Kneginja Jelena Karađorđević izbjegla zlu sudbinu

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Dragoljub Janojlić:
KAKO JE VELIKA KNEGINJA JELENA KARAĐORĐEVIĆ IZBJEGLA ZLU SUDBINU RUSKE CARSKE PORODICE ROMANOV

Neobjašnjiv bjeg iz pakla revolucije

~Kneginjin dnevnik, vođen u danima Oktobarske revolucije, nikada nije pronađen, iako bi mnogo pomogao da se utvrdi istina o stradanju Romanovih

Decenije prolaze, a još niko ne uspijeva da pronađe memoare u rukopisu kneginje Jelene, ćerke kralja Petra Prvog. "Novi život" je 1922. godine objavio samo onaj dio memoara koji se mahom odnosi na stradanje ruske carske porodice. Princ Tomislav, bratić kneginje Jelene, i sam se bio zauzeo da uđe u trag njenim memoarima. Njega je posebno zanimao kneginjin dnevnik, vođen u danima Oktobarske revolucije, ali se ni njemu nije ušlo u trag.
- Velika je šteta jer bi taj zapis moje tetke Jelene mnogo pomogao da se utvrdi istina o stradanju ruske carske porodice Romanov - ispričao je autoru ovih redova princ Tomislav, koji je posljednje godine života, posle višedecenijskog izgnanstva, proveo na Oplencu.
Kneginja Jelena je, inače, bila kći kralja Petra Prvog Karađorđevića i kneginje Zorke. Rođena je u Rijeci Crnojevića 23. oktobra (4. novembra) 1884. godine. Posle majčine smrti 1890. nju je gajila dadilja Sara, "žena nekog Nika sa Cetinja". Školovala se na Cetinju, u Ženevi i Kijevu. U Rusiji je živela do izbora svog oca za srpskog kralja juna 1903. godine. Jedno vreme je, odlukom oca, obaljala poslove domaćice na srpskom dvoru. U to vreme često je boravila u Rimu kod tetke Jelene Savojske. O njenoj udaji dosta se spekulisalo. Govorilo se kako je trebalo da se uda za nekog od italijanskih prinčeva od Savoje.
Međutim, u 27. godini vjerila se za ruskog velikog kneza Ivana Konstantinoviča Romanova, sina kneza Konstantina Konstantinoviča Romanova i kneginje Elizabete Mavrikijevne. Njen izabranik je, kao što je poznato, ubijen zajedno sa carskom porodicom 18-30. jula 1918. u Alapajevsku. Jelena je izbjegla sudbinu carske porodice zahvaljujući umješnosti srpskog poslanika dr Miroslava Spalajkovića. Uspjela je, naime, da pobjegne u Francusku i nastani se u Nici. Prema kazivanju princa Tomislava, u Beogradu je posle toga boravila samo dva puta: 1921. prilikom sahrane svog oca kralja Petra Prvog i sljedeđe godine kada je otvoren njegov testament.
- Postoji jedna priča koja je bila prisutna kod nas u kuđi oko tog Jabinog, tako smo u porodici zvali kneginju Jelenu, povratka u Beograd - ispričao je princ Tomislav. - Navodno, kada je Trocki protjeran iz Rusije početkom 20. vijeka, kad je moj djeda već bio na prestolu, nijedna evropska zemlja nije htjela da ga primi osim Srbije. On je tada boravio u Beogradu nekoliko mjeseci. Obično je dane provodio u Radničkom domu na Slaviji. Kad je izbila Oktobarska revolucija, on je u znak zahvalnosti kralju Petru Prvom Karađorđeviću, pomilovao njegovu kćerku Jelenu i nju i djecu dopratio do mađarske granice.
Dr Mališa Stanojević sa Filološkog fakulteta u Beogradu kaže da je pregledao knjigu "Moj žvot" koju je napisao Trocki ali, nažalost, tu nema ničega o njegovom boravku u Srbiji 1909, ili u vrijeme balkanskih ratova. Međutim, u nekim feljtonima i člancima ima mnogo priča o njoj i sve se svode na jedno te isto.
"Nesreća, moja Jelena, ne može da se odbaci kao stara haljina" - pisao joj je brat, princ Đorđe Karađorđević. Ni slutila nije koliko će je ove riječi brata pratiti do kraja žovota. Đorđe ih je izgovorio kao utjehu sestri u najtežim danima njihovog oca, kralja Petra Prvog Karađorđevića dok se s vojskom i narodom povlačio preko Prokletija.
- Neku godinu kasnije, Jelena je napisala bratu istu poruku u trenutku kad je mislila da je kraj njoj i njenoj djeci - podsjeća dr Stanojević.- Bile su to godine kad su u Rusiji vlast preuzimali boljševici, a ona kao dio carske porodice Romanov izbavila djecu i sebe iz pakla, posle pogubljenja muža, velikog ruskog kneza Ivana Konstantinoviča.
O tom sudbinskom trenutku sestre, princ Đorđe je zapisao:
"Srećom da Jelena tada nije bila u Petrogradu, već sa djecom na drugom kraju Rusije. Da se tada zatekla u Petrogradu, ja sada ne bih imao kome da napišem ovo pismo. Veoma volim Jelenu i ne mogu da prežalim što se ona sa djecom tako muči. A, i sam sam pred paklom: brat Aleksandar me, za svoj i račun vlade, potisnuo sa scene. Izmislio je da sam nervno obolio i smjestio me iza rešetaka ludnice u Toponici."
Pismo nije nikada stiglo do njegove sestre u Nicu gdje je živjela, nakratko, posle progona iz Rusije 1918. godine.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=224594&datum=2010-03-24

