske borbe. Onda bi se opet, još silovitije pojavili na drugom mjestu i udarili još snažnije, pa još brže nestajali. Ako bi pak se tu pojavio sam Andraghonh sa Vitezovima vjetra, tada bi se i samo nebo zamračilo. Čula bi se strašna tutnjava stotina tisuća konja koji bi nosili opasne i svježe alandske ratnike koji bi pristizali u nemogućem broju iz svih krajeva Alandije. Ništa, ali baš ništa, ne bi tada Alanđani prepuštali slučaju. Ratnici bi razjareni i opijeni veličanstvenom divotom bitke postajali opasno snažni, rane ne bi poznali niti osjećali, njihovo oružje bljeskalo bi i iskrilo lomeći protivničko, a ratnici Šumskih patrola udarali bi u sve žešćim i divljim karijerima. Na samoj Hesperaskhi pojavile bi se i strašne alandske krstarice i razarači, najveći ratni brodovi koje je ikad zapamtilo to Nezamislivo vrijeme. Uzalud bi tada bio svaki otpor. Alanđane je tada bilo nemoguće zaustaviti, a nekakva bi ih misteriozna svijetlost okruživala i davala im nezapamćenu i nadljudsku snagu. I tako su predivne legende počele kružiti među Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode, o toj zemlji, o tim nepreglednim prostranstvima koje je zauvijek okovao led i snažno pritiskao snijeg. Tamo negdje gdje su ti tajanstveni ratnici u plavim odorama i ogrtačima, ratnici lutalice i osvajači, ratnici napadači, ratnici Alanđani, gradili svoje neobične gradove i naselja, tamo negdje gdje su na samom rubu svijeta oni podigli svoj Zimski bedem i kamo bi svake godine jahali na svojim snažnim i plemenitim konjima, tamo je postojala najveća tajna koju su oni uporno i sebično čuvali. Nikada Okolnim narodima nije bilo jasno zašto su ti najstrašniji, najhrabriji i najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo bili spremni rušiti svoje neobične gradove i ići dalje zauvijek odani i vjerni jednom čovjeku, svom princu dječaku, svom Shaganu ... Zašto su podigli neosvojivi Zimski bedem i strpljivo ga svake godine dograđivali i to na samom rubu Svijeta i Vremena kad do tuda ne bi stigla nikada ni jedna vojska onog vremena. Ipak, Alanđani su odlazili tu i smrzavali se u punoj bojnoj opremi, spremni u svakom trenutku na borbu i riješeni da izginu svi od reda samo da bi ponovno vidjeli sjevernu zvijezdu Hawalandha i nešto, ili nekoga ispod nje.
Govore da se oni još uvijek sjećaju davno Zaboravljenog vremena prije potonuća moćnog kraljevstva Atlantide i slavnih gradova koji su se nekad davno prije prostirali pod plavim plaštevima zvijezda. Govore da oni znaju tajnu Vitezova vjetra koji su se pojavili u sam Osvit vremena i koji od prvog trenutka nekoga traže i strpljivo čekaju. Zbog Njega oni su se oduvijek borili s vjetrom i još uvijek su spremni izginuti svi od reda samo da bi vidjeli ono što su vidjeli u sam Osvit vremena. Od tada i samo tamo oni pjevaju vjetru o Njemu i slave Ga riječima:
'Za tisuću i sto godina, a kada nas više ne bude, zauvijek će šaputati vjetar sa Sjevera ... ' I tako bi oni svake godine, vjerni i odani svom Shaganu, riješeni da se bore i da izginu svi odreda, na svojim plemenitim i snažnim konjima, kretali u susret vjetru koji ih je čekao ispod planine Wyghena. Oni bi tada danima, iza Zimskog bedema, strpljivo čekali, a noćima pozorno osluškivali zvukove i šumove noći, potpuno mirni, ogrnuti svojim plavim ogrtačima. Svakodnevno bi izazivali vjetar i borili bi se s njim drvenim kopljima ganjajući ga do kraja Sjevera, pobjeđivali ga ili bi bili pobijeđeni...

