tuga, bol i ja...nisam nista pametnije smislio...

Bobak_BL · *** Domaci Lazov ***

Znam ja da svaka tuga nije poezija...i da svaki vic nije smijesan...
I sasvim dobro znam da ja nisam pjesnik,
poeta ili bilo sta, sto ima veze s tim.
Ma nisam ni tuzan...niti sam vickast...
al' znam ponekad biti i tuzan i smijesan...
Sve po licnoj potrebi...
a ne po potrebama drugih ljudi...

Sta je onda meni, pitace se mnogi...
Nista...sasvim mi nije nista.
Samo sam malo sasvim neobican...

Svi vole proljece i jesen...

Ja ne volim, proljece i jesen.
volim ljeto i zimu...
ne volim zalazak sunca, ne volim svitaj zore...
volim dan, volim noc...
volim mjesec, volim sunce...
volim vutru i vodu, volim led.
vise volim nego sto mrzim...
vise se radujem nego sto tugujem.
manje placem nego li se smejem...

nemam nikakvih isprogramiranih navika,
jedem samo kad sam gladan,
pijem kad mi se pije...
pjevam kad god hocu, bez obzira sta ce drugi reci.
sutim kad tisina drzi govor...

volim...ponekad, tako nesto...da napisem...
kad svi mogu, pisati nesto, sto ja ne bih mogao...
jest da sam nepismen...ali to nema nikakve veze...
vecina velikih pisaca su skoro nepismeni bili...

eno, sad ce se sjatiti kriticari tudjih emocija,
pljuvanjem i ironicnim osmijehom, sakriti svoje nedostatke,
i nahraniti tamnicara, nesazrelog ljudskog uma, velicanstvenog gospodina ega...

pisac...ma, ne mislim ja da sam pisac...mene to i ne zanima...
nego ja volim maltretirati narod...posto sam prerastao fizicko maltretiranje...
mislim, nije lepo u mojim godinama, nekog, fizicki maltretirati...
odlucio sam da to radim na ovaj nacin...

dok samo za mene, ne zakljucaju ovaj forum, novinarstvo...
ili dok me ne banuju...znam ja da ima, kadidata, koji bi voljeli,
da u mom ranku vide jarko crvenim slovima ispisanu strasnu rec...banovan...
i da se konacno i na njihovim licima,
pojavi kist srece, da tmurne crte zlobe, pakosti i zavisti,
prefarba u vedru boju radosti i osmijeha...

smetam im...nesto..sta ja znam sto...
valjda sto ih zivciram...na neki nacin svoj...
koji samo oni, nekako razumiju...
nema veze...ja sam za svaki slucaj i danas nesto napisao...
cisto da ne zaboravim pisat...i da se zivcani,
nastave zivcirati...

Upetljan u mrezu slatkih snova ,
satkanu sjecanjem na njezne dodire,
njenih opojnih vrelih usana...
lebdim po ivici razuma, drzeci se cvrsto,
za slamku nade, dobro pazeci da ne padnem,
u nepremostivi jaz duboke istine...

kao najgladnjija azdaja stvarnosti,
prozdire me svojim zubima vremena, samo jedna pomisao,
na bolni tren, kada je sreca, napustila moje tijelo.

napustajuci me, sreca se svojim izdajnickim usnama,
samo vjestacki osmjehnula.
svojim lazljivim prstima, u knjigu gostiju moga srca,
najljepsim rukopisom, neizbrisivih slova,
najjace ljubavi, upisala je njeno ime...

otisla je od mene, ostavivsi svoju bolnu posjetnicu,
u bogatu riznicu mojih sjecanja...
da me bole misli, kao neizleciva rak rana ljuta,
na jedinu svetlu zvezdicu u mom zivotnom nebu...

godinama, padam, kroz visoke oblake zablude,
ocekujuci nekakvo dno, ali nigdje ga nema...
mislim...nije ga bilo do sada...
sad vise ne padam, nemam gdje, da padnem...
sad samo po dnu, dubokog jezera ceznje, bez trunke nade u sebi,
gusim se bujicom strasti na odlasku,
i kao jednoceliski oraganizam, bez volje za zivotom, stagniram...

ponekad se trznem, sa prvim proljetnim srebrenim zrakama.
razbudim se, veselo se protegnem,
kao cvijetic iz kisom natopljene zemlje,
provirim, obradujem se i veselo mahnem zivotu...

ubrzo shvatim, da sam se razbudio u pogresno vreme.
kao nekim cudom, procvjetala stara kruska,
u pola neshvatljivo tople zime, prevaren opojnim,
zracima, koji su milujuci moje umorne grane svijesti,
natjerale osmijeh, da ponovo, kao nekad,
procvjeta na mom tuznom licu...

vreme se iznenada promeni,
niko ne moze da prevari prirodu.
zima je zima, i uvijek je u isto doba godine,
bez obzira, na vremenske prilike.

kako je iznenada sunce obasjalo moje tijelo i lice,
nagovorivsi moje misli, da shvatim da sam ponovo ziv...
tako je prokleta zima, ponovo dosla u moj,
varljivim suncem, tek ozareni mentalni vrt,
i svojim hladnim i nemilosrdnim dahom,
oduvala moje tek rodjene sretne misli...

pocesto pomislim, da bol i tuga,
dolaze iz nekog udaljenog i sablasno surovog,
meni, apsolutno nepoznatog mjesta.
na koje sam nekom greskom dospio,
lutajuci kroz carstvo snova,
nepazljivim koracima srece,
zauzet opijenim mislima o sasvrsenstvu,
skrenuh sa puta radosti u nepoznatu sumu neizvesnosti,
obraslu otrovnim trnjem, nesretnih okolnosti...

tako lutajuci po nepoznatim proplancima zivota,
ne znadoh da je potraga za savrsenim putem ljubavi,
najjaci magnet, koji lako moze da privuce gospodju nesrecu,
nasminkanu neizljecivom tugom,
i obucenu u neizdrzivo tupu bol...

na tom dalekom i izgubljenom mjestu,
upoznasmo se tuga, bol i ja...

uglavnom, od tada su moji stalni gosti.
ne znajuci ni jednu drugu adresu,
cesto svracaju na vrata mog srca.
ugostim ih svojim bolnim mislima, i ranjenom dusom,
napojim svojim vrelim suzama...

dobro nahranjeni i napojeni, odlaze od mene...
ja ih ispratim i uljudno zamolim,
kada sledeci put budu dolazili,
pred kapije moga zivota,
da slobodno udju bez kucanja...

toliko se dugo poznajemo i toliko su dugo
vremena proveli u mom srcu,
da su stekli sva moguca stanarska prava...
moje srce je njihov dom...

a, moja masta je tiltovana...
ili ko zna sta je s njom...
cim ne mogu da nadjem pravu rec,
koja bi opisala jedan novi tek rodjeni osjecaj,
osjecaj koji je izmijesan sa nedodirljivim granicama ljubavi,
i neizljecivim bolom mrznje,
u samo jednom trenutku i prema samo jednoj osobi...
da, volim i mrzim u isti tren...svasta...
ne znam da li je to zaista moguce...ali ja se osjecam bas tako...
i bas sad...

nemoj da se neko puno zivcira...slucajno...

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Mysty · **~abhor~**