Kraj kapitalizma?????

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Sto mislite o ovome?

-------------------

Kraj kapitalizma?????

Piše: Marcel Štefančič Jr

Ako se kapitalizam temelji na stalnom, permanentnom, sve većem gospodarskom rastu, onda je činjenica da je rast naletio na nesavladive prirodne granice, i geografske i ekološke i energetske (tržišta koja još nisu iskorištena i obrađena te prirodnih izvora, vode, ugljena, zemnog plina i nafte, temelja kapitalističke mašinerije, nema beskonačno puno!), samo simptom kraja kapitalizma. Naš planet ima svoje granice - a kapitalizam koji je planet tijekom stoljeća polako osvajao i rastao s iskorištavanjem novih i novih tržišta, tako je strašno narastao da sada za svoje funkcioniranje i preživljavanje mora odjednom iskorištavati cijeli planet. Što znači da se može razvijati samo unatrag. Kapitalizam se očito ne širi, već steže. Nije u ofenzivi, nego u defenzivi. To što se zadnjih godina drastično militarizirao (Afganistan, Irak), dokazuje da je u defenzivi i da će za svoju obranu trebati enormnu količinu represije - kao kineski kapitalizam

Slovenija ulazi u doba štrajkova. Znamo što to znači. Štrajkovi nisu ništa novo. Štrajkaju radnici. Samo radnici. Ne direktori, menadžeri, članovi uprava. A sada napravite mentalni preokret i zamislite nemoguće: štrajk direktora poduzeća i tvornica, malih, velikih i najvećih! Štrajk predsjednika uprava i menadžera. Zamislite da iziđu na cestu s transparentima na kojima piše:

Dosta nam je tog kolektivizma!

Želimo da nas više cijenite!

Želimo veće plaće i veće nagrade!

Želimo niže poreze!

Neka se država prestane miješati u naš posao!

Neka država tržištu da apsolutnu slobodu!

Želimo imati odriješene ruke!

Neka nas državne agencije prestanu gnjaviti!

Prestanite nas kontrolirati!

Pustite nas da s radnicima, prirodnim resursima i okolišem radimo što hoćemo!

Dosta nam je prilagođavanja zakonodavstvu!

Dosta nam je regulatora!

Dosta nam je ruganja, vrijeđanja i prijetnji!

Nemoguće? Svakako - nemoguće. Čak i nezamislivo. Pa tko bi ih shvatio ozbiljno? Ali, pazite! U romanu Atlas Shrugged, neizmjernoj kupusari koju je 1957. godine objavila Ayn Rand, američka spisateljica ruskog porijekla, događa se upravo to: kapitalisti - direktori, industrijalci i sl. - počnu štrajkati. Društvo u kojem žive i posluju naprosto napuštaju. Dagny Taggart, glavna junakinja, inače menadžerica moćne željezničke kompanije Taggart Transcontinental, odjednom shvati da najveći, najgenijalniji i najinventivniji američki industrijalci, biznismeni i direktori nestaju - i to jedan za drugim. Bez traga. Bez riječi objašnjenja. Kao da su u zemlju propali. Za sobom ostavljaju samo prazne urede... prazninu. I, naravno, za sobom ostavljaju tvornice i poduzeća koja više nema tko voditi. Nestanak kapitalističke elite ubrzo primijete i političari koje uhvati panika. Što sad? I ljudi se preplaše: Što ćemo sad? Što ćemo bez kapitalista? I stvarno: društvo više ne funkcionira, sve se rastura i raspada. Bez kapitalista su nemoćni, osuđeni na pustošenje i propast, tim više što je Amerika upravo tada usred financijske i gospodarske krize, praćene državnim intervencijama u gospodarstvo, regulacijama i nacionalizacijom.