Charmed · Malo ~ mače ~

--- Tih davnih dana, na samom rubu Svijeta, na mjestu koje je zauvijek okovao led i snažno ga pritisnuo snijeg. Na predivnim plavim morima koja oplakuju tajnovite obale daleke zemlje, zemlje gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora. Polako, ali sigurno, gasio se dan. Sjene su postale sve duže, a topli je vjetar odnekud donio blagi miris i tihi šum krošnji srebrenog bora. U trenutku kad je noć nesebično rasula svu svoju tamu i otvorila sva svoja vrata tajnih odaja, odjednom i istodobno, zapalilo se na desetke vatri. Oko tih tajnovitih vatri sjedili su, ogrnuti u plave ogrtače, na toplim kožama, ratnici koji se još sjećaju vremena prije potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova koji su se poput prstena prostirali Zemljom ispod plavog plašta kojeg su načičkale Zvijezde. Bili su to davno zaboravljeni ratnici koji su od Osvita vremena grozničavo nešto ili nekoga tražili. Sada su mirno sjedili oko vatri koje su zapalili u krug. Šutke su promatrali nemirnu igru plamenih jezika, ali pozorno osluškujući šumove plave noći koja ih je zaogrnula poput njihovih toplih ogrtača. Kiše su opetovano počele padati, ali kišu koja je padala oni nisu primjećivali. Vjetar je počeo puhati sve jače plamteći i stenjući probijajući se kroz krošnje srebrenih borova. Znali su da će uskoro početi Doba snjegova koji su se osjećali svuda okolo u zraku, a s dolaskom prvih snjegova oni će aktivirati Zimski bedem koji će još jednom zaštititi njihov tajnoviti grad Asgrad. Nikada nikome od Okolnih naroda nije bilo jasno zašto su ti tajnoviti i najbolji ratnici, koje je ikada vrijeme zapamtilo, podigli i snažno utvrdili bedemima i bastionima visoke kule s kojih su oni čuvali svoj Ledeni grad, grad Asgrad. Nikada tu ne bi mogla stići niti jedna od poznatih vojski toga doba, ali ipak, oni su se tu danima i noćima smrzavali u punoj bojnoj opremi. Teško oklopljeni i naoružani, spremni na borbu u svako doba i riješeni da izginu svi redom, a tako daleko na samom rubu poznatog Svijeta. Bilo je više nego jasno da su oni našli ono što su tražili i da znaju tajnu Tangatanunh koju su nazvali imenom svojim.
Na proplanku tajnovite šume Mynechyz pojavili su se konjanici. Bili su to najljepši konjanici koji su ikada jezdili ovim divljim i tajnovitim prostranstvima, bile su to Dyadonkhe, Palmine leptirice nazivali su ih svi Okolni narodi i jednostavno se otimali za njihovu naklonost i pozornost, a one pak su jednom godišnje uvijek napuštale svoja topla mora i predivne šume palmi koje su rasle na pješčanim obalama njihove tople zemlje. Dugo je trebalo Okolnim narodima da to shvate, ali nitko od Okolnih naroda nikada nije ni otišao tako daleko kao što su te predivne djevojke s toplih mora odlazile prateći najljepšu među njima. 'Pogledaj princezo, to je tajnoviti Ledeni grad. Pogledaj nekakva ga čudna svijetlost obasjava, kao da grad spava u krilu Njegovom. Poslušaj taj zvuk vjetra princezo, osjećaš li miris kiša koje dolaze?' Princeza nije stigla odgovoriti jer se odjednom podigao neobičan vjetar, prohladan i opasan za tanka i nježna djevojačka srca koja su preplašeno treperila. Sa svih strana, potpuno okruživši Dyadonkhe, pojavili su se tajnoviti ratnici. Bili su to strašni Čuvari Zimskog bedema, Ledeni ratnici, nazivali su ih Okolni narodi. Jedini ratnici koji su se hrabro suprotstavili Hladnim vatrama i njihovim vatrenim srcima u sam Osvit vremena na bojnim poljima Herofahla. U nekoj zagonetnoj i misterioznoj tišini koja je vrištala nad prostranstvima Sylenca, u tišini koja je odisala mističnom snagom koju nije zapamtilo to Nezamislivo doba od potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova, u tišini prožetoj dostojanstvom i hrabrošću, istodobno svi redom, Čuvari Zimskog bedema prislone svoje stisnute desne šake na lijevu stranu grudiju u visinu srca. Bio je to davno prije zaboravljen pozdrav Vitezova vjetra, bio je to pozdrav koji ih je naučio On, a u ovo doba noći On je već spavao ogrnut svojim plavim ogrtačem skriven iza zastora ove plave noći. 