www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

Efraim Kišon
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Književnost ~
::  
Autor Poruka
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Uto Nov 29, 2011 7:41 pm    Naslov poruke: Efraim Kišon Na vrh strane Na dno strane

Efraim Kišon - Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije


Rođenje 23. august 1924
Budimpešta, Mađarska
Smrt 29. januar 2005. (80 godina)
Meistersrüte, Švicarska


Efraim Kišon (heb. אפרים קישון – Ephraim Kishon), 23. august 1924.-29. januar 2005., izraelski satiričar, dramaturg, scenarista i filmski režiser.


Biografija
Rođen je u Budimpešti kao Ferenc Hoffmann. Studirao je likovnu umjetnost, slikarstvo i skulpturu, a tokom studija je pisao humorističke eseje i scenska djela. Preživljava holokaust tokom Drugog svjetskog rata i nakon 1945. mijenja prezime u Kišont. Emigrirao je u Izrael 1949. gdje mu je imigracijski radnik promjenio ime u Efraim Hišon.

Iako nije znao hebrejski, brzo ga je savladao i postaje autor satiričke kolumne u dnevniku na jednostavnom hebrejskom, Omer, već nakon dvije godine. Od 1952. je bio autor kolumne Had Gadya u dnevniku Ma'ariv. Posvetio se pisanju političke i socijalne satire, ali je pisao i djela čistog humora, tako da je ubrzo ova kolumna postala najpopularnija u cjeloj zemlji. Njegov izvrsni smisao za jezik i za likove je primjenio i u brojnim skečevima za pozorišta.
Evo jednog kratkog citata iz njegove knjige:

...U Švicarskoj se govore tri jezika: Nijemci znaju francuski i italijanski, Francuzi znaju francuski, a Talijani znaju kako da obrađuju zemlju. Oni francuskog porijekla gledaju s visoka na Nijemce, Nijemci gledaju s visoka na Francuze, zajedno gledaju s visoka na Italijane, a svi zajedno gledaju s visoka na strance.
iz Les Parents Terrible

Ženio se tri puta, prvi puta 1946. s Evom (Chawa) Klamer, brak je završio razvodom, druga supruga Sara preminula je 2002., trećom suprugom se oženio 2003. godine, a sve ih je zvao u svojim djelima najbolja od svih žena. Ima i troje djece: Raphaela (r. 1957.), Amira (r. 1964.), i Renanu (r. 1968.), koje je također slikovito opisao u svojim pričama, poput Renanina opisa u priči Duda Cuci ili Amira u priči Pakao zvani kakao.

Filmski rad
Njegovi filmovi Sallah Shabati (1964.) i Shoter Azulai (1970.) nominirani su za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma.

Književni rad
Djela su mu prevedena na 37 jezika, pedesetak knjiga koje je napisao prodano je u više od 40 miliona primjeraka.

"Nije fer, Davide" (1977.) - 73 priče - objavljena je u biblioteci HIT, a kasnije je objavljena u biblioteci Evergreen prva polovina knjige s 36 priča
"Kita boli more" (1980.)
"Kod kuće je najgore" (1982.) - 34 obiteljske priče, spremanje najbolje supruge na svijetu za doček Nove godine je legendarna priča koja blago karikira pripreme ljepšeg spola za izlazak iz kuće
"Nema nafte Mojsije" (1984.) - 36 priča s tematikom života u Izraelu
"Lisac u kokošinjcu" (1985.) - roman, satira na život u Izraelu
"Još malo pa istina" (1987.) - s podnaslovom: "Priča o mojim pričama"
"Deva kroz ušicu igle" (1988.) - priče
"Ništa tu Abraham ne može" (1990.) - priče
"Voljeni moj lažljivac" (1997.) - priče, zajedno s Sarom Kishon
"Priručnik za menadžere" (2000.) - priče



_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Uto Nov 29, 2011 9:04 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Nije fer, Davide

Omara


Izrael ima tako sretan zemljopisni položaj da vlaga s mora usko suradjuje sa žarkom pustinjskom žegom. Ta dva čimbenika susreću se svakog četvrtka pred autorovom kućom.
— Ženo — rekoh — prije deset minuta ispala mi je kemijska olovka.
Najbolja supruga na svijetu ležala je na kauču i škiljila ispod obrva iznad kojih bijaše naslagano brdo ledenih kocaka.
— Podigni je — promrmljala je. — Tu kemijsku olovku.
— Ne mogu. Pretoplo je.
Ne znam na kojem je stupnju zemljopisne širine naš stan, ali ne može biti daleko od ekvatora. U spavaćoj sobi izmjerili smo 42 stupnja a na sjevernom zidu naše sjenovite kuhinje 48 stupnjeva. U ponoći.
Već od rana jutra ležim potrbuške, raskrečenih udova kao životinja koja
skapava. Jedino što životinja koja skapava nema pred sobom papir na kojemu mora nešto napisati i to potpisati svojim imenom. Ja, na žalost, moram. Ali kako? Da podignem kemijsku olovku, trebalo bi da se sagnem pod uglom od 45 stupnjeva, a tada bi mi spala s potiljka vrećica s ledom i to bi bio kraj.
Oprezno sam pomakao lijevu nogu, mlitavo pokušavajući nožnim prstima
dohvatiti olovku, ali uzalud.
Sve sam više očajavao. Već je peti dan otkako zurim u bijeli papir pred sobom i do sada sam uspio sročiti čak jednu jedinu rečenicu: »Nebesa, ta omara!«.
Zaista, takve omare još nije bilo. Nikada. Jednoga dana 1936. god. bilo je
gotovo isto tako vruće kao i danas, ali nije bilo tako sparno. S druge pak strane, 1947. god, zabilježena je gotovo isto tolika vlaga u zraku, ali je zato bilo znatno manje vruće. Samo je jednom, 1955. god., bilo isto tako vruće i isto tako sparno: u Africi, medjutim.
Afrika. Kakva neobična riječ. Pokušao sam je uobličiti jezikom, ali trud je bio
uzaludan. Af-ri-ka. Čemu sve to? A-f-r-i-k-a.
— Ženo, što je to Afrika?
— Afrika — prošaputala je. — Arfika...
Da, rekla je »Arfika«, posve razgovijetno. Možda se tako i kaže: Arfika. Zašto da ne? Meni je svejedno. Sve mi je svejedno, već danima. Od samog početka ovoga nezapamćenog vala vrućine sjedim ili ležim, točnije: ostajem sjediti ili ležati tamo gdje spuznem, i nemam nikakve druge želje osim da se ne mičem.
Kažem li da sam za sve to vrijeme više od tri puta trepnuo, pretjerat ću. U mojoj se glavi kretalo apsolutno Ništa, pod uvjetom da se apsolutno Ništa uopće može kretati. Što se mene tiče, ja ne mogu. Ali htio sam nešto reći. Točno: ta omara.
Nebesa, ta omara ...
Zazvoni telefon. Čisto čudo da ta sprava još uvijek radi. S mukom pružam ruku i hvatam slušalicu.
— Halo — začujem promukli glas koji prepoznajem kao glas našeg susjeda Feliksa Seeliga. — Ja sam u Ulici Dizengoff. Neizdržljivo je. Mogu li govoriti sa svojom ženom?
— Svakako. Medjutim, morao bi najprije okrenuti svoj vlastiti broj.
— Nisam uopće mislio na to. Hvala...
Čuo sam još samo tupi pad tijela, zatim je sve utihnulo. Tim bolje. Ovaj dugi razgovor me izmorio.
Pokretom ruke obavijestili ženu da je Feliks Seelig po svoj prilici mrtav.
— Obavijestiti Ernu — jedva je šapnula. Ljeti se više služimo kratkim
rečenicama. Čitamo krimiće. Pri tom se barem povremeno naježimo.
Što smo ono htjeli? Ah, da. Htjeli smo obavijestiti udovu Seelig da joj je muž poginuo braneći Ulicu Dizengoff od omare.
Udova Seelig stanuje dva zida dalje od nas. Kako dospjeti do nje?
Ustanem uz natčovječanski napor i odvučem svoje izmučeno tijelo do vrata stana. Izidjem na njih. Vrata se za mnom zalupe.
Sav iscrpljen naslonim se na ogradu stubišta i isplažena jezika pokušavam uhvatiti malo zraka, ako tako nešto postoji. Ali ne postoji.
Postoji samo omara. I to kakva omara, blagi Bože. Od nje vam se sasuši mozak, ako. ga imate. Ali nemate ga. Ne znate čak ni zašto stojite naslonjeni na ogradu stubišta.
Doista: što ja tu tražim? Zašto sam izišao iz stana? Htio bih natrag u svoj stan.
Ne mogu. Vrata su zatvorena. Što sada? Čovjek stoji pred vlastitim stanom u kojemu je njegova vlastita žena i ne može ući. Što da se radi?
Vruće je. Sve je više vruće.
Sići ću niza stube i zamoliti nekoga da obavijesti moju ženu da pričeka pred vratima. Mogao bih joj i brzojaviti. Da, to je rješenje: brzojav.
Ali kako stići do pošte? Naravno, nema nikoga u blizini koga bih mogao
zapitati.
Nailazi autobus. Ulazim. Omara za mnom.
— Što? — pita me vozač a oči mu sijevaju kao u vrućici.
U džepu pidžame nalazim jednu funtu i bez riječi mu je utisnem u ruku. Zatim se okrenem suputniku kraj sebe:
— Oprostite, kamo vozi ovaj autobus? Čovjek mi se polako okrene. Nikada neću zaboraviti izraz njegova lica.
— Kamo vozi? Što?
— Autobus.
— Koji autobus?
Suputnik otetura do vrata i iziñe u sjenu. To je bilo vrlo razumno. I ja izidjoh.
— Hej, vi! — začuh iza sebe glas vozača. — Dugujem vam ostatak od vaših deset funti.
Nisam se ni osvrnuo. Odvratna cjepidlaka.
Na uglu ulice obuzela me neodoljiva želja za sladoledom, velikom porcijom miješanog — vanilija, čokolada, jagoda. Cijelu bih tu porciju odjednom istresao za vrat, pod košulju.
Točno. Vrata stana su se zalupila.
Negdje izdaleka sijevnu mi čudovišna pomisao: mogao bih pozvoniti na vrata.
Najbolja supruga na svijetu bi možda pomislila da netko želi ući i otvorila. Zašto mi to prije nije palo na pamet?
Zato što sam pošao na poštu, pa da.
— Jeste li, možda, negdje u blizini vidjeli poštu? — pitam policajca koji se bio sakrio pod platnenim krilom ispred trgovine kuhinjskim potrepštinama i pećima za loženje.
Policajac iščeprka iz znojem natopljena džepa na bluzi nekakvu knjižicu, te me nakon dugog prelistavanja uputi:
— Prelaženje preko ulice dopušteno je samo po zebri. Podjite kući.
Zakrvavljene mu oči gore poput uglja što se polagano gasi, a glas mu zvuči nekako čudno prigušeno, kao da grglja. U zadnje doba moram uvijek iznova ustanovljavati kako i ja ponekad ispuštam takve roktaje, osobito kad sam doma, a naročito kad nisam kod kuće. Možda je tome uzrok omara?
Ništa ne znači što sada moram kući. Zapovijed policajca. Ne smijemo se opirati državnom organu. Pogotovo ne po toj omari. A ona je sve jača. Brzo kući.
Gdje ono stanujem? Gdje? To je sada glavno pitanje koje treba riješiti.
Riješit ćemo mi to već. Samo bez uzrujavanja. Nikako ne smijem postati
nervozan. Mirno. Počinje djelovati misaoni proces i odjednom je sve čudesno jasno.
Stanujem u trokatnici a prozori se otvaraju prema van. Vjerojatno je negdje u
blizini. One kuće što su sve nalik jedna drugoj. Ulaz, stubište, televizijska antena na krovu. Posebni znaci: posjednik ove putnice je prigodom zadnjeg vala vrućine zadobio opekline trećeg stupnja po drugom katu. Gdje stanujem? Gdje?
Valja mirno promisliti. Samo mir može pomoći. Ona od sunca zažarena
telefonska govornica na uglu. Posve jednostavno. Dovoljno je da se samo malo saberem. Pogledati u telefonsku knjigu. Nadajmo se da onu stranicu na kojoj je moje ime sunce još nije spalilo.
Koje ime? Kako se zovem? Prije nekoliko trenutaka još sam znao. Na jeziku mi je, ali sam zaboravio. Znam samo da počinje sa slovom S. S kao sunce.
Sve je toplije. I sve mi je teže držati svoje tijelo uspravno, u okomici što je propisana čovjeku. Prvi put u životu vidim plastično pred sobom šarav, naš domaći neprispodobivi proizvod omare: grimiznu tvorevinu sačinjenu od malih i velikih krugova što se okreću u istom i suprotnom smjeru, kadikad izmedju toga u dijagonali, cik-cak crti, i jedan dvostruki viski s ledom. Iz smjera Ulice Dizengoff približava se neka spodoba u kojoj s teškom mukom prepoznajem ljudsko biće, a još teže Feliksa Seeliga. On, dakle, još živi, jadna živina.
Približava mi se puzeći na sve četiri, a za sobom kao trag ostavlja potočić znoja.
Evo ga, prilazi. Zuri u mene izbuljenih očiju, iskeženih zubi. Reži.
- Grrr ...
— Grrr ... — zarežim zauzvrat i već sam uz njega na sve četiri. Treba samo da se kratko očešemo jedan o drugog, kako bismo sklopili sporazum da ćemo od sada zajedno dalje kročiti rokćući prema močvarama.
— Nosorog! Rhinocerus! — odjekuje za nama kroz zatvorene prozorske kapke.
Pa što onda? Svatko je svoj vlastiti Ionesco. Tko te pita ... Krrr ... Krrr... Grrr ...
Vruće je ... Sve je više vruće ... Još nikad nije bilo tako vruće ...