Dagny Taggart na kraju utvrdi što se dogodilo: John Galt, tajni, karizmatični „genij“, čije ime je tu i tamo načula (i ništa više), cijelu je kapitalističku elitu, motor gospodarskog rasta, produktivnosti i blagostanja, odveo daleko, u tajni utopijski grad, gdje su osnovali pravo kapitalističko društvo, čisti kapitalizam. A zašto su otišli? Zašto su štrajkali? Jer im je dosta države. Jer im je dosta njenog miješanja. Jer im je dosta služenja i prilagođavanja društvu. Jer im je dosta kolektivizma. Jer im je dosta toga da im država stalno smeta, koči ih i preispituje, da ih stalno opterećuje novim i novim zakonima - i da stalno prisvaja plodove i profite njihova rada. Žele živjeti po svojim pravilima, po svojim zakonima - po kapitalističkim zakonima. Žele živjeti u društvu slobodnog poduzetništva i slobodnog tržišta u kojem će imati pravo na egoizam, uzdizanje svojih interesa i totalnog individualizma, bez bilo kakvih moralnih ili socijalnih obveza prema samom društvu. Ne žele više biti sluge društva i države. Ukratko: kapitalistička elita se preseli u utopijski paralelni svijet jer im se čini da Amerika u krizi tone u kolektivizam i socijalizam. Eto, kapitalizam može živjeti bez države.

NEKA RUKU DIGNE PRAVI JOHN GALT: Roman Atlas Shrugged, inače strašan bestseler, bio je himna kapitalizmu. Ayn Rand (1905-1982), koja je sebe smatrala „najkreativnijim misliocem na svijetu“, htjela je pokazati što bi se dogodilo kad bi najveći kapitalisti - „motori svijeta“, herojski „Atlasi“, oni koji nose „breme svijeta na svojim plećima“ - napustili društvo u kojem žive i posluju, ili bolje rečeno: što bi se dogodilo kad bi kapitalizam nestao. Kraj kapitalizma je tu kraj društva, kraj svijeta, kraj povijesti, kraj čovječanstva. Ayn Rand, alias Alisa Rosenbaum bila je Ruskinja koja je 1926. godine prebjegla u Ameriku: revoluciju, boljševizam, komunizam i kolektivizam je mrzila, a isto tako je zamrzila i američkog predsjednika Roosevelta jer joj se činilo da New Dealom - opširnim programom socijalnih pomoći, subvencija i javnih radova, zasnovanim u vrijeme velike gospodarske i financijske krize - Ameriku vodi u kolektivizam i socijalizam. U New Dealu je vidjela antikapitalizam, „vladavinu naroda“, kraj kapitalizma i zato je zagovarala čisti, totalni, fanatični, ekstremni kapitalizam, koji se temelji na etičkoj sebičnosti, laissez-faire individualizmu, produktivnosti, racionalnosti, neovisnosti, privatnom vlasništvu, slobodnom tržištu - altruizam, žrtvovanje, solidarnost i socijalni programi gadili su joj se jednako kao visoki porezi, državno reguliranje tržišta, državno planiranje, sindikati, kolektivno vlasništvo i redistribucija društvenog bogatstva. U ime morala treba odbaciti sve socijalne programe.