'Dobro nam došla u ovo doba noći zaštitnice naša, predivna je ljepota tvoja koju smo opazili. Reci nam što možemo učiniti za Tebe?' Bilo je to pitanje koje je najstariji među njima uputio princezi s toplih mora. 'Noćas kad nas Zvijezde opkole i pokažu naše tragove je bih Mu rado poklonila san i dodirnula Ga svojim dlanovima.' Najstariji među njima s odobravanjem klimne glavom i progovori 'Slijedi ritam svoga srca koje će Ti pokazati put, a na kraju tog puta je On! Vitezovi vjetra žele Ti sklonu noć i spokojno jutro, a kad noćas probudiš našu tajnu, jutro nad Alandijom će osvanuti u predivnim bojama i mirisima koji će se vidjeti u kapljicama jutarnje rose.' ---

ralfy · Početnik Domaćeg.de

Izvini ali koja je to knjiga i gde je mogu kupiti/ Koliko sam procitao, fenomenalna je !!!!!!!! Very Happy

stimi · Početnik Domaćeg.de

Sada se stari car Arthur, otac Sonsyreye, zabrinuto obrati caru Thanderu, svom dugogodišnjem prijatelju i savezniku:'Da ih, možda kojim slučajem, nisu iznenadili Sywolyky napadački odredi?' No, na tu opasku brzo odgovori Shynha u nevjerici odmahujući glavom: 'Iznenaditi posadu Armagedhone i prevariti Šumske patrole? To je jednostavno nemoguće care Arthure!' 'Ma što god da je bilo, bar ćemo lakše prijeći ovu stvarno divlju i opasnu rijeku.' Sada pak je zaključio car Thandher. No, iako je cijelim putem bila zamišljena i nezainteresirana za događaje okolo nje, sada se uzbuđeno javi Sonsyreya: 'Ne Haywey! Nitko ne smije preko Armagedhone ako na njoj nema Alanđana. Moglo bi se dogoditi nešto strašno, ali nemojte me pitati što jer to ni ja ne razumijem. Rijeku treba priječi na mjestu na kojem je prelaze samo odabrani. Stotinu se zelenih borova ogleda u nemirnim i divljim vodama Hesperaskhe, a samo je jedan među njima srebrni, te se ogleda i vidi u zelenim valovima. Dok mi je On to pričao ja Ga tada uopće nisam razumjela o čemu mi to kazuje, ali čini mi se da mi je sada sve puno zornije i slikovitije kada vidim zelene borove šume Pemykhen!' Sada pak se svi u čudu međusobno stanu pogledavati i zbunjeno promatrati Sonsyreyu, dok napokon Moskytho s nepovjerenjem gledajući u valove Hesperaskhe ne raširi nemoćno ruke govoreći sestri: 'Nadam se da znaš gdje je to mjesto i da je ono sigurno, jer upadnemo li u ove divlje valove ništa nas neće moći spasiti.' Sonsyreya potjera svog konja i zatraži da je svi slijede u koloni po jedan. U početku Sonsyreyn konj se propinjao i njištao ne želeći zagaziti u valove rijeke, ali Sonsyrey ga napokon smiri i on zagazi u vodu do koljena. Polako, ali sigurno konj je mirno gazio valove divlje rijeke Hesperaskhe, a stigavši do sredine Sonsyrey pozove ostale: 'Što čekate?! Slijedite me oprezno prema srebrenom boru na drugoj obali! O tomu mi je On pričao i sada mi je sve jasnije.' Dok su tako prelazili rijeku, na drugoj obali alandske izvidnice izvjestile su generala Pasku: 'Generale, princeza vodi veliku skupinu u kojoj ima nekoliko stitina naoružanih ratnica i ratnika preko Hesperaskhe.' 'Zar prelaze Armaghedonhu?' – zabrinuto je upitao Paska. 