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Nov 30, 2011 8:03 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Nije fer, Davide

KONTAKT S LEĆAMA

Osim na bio-placenta kremi, ljepota izraelske žene počiva i na jednom drugom velikom otkriću našeg stoljeća: na kontaktnim lećama. One u tren oka pretvaraju domaćicu s očalama u lijepu seks-bombu.
— Efraime — reče mi žena, najbolja supruga na svijetu. — Efraime ... jesam li ja lijepa?
— Jesi — rekoh. — Zašto pitaš?
Pokazalo se da se najbolja supruga na svijetu već dugo vremena bavi tim
pitanjem. Ona, dakako, zna i priznaje da na njoj ne postoji ništa osobito. Pa ipak, uprkos tome: nečega bi, misli ona, nečega bi ipak moglo biti. Da, bilo bi kad ne bi morala nositi očale.
— Žena je s očalama — kaže — kao cvijet iz spomenara.
Ovu pjesničku usporedbu nije isisala iz malog prsta. Vjerojatno je tu besmisao negdje pročitala. Po svoj prilici u nekom novinskom oglasu koji hvali
najepohalniji izum od vremena otkako je izumljen kotač: kontaktne leće. Cijeli civilizirani svijet ih je pun. Dvije majušne staklene leće promjera jedva pet milimetara koje se jednostavno stave na očnu jabučicu — i već je sve u najboljem redu. Okolina ništa ne opaža, društvo ništa ne zamjećuje, samo tvoje izoštreno oko vidi sve. To je čudo i spas za kratkovidne glumice, košarkaše i stare djevice.
I u našoj maloj zemlji proširilo se to veliko čudo.
»Jedna manekenka iz Haife«, pisalo je na najnovijem reklamnom plakatu,
»počela je nositi kontaktne leće i već za manje od tri mjeseca uspjela postati rastavljenom suprugom zgodnoga južnoameričkog milijunaša.«
Senzacionalno otkriće. Živjele kontaktne leće! Dolje sa staromodnim,
neudobnim očalama, krutim staklenim zidom koji nas dijeli od ljepote ženskih očiju.
— Imam adresu izvrsnog specijalista — obavijesti me supruga. — Hoćeš li poći sa mnom?
— Ja?
— Pa ti, svakako! Za tebe i želim biti lijepa.
U čekaonici izvrsnog specijalista bilo je oko tisuću pacijenata. Mnogi su već imali iskustva s kontaktnim lećama. Neki su se tako na njih privikli da više ni sami nisu znali nose li ih ili ne. To je vjerojatno razlog što su došli izvrsnom specijalistu.
Neki čovjek srednjih godina upravo je demonstrirao s kojom se lakoćom stavlja leća. Položio ju je na vrh kažiprsta i onda, molim, pripazite, gledajte pozorno, podigao prst ravno nad zjenicu — i ne trepnuvši... stoj — gdje je leća?
Leća je ispala na pod. Pozor! Oprez! Molim mir! Molim vas, ne mičite se.
Izrabili smo metež i ušuljali se u ordinaciju specijalista. Zgodan mladi čovjek obavljao je svoje zvanje sa zanosnim uvjerenjem.
— To je posve jednostavno — objavio nam je. — Oko se s vremenom privikne na strano tijelo i u nevjerojatno kratkom roku ...
— Oprostite — prekinuo sam ga. — U kako nevjerojatno kratkom roku?
— To ovisi...
— O čemu ovisi?
— O raznim okolnostima.
Stručnjački je izveo niz stručnih testova i izjavio kako je vrlo zadovoljan s
rezultatom. Okularna klima moje žene, objasnio je, vrlo je povoljna za kontaktne leće. Zatim je demonstrirao kako se leća jednostavno polaže na zjenicu i kako se jednostavno poslije šest sati može ukloniti.
Dovoljan je potez prstom.
Najbolja supruga na svijetu spremno je izjavila da će se upustiti u taj smjeli pothvat.
Nakon sedmice dana poslali su joj u kartonskoj kutiji savršeno izbrušene leće, zašto sam ukusno morao isplatiti ček na tri stotine funti.
Još iste večeri počela je u malom obiteljskom krugu s privikavanjem, strogo po propisima kojih se i ubuduće namjeravala strogo pridržavati: prvi dan petnaest minuta, drugi dan dvadeset minuta, treći dan ...
Treći dan? Ta kakav treći dan, pitam ja vas? Bolje rečeno: kakav drugi dan? I još točnije: kakav prvi dan? Ukratko: nakon što je te dvije mikroskopski sitne i neznatno zaobljene stvarčice očistila točno po propisu, stavila je jednu leću na vrh prsta koji je počela polako približavati zjenici. Prst se približavao, sve bliže
— sve je veći, još veći — zastao je — poprimio je strahovite razmjere...
— Efraime, strah me je! — povikala je sva blijeda od užasa.
— Samo hrabro, samo hrabro — umirivao sam je i bodrio istodobno. — Ne smiješ popustiti. Na kraju krajeva, platio sam za to tristo funti. Pokušaj još jednom.
Pokušala je još jednom. Dršćući, stisnutih zubiju pružala je prst na kojemu bijaše leća prema oku — bliže nego prvi put — već je bio posve blizu cilju — već je nanišanio cilj — i cap! — spustio se na bjeloočnicu.
Prošlo je otprilike pola sata dok je leća točno sjela na zjenicu. Zatim je sve bilo prekrasno! Više nije bilo očala — oko je iznova imalo svoju prirodnu ljepotu — sjajilo se — blještalo — prava raskoš. Bilo je, naravno, još nekih usputnih posljedica i smetnji. Tako su joj npr. mišići na zatiljku bili neko vrijeme umrtvljeni, a izraz lica, koje je stalno držala okrenuto gore, pomalo ukočen. Ali drukčije ovo jadno malo stvorenje uopće ne bi ništa vidjelo — moralo bi još i treptati poluzatvorenim kapcima. A s treptanjem nije baš išlo kako treba. Boljelo je. Boljelo je Boljelo je strašno kad bi samo i pokušala. Zato više nije ni pokušavala treptati. Sjedila je poput duboko smrznute skuše, s glavom nepomično položenom na naslon stolca, a iz očiju što su ukočeno gledale u
strop, lile su se suze. Punih petnaest minuta. Onda više nije izdržala i skinula je leće.
Da, bila bi ih skinula da su se one dale skinuti. Ali nisu se dale, već su prkosile njenim sve zdvojnijim pokušajima da ih skine. Ni da se pomaknu!
— Što tu stojiš tako glupo! — cviljela je najbolja supruga na svijetu. — Učini nešto! Pokreni se!
Potpuno sam shvatio prijekor u njenu glasu. Na kraju krajeva, ona je na sve te muke i nevolje pristala samo radi mene. Potražio sam meñu alatom ne bih li pronašao kakav podesan predmet s pomoću kojeg bih uklonio ta podmukla stakalca, istresao sam cijeli sanduk na pod i našao samo zarñala kliješta. U medjuvremenu sam neprestano morao slušati jauke moje sirote žene. Na kraju sam nazvao hitnu pomoć.
— U pomoć! — zavikao sam u telefon. — Hitan slučaj! Mojoj su ženi upale u oči dvije kontaktne leće. Hitno je!
— Tikvane! — odvrati mi hitna pomoć. — Poñite optičaru!
Učinio sam kao što su mi rekli. Jadnicu što je neprekidno jaukala podigao sam sa stolice, uprtio je na ramena, odnio je do auta, odjurio našem specijalistu i spustio je pred njega.
On je u tren oka, jedva primjetnim pokretom prstiju skinuo obadvije leće.
— Koliko su dugo bile na očima? — zapitao je.
— Četvrt sata dobrovoljno, i još četvrt sata prisilno.
— Za početak nije loše — reče specijalist. Na rastanku nam je darovao malu gumenu sisaljku, sličnu onima kojima se otčepljuju kuhinjski slivnici, samo što je bila puno manja. Ovu minijaturnu sisaljku treba, kako je naglasio, staviti izravno na minijaturnu leću, i to tako da nastane mali vakuum, uslijed čega će leća sama od sebe otpasti. Vrlo jednostavno. Nevjerojatno je što sve ljudsko oko može podnijeti, samo ako hoće. Svakog bi jutra točno u devet i trideset, svladavši panični strah, najbolja supruga na svijetu utisnula u oči obje one staklene krhotine. Zatim bi se sitnim nesigurnim koracima uputila k meni u sobu, tapkala s ispruženim rukama po mom pisaćem stolu i govorila:
— Pogodi, imam li sada leće ili nemam?
To je bilo u skladu s reklamnim tekstom, prema kojem je nemoguće prostim okom razaznati jesu li leće na očima ili nisu. Otuda i popularnost tog optičkog čuda.
Sve ostalo vrijeme dnevne vježbe moja bi žena tiho ali ustrajno jecala. Pokatkad bi nesigurno teturala po stanu, a preko isušenih usana neprestano bi naviralo:
— Neću izdržati... ne mogu izdržati... Patila je, mora se priznati. Patila je i
vanjštinom.
Oružnjela je, da se približno izrazim. Već ionako upaljene oči stalno su joj
oticale, a neprestano plakanje ostavilo je traga i na njenom licu. K tome je cijela ta patnja iz dana u dan trajala sve duže. Povrh toga, svakodnevna hitna vožnja optičaru da skine leće. Jer, mala je gumena sisaljka zakazala već pri prvom pokušaju. Vakuum što bi, kako bijaše predvidjeno, nastao, gotovo bi joj isisao cijelo oko.
Nikada neću zaboraviti dan kad je jadnica dršćući stala pred mene i zdvojno zajecaia:
— Lijeva mi je leća skliznula nekamo u kut oka. Tko zna gdje je sada?
Počeo sam najozbiljnije razmišljati o tome da uzmemo bolničarku
specijaliziranu za skidanje kontaktnih leća, ali takve nije bilo. Ni naše rasprave da emigriramo ili se rastanemo nisu dovele ni do čega.
I kad sam već, doslovce u posljednjem trenutku, napustio svaku nadu, dogodio se obrat nabolje: leće su nestale. Još ni danas ne znamo gdje i kako.
Ta lećice su tako male, tako majušne, da za tren oka zauvijek mogu nestati u prometnom velegradu, ako ih netko slučajno ispusti kroz prozor...
— Što sada? — jadikovala je najbolja supruga na svijetu. — Upravo sada kad sam se privikla na njih, nestale su. Što da radim?
— Zar zaista hoćeš da ti kažem? — zapitao sam je.
Klimnula je glavom sva oblivena suzama i klimnula još jednom kad sam joj rekao:
— Počni opet nositi očale.
To ide posve lako. Prvi dan petnaest minuta, drugi dan dvadeset i za sedmicu dana naviknete se na očale. Ali s vremena na vrijeme možete ipak otići nekamo u društvo bez očala i hvaliti se pred cijelim svijetom kako su izvanredne te nove kontaktne leće. Uopće se ne vide. Ako nemate baš tu nesreću da prevrnete postavljeni stol, svatko će vam vjerovati i svi će vam zavidjeti.

