Miroslav Krleža

foryou10 · Iskusni član

Smatram da jedan od knjizevnih velikana zaslužuju da se nađu na ovom forumu.

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. – Zagreb, 29. prosinca 1981.), književnik i enciklopedist, po mnogima najveći hrvatski pisac 20. stoljeća.
Životopis
Rođen u Zagrebu u građanskoj obitelji niže-srednjega socijalnoga statusa (razdoblje opisano u dojmljivoj prozi "Djetinjstvo u Agramu"), Krleža pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu, te neposredno uoči 1. svjetskoga rata, u doba Balkanskih ratova, zadojen jugoslavenskom integralističkom ideologijom bježi u Srbiju. No, srbijanske vlasti nisu bile sentimentalne spram iluzija ovoga mladca, pa je kadet Krleža deportiran u Habsburšku monarhiju i degradiran. Tijekom samoga rata poslan je na bojišnicu u istočnoj Europi (Galicija), no, veći je dio vremena, zbog slaboga zdravstvenoga stanja, proveo po bolnicama i toplicama.
Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, skoro do Radićeva ubojstva, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Donadini, Andrić..). Već je koncem 20-ih godina dominantna osobnost u književnom životu jugoslavenske države, a neke od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) daje tijekom tridesetih, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama.
Približavanjem 2. svjetskoga rata Krležina vjera u komunizam slabi i opada: pojava dijelom povezana s averzijom prema kanonima socrealizma koji su postali obvezatnima u razdoblju zreloga staljinizma, a još više čistkama u kojima je Staljin iskorijenio većinu stare boljševičke garde, a i sve Krležine prijatelje koji su završili kao prognanici u komunističkoj obećanoj zemlji. Zgađen nad svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju – od liberalno-imperijalnih demokracija koje su mu bile odbojne zbog protuhrvatskih makinacija sila Antante, kasnijih geopolitičkih manipulatora u Versaillesu, preko nacističko-fašističkog totalitarizamtotalitarizma kojeg je dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do komunističke diktature (početni entuzijazam o planiranom društvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnošću realsocijalizma), Krleža je 2. svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađan s prijašnjim sudruzima iz komunističke partije.
Nova ustaška vlast ga je dijelom vabila na suradnju (posebno Mile Budak), jer su procijenili da bi im njegov svjetski ugled mogao pomoći da se na cijelu tvorevinu gleda manje neodobravajući. No, on se pasivizirao i odbio vezu s režimom NDH. Nakon komunističke pobjede u ratu i likvidacije Krležina zaštitnika pred ustaškim slobodnim strijelcima, ministra zdravstva i liječnika Krešimira Vranešića, orkestrirane od Đilasa i Moše Pijade, život samoga pisca visio je o koncu, no spasilo ga je prijeratno poznanstvo s Titom.
Neko vrijeme na ledu u doba poraća, reafirmirao ga je i reaktivirao prijekid veza Jugoslavije i Kominforma, poslijeratne inačice Kominterne. U klimi kakve-takve liberalizacije pokreće 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, praktički jedinu "jugoslavensku" instituciju sa središtem u Hrvatskoj, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetničke slobode i oslobađanja od stega socrealizma. Godine 1967. potpisuje "Deklaraciju o položaju hrvatskog književnoga jezika" (vidi Hrvatski jezik), što je dovelo do njegove ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na "nacionalizam" izražen, tobože, u tom dokumentu. U doba Hrvatskoga proljeća simpatizirao je zahtjeve proljećara, no povukao se kad je postalo očito da je Broz odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret (jedina Krležina uspješna intervencija bijaše u smanjivanju zatvorske kazne Tuđmanu). Do konca života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenoga zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krležina života dosta dobro prikazano u nekonvencionalnim višesvezačnim monografijama njegova Eckermanna, Enesa Čengića.

Djelo
Krleža je ostvario golem opus (po različitim brojanjima, njegova sabrana djela obuhvaćaju između 50 i 80 svezaka) koji pokriva kako središnje književnoumjetničke žanrove, tako i atipične ili marginalne zapise (enciklopedijske natuknice, prepiska o raznim temama, putopisi, ....). Rani utjecaji obuhvaćaju skandinavske dramatike kao Ibsena i Strindberga i pjesnika-filozofa Nietzschea, kojima su se kasnije pridružili prozni i pjesnički uradci Krausa, Rilkea i romaneskno djelo Prousta. Iako je često iskazivao averziju i prijezir prema Dostojevskom, u grozničavim dijalozima Krležinih romana i drama vidljiv je trag ruskoga pisca, kao i impresionizma i ekspresionizma koji su dominirali njemačkim govornim područjem prva dva desetljeća 20. stoljeća.
Iako je pokrenuto čak nekoliko edicija, još uvijek ne postoji niti jedna koja bi obuhvaćala cijeli Krležin opus. Dodatno takav eventualni pokušaj otežava i činjenica da je sam autor neprekidno intervenirao u svoja već objavljena djela, što mu se, kao neupitnome autoritetu, zdušno toleriralo.

Poezija
Krležin je pjesnički opus bjelodan izuzetak od vlastite izrjeke: "Tko je propao na svim životnim poljima, preostaje mu još bavljenje poezijom i politikom". Istina, počeo je glagoljivim, whitmanovskim i verhaerenovskim panteističko-egzaltiranim "simfonijama" ("Pan", 1917., "Tri simfonije", 1917.), nabujaloga verbalnoga vatrometa koji je trebao ostaviti dojam ekstatične životne radosti u kojoj se pojedinac gubi u, za njega oslobađajućim, ritmovima kozmosa. No, rezulatat je bio daleko od očekivanoga (kao što su ustanovili i drugi vitalistički panteisti koji su u to doba harali literarnom Europom): razlomljena sintaksa, mnoštvo bizarnih asocijacija i šepava ritmika naveli su srpskog pjesnika i kritika Simu Pandurevića na ironičan komentar o jednom Krležinom stihu u kojem ovaj, u karakteristično groteskno-hiperboličnoj maniri najavljuje razaranje vlastitoga mozga: "Ne sumnjamo da će g. Krleža uspeti u svojim namerama!"
Nakon te faze uslijedila su zrelija ostvarenja, objavljena u četirima zbirkama 1918., 1918., te u lirskim djelima početka 30.-ih. Za te se ostvaraje može konstatirati da pokazuju utjecaj srednjoeuropske proturatne lirike i ekspresionističke poetike. Dominantni senzibilitet je paradoksalna mješavina otupjele otuđenosti i sućuti; najbolje pjesme su nabijene pregnantnim slikama društvene bijede i u njima teku asocijativne struje koje vrtlože više disparatnih mislenih i osjećajnih uzlova u uvirno središte pjesničke slike. Opći je dojam toga dijela Krležina pjesničkog djela zrelost u kojoj je hipernadraženi senzibilitet mladca s kompleksom nacionalnoliterarnoga profeta iz rane faze pretočen u snažni i dojmljivi lirski korpus modernističkoga uklona – korpus u kojem su asimilirani i integrirani utjecaji raznih "izama" – poglavito francuske i njemačke provenijencije (dadaizam, nadrealizam, formalizam, ekspresionizam,..).
No, nedvojbeno najveći Krležin poetski ostvaraj vizionarni je pjesnički kompendij "Balade Petrice Kerempuha", 1936. Za taj se rad autor dobro pripremao: glavnom mu lektirom bijaše Belostenčev monumentalni "Gazofilacij", kao i niz hrvatskih spisatelja koji su pisali na kajkavštini, uključujući Vramca, Pergošića, Habdelića i Brezovačkog. Krleža je u "Baladama" stvorio vlastiti jezik, jezik kojim se nikad i nigdje nije govorilo ni pisalo; savršeni hibridni instrument temeljno kajkavskoga idioma u koji su utkani, virtuozno i funkcionalno, latinski, madžarski, njemački, hrvatski štokavski, talijanski i ini leksemi i stilemi. Cijela se kompozicija ne može okarakterizirati ni kao spjev, ni pjesnička drama, ni na bilo koji konvencionalni način. U tom djelu dominira, najvećim brojem pjesama, glas i vizura hrvatskoga plebejskoga "proroka" Petrice Kerempuha, u auktorovoj svijesti utjelovljenja socijalno i nacionalno gaženoga pučkoga hrvatstva; tematika je raznovrsna, no prevladavaju slike krvi, mučenja, razaranja..., kao i motivi izdaje, prodaje, veleizdaje, odnarođenja.., dok je summa djela "Planetarijom", odulja pjesma u kojoj su sažeti svi glavni hrvatski mitovi i likovi posljednjih 500 godina, od bitaka s Turcima do Starčevića i Supila, od Križanića i Gundulića do Strossmayera. Pri pozornijem čitanju vidljiva je izočnost suvremenijih pojava (npr. Radića), kao i nepostojanje zahvata u predtursku prošlost. No, to je možda objašnjivo i time što "Balade" nisu kanile obuhvatiti svehrvatsko povijesno iskustvo, nego su se uglavnom ograničile (što je i logično, uzme li se idiom kojim su pisane) na duboko proživljen i emocijama prezasićen prikaz sjevernohrvatskoga kompleksa i njegovu socijalnonacionalnu golgotu. Neprevodive na hrvatski standardni jezik, a teško pretakane u strane jezike, "Balade" su istodobno korjenito nacionalna i univerzalna knjiga: mitografija tragičnoga ljudskoga kozmosa, inkarniranoga ovaj puta ne u dogodovštinama kraljeva i velmoža, nego u višestoljetnome iskustvu gaženoga hrvatskoga pučkog kolektiva.