'Ne generale. Princeza ih vodi preko mosta Anexya. Što nam je činiti, generale?' Paska se glasno nasmije, te kao za sebe progovori, što zbuni na trenutak njegove ratnike iz Šumskih patrola: 'Napokon je shvatila, a nadam se i da razumije.' Potom zapovijedi: 'Neka pređu, to sada više nije naša briga. Mi smo svoju zadaću ispunili, pa neka to riješi Pekso sa svojim streličarima.' Svi iz Sonsyreyne pratnje prešli su rijeku bez problema, a na drugoj obali Sychyte su klimanjem glave nešto potiho raspravljali između sebe. Sonsyreyna pratnja nastavi put prema prvom alandskom gradu koji je osiguravao drugi prijelaz preko divlje rijeke Hesperaskhe. No, aradske izvidnice opet su u čudu dojavile. Grad je prazan, a njegovi branitelji i stanovnici nestali su. Sada Sonsyreya opet žalosno progovori: 'Alandown je ispražnjen jer nam ne žele odati put prema Asgradu, a primijetili ste da otkad smo prešli Armagedhonu nismo vidjeli ni jednu divlju životinju, nismo čuli ni jednu pticu u granama. Sve je to njihova velika tajna, a svi je oni dobro znaju, pa zar Ga legenda ne spominje i kao 'Onog koji razgovara sa divljim životinjama'? Niti ljudi, a ni životinje nam ne žele odati Njegovu tajnu i mislim da je bolje da odustanemo i vratimo se natrag, jer izgubit ćemo se u vrletima Wyxen planine i zaglaviti u pustinjama Tocy. Ako pak krenemo desno stići će nas prokletstvo strašnih močvara Wanynkhy, a potom i mračne šume Hawalanha.' No, Haywey i Moskytho ipak odluče krenuti naprijed, a i svi ostali ih podrže, pa napokon razuvjere i Sonsyreyu, te se potraga nastavi. No, ubrzo svima je bilo jasno da ih je prokletstvo Wyxen planine stvarno pogodilo. Izvidnici su se nekoliko puta vratili na isto mjesto ne razumjevši ni sami gdje griješe, a da bi stvari bile još gore počeo je puhati hladan vjetar koji je donio i prve snježne pahulje. Hladnoća se sve više zavlačila pod tanku odjeću svih iz Sonsyreyne pratnje, a vjetar je nastavio tući bez milosti za ikoga. 'Prokleto bilo, opet se vrtimo u krug! Generale Kaor pošaljite još ratnika lijevo i desno, moramo pronaći neki znak, neku cestu ili smo izgubljeni zauvijek!' – ljutio se Haywey. Onda Sonsyrey ponovno preuzme inicijativu: 'Generale Paska, ja znam da je to tvoje djelo i tvojih Šumskih patrola, ali meni je hladno i osjećam dah Bijele smrti! Morate mi odmah pomoći! Sa mnom su i braća Shaganova i njegovi roditelji! Moja braća i stotine nedužnih ratnika i ratnica koje su ovdje po mojoj zapovjedi!' 'Nekoliko trenutaka nastane tišina, čuo se samo huk vjetra i rzanje konja, a onda šok za sve nazočne. Odjednom, kao po nekoj zapovjedi, snijeg je počeo poprimati ljudski oblik! Na stotine alandskih ratnika u potpuno bijelim odorama, maskiranih lica izranjalo je ispod snijega na zaprepaštenje svih. Uzdasi zaprepaštenja zavladaju u redovima Sonsyreyne pratnje, pa i sam Haywey i Moskytho bili su iznenađeni. Alandski ratnici potpuno su okružili zbunjene i iznenađene ratnike i ratnice iz Sonsyreyne pratnje. Alanđani su prijeteće isukali oružje i bili spremni na sve, ali nisu napadali. Anubyskhe streličarke hitro okruže Sonsyreyu i prijeteći napnu svoje lukove prema Alanđanima rješene da brane Sonsyreyu pod svaku cijenu. Onda pak novi šok za sve nazočne. Alandski ratnici odjednom se zaštite štitovima i dalje prijeteći svojim oštricama, a tada pak iznenada krošnje borova poprime ljudski oblik. Na stotine Alandskih Crnih streličara ciljalo je Anubijske streličarke. Bio je dovoljan samo trenutak, pa da sve pođe po zlu, no, još jednom umiješa se Sonsyreya: 'Ne! Ne, pomozi mi boginjo Izydyo! Odmah spustite svoje strijele vi amazonske kćeri Sunca! Generale Pekso, preklinjem te, molim te, zaustavi svoje Crne streličare!'