Tu svoju filozofiju čistog kapitalizma proglasila je „objektivizmom“, a njena popularnost je bila tako velika da je čak osnovala svoj kružok u kojem su bili mnogi kasniji američki moćnici, recimo Alan Greenspan, dugogodišnji predsjednik američke Centralne banke (Federal Reserve). A njen učenik je sigurno i Gordon Gekko, lik iz filma Wall Street, koji izgovori famoznu rečenicu: "Pohlepa je dobra!" Jasno, u romanu Atlas Shrugged je objavitelj "objektivizma" John Galt, vođa kapitalističkog štrajka. Ali zadnjih godina - nakon izbijanja financijsko-gospodarske krize, izbora Baracka Obame i nove verzije New Deala - Ayn Rand je ponovno ustala: američka desnica - na čelu sa Sarom Palin, TV kanalom Fox News i Tea Partyjem, populističkim, nativističkim, patriotskim pokretom - ponovno je uskrsnula njene ideje, njenu filozofiju i njenu "viziju". Ayn Rand, koja je pokušala kapitalizmu postaviti filozofski temelj i koja je u kapitalističkim moćnicima vidjela božanska bića, plemenite supermane, a u ljudskim masama, birokraciji, nezaposlenima i socijalnoj državi, koji ih iskorištavaju, parazite, postala je proročka maskota „pravih“ Amerikanaca kojima se čini da Obama ruši kapitalizam, a Ameriku vodi u kolektivizam i socijalizam. John Galt je novi idol desnice - teapartyjevci koji njegovo ime ispisuju na transparente, kunu se da nikada neće skrenuti s njegova puta. A ako bude potrebno, napravit će ono što je on napravio - od Obamine države će se naprosto odvojiti. A "Going Galt" - "krenuti Galtovim putem" - izraz je za to što će napraviti ako Obama i dalje bude Ameriku utapao u socijalizmu. Neoliberalizam - sa svojim evanđeljem o slobodnom tržištu, deregulaciji, privatizaciji svega, smanjivanju države, stezanju javnog sektora i javnih investicija i sl. - samo je kičasti odjek romana Atlas Shrugged.

Atlas Shrugged, koji se opet prodaje u luđačkim nakladama, nova je Biblija desnice, ali desnica mora jako zažmiriti da bi prihvatila Ayn Rand: „boginja slobodnog tržišta“ se, naime, protivila Vijetnamskom ratu, podupirala je pravo na abortus i protivila se crkvi, religiji i kršćanstvu koje je smatrala „najboljim mogućim rasadnikom komunizma". Desnica, koja već i to teško proguta, mora zažmiriti na još nešto: Ayn Rand je, kako otkriva Jennifer Burns, njena biografkinja, na početku svoje spisateljske karijere bila fascinirana Williamom Edwardom Hickmanom, psihopatom koji je 1927. godine ubio i zvjerski raskomadao jednu 12-godišnju djevojčicu. Zašto joj se taj psycho činio tako fascinantnim? Iz jednostavnog razloga: jer prema drugim ljudima i prema društvu ništa nije osjećao. Jer ga nije bilo briga što misle i osjećaju drugi ljudi. Jer drugi za njega nisu postojali. Jer ga nije bilo briga za slabe. Jer mu se život drugih ljudi nije činio svetim. Jer je bio bez sućuti, bez svijesti i bez nagona stada. Hickman je za nju, kako kaže Mark Ames, autor knjige Going Postal, bio „idealan muškarac“. I ne samo to: William Eward Hickman je bio idealni kapitalist! I, naravno, Hickman, model za njene literarne junake, bio je i model za Johna Galta, istinu kapitalizma. Kapitalizam je nešto patološko, sociopatsko. Ali to još nije sve: Ayn Rand, koja je citate Platona, Aristotela i Nietzschea jako rado pripisivala Galtu (i obratno), protivila se i demokraciji u kojoj je vidjela samo oblik totalitarizma i kolektivizma, samo sredstvo pomoću kojeg većina svoju volju nameće elitnoj, božanskoj, kapitalističkoj manjini. Ergo: kapitalizam ne treba demokraciju. Demokracija mu samo smeta. Ako ništa drugo, Ayn Rand je „proročanski“ nagovijestila kineski kapitalizam, najčišći kapitalizam - kapitalizam bez demokracije. Kapitalizam koji treba komunističku partiju i divovski represivni aparat da bi ostao na okupu, u jednom komadu, da ne bi trebao „krenuti Galtovim putem“. Komunizam nije nastavak kapitalizma, već je kapitalizam nastavak komunizma.