U sebi je nosila i sreću i nesreću

~U crtama sestrinog lica princ Đorđe je prepoznao istrajnost i mirnoću starog kralja Petra Prvog, njihovog oca

Kneginja Jelena nije imala stalno mjesto boravka. Bila je evropski putnik od one kobne godine, kada je za vrijeme ruske revolucije uspjela da spase sebe i svoju djecu da ne podijele sudbinu ostalih Romanovih. Dr Mališa Stanojević kaže da se na skoro neobjašnjiv način spasla iz zatvora, da pobjegne usred zime, i ozebla i preplašena, zakuca na vrata srpkog poslanstva u Peterburgu. Diplomatija je dalje zbrinjavala princezu, a ni boljševici nisu smatrali da zbog jedne mlade žene iz inostranstva treba da zaoštre odnose sa Srbijom.
- Đorđe Karađorđević nije nikad mogao da se oslobodi slike kad je, ubrzo posle izgona iz Rusije, iscrpljena, posustala vukući djecu po Evropi, a ni riječ se nikom nije požalila - navodi dr Stanojević. - U crtama njenog lica prepoznao je tada istrajnost i mirnoću starog kralja Petra Prvog, njihovog oca. Slika sestre, nekad velike kneginje i nevjeste moćne dinastije Romanov, stalno se smjenjivala sa slikom oca u vojničkom šinjelu pogurenog na volovskim kolima, odričući se svih privilegija.
Jelena je, govorio je princ Đorđe, nosila i sređu i nesreću. Guvernanta na dvoru cara Nikolaja Drugog Romanova o njoj je ostavila ovu bilješku:
"Bila je prava lepotica ljupkog lica, oštrog pogleda. Bila je veoma jednostavna devojka, iako dolazi sa dvora Karađorđevića. Ona i veliki knez Ivan bili su pravi zaljubljeni par, na opšte iznenađenje porodice Romanov, jer je nježni Ivan, prije nego što je upoznao Jelenu, pomišljao da postane monah."
Kneginja Jelena je umrla u Nici 1962. godine. O posljednjim godinama njenog života u svojim memoarima princ Tomislav Karađorđević je napisao i ovo:
"Bio sam 1959. godine sa suprugom u južnoj Francuskoj. Tada sam doznao da je moja tetka Jelena u Nici. Čuo sam da živi veoma teško, u nekoj iznajmljenoj sobi, osiromašena,bez ikakvih prihoda, pa i hrane. Pokušao sam da je pronađem i pomognem joj. Ona je, međutim, odbila svaku pomoć i susret. Nikom, pa ni meni, nije dopuštala da je vidi u tako žalosnom stanju. Do smrti je u tome istrajala."
Miladin Gavrilović, upravnik Zadužbine kralja Petra Prvog na Oplencu, takođe, raspolaže saznanjem o teškom i mučnom životu kneginje Jelene Karađorđević Romanov. Kaže da je posle Drugog svjetskog rata, pritisnuta nemaštinom, čak nudila na prodaju svoje memoare. Gavrilović nema informaciju da li je u tome i uspjela. On pretpostavlja da se njeni memoari u rukopisu nalaze u Beogradu, u nekoj od ustanova kulture. Dio njih, kao što je navedeno, objavio je časopis "Novi život" i to one godine kad je princeza Jelena boravila u Beogradu. Da li ih je ona lično ustupila uredništvu uglednog srpskog časopisa prve polovine XX vijeka, nije poznato. U svakom slučaju vrijedi tragati za njenim memoarima, pogotovo što se dio njih odnosi na teške i stradalne dane ruske carske porodice Romanov.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=224765&datum=2010-03-25