Charmed · Malo ~ mače ~

Što je Intosh ispričao posljednjim braniteljima pustinjskog grada Cardhalana

… Kazuj nam, kazuj nam Intoshe, o Ti koji vidiš daleko i sve znaš! Pričaj nam, pričaj nam o tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, pričaj nam o strašnim Hladnim vatrama i tim tajnim vojskama zla! Pričaj nam, o pričaj o tom vremenu kada je Zemlju nastanjivala najplemenitija rasa ljudi iz doba tih Slavnih gradova, pričaj nam, tko će sada zaustaviti Prozirne sjene i tko će nas sada voditi na bojnom polju Herofahlha?! … Da, u tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, niotkuda i odjednom svi Okolni narodi, koji su tek stasali u Hrabre narode, zapamtili su legendu koju su im ispričali starci koje su oni nazivali Sychythe, a tu legendu sada ću i ja vama pričati. Nitko se više ne sjeća, nitko, pa ni najstariji među Sychythama tko je i zašto u crvenom pijesku zapisao: 'Trideset je najboljih ratnika u moćnome Savezu kojeg oni imenom svojim nazvaše kada Divlju rijeku pregaziše … a kada se tim ratnicima pridruži još dvadeset ratnika u čijim očima blješte sjaj i tajnovitost davno prije Zaboravljenog vremena, bit će to znak na koji će mnoge vojske Okolnih naroda pohitati na bojno polje Herofahlha, mnoge će se zastave vijoriti na vjetru … Tu je zapis prekinut i oštećen do nečitljivosti, ali Sychythe su jedini koji znaju za cjelovit zapis. Nitko ne zna odakle su Sychyte saznale za ovu legendu, ali legenda se brzo proširila i stala je kružiti, a pričala je o plemenitim ratnicima napadačima. Bili su to ratnici lutalice i osvajači koji su živjeli na ušću Divlje rijeke Mandraghonha. Bili su oni svi od reda spremni da se bore i da izginu. Danima i noćima uporno su nešto tražili, a kada bi strašni vjetar Actyalan donio hladnoću sa sjevera, oni bi posjedali u nekakav tajanstveni krug i zapalili vatre. Ogrnuli bi se tada svojim plavim ogrtačima i strpljivo čekali mirno sjedeći u krugu i pažljivo osluškujući šumove noći, te uporno promatrajući nemirnu igru vatrenih jezika vatri koje su zapalili u krugu. Svi su govorili da su to davno prije zaboravljeni i izgubljeni ratnici s bojnog polja Herofhal kojima su Hladne vatre ukrale njihove sjene, te da oni sada uzaludno traže svoje sjene koje su izgubili u borbi s Hladnim vatrama. Onda jedne noći dogodilo se nešto … Sa sjevera, sa Snježnog oceana, zapuhao je hladan vjetar, neobičan za to doba godine i to doba noći. Vjetar je plamtio i stenjao, baš onako kako ga je legenda Sychytha oduvijek najavljivala i opisivala. Legenda priča dalje da se na Snježnoj planini, koja je nadvisivala tajanstvene šume srebrenog bora, pojavio On. Bio je to Andraghonh, spavač ispod pijeska, kako Ga je zapamtila naša legenda, dječak Nebomšetač, kako su Ga vidjeli mudri Sychythe, Razigrani dječačić, kako Ga pamte Hrabri narodi, Gospodar rata i bitaka kako pak su Ga zapamtile same Hladne vatre … Bio je On Svijetlost, koje se boji zlo carstvo Tykanderoghe, bio je On Nada, koju čeka moćno kraljevstvo Hyperareye. Pod Njegovim nogama kretao se strašni vjetar Actyalan, a u Njegovom dahu spavala je strašna Athumasya, u Njegovim očima nazirala se opasna Anybeatha. Bijaše velika Njegova snaga i moć koju su Mu poklonili