SIMPTOMI KRAJA KAPITALIZMA: Ako je kineski kapitalizam idealni kapitalizam, onda upravo zbog svog paradoksalnog suživota s komunističkom partijom i divovskim represivnim aparatom koji ga održava na životu i koji takoreći odlučuje o njegovoj sudbini, predstavlja jedan od mogućih završetaka kapitalizma. Poetski rečeno: kineska komunistička partija može ukinuti ili odbaciti kapitalizam kad god hoće. I kineski kapitalizam i Atlas Shrugged lijepo se uključuju u „kriznu“ debatu o kraju kapitalizma, iako se Atlas Shrugged temelji na posve krivoj pretpostavci: da je moguće obezglaviti kapitalizam. Kapitalistička elita nestane - i kapitalizam je gotov. Ironično, toj iluziji su 70-ih godina prošlog stoljeća nasjele i europske terorističke grupe, recimo talijanske Crvene brigade i njemački Baader-Meinhof, koje su bile uvjerene da bi multinacionalni kapitalizam mogle srušiti atentatima na direktore tvornica i banaka. Ciljali su srce kapitalizma. Ali kapitalizam, kao što je upozorio Umberto Eco, nema ni srca ni centra. Štoviše, kapitalizam se temelji upravo na tome da su svi zamjenjivi. Baš svi - uključujući direktore i industrijalce. Likvidiraš jednog, dođe drugi. Kapitalizam ne možeš obezglaviti jer nema glave. Nema „šefa kapitalizma“. Ni „predsjednika kapitalizma“. Šefovi stalno odlaze i umiru, ali kapitalizam zbog toga ne propada. U tome kapitalizam nalikuje terorizmu: i u terorističkoj mreži su svi zamjenjivi - likvidiraš jednog šefa, dođe drugi. Samo pomislite koliko su vođa al-Qaide već likvidirali, ali nije zbog toga propala. Kapitalizam nije pogled na svijet ili pokret, već taktika - isto kao terorizam. Kapitalizam nije samo nešto sociopatsko, već i nešto terorističko.

Je li kineski kapitalizam afirmacija kapitalizma ili pukotina u kapitalizmu? Je li Atlas Shrugged sa svojom paranoidnom, mesijanskom fantazijom o kraju kapitalizma bio afirmacija kapitalizma ili pukotina u kapitalizmu? Je li američka vojna reakcija na 11. rujan bila afirmacija kapitalizma ili pukotina u kapitalizmu? Jesu li džihadisti napadom na Svjetski trgovački centar - simbol neoliberalizma, slobodnog tržišta, privatizacije, deregulacije i sl. - htjeli srušiti kapitalizam? Reći ćete: Ne! Ali Bush je mislio upravo suprotno: u terorističkom napadu na Ameriku vidio je pokušaj rušenja kapitalizma... odnosno, „naših vrednota“, „američkog načina života“. Sjetite se samo kako je reagirao na 11. rujna. Amerikance je, naime, panično pozvao: „Go shopping!“ Kupujte! Razbacujte se! Trošite! Pođite u shopping centre! Ergo: kapitalizam možete spasiti samo tako da kupujete. Ako ne budete kupovali, kapitalizam je gotov. Spašavanje kapitalizma je patriotska dužnosti. (Je li Bush zapravo marksist? Je li čitao Marxa koji je naglašavao da kapital mora stalno kružiti da bi preživio? Ako prestane kružiti, čak i samo na trenutak, sve skupa se ruši.) A sad se zapitajte što se događa kad ljudi prestanu vjerovati da je kapitalizam nešto samorazumljivo, prirodno stanje društva, i kad počnu vjerovati da kapitalizam nastaje svaki put kad ga spasimo i da je kapitalizam stanje koje na životu održava samo još patriotizam ljudi: je li ta nova "vjera" afirmacija kapitalizma ili pukotina u kapitalizmu? Afirmacija kapitalizma ili simptom kraja kapitalizma? I, na koncu, je li astronomski bailout - spašavanje banaka i poduzeća nakon izbijanja krize, socijalistička intervencija u kapitalizam, socijaliziranje gubitaka - afirmacija kapitalizma ili simptom kraja kapitalizma? Enormne količine novca koje su nakon izbijanja krize namijenjene spašavanju kapitalizma, samo su inverzija ogromne količine represije namijenjene održavanju kapitalizma u Kini.