**Mala opaska: mnogi mladi ljudi ne mogu znati usljed razvoja tehnoligije i pojave mekih, silikonskih, jednokratnih i ostalih kontaktnih leća za tadašnja tvrda, a koje sam upravo ja nosila, kolika je to patnja bila i da je sve ovo koliko god bilo smiješno, do te mjere istinito, da sam ja urlala od smijeha sjetivši se svojih muka prije nekih 20 i kusur godina. Very Happy Samo, ja sam svoje nosila punih 20 godina (naravno poslije perioda privikavanje) bez da sam ikad i jedno izgubila, oštetila ili ne daj Bože iziritirala oko. Laughing
Kišon je mjastor riječi, dobrog humora, zdrave ironije i u stanju je da svakodnevne situacije sa kojima se srećemo opiše gotovo nevjerovatno tačno.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Čet Dec 01, 2011 9:32 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Nije fer, Davide

PODZEMNE PUSTOLOVINE

Postoje trenuci kada čak i običan stranac može doći u bliski osobni dodir s
Englezima, i to najčešće izmeñu dva i četiri sata, u doba poslijepodnevne
prometne »špice«.
U Londonu živi otprilike osam milijuna ljudi. Sedam i pol milijuna se izmeñu dva i četiri poslije podne služi javnim prometnim sredstvima kako bi stigli kući.
To je razlogom zašto se pisac ovih redaka nikad nije izmeñu dva i četiri poslije podne vozio nikakvim sredstvom javnog prometa, osim toga nezaboravnog četvrtka:
Zapravo, moju ženu i mene zavelo je to što na vrhu stuba, do kolodvora
podzemne željeznice nije bilo repa. Ipak, znači, nije tako strašno, pomislili smo i spustili se niza stube. Medjutim, kad smo sišli, tamo je vladala takva gužva da smo se htjeli odmah okrenuti i vratiti. Ali bilo je prekasno i mi više nismo mogli utjecati na tijek dogadjaja.
Kad su nas dogurali do blagajne, mogao sam jedino još na jedvite jade izvući novčarku, ali je više nisam mogao staviti u džep. Za cijelo vrijeme puta morao sam je držati u ruci. Ljubljeni lik moje žene vidio sam zadnji put prikliješten na platformi. Okrenula je svoje dražesno lice prema meni i čuo sam kako mi nešto dovikuje, ali sam razumio samo ulomke:
— Zbogom, dragi... uvijek tvoja ... i ne zaboravi ... ključeve ...
Zatim mi je potpuno iščezla s očiju.
Za vožnje sam povremeno sa strane medju rebrima osjećao držak nekog
kišobrana. Sudeći po obliku, učinilo mi se da bi mogao biti njen. Da bih se
uvjerio, morao bih okrenuti glavu — ali kako? Neki gospodin u crnom kaputu tako mi se pripio na grudi, da su nam se zbratimili čak i nosevi. Zurio sam mu u oči s najviše četiri centimetra udaljenosti; bile su nebesko plave a zjenice nemirno treperile.
Nisam mogao ustanoviti kakvo mu je lice. S lijeve strane uvrebao bih pokatkad obrise sportske kape koja me je strugala po bedru. S druge strane mi je već spomenuti držak kišobrana probadao grudni koš.
— Ženo! — povikao sam nasumce. — Je si l' to ti?
Tek pošto sam je treći put zazvao, iz daleke daljine stiže do mojih ušiju slabašni glas:
— Dragi... Ja ... mislim da sam to ja ...
Živa je, dakle. Slobodnom rukom — drugom sam još uvijek čvrsto držao
novčarku — pipao sam u smjeru odakle je dolazio glas, ali sam se našao u nekom tudjem grudnjaku, pa sam morao prestati s istraživanjem. Na jednom od mojih stopala — ne znam više kojem jer sam već davno prestao njima upravljati — stajao je neznanac, što mi je još više sputavalo slobodu kretanja. Ali zato sam u jednoj oštroj okuci uspio odvojiti nos od svog plavooka suputnika. Obrazi su nam se nečujno priljubili i ostali smo pripijeni kao da plešemo argentinski tango.
Srećom je moj partner bio dobro izbrijan. Sve veze s mojom ženom bile su potpuno prekinute.
Sve je to bila sitnica pred novom katastrofom što mi je prijetila: došlo mi je da kihnem. Već sam to duže vreme očekivao. Sad je bilo neizbježno. Ako se ubrzo ne domognem rupčića, dogodit će se strahota.
U lijevu mi je ruku navrla nadljudska snaga. Izrabivši trzanje vlaka, uspio sam svog tango-partnera toliko odmaknuti od sebe da sam dospio rukom u džep. Ali time je tek lakši dio posla bio završen. Trebalo mi je još mnogo, mnogo sreće kako bih rukom i rupčićem stigao do nosa. Uspjelo mi je. Na slijedećem kolodvoru jedan mi se putnik skinuo s noge i tako mi djelomice opet omogućio malo manevarskog prostora. Zapravo me nova bujica ljudi iznova pritisla, ali sam u onom kratkom, relativno slobodnom trenutku uspio ruku s rupčićem podići sve do nosa.
Sad mi se više nije kihalo. Takav je život. Moja ruka s rupčićem uporno se držala svoga položaja polulijevo od ovratnika plavookoga i ukoso ispod moje brade, gdje je polako počela obamirati.
Trenutak kasnije rupčić je iskliznuo iz mojih obamrlih prstiju i spustio se u krilo vlasnika sportske kape.
Nisam se nikako mogao primaknuti tom čovjeku. Mogao sam ga samo nijemo promatrati desnim uglom oka.
Na slijedećoj okuci slučajno je pogledao u krilo, ugledao rupčić, pomislio da je to dio intimnog rublja i brže-bolje ga strpao u hlače. To ga je stajalo dosta truda i bilo mu je, čini se, neugodno. Zato se ubrzo ustao i izgubio u gomili. Možda je čak na nekom kolodvoru i sišao.
Kad sam stigao kući, žena me je već čekala. Ustanovili smo da smo ovu
pogibeljnu pustolovinu preživjeli s neznatnom štetom na odjeći i sitnim
ogrebotinama, koje možemo izliječiti u kućnoj njezi.
Negdje u Londonu, u nepoznatim hlačama, smjestio se moj rupčić.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
coco_bill
Zli carobnjak-lingvista
Zli carobnjak-lingvista



Godine: 44

Datum registracije: 22 Mar 2006
Poruke: 33433
Mesto: Novi Sad

serbia.gif
PorukaPostavljena: Čet Dec 01, 2011 11:13 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Obožavam Kišona! Very Happy
Vidim da odnegde kopiraš te tekstove, pa mi, molim te, nađi onaj deo o koridi u knjizi "Kita boli more" (Seasick whale).

_________________

ı¤¤¤¤¤¤¤¤ı••••••••••••ı
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Pet Dec 02, 2011 2:42 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Dragi coco, to je čovjek kom se divim i čije knjige posjedujem u vlastitoj biblioteci, a ako ne uspijem da je prenesem u elektronskoj formi, čim prije, potrudit ću se da ti je otkucam. A čuj i ovo...

B92
Prenosimo | utorak 1.02.2005 | 14:09
Poslednji intervju izraelskog pisca Efraima Kišona, na srpskom jeziku

Smejete se samo kad čujete istinu

Ovo je Vaš prvi intervju za neke srpske novine u poslednjih nekoliko godina. Da li znate da u Srbiji imate mnogo čitalaca i da li biste došli ovde da se i lično uverite u to!
- Da. Ne znam da li ste informisani, ali ja sam već bio u Beogradu, na Sajmu knjiga, pre nekoliko godina, a u Zagrebu mnogo puta. Imam prijatelje svuda. Ali bila je ova ratna situacija...