Posljednji susret sa carem Nikolajem

~Nisam ga vidjela nekoliko mjeseci, jako je bio ostario i izgledao je jako brižno - piše u svojim memoarima kneginja Jelena

"Novi život", ugledni srpski časopis iz prve polovine XX veka, objavio je juna 1922. godine isječak iz dnevnika velike kneginje Jelene Karađorđević-Romanov. Njemu se, nažalost zameo svaki trag, a naš list će poslije 88 godina, u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljive djelove iz već publikovanog rukopisa, koji se odnose na stradanje ruske carske porodice daleke 1918. Kneginjin dnevnik je, u neku ruku, svjedočanstvo prvoga reda o velikom zločinu iz dana Oktobarske revolucije.
Velika kneginja bilježi:
- U drugoj polovini februara 1917. vraćala sam se s puta po južnoj Rusiji, gdje sam,u Jelisavet gradu, Voznesensku i Odesi, htjela da obiđem srpske izbjeglice, koje je rat bio prinudio da traže utočišta u Rusiji. Pri povratku iz Odese, svratih na Galicijski front i tu posljednji put posjetih svoju bolnicu Crvenog krsta, a zatim svratih u Pavlovsk.
Kad sam doputovala kući, javila sam pismom jednoj od Carevih kćeri - najstarijoj - da sam se s puta vratila, a zamolila sam je da upita Cara, kad bi me mogao primiti, jer sam željela da mu zahvalim lično i u ime srpske kolonije na jugu Rusije za svu velikodušnu pomoć i sva dobročinstva, koja je Njegovo Veličanstvo stalno i u svakoj prilici činilo i ukazivalo Srbima.
Dobila sam odgovor 22. februara, po starom kalendaru, Car me je pozivao na doručak u svom dvorcu u Carskom Selu. U isto vrijeme, Careva kći mi je javljala, da Carević nasljednik i jedna od sestara boluju od boginjica i pitala me da li se, zbog svoje djece, ne bojim da dođem. I pored opasnosti od zaraze za moju djecu, ja nisam htjela da propustim tu priliku, a da ne vidim Cara - kao da sam imala neko predosjećanje da đu ga tada posljednji put vidjeti - tim prije što je Car rijetko dolazio u Carsko Selo, pošto je stalno boravio na frontu…
Prvo sam vidjela Caricu, i ona me je odmah ljubazno zamolila za obavještenja o mom putovanju. Zatim smo govorili o bolnicama, koje sam pohodila na frontu, itd. Za to vrijeme, pojavio se Car. Njega nisam bila vidjela već nekoliko meseci. Našla sam, da se neobično izmijenio. Jako je bio ostario, i izgledao je veoma brižan. Ali je u njegovim očima bila očuvana ona blagost i ljubaznost pogleda, kojom se on uvijek odlikovao… Prve njegove riječi, koje mi je uputio ticale su se srpskih izbjeglica. U nekoliko rečenica, ja sam mu objasnila njihov položaj i zahvalila mu, u njihovo ime za sve dokaze simpatjia, koje im je on neprekidno pružao.
Car mi je odgovorio da su Srbi dostojni svega onoga što Rusija i on mogu da učine za njih…Ja sam, zatim, zamolila Cara za jednu veliku milost, tražeći od njega da podari krst Svetog Đorđa jednom oficiru srpskog dobrovoljačkog korpusa, koji se zvao Lovriđ, i koji je, u borbama u Dobruči, bio izgubio oba oka…
Car mi je na to rekao da obično on ne daje nikom krst Svetog Đorđa prije nego što o tome odluči Odbor Kavaljera Svetog Đorđa…
"Ali - dodade glasom punim toplote - kad je u pitanju odlikovanje jednog srpskog oficira, učiniću izuzetak… I pošto se sutra vraćam na front, narediću ministru Dvora da ti preda odmah taj orden."