Pukotine u kapitalizmu - i pukotine u vjeri u kapitalizam, simptome kraja kapitalizma - možete naći posvuda. Uzmite samo ozloglašene kartelne dogovore (u građevinarstvu, bankarstvu, distribuciji električne energije itd.), koji vladaju slovenskim kapitalizmom. Zar kartelni dogovori nisu verzija dogovorne ekonomije, planske ekonomije kakvu smo poznavali u socijalizmu? Zar nisu kartelni dogovori nepovjerenje u tržište? Zar nisu kartelni dogovori bijeg u socijalizam? Kartelni dogovori su, dakle, čisti eskapizam: bijeg od kapitalizma. Nadalje, zar nisu bijeg od kapitalizma i one famozne „gated communities“, zatvorene, ograđene, strogo čuvane zajednice u kojima utočište traži kapitalistička elita? Zar ta kapitalistička čežnja za Utopijom, za životom u paralelnom svijetu, odvojenom od krute kapitalističke realnosti, nije zapravo samo pukotina u kapitalizmu, samo simptom kraja kapitalizma, samo znak izgubljene vjere u kapitalizam? Ovome možemo pribrojiti i sve one pukotine u kapitalizmu koje u knjizi Crack Capitalism navodi John Holloway: zapatisti i njihova antikapitalistička mjesta u Chipasu, pokret piquetero u Argentini, pokret Sem Terra u Brazilu, komunitarna borba u Boliviji, kooperative u Venezueli i Čileu, sretni nezaposleni u Njemačkoj, koji odbacuju posao i posljedičnu eksploataciju, privremene autonomne zone, zauzimanja tvornica, downloading i tako dalje. Sve su to trenuci buntovništva, mali socijalni eksperimenti, u kojima na neko vrijeme presahne logika novca, u kojima se privremeno ruše kapitalističke hijerarhije odnosa, privilegija, pravila, tabua i vlasti i u kojima - bar na trenutak - zasvijetli potencijalnost drukčije budućnosti, drukčijeg života i drukčijeg svijeta. Te pukotine u kapitalizmu ne jamče nikakvu sigurnost, nikakvu trajnost i nikakvu budućnost, ali su uzbudljive i sjajne anticipacije svijeta koji ne postoji, ali bi mogao postojati.

I na koncu: zar nisu simptom kraja kapitalizma i svi oni veliki rezovi u socijalnu državu koje izvode ili ih najavljuju vlade po cijelom svijetu. To što kapitalizam otpisuje socijalnu državu, da je dakle šalje u stečaj, ne znači samo da si kapitalizam više ne može priuštiti socijalnu državu, već i to da kapitalizam više ne može živjeti s državom i društvom, da si to ne može više priuštiti. Jako dobar simptom kraja kapitalizma, odnosno izgubljene vjere u kapitalizam je otpor reformama koje najavljuje premijer Pahor. Recimo: ljudi se oštro odupiru mirovinskoj reformi. Zašto? Jer žele ranije u mirovinu - žele što prije pobjeći od kapitalizma. A to nas dovodi do prave pukotine u kapitalizmu: prvo, prije se kapitalizam temeljio na askezi, odricanju, štednji, a danas se temelji na hedonizmu, rasipanju, trošenju, kupovanju; i drugo, ako se kapitalizam temelji na rasipanju, trošenju i kupovanju, kako će onda živjeti i preživjeti ako stvara sve veću vojsku nezaposlenih i otpisanih koji nemaju ništa? Kako će živjeti i preživjeti ako je slumizacija suvišne radne snage glavni i najmasovniji društveni proces i ako je pauperizacija srednjeg sloja drugi najmoćniji društveni proces? Tko će trošiti, rasipati, kupovati? Tko će spašavati kapitalizam? Svakako, to je pukotina u kapitalizmu, simptom kraja kapitalizma - i ujedno simptom izgubljene vjere u kapitalizam. Kad bi stupovi kapitalizma - Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Svjetska trgovačka organizacija i sl. - vjerovali u kapitalizam, onda ne bi tako velik dio svjetske populacije otpisali: sve te ljude ne bi naguravali u slumove, ne bi ih slali među nezaposlene, ne bi ih utapali u siromaštvu, ne bi ih isključivali iz kapitalističkog kruga, ne bi ih odrezali od središnjeg svjetskog gospodarskog toka. Ne zaboravite: za 20 godina bi u slumovima, „skladištima suvišnog čovječanstva“, kako kaže Mike Davis, autor Planeta slumova, moglo živjeti dvije milijarde svjetskog stanovništva - sada stanovništvo slumova godišnje raste za 25 milijuna, što znači da je to najbrže rastuća društvena klasa na svijetu i sve veća pukotina u kapitalizmu.