Ovde se politička situacija promenila, dogodile su se promene i Viša poseta je sada vrlo izvodljiva.
- Kada govorimo o političkoj situaciji, treba da znate da je moj najbolji prijatelj rođen i odrastao na Kosovu.

Ko je to!
- On je poslanik u parlamentu. Jedan je od onih koji su uvek za Srbe.

Da li je on član KNESETA!
- Da. Zove se Jozev Lapid. Uvek mu pokazujem srpska izdanja mojih knjiga. Postoji još jedna osoba, pored mog prijatelja Lapida, koja se bori za vas, a to sam ja! Znate, Hrvati... Tu je pitanje opredeljenja Hrvata i Srba u Drugom svetskom ratu... kao i Jevreja... Zašto! Ja sam, kao i moj prijatelj, preživeo holokaust.

Ne znam koliko Vam je poznato da je Beograd veliki rasadnik talentovanih humorista i satiričara. I pored svega toga, čini se da mnoge kolege, novinari i pisci, potcenjuju satiru kao žanr. Ako se slažete sa ovom konstatacijom - zbog čega je to tako!
- Posredi je uznemiravajući nesporazum. Satira je najteži žanr. Nema mnogo dobrih satiričara. Moram da kažem da je u tom smislu sasvim neshvatljivo da i sami književni krugovi govore o satiri kao o šali. Po njihovom mišljenju, ako se smejete, onda to ne može biti književnost. Do sada nije dodeljena nijedna Nobelova nagrada za satiru. To je zato što se čitaoci nekad osmehuju ili smeju dok čitaju neko delo, a onda neko dođe do zaključka da zbog toga to delo ne spada u literaturu. Jednom sam rekao da, u stvari, samo veoma loš satiričar može da dobije Nobelovu nagradu, jer vas njegovo delo ne tera na smeh.

Ali Vi ste ovogodišnji kandidat za Nobelovu nagradu...
- Mogla bih, bez lažne skromnosti, da dodam da sam ja zvanični kandidat ove godine za Nobelovu nagradu po preporuci dvadeset svetskih izdavača kao najčitaniji satiričar svih vremena. Neću je dobiti, ipak.

Morate da budete veći optimista. Ipak ste Vi najčitaniji satiričar na svetu...
- Da. Moja dela su prevedena na 37 jezika i objavljena su u 42 miliona primeraka. Čak i u vašoj zemlji veoma sam čitan. Vi ste, odmah iza Hrvata... prvi po čitanosti.

Da li je to Vaš životni stav... da je istina uvek smešna!
- Naravno. Jer ljudi ne žive u istini... u spoljnom svetu. Tu je društvo, javnost, mediji, štampa... Zato satiričar piše o onome što se zaista događa. Recimo, o političarima.

Stara latinska poslovica kaže: "Ridendo dicere verum" (Smehom reći istinu). Da li ste zadovoljni količinom i učinkom istine koju ste svojim delima preneli na čitaoce!
- O tome smo već govorili. Reći ću vam nešto šaljivo, ali istinito: ako se smejete, onda je reč o nečemu istinitom ili istini. Nikada se ne smejte na laž. To je termometar istine. Recite, ako čitate satiru ili humorističku priču i smejte se, zar to nije zato što vam govori istinu! Nikada se ne biste nasmejali pa rekli da to što ste pročitali nije istina.

Prepoznajete istinu i onda se nasmejete!
- Smejete se samo zbog istine. Još nešto moram da vam kažem. Nema modernog humora. Imate modernu umetnost, slikarstvo i drugo... u humoru je nemoguće biti moderan ili staromodan.

Verujete da je humor večan!
- Naravno. Ne možete nekog da prevarite u humoru, ne može vam poverovati ako mu to govorite besmislene stvari

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Pon Dec 05, 2011 11:16 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Nije fer, Davide

Čudotvorni liječnik

Najbolji savjet koji se može dati novom doseljeniku u Izrael jest: »Budite
liječnik!«
Tridesetih godina, kad je doseljavanje iz Njemačke dostiglo vrhunac, nastala je tolika navala liječnika da su oprezne domaćice stavljale na vrata natpis:
»Ordiniram za liječnike samo poslije podne od 3 do 4 sata.«
Danas je drukčije. Sve više ljudi pobolijeva a sve ih manje ide na medicinu.
Izrael je postao pravi raj za liječnike.
Dakako, i u Americi su čekaonice liječnika prepune. Ali Amerikanci odlaze k njima samo zato jer ih na to obavezuje članska iskaznica neke od zdravstvenih organizacija. Židovi odlaze liječniku zato što ih veseli biti bolestan.
Što tolike ljude čini bolesnima? Nesumnjivo, siva jalova svakodnevica. Ljudi
čeznu za malom promjenom, a kako im bolest pruža promjenu, oni su čak spremni za to i plaćati. Liječnik ih je pak spreman primati.
Moj slučaj započeo je sa čudnim osjećajem praznine u trbušnoj šupljini, za čim je uslijedila potmula unutrašnja tutnjava. Isprva nisam tome pridavao važnost.
Ali kad se taj osjećaj praznine pojačao, pogotovu nakon što jednom cijelih osam sati nisam ništa jeo, uznemirio sam se i zapitao tetu što da radim.
Porazmislivši, ona mi preporuči da zatražim liječničku pomoć.
— Dobro — rekoh. — Idem u Bolesničku zaštitu.1
— Jesi li poludio? — progunña moja teta. — Oni će te samo opljačkati. Otići ćeš Grossglockneru.
— Tko je to?
— Tko je to? Ti ne znaš tko je prof. dr Grossglockner?2 Čudotvorni liječnik koji je spasio već stotine tisuća?
— Stotine tisuća? Ma hajde...
— Prestani zanovijetati i poñi prof. dru Grossglockneru. Govori s njim
njemački. I budi bez brige... on će ti već pronaći nešto ozbiljno.
Htio sam se smjesta uputiti k njemu, ali me teta poučila da se čudotvorcu mora najprije telefonski najaviti. Na telefonu me jedan ženski glas naručio za utorak poslije tri sedmice, u 5 sati i 26 minuta.
1 »Bolesnička zaštita« pripada ustanovama koje naprosto cvatu u Izraelu. Najmanje pola milijuna akcionara ulaže u nju mjesečno svoj novac. »Bolesnička zaštita« izvrsno djeluje, osim kad netko oboli. Onda malo popusti. Bolesničku njegu što je pruža svojim štićenicima, mogli bismo nazvati oskudnom. U nekoj klinici »Bolesničke zaštite« bolesnik je nakon teške operacije želuca patio od strahovite gladi. Liječili su ga hipnozom.
— Vi sada jedete vruću juhu od krumpira ... veliki tanjur dobre, krepke juhe od krumpira ... — sugerirao mu je liječnik.
— Zašto mu ne sugerirate nešto bolje? — zapitala je suosjećajno bolesnička sestra. — Na primjer, pečeno pile s rižom i miješanom salatom?
Liječnik slegnu ramenima:
— Žao mi je, ali on je socijalni bolesnik.
2 Grossglockner bi se u nas, recimo, zvao Razvikanović.
— Do tada, molim vas, nemojte jesti, piti, spavati, pušiti — dodala je.
Kad sam stigao u ugovorenu minutu, čekaonica je bila širom otvorena, a u njoj pedeset do šezdeset pacijenata. Na prijazan pozdrav nitko mi nije odgovorio. U prostoriji je vladala atmosfera vjerske svetosti. Vrata što su vodila iz nje bešumno su se otvarala i zatvarala, sestre odjevene u bijelo promicale amotamo, s vremena na vrijeme ušetali bi polunagi muškarci i nestajali poput sjena. Zatim se više pacijenata poredalo jedan za drugim i u guščjem hodu prošlo kroz neka vrata. Sve se to dogafjalo s nekom zastrašujućom preciznošću. Bio je to čudovišni, dobro nauljeni pogon. Nekih pola sata pratio sam sve to sa sve većim strahopoštovanjem, kad mi priñe sestra i zapovjedi da podjem za njom. Ušli smo u prostoriju za prihvat bolesnika. Sestra dohvati pozamašnu kartoteku i poče ispisivati moje osobne podatke. Ime? Rodjen? Zemlja iz koje sam došao Zanimanje?
— Novinar.
— Dvadeset šest funti.
— Zašto toliko?
— To je cijena prvog pregleda. Samo kolege i pripadnici srodnih zanimanja imaju popust.
— Vrlo dobro. Ja popravljam pisaće strojeve.
— Samo trenutak, molim. — Sestra prelista neki dotrajali priručnik. —
Dvadeset pet i trideset.
Platio sam tarifu s popustom i vratio se na stražu u čekaonicu. Za manje od dva sata neka nova sestra odvela me u drugu prostoriju, u kojoj osim kreveta nije bilo drugog pokućstva. Kako je sestra već bila postarija i ulijevala povjerenje, usudio sam se zapitati zašto taj stari lopov zapravo tako bestidno mnogo naplaćuje.
— Moj muž nije dobrotvorna ustanova — odvrati gospodja Grossglockner.
Zatim otvori neku debelu knjigu i upita me ledenim glasom što me vodi ovamo.
Možda će se nekome učiniti pomalo čudnim, ali ja ne volim s osobama ženskog spola govoriti o svojim tjelesnim tegobama, ponajmanje u sobi u kojoj nema ničeg drugog do kreveta. Odbio sam da gospodji Grossglockner dadem željenu informaciju. Nakon toga su me poslali da ponovno čekam na starom mjestu, odakle sam mogao nesmetano promatrati sve življi promet. Kao da je bilo sve više sestara što su same ili s pacijentima pod ruku promicale prostorijom. Nisam se mogao suzdržati a da ne nagovorim susjeda što je sjedio kraj mene:
— Odakle mu tolike sestre? — zapitah tiho.
— Sve same Grossglocknerice — prošapta mi on. — Profesor ima sedam
sestara i tri brata. Svi oni rade ovdje.
Uskoro me jedan od braće odvede u kupaonicu, gurnu mi epruvetu u ruku i zatraži da učinim nešto što me navelo da upitam: »Zašto?« — »Zato što se nikad ne zna«, odgovori mi on. I zato što će me profesor primiti tek nakon što budu izvršene sve pripreme. Jedva sam napunio epruvetu do vrha, kadli me jedna sestra Grossglocknerica odvuče u kuhinju da bi mi ispitala krv i želučanu kiselinu. I onda opet natrag na početni položaj. Pred sumrak se pojavila slijedeća sestra, te meni i još dvojici pacijenata zapovjedila da se svučemo do pasa, da ne napuštamo svoja mjesta i da budemo spremni da se odmah odazovemo pozivu.
U taj kasni sat u čekaonici je postalo već tako hladno da se moglo čuti kako nam cvokoću zubi. Sestra reče kako joj je žao, ali profesor ne može uzalud trošiti svoje dragocjeno vrijeme.
— Dat ću vam sada nekoliko uputa kojih se morate pridržavati — nastavi ona.
— Kako bismo uštedjeli na vremenu, molim vas da pri ulasku u ordinaciju
izostavite svako pozdravljanje. Sjednite odmah na tri stolice u sredini sobe, duboko udahnite i isplazite jezike. Ostanite tako sve dok ne dobijete daljnje upute. Ne dosadjujte profesoru bilo kakvim pitanjima ili primjedbama. On će sve saznati iz vaših kartica. Ako bi vas pak on sa svoje strane nešto zapitao, nemojte odgovarati... ili ako to ne možete izbjeći... odgovarajte čisto prostim rečenicama od tri do šest riječi. Zatim izadjite bez pozdrava. Ponovite!
Izdeklamirali smo upute. Tada se otvoriše vrata Svevišnjega. Začu se tihi
zvižduk.
— Sada! — povika sestra. — Marš unutra! Umarširali smo držeći se uputa.
Profesor je izvršio smotru jezika.
— Kakvih je bolesti bilo u vašoj obitelji? — zapitao me.
— Različitih — odgovorio sam (jedna riječ).
— Koliko imate godina?
— Trideset. (Točan bi odgovor trebao glasiti »trideset pet«, ali nisam htio trošiti vrijeme).
Profesor dohvati svojom čudotvornom rukom neki šiljati instrument, ubode me u ledja i upita što osjećam.
— Ubod u ledja — rekoh.
— Gospodine Kleineru — reče profesor — vašu kralježnicu treba temeljito
pregledati.
— Oprostite — reče pacijent lijevo od mene. On još nije bio uvukao jezik pa je teško govorio. — Ja se zovem Kleiner i ja ...
— Ne prekidajte me! — prekide ga profesor u pravednom gnjevu i okrene se k meni da mi postavi dijagnozu. A ona je glasila: lagana prehlada, koju sam vjerojatno zaradio dugo sjedeći gol do pasa u neloženoj prostoriji. Terapija: dvije tablete aspirina.
Profesor nam pokretom ruke dade znak da izidjemo. Ostala dvojica htjela su nešto reći, ali su ih sestre surovo izgurale van.
Dok smo se oblačili, jedan se od njih, neki čovječuljak pilećih prsa, gorko žalio da je on poštar i da je samo pokušao uručiti preporučeno pismo. Danas su ga već po treći put silom pregledali, unatoč njegovim prosvjedima. Prošlog ponedjeljka već su ga bili ukrcali da ga odvezu u bolnicu na operaciju slijepog crijeva, i na jedvite jade je uspio pobjeći iz ambulantnih kola.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Uto Dec 06, 2011 12:45 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