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=224863&datum=2010-03-26

Car se divio srpskoj vojsci

~Nikad Bugarima neću oprostiti izdajnički postupak; prilikom potpisivanja mira biću bez milosti prema njihovoj sudbini - govorio je kneginji Jeleni ruski car

To je bilo prije doručka… Car i carica obično ručavaju zajedno sa svojom djecom. Ali ovoga puta bili su sami, i na njima se opažala njihova ozbiljna zabrinutost, naročito zbog nasljednika prestola, njihovog jedinog sinčića, kome su oni poklanjali svu svoju neizmjernu nježnost i na koga su polagali svu svoju nadu. To je dijete bilo puno života, sa preranom inteligencijom, a u isto vrijeme ozbiljan, kao kakav zreo mladić, i sa jakom voljom koja je napominjala na njegovog djedu Aleksandra III… Osim njega, car i carica su imali još i četiri kđeri koje su, kao buket nježnih ruža, uvijek bile nerazdvojne i jedna ljepša, ljubaznija i skromnija od druge.
Misleći na te divne mlade devojke, koje su, i po svom sjajnom porijeklu i po svojim ličnim vrlinama i čarima, mogle s punim i podjednakim pravom, svaka od njih, očekivati od sudbine najsrećniju i najsvjetliju budućnost, ja nisam mogla naslutiti krvavu i zvjersku tragediju koja će, jedne strašne noći, uništiti ta četiri proljetnja cvjetka…
Za vrijeme doručka, koji je bio sasvim intiman, car me je upitao, da li imam kakvih novosti iz Soluna i u nekoliko mahova ponovio mi je svoje divljenje prema srpskoj vojsci. Kako je razgovor naveo na diskusiju o uzrocima naše nesreće i prelaska srpske vojske preko Albanije, ja sam rekla da je glavni uzrok te propasti bio mučki i podli napad Bugarske. Na to je car uzbuđeno uzviknuo:
"Nikad, nikad, Bugarima ja neđu oprostiti taj podli i izdajnički postupak!... Prilikom potpisivanja mira, biću bez milosti prema njihovoj sudbini!...
Po načinu i tonu, na koje je car izgovorio te riječi, ja sam zaključila da đe ubuduđe naše srpske interese braniti i zaštićivati on sam, car ruski!"…
Dalji razgovor vodio se o ratu uopšte i o posljednjim vijestima sa ruskog fronta.
Posle doručka, carica me je upitala da li želim da vidim njenu najstariju kćer, koja je ležala od zapaljenja uva. Otišla sam u njenu odaju, da je obiđem. To je bio posljednji put kad sam je vidjela, a tako isto i cara, koji je sjutradan otputovao na front da se posle otuda vrati u Carsko Selo, ali samo kao svrgnut monarh i kao zatočenik…
Četiri dana posle mog posljednjeg susreta s carem, javljeno mi je da su u Petrogradu buknuli neredi. Ali mi je rečeno, da su to bili posebni štrajkovi, i niko od nas nije pridavao tome nikakva značaja. Međutim, u Pavlovsku, tom malom mjestašcu u neposrednoj blizini Carskog Sela, gdje sam živjela od početka rata, brzo se rasprostrijela vijest o neredima u prestonici. Ja sam odmah telefonirala srpskom poslaniku, g. Spalajkoviću, upitavši ga o tome šta se upravo dešava u Petrogradu, i da li je u pitanju kakav štrajk ili je prava revolucija? On mi je odgovorio, da nije običan štrajk, nego baš prava revolucija…
Takođe sam se, posle odlaska carevog iz Carskog Sela, raspitivala svaki dan, po telefonu, o zdravlju velikog kneza carevića nasljednika i careve najstarije kđeri, kod koje su počele da se pojavljuju komplikacije u vezi sa boginjicama; uvijek mi je odgovarala jedna od carevih kćeri. Tako sam i prvog marta, saznavši da su u Petrogradu bili krvavi sukobi po ulicama, zatražila, kao i obično, telefonsku vezu sa dvorcem u Carevom Selu. Na telefonu se javila sama carica i rekla mi je, da su se sve njene kćeri, sem treće razboljele, da leže i da je njihovo stanje ozbiljno. Ali reče, ono što je najviše baca u brigu, nemanje apsolutno nikakvih vijesti o caru…