Bogovi sa Zvijezda, a upravo Oni su Ga i poslali da pomogne Onima koji su u Praskozorje Vremena pomogli Bogovima u borbama na bojnom polju Herofhala. Bio je On posljednji među posljednjim velikim ratnicima koji su bili potomci najplemenitije rase ljudi koji su nekada davno prije nastanjivali Zemlju … Da, djeco Wananunhe! On će se pojaviti u ovoj našoj zauvijek prokletoj zemlji Wananunhy, a pratit će ga Njegovi najhrabriji i najodaniji ratnici koje je ikada prije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme … Onda kada padnu prve kiše Shakazeye i natope ovu žednu zemlju Wananunhe, na bojno polje Herofahla pohitat će tisuće najhrabrijih ratnika Okolnih naroda sa svim svojim blistavim oružjem, s tisuću zastava koje će se opet ponosno vijoriti na vjetru. Bit će to brojna i velika vojska na čijem će čelu stajati On, brižljivo okružen i ljubomorno čuvan od moćnih i bitkama vičnih Vitezova vjetra. Da, djeco Wananunhe, bit će to moćna vojska probranih junaka koja će se hrabro ogledati sa silama zla koje su već jednom, a davno prije Osvita vremena, doživjele svoj poraz na bojnom polju Herofahla … Eh da, djeco moja, On, miljenik vjetra, Spavač ispod pijeska, On! On jedino može zaustaviti Prozirne sjene Hladnih vatri koje se već danima okupljaju na bojnom polju Herofahla, a znajte On je već tu, a ovamo Ga je dovela nitko drugi nego Wyxenha, ta predivna princeza Toplih mora Južnih. Djevojka u čijim žilama teče najčistija krv amazonskih mitskih vila Charyzmhy … Nazočni ratnici zbunjeni i umorni od stalnih napada Hladnih vatri, odjednom podignu svoje tupe i nezainteresirane poglede, a onda se visokim kamenim bedemima prolomi žamor koji završi tihim šaputanjem sve dok jedan od njih malobrojnih koji su ostali na bedemima ne upita u nevjerici: 'Kako ti to znaš starče da je On već stigao u Wananunhu? Gdje su ti njegovi mnogobrojni odredi i zašto nam već jednom ne pomogne zaustaviti Hladne vatre?' Stari se Intosh tajnovito osmjehne: 'Zaboravili ste legendu koju su vam pričali vaši djedovi. Sjetite se, pokušajte se sjetiti … kao ruža bit će crven pijesak Wananunhe, a sva živa bića izgubit će svoje sjene … Pogledajte pijesak je već danima crven kao ruža, a pogledajte gdje su vam sjene! Doista, ratnici Pustinjskog naroda stanu tražiti svoje sjene, ali uzalud! Ništa više u Wananunhy tog trenutka, ni jedno živo biće Pustinjskog grada Cardhalana, više nije imalo sjenu, pa čak ni visoki kameni bedemi i kule više nisu bacale sjenu na crveni pijesak. (Athumanunh će ispuniti svoje već prije dano obećanje i objasnit će gdje su nestale sjene. Naime, Cardhalan se nalazi točno na crti koju mnogi od vas raspoznaju i kao ekvator. Dakako, ne ekvator, ali nešto slično postoji i u Athumanunhovoj legendi, a kako je sunce točno u podne toga dana, jedino toga dana, okomito padalo na tu zamišljenu crtu ništa živo ni mrtvo u Cardhalanu ne može imati sjenu, jer sunčeve zrake padaju skroz okomito. Eto ga logično, ali u ono Vrijeme, u ono doba, koje opisuje Athumanunh, to je doista moralo biti zbunjujuće i proizvesti misterij i tajnovitost, a pogotovo što se baš taj dan poklopio s dolaskom Alanđana u Wananunhu, tu predivnu zemlju duhova, jer jedino duhovi ne ostavljaju sjene.)

