Vijetnam

Vilenjakinja · **Sašina Kumica**

Povijest

Povijest Vijetnama počinje oko 200. pr. Kr. kad je postao dijelom države Nam Viet, koja je obuhvaćala i današnje južne kineske provincije Guangxi i Guangdong (Kanton), a vodio ju je odmetnuti kineski general s podrškom lokalnog ne-kineskog stanovništva.

Godine 111. pr. Kr. Kina je uspjela vratiti odmetnute teritorije i područje sjevernog Vijetnama sljedećih je tisuću godina, do 939., bilo dio Kineskog Carstva. Kineski upravitelji pokušali su sinicizirati Vijetnam, ali to je samo potaknulo lokalne elite na homogenizaciju i doprinijelo stvaranju posebnog vijetnamskog identiteta.

Od polovice desetog do polovice devetnaestog stoljeća i dolaska Francuza u Vijetnamu su se izmjenjivala razdoblja neovisnosti i kineske dominacije. U 17. i 18. stoljeću zemlja se proširila na jug i zauzela područje delte Mekonga; takva ekspanzija dovela je ubrzo do podjela između juga i sjevera koje su prevladane u početku 19. stoljeća.

Francuzi su zauzeli zemlju u nekoliko pohoda od 1859. do 1882. Od samog početka francuske vladavine pojavljivali su se pokreti za autonomiju i neovisnost. Poslije prvog svjetskog rata vodeću ulogu polako su preuzimali komunisti povezani sa Sovjetskim Savezom na čelu s Ho Chi Minhom. Nakon drugog svjetskog rata Hoov pokret Viet Minh (Liga za neovisnost Vijetnama) proglasio je neovisnost, ali Francuska nije namjeravala odstupiti. Nakon neuspješnih pregovora, otvoreni je rat počeo u prosincu 1946. i trajao do 1954. kada je Francuska pretrpjela odlučujući poraz kod Dien Bien Phua.

Vijetnam je Ženevskim dogovorima privremeno podijeljen na sjeverni i južni dio s granicom na 17. paraleli; u južnom dijelu autokratski je vladao katolički političar Ngo Dinh Diem koji je uz podršku SAD-a odbio provesti nacionalne izbore i ujedinjenje zemlje. Krajem pedesetih razbuktao se sukob gerilaca Vijetkonga koji su, potpomognuti iz Sjevernog Vijetnama, tražili ujedinjenje, i vlasti Južnog Vijetnama. Nakon što je postalo jasno da se Južni Vijetnam neće moći samostalno održati SAD su se aktivno uključile u rat i 1968. oko 500.000 američkih vojnika borilo se na strani juga. Zbog velikog broja žrtava američka javnost okrenula se protiv rata i 1973. Amerikanci su se povukli iz zemlje. Snage Sjevernog Vijetnama iskoristile su slabost juga i 1975. u velikoj ofenzivi zauzele cijelu zemlju.

Josip Horvat "Povjest i kultura" kroz 1000 godina

Vilenjakinja · **Sašina Kumica**

Vijetnamski rat

Vijetnamski rat zapravo su dva rata: prvi, koji je Viet min vodio protiv francuskih kolonijalnih vlasti (1945-1954), i drugi, za ujedinjenje sjevernog i južnog Vijetnama (1955-1975), u kojem su glavnog neprijatelja predstavljale SAD

Josip Horvat "Povjest i kultura" kroz 1000 godina

Vilenjakinja · **Sašina Kumica**

Rat protiv Francuske

U razdoblju kolonijalne ekspanzije u drugoj polovini 19. stoljeća, Francuska je zauzela Indokinu, što vijetnamski narod nije primio s oduševljenjem.

Borba za nacionalno oslobođenje odvijala se za cijelo vrijeme francuske kolonijalne vladavine, da bi vrhunac doživjela krajem 2. svjetskog rata, kada je oslobodilački pokret nakon kapitulacije Japana prerastao u općenarodni ustanak protiv kolonijalnih vlasti, poznat kao kolovoška revolucija. U Hanoju je 2. rujna 1945. proglašena Demokratska Republika Vijetnam, a za predsjednika je proglašen Ho Ši Min (Ho Chi Minh).

To je izazvalo intervenciju kineskih snaga Kuomintanga u sjevernom, te britanskih i francuskih u južnom Vijetnamu. Da bi uništili novouspostavljenu državu Francuzi su od 1945. do 1954. vodili borbe protiv vijetnamske vojske. No, poslije poraza kod Dien Bien Phua 1954. godine Francuska je pristupila mirovnim pregovorima koji su okončani na konferenciji u Ženevi u srpnju 1954. Tada su zaraćene strane potpisale akt o prekidu vatre, a Francuska je priznala Demokratsku Republiku Vijetnam.