Drame
Miroslav Krleža je izuzetnu tvoračku energiju posvetio dramskomu žanru – činjenica koja ne začuđuje uzme li se u obzir njegova adolescentska fascinacija dramskom literaturom (poglavito skandinavskom), kao i angažman (društveni život, brak, poznanstva) u kazališnome miljeu koji ga je neprestance privlačio.
Iako postoje različite periodizacije Krležina dramskoga spisateljstva, vidljivo je da u ranijoj fazi ("Kraljevo", 1918, "Kristofor Kolumbo", 1918, "Michelangelo Buonarrotti", 1919.) prevladava prometejsko-titanski svjetonazor izražen u likovima herojskih vitalista, ali i groteskne karnevalske sotije u masovkama. Sam je scenski rukopis pod jasnim utjecajem ekspresionizma i eksperimentalnih kazališnih strujanja (poigravanje sa zvucima, rasvjetom, jurnjava i tučnjava po pozornici, retorika likova koja je više nalik na deklamatorske političke proglase); ukratko, to su eksperimentalni komadi koji, iako prikazuju povijesne ličnosti iz renesansnoga miljea, jasno izražavaju piščevu vjeru u budućnost koju je pobudila komunistička revolucija u Rusiji (uostalom, dosta čestom pojavom u Europi neposredno poslije 1. svjetskoga rata bijaše kombinacija kazališnoga eksperimentiranja i lijeve radikalne ideologije).
U drugom dijelu stvaralaštva Krleža piše radnjom i energijom nabijene dramske komade u kojima se koriste neki ekspresionistički postupci, no u funkciji realističkoga prikaza socijalnih i nacionalnih previranja posljednjih dana Austro-Ugarske i nastanka nove države ("Galicija", 1922, "Golgota", 1922, "Vučjak", 1923.).
Treći dio piščeva dramskoga opusa ujedno je i najpoznatiji: u ciklusu o Glembajevima, autor se vratio skandinavskim naturalističko-simbolističkim uzorima svoje adolescencije. U prikazu pada i rasapa magnatske obitelji Glemabajevih, te drugih osobnosti iz staleža visokoga građanstva, Krleža je, uzme li se u obzir energija i sustavnost koje je uložio u tu trilogiju ("U agoniji", 1928, "Gospoda Glembajevi", 1928, "Leda", 1932), stvorio pomalo neobičan korpus. Posve sigurno snažni ostvaraj psihološkoga naturalizma, piščev najpoznatiji dramski ciklus je stilski anakron: u doba radikalne eksperimentalne poetike, koja se proteže od Pirandella preko Brechta do poslijeratnih Ionesca i Becketta, Krleža je ignorirao kazališno inovatorstvo i vratio se predčehovljevskim uzorima. Motivi za to ostaju nejasni, no vjerojatno su u vezi s piščevim približavanjem građanskim slojevima, kojima je lakše bilo apsorbirati konvencionalniju dramaturšku poetiku. Bitno je i naglasiti da je ovo jedini dio Krležina stvaralaštva u kojem on tematski i stilski zaostaje za glavnim strujanjima svoga vremena (što se nikako ne bi moglo reći za poeziju, novelistiku, roman, esej i memoarsku publicistiku).
Poslijeratni auktorov opus tvori nekoliko drama od kojih su najpoznatije "Aretej", 1953 i "Saloma", 1963., dramske fantazije izvan realističkoga miljea (miješaju se prostorni i vremenski planovi, situacije i likovi) koje problematiziraju politiku, rat i povijest – tekstovi koji su možda interesantniji za čitanje nego za izvođenje.
Za Krležin mnogohvaljeni dramski opus može se reći da sadrži veoma vrijedna djela koja su među temeljcima hrvatskoga dramskog repertoara, no, u cjelini, nije kakvoće ni snage njegova stvaralaštva u drugim književnim medijima. Dijelom je tomu pridonijela dominacija filma, koja je potisnula bilo kakvu dramaturgiju na margine, a i kontinuacija eksperimentalnih gibanja na europskim pozornicama koje autor, zbog više razloga, nije htio ili mogao slijediti.