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Vijest%20dana&clanak=224951&datum=2010-03-27

Carica hrabri vojnike

~Carski steg se više nije lepršao nad dvorcem, a svi vojnici bjehu razoružani i sa bijelim ešarpama oko ruke / zabilježila je velika kneginja Jelena

Ja sam bila zaprepašćena takvim saopštenjem Caričinim. Ja nijesam mogla ni zamisliti da se ruska Carica mogla nalaziti u takvom položaju, da ne zna gdje je Car i šta je s njim! Tada sam shvatila, koliko je situacija ozbiljna, jer su se, zaista, najraznovrsniji glasovi već slobodno širili po gradu. Jedni su govorili, da se svaki čas očekuje odlazak Carev u Dumu, radi proglasa Ustava. Drugi su uvjeravali, da je Car otišao da dovede s fronta dio vojske za borbu protiv buntovnika… Oni, koji su dolazili iz Petrograda, tvrdili su, da je Duma već proglasila Privremenu vladu, što je već označavalo nanošenje prvog udarca carskom režimu… Meni je postajalo sve jasnije, da prijeti strahovita opasnost cijeloj Rusiji…
Na jednom kraju našeg zamka u Pavlovsku, stanovala je u to vrijeme i grčka kraljica Olga, tetka moga muža. Ona je kao Ruskinja po krvi, živjela stalno kod nas od početka rata… Ja sam odmah otrčala njoj, i u nekoliko riječi, ispričala sam joj telefonski razgovor s Caricom. Obje odmah odlučismo da pođemo u Carsko Selo i da se stavimo na raspoloženje Carici.
Bilo je po podne, kad smo stigle pred dvorsku gvozdenu ogradu u Carskom Selu. Nijesmo mogle da se uzdržimo od uzbuđenja, kad smo primijetile, da se carski steg nije više lepršao nad dvorcem i da su dvorski stražari bili svi razoružani i sa bijelim ešarpama oko ruke… Siđosmo sa automobila i na peronu nas sačeka Caričinin šambelan, grof Apraksin. On nam reče da je Njegovo Veličanstvo sišlo u donja dvorska odjeljenja u suterenu, gdje je bilo još nešto malo vojnika koji su ostali vjerni, i da ih sad sama Carica hrabri, ali da će se ona ubrzo popeti i nas primiti…
Kraljica i ja pođosmo, veoma uzbuđene, kroz dvorske dvorane. Kad smo stigle u jedan Caričin salon, ja sam i nehotice očima tražila po zidovima jedan veliki goblenski zastor, koji je Carica bila dobila od predsjednika Francuske Republike, i koji je predstavljao Kraljicu Mariju Antoanetu, okruženu njenom djecom.
Mogla sam da zamislim Mariju Antoanetu živu / onakvu kakva je morala biti u onim tragičnim danima francuske revolucije / kad ugledah rusku caricu, koja se pojavljivala na vratima salona i koja je u tom trenutku, bila ispunjena istim strepnjama, kao nekad nesrećna francuska kraljica. Obje su doživjele istu sudbu.
Carica nas je primila vrlo ljubazno. Prvo nam je rekla da je jako zabrinuta zdravljem svoje djece utoliko više što je sama u tom velikom dvorcu, a vojska, kojoj je povjerena straža, podliježe malo po malo zaraznom uticaju glasova o revoluciji u prestonici, napušta svoju dužnost i prilazi pobunjenicima.
Zatim nam je Carica rekla, Kraljici Olgi i meni, da je apsolutno bez ikakvih vijesti o Caru, i da mu je poslala jedno pismo po ađutantu đeneralu Linjeviću, kome je bilo naređeno da sjedne na jednu lokomotivu i da odnese pismo Caru, ali koji je, po jednoj naredbi Kerenskoga, na putu bio zadržan i uhapšen.
Ja sam bila preneražena i nijesam mogla pojmiti, da ona ruska Carica, nema mogućnosti da se dopisuje s Carem…Bože! Zar se već dotle došlo!
Razgovor je potrajao još neko vrijeme. Carica nam je saopštavala svoje lične utiske i mišljenje o pojedinim ličnostima ali, pošto je većina od tih ličnosti još u životu ja nemam prava da predajem javnosti riječi pokojne Carice o njima.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=225157&datum=2010-03-28