I rekao je:

“Plašljiv čovjek ne može da bude srećan. Ljudi ga ne trpe, žene ga ne vole, a i on sam sebe prezire.”

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Pon Dec 12, 2011 11:03 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Nije fer, Davide

IZVOLITE SJESTI

Ako novi doseljenik iz bilo kakvih tehničkih razloga ne može postati liječnikom, onda mu je drugo najbolje rješenje da postane državni službenik. Plaća izraelskoga državnog službenika, doduše, nije velika, ali mu njegova djelatnost omogućava česte predahe uz čaj i u zanimljivim razgovorima, zbog čega će biti smatran intelektualcem.
Jedna od najizrazitijih značajki izraelskog službenika jest to što ga nikada ne možete naći. U stvari, možete ga naći, ali ne tamo gdje bi trebao biti. Dakle, ne u njegovu uredu. Izraelski su službenici najčešće na nekom sastanku. Postoji više tisuća izlika za održavanje sastanaka. Neki traju i do tri dana, a neki pak samo pet do šest sati. Za to vrijeme moramo čekati. Pa onda, čekajmo ...
Jednog vrućeg ljetnog dana dobio je moj tast Bernard — stari cionist koji je tek prije kratkog vremena došao u Izrael — pismenu preporuku za stambenu zadrugu Amidar. U preporuci se tražilo da mu zadruga dodijeli stan i po mogućnosti ne zaračuna višu cijenu od uobičajene.
Na molbu tasta otišao sam osobno u središnji ured Amidara kako bih pogurao stvar. Poslali su me u sobu 314, gdje me trebao primiti neki gospodin Češuan.
U sobi 314 nije bilo nikoga. U susjednoj sobi rekli su mi da gospodin Češuan upravo ima sastanak s gospodinom Sternom, ali bi morao doći svakog trenutka.
Prijazno su me ponudili da sjednem.
Budući da izraelske vlasti ne mogu svakom novom doseljeniku odmah osigurati stan, to stari cionisti dobivaju pismene preporuke s pomoću kojih lakše mogu doći do stana. Zbog toga medju novim doseljenicima sve vrvi od starih cionista. (Do sada su se prijavila pedeset dva
bivša tajnika Theodora Herzla — osnivača cionizma.)
Sjeo sam. Neko vrijeme sam sjedio, neko vrijeme šetao gore-dolje. Opet sam sjeo. Onda se otvoriše vrata. Čovjek pomoli glavu i zapita:
— Gdje je Češuan?
— Na sastanku sa Sternom — rekoh. — Izvolite sjesti.
Čovjeku se, čini se, žurilo jer je bez riječi nestao. Nekoliko trenutaka kasnije pojavi se drugi čovjek, po svemu sudeći službenik, i nervozno se ogleda po sobi.
— Nemojte biti nervozni — umirivao sam ga. — Češuan je na sastanku sa
Sternom, ali bi svakog trenutka morao doći. Izvolite sjesti.
— Nemam vremena. Kad Češuan dodje, poručite mu, molim vas, neka hitno dodje na sastanak Mayeru. Neka dodje smjesta.
— U redu — rekoh.
Nije prošlo ni četvrt sata, kadli uñe novi službenik i upita:
— Gdje je Kirschner?
— Upravo je izišao — odgovorih mu. — Kad se Češuan vrati od Sterna, odmah ću vam ga poslati. Izvolite sjesti.
— Hvala. Znate li, možda, da li je već nešto poduzeo u vezi s projektom za izgradnju stanova Ramat Aron?
— Vrlo vjerojatno — rekoh.
— Onda ću odmah ponijeti mapu. Bude li pitao za Feintucha, recite mu da
imam sastanak s Mayerom.
Nekoliko sekundi kasnije pojavio se Kirschner, sav zadihan.
— Gdje je mapa Ramat Aron? Stari će pobjesnjeti ako je odmah ne nadjem!
— Zaboga! — povikah. — Feintuch ju je prije minutu odnio Starome.
— A gdje je Češuan?
— On još uvijek konferira sa Sternom. Ja ga čekam.
— Dobro — razmišljao je Kirschner. — Ako je tako, onda, molim vas, stavite ovaj Goldbergov plan u mapu Givant Seren.
— Sa zadovoljstvom — rekoh. Preuzeo sam papire, izvukao iz regala mapu Givat Seren i stavio u nju Goldbergov plan. Tek što sam to obavio, kad u sobu nahrupi Feintuch.
— Što radite ovdje? — planuh ljutito jer sam već pomalo gubio strpljenje. — Zašto niste na sastanku? Stari je već ionako loše volje! Želite li da bude loma?
— Upravo krećem. Svratio sam samo po Goldbergov plan.
— A što će vam baš sada Goldbergov plan? Upravo sam ga stavio u mapu
Givat Seren. Da ga opet vadim? Pa to je nevjerojatno! Svi me samo izrabljuju. A ja, budala, dopuštam da me svi iskorištavaju.
Feintuch se vidljivo zbunio.
— Ja sam samo htio ponijeti Goldbergov plan Mayeru — mucao je
ispričavajući se. — Uostalom, kakvo je vaše mišljenje o tom planu?
— Nije loš. Ali volio bih znati što kaže Stari.
Feintuch uze plan da ga odnese Mayeru. Prije nego što je otišao, rekao mi je još kako bi Stari volio da pregledam listu stanara predvidjenih za stambeni projekt
Šekem i da napišem o tome izvještaj Sternu.
Odmah sam se prihvatio posla. Dok sam još pregledavao listu, pojavi se
Feintuch. Mayer traži da smjesta dodjem.
— Zar vi mislite da imam četiri para ruku? — primijetih s opravdanim
prijekorom, pobrah spise i podjoh Starome. Mayer je htio čuti moje mišljenje o arhitektonskim vrijednostima projekta Ramat Aron. Rekao sam mu otvoreno da su kuće preblizu jedna drugoj i da su prozori premaleni.
Kirschner poče zamuckivati:
— Uvijek isto — reče.
— Tim gore — odvratih mu oštro, dodavši kako je to samo dokaz više da se tako ne može nastaviti.
Stari mi je dao sto posto za pravo, smjesta premjestio Kirschnera u drugi odjel (taj će me odsad progoniti sa svom svojom mržnjom, pomislih) i naložio mi da preuzmem projekt Ramat Aron. Odmah sam poslao po Feintucha i zatražio od njega da mi u roku od dvadeset i četiri sata, dade točan izvještaj. Zatim sam naručio kola, odvezao se u Ramat Aron, potanko raspravio o problemima s arhitektom, provjerio planove, odlučio se za neke manje ispravke, a inženjera koji je nezadovoljno gundjao, otpustio bez prava na otpremninu. Potom sam se vratio u svoj ured.
Tamo su me već očekivali s velikim uzbudjenjem. Kirschner, koji mi je zavidio na meteorskom usponu, počeo je iza ledja šuškati protiv mene. Problijedio je kao krpa kad mi je prišao Feintuch i rekao da me Stern zove na hitan dogovor.
Podnio sam Sternu podroban povjerljivi izvještaj o sadašnjem stanju projekta.
Nisam štedio kritičke primjedbe na polagani tempo rada.
— Ali, Šterne, vi morate uvidjeti — zaključio sam — da ja ne mogu preuzeti nikakvu odgovornost bez odgovarajućih ovlasti.
Stern je to shvatio, odmah sazvao izvanrednu sjednicu izvršnog odbora i
obznanio članovima svog štaba da me imenovao svojim zamjenikom. Mayer je pokušao s nekim bijednim natuknicama o tome kako imam relativno kratak radni staž, ali Stern je već bio navikao na takve intrige protiv mene. Na kraju se demonstrativno rukovao sa mnom i glasno mi, tako da svi čuju, izrazio svoje povjerenje.
Kad sam se vratio u svoj ured da još jednom na brzinu pregledam spise za Givat Seren, našao sam tamo novog čovjeka. Mayer mi ga je predstavio. Bio je to gospodin Ćešuan, kojemu sam smjesta povjerio važan posao u registraturi.
— Ja nesumnjivo nisam nikakvo čudovište — rekao sam mu — ali zahtijevam da se radi točno i savjesno. Posebno mi je stalo da moji ljudi za vrijeme uredovnog vremena, dakle u vrijeme kada stranke dolaze u ured, ne odlaze na sastanke. To može dovesti do vrlo nezgodnih situacija.
Pošto sam svome tastu dodijelio kompletni stambeni blok u Ramat Ganu i
podigao mali predujam na svoju plaću, završio sam radni dan.
Otada radim u središnjem uredu Amidara. Stranke se primaju dnevno od 11 do 13 sati, soba 314. Ne nadjete li me u sobi, znači da sam upravo na sastanku.
Izvolite sjesti.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Apr 21, 2012 2:48 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Nije fer, Davide