S tom velikom pukotinom u kapitalizmu povezana je još veća pukotina: ako se kapitalizam temelji na stalnom, permanentnom, sve većem gospodarskom rastu, onda je činjenica da je rast naletio na nesavladive prirodne granice, i geografske i ekološke i energetske (tržišta koja još nisu iskorištena i obrađena te prirodnih izvora, vode, ugljena, zemnog plina i nafte, temelja kapitalističke mašinerije, nema beskonačno puno!), samo simptom kraja kapitalizma. Naš planet ima svoje granice - a kapitalizam koji je planet tijekom stoljeća polako osvajao i rastao s iskorištavanjem novih i novih tržišta, tako je strašno narastao da sada za svoje funkcioniranje i preživljavanje mora odjednom iskorištavati cijeli planet. Što znači da se može razvijati samo unatrag. Kapitalizam se očito ne širi, već steže. Nije u ofenzivi, nego u defenzivi. To što se zadnjih godina drastično militarizirao (Afganistan, Irak), dokazuje da je u defenzivi i da će za svoju obranu trebati enormnu količinu represije - kao kineski kapitalizam.

POVIJESNA SMJENA STRAŽE: Već ni Marx nije vjerovao da je kapitalizam vječan - u njemu je našao previše pukotina. Bio je uvjeren da će se kapitalizam slomiti zbog svojih unutrašnjih protuslovlja - prije svega zbog prevelikog protuslovlja između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, između kapitala i rada. Joseph Schumpeter, slavni austrijski ekonomist, ekspert za ekonomske cikluse, neko vrijeme bankar i austrijski ministar financija, koji se početkom 30-ih godina prošlog stoljeća preselio na Harvard, nije bio marksist i nije mrzio kapitalizam, upravo suprotno, danas bismo ga uvrstili među neoliberale, ali 1936. je u američkom Ministarstvu poljoprivrede imao predavanje koje je započeo pitanjem: "Može li kapitalizam preživjeti?" I odmah je dao odgovor: "Dame i gospodo - ne može!"

Nije bio jedini koji je tada bio skeptičan prema vječnosti kapitalizma. 1942. godine, kad je svoje dopunjeno predavanje objavio u knjizi Kapitalizam, socijalizam i demokracija, bilo je više takvih. Schumpeter je u kapitalizmu našao preveliko protuslovlje, preveliku pukotinu, jak simptom kraja kapitalizma: "Kapitalistički proces stvara atmosferu skoro univerzalnog neprijateljstva prema svom vlastitom redu“, štoviše, njegov uspjeh „potkopava društvene institucije koje ga štite“, tako da „neizbježno stvara prilike u kojima neće moći preživjeti“. Kapitalistički progres uzrokuje socijalne oluje, krize, nemir, napetost i otpor - i drukčije ne može, nego da za sobom ostavlja katastrofe i bijes.