Caričina hrabrost je bila veličanstvena

~Ona je kao carica živjela, ona je kao carica i umrla - stoji u memoarima kneginje Jelene Karađorđević

Caričina hrabrost bila je veličanstvena. Mada je bila ispunjena crnim slutnjama za sudbu svog carskog supruga, i mada je strahovala za svoju bolesnu djecu, carica je zadivljavala svojom hladnokrvnošću, koja se jamačno mogla pripisati samo engleskoj krvi koja je tekla u njenim žilama. U ovim tragičnim momentima, ona nikad nije pokazivala nijednu slabost urođenu njenom polu. Iako je, kao žena i mati, osjećala kao i svaka druga, ona nije nikad, ni kao žena ni kao mati, zaboravila da je carica. Ona je kao carica živjela, ona je kao carica i umrla…
Tada u Carskom Selu bilo mi je suđeno, da vidim posljednji put rusku caricu na ovom svijetu. Ali njena slika ostaće vječito živa u mojoj pameti, jer se samo u onakvim trenucima ljudi vide takvi kakvi su, a velike se duše raspoznaju da su zaista velike.
Poslije moje posjete carici, vratila sam se iz Carskog Sela odmah kući. Preobukla sam se u milosrdnu sestru, da bi mogla proći neopažena, i odlučila se da odmah odem u Petrograd do srpskog Poslanstva, gdje sam se nadala da ću štogod saznati o sudbini carevoj… U pratnji jedne dvorske dame kraljice Olge, gospođe Baltaci,stigla sam u Petrograd.
Od željezničke stanice do Poslanstva išle smo, samo nas dvije, pješke i taj put nam se učinio prava vječnost, jer je Poslanstvo bilo dosta udaljeno, a po ulicama petrogradskim je vladao najveći nered i potpuna anarhija. Birale smo male i zabačene ulice, samo da bismo izbjegle razuzdane vojnike i gomilu…
Već je bilo dockan uveče, oko devet i po časova, kad smo stigle u Poslanstvo. Srpski poslanik i njegova porodica iznenadili su se i začudili mojoj posjeti u to doba i u takvim nenormalnim prilikama… Već dva dana kako se po petrogradskim ulicama puškaralo i pucalo iz mitraljeza na sve strane…
Na moje pitanje gdje se nalazi car, gospodin Spalajković priđe telefonu i zvanično, kao saveznički predstavnik, zatraži iz Dume najnovije izvještaje o caru. Odgovor je glasio da se car krenuo iz glavnog stana Vrhovne komande i da se svaki čas očekuje njegov dolazak u Petrograd. Kad sam to čula, meni je laknulo, jer sam pomislila da će pojava careva u Petrogradu stišati duhove, da će se jamačno postići kakav kompromis, i da će monarhija izići s pobjedom iz toga položaja u koji je dovela ulica, rukovođena svojim neznanjem i instiktima anarhije i nereda, urođenim kod mračnih gomila koje su, u tim trenucima opšteg bunila, nesvjesne da možda vode posljednji i odsudan boj protiv svoje vlastite otadžbine i za račun tuđina…