Novele i pripovijesti
Krležin novelistički korpus ostaje, uz Marinkovićev i Andrićev, dominantnim u hrvatskoj književnosti, a po snazi i univerzalnosti ostvaraja ravnim poznatijim novelističkim ciklusima Thomasa Manna ili Alberta Camusa.
Piščev se novelistički opus dijeli, uglavnom, u tri tematska ciklusa. Prvi čini jedna od ponajboljih proturatnih proza, zbirka pripovijesti "Hrvatski bog Mars", kompletirana 1947. (iako je većina izašla još u ranim dvadesetima). Tema je besmisleno stradanje hrvatskih domobrana poslanih na klaonicu istočnoga bojišta (Galicija), a stil je karakterističan Krležin – spoj impresionizma i ekspresionizma, povišene retorike i melankoličnih meditacija. Dominiraju naturalistički opisi vojničkoga života i smrti, a sve je uronjeno u ozračje implicitnoga komentara koji bismo mogli označiti gnjevnim i nepomirljivim. Već je tu vidljiva Krležina lijeva orijentacija i nada da će komunistička revolucija jednom zasvagda riješiti probleme tlačenja i imperijalnih osvajanja što je jedna od glavnih razlučnica spram ratne i poratne proze npr. francuskih ili američkih autora, koju karakteriziraju beznađe i besmisao- npr. kod Hemingwaya. Kuriozum je i da je u "Hrvatskom bogu Marsu" sačuvano hrvatsko vojno nazivlje koje je ponovo ušlo u uporabu s ostvarenjem suverene hrvatske države.
Drugi ciklus tvore tzv. novele malograđanskoga kruga, među kojima se ističu "In extremis", "Veliki meštar sviju hulja" i "Smrt bludnice Marije". Taj je ciklus od 11 ili 12 novela kompletiran 1948, a napisan je većim dijelom također u 1920-im. Središtene su najčešće oko sukoba neurotičnoga hrvatskoga intelektualca, idealističko-prevratničke ideologije, i malograđanske buržoaske okoline (tako se može reći da u minijaturi predstavljaju neke od opsesivnih tema kasnijih romana). Treći dio Krležinoga novelističkoga opusa obuhvaća 11 novela, i tematizira «glembajevštinu» ili financijski uspon i moralni pad i slom pripadnika visoke buržoazije. Srodne sa sličnim pripovijestima europskih naturalista na prijelazu stoljeća (no, stilski modernistički usmjerene i samosvojne), te novele pripadaju ponajboljoj europskoj novelistici toga doba, a zasigurno su suvremenomu čitatelju najintrigantniji i najzanimljiviji dio Krležinoga novelističkoga opusa.

Romani
Krležini su romani pisani bujnim, "baroknim" stilom i jezikom koji vrvi novotvorenicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima u tradiciji srednjoeuropskoga intelektualističkoga romana (Robert Musil, Rainer Maria Rilke), no i ruskoga romana ideja karakterističnog za Dostojevskoga, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se isprepliću s kontemplativnim pasažima o naravi ljudskoga postojanja, umjetnosti, politici i povijesti. Dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenepregnutim i isprekidanim dijalozima, te bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se miješaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistički romani ideja, Krležina su djela bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajućoj u književnosti njemačkoga jezika (Thomas Mann, Robert Musil), no odvajaju se od njih dramatičnošću radnje i silovitim vrtlogom političkih zbivanja koji ne dopušta detaširano intelektualiziranje, po čemu je Krleža sličniji Arthuru Koestleru ili Malrauxu.
Uz ponešto zanemarene romane "Tri kavalira frajle Melanije" i "Vražji otok", za Krležinu romanesknu umjetnost reprezentativna su četiri djela: "Povratak Filipa Latinovicza", "Na rubu pameti", "Banket u Blitvi" i "Zastave".
"Povratak Filipa Latinovicza" roman je o umjetniku, često dovođen u vezu s proustovskim ciklusom (Krleža je Prousta izuzetno cijenio), no bliži je istini sud da se radi o protoegzstencijalističkom djelu senzibiliteta stranoga francuskom romanopiscu: dominiraju otuđenje i mučnina, incestuozni seksualni porivi i frustracije, ideološko-politički dijalozi vođeni na rubu histerije, rastakanje svijesti izraženo u gongoristički iskrivljenim rečenicama koje nerijetko krše pravila konvencionalne sintakse. To je još vidljivije u satiričko-političkim romanima. "Na rubu pameti" još je dinamičniji spoj dramske radnje izražene u groteskno hipertrofiranim scenama i dijaloškim dvobojima, lirsko-metafizičkim solilokvijima i naglom upadu kajkavskog vernakulara kao moralnoga sudca cijele kafkijanske more kojoj je tema najotpornija ljudska osobina: glupost.
Sljedeći u nizu velikih romana koji su nastajali uoči 2. svjetskoga rata (iako mu je posljednja knjiga dovršena poslije rata) je "Banket u Blitvi", smješten u imaginarnoj baltičkoj državi i središten oko teme totalitarizma i borbe protiv njega. Ta, kako su ju neki nazvali, "poema o politici", nije samo izuzetan politički roman, nego i sadrži bitne autorove uvide i nazore o determinizmu i slobodi u tkanju ljudskoga života i sudbine, prikazanim u nezaboravnoj sceni marioneta lutkarskoga kazališta, još jedan dug piščev srednjovjekovnoj i renesansnoj plebejskoj kulturi.
Četvrti, najopsežniji od istaknutih Krležinih romana, "Zastave", istodobno je i najhrvatskiji i najteži za prevođenje, te najteže uspostavlja komunikaciju s potencijalnim inozemnim čitateljem. Taj hrvatski "Rat i mir" ili "summa krležiana" (kako su ga kritičari nazvali), panorama je hrvatskoga društva uoči i poslije 1. svjetskoga rata, te daje konačnu auktorovu presudu o zanosima i zabludama mladosti: ponajviše o raspadu Austro-Ugarske, hrvatskom nacionalnom pitanju, stvaranju i održivosti Jugoslavije, a sadrži i Krležinu filozofiju povijesti.
Dok prethodni romani ne zahtijevaju od čitatelja uranjanje u ideološko-povijesni okvir iz kojega je nastala jugoslavenska država, a po svom su ostvaraju univerzalniji i svjesno
inovativne modernističke strukture, "Zastave" su pisane kao golemi solilokvij u kojemu pisac više uopće ne haje za žanrovske konvencije ni za efekte privlačnosti čitateljstvu. Ovaj posljednji veliki roman je Krležin obračun, ali sa samim sobom. Kao bujica teče radnja koja počinje arhetipskim sukobom oca i sina Emeričkih, i koja u svom toku guta konvencije, žanrove i stilove - sve s ciljem što plastičnijega prikaza jugoslavenske ideologije i hrvatske sudbine u presudnim momentima prva dva desetljeća 20. stoljeća.
Krležu su često (naravno, dok je imao status državnoga pisca u SFRJ, potajice) prozivali što se nije javno distancirao od komunističkoga totalitarizma i što se stalno vraća na "austro-ugarske teme". Ta je ocjena nepravedna i površna. Autor se obračunao s totalitarizmom, bilo koje boje, u političkim romanima. Njegov uvid da je za hrvatsku nacionalnu sudbinu važnija Jugoslavija (kao ideja) od komunizma (kao ideje) nedavna je prošlost više nego dostatno potvrdila. U "Zastavama" je bilo kakva ideja jugoslavenstva temeljito razorena, pa su nagrade koje je taj roman dobio u doba SFRJ samo znak piščeva statusa nedodirljive veličine, a i, valja reći, mješavine plitkosti i nezainteresiranosti jugoslavenske političke i kulturne elite, koja vjerojatno nije ni primijetila svu subverzivnu snagu "Zastava". Nabijene političkom poviješću, nezaboravnim likovima i situacijama, problematiziranjem hrvatske, srpske, makedonske i albanske nacionalne sudbine, "Zastave" su istovremeno i nadgrobni spomenik jugoslavenstvu i promišljanje usuda naroda koji su tvorili tu zajednicu.