Charmed · Malo ~ mače ~

Wnananunha – zemlja bez sjena

Bilo je to u ono doba kada su strašni ratovi, ratovi nazvani Wanderdonskhy ratovi, već bili zahvatili rubne dijelove nekada moćnog i slavnog, a sada zauvijek propalog kraljevstva Desertye. Nikome od Okolnih naroda, a najmanje Pustinjskom narodu, više ništa nije bilo razumljivo. Njihove stare legende, koje su se trebale ispuniti i postati stvarne, sada su se potpuno ispremiješale i izazvale nove nesporazume i nedoumice. U zauvijek prokletoj zemlji, zemlji u kojoj nije bilo sjena, u zemlji koju su strašno poharali odredi Hladnih vatri, u zemlji Wananunhy, zemlji žeđi, dogodilo se nešto što nitko nije mogao objasniti. Naime, već danima padala je hladna kiša, a svjetleće munje nemilice su parale nebo uz stravičnu tutnjavu gromova koji su prekidali jednolično zavijanje vjetra koji se tko zna otkuda i tko zna zašto odjednom podigao. Nemili pljusak stvorio je, te nakon stotina godina i napunio korita oduvijek suhih potoka blatnjavom vodom. Ta sijevanja munji na trenutak bi osvijetlila sivi grad Cardhalan, posljednji grad koji je još uvijek nekako odolijevao naletima Hladnih vatri. Zavijanje pasa i mijaukanje prestrašenih i gladnih mačaka upotpunjavao je ovo sivilo, prolom oblaka i ovu tmurnu večer koja kao da je najavljivala da će se s jutrom dogoditi nešto što će zauvijek izmijeniti sudbinu ovoga napaćenoga Pustinjskog naroda. Na pustim ulicama Cardhalana jedna je prilika žurno potražila sigurnost toplog ognjišta u lokalnoj i prljavoj, uvijek zadimljenoj krčmi. Dok je prolom oblaka bio sve jači na mračnom nebu iznad Wananunhe, u nepoznatoj oblasti Deserthye, davno prije propalog kraljevstva, u nepoznatom pustinjskom gradu Cardhalanu, u prljavoj lokalnoj krčmi, u zadimljenom kutu, sjedio je neobrijan stranac ogrnut svojim plavim, nekada predivnim, ogrtačem koji je sada izgledao poput dronjka. Svima je bilo jasno da taj stranac ne pripada poznatom plemenu Pustinjskih ljudi u Deserty, ali njegov nezainteresirani pogled i njegovo bezvoljno ispijanje pića iz prljavog pehara, nikoga baš nisu previše uzbuđivali. Onda se kod stola tog stranca, nezainteresiranog za okolinu, pojavi starac kojeg su svi poznavali pod imenom Intosh. 'Dozvoli mi stranče da Ti pročitam sudbinu iz dlana.' Zamoli starac. Stranac podigne pogled, na trenutak se čak i osmjehne, a u njegovim očima zaiskri vatreni pogled, što pak stari Intosh odobri klimanjem glave uz tajnoviti široki osmjeh. 'Što bi mogao vidjeti u mom dlanu dobri starče? Vatru i dim, čelik i smrt, tugu i jad … Nemam ti ja starče više sudbinu, izgubio sam i prijatelje i neprijatelje, a i voljenu ženu, eh … Popij piće sa mnom dobri starče i evo uzmi srebrenjak, to je sve što imam! Progovori stranac, ali stari Intosh sada uz vidljiv osmjeh malo sigurnijim glasom i neobičnim za starca njegove dobi prozbori. 'Nisi Ti stranče odavde, nisi Ti ono što bi želio da mi svi vidimo! Ti ne pripadaš ovamo, a u Tvojim očima plamte vjetar i vatra. Za neprijateljima nikada ne tuguj, a prijatelji ako su ti pravi i odani već će Te pronaći sami. Hmm, a voljena žena, pa zbog Nje si i došao ovamo i nije Ona izgubljena, samo je Ti tražiš na pogrešnom mjestu Gospodaru zaboravljenih i davno prije izgubljenih.' Sada stranac munjevitom brzinom podigne pogled i uhvati starog Intosha za ovratnik ogrtača. 