OD NOVOG STARO

Naša se turistička propaganda trudi da se sazna kako u zemlji Izrael svaki
brežuljak, svaka stijena, svaka stopa zemlje podsjeća na našu biblijsku prošlost.
Stojimo na povijesnom tlu naših predaka. Na žalost, istodobno sjedimo na
suvremenom aluminijskom pokućstvu naših potomaka.
Počelo je s Kasjom. Ona je prijateljica moje žene i lovac na starine. Jednog crnog petka izišle su zajedno, a kad su se vratile, počelo je.
Usred naše blagovaonice je prekrasan moderan stol za blagovanje, uvezen iz Danske, zemlje koja proizvodi najukusnije pokućstvo.
Moja najdraža udari po njemu nogom, što je za nju očigledan znak da joj se nešto gadi.
— Užasno. Takav neukus nad neukusima. Ne može se ni usporediti sa
starinskim pokućstvom koje je u kulturnih ljudi posve obična stvar. Od danas kupujemo samo starinsko pokućstvo.
— Ali ženo, što te spopalo? — odvratih joj. — Što ti ne valja u našem stanu?
— Ne valja atmosfera — reče.
Slijedećeg dana otputi se s Kasjom i dovuče nisku stolicu, što je mjesto sjedišta imala neku vrstu protusjedišta od tankih konopa. Prema Kasji-nom tumačenju, to je »rustikalni original« i one su ga kupile vrlo povoljno. Ipak sam htio saznati čemu služi.
— U dekorativne svrhe — pouči me moja supruga. — Od toga ću načiniti
toaletni stol.
Povoljnu kupovinu trebalo je zahvaliti Wexleru. U našoj zemlji djeluju
sveukupno tri školovana trgovca starinama: Wexler, Josef Azizao i mladi
Bendori u Jaffi, koji je istodobno i stručni restaurator, a to znači: on stručno pretvara novo pokućstvo u staro. Velika Trojica čvrsto i neumoljivo vladaju nad dvadeset osam donekle autentičnih komada koji kruže Izraelom od ruke do ruke i od jednog trgovca starinama do drugog. Izrael nije samo vrlo mlada nego i vrlo
siromašna zemlja, a što se tiče staroga stilskog pokućstva vjerojatno najsiromašnija na svijetu. Ni na ilegalnim doseljeničkim brodovima, niti na
kojekakvim letećim sagovima nisu se ovamo mogli unijeti oveći predmeti iz doba Luja XIV, a kamo li Luja XVI. Ako tu i tamo iskrsne kakav komadić baroka i ostatak ampira, to svi profesionalci saznaju već za pet minuta. Kad se samo sjetim slavnog firentinskog ormarića za šivanje u Kirjat Bialiku ...
— Sve moje prijateljice htjele bi se domoći tog ormarića — šaputala mi je žena usplamtjelih očiju — ali vlasnici traže tisuću dvije stotine funti. To je trgovcima preskupo. Oni čekaju.
— A prijateljice?
— One ne znaju adresu.
U tome i jest tajna trgovaca starinama: u adresi. Kad imaš adresu, imaš i starinu.
Bez adrese, nema ništa. Punokrvni trgovac starinama prije bi umro na mukama nego izustio i djelić adrese.
Tako se npr. nikada nije saznalo ime pravog vlasnika onoga napuljskog
djedovskog stajaćeg sata (1873) što istodobno pokazuje i mjesečeve faze. U zadnjih pola stoljeća, doduše, pokazuje samo pomrčinu mjeseca jer je u medjuvremenu zardjao dio zupčanika koji se više ne može nadomjestiti, tako da cijela ta krasota više ničemu ne služi, osim možda kao toaletni ormarić. Od tada, kao i uvijek, prijateljice moje žene upravo žude za tim komadom. Kasja pak, sa svoje strane, više drži do zlatne krletke (1900). Ovu sjajnu prigodnu kupovinu omogućio nam je tajnim kanalima Bendori, prokušani restaurator tipa »iz novoga staro«. On ga je otkupio od nekog doseljenika iz Kenije, koji ga je najprije, posredništvom Wexlera, prodao Azizau. Azizao je mojoj ženi pribavio i originalnu vindsoršku nogu stola, ogromnu, široku, s kovrčastim intarzijama; silna radost i — silna težina.
— Što će ti taj nevjerojatni rezervni dio? — upitao sam ženu pošto su dva
nosača otišla.
Odgovorila mi je neodredjeno. Rekla je kako se nada da će Azizao odnekle izvući još koju sličnu nogu stola, pa kad ih budemo imali dovoljno, moći ćemo pokušati sastaviti stol.
U svakom slučaju, naš je stan sada pun atmosfere. Ne možete zakoračiti a da se pri tom ne spotaknete o rokoko ili renesansu. Gosti odlaze od nas već dobrano patinirani. S vremena na vrijeme zazvoni telefon, a kad se javim, na drugoj strani netko spusti slušalicu. Znam: to je Wexler. S vremena na vrijeme najbolja supruga na svijetu bunca u snu. Nešto poput »Kirjat Bialik« i »ormarić za šivanje«.
Kap koja je prevršila mjeru, bijaše bidermajerski sekreter. U to sam doba već postao alergičan na korake na stubištu. Svaki put kad bih ih začuo kako se uspinju, oblio bi me znoj. Taj puta koraci su bili osobito teški i s mukom su se uspinjali. Noćni ormarić što su ga prenosili, težio je najmanje tonu. Kao privaga stigao je i sklopivi poljski krevet feldmaršala Hindenburga (1917).
— Ja nisam feldmaršal! — urlao sam. — A zašto si kupila noćni ormarić?
— Da ga stavim kraj svog kreveta.
— Tako. A što će stajati kraj mojeg kreveta? Najbolja supruga na svijetu kupuje uvijek samo po jedan komad. Jednu stolicu, jedan svijećnjak, jedan noćni ormarić. Kao da nemamo dva kreveta, a sada još i sklopivi Hinderburg.
— Dobro, dobro — tješila me. — Pokušat ću mu naći par.
Ujutro sam se uputio Wexleru. Moja je odluka bila čvrsta.
Wexler upravo bijaše zabavljen nekom vrstom unutrašnje dekoracije. Nasumce je prebirao po starim predmetima i razbacivao ih na sve strane. Taj nered je nešto poput obilježja sposobnog trgovca starinama: što je veći i nepregledniji, to se duže mora tražiti kako bi se nešto pronašlo, pa je time i veća radost nalaznika.
Ženskog nalaznika, razumije se.
Rekao sam Wexleru neka se ne da smetati i ogledao se po njegovoj trgovini. Na jednom zidu visio je zemljovid Izraela na kojemu bijaše zabodeno desetak raznobojnih zastavica. Zastavice su imale natpise poput »renesansna klupica«, »španjolski gobleni« (1602) i — dakako, u blizini Haife — »firentinski ormarić za šivanje«. Na sjeveru Tel Aviva bila je zabodena crna zastavica: »novo uvezeno, bidermajerski sekreter, poljski krevet«.
Krv mi se sledila u žilama. Sve je to bilo u našem stanu.
Predstavio sam se kao Cvi Weisberger. Wexler me nemarno pogleda, na brzinu prelista neki album s fotografijama i upita me, zlurado se smiješeći:
— Kako vaša vindsorska noga od stola, gospodine Kishon? Wexlera ne možete prevariti. Wexler zna sve... A kako vaša gospoña supruga? — zapita uljudno.dj— Hvala, dobro je, gospodine Wexleru — rekoh.
— Ali ona nikako ne smije saznati da sam bio kod vas. Da li je očekujete?
Teleprinter u kutu tipkao je obavijest:
»MADAME RECAMIER UŠLA PRIJE DESET MINUTA U AZIZAOVU
TRGOVINU STOP U POTRAZI ZA BAROKNOM HARFOM STOP«
Wexler uništi vrpcu i predvidje:
— Ona će, vjerojatno, sada poći Bendoriju, jer ovaj ima adresu barokne harfe. Preostaje nam, dakle, još oko pola sata vremena. Što ste željeli?
— Gospodine Wexleru — rekoh — prodajem.
— U pravu ste. Nema smisla mjesecima sjediti na starinama. Nadam se da niste još nikome ništa rekli?
— Ne, samo vama. Ali molim vas, pošaljite kupca u vrijeme kad moja žena nije kod kuće.
— Što, zar kupca na adresu?. Pa to bi bilo samoubojstvo! Mi smo čak odustali
d toga da im vežemo oči: ni to više nije pouzdano. Prepustite vi to samo meni.
Crveni telefon na Wexlerovu stolu davao je čudan signal. Wexler podiže
slušalicu, posluša nekoliko sekundi pa je zaklopi. Zatim stade pred kartu i
premjesti zastavicu s natpisom »barokna harfa« na sjever Tel Aviva. Madame Recamier upravo je kupila harfu...
Organizacija je savršeno funkcionirala. Wexler je obavijestio Bendorija o
predstojećoj likvidaciji adrese. Bendori je smjesta proslijedio vijest Azizau a ovaj se odmah bacio u lov na nove mušterije, pod prividnom adresom slaboumne žene nekoga američkog milijunaša.
Točno u podne uputila se najbolja supruga na svijetu na svoju dnevnu
inspekciju, a točno u dvanaest i trideset pojavila se tri gluhonijema nosača koji ugovorenim znakom dokazaše da ih šalje Wexler i počeše prebacivati naše pokućstvo u Jaffu, Bendoriju. Točno u 13 sati bio sam sâm u gotovo praznom stanu. Legao sam na preostali kauč (1962) i zapjevušio neku veselu pjesmicu.
Otprilike pola sata kasnije ponovno sam začuo one zlosretne teške korake na stubištu. Požurio sam prema vratima. Nebesa, sve je opet bilo tu: stolac od konopa, vindsorska noga stola, Hindenburg i harfa.
— Dragi! — kliktala je iza cijele te gomile moja supruga. — Imala sam
izvanrednu sreću! Zamisli samo što sam pronašla: drugi sekreter i... i... — Plač.
Ugledala je prazan stan.
— Guje jedne! — jecala je. — Vi, licemjerne varalice! Azizao mi je rekao da se radi o adresi neke sulude milijunašice iz Južne Amerike ... A ja ... I sad ... Sva moja uštedjevina otišla je k vragu ... O, vi propalice jedne...
Zaista nešto nesvakidašnje: to da jedna te ista starina kruži medju jednim te istim kupcima, to sam već znao, ali da će moja vlastita žena kupiti pokućstvo svoga supruga... Zagrlio sam je i tješio, a ona neprestance jecala.
— Smiri se, draga. Sada odmah idemo u Kirjat Bialik da kupimo firentinski
ormarić za šivanje ...
Kako smo uspjeli pronaći adresu, to ne spada ovamo. Bit će to još godinama predmet žučnih rasprava u krugovima trgovaca starinama. Kasja nam je ispripovjedila kako Wexler sumnjiči moju ženu da se preko noći sakrila kod njega u jednom ampirskom ormaru, odakle je prisluškivala razgovor što ga je o ormariću za šivanje vodio s nekim poslovnim suradnikom.
Taj divni komad pridonosi atmosferi u našem domu zasad tek u nižoj ulozi, kao noćni ormarić. A mi se danas ubrajamo u vodeće stručnjake za starine u našoj zemlji. Svi su radari i teleprinteri podešeni na našu adresu. Upravo jučer je Azizao pao preda me na koljena i preklinjao me da mu bilo što prodam kako bi
mogao nastaviti trgovačku djelatnost. Izbacio sam ga. Ormarić za šivanje ostaje u nas. To remek djelo firentinske stolarske umjetnosti donijelo nam je prvo mjesto medju antikvarskim moćnicima. Sada je devet od ukupno dvadeset osam komada u zemlji, u našem posjedu. Ništa nismo htjeli prodati i to je paraliziralo tržište. Wexler i Azizao su pred bankrotom. Jedino nam još pomalo konkurira mladi Bendori, prokušani restaurator i umjetnik za preobrazbu novoga u staro.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 22, 2012 8:04 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Nije fer, Davide