Eseji
Krležin esejistički opus golem je (obuhvaća možda između 30% i 50% njegova djela), izuzetno raznovrstan i bogat, te središnji po značaju za autora. Nasljednik i protagonist srednjoeuropske tradicije intelektualiziranoga esejizma (kakvu nalazimo, npr., kod Krausa i Rilkea, pisaca koji su snažno utjecali na Krležu), pisac je u esejiziranju cijeloga svoga proznoga spisateljstva nerijetko izbrisao granice među žanrovima: tako se misaono-esejistički pasaži pojavljuju u romanima i novelama, a posebno u dnevnicima i putopisima. Osoba izuzetno širokih interesa, Krleža je u svom esejističkom spisateljstvu obuhvatio politiku, glazbu, književnost, likovnu umjetnost, društvene pojave i velike ličnosti europske kulture, povijest, medicinu, filozofiju i druga područja humanistike i društvenih znanosti. Neka izdanja piščevih djela u esejistiku ubrajaju golem korpus Krležinih zabilježaka o leksikografskim pitanjima (dok je bio ravnateljem Leksikografskog zavoda), izašao pod nazivom "Marginalia lexicographica", te niz opservacija o svemu i svačemu, tiskanom kao višesvezačna "Panorama pogleda, pojava i pojmova". Eseji su izdavani bilo kao posebne knjige ("Evropa danas", 1935, "Deset krvavih godina", 1937, "Eppur si muove", 1938, "Knjiga studija i putopisa", 1939, te polemički "Dijalektički antibarbarus" i "Moj obračun s njima", 1939, 1940), a nemali dio ostalih tekstova izašao je u izdanjima naslovljenima samo kao "Eseji".
U tako bogatom, upravo golemom opusu, razvidne su sljedeće značajke: stil je karakterističan Krležin, bujan i gongoristički, često pretovaren neologizmima i bljeskovitim asocijacijama; enciklopedijska inteligencija piščeva suvereno barata nizom disparatnih pojmova i dovodi ih u asocijativne sveze; nemali broj eseja pripada miješanom žanru jer se u njima pojavljuju dramski i poetski fragmenti.
U tekstovima posvećenim glazbenicima, piscima, slikarima, povijesnim ličnostima (Chopin, Petar Dobrović, Proust, Erazmo Rotterdamski, Paracelsus,..), Krleža je dao sjajne portrete osobnosti smještene u kontekst vremena i dominantne kulture. Tekstovi su prezasićeni estetskim senzibilitetom, čak i kad se piše o relativno prozaičnim pojavama. Autorovi eseji o politici i povijesti su problematičniji: studije o hrvatskom nacionalnom usudu, o ličnostima Supila i Radića maestralni su, i po vrijednosti rasvjetljavaju mnoga čvorišta nacionalne prošlosti i problematike bolje nego stručna historiografska djela. Tekstovi pak o svjetskoj politici, skandalima (afera Stavisky) i ideologijama (Brest-Litovsk, Lenjin, polemike o socijalno angažiranoj umjetnosti) osciliraju: nerijetko protkani briljantnim uvidima, bitno su oslabljeni Krležinom fiksacijom na lenjinizam i komunističku ideologiju. Pisac nije nigdje problematizirao marksističku ideologiju niti sovjetsku totalitarnu praksu, pa se stoga za ovaj dio njegova opusa može reći da je uvelike zastario, a u mnogim vidovima upravo smiješan kao primjer političke kratkovidnosti, pristranosti i dogmatizma. Istina je da je Krleža napadao domatizam komunističke partije u umjetničkim pitanjima, no nikada nije ozbiljnije doveo u pitanje totalitarizam komunističkoga svjetonazora.
Krležini eseji pripadaju vrhunskim djelima toga žanra u svjetskoj književnosti. Najbolji su u onim dijelovima u kojima autor daje oduška svomu estetskomu senzibilitetu i stvara dojmljive, nekad kvazidramske, nekad pak impresionističke studije iz područja hrvatske nacionalne problematike, umjetnosti i europske kulture. Vidljivo slabija su djela filozofskih, ekonomskih i analitičkih pretenzija u kojima autor pokušava secirati razne idejne probleme (psihoanaliza, razni metafizički sustavi). Iako veoma načitan i informiran, Krleža je bio poglavito umjetnički, a ne filozofsko-analitički intelekt, pa su ti radovi bitno inferiorniji u usporedbi sa studijama njegova uzora Krausa. Glede piščeve političke esejistike posvećene svjetskoj politici, još je vidljivija dihotomija između sjajnih uvida u političke makinacije međuraća i apologetike komunističke ideologije. Krležin esejistički opus sadrži istodobno izuzetne vrjednote, poglavito o umjetničkim, kulturološkim i nacionalnim temama, kao i dobar dio drugorazrednoga spisateljstva, ponajviše o političko-ideološkoj i religijsko-metafizičkoj problematici.

Dnevnici, zapisi i memoarska proza
Krležini memoarski zapisi i dnevnici idu u red najvrjednije svjetske literature toga žanra. Hrvatski je pisac ostavio impresivan korpus u ovom, za književnost pomalo marginaliziranom i slabije vrjednovanom žanru: Krleža je dnevnik vodio od 1914. do 1977., a tekstovi su objavljeni 1977. u pet knjiga. Godine 1988. tiskani su "Zapisi s Tržiča", dnevničko-memoarski zapisi u nekoliko knjiga. U taj korpus spadaju i jasno izdvojeni tekstovi poput "Djetinjstva 1902-1903." (u kojem Krleža opisuje proces odrastanja i dozrijevanja – tekst je tiskan 1952.).
Posebna, i vjerojatno najbolja Krležina intimna knjiga, jedan od vrhova moderne europske misaone i ispovjedne književnosti su "Davni dani", spoj dnevnika, memoaristike i kasnijih auktorovih redaktura (velik dio proznoga uratka potječe iz razdoblja 1. svjetskoga rata, no pisac ga je pedesetih godina dosta radikalno revidirao). Tematski veoma raznorodna, Krležina memoarska esejistika i dnevnički zapisi su sklop piščevih zapažanja o svakodnevnosti življenja, asocijacija i reminiscenicija na prijatelje (i neprijatelje), razmišljanja o filozofskim, etičkim, političkim, umjetničkim, književnim i inim problemima, zabilješke snova, promišljanje prošlosti i djetinjstva, razrađivanje enciklopedijskih natuknica koje su pobudile autorovu znatiželju. Po kakvoći ostvaraja, dnevnici i memoarska proza pripadaju vrhunskim djelima zapadne književnosti te vrste.

Književna djela
· “Pjesme” I i II, (1918)
· “Pjesme” III, (1919)
· “Hrvatski bog Mars” (1922; potpuna i konačna varijanta 1933.)
· “Pjesme u tmini” (1937)
· “Novele” (1924)
· “Hiljadu i jedna smrt” (1932)
· “Povratak Filipa Latinovicza” (1932)
· “Novele” (1937)
· “Balade Petrice Kerempuha” (1936)
· “Na rubu pameti” (1938)
· “Banket u Blitvi” (1938), (1939), (1962)
· “Zastave” (1969)
Drame
· “Kraljevo” (1915)
· “Kristofor Kolumbo” (1917)
· “Michelangelo Buonarroti” (1918)
· “U logoru” (1920)
· “Vučjak” (1924)
· "Gospoda Glembajevi" (1929)
· "U agoniji", (1928)
· “Leda”, (1930)
· “Aretej”, (1959)

Literatura
· Viktor Žmegač: Krležini europski obzori
· Stanko Lasić: Krležologija, I.-VI.
· Krležijana: Enciklopedija o Miroslavu Krleži, I.-III.

mistyque_m · Početnik Domaćeg.de

Gospoda Glembajevi mi je savršena knjiga!

