Budo Simonović: BOŽO VEŠOVIĆ, OD BERANA DO PERUA I NATRA

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Budo Simonović: BOŽO VEŠOVIĆ, OD BERANA DO PERUA I NATRAG

~ Preživio golgotu četničkog odstupanja krajem Drugog svjetskog rata, ratovao pod engleskom zastavom, izgubio ruku u rudniku u Andima, pobijedio rak, a onda se vratio da jesen života provede u otadžbini...

Umakao iz pakla u Sloveniji

Sreli smo se u toplini njegovog rodnog Lušca kod Berana. Okružen pažnjom sinovaca i rodbine, u krilu najbližih koje ima, Božo Vešović niže dane osamdeset četvrte godine života, sabira uspomene, male radosti i velike tuge, muke i bure koje su mu pregrmjele preko glave, sve ono što je život sijao i donosio, a vrijeme, pakosno i nemilosrdno, u nepovrat odnosilo. Vedar i oran za razgovor, s mjerom i fali i kudi, ne žali se na život i sudbinu, ali u očima ipak ne može sakriti sjetu koja nije samo od bremena godina.
Kad se 1941. godine nesreća rata rasprtila i pred kućom Petra Vešovića u Pešcima, u paklu dioba i dvoumica, on je stao pod barjak kraljevske vojske u otadžbini. Stao i ostao, dosljedan u uvjerenju da čovjek nije jare i da ne može svaki čas preskakati preko plotova niti se povijati kako vjetrovi duvaju.
Sedamnaestogodišnji sin Božo za njim, očeva se ne poriče:
– U oktobru 1944. godine rat nas zateče u Srbiji. Odatle smo preko Sandžaka krenuli put Bosne u neizvjesno, mučeničko odstupanje. Na Trebavi smo ostali negdje do marta 1945. Pavle Đurišić je sa svojim jedinicama i ogromnim zbjegom naroda iz Crne Gore tu prispio negdje u januaru, a cilj je bio da se nekako dokopamo Slovenije gdje su već bili Ljotić i Nedić i pojedine četničke jedinice iz Dalmacije. Tu smo se grdno iscrpili u desetodnevnim borbama sa ustašama. Nestalo municije, nestalo hrane, tifus kosi. Sve to je bio jedan od razloga da nasjednemo na veliku prevaru Sekule Drljevića...
Poznato je da su ustaše u Jasenovcu likvidirale Pavla Đurišića i gro njegove komande (Božo Vešović kaže da je tu ubijeno čak dvadeset generalštabnih pukovnika):
– Nastalo je rasulo i svak je krenuo da se spasava kako zna i umije. Nas četvorica, Radovan Samardžić iz Nikšića, moji Vasojevići Mišo i Petar Cemović i ja, uspjesmo da dopremo do Ljubljane. Tu se nekako povezasmo sa suprugom moga kuma, pukovnika Boža Joksimovića. Primi nas ljudski i malo nas okrijepi i pridrža. Mi naumili da tu sačekamo saveznike i da se onda vratimo u Crnu Goru, ali nam njen brat, bio komunista, ali fin prema nama, veli: ako mene pitate bježite vi odavde i hvatajte granicu, jer ako banu partizani, vaši Crnogorci, neće vam pomagati ni saveznici...
Poslušali su i preko Kranja uspjeli da se domognu Austrije. Božo Vešović kaže da su dugo poslije Drugog svjetskog rata postojale priče i gajene prazne nade kako je veliki broj četnika uspio da se probije preko Slovenije i zamete trag negdje po svijetu:
– To je velika zabluda. Ne vjerujem da nas je ni pet stotina umaklo preko granice. Pa i mi smo se poslije pogubili. Eto, od nas četvorice, koji smo uspjeli da se probijemo do Ljubljane, ja sam završio u Peruu, a braća Cemovići u Americi. Znam da je Mišo umro prije petnaest-dvadeset godina, a za Petra ne znam ništa, baš kao ni za Radovana Samardžića. koji je iz Austrije vraćen u Sloveniju.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=141563&datum=2008-03-31