GDJE SE PSIĆU HOĆE

Cvinjija, to kopile iz mongolske stepe, otkrio sam jednog studenog jutra u momtada još vrlo njegovanom vrtu. Moglo je biti oko pet sati, doba kada većina ljudi još spava — s iznimkom političara, koji moraju vrlo rano ustajati jer bi inačes tao kotač povijesti. U taj tmurni jutarnji sat, dakle, začuo sam izvana ispred prozora tihi, očajnički cvilež. Razgrnuo sam zastore i pospano proškiljio kroz prozor. Nasred mog, ponavljam: tada još vrlo njegovanog vrta ugledao sam posve malo psetance kako malim šapicama ruje po vrtu i s velikim tekom proždire travu. Psetance bijaše ne samo vrlo maleno i vrlo bijelo, nego i vrlo neodredjene pasmine i potpuno nesposobno da uskladi svoje četiri noge.
Upravo sam htio ponovno navući zastore i vratiti se u topli krevetac, kadli se najbolja supruga na svijetu probudila i zapita:
— Što je to?
— Štene — odgovorih neraspoloženo.
— Je li živo?
— Jest.
— Pusti ga onda unutra.
Otvorio sam vrtna vrata. Vrlo mlado psetance doklatilo se u spavaću sobu i pomokrilo se na crveni sag.
Htio bih ovdje primijetiti da mi nije osobito drago kad netko mokri po mojim sagovima. Zato sam dograbio to malo bijelo klupko i iznio ga opet u vrt. Potajno sam se nadao da će se Svevišnji, koji bdije nad pticama u šumama, pobrinuti i za psetance u vrtu.
Nije se pobrinuo. Psetance je, dapače, počelo tako prodorno zavijati i cviliti da je iz susjedne kuće dojurila gospodja Kaminski, još u kućnom ogrtaču. A gospodja Kaminski u kućnom ogrtaču nije osobito lijepa slika i prilika, pa ni ono što nam je izgovorila nije bilo osobito lijepo. Nešto se izmijenila pošto je ugledala uzrok te jutarnje vike. Održala nam je predavanje kako bi nas uvjerila da bezuvjetno moramo posvojiti to siroče. Nije propustila spomenuti ni onu malo poznatu činjenicu da je pas vjerna životinja, i ne samo vjerna nego takodjer i pametna i čista životinja. Moglo bi se mirne duše reći, kao što je mirne duše rekla i gospodja Kaminski: pas je, osim možda vlasti, najbolji čovjekov prijatelj.
— Ako je to sve tako kako vi kažete, gospodjo Kaminski — usudio sam se
dobaciti — zašto onda sami ne posvojite psetance?
— Pa nisam valjda mešuge?5*— kratko odgovori ljubiteljica pasa. — Kao da i bez toga nemanm dosta briga?

* Šašav.

I tako se, eto, dogodilo da smo doista posvojili to vrlo mlado psetance.
Obiteljski savjet, što smo ga odmah zatim sazvali, zaključio je nakon žive
rasprave koja se vodila izmedju moje žene i mene, da se vrlo mladom, vrlo malenom psetancu nadjene ime Cvinji, zbog pjegavih ušiju, možda zato što to ime odzvanja nekako poput mongolske stepe ili iz nekog drugog razloga, ne sjećam se više.
Uskoro se Cvinji u nas osjećao kao kod kuće i ugnijezdio u našim srcima. Nijega bilo teško hraniti jer je proždirao sve čega bi se dočepao: dugmad, konopce, ručne satove, sve moguće. Volio je takodjer prenositi crkotine manjih životinja izsusjedova vrta u naš. Bio nam je dirljivo privržen i vjeran, i svaki put bi, kadbismo ga pozvali, od silne radosti mahnuo kratkim repićem, pogotovu kad bi nam u ruci ugledao madjarsku salamu. Za vrlo kratko vrijeme naučio sam gaslušati moje zapovijedi. Evo nekoliko primjera:
— Sjedi! (Cvinji naćuli uši i lizne me po licu.)
— Skoči! (Cvinji se češe po trbuhu.)
— Daj šapu! (Cvinji se ne miče.)
Mogao bih navesti i cijeli niz primjera, ali se i iz ovih nekoliko može zaključit kako Cvinji nije bio nikakav tupavo kroćeni, ponizni pas koji sluša mehanički, već nezavisno biće koje misli svojom glavom.
Šteta samo što je stalno mokrio po sagu.
Piškio je stalno, i to uvijek samo po sagu.
Zašto? Ne znam.
Sudeći prema novoj dubokoj psihologiji, uzrok toj nesretnoj navici mogao bi se naći u nekom traumatskom doživljaju u djetinjstvu ili u nečemu još ranijem.
Možda je Cvinji došao na svijet u nekom polju makova, pa zbog toga mora piškiti. Uostalom,uzroci su sporedni a mrlje ostaju mrlje.
Nisam se htio pomiriti sa Cvinjijevim čudnim navikama pa ga započeh vrlo
smišljeno odgajati.
— Zabranjeno je mokriti na sag — rekoh mu polako i razgovijetno, mašući pri tom poučno prstom. — Zabranjeno, čuješ li? Zabranjeno! Fuj!
Svaki put kad bi prekršio zabranu, progovorio bih mu nešto strožim glasom i prst podigao još više. S druge pak strane obasipao bih ga pohvalama, poslasticama i gladio ga kad bi zabunom taj posao obavio u vrtu, koji se u to doba doimao još donekle uredno, a tek će postupno ogoljeti pod djelovanjem Cvinjijevih zubi što sve više rastu i jačaju.
Vjerojatno je Cvinji na temelju moga vrlo promjenljiva ponašanja zaključio kako su ta dvonožna, tren bijesna, tren nježna stvorenja s kojima ima posla, vjerojatno vrlo ćudljiva ...
Tko bi shvatio ljude ...
Kako Cvinji nikako nije mogao shvatiti ni slijediti ni najosnovnije higijenske zakone, morao sam svaki put iznova izmišljati sve složenije odgojne mjere.
Planirao sam neku vrstu eskalacije. Najprije ću ga naviknuti da ne mokri po crvenim sagovima već po nekima druge boje, a onda ću ga izmamiti iz kuće kako bi obavio nuždu vani, ponajbolje u susjedovu vrtu.
Slijedeći taj cilj, pokrio sam naš crveni sag sivim, te mu za svako mokrenje u sivom dao za nagradu kobasicu.
Kad su prošla oko dva tjedna a Cvinji se za to vrijeme već navikao na sivi sag, ponovno sam otkrio crveni sag. Cvinji, koji tog trenutka bijaše u vrtu, smjesta dojuri veselo lajući i popiški se na crveni sag. Psi su, zna se, vjerni.
Time, naravno, moja pedagoška zaliha ni izdaleka još nije bila iscrpljena.
Odlučio sam u Cvinjiju probuditi ljubav prema prirodi. Kupio sam mu dugačku zelenu uzicu i svake noći s njim šetao. Krasna šetnja po krasnoj okolici, još k tome po mjesečini. Cvinji je, začudo, cijelim putem bio vrlo suzdržan. Tek pred kućom postajao bi nemiran, i kad bih otvorio vrata, u skoku bi se našao na sagu i dao se na posao.
S vremenom sam se počeo pitati čemu sve to, zašto ja sve to zapravo podnosim.
Govorio sam o tom problemu i sa svojom ženom. Ona me prijekorno podsjetila na francuskog filozofa Rousseaua koji je, kao što je poznato, postavio tezu da je sve što je prirodno ujedno i lijepo. Drugim riječima: prirodno je da Cvinji isključivo mokri po sagu.
I što je učinila priroda u svojoj bezgraničnoj mudrosti?
Jednog jutra kad je gospodja Kaminski i opet jednom donijela kosti za psa, ispričao sam joj sve o Cvinjijevim higijenskim poteškoćama, nakon čega mi je ona rekla slijedeće:
— To je zato što ste ga krivo odgojili. Stoga što ne znate postupati sa psima. Krivo se ophodite s njim. Svaki put kad se pomokri na crveni sag, morate mu porinuti njušku u lokvu, zatim ga morate pljusnuti i izbaciti kroz prozor. Tako se to radi.
Premda nisam prijatelj tjelesnog kažnjavanja, učinio sam i to. Cvinji je došao, vidio i popiškio se — gurnuo sam mu njušku u lokvu, pljusnuo ga i izbacio kroz prozor. Ova se procedura ponavljala nekoliko puta dnevno, ali ja nisam popuštao. Životni cilj postao mi je da odlučim Cvinjija od njegovih lošihnavika.
Polako, vrlo polako počeli su se ukazivati plodovi moje strpljivosti. Cvinji je ipak nešto zapamtio i nečega se odučio. To nije ipak bila kakva-takva
zadovoljština.
On, naravno, još uvijek mokri po crvenom sagu, ali odmah zatim posve sam, bez
moje pomoći, skače kroz prozor i čeka da ga pohvalim i da mu dadem slatkiš.
Ipak nekakav uspjeh.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Pon Apr 23, 2012 8:20 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Nije fer, Davide