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

* "Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno…"

* "I mjesečina može biti pogled na svijet."

* "Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu. "

* "Ljudska glupost je neizmjerna."

* "Može se, kad se hoće, ako se hoće tako, da pucaju kosti onima koji tako neće."

* "Mrak i najružniju ženu pretvara u zagonetnu lutku."

* "Riječi... spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme između čovjeka i čovjeka nepromostivosti vrlo često dublje od najmračnijega ponora."

* "Zakoni stoje slijeva i zdesna

ko granitne stijene visoko do neba.
(...)
I tako čekam da se sve raspline:
te granitne stijene, ta smrt na logu,
da kažem zbogom svijetu, čovjeku i bogu." (Čovjek osuđen na smrt)

* "Svi mi nosimo zastave, ali su najteže borbe u sutonu kad se osjećaju sakriveni zakoni života kao olovo i kada je teža teška kao grob." (Monolog gnjila čovjeka - lirski motivi u prozi)

* "Evropa je danas kuća samotna u kojoj Zločin spi." (Proljeće hiljadu devet stotina i osamnaeste)

* "Bijeda se vuče blatom, krvavi bagoš pljuje,

ugriz je bijede bijesan ko ugriz krvave kuje." (Mržnja)

* "Tebi, o, gluposti ljudska, udaram himnu o bubanj,

(...)
Danas paseš ko krava nad grobom glupe Evrope,
ne umijući drugo nego mahati repom." (Tebi, o, gluposti ljudska; 1919.)

* Gdje naivni su oni glupi dani

kada smo, davno tome, sanjali
o leopardski, zmijski otrovnoj,
o zlatnoj, čudnoj, tajanstvenoj Evropi?
(...)
Evropa leži mrtva." (Evropa godine tisuću devet stotina četrdeset i druge)

* "-Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca,

naivna, glupa, lirska, slijepa djeca;
mi danas znamo jedno, a to je to što znamo:
i logika da ima giljotinu." (Evropa godine tisuću devet stotina četrdeset i druge)

* "-Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca,

mi danas znamo jedno, a to je to što imamo:
poezija da nije zlatna ribica
u kristalnome lancu tihe lirske sobe,
ni tamjan slatkih riječi u gubici krvnika." (Evropa godine tisuću devet stotina četrdeset i druge)

Izvor: Wikipedia

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Ovih sivih prosinackih dana navrsava se dvadeset godina od smrti Miroslava Krleze. Krleza je umro dvadeset i devetog prosinca 1981. godine, a sahranjen je tek cetvrtog sijecnja 1982. Kako kaze Predrag Matvejevic: Smrt i pogreb razdvajaju dvije godine u kalendaru. Dvije decenije nakon smrti Krlezine njegova se velicina ponovo pocinje otkrivati. Nakon godina primitivnog osporavanja (narocito u njegovoj domovini - Hrvatskoj) Krlezino ime i djelo ponovo blistaju. I on sam je negdje u razgovorima sa Enesom Cengicem rekao da ce ga nakon njegove smrti popljuvati, a onda ce se nakon izvjesnog vremena dosjetiti: Ljudi, imali smo pjesnika. Fascinirala je Krlezu ta tema o pjesnicima nakon smrti. Ovih se dana svi nanovo prisjecaju Krleze. Objavljuje se sabrana djela, novi svesci Krlezijane, otpecacuje se Krlezina ostavstina. Miljenko Jergovic prebire po pokojnikovim stvarima i iznosi inventuru (u Jutarnjem listu), a Dusan Bilandzic u razgovoru za Globus tvrdi da mu je Krleza u jednom privatnom razgovoru kazao kako naslucuje krvav raspad Jugoslavije. Ova Bilandziceva opaska te Krlezino ispravno predosjecanje o posthumnoj sudbini vlastitog djela navode na isticanje jedne Krlezine osobine dosad nedovoljno primjecene.

Tesko da postoji juznoslovenski pisac ciji je opus tako obiman kao Krlezin. Isto tako, tesko da postoji juznoslovenski pisac o cijem je djelo napisano toliko eseja, studija, prikaza, clanaka, naucnih radova, doktorata. Krlezino djelo jest ogroman arhipelag kojem je sudbina da nikad ne bude do kraja istrazen, a ipak je o njemu danas tesko kazati bilo sto novo. Rizicno je pisati o Krlezi jer nigdje drugdje ne postoji tolika vjerovatnoca da je ono sto ste primjetili vec primjeceno i zapisano. S koje god strane covjek danas osmotri grandiozan Krlezin opus mora biti svjestan da je vec imao prethodnika. Literatura o Krlezi svojim je opsegom tolika da je fizicki tesko svu je iscitati. Krleza je valjda jedini juznoslovenski pisac koji je stvorio tako brojne posvecenike - krlezologe, jedini nas pisac cije djelo istrazuje gotovo zasebna disciplina - krlezologija. Nemoguce je i nabrojati sve znacajne autore koji su se razvili pod manjim ili vecim Krlezinim utjecajem: Danilo Kis, Bora Cosic, Boris Buden, Viktor Ivancic, Velimir Viskovic, Igor Mandic, Predrag Matvejevic, Dzevad Karahasan. Ovaj mali slucajni izbor moze biti i ponesto paradigmatican. Svi pobrojani su dobrano razliciti, no kod svih postoji nesumnjiv Krlezin utjecaj. Svaki od njih ima nekog svog Krlezu. Mogli bismo zapravo reci da svaki citatelj ima nekog svog Krlezu. Krleza je u tolikoj mjeri titanska figura da mu se ne mogu za zlo uzeti ni razlicite kontradikcije imanentne njegovom djelu. On bi s punim pravom mogao izreci onu famoznu Whitmanovu: Pa sta ako proturjecim samom sebi? Ja sam velik. U meni je sadrzano mnostvo. Nije Krlezi, naravno, manjkalo ni osporavatelja. No za razliku od sljedbenika fasciniranih cijelim spektrom njegovih kvaliteta, ovi se uporno drze identicne i do-zla-boga dosadne argumentacije o nekavim Krlezinim u sustini izvanknjizevnim "grijesima". U parafrazi znamenitog Tolstojevog pocetka Ane Karenjine to izgleda otprilike ovako: Svi Krlezini osporavatelji napadaju ga zbog iste stvari, svi Krlezini postovaoci citaju ga na svoj nacin.

Tesko je danas o Krlezi govoriti sintetski: i zbog velicine njegovog opusa i zbog cinjenice da je toliko toga vec receno. No tesko je takodjer izdvojiti i bilo sta novo. Mozda ipak ne i nemoguce. Cini se, recimo, da se na jednu dimenziju Krlezinog djela nije obratilo dovoljno paznje. Mislim ovdje na njegov osebujni prorocki dar. Ako se nekakve prorocanske vizije i pripisuju Krlezi misli se skoro bez izuzetka na politicka pitanja. A Krleza je ustvari ona vrsta pisca o kojoj u razgovoru Banalnost je neunistiva kao plasticna boca govori Danilo Kis.