Poželio sam da još jednom vidim majku

Božo Vešović, Radovan Samardžić i braća Mišo i Petar Cemović, poslušali su savjet Slovenke, udovice pukovnika Boža Joksimovića i njenog brata i iz Ljubljane tog paklenog proljeća 1945. godine uspjeli da nađu prolaz preko granice i domognu se Austrije, bježeći od nemilosrđa pobjedničkih jugoslovenskih partizanskih snaga.
- Nikšićanin Petar Samardžić je iz Austrije vraćen u Jugoslaviju i nikad nijesam doznao šta je bilo sa njim, a nas trojica smo uspjeli da se iz Austrije prebacimo u Italiju gdje su nas strpali u jedan logor – sjeća se dalje Božo Vešović. - Ja sam ubrzo odatle pobjegao i priključio se Englezima. U njihovoj vojsci sam ostao sve do kraja 1947, uglavnom u reonu Barija i Napulja, a onda ponovo u neki sabirni logor za emigrante do maja 1948...
Božo Vešović se tu prijavio da ide u Peru, gdje je brodom preko Njemačke, stigao iste godine:
-Kakvo li je to gorko razočaranje bilo! Da sam mogao, krenuo bih odmah natrag, pješke, pravo u Jugoslaviju pa neka me objese na prvoj banderi, ali odatle više nije bilo povratka. Morao sam da prihvatim ono što život nudi. Ja sam znao samo da kopam i kosim ili da ratujem. Pošto više nije bilo rata, a tamo se nije imalo gdje ni kopati ni kositi, kramp u ruke pa u rudnike u Andima. Kopaj bakar, srebro, zlato, bizmut... U jednom od tih rudnika na 5.000 metara nadmorske visine proveo sam sedam mjeseci...
U tim rudnicima u Andima, Božo Vešović je najprije zadobio tešku povredu kičme, a 1952. godine jedna mašina mu je otkinula lijevu ruku gotovo do ramena. Kad je prezdravio, prebačen je da radi u administraciji firme u Limi. No život ga ni posle nije milovao. Najprije je morao na još jednu operaciju kičme, a 1967. godine i na operaciju rijetke i specifične vrste raka u grlu, odnosno na nepcima, na korijenu nosa.
- To mi je zaista bilo najteže od svega. Firma me uputila u Njujork na operaciju. Operacija je uspjela, ali ja sam stvarno tada bio ubijeđen da ću da umrem i čim sam se malo oporavio odlučio sam da krenem u Jugoslaviju, da makar još jednom vidim majku i najbliže, pa neka onda bude samnom kako mu drago...
Tako je Božo Vešović, nakon četvrt vijeka ponovo stigao u rodna Pešca. Zatekao živu majku Jelenu, braću Sava i Dušana, sestre Veru i Milijanku, saznao kako mu je otac Petar, koji je poslije rata kao četnik bio osuđen na višegodišnju robiju, umro u zatvoru u Titogradu. Njegovo čelično zdravlje je ipak pobijedilo opaku bolest, vratio se u Peru i od tada je njegov dom u Limi još više postao stjecište i svratište za sve Jugoslovene, i one koji su tamo živjeli i one koji su dolazili u goste, a on je svake godine, neizostavno, dolazio u posjetu rodnom kraju.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=141691&datum=2008-04-01

Nije rat nikome brat

Boža Vešovića, baš kao i sve one rijetke koji su krajem Drugog svjetskog rata i u godinama odmah poslije rata uspjeli da se sklone u zavjetrinu tuđine, daleko od mlade komunističke, u revoluciji stvorene jugoslovenske države, u otadžbini su smatrali otpadnicima i izdajnicima, a u novom zavičaju tuđinima, strancima, čak i komunistima.
- Baš tako su na nas gledali u Peruu i tako smo ti mi dugo živjeli ni na nebu ni na zemlji. Jugoslovenski pasoš nam ne daju kao otpadnicima i protivnicima revolucije i nove države, a peruanski zato što nas smatraju komunistima. E pošto sam se, nakon mojih povreda, skrasio i stalno nastanio u Limi, tu sam u neko doba sreo i sprijateljio sa Momom Vučekovićem i Duškom Đukovićem, predstavnicima Jugoslavije u Peruu. Kad sam te 1968. naumio da prvi put krenem u Vasojeviće oni mi daju neki papir, vizu da mogu ući u Jugoslaviju. Došli i na aerodrom da me isprate. Tu bio i moj kum Miro Ronac iz Šibenika:
- Idi ti kume slobodno! Ako tebi tamo fali dlaka s glave, ovoj dvojici će ovdje faliti glave – šali se kum, a meni stvarno nije bilo svejedno. Srećom, sve je prošlo bez ikakvih komplikacija i nijesam imao nikakvih problema ikao sam bio bez pasoša i uredne dokumentacije. Pri povratku iz Jugoslavije, svratim sam u Čikago kod nekih mojih prijatelja i „saboraca", koji su neko vrijeme bili samnom u Peruu, a poslije se prebacili u Ameriku. Pitaju oni znatiželjno kako je u Jugoslaviji. Ja im velim da nije baš kao u Americi, ali ni blizu onome što smo mi ostavili kad smo iz nje otišli četres pete. Oni, očigledno pod velikim uticajem negativne propagande, sumnjičavo vrte glavom: znači, i tebe su kupili...
Božo Vešović je tako sve do prije tri godine bio neformalni ambasador Jugoslavije u Peruu, dočeklija i dobri domaćin svim ljudima koji su sa ovih strana dospijevali do daleke Lime, a onda je odlučio da se definitivno vrati u otadžbinu i po onoj drevnoj narodnoj mudrosti „đe je zrno klicu zametnulo..." jesen života provede pod rodnim nebom:
- Skrasio sam se u Novom Sadu. Mnogo mi se dopada taj grad, ali mislim da najviše zasluga za to ima moj brat od tetke po majci Vuko Šćekić, partizanski ratni komesar, koji živi u Novom Sadu i sa kojim provodim najviše vremena u finim razgovorima i raspravama kakve bih poželio svakom dobronamjernom čovjeku i iz kojih bi, mislim, mnogi, prije svega mladi, imali šta da čuju i nauče. U ratu smo bili na različitim stranama, ali sada to više nije važno, bitno je da smo i jedan i drugi doživjeli i preživjeli ratnu golgotu, osjetili strahotu rata, da rat nikome nije brat, da nikad nikome sreću i dobro nije donio...
A koliko je život bio nenaklonjen i nemilosrdan prema Božu Vešoviću možda najbolje govori to što nije uspio ni porodicu da formira:
- Dok je bilo zdravlja, mladosti i snage, nije bilo uslova. Prvo bio rat, onda potucanje u engleskoj vojsci, pa muke prvih godina boravka u Peruu, povrede, bolest i druge nedaće. Poslije, kad sam konačno stao na noge, mladost prošla i godine učinile svoje...

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=141831&datum=2008-04-02