'Kako si me to nazvao starče, o čemu ti to buncaš? Ti kao da nešto znaš starče?!' Stari se Intosh glasno stane smijati. 'Naravno da znam, pa čekam Te od samog Osvita vremena! Zar si mislio da će Te ova brada i prljava odora sakriti? Pogledaj van! Pogledajte svi vi van! Dolaze! Dolaze, kiše sa sjevera dolaze, nošene brzim vjetrom Actyalanom koji plamti, jauče i stenje i zavija. Samo zbog Tebe on donosi kiše u ovu zauvijek prokletu zemlju žeđi. Noćima ja već slušam pjesme Zaboravljenih ratnika, a bojno polje Herofhal kao da je ponovno oživjelo. Zar prije nekoliko dana Hladne vatre nisu na misteriozan način pretrpjele prve poraze u propalom kraljevstvu Desertye? Koga ti davno Zaboravljeni ratnici neumorno traže bojnim poljem Herofahla? Traže Tebe, izgubljeni Te ratnici uporno traže po bojnom polju, a Ti pak tražiš gospodaricu toplih mora, predivnu Wyxenu! Uspio si prevariti Sychythe i zbuniti Pustinjski narod, ali ne i mene. Samo zato što Ti danju spavaš ispod pijeska on je kao ruža crven!' Stranac naglo ustane, a ispod ogrtača zvekne čelik njegova pancira i teškog mača, mrkog pogleda poviče na starca. 'Ti mora da si previše popio, ili si poludio od sunca, o čemu buncaš starče?!' No, sada su svi u krčmi okrenuli glave prema kutu. 'Ne, nećeš me prevariti, strašno sam umoran od potrage za Tobom, a sada kada sam Te pronašao, neću Te više pustiti! Pođi sa mnom u moje skrovište pomoći ću Ti da pronađeš lijepu Wyxenu, pa da konačno mogu na miru umrijeti. Ti i Wyxena na predivnoj Snježnoj planini i legenda je konačno živa, a Hladne će vatre bilježiti svoje poraze. Čujem u daljini tutnjavu Tvojih odreda, vidim te najhrabrije ratnike koji samo zbog Tebe dolaze ponovno na bojno polje Herofahla i osjećam da se više ničega ne boje. Čujem zveket oružja i vidim njihove bezbrojne zastave na vjetru, a osjećam strah i tjeskobu Hladnih vatri koje će uskoro zabilježiti nove poraze.' Od silnog uzbuđenja stari se Intosh onesvijesti, Alanđanin ga uhvati, a ispod se ogrtača pokaže mutan oklop, ali i jasno vidljiva zvijezda Hawalandha na njemu, te teški mač optočen srebrom, zlatom i draguljima. Pustinjski ljudi u krčmi prepoznaju zvijezdu iz starih legendi i silno se uplaše, te redom padnu na koljena. Među njima je Onaj kojeg su čekali! Vani kiša i koja je sve jače padala sada stane topiti crveni pijesak zemlje žeđi, a voda koju iznenada osjete u ustima Pustinjski ljudi postane hladna i okrjepljujuća. Bilo je sigurno da je Onaj kojeg su čekali konačno tu, a njegovi Ga ratnici čekaju na bojnom polju Herofahla. Ova vijest letjela je brzinom vjetra i širila se među napaćenim i bezvoljnim ljudima Pustinjskog naroda i oni konačno osjete da je On konačno stigao i u davno prije prokletu zemlju duhova, zemlju u kojoj su davno prije Božanski ratnici izgubili svoje sjene, u napaćenu zemlju žeđi, a s njim su i njegovi najbolji odredi…