SAMO BEZ SKRETANJA

U ovo naše doba kad vrijednosti sve manje vrijede, kada čak pojmovi kao
»pravda« postupno gube svoje pravo značenje, postoji zadivljujuće uporna skupina ljudi koji se do zadnje kapi tvoje krvi bore za pravdu. Nazivaju ih odvjetnicima. Oni se tako dobro snalaze u labirintu zakona, da čak i ne opaze kada se izgube. Glavno je da je sve po zakonu.
Jednoga predvečerja prošle sedmice iskrsnu pred vratima našega stana spodoba koja uskoro zatim poprimi očigledne obrise policajca. On mi uruči poziv da seslijedećeg jutra u 8 sati moram pojaviti u najbližoj policijskoj stanici.
Moja žena promotri poziv i problijedi.
— Zašto te tako hitno pozivaju? — pitala je. — Što si učinio?
— Ništa — odgovorih joj.
Žena me upitno pogleda.
— Ne bi smio poći sam. Povedi odvjetnika.
— Zašto?
— Ne pitaj tako glupo. Zato da imaš nekoga uza se ukoliko zapadneš u
neprilike.
Činjenica da je moja žena prvi put u životu upotrijebila riječ »ukoliko«,
djelovala je na mene duboko demoralizatorski. Još iste večeri posjetio sam dra Jonathana Shay-Sheinkragera, nadaleko poznatog pravnika koji važi za jednog od najvještijih odvjetnika u našoj zemlji. Shay-Sheinkrager je tražio da mu potanko iznesem slučaj, neko vrijeme razmišljao, a onda mi saopćio da je spreman preuzeti moju obranu. Potpisao sam potrebne dokumente, koji odmah postadoše punovažni, i olakšano otišao kući.
Slijedećeg jutra teška srca oprostio sam se od svoje bračne družice i u pratnji svog odvjetnika otputio se u policijsku stanicu. Dežurni policijski narednik, brkati mladi čovjek primio nas je prijazno. Preletio je pogledom poziv što mu ga je Shay-Sheinkrager uručio, bez mnogo okolišanja posegao u ladicu i izvukao kožnu aktovku koju sam izgubio nekoliko tjedana prije.
— Našli smo vašu torbu, gospodine Kishone — reče uz slavodobitni osmijeh.
— Evo je.
— Velika vam hvala. Cijenim vaš trud. — Pose-goh za torbom i spremih se otići.
Ali pravio sam račun bez odvjetnika.
— Vrlo dirljivo — reče Shay-Sheinkrager i sarkastično napuči usne. — Smijem li vas, gospodine inspektore, upitati odakle znate da se radi upravo o torbi mojeg klijenta?
Narednik se dobrohotno nasmiješi.
— Našli smo u torbi račun praonice rublja na gospodinovo ime.
— I nije vam palo na pamet — nastavi Shay-Sheinkrager — da bi torba mogla biti vlasništvo praonice?
— Torba je moja — uvjeravao sam odvjetnika. — Prepoznao sam je odmah po mrljama od jogurta na desnoj strani.
— Molim vas, ne miješajte se u nejasan slučaj — prigovori mi Shay-
Sheinkrager. — Gospodine inspektore, molim vas da načinite protokol.
— Kakav protokol? Uzmite torbu i idite.
— Zaista, trebalo bi da idemo — složio sam se. — Tu više nemamo što tražiti.
Moj odvjetnik pridje prozoru, prekriži ruke na ledjima i zagleda se napolje.
Nakon otprilike jedne minute on se okrenu:
— Ja ću vam reći što još treba učiniti, gospodo. Treba istražiti sadržaj torbe.
Muk. Shay-Sheinkrager je, naravno, imao pravo. Kako sam mogao biti tako glupda mi to već prije nije palo na pamet? Tu se i opet vidi razlika izmedju laika i školovana poznavatelja materije.
— E, pa onda ćemo je otvoriti — uzdahnu narednik i posegnu za torbom.
— Prosvjedujem! — baci se Shay-Sheinkrager kao tigar na torbu. — Sporni objekt svakako se mora otvoriti u prisutnosti ovlaštena svjedoka.
S jasno vidljivim znacima samosavladjivanja narednik je zakovrčao svoj brk i pošao po kolegu. Kad su ušli, obojica su bila pomalo zajapurena od ljutine.
— Gospodine Kishone — započe moj odvjetnik saslušanje — hoćete li nam, molim vas, sastaviti popis predmeta koji su, koliko se sjećate, činili sadržinu ove torbe?
— Rado bih — odgovorih — ali se ne mogu sjetiti.
— Tim bolje — reče narednik i ponovno pokuša otvoriti torbu.
Moj ga odvjetnik i opet spriječi.
— Priznanje moga klijenta da ne može rekonstruirati sadržaj aktovke, ne znači pravno da aktovka u vrijeme kad ju je izgubio nije sadržavala predmete od vrijednosti.
Pogledi što su mi ih na to uputila obojica narednika, ne bi se ni uz najbolju volju mogli nazvati »ljubaznima«. Shay-Sheinkrager se, čini se, na to već bio navikao.
Ne obazirući se na njih, povuče me u stranu.
— Molim vas, od sada nemojte progovoriti ni riječi a da prije toga mene ne pitate — strogo mi naloži. — Od sada je stvar u mojim rukama.
Zatim otpoče suhoparnim ali jasnim stručnim jezikom diktirati protokol:
— Na temelju dobrovoljno date izjave moga klijenta, te ni najmanje ne
prejudicirajući njegova prava kao jedinoga zakonskog vlasnika spornoga
nadjenog predmeta, ovime se ustanovljuje da moj klijent, budući da se ne sjeća u potpunosti, ne može dati dužne podatke o sadržaju aktovke što se u vrijeme sastavljanja ovog protokola nalazila na policijskoj stanici u kojoj je protokol načinjen, a dežurni organ po znanju i savjesti pripisuje nekoliko dana prije nadjenu aktovku o kojoj je riječ u vlasništvo moga klijenta i...
— Samo trenutak — prekide ga narednik i ustade kako bi iz susjedne sobe
doveo inspektora.
I prije no što je inspektor mogao riječima izraziti svoje negodovanje, Shay-Sheinkrager mu se predstavio i zamolio ga da u ovoj nezgodnoj stvari bude pošten i objektivan. Tada se još jednom obrati meni:
— Po službenoj dužnosti moram vas upozoriti da od sada svaka riječ koju
izgovorite može biti upotrijebljena protiv vas.
Zapitao sam da li moram položiti zakletvu, ali me on umirio:
— Tako daleko još nismo stigli.
Pošto su svi prisutni potpisali protokol, Shay-Sheinkrager objasni glasno i
polako:
— Moj se klijent slaže da se sporni nadjeni predmet otvori.
Inspektor zavuče ruku u aktovku i izvadi olovku.
— Gospodine Kishone — zapita moj odvjetnik oštro naglašavajući svaki slog— je li to vaša olovka?
Pogledao sam olovku. Bila je kratka i istrošena, posve obična.
— Kako bih to danas mogao znati?
U Shay-Sheinkragerovim očima bijesnu sveti plam.
— Gospodo, sada je najvažnije zadržati hladnokrvnost. Gospodine Kishone, jeste li potpuno sigurni da ovaj pisaći alat ne možete prepoznati kao sastavni dio pisaćih potrepština koje stalno upotrebljavate?
— Već sam vam rekao da ne mogu.
— Onda zahtijevam da se odmah pozove zapovjednik četvrti.
— Zapovjednik četvrti? — zapjeni se inspektor.
— A zašto, ako vas smijem pitati?
Smio je pitati. Svako je pitanie mom odvjetniku bilo dobrodošlo, jer je na svako imao odgovor. Ovaj put odgovor je glasio:
— Gospodine inspektore! Ako je tzv. »pošteni nalaznik« stavio u ovu aktovku olovku koja ne pripada mom klijentu, onda je isto tako mogao izvaditi iz nje možda neki vredniji predmet.
Nakon nekog vremena pojavio se zapovjednik četvrti i već na vratima
zaprepašteno poskočio.
— Za boga miloga! Shay-Sheinkrageru, vi ovdje? Zar opet? To ne može biti istina.
Ni ovaj put se moj odvjetnik nije dao smesti. I dalje je ravnodušno hodao goredolje.
Nakon nekog vremena ustobočio se pred zapovjednikom četvrti. Glas mu
je zvučao važno:
— U ime svoga klijenta ovime podižem tužbu protiv nalaznika aktovke i to: a) zbog protuzakonite upotrebe pisaćih potrepština koji su vlasništvo moga klijenta, te b) zbog mogućeg prisvajanja predmeta iz nadjene aktovke.
— Treba li to da znači — zapovjednik četvrti će prijeteći — da vi
pretpostavljate kako je posrijedi kradja?
— Svakako. Moj klijent, sa dovoljnom sigurnošću, vjeruje da je u vezi s
aktovkom koje je on vlasnik izvršena kradja u neodredjenim razmjerima.
— Lijepo — prostenja zapovjednik četvrti. — Tko je pronašao tu prokletu
aktovku?
Narednik je zlovoljno prebirao po papirima.
— Dežurni prometnik. Prekjučer poslijepodne.
— Zar želite policajca optužiti za kradju? — upita me zapovjednik četvrti.
— Ne odgovarajte! — Shay-Sheinkrager mi priskoči i začepi usta. — Ni riječi! Oni vam hoće namjestit pušku. Poznajem ja njihove trikove.
— Gospodine zapovjedniče četvrti — nastavi on službeno — onome što je
rečeno mi više nemamo što dodati. Daljnje izjave dat ćemo samo pred
nadležnim sudom.
— Kako god želite. Vama je, nadam se, jasno da ste malo prije uvredljivo
optužili javnog službenika.
— Ulažem prigovor! — zaurla Shay-Sheinkrager. — Ovo je gotova ucjena!
— Ucjena? — I zapovjednik četvrti naglo podigne glas. — Vi vrijedjate
uniformiranog policajca na dužnosti! Osamnaesti paragraf Kaznenog zakonika.
— Prigovor. Pozivam se na dodatak broj 47 Propisa o dužnostima i pravima organa javne sigurnosti. »Službeni list« broj 317!
— O tome će odlučiti nadležni sud — zakriješti zapovjednik četvrti i okrene se meni. — U ime zakona, vi ste uhapšeni!
Shay-Sheinkrager me otprati do ćelije.
— Gore glavu! — reče. — Ništa vam ne mogu. Nemaju dokaza protiv vas. A mi ćemo dokazati krivicu policajca i, ako treba, ishoditi nalog za hapšenje ministra unutrašnjih poslova. Neka nam onda on objasni zašto nisu uhapsili »poštenog nalaznika«. Spavajte dobro. Obavijestit ću vašu ženu. — Nakon toga se oprostio od mene sa čvrstim stiskom ruke punim utjehe.
Ništa tu ne pomaže: najbolji prijatelj usamljenog zatvorenika je njegov
odvjetnik. Mogu biti sretan što je moj odvjetnik takav briljantni um. Možda čak ishodi da me uz kauciju i puste.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Književnost ~ -> Efraim Kišon Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana 1 od 1

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras - Anwalt - legal -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon