Jovan Pokrajac: Sava Mrkalj - Genije i stradalnik

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Sava Mrkalj - Genije i stradalnik:
Najučeniji Srbin svoga doba, Vukov preteča u reformi azbuke, rođen i Pletari na Kordunu

~Drugim učenim ljudima bili su potrebni tomovi knjiga da bi se uspeli na vrh srpske intelektualne elite; Savi Mrkalju je dovoljno osamnaest stranica knjižice štampane 1810. godine u Budimu gradu

Peti točak u kolima

Zamislite, ili ga se prisjetite, ako ste ga čuli, pitanje za kviz Kako postati milioner: Ko je autor jezičkog pravila: Od danas sve naše pravopisje pod ovo dolazi načelo: PIŠI KAO ŠTO GOVORIŠ"? Ponuđeni su i odgovori: 1. Vuk Stefanović Karadžić 2. Jernej Kopitar 3. Ljudevit Gaj i 4...
Na četvrto ime malo ko je obratio pažnju. Takmičar se vrpolji u vrućoj stolici, zna, čini mu se, odgovor, ali, opet, plaši se zamke, pa bi svoje školsko znanje, po pravilima kviza, htio da provjeri kod publike. Od gledalaca u studiju stiže nedvosmislen odgovor: njih 90 i kusur procenata pritiska taster s brojem 1 - Vuk Stefanović Karadžić.
Takmičar je odahnuo, publika je potvrdila ono što je i sam znao. Laknulo je, čini se, i voditelju - bilo bi mu žao da na tako prosto pitanje dobije pogrešan odgovor. Ni voditelj, izgleda, ne zna tačan odgovor prije nego što ga ponudi takmičar. A on više nije u dilemi: "Moj odgovor je pod brojem 1 - Vuk Stefanović Karadžić".
I - greška! Tačan odgovor je ono četvrto, gotovo nepoznato ime - Sava Mrkalj.
Nedavno su sa više adresa mogla da se čuju meritorna mišljenja da bi Sava Mrkalj zauzeo visoko mjesto u pretpostavljenom pregledu 100 najznamenitijih i najumnijih Srba. Dok se to ne desi, i dalje će važiti za najumnijeg zaboravljenog Srbina. Njegovo djelo ostaće poznato u uskim stručnim krugovima srpske lingvistike, a legendu o njegovom geniju njegovaće, kao i dosad, s koljena na koljeno, njegovi Kordunaši, koji se, najvećim dijelom, već deceniju i po lomataju po izbjegličkim stazama i bogazama, kao što se i on, skoro dva vijeka prije njih, "pobeđen i ostavljen od svega sveta", potucao po srpskim zemljama.
Drugim učenim ljudima bili su potrebni tomovi knjiga da bi se uspeli na vrh srpske intelektualne elite; Savi Mrkalju je dovoljno osamnaest stranica knjižice štampane 1810. godine u Budimu gradu. To je ona godina u kojoj se u budimskom susjedstvu, u Pešti, prvi put sreo s tri-četiri godine mlađim Vukom, koji mjesec poslije objavljivanja Savinog "Sala debeloga jera libo azbukoprotres", filozofsko-lingvističke rasprave u čijih je osamnaest stranica stalo cjelokupno Vukovo potonje djelo na reformi srpskog jezika i azbuke.
U svakom slučaju, prva znanja o azbučno-jezičkim pitanjima Vuk Stefanović Karadžić stekao je u tim peštanskim druženjima sa Savom Mrkaljem i još nekolicinom učenih Srba tog vremena - Dimitrijem Davidovićem, Lukom Milovanovim, Dimitrijem Frušićem... Nesumnjivo, ti kontakti i docniji podsticaji Jerneja Kopitara usmjerili su Vukov rad na polju jezičko-azbučne reforme.
Zaključak je, dakle, logičan: u tom mukotrpnom poslu Sava Mrkalj je bio preteča, a Vuk njegov nastavljač. "Ja sad ovdje, imajući za namjerenje uspjeh Serpskoga Knjižestva, ne mogu druge Azbuke upotrebiti nego Mrkaljevu, jerbo za Serpski jezik lakša i čistija ne može biti od ove", pisao je Vuk Karadžić, četiri godine poslije prvog susreta sa Savom, u predgovoru svoje "Pismenice serbskoga jezika" (tj. gramatike).
Samo tri godine docnije, 1817, Vuk će, pod pritiskom spoljašnjih, prije svega crkvenih faktora, privremeno da se vrati staroj azbuci. A njemu manje skloni istraživači i danas će da podsjete kako je kasnije prećutkivao i Mrkalja i njegov rad, pa je tako samo Vukovo djelo djelovalo originalnije. U tu zamku ulovio se i onaj takmičar u gorepomenutom kvizu.
Jednu činjenicu, međutim, izgleda da nisu primjećivali ni najpažljiviji istraživači: sve jezičke rasprave u Mrkaljevo, predvukovsko vrijeme odnosile su se isključivo na srpski jezik - hrvatski se tu ne pominje. S Hrvatima je srpski jezik podijelio Vuk koju deceniju kasnije, sredinom 19. vijeka, u vrijeme kad se arhiva u katoličkim manastirima u Bosni i Hercegovini još ispisivala ćirilicom, kad Dubrovčani svoj jezik nisu zvali drugim imenom nego srpskim. Dijeleći s njima jezik svojih pradjedova, neredovno školovan i nesumnjivo s ozbiljnim rupama u obrazovanju, uobičajenim za samouke ljude, Vuk vjerovatno nije slutio da im time otvara put u srpsko etničko tkivo i prodor u literaturu ispisanu na srpskom jeziku. Kad bi, bez Vuka, stari dubrovački pisci ušli u hrvatski literarni korpus?
No, vratimo se Savi Mrkalju i njegovom "Salu debeloga jera libo azbukoprotres". U savremenoj verziji srpskog jezika ovaj naslov bi otprilike glasio: "Salo debelog jera ili pretresanje azbuke". U ovom ironičnom naslovu "debelo jer" je zapravo metafora. Riječ je o slovnom znaku koji nije označavao nijedan glas, a ispisivalo se, uglavnom nasumice, uz neke suglasnike u sredini ili na kraju riječi. Nedostatak značenja činio ga je izlišnim. Svjesni njegove nepotrebnosti, Mrkaljevi savremenici i jednomišljenici podsmješljivo su ga karakterisali kao "peti točak u kolima".
A Mrkalj ga je prosto izbrisao iz azbuke. I debelo jer i još devetnaest suvišnih znakova bez glasovne vrijednosti. Tako je ovaj lingvistički genije, rođen na Kordunu, u (u to vrijeme) Prvoj banskoj regimenti, došao do azbuke kojom se manje-više i danas služimo.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=220804&datum=2010-02-23

S krvlju ručak i večera

~Po pouzdanim izvorima, u Savinom otpustu iz " najjeftinije vojske na svijetu", sastavljene od srpskih graničara, ukrstile su se njegova fizička slabašnost i intelektualna superiornost

Nije lako odgonetnuti šta je bilo zlehudnije: roditi se u pletari, u kući od kestenovog pruća oblijepljenog blatom, u Sjeničaku, na Kordunu ili umrijeti u bečkom lazaretu, u duševnoj bolnici carstvujušće Vijene.
A jedno i drugo zadesilo je Savu Mrkalja, tragičnog genija, možda najučenijeg Srbina svoga doba – filozofa, matematičara, filologa, vrsnog polemičara, esejistu i pjesnika. Poliglotu koji je govorio francuski, njemački, italijanski, mađarski, ruski i hebrejski, latinski i grčki, a razumijevao i niz drugih jezika.
Precizno, Mrkalj je rođen 1783. godine. A u njegovom rodnom Sjeničaku "većina kuća bila je građena od pletera, od kestenova pruća", pisao je dr Gojko Nikoliš, ljekar, akademik, diplomata, takođe iz Sjeničaka. "Po pleteru naboj od ilovače. Na krovu slama... Još za moga djetinjstva bilo je ne malo kuća, i dan današnji ih ima, u kojima čovjek i stoka borave pod istim krovom..."
A Nikoliš je 128 godina mlađi od svog slavnog zemljaka. Eto odakle je startovao eminens bečkih i peštanskih visokih škola, filozof, matematičar, pjesnik i lingvista, poliglota Sava Mrkalj. Genije i stradalnik.
Da bi spoznao okolnosti u kojima je rođen njegov učeni zemljak, akademik Gojko Nikoliš, drugi u rangu visoko obrazovanih Sjeničaraca, pišući svoju "Povijest o jednom stradalniku" – psihološki ili, preciznije, psihopatološki Mrkaljev portert – nije morao da traga za dokumentima; sve je mogao da čuje od svog dede, a deda od sopstvenog oca, Savinog savremenika iz druge blatnjave pletare, kakvih je bilo i u Nikoliševom djetinjstvu, početkom prošlog vijeka.
"Rijetko", bilježi Nikoliš, "sasvim rijetko se moglo naići na drveni pod u tim kućama. Gola, uvijek vlažna i hladna zemlja umjesto drvenog poda, po kojoj gmižu polugola djeca. Uz djecu su i krmače. Kad se oprase, krmače su malo divlje, pa će nasrnuti na dijete u kolijevci... U takvim prilikama rodio se Sava Mrkalj 1783. godine."
U godini Savinog rođenja Emanuel Kant, rodonačelnik njemačke klasične filozofije upravo je, na izmaku svoje šeste decenije, objavio "Kritiku čistog uma". Gete je otpočeo da radi na Faustu, a mladi Šiler će baš te godine da se proslavi svojim dramskim prvijencem, Razbojnicima. Jozef Hajdn je i dalje, kao i dvije i po decenije prije toga, dvorski muzičar ugarskog kneza Esterhazija, a Betoven, sa svojih trinaest godina, postaje orguljaš u dvorskoj kapeli u Bonu. Mocart ima 27 godina i već je obavio svoje trijumfalno vunderkind-putovanje po Evropi, odsvirao je svoje sonate pred Marijom Antoanetom i, prekinuvši s feudalnom klasom, postaće prvi "slobodni umjetnik", dakle siromah. A Napoleon Bonaparta se upravo pripremao da osvoji Evropu.
Taj djelić Evrope, sem Bonapartinih vojskovođa, nikada, ni prije ni poslije, nije stigao u Sjeničak. A Sjeničarci su iz tadašnje Vojne krajine u Evropu izlazili samo pod oružjem, u službi habzburškog "pravednog cara". Budući pod trajnom vojnom obavezom, obrađivali su zemlju kad je to ratovanje dopuštalo, nanovo gradili kuće na zgarištima, rađali djecu i bili u stalnoj vojnoj pripravnosti, služili kao rezervoar najbolje vojske za najudaljenija austrijska ratišta, žestoko iskrvarili u ratovima sa Francuskom u posljednjoj deceniji 18. vijeka... Ovdje su stizali samo pozivi za rat i obavještenja o poginulima. To je bio život Srba graničara za mladosti Save Mrkalja. " S krvlju ručak, s krvlju i večera."
Uznemiren sve jačim udarima turskih osvajača, Beč je, masovnim naseljavanjem Srba početkom 16. vijeka, organizovao Vojnu krajinu sa slobodnim seljacima-vojnicima, koji su, vazda na oprezu, branili i "carsku zemlju" i svoj mali posjed i svoje selo.
Krajišnik je bio lično slobodan, ali potčinjen vojnoj disciplini. Živeći na "carskoj zemlji", kao doživotni vojnici nisu plaćali porez - sem danka u krvi. Sava Mrkalj je, kako je sam zabilježio, "već u 16. godini svoga uzrasta dobio otpust iz vojne (graničarske) službe". Do tog otpusta moglo je doći ili zbog fizičke nesposobnosti ili zbog uspješno završenog školovanja, dakle kao izuzetna nagrada za umnu sposobnost. Ili je, nagađa Gojko Nikoliš, " otac Petar prodao jednu kravicu da bi nekako namakao mito komisiji kako bi sina oslobodio od soldačije".
Ovo sa kravicom za potkupljivanje graničarske "regrutne komisije" ipak djeluje kao pošalica; da je u kući Mrkaljevih bilo viška kravica, vjerovatno bi se neka našla i za Savine škole. A on se, bilježe hronike, tokom cijelog školovanja izdržavao sam - "podučavajući druge đake".
Biće zato, po pouzdanijim izvorima, da su se u Savinom otpustu iz "najjeftinije vojske na svijetu" ukrstile njegova fizička slabašnost i intelektualna superiornost; oslobađanje od vojne službe poklapa se s Mrkaljevim završetkom klerikalne škole u Plaškom, u kojoj su se obrazovali budući sveštenici. A sveštenike je već njihovo zvanje oslobađalo vojne obaveze. Nekako se, izgleda, pod tu regulu smjestio i Sava Mrkalj, iako - s izuzetkom dvije potonje monaške godine u manastiru Gomirje - nije obukao svešteničko ruho: odmah po završetku plaščanske bogoslovije, ponijevši iz nje najbolje ocjene, s nepunih sedamnaest godina postavljen je za učitelja u srpskoj školi u Gospiću.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=220982&datum=2010-02-24

Učitelj mlađi od đaka

~Bio je zaista neobičan učitelj u još neobičnijoj školi u Gospiću; samo jedan učenik bio je Savin vršnjak. Ostali su bili po šest, osam, čak i deset godina stariji od golobradog učitelja

Najbolje ocjene zavrijedio je Sava Mrkalj već na početku svog službovanja u najvećoj ličkoj varoši, u srpskoj školi u Gospiću. U izvještajima gospićkog prote Milojevića crkvenim vlastima navodi se da mladi učitelj "svakom dobrom nahođenju nahoditsja i revnost naloženoga djela dobro soveršajet". A "trud je njegov nepoštedan". Ipak, Sava će u Gospiću da ostane samo dvije godine, obilježene ozbiljnim sukobima s okolinom. U svakom slučaju bio je neobičan učitelj u još neobičnijoj školi. Samo jedan učenik bio je njegov vršnjak. Ostali su bili stariji po šest, osam, čak i deset godina... I naspram golobradom, sedamnaestogodišnjem učitelju – već obrkatili. Uz to trudoljubivi učitelj morao je da se žali Konzistoriji (tj. eparhijskom vijeću) da mu "militarska gospoda prave smetnje". Njegovi đaci su, naime, jedan po jedan, regrutovani za neko daleko bojište.
U osvjetljavanju Mrkaljeve ličnosti svakako je važan odgovor na pitanje da li su njegova sukobljavanja s okolinom – koja su, nesumnjivo, imala znatnog uticaja u trasiranju njegovog tragičnog puta do bečke duševne bolnice – javila u toku njegovog službovanja u Gospiću ili se početak Savinog raskola sa svijetom desio još ranije, na pašnjacima Slatnjaka, pitome doline u podnožju mrkaljskih kuća, kroz koju jednolično žubori istoimeni potok.
Nije teško dokučiti da su Sava i njegovi parnjaci baš u Slatnjak javili goveda. Našlo bi se tu obilje skrovitih mjesta gdje se moglo ćućoriti uz vatru ili, daleko od očiju starijih, peći ukradene kukuruze. Bio je to svijet dječačke igre, plašenja vilama i vukodlacima, zmajevima, vješticama i nečastivim silama, ali i svijet svađa i tuča, svakojakog čobanskog nadgornjavanja. Najomiljenija, možda i najgrublja, bila je igra svinjkanja – krajiška varijanta hokeja – u kojoj igrači grubim štapovima ubacuju komad drveta (svinkulu) u rupu ili improvizovani "gol".
Po svemu sudeći, kao mlađano čobanče Sava Baslak – svi su se, uglavnom, oslovljavali po porodičnom nadimku – samo se djelimično uklapao u svijet svojih slatnjačkih vršnjaka, ispunjen i grubim igrama i nepodopštinama. Po nekim potonjim opisima, izgleda da je dečarac bio slabačak, nejak bledunjav, vjerovatno najslabiji među svojim parnjacima. "Kad se raspali igra svinjkanja, Savu svi guraju, ruše, i on ne uspijeva da dobaci svinjku do željene mete. U rvanju je opet najslabiji. Šta je sad prirodnije", zaključuje Gojko Nikoliš u svojoj Povijesti jednog stradalnika, "nego da se malac, uvrijeđen i potišten, počne povlačiti u stranu, u svoju usamljenost! Šta je prirodnije nego da donesemo presudu u korist Save, a na štetu surove sredine u kojoj je rastao!"
To dječačko izdvajanje iz društva svojih parnjaka odvelo je, izgleda, Savu u osobenjaštvo, koje ga je vodilo u sve dublji raskol sa sredinom sjeničačkih pletara i slatnjačkih pašnjaka. Već tada se, vjerovatno, u njemu začela želja da svijet kritički posmatra. To je njegova vrlina, ali u tome je i početak tragedije njegove.
"Teško onome ko posmatra svoju družinu izvana i odozgo", veli akademik Nikoliš, "ko se izdvaja i uzdiže, ko hoće koračati izvan prtine, po cjelcu. Ništa tako ne razdražuje osrednjost kao onaj ko se, makar i za glavu, izdigne iznad nje. Osrednjost obožava samo osrednjake, i to baš one koji svoju osrednjost pokrivaju lažnim vrijednostima: uobraženošću, nametljivošću i nasiljem."
Sve to je Sava Mrkalj osjetio na sopstvenoj koži. Ako se njegovo kasnije zlopaćenje može objasniti i raskolom sa surovim svijetom, onda se korijeni stradavanja spuštaju sve do u slatnjačke livade. Tu su se, izgleda, začeli njegovi početni nesporazumi sa okolinom, koje je kasnije, u vrijeme Savinog monaškog života u manastiru Gomirje, neki tamošnji kaluđer sažeo u dosjetku: "Jesi učen, al pametan nisi, jer da si pametan ne bi došao među nas".
I evo nas opet u Gospiću, u mjestu Savinog prvog učiteljovanja u slaveno-serbskoj školi, gdje nesporazumi sa sredinom nisu bili ništa manji nego oni u začetku, na slatnjačkim pašnjacima. Na njihovo smirivanje nisu uticale ni visoke ocjene njegovog pedagoškog rada. U svojim dopisima Sava Mrkalj se potpisuje kao "učitelj ličke junosti" (tj. mladosti), što zapravo svjedoči da se nije radilo o klerikalnoj školi, mada su se u njoj obrazovali i budući sveštenici.
U Mrkaljevim izvještajima crkvenim vlastima govori se o tridesetak polaznika koji se pripremaju za sveštenički poziv (ili su već bili sveštenici, pa su kod Save dospjeli na "dokvalifikaciju"). Još bar toliko je među đacima bilo sinova trgovaca i graničarskih oficira. I sa jednima i sa drugima mladi učitelj je ubrzo došao u sukob. Ne samo da su vojne vlasti regrutovale đake, nego i trgovci nisu izvršavali svoje obaveze prema školi. A trebalo je da je oni, zajedno sa sveštenstvom, izdržavaju. U dvije godine Savine službe nisu dali – ništa.
Trgovci ko trgovci, svoju škrtost su pokušali da maskiraju optužujući mladog učitelja. Jedina optužba koju su mogli da potkrijepe bila je njegova – mladost. Kao da mu golobradost već nije donijela dovoljno nevolja u samoj školi. Onako slabašan teško je uspostavljao autoritet nad brkatim i bradatim ličkim rmpalijama, od kojih neki nisu znali ni zašto su upućeni u školu, a kamoli da prihvate bledunjavo momče da ih uči pismenosti i pameti.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=221161&datum=2010-02-25

Nikad dosta škole

~Trgovci, sveštenici i oficiri u Gospiću

preuzeli su obavezu da izdržavaju učitelja. Ali, "sveštenstvo plaća nemarno, trgovci nikako" Kad se sagleda stanje u školstvu Vojne krajine na razmeđu 18. i 19. vijeka - u vrijeme Mrkaljevog učiteljovanja - nije nimalo čudno što je u Gospiću izdržao jedva dvije godine. Srpske narodne škole radile su tada neredovno, a njihov opstanak zavisio je od ugovora s učiteljem, koji se sklapao neposrednom pogodbom. U godini u kojoj se obezbijedi učitelj škola radi, već u narednoj ne mora da je bude.
Tako je tri godine prije dolaska Save Mrkalja srpska mladež u Gospiću bila bez škole. Ponovo je otvorena 1799. godine, ponajviše zahvaljujući zalaganju ličkog prote Jovana Milojevića. Sveštenici, trgovci i oficiri u Gospiću, citira arhivsku građu Vukosava Opačić-Lekić u studiji "Sava Mrkalj - život i djelo", preuzeli su obavezu da "izdržavaju jednog dobrog i spremnog učitelja dok se takav ne odgoji između njihove djece, ne bi li se tako podiglo opšte dobro. Pogodiše se da će parosi plaćati po 10 forinti, a trgovci skupiti 50 forinti; kapelani i oficiri kako budu mogli."
Takva pogodba postignuta je sa Savom Mrkaljem. Ali, "sveštenstvo plaća nemarno, trgovci nikako."
Sava odlazi 1801. I poput kakva pustolova zameće trag, da bi se tri godine kasnije obreo u Zagrebu, u tamošnjoj arhigimnaziji, upisan kao polaznik "vjere grčke, ne unijatske, iz sela Sjeničaka, prve banske regimente, otac Petar, pučanin... Sredstva za život ima podučavajući đake".
U Gospiću je, kao učitelj, Mrkalj bio mlađi od svih svojih đaka, samo jedan je bio njegov ispisnik. U zagrebačkoj arhigimnaziji je najstariji učenik. Zapisuje Gojko Nikoliš: "Savi je tada dvadeset i jedna godina! Svi ostali đaci su izmeću 13 i 17 godina. Tada se odnos između njega i sredine korjenito izmijenio u poređenju s onim što je bilo u Gospiću. On je sad brkajlija među žutokljuncima. Pa i to bi moglo da bude nepovoljno po njega: svi upiru prstom u tu izuzetnu ličnost, koja strši nad ostalima. Da je bio slab đak postao bi predmet poruge. Sava tu nejednakost uspješno kompenzira i ućutkuje pakosnike: on je u svemu odlikaš (eminens), on je totalni odlikaš, najodličniji među odličnima..."
I ovde Sava Mrkalj zbunjuje i ono malo istraživača koji su se bavili njegovim životom i djelom. On je 1804. godine u drugom semestru (polugođu) arhigimnazije, ali te iste godine otpočinje filozofske studije na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti, u to vrijeme najvišoj nastavnoj ustanovi u Hrvatskoj, sa tri fakulteta - Teološkim, Pravnim i Filozofskim. Nema podataka gdje je završio prvi gimnazijski semestar; istraživačima djeluje najvjerovatnije da je predmete iz prvog polugođa ispolagao vanredno, ne pohađajući nastavu. Zatim je otvoreno i pitanje kako je postao student Kraljevske akademije u vrijeme kad je trebalo da pohađa drugi, završni razred gimnazije. I tu je, izgleda, moguć samo jedan odgovor - da mu je kao apsolutnom odlikašu u prvom razredu gimnazije izuzetno dopušteno da vanredno i prekoredno ispolaže predmete iz drugog razreda ili, možda, da položi kakav poseban prijemni ispit na fakultetu.
I kao student filozofije Sava je opet eminens. Odlikaš je u logici i istoriji filozofije, u matematici je među četrnaest odlikaša najbolji. Na kraju prve godine studija s odlikom polaže javni ispit iz logike, istorije filozofije i matematike; na kraju druge iz arhitekture, hidrotehnike i metafizike...
"Moramo se još zadržati na fenomenu eminensa", kopka Gojka Nikoliša sudbina njegovog zemljaka iz Sjeničaka, u prvoj banskoj regimenti, današnjem Kordunu. "Kako možemo da ga objasnimo ako znamo svu Savinu predistoriju i posve nepovoljne uslove pod kojima se morao školovati u Zagrebu: Sava potiče iz jedne dozlaboga siromašne graničarske porodice iz koje nije ponio nikakvo predznanje. On je plebius (pučanin), a oko sebe, u Zagrebu, ima kolege čiji su roditelji građani (purgari), pa i plemići. Socijalne razlike su drastične, pa i antagonizmi u odnosima neizbježni. Pisac ovih redova se dobro sjeća kako se stotinu godina poslije Save u karlovačkoj gimnaziji s prezirom gledalo na "graničare", i to od strane kolega čiji su roditelji još koliko juče nosili graničarske opanke, a iste su narodnosti i iste vjere. Juče slunjski graničari, danas karlovački purgari, i eto razloga da na došljake-graničare gledaju s visine. Sava je završio nekakvu bijednu školu u Plaškom, pa možemo zamisliti u kako teškoj konkurenciji se našao u Zagrebu, imajući oko sebe kolege iz franjevačkih i jezuitskih škola. Sava je među rijetkima u katalogu škole koji se izdržavao dajući instrukcije. Dakle, morao je da uloži mnoge dodatne napore: da podučava lenjivce i umno zaostale, da preskoči dvije godine redovnog školovanja i, povrh svega, budimo sigurni u to, da poslužuje neku zagrebačku gospođu, noseći joj drva i slično za kvadratni metar poda i slamaricu, gdje je ležao u vlazi i studeni. Sve njegove kolege bili su u prednosti: živjeli su u porodičnim gnijezdima i, ne na posljednjem mjestu, u svom zavičaju. Svoje neprilike Sava je mogao da pobijedi samo izuzetnim intelektualnim i fizičkim naporom, samo snagom talenta. Ali, kako ćemo još vidjeti, sudbina će ga za sve to nagraditi svojim iscerenim licem.
Vidjećemo da Savi Mrkalju još nije dosta škole. Kod njega naučna radoznalost preteže nad egzistencijalnim pitanjima. Odlazi u Peštu na studije filozofije i matematike. Opet je odlikaš!

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=221269&datum=2010-02-26

Susreti kod Stefana

~Lingvisti i danas pridaju veliki značaj

Mrkaljevoj azbučnoj reformi, njegovom doprinosu za razvitak i usavršavanje ćirilice. Naša azbuka oslobođena je svih nepotrebnih slova prvi put reformom Save Mrkalja Poslije završene filozofije na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti, u to vrijeme najvišoj školi u Hrvatskoj, koju je osnovala carica Marija Terezija, Sava Mrkalj, dakle, seli se u Peštu, takođe na studije. Tu, uz filozofiju, studira i matematiku.
Marljivim radom, o čemu ga glas prati od klerikalne škole u Plaškom, preko zagrebačke arhigimnazije i filozofskog fakulteta do pještanskog univerziteta, stekao je izuzetno široko znanje, pa su mu i njegovi savremenici priznavali da je bio jedan od "najučenijih Srbalja, doktor filozofije, iskusan astronom i matematičar..."
Sem što istraživači bilježe da je, "pored filozofije i matematike Mrkalj učio i jezike", nema preciznih svjedočanstava o tome gdje je i kako sticao lingvističko-filološka znanja. A upravo u toj oblasti je dao svoje ključno djelo - "Salo debeloga jera libo azbukoprotres", upravo u Pešti štampanu temeljnu studiju srpskog jezika i azbuke, koja je prethodila Vukovoj reformi. "Opet se", veli Gojko Nikoliš, "moramo zapitati kako to da se Sava upustio u jednu, u ono doba vrlo izazovnu filološku raspravu, on koji je učio filozofiju i bio prvak u matematici..."
I kako to, najzad, da se odjeci te rasprave čuju do današnjih dana.
"Bilo je prije njega raznih autora koji su ispuštali pojedina slova u pisanju (a među njima i debelo jer), ali do pojave Mrkaljevog "Sala" nije bilo nijednog koji je ne samo javno ustao protiv svih suvišnih znakova u dotadašnjoj ćirilici, već ih je i praktično isključio iz azbuke pokazujući na djelu kako se može bez njih pisati", ocjenjuje dr Aleksandar Mladenović, poznati jezički stručnjak s Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. "U tome je osnovni značaj Mrkaljeve azbučne reforme, njegov originalni postupak i njegov veliki doprinos razvitku i usavršavanju ćirilice. Naša današnja azbuka oslobođena je svih nepotrebnih slova prvi put reformom Save Mrkalja, jer je ovaj dio njegove azbučne reforme Vuk, počev od 1814. a naročito od 1818. godine, u potpunosti prihvatio."
"Otuda se", nastavlja u sličnom tonu Mladenovićev kolega prof. dr Dragoljub Petrović, "pokazuje da je u velikoj mjeri neosnovano, kako se to često kod nas čini, ponegdje još i danas, govoriti o tome da Vuk nije imao preteča u svojim revolucionarnim reformatorskim poduhvatima. Imao ih je, i to dosta, a jednog značajnog preteču imao je čak i u reformi grafije. Bio je to Sava Mrkalj, čije je djelo Vuk samo dovršio i definitivno ga uveo u naš književni jezik. Okolnosti su, međutim, bile takve da su išle na ruku onome ko je posao do kraja završio, a zbog svoje nesrećne sudbine Sava Mrkalj ostao je, sasvim nezasluženo, u Vukovoj sjenci... Naša je obaveza da, uvažavajući sve što je Vuk učinio, ne zaboravimo ni njegove prethodnike..."
Pešta je, izgleda, prekretnica u Mrkaljevim naučnim interesovanjima. Podrazumijeva se da je i ovdje, na studijama filozofije i matematike, odlikaš. Ali će, izgleda, na njegovo naučno opredjeljenje više od studija uticati druženje sa mladim srpskim intelektualcima koji su takođe boravili u Pešti. Peštanska poslastičarnica "kod Stefana" postaje neka vrsta alternativnog srpskog univerziteta, tu se uglavnom sastaju Mrkalj i drugovi okupljeni u intelektualnom krugu u kome raspravljaju, umuju, maštaju... Tu su medicinari Dimitrije Davidović i Dimitrije Frušić, poznati po tome što će u Beču 1813. godine pokrenuti "Novine serbske". Tu je i Luka Milovanov, rođen u okolini Srebrenice, student prava, koji će kasnije napisati znamenitu raspravu o poetskim rimama "Opit k sličnosti i slogomerju".
I jednog dana 1910. godine, baš u Stefanovoj poslastičarnici, Sava će začuti kako se njihovom stolu približavaju mukli udari drvene štule. Prilazi im mladić, hrom u lijevu nogu, omalen i slabunjav, ali široko otvorenih očiju i upadljivih crta lica. Prispio je iz ustaničke Srbije, u odjeći evropskog kroja, ali duha i ponašanja posve narodnog. Govori čistim narodnim jezikom, polagano, umno i razložno.
Bio je to prvi susret dvojice reformatora srpskog pisma i jezika, Save Mrkalja i Vuka Stefanovića Karadžića, briljantnog peštanskog diplomca i hromog ustaničkog pisara. Savi je 27 godina, Vuku 23. Upravo je odštampano "Salo debeloga jera..." I ono će ih, valjda, zbližiti više od svega, dajući im da naslute čime će kasnije da se bave. Možemo samo da zamišljamo uzbuđenje dvojice mladića - jednog ispod Durmitora, drugog podno Petrove gore - kad su otkrili da, iako porijeklom iz tako udaljenih krajeva, govore istim ijekavskim narječjem, da imaju iste poglede na pitanja azbuke, pravopisa i jezika. Tu, pred Vukom, valjda prvi put, Sava otkriva svoju muku iz djetinjstva, s onih rijetkih časova vjeronauke, kad se desetogodišnjak mučio s riječima koje ne razumije.
Tu muku nosiće punih sedamnaest godina i riješiće je, snagom svog uma i znanja, svojim "Salom debeloga jera", upravo pred susret s Vukom Karadžićem. Savina studija nije promakla budućem Vukovom mentoru Jerneju Kopitaru: "Od srca sam se obradovao jednoj gramatičkoj brošuri "Salo debeloga jera libo azbukoprotres"... Na ovih 18 strana ima više jezičke filozofije nego u kakvoj debeloj gramatici. Tako bistar gramatički um nijesam sreo..."

http://www.dan.co.me/index.php?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=221438&datum=2010-02-27

Slava na 18 stranica

~Sava Mrkalj je bio taj koji je svojom reformom ćirilice 1810. godine raščistio teren i pripremio praktično sve ono što je bilo neophodno Vuku, koji će kasnije moći svojom azbučnom reformom da dovede naše pismo do punog savršenstva

Osamnaest stranica filološke rasprave "Salo debeloga jera libo azbukoprotres" donijelo je svom autoru, Savi Mrkalju, trajnu slavu, ali ga je odvelo i u nevolje koje će obilježiti čitav njegov život. To djelo, malo po obimu, ali veliko po svome naučno-filološkom, filozofskom i opštekulturnom značaju obezbijediće mu među savremenicima oduševljene pobornike, ali i izazvati ogorčene protivnike.
"Sava Mrkalj (spisatelj Sala debeloga jera) bio je jedan od najučenijih Srbalja, doktor filosofije, iskusan astronom i matematik; znao je mnoge jezike. Pod starost ga nesreća postigne, da pamet izgubi i dospje u bečki lazaret, gdi je i umro", pisao je 1837. - tri godine po Savinom upokojenju - Teodor Pavlović, advokat, pjesnik i sekretar Matice srpske u Pešti u časopisu "Serbskij narodni list", koji je izlazio u tom gradu.
Tokom čitavog 18. i do sredine 19. vijeka Srbi su u Pešti i tada susjednom Budimu činili značajan procenat gradskog stanovništva i imali važnu ulogu u ekonomskom životu tih gradova. Pešta je za Srbe predstavljala centar trgovine i ekonomskog razvoja, kulturnog i obrazovnog napretka. Anegdostski zvuči odgovor na žalbu budimskih Srba, doseljenih pod Arsenijem Čarnojevićem, da plaćaju veće poreze nego ostali. U obrazloženju Gradskog senata Dvorskoj komori, na koju je žalba naslovljena, kaže se, kako bilježi Lazar Mečkić u biografiji Teodora Pavlovića, da su "Srbi imali još veće namete pod Turcima i da ogromna većina Srba u Budimu uživa najbolja zemljišta, te da mogu plaćati više od ostalog, istina mnogobrojnog, ali siromašnog stanovništva. Da srpski zanati i trgovine cvetaju u odnosu na ostale budimske građane, kao i da srpski vinogradi odlično rađaju, pa su prethodne godine budimski Srbi prodali samo engleskim trgovcima 600 akova vina".
Nije stoga čudno što je peštanska srpska poslastičarnica "kod Stefana", u kojoj se okupljalo Mrkaljevo društvo, na široka vrata ušla u srpsku kulturu. Sve su prilike da su upravo ta druženja sa srpskim intelektualcima učinila da Sava postane potpuno svjestan svog nacionalnog bića, što ga učvršćuje u namjeri da radi "na polzu serbskog naroda i knjižestva". Ne, dakle, samo na korist svog graničarskog naroda, nego cjelokupnog srpstva. Svojom reformom azbuke udario je čvrst temelj srpskoj pismenosti.
"Vukova azbuka je tehnički savršenija od Mrkaljeve, ali njegovo (Vukovo) shvatanje pisma nema one filozofsko-teorijske dubine koja odlikuje Mrkaljeve poglede", ocjenjuje savremeni istraživa; dr Jovan Deretić. "Drugim riječima", pridružuje se ovakvom mišljenju prof. dr Aleksandar Mladenović, "Sava Mrkalj je bio taj koji je svojom reformom ćirilice 1810. godine raščistio teren i pripremio praktično sve ono što je bilo neophodno Vuku koji će moći, kasnije, svojom azbučnom reformom ovo naše pismo da dovede do punog savršenstva... Samim tim ne smijemo danas, pri objektivnoj ocjeni pitanja reforme naše ćirilice u 19. vijeku, neopravdano i nepravedno zaobilaziti ime i djelo Save Mrkalja, tog malog čovjeka, zaklonjenog do danas ogromnom Vukovom figurom, koji je imao hrabrosti i znanja da napiše i objavi Salo... četiri godine prije pojave Vuka Karadžića."
Do pojave Savinog Sala među srpskim kulturnim pregaocima i piscima vladala je potpuna pometnja u upotrebi pisma. U srpskoj književnosti 18. vijeka bila su prisutna četiri tipa književnog jezika sa čak 46 slovnih znakova u ćiriličnoj azbuci - srpskoslovenski, narodni, ruskoslovenski i slavenosrpski. Što se same azbuke tiče, uzrok pometnje je ležao u postojanju takvih slova u pismu koja nijesu imala nikakvu glasovnu podlogu, a na drugoj strani bilo je glasova u jeziku koji nijesu imali odgovarajući znak. Odatle je proisticala izrazita azbučna nefunkcionalnost, nejedinstvenost i proizvoljnost u upotrebi jezika i pisma.
Sava Mrkalj, obrazovani filozof, lingvista i poliglota, čovjek iz naroda, uspio je da pronikne u postojeći haos i da srpsku azbuku "protrese" i očisti od nepotrebnog trunja. Od dotadašnjih 46 slova odbacio je ravno dvadeset. Ovako je u "Salu debeloga jera libo azbukoprotres" formulisao svoje načelo: "Za jezik jedan toliko pismena (tj. slova - J. P.) treba koliko zvučića (tj. glasova - J. P.) prostih sve riječi njegove imadu... Ako ih je pako više, to, osim što su nepotrebne, jeziku s vremenom vrediteljna (tj. štetna - J. P.) biti mogu... Ot danas sve naše pravopisanie pod ovo dolazi načelo: Piši kako što govoriš."
Ili, kako će to, prihvatajući Savinu azbuku, četiri godine docnije, u predgovoru svoje Pismenice (gramatike) formulisati Vuk: Sava Mrkalj je "izdao na svijet koja su među slavenskim pismenima serbskom jeziku potrebna, koja li ne trebaju i koja jošt neodstaju. Ovo rješenje g. Mrkalja je tako istinito i tako jasno da ga svaki Serbljin, koji zdrav razum ima i bespristrasno suditi oće, mora odobriti..."
U svojoj azbuci Sava Mrkalj je iz prethodnih preuzeo onih 26 slova koja su odgovarala načelu "jedan glas - jedno slovo". Za "lj", "nj" i "ć" je zadržao po dva znaka, dok se ne nađe konačno rješenje. I za "j" je ustanovio privremeni znak. Koliko da nešto posla ostane i Vuku.
E sad, ostaje i pitanje zašto mu je ovako upakovana azbuka označila početak dugog hoda po mukama.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=221541&datum=2010-02-28

Monah Julijan

~Na domaku potpune naučne slave, u dvadeset osmoj godini života, Sava se odlučuje na uzmak: sredinom 1811. neočekivano se zamonašio u manastiru Gomirje

Može da bude umjesno pitanje Gojka Nikoliša, Savinog vijek i kusur mlađeg Sjeničarca, kako to da Mrkalj - filozof, filolog, poliglota - svoje "teškim trudom stečeno znanje nije nastojao da pretvori u zanat, u profesiju koja bi mu donijela egzistenciju"? Kako to da za umnog intelektualca, smjelog jezičkog reformatora, koji ima za prijatelje i zaštitnike ljude iz najviših krugova Beča i Pešte, nema nastavničkog mjesta u nekoj gimnaziji ili univerzitetu, ili bar u bibliotekama, kojih je bilo širom tada još moćne carevine, čiji je Sava bio podanik i čije slobodnjačke privilegije, kao naknadu za trajnu "bojnu gotovost", su uživali njegovi graničari? Bar na papiru.
Oskudni podaci o Mrkaljevom životu ne nude pouzdane odgovore na ova pitanja. Umjesto toga, Sava nam u amanet ostavlja nove nedokučive životne zagonetke. Svoje fascinantno djelo "Salo debeloga jera libo azbukoprotres" objavio je u septembru 1810. godine, koji dan prije prvog susreta s Vukom Karadžićem. Uz tu studiju kojom je temeljno "protresao" srpsku azbuku, najavio je i "jezikoprotres" - svoj rad na reformi srpskog jezika, koji bi uključio i pisanje "pismenice", tj. gramatike na kojoj je već predano radio.
Tada, međutim, dolazi do iznenađujućeg obrta. Na domaku potpune naučne slave, u dvadeset osmoj godini života, odlučuje se na uzmak. Sredinom 1811. zatiče se u Plaškom, gdje, precizno, 26. jula piše molbu "prečasnoj eparhijskoj konzistoriji" da bude zamonašen: "Dole potpisani se sa strahopoštovanjem usuđuje moliti da bi bio primljen i postrižen u manastiru Gomirju."
Samo devet mjeseci poslije "azbukoprotresa" Sava ovu molbu, kaligrafskim rukopisom, ispisuje na crkvenoslovenskom jeziku, azbukom sa četrdeset i kusur slova, koju je u tom znamenitom spisu baš dobro "protresao" i kojom se njegovo prezime piše "Merkailo".
Samo pet dana kasnije, posljednjeg dana jula, njegova molba je "pozitivno riješena". I evo ga u Gomirju; Sava Mrkalj se, bez iskušeničkog staža, preobrazio u monaha Julijana.
Sava nije ostavio nijedan jedini zapis koji bi objasnio motive monašenja, pa o njegovoj naprasnoj odluci može samo da se nagađa. Otvorena je i mogućnost da je maštao o manastirskoj tišini i miru u kojem bi mogao da nastavi svoj naučni rad. Ili je možda riječ o pokajanju, o želji za ispaštanjem kakvih grijeha?
Kakav zemaljski grijeh bi mogao da učini asketa koji ni za šta nije mario sem za nauku? Njegov jedini grijeh je zapravo njegova vrlina - ljubav prema nauci, koja je iznjedrila njegovo "Salo", ali ga i uvela u sukob s crkvom.
Nije zaista sporno da je rad na reformi azbuke i objavljivanje knjižice podrugljivog naslova izazvalo oštru reakciju crkve, njenog vrha. Naizgled skromna knjižica od osamnaest stranica odjeknula je, možda i mimo volje svog tvorca, kao bojni poklič protiv do tada neprikosnovenog monopola crkve u svim pitanjima kulturnog, društvenog i političkog života prečanskih Srba. Svojevrsnu hajku predvodio je mitropolit Stefan Stratimirović. Ukratko, "Salo" je označeno kao jeretička knjiga, kojoj se pripisuje i da potkopava veze srpstva i majke Rusije. Prva javna osuda i prvi ozbiljan udarac nije bio upućen direktno autoru "Sala". Stigao je posredno, preko Mrkaljevog prijatelja, saradnika i pobratima Luke Milovanova, ovdje već pominjanog autora značajne poetske studije "Opit k sličnorečnosti i slogomerju". Da je štampana na vrijeme, bila bi to prva knjiga, poslije Sala, napisana reformisanom, Mrkaljevom azbukom.
Lukina knjiga trebalo je, takođe u Pešti, da bude štampana odmah poslije Savinog djela, ali je, pošto autor nije uspio da obezbijedi sredstva, u štampu predata skoro godinu dana kasnije, krajem proljeća 1811. U međuvremenu Mrkaljev "azbukoprotres" već je dobro "protresao" prečansku intelektualnu javnost i izazvao oštre reakcije crkvenih krugova, koji su se protivili napuštanju stare crkvenoslovenske azbuke.
Saznavši da je "Opit" pisan Mrkaljevom azbukom, mitropolit Stratimirović uspijeva da preko peštanske cenzure spriječi objavljivanje ne samo Lukine knjige nego i svih tekstova koji bi ubuduće mogli da se pojave na toj azbuci. Kako navodi sam Luka Milovanov, u predgovoru svoje knjige koju je tek 1833. štampao Vuk, cenzor mu je tada rekao "da se ova knjiga sad štampati ne može iz uzroka (je li pravedan neka drugi sude) što je u njoj pravopisanja način kako god u `Azbukoprotresu`, i da je to ovomu i onomu protivno."
Mrkalj i Milovanov su, kako je zapisao neko od njihovih savremenika, "bili ukras srpske peštanske sredine". Ni Stratimirović ih, izgleda, nije razdvajao. Sudbina knjige njegovog pobratima pokazala je mudrom Savi šta on može da očekuje.
Da li je višak mudrosti ili manjak lične kuraži nagnao tvorca "azbukoprotresa" da crkvenoslovenskom azbukom piše molbu za monaški postrig? Da u manastirskom miru nastavi naučni rad ili da izbjegne zaoštravanje sa crkvom? I crkvenim vlastima kao da je odgovaralo da ga imaju na oku, čim su ga za samo pet dana, bez inače uobičajenog iskušeničkog staža, prekrstili u monaha Julijana. Bez obzira na motive monašenja, Sava Mrkalj se preračunao - ako je tražio mir i tišinu, u Gomirju ih nije našao!

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=221629&datum=2010-03-01

Tužbe protiv žrtve

~Prirodu Savinog sukoba sa manastirskom bratijom u Gomirju najbolje dočarava dosjetka jednog od kaluđera: "Jesi učen, al` pametan nisi, jer da si pametan ne bi došao među nas"

Ni raniji biografi Save Mrkalja, poput Đorđa Rajkovića s kraja 19. vijeka, ni savremeniji istraživači nijesu sigurni kojem bi se objašnjenju privoljeli: da li je uzimanjem monaškog postriga u manastiru Gomirje autor "azbukoprotresa" namjeravao da u manastirskoj tišini nastavi svoj naučni rad ili ga je, izloženog progonu crkvenog vrha upravo zbog dotadašnjeg naučnog rada, u kaluđersko društvo odvelo pomanjkanje lične otpornosti i istrajnosti u njegovom karakteru.
Po nekim istorijskim naznakama, povlačenjem u manastir i navlačenjem koprene lojalnosti prema crkvenoj hijerarhiji htio je da obezbijedi mir koji bi mu omogućio rad na "jezikoprotresu" - namjeravanoj reformi srpskog jezika, nakon što je "azbukoprotresom" reformisao srpsku azbuku i navukao gnjev crkve.
Međutim, kaluđer Julijan - mirski Sava Mrkalj - već prvih dana je zbunjen. Kaluđerska bratija provodi dane u neradu i međusobnim svađama, a ni vjerski rituali se ne obavljaju po propisima.
-Je li koji nastojatelj ikada nesrećan bio, to sam vaistinu ja - žalio se po svom postavljenju za starješinu manastira Gomirje arhimandrit Josif Rajačić (potonji patrijarh) episkopu karlovačkom Mojsiju Miokoviću. "Ne samo što pri mojemu stupanju u ovu žalosnu obitelj ni komad hljeba nijesam našao, no neslogu, palež, da i samo razbojničestvo meždu svojom bratijom trpjeti moram."
Eto gdje je dospio doktor filozofije, filolog, pjesnik i poliglota, prevodilac Horacija, Vergilija i Ovidija, preteča i putokaz Vukov u reformi srpske azbuke. O djelu Save Mrkalja, svog nevoljnog sabrata Julijana, o njegovom znamenitom "Salu debeloga jera libo azbukoprotres", gomirski kaluđeri znali su koliko da mu se narugaju: "Zašto ne namažeš obuću kad imaš sala od debelog jera?"
Odnosi između Julijana i bratije sve više se zapliću. Bratija ne propušta nijednu priliku da se naruga "veleučenoj budali". Prirodu sukoba najbolje dočarava dosjetka jednog od kaluđera: "Jesi učen, al` pametan nisi, jer da si pametan ne bi došao među nas."

"Taj naoko glupavi kaluđer", oblikuje dr Gojko Nikoliš Mrkaljev psihopatološki portret, "sjajno je prozreo suštinu karaktera Savinog: pametan, obdaren, ali i nepametan istovremeno, nesposoban za ovozemaljski život, koji od ljudskog stvorenja zahtijeva mnogo lukavosti, gipkosti, prilagodljivosti, poslušnosti i odricanja od samog sebe i svojih ideala."
Učeni monah Julijan izložen je šikaniranju i provokacijama svoje neobrazovane monaške sabraće. U svemu, kako bilježi Savin biograf Đorđe Rajković, prednjači neki Partenije Oklopdžija, kome nije dovoljno što ga kinji, nego Mrkalja tuži episkopu Miokoviću kao vinovnika nasilja u manastiru: te kaluđere zove magarcima, tuče se s njima, prijeti im ubistvom; pa je nekog Rafaila Latasa jednom napao "kamenom 17 funti teškim", a drugi put drvenom lopatom...
E sad, arhivski manastirski spisi bilježe da je Partenije Oklopdžija bio pustolov i lutalica, s kojim su posla imale i crkvene i vojne vlasti. Govori se o njemu kao vrlo bistrom i i dovitljivom čovjeku, ali istovremeno i pokvarenom, sklonom skitnji, spletkama, zaduživanju, utajama i pronevjerama... Naposljetku se, lišen monaškog čina, obreo u Križevcima, u službi unijatskog vladike. I sam se pounijatio i, uz prijetnje nasiljem, druge pravoslavne vjernike tjerao na unijaćenje.
Od takvog Partenija, dakle, moglo je svašta da se očekuje. Ali, gle čuda, arhimandrit Josif Rajačić monaha Julijana naziva "novim Partenijem". Uprkos svojim ranijim opisima lošeg stanja u manastiru, još prije Savinog monašenja, sada početak svih zala - opet u žalbi episkopu Miokoviću - veže za dolazak Julijana, "Mrkalja prokletog", koji "braću mi i sluge tuče i progoni".
Bilo je, izgleda, episkopu Miokoviću nešto i ranije sumnjivo, u Partenijevoj pritužbi - kako to da slabašni Julijan potegne kamen od sedamnaest funti, skoro deset kila, na nesrećnog Rafaila? Pa se i sad, uz novu žalbu, dvoumi: zar da Mrkalj, fizički slabiji od svih u Gomirju, tuče i progoni ostale kaluđere?
Izgleda da se u razgovoru s monahom Julijanom preosvećenom Miokoviću sve razjasnilo: vraća ga u Gomirje, o tome obavještava arhimandrita Rajačića i poručuje mu da zapovijedi kaluđerima da Mrkalja ostave na miru.
U svom otpozdravu episkopu Rajačić ostaje pri svom: "pomenuti niti je zaslužio niti će zaslužiti neizrecive milosti" i on je ne može "nikako shvatiti niti joj se načuditi dovoljno". Ipak, kao odani podanik, izvršiće nalogepiskopa. I izvršio je: naredio je kaluđerskoj bratiji i poslužiteljima svojim da Mrkalja "ostave na miru" - da niko s njim ni riječi ne progovara! Znao je, nesumnjivo, budući patrijarh da će totalni bojkot kojem ga je izložio biti posljednja kap koja će preliti čašu Savinog monaškog nemira.
Razočaran onim što je vidio i doživio u manastiru Gomirje, Mrkalj se sprema na odlazak, na dugo putovanje u mrak. Više ne dozvoljava da ga zovu ni monahom, ni đakonom, ni Julijanom, već samo Savom. Episkopska konzistorija donijela je 30. juna 1813. godine odluku da se autor "azbukoprotresa" liši monaškog čina i otpusti iz manastira. Proveo je u Gomirju nepune dvije godine. Od "jezikoprotresa" nije bilo ništa. Uslijediće dvadeset godina tumaranja, bolovanja, gladovanja, raspadanja, bezuspješnih trzaja ka spasenju. Svaki pokušaj da skoči uvis završavao se padom u još dublji ponor. Sve do konačnog kraja u bečkom lazaretu.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=221770&datum=2010-03-02