(…)To su oni pisci, najredji, koji zive ispred svog vremena, koji svojim savrsenim sluhom cuju pokrete istorije kao sto se moze cuti dolazak velikog zemljotresa, koji registruju svojom senzibilnoscu pojave koje su tek u povoju, koje se tek slute, no koje oni vec umeju da zabeleze, makar i ne znali da u tom casu da beleze pokrete i potrese koji su za ostale smrtnike necujni i nevidljivi. To su oni najveci, najredji, pisci koji stoje jednom nogom u svom vremenu, a drugom u buducnosti. (…)

Ova vrsta Krlezinog profetizma najvidljivija je u nekim marginalnim tekstovima, tekstovima koji se obicno ne smatraju krlezijanskim kanonom. Jos 1917. godine u svojoj mladalackoj knjizi aforizama Mnogo pa nista Krleza ce ispisati neke dijagnoze cija ce se istinitost potvrditi tek decenijama kasnije. Pa on je jos prije osamdeset i kusur godina napisao: Bilo kakav knjizevni motiv s izmisljenom fabulom je demode. Marquez, Truman Capote i Danilo Kis nisu se bili ni rodili. Ili ona recenica: Ratovi daleke buducnosti vodit ce se iz materijalno kamufliranih motiva kao ideolosko-estetski ratovi, ne zbog prevlasti u materijalnom nego u duhovnom smislu.

Ipak, mozda jos efektiji primjer ovog Krlezinog svojstva nude neke opaske iz razgovora sa Predragom Matvejevicem. U tim razgovorima, vodjenim prije vise od trideset godina, Krleza se zestio na svijet u kojem se neke rijeci zavladale covjekom sudbonosno, mozda cak i kobnije, odredjujuci mu put u daleku i nedoglednu buducnost tako nametljivo da se covjek njima slijepo pokorio kao diktatu vise sile. Upitan za primjer neke takve rijeci Krleza ce, medju ostalim, spomenuti kybernetiku. I zbilja, vec danas vidimo da je Krleza imao pravo i da je taj prefiks cyber zavladao covjecanstvom sudbonosno.

Najfascinantnija Krlezina prorocka izjava nalazi se takodjer u Matvejevicevim Razgovorima. Krleza veli: Sto predstavlja jedna osamljena knjiga na ovome svijetu danas, pa bila ona doista vrijedna da bude objavljena. Manje od jedne osamljene kapljicice u Amazoni. Rekosmo li: prvo izdanje Razgovora s Krlezom publicirano je 1969. godine. Tek negdje cetvrt stoljeca kasnije internet knjizara Amazon.com postat ce konkretno ostvarenje ove Krlezine vizije.

Nakon krvavog utorka, jedanaestog rujna 2001, dana kojim je - po globalnom koncenzusu - zavrseno dvadeseto stoljece, strasnu prorocku tezinu dobija i ona slikovita Krlezina deskripcija dvadesetog vijeka koju je volio Danilo Kis. Na kraju svog vjerovatno posljednjeg intervjua Kis veli: Jugoslovenski pesnik Miroslav Krleza opisao je, jednom prilikom, nas dvadeseti vek slikom majmuna koji upravlja avionom.

Krleza (knjizevni) Nostradamus? Ne! Tek pisac koji je istinski slijedio Kantov naputak Sapere aude, pisac koji je imao hrabrosti sluziti se vlastitim razumom.

Pise: Muharem Bazdulj

(preuzeto sa www.interliber.com)

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Ankica BARBIR MLADINOVIĆ

Veliki hrvatski književnik Miroslav Krleža i dalje se u Hrvatskoj potiskuje i zapostavlja, iako je stara istina da sva velika umjetnička djela nadrastaju ideologijski obzor svog autora, istaknuto je na kratkom simpoziju u Zagrebu, u povodu 25 godišnjice Krležine smrti.Okrugle obljetnice jedino se sjetilo novoosnovano Hrvatsko društvo pisaca i potsjetilo na barda hrvatske književnosti čija se moćna dramska riječ nakon 90 -tih u Hrvatskoj - uglavnom zaobilazi.
Koliko Hrvatska drži do svog najvećeg pisca Miroslava Krleže najbolje govore današnji repertoari hrvatskih kazališta na kojima ni na 25. godišnjicu piščeve smrti nema nijedne od brojnih i sjajnih Krležinih drama, kazao je na jedinom današnjem skupu posvećenom Krleži akademik Nikola Batusić:

"Današnji repertoar hrvatskih kazališta izgleda ovako - HNK Zagreb-Orsaar, HNK Osijek,Split i Rijeka – novogodišnji koncerti, u Varaždinu nema predstave ,u Dubrovniku -dječija."

Čast spašava jedino ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazalista u Zagrebu Dragan Despot, koji je u vlastitoj režiji u foajeu nacionalnog teatra izveo izvanredno uspjelu Krležinu monodramu “Na rubu pameti”, ali to, dodaje Batušićc, nije repertoarna predstava Hrvatskog narodnog kazališta:

"Krleže dakle,upravo danas - nema niti na jednoj hrvatskoj pozornici."

Ali, zato je mali prostor u novoosnovanom Hrvatskom društvu pisaca u kojem je upriličen simpozij o Krleži bio prepun, kao rijetko dosad. Predsjednik Društva Velimir Visković:

"Krleža je bio najveći hrvatski lijevi, ali i najveći građanski pisac.Devedesetih godina dio političkog establišmenta prema Krleži će otvoreno pokazivati anmozitet kao prema mitskoj figuri u lijevoj književnosti. Ali, Krleža je suviše veliko ime da bi mogao biti potpuno istisnut s hrvatske književne i kazališne scene. Pokušalo se početkom 90-tih sa reafirmacijom Mile Budaka, ali pokazalo se da Budak s aspekta suvremenog senzibiliteta jest anakron pisac, a da naš ljevičar Krleža povezuje s tradicijom europskog građanstva."

Hrvatski bog Mars, Glembajevi, Kraljevo, Aretej, Balade Petrice Kerempuha Banket u Blitvi -golemi Krležin književni opus kojeg je počeo stvarati nakon prvog svjetskog rata, pa do smrti 1981., a kojem, nažalost, mladi naraštaji u hrvatskoj znaju malo ili ništa, temelji se, kaže Visković, na različitim idejama, često prturječnim filozofijama pa i različitim književnim pravcima.

"On je modernist koji se protivi modernizmu, on je ljevičar koji ne pristaje na ideolosku instrumentalizicajiu književnosti, on je komunist koji se protivi totalitarističkom staljinizmu, on ostaje kao osnova kanona hrvatske književnosti danas."

Profesor Marko Grcić:

"Krleža je za Hrvate ono što je Goethe za Nijemce. Ali da parafraziramo Nikolu Pašića 'Kakvi su Hrvati Nijemci,takav je i Krleža Goethe'.”

Pisac i redatelj Slobodan Šnajder misli da je Krleža kao duhovni velikan bio vrlo osamljen čovjek:

"Pravoga pandana, pravoga duhovnog intimusa, Krleža nije imao. A možda bi bio red da i mi danas malo razmislimo o –osamama Miroslava Krleže."

(preuzeto sa www.danas.org)

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Naslućivao je što će nam se dogoditi

MIROSLAV KRLEŽA: Stećak na Mirogoju

Ovaj tekst na dvadesetu obljetnicu smrti Miroslava Krleže napisao je Predrag Matvejević: "Dvije su decenije otkako je ovaj svijet napustio jedan od najvažnijih, po mnogima i najvažniji, pisac južnoslavenskog jezika. Vrijeme je, dakle, ne samo na podsjećanje na čovjeka koji je demistificirao svu prljavštinu Balkana i njegovih oboljelih nacija već i za pokazivanje javnosti famozne ostavštine Miroslava Krleže." Danas, na dvadeset i devetu obljetnicu smrti velikog pisca ponovno objavljujemo Matvejevićevo sjećanje na ovog velikana.