Schumpeter inače nije vidio nijedan „posve gospodarski razlog zbog kojeg kapitalizam ne bi mogao otrčati još jedan uspješan krug“, ali ujedno je - kako kaže Giovanni Arrighi, američki ekonomist i sociolog talijanskog porijekla, autor monumentalnog Dugog dvadesetog stoljeća, koje je izišlo i na slovenskom jeziku - dopuštao mogućnost da su tridesete godine „zadnji trzaji kapitalizma“. Istina: nisu bile. Ali s druge strane: tridesete - vrijeme apokaliptične financijske i gospodarske krize - bile su vrijeme totalitarizama, teške represije te golemih državnih financijskih injekcija i podruštvljavanja kapitalističkih gubitaka, a završile su dugim II. svjetskim ratom, što znači da su za spašavanje kapitalizma potrošili jako puno represije, jako puno vojnog nasilja i jako puno novca. Da bi spasili kapitalizam, morali su izmisliti privremene, alternativne, kolektivističke društvene sisteme: totalitarizam, fašizam, komunizam, socijalizam, new-dealizam. Zato ne iznenađuje to što je Schumpeter tijekom rada vidio samo dvije mogućnosti: da kapitalizam prijeđe u socijalizam, koje će za čovječanstvo biti ili tamnica ili raj, ili da prijeđe u imperijalističke ratove u kojima će čovječanstvo izgorjeti. Za kraj kapitalizma možda nema nijedan gospodarski razlog, ali previše je drugih razloga - sociopatskih i terorističkih.

Drugima - i Rooseveltu - tada se činilo da kapitalizam može spasiti samo neka vrsta svjetske vlade, što se zatim stvarno dogodilo, jer Amerika je nakon II. svjetskog rata bila toliko moćna da je ulogu svjetske vlade, kaže Arrighi, onda igrala sama, i to i na monetarnom i na vojnom području; ali 2008. je američki financijsko-špekulativni balon puknuo, čime je američka hegemonija prešla u svoju konačnu krizu. Americi se dogodilo ono što se u povijesti kapitalizma - u zadnjih 500 godina - dogodilo drugim vladajućim centrima gospodarske i financijske moći: Genovi, Nizozemskoj i Britaniji. Sve tri su se na određenoj točki povijesti pretvorile u financijsko-gospodarske centre kapitalizam: najprije Genova, onda Nizozemska i potom Britanija. Sve tri su kapitalizmom zavladale trgovanjem i proizvodnjom, sve tri su izvele ludu financijsku i gospodarsku ekspanziju, sve tri su time ostvarile ogroman višak kapitala, „preobilje novčanog kapitala“, sve tri su potom prešle na visoke financije, financijsko posredništvo i špekulaciju - i sve tri je onda pokopao upravo taj financijski balon koji je puknuo: najprije Genovu, zatim Nizozemsku, a onda i Britaniju. I, naravno, sada, na početku 21. stoljeća, pokopao je i Ameriku, koja je 80-ih godina s trgovanja i proizvodnje prešla na financijsko posredništvo i špekulacije.

Ergo: dominantno financijsko-gospodarsko središte kapitalizma uvijek je niknulo iz krize prijašnjeg dominantnog financijsko-gospodarskog centra, što znači da je suton jednog financijsko-gospodarskog centra značio neizbježni uspon drugog financijsko-gospodarskog centra. Centar se dakle selio: iz Genove u Nizozemsku, iz Nizozemske u Britaniju, iz Britanije u Ameriku. Pitanje je samo, kaže Arrighi, hoće li se to i sada dogoditi? Hoće li doći do smjene straže? Hoće li se centar kapitalizma iz Amerike premjestiti na drugo mjesto? Nije isključeno, jer financijsko-gospodarski centar već se preselio u istočnu Aziju, u istočnoazijsko "kapitalističko otočje" (Kina, Japan, Singapur, Tajvan, Južna Koreja, Hong Kong), što znači da je Zapad prvi put u povijesti kapitalizam izgubio nadzor nad viškom kapitala i da mu je prvi put u povijesti kapitalizam moć novca spuznula iz ruku.