Stoper u zapregama

~Vuk se 1814. priprema da Mrkaljevom azbukom štampa svoje prvo djelo "Pismenicu (gramatiku) serbskoga jezika", a Jernej Kopitar mu savjetuje da, prije nego što "Pismenicu" preda u štampu, rukopis dostavi Mrkalju da ga pregleda

Svojim monašenjem 1811. godine, u naponu stvaralačke snage, Sava Mrkalj je praktično pokidao veze sa svojim intelektualnim istomišljenicima, s kojima je u višegodišnjim peštanskim susretima razmatrao pitanja reforme srpske azbuke i jezika. I sa pobratimom Lukom Milovanovim i sa Vukom Karadžićem.
Poslije izgona iz manastira Gomirje, nakon nepune dvije godine mučne kaluđerske službe, nije se vraćao na stare adrese. Nove nije ostavljao, kao da je smišljeno zametao trag.
Godinu dana poslije Savinog razmonašenja, 1814, Vuk se priprema da Mrkaljevom azbukom, ustanovljenom "Salom debeloga jera libo azbukoprotres", štampa svoje prvo djelo "Pismenicu (gramatiku) serbskoga jezika". Jernej Kopitar mu savjetuje da, prije nego što "Pismenicu" preda u štampu, rukopis dostavi Mrkalju da ga pregleda. U odgovoru svom bečkom mentoru Vuk kaže da bi to rado učinio, "ali je on (Sava) daleko" od Budima, gdje se tada nalazio Vuk. Sava, izgleda, više nije ni u Zagrebu, gdje je, prema Kopitarevim izvorima iz pisma Vuku, bio "učitelj kod nekog trgovca". Kopitar, izgleda, više od drugih žali za Savom Mrkaljem, nastojeći da mu, i preko Vuka, uđe u trag, strahujući, valjda, da je nepovratno izgubljen za nauku. Prijatelji iz peštanskih druženja, sagovornici i intelektualni istomišnjenici iz Stefanove poslastičarnice više ga ne pominju, čak ni Vuk, sem kad Kopitar insistira da stupi u vezu s njim. Ali ne propušta da svom mentoru, izvještavajući ga da je Mrkalj "daleko", napomene da "ja ovdje imam drugog Mrkalja (onoga Luku Milovanova Georgijevića što ga Mrkalj u `Salu debeloga jera` spominje) s kojim ja ovde zajedno živim i svaki dan se razgovaram".
Imajući "zamjenu" u Milovanovu, Vuk se izgleda nije posebno trudio da pronađe Savu, iako i naredne, 1815. godine izvještava Kopitara da ne zna gdje je Mrkalj, ali obećava da će ga potražiti čim iz Sremskih Karlovaca dođe u Beč. Da li to znači da je u svom tumaranju Sava svraćao i do Vijene teško je reći. Pouzdano je samo da je od ljeta 1813. godine, kada je prekinut njegov monaški postrig, Mrkalj započeo svoj lutalački život. Prebijao se od nemila do nedraga, nenalazeći mira i razumijevanja. Gdje je sve mogao da stigne, putujući, vjerovatno, pješice ili "stopirajući" zaprežna kola od vašara do vašara?
Oskudni podaci svjedoče o njegovom boravku u "Turskoj" - vjerovatno u Bosni, Hercegovini i Srbiji pod turskom okupacijom - zatičemo ga kao učitelja u Karlovcu, potom je opštinski učitelj u Glini. Evo ga u banatskom manastiru sveti Đorđe, pa u sremskom Jasku, prebija se po fruškogorskim manastirima bezuspješno moleći mitropolita Stefana Stratimirovića da ga u nekom ostavi... Ovo su samo djelovi lutalačkog mozaika. Praktično je nemoguće pratiti sve njegove staze od 1813. do 1825. godine. Ova posljednja je prelomna godina, u kojoj će zapasti u nevolje iz kojih se neće izvući do kraja života. Jedan od prvih Savinih biografa Đorđe Rajković u knjizi "Sava Mrkalj. Biografsko-književna slika", štampanoj u Novom Sadu 1877. godine, bilježi: "Iz manastira Gomirja, kad ga ono raskaluđeriše, iznio je neku razdražljivost živaca, neki nemir duše, koji mu nigde ne dade stanka naći".
U tom mučnom periodu Sava Mrkalj je najčešće bivao učitelj-lutalica. Tako je, uostalom, u to vrijeme bilo i sa drugim učiteljima, ne uvijek njihovom voljom. Zadržavali bi se po godinu-dvije u jednom mjestu, pa nastavljali dalje, jer ni škole - naročito ne srpske - nijesu bile stalne ustanove.
Već na početku lutalačkog učiteljovanja, 1814. godine, zatičemo ga na mjestu učitelja u Boviću kod Vrginmosta, u to vrijeme jedine škole za jedanaest srpskih parohija. Dokumenti o toj službi, uz istorijat bovićke škole, do danas su sačuvani.
Iz jednog pisma arhimandrita dalmatinskog manastira Krupa Gerasima Zelića Vuku Karadžiću može da se zaključi da je Mrkalj boravio u Dalmaciji od 1817. godine. Gerasimu je, kao mogućeg redaktora njegove upravo napisane autobiografije, Vuka preporučio "dostoučeni g. Sava Mrkalj, koji se nalazi u Dalmaciji..."
U međuvremenu je neko vrijeme Sava bio prvi srpski pravoslavni učitelj u novoosnovanoj srpskoj školi u Dubrovniku. Potom dolazi u Šibenik, u službu episkopa dalmatinskog Benedikta Kraljevića, koji se ubrzo, pod pritiskom austrijskih vlasti i rimokatoličke crkve, priklonio uniji. Žestok protivnik unijaćenja, Sava napušta Kraljevića.
Po raspoloživim podacima, Mrkalj se, neuobičajeno za njega, u Dalmaciji zadržao čitavih pet godina. Iz Šibenika 1821. šalje dvije pjesme u Beč Dimitriju Davidoviću za "Novine serbske". A već naredne njegovo ime nalazimo u jednom sudskom aktu zemunskog magistrata. Elem, dok je privatni učitelj Sava Mrkalj sjedio s društvom o njega se u prolazu spotakao srpski učitelj Vasilije Jovanović. Sava ga je nazvao deranom, a ovaj njega ludakom i pijanicom. Sve se završilo pred magistratom, koji obojicu "upućuje na mir". "Magistrat očekuje da će tim više izbjegavati svako neprijatno ponašanje, što su oni kao učitelji kojima je povjereno vaspitavanje i dobro mladeži, dužni da se svojim naročitim primjerom odlikuju pred drugima".

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=221991&datum=2010-03-03