Razgovori s Krležom - riječi, misli, sam govor - ostali su mi u pamćenju. Susreti s njim - mjesta, vrijeme, prilike - sačuvali su se u sjećanju. Pamćenje je pouzdanije, ali se gubi. Sjećanje traje dok ne izblijedi. Ne volimo se sjećati svega što pamtimo. Ne želimo pamtiti sve čega se sjećamo.

O razgovorima s Krležom rijetko sam govorio poslije njegove smrti. On je tražio da mu se ostavština ne objavljuje dvadeset godina. Izišla su mnoga svjedočenja o njemu i njegovu radu, različite vrijednosti i interesa. Tako je, valjda, moralo biti.

Okolnosti nisu bile sklone Krležinu djelu potkraj stoljeća koje je za nama. Piščeve slutnje su se potvrdile, njegova upozorenja su se obistinila. Slavljenik je skinut s pijedestala, kao što je to i predvidio. Djelo mu ipak nije prestalo izazivati. Moglo ga se zaobići, ali ne i zanijekati. Izostavljalo se, nije ga se dalo izbrisati.

Nakon Krležine smrti - što pamtim i čega se sjećam?

Sjećam se mjesta na kojima sam ga susretao i razgovarao s njim: Strossmayerov trg i Leksikografski zavod, gdje smo se nalazili oko podneva ili provodili rane večernje sate, kuća na Gvozdu 23 s golemim vrtom i vitkom statuom na ulazu, stan na katu i stepenice uz koje se Krleža teško penjao, kabinet s debelim svescima Enciklopedije Jugoslavije na koju je bio ponosan premda ne i posve zadovoljan njome, blagovaonica koju je njegova supruga Bela uređivala po svom ukusu mijenjajući raspored pokućstva ili slike na zidovima, široka trpeza na kojoj je pomoćnica Ivka gotovo neprimjetno služila jelo i piće, automobil koji je vozio neumorni Josip, nekadašnji "Gradski podrum", večeri provedene u njemu, večere, "Šumski dvori", izleti do Samobora, ponekad i do Krapine ili Varaždina, u okolicu Zagreba, rijetki Krležini dolasci u Novi Zagreb, u Utrine, gdje sam stanovao nekoliko godina - imao sam pianino na kojem sam, po njegovoj želji, svirao varijacije na teme starih ruskih romansi koje je volio, koje sam naučio od svoga oca.

U pamćenju mi je pak ostao Krležin glas, jednom blag i usrdan, drugi put sumoran i opor, na trenutke ljutit, prijekoran, zatim opet rezigniran, umoran: "Što vam je to trebalo", ružio bi me. "Platit ćete jednoga dana što ste se bavili ovim piscem", upozoravao je.

Kad taj glas krene iz pamćenja negdje prema sjećanju te počne tamnjeti, poslušam kasetu na kojoj je snimljen, koja ga čuva i ne mijenja. Izdao ju je svojedobno "Jugoton", zatim je iščeznula iz opticaja, kao uostalom i veći broj Krležinih knjiga. "Njima" nije bio potreban autor Moga obračuna s njima.

Posljednje, šesto izdanje Razgovora s Krležom objavljeno je prije četrnaest godina, u Beogradu. Za sarajevsku "Svjetlost" pripremala se, uoči rata u Bosni, sedma, konačna verzija. Provjerio sam ponovo rukopise i zabilješke, ispravio ih i doradio. Pregledao sam tekstove koje je Krleža diktirao svojoj daktilografkinji te vlastitom rukom dopisivao, one koje je izgovorio, koje sam pamtio i donosio mu na uvid:

- Je li ovako u redu?

- Ne, treba popraviti.

Popravljali smo.

Kad sam došao u Sarajevo, na tisućiti dan opsade grada, već je bila spaljena stara Vijećnica, u kojoj se nalazila Nacionalna biblioteka. Unaokolo se još moglo naći nagorjelih listova, koje je nosio vjetar i kvasila kiša. Uredništvo "Svjetlosti" nije više radilo. Ostalo je bez skladišta, bez sredstava, gotovo bez ičega. Planovi i ugovori postali su mrtvim slovom na papiru. Ni papira više nije bilo u gradu. Knjige su ponegdje, zimi, služile za ogrjev.

Sačuvao sam rukopis Razgovora. Ponio sam ga u dobrovoljni izgon, u Pariz i Rim. Ostao je većim dijelom onakav kakav je bio priređen početkom 1991. godine, za to nesretno sarajevsko izdanje. Predgovor sam iznova napisao i dopunio. U proteklih deset godina svašta se dogodilo. Pamtimo i sjećamo se.

***

Nakon vijesti o Krležinoj smrti, istoga dana, na samu kraju 1981. godine - između Božića i Nove godine - govorio sam o njemu i njegovu odlasku studentima koji su se okupili u dvorani zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bio sam uzbuđen, držao sam u ruci podsjetnik - ruka mi je drhtala. Mlada djevojka koju nisam poznavao stavila je pokraj mene, gotovo neprimjetno, magnetofon i snimila moj govor. Inače bi ga možda pamćenje izbrisalo, sjećanje iznevjerilo. Skinuli smo ga s vrpce. Zapisao sam ga. Njegov sadašnji oblik uglavnom se ne razlikuje od onog izvornog:

"Miroslav Krleža nije volio govor 'nad otvorenim grobom'. Kako govoriti nad njegovim grobom? Ne možemo šutjeti u času njegove smrti, ne reći što ona za nas znači.

Nismo izgubili samo najvećeg pisca kojeg je imala hrvatska književnost: Krleža je cijela jedna kultura. Ne mogu zamisliti kakva bi bez njega bila naša kultura, hrvatska prije svega, jugoslavenska također. Ne znam na što bi se mnogi od nas mogli osloniti, na koga pozvati.

Ovakve smrti zaključuju epohe. Od njih počinju nove, preuzimajući ono što su zatekle. Valja razmisliti o svemu što nam je ostavio: što ćemo s tim učiniti? Možda će naše stoljeće potomci označiti Krležinim imenom, kao što je Voltaireovim nazvano njegovo doba.

Miroslav Krleža.

Njegovo djelo seže u povijest i sažima gotovo svu našu povijest. Njegova je pojava bila neočekivana i iznenađujuća. U času kad je stupio na scenu, izgledali su nužnijim strpljiva gradnja i učvršćenje lomnih tradicija negoli osporavanje i pobuna koju je najavio.

Uzdrmao je shvaćanja kulture kakva su vladala u našoj nacionalnoj kulturi. Uveo je u nju nove pojmove i drukčije poglede, osporio mjerila kojima smo ocjenjivali sami sebe i vrednovali druge. Proširio je raspon hrvatske kulture i književnosti na njihovim vlastitim osnovama: združio je pučka predanja - 'pogled odozdo' jednog Valenta Žganca zvanog Vudriga ili pak onog 'potepuha' Kerempuha - s humanističkim i enciklopedijskim nasljeđem Evrope. Suočio je našu prisutnost u evropskom prostoru s 'Evropom danas'. Nitko se prije njega nije s tolikom energijom i takvim stilom uhvatio ukoštac s našim 'fatalnim nesporazumima i razdorima', udario na 'palanačke mentalitete' i 'tromosti duha', okomio na 'ljudsku glupost'. Nije poput njega, s takvom odlučnošću i uvjerljivošću, raskrinkavao južnoslavenske 'mitove' i 'svetinje', hrvatske 'književne laži' i srpske 'obmane'. Nije mu se to praštalo - pogotovo u godinama uspona, kad je najviše riskirao i najmanje zazirao od polemičkog obračuna - ni u vlastitoj sredini ni u drugim našim sredinama, koje jednako nije štedio. Nije dobio bitku protiv svega toga, ali je se na ovom tlu nije ni moglo dobiti.