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=225223&datum=2010-03-29

Car sve Rusije postao je zatočenik svog naroda

~Ako te dve abdikacije mogu da spasu Rusiju, ja se pokoravam tom udarcu sudbine - rekla je ruska carica velikoj kneginji Jeleni Karađorđević Romanov

Pri povratku, gospodin Spalajković nas je dopratio do stanice. Išli smo, razume se, pješke. Jedva smo koračali po neravnom snijegu i poljedici… Sretali smo, na svakom koraku, automobile sa crvenim zastavama, pijane vojnike sa bajonetima na puškama, mornare sa krvožednim licem i svakojake muške i ženske stvorove, mamurne od alkohola i krvi. Oni su sa automobilima, bacali i rasturali revolucionarne proglase, pozivajući stanovništvo da im se pridruži… Sreli smo i jedan veliki automobil, natovaren leševima… Bila je već ponoć. Orgija revolucije se nastavljala…
Vrativši se u Pavlovsk, tražila sam sjutradan, rano izjutra telefonsku vezu sa dvorcem u Carskom Selu, da bih saopštila Carici prijatnu novost o skorom povratku Carevom. Na telefonu je bila i lično mi odgovorila da je Car i njoj telefonirao da dolazi danas…Ali, na žalost, ta se nada brzo razbila…
Kako smo uveče, Kraljica Olga i ja, razgovarale o događajima toga dana, a bile smo same nas dvije kod kuđe, jer je moj muž bio na frontu i nikakvih vijesti o njemu nijesam imala - jedan poslužitelj uđe i javi nam, da je došao srpski poslanik i da ima nešto veoma hitno da nam saopšti…Čim je gospodin Spalajkoviđ ušao, na njegovom licu pročitale smo, da nam ne donosi dobre vijesti… On nam je odmah izjavio: da je sve svršeno!... Car je dao ostavku. Pitanje o prijestolu ostalo je otvoreno, pošto je Car abdikovao i u ime svoga sina, a u korist svoga brata Mihajhla, ali je i ovaj takođe odrekao se prestola, ostavljajuđi narodu da riješi docnije to pitanje…nastupa, dakle, anarhija…
Mi smo bile zaprepašđene. Ja žurno dohvatih telefon, kolji je bio na Kraljičinom pisađem stolu, i zaiskah hitnu vezu sa dvorcem u Carevom Selu. Graf Apraksan se javi…Na moje pitanje da li su istiniti svi glasovi o Carevoj i Prestolonasljednikovoj abdikaciji, on je odgovorio da su, nesređom, oni istiniti!... Upitah ga još kako Carica podnosi tu dvostruku katastrofu? I graf Apraksan mi odgovori da Njeno Veličanstvo, kao i uvijek, pokazuje puno dostojanstva u nesređi, i da je rekla:
"Ako te dvije abdikacije mogu da spasu Rusiju, ja se pokoravam tom udarcu sudbine!..." Sjutradan saznala sam da je Privremena vlada, koja je uzela svu vlast u svoje ruke, saopštila Carici, da je ona od toga dana - lišena slobode. Od toga trenutka, razumije se, bile su prekinute telefonske i sve druge veze sa dvorcem u Carskom Selu.
Car sve Rusije postao je zatočenik svog naroda!... I ni jedan čovjek u ogromnom Carstvu od preko sto miliona ljudi ne ustade u njegovu odbranu!... Podzemna rovenja i paklene organizacije neprijatelja Rusije toliko su bili uhvatili maha da pad prestola nije izazvao nikakav otpor ni u jednom sloju ruskog društva.
Užasno je i pomisliti na sve ono što je dalje bilo!... U istoriji čovječanstva ostaće zabilježena jedna tragedija više, i to najstrašnija… Rusija je do temelja razrušena, a njen car svirepo ubijen.
Ali, za nas vjerne - kao što je rekao besmrtni ruski pjesnik - razrušeni hram biđe uvijek hram, a razbijen idol ostaće ipak i dalje idol.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=225392&datum=2010-03-30

(Kraj)