Pravo pitanje je dakle: hoće li Zapad pokušati pod svaku cijenu održati nadzor nad viškom kapitala čiji su najbogatiji izvori sada u istočnoj Aziji, ili će Amerika pustiti da se svjetski kapitalistički sistem, koji je dosad bio usredotočen na Ameriku, usredotoči na istočnu Aziju? Hoće li dozvoliti smjenu straže? Situaciju još dramatičnijom čini to što Amerika ima potpuni monopol nad korištenjem vojne sile (oružje), dok istočna Azija ima potpun monopol nad likvidnošću (novcem). I to je unikatno: "Rascijepljenost između (američke) vojne i (istočnoazijske) gospodarske moći nema prethodnika u analima povijesti kapitalizma", kaže Arrighi. Ako izostavimo Genovu, svi prijašnji centri kapitalizma su, naime, vladali i oružjem i novcem. A sada Amerika ima oružje, a istočna Azija novac.

Što će Amerika napraviti? Hoće li krenuti po istočnoazijskom putu kapitalizma ili će postati zaštitnica istočnoazijskog kapitalističkog otočja, na način da će dobivati plaću za vojnu zaštitu? Kad bi se to dogodilo, kaže Arrighi, nastao bi „prvi stvarno globalni imperij u svjetskoj povijesti“. To je prva mogućnost koju ima kapitalizam: prelazak u prvi stvarno globalni imperij. Druga mogućnost koju ima kapitalizam je prelazak u nekapitalističko gospodarstvo: ako komandni most preuzme istočna Azija, kapitalizam će odumrijeti jer istočna Azija nema tu monopolnu vojnu moć koja bi kapitalizam mogla držati na okupu. I tu je još treća mogućnost koju ima kapitalizam: „sistemski kaos“, kako kaže Arrighi. Ako se Amerika prilagodi rastućoj moći istočnoazijske regije, prelazak u novi svjetski red bit će nekatastrofalan - a ako se rastućoj moći istočnoazijske regije ne prilagodi, onda će taj prelazak biti katastrofalan. Bush se invazijama na Afganistan i Irak - vojnom intervencijom u zapadnu Aziju - pobrinuo da počeci tog prelaska budu katastrofalni. A američka desnica, koju bombastično intoniraju pokret Tea Party i duh Ayn Rand, žele sada Obamu, kojega se po novom boji više od al-Qaide, na svaki način zamijeniti novim Bushem, da bi Americi vratila "vodeću ulogu". Hej, a što ako je i američka vojska samo balon koji će prsnuti?

Tako je to: baš kad smo pomislili da je kapitalizam na putu da postane pokret globalne manjine, opet smo na točki kad je kraj kapitalizma teže zamisliti nego kraj svijeta.

*Tekst objavljen u Mladini, prevela Sanda Dukić

[img]http://www.e-novine.com/files.php?file=photo/drustvo/kapitalizam/Capitalism_02_u_404890981.jpg[/img]

E-novine

bjdarko · Početnik Domaćeg.de

Džabe ti taj tekst, neće još to da se desi!

jankojankovic · Početnik Domaćeg.de

Jel ti u ovom tekstu govoris o kraju kapitalizma ili kraju domacije SAD i zapadne Evrope? Ako mislis na ovo drugo, onda je naslov teme pogresan, a da ce doci ubrzo njihov kraj doci ce. A ako mislis na ovo prvo, zanimljivo je da ovaj tekst ne nudi odgovor na pitanje, a sta ce biti nakon pada kapitalizma. Komunizam? Socijalizam? Feudalizam?

DomaciGermany · Početnik Domaćeg.de

Tesko da ce ikada doci kraj kapitalizma 1