Belin i Krležin grob

Pokazao nam je kako je moguće biti nacionalan a da se pritom ne bude ni nacionalist niti samo 'svojima svoj': bio je u isto vrijeme i Hrvatom, i Jugoslavenom, i - po širini svojih pogleda na svijet - građaninom svijeta. Pojam naroda pretpostavljao je pojmu nacije. Nacionalna pitanja nije zanemario, ali im je prilazio kao internacionalist. Poučio nas je kako se može poštovati tradicionalne vrijednosti nadilazeći tradiciju, niječući tradicionalizam; kako strast opredjeljenja ne mora umanjivati kritičku svijest; kako se istinska kultura i umjetnost, u komunističkom pokretu za koji se u mladosti opredijelio, ne daju zamijeniti 'lijevom frazom' ili 'ideološkom indoktrinacijom'. Nastojao je, više nego itko drugi u našoj kulturi i književnosti, uzdignuti i unaprijediti odnos pokreta kojem je pripadao prema stvaralaštvu i inteligenciji. Nije posve uspio u tome, ali to je polje na kojem častan poraz više vrijedi od slavne pobjede. Gdje same pobjede nikad nisu potpune ni, pogotovo, trajne.

Miroslav Krleža.

Kao pisac, tvrdio je da 'negacija može biti oblik prihvaćanja svijeta'. Kao revolucionar, upozoravao je da istinska revolucija 'nije mit, nego pobjeda nad mitom'. Kao djelatnik kulture, smatrao je da političku pobjedu tek 'treba pretvoriti u kulturnu pobjedu'. Njegovi društveni stavovi nisu određivali ni ograničavali one estetske. Estetski su poticali ili oblikovali društvene. Na samu početku svoga puta vjerovao je da avangarda u politici i ona u umjetnosti mogu i moraju ići istim putem. Kad se uvjerio da to ne ide samo po sebi, usprotivio se kao umjetnik, ali nije promijenio put.

Svoju je poetiku izgradio i izdigao iznad mode i manirizma. Svoj je jezik uspio očuvati, kao malo koji lijevo opredijeljen pisac, od ideologije koja je harala i na samoj ljevici. Učinio je više nego itko drugi da se naš književni jezik deklerikalizira, ne osvrćući se na upute ostrašćenih jezikoslovaca, hrvatskih i srpskih, kojima je književnost strana. Hrvatski jezik i srpsko-hrvatsko jezično zajedništvo nisu, po njemu, bili protuslovni. Oboje ih je obogatio.

Nije dijelio staračke savjete mlađim piscima - kako valja pisati i o čemu. To nije najmanje važno u biografiji pisca. Rodio se u skromnoj zemlji, s bogatim duhom u vremenu oskudnosti. Gorostas u epohi u kojoj su rijetke veličine, i na našoj, i na evropskoj, i na svjetskoj pozornici.

Miroslav Krleža.

Nisu isti ni narav niti stupanj kritičkog sudjelovanja u svakom razdoblju njegova života i rada, ali njegovo djelo - zajedno s djelatnošću - svojim razmjerom nadilazi sva druga u hrvatskoj književnosti. Gledajući na nj kao pojavu u kulturi, ne zaboravljam da je prije svega pisac. I njega čekaju, kao i sve umjetnike, nove provjere, manje pristrane od onih koje obavljaju suvremenici. Moguća su različita čitanja njegova djela. Jesmo li ga čitali na pravi način? Koja su i kakva čitanja prevladala za njegova života? Ta pitanja, uz mnoga druga, ostaju otvorena.

Često sam imao dojam da se Krleži pristupa politički, nacionalno ili međunacionalno više nego što mu to odgovara kao književniku. Bio je previše "rezigniran na kraju puta" (to je, sjećam se, ponavljao) da bi se usprotivio svima onim koji su ga svojatali ili su se pozivali na nj. On nije shvaćao svoje stavove kao obrasce, postupke kao uzore, riječi kao naloge - niti je želio da ih drugi tako shvaćaju.

Ne možemo govoriti o njemu a da, eto, ne govorimo o nama samim.

Miroslav Krleža.

Teško je izraziti što sve znači njegov gubitak. Čini mi se da bi jedino on umio reći ono što pristaje ovakvu času."

***

Sjećam se pojedinosti, na kraju Krležina puta. Ne pamtim riječi koje su izgovorene uz njegov odar. U sjećanju su mi ostale lijepe i blijede ruke piščeve. Iz pamćenja nastojim ukloniti lice koje se grči u bolničkom krevetu. Pokušao sam to opisati na kraju Razgovora s Krležom. Nisam siguran jesam li uspio.

Prolazeći kroz Zagreb devedesetih godina, svraćao sam na Mirogoj da posjetim Krležin grob. Bio je zapušten. Na mramornoj ploči, koja po želji pokojnika ima oblik bogumilskog stećka, trunuo je sasušen stručak ruža, nekoć crvenih - sjećam se, bilo je to proljeća 1997, jeseni 1998, te još jednom, dvije ili tri godine ranije. Nazirao se smeđ i ljepljiv trag koji su ostavili uveli cvjetovi. Izgorjela svijeća pretvorila se u voštanu mrlju, prelivenu preko mramora, s crnim garom po sredini.

Bela i Krleža

Nedavno sam ponovo bio na Mirogoju. Nakon prosvjeda u teatru "Kerempuh" prosinca 1999. godine, na godišnjicu smrti piščeve, grob su ipak uredili, ploču očistili. A ruže su tad bile još neusahle - kao nekoć u "sjevernoj sobi", koje se sjećam, koju pamtim.

Smrti onih koji su Krleži bili najbliži lebdjele su u nekoj vrsti sjene i izmaglice - reklo bi se više u sjećanju nego u pamćenju. Pamćenje ima u sebi neku vrstu suda ili presude, što se u sjećanju ublažuje i čili. "Moje smrti" i "moji sibirski grobovi", tako je govorio o tragičnim sudbinama vršnjaka i drugova: braće Cvijića, Đuke i Štefa (Đuke posebice, s kojim je prijateljevao), Kamila Horvatina i njegove supruge Jovanke, Vlade Čopića, ponekad i Milana Gorkića, koji su svi završili u gulagu. Ili pak Gute (Cesarca) i Zvonka (Rihtmana), koje su strijeljali ustaše. "Sjene koje me prate" - bili su, među inim, Križanić, Kranjčević, Supilo i Trumbić, ponekad Matoš, na kraju Tito: "Tko zna što će nas snaći nakon njegove smrti. Ne bih to želio doživjeti", ponavljao je posljednjih godina života. Nadživio je Tita malo više od godine dana.

Naslućivao je što bi nam se moglo dogoditi.

Predrag Matvejević (Dani)

Lupiga.Com