Josip Horvat "Povjest i kultura" kroz 1000 godina

Vilenjakinja · **Sašina Kumica**

Razlozi rata protiv SAD-a

Odredbama ženevskog sporazuma iz 1954. teritorij Vijetnama je po 17. paraleli privremeno podijeljen na sjeverni (Demokratska Republika Vijetnam) i južni dio (Republika Vijetnam). Ženevskim sporazumom predviđeno je u roku od dvije godine održavanje općih slobodnih izbora na kojima su gradani trebali odlučiti o ujedinjenju.

Vlada Južnog Vijetnama, podupirući interese krupnog kapitala i zemljoposjednika, započela je strahovladu kojoj je bio cilj očuvanje vlasti, suprotno interesima širokih slojeva, koji su očekivali veće političko-ekonomske reforme nakon pobjede nad kolonijalnim vlastima. Strahovlada vlasti dovodi do jačanja oslobodilačkog pokreta, obilno potpomaganog pomoći sa sjevera.

Paralelno s francuskim povlačenjem iz nekadašnje Indokine, dolazi do većeg miješanja SAD u Vijetnamski rat. Po okončanju Korejskog rata (1950-1953), u američkoj vanjskoj politici je prevladala doktrina "teorije domina" - pretpostavka prema kojoj, ako se dopusti da u nekoj zemlji jugoistočne Azije pobijedi komunizam, druge će zemlje, poput poslaganog domina, početi padati pod komunistički utjecaj i vlast. Uslijed paranoje od globalnog širenja komunizma, SAD su se odlučile intenzivnije angažirati u Vijetnamu da bi spriječile sovjetski i kineski utjecaj.

U strahu od širenja komunizma, američka vlada nije uočila da je osnovni motiv borbe vijetnamskog naroda nacionalno oslobođenje i ujedinjenje, a ne širenje komunizma. Komunizam kao ideologija predstavljao je samo sredstvo za ostvarenje nacionalnog cilja.

Josip Horvat "Povjest i kultura" kroz 1000 godina

Vilenjakinja · **Sašina Kumica**

Rat protiv SAD-a

Od 1955. počinje pristizanje američkih vojnih savjetnika koji su trebali osposobiti južnovijetnamsku vojsku za borbu protiv komunističke infiltracije sa sjevera. Deset godina kasnije, preko pola milijuna američkih vojnika se borilo u džunglama Vijetnama.

Iako je najčešća slika vijetnamskog rata borba američkih vojnika protiv neuhvatljive gerile u nepreglednoj džungli, to je bio pravi rat regularnih vojski. Naime, uz južnovijetnamsku Frontu nacionalnog oslobodenja (FLN), poznatu kao Vietkong, u borbama su sudjelovale i regularne postrojbe Sjevernog Vijetnama, ranga divizija, koje su se ubacivale preko demilitarizirane zone oko 17. paralele ili su prelazile granicu preko Laosa.

Američka strategija se sastojala u onemogućavanju ubacivanja sjevernovijetnamskih postrojbi u Južni Vijetnam, kontroli demilitarizirane zone, glavnih putova i prometnica, te u izgradnji utvrđenih uporišta na ključnim pozicijama koje su kontrolirale okolni teritorij, što je unekoliko podsjećalo na izgradnju utvrđenja na Divljem zapadu, ali s mnogo manjim uspjehom.

Naime, Amerikanci su zahvaljujući ogromnoj tehnološkoj premoći kontrolirali nebo i more, no teritorij Vijetnama nisu uspjeli podvrći efikasnoj kontroli. Cijelo vrijeme trajanja vijetnamskog rata Vietkong je održao sposobnost da napadne Amerikance na bilo kojoj točki južnog Vijetnama, čak i tamo gdje su Amerikanci smatrali da su potpuno sigurni, kao što je američka ambasada u Sajgonu.

Primjer toga je ofenziva Tet, koja je započela 31. siječnja 1968. godine. Tijekom 1967. američke vojne procjene su govorile o enormnim uspjesima u savladavanju protivnika i njihovim sve manjim aktivnostima koje upućuju da je gerila savladana. No, na vijetnamsku Novu godinu postrojbe Vijetkonga su izvršile napad na Sajgon i Hue, staru vijetnamsku prijestolnicu, te uspjele strategijski iznenaditi Amerikance.

U okviru te ofanzive, skupine Vijetkonga su napale i gotovo zauzele američku ambasadu u Saigonu, time demonstrirajući da su vrlo daleko od uništenja. Vijetnamski rat bilježi veliki broj okršaja i borbi u kojima je američka vojska skoro redovno uspijevala pobijediti slabije opremljenog neprijatelja, no, usprkos "pobjedama u stotinama bitaka", Amerikanci su izgubili rat.

Uz Ho Ši Mina, najpoznatiji sudionik vijetnamskog rata je general Vo Nguen Giap, briljantni vojni strateg koji je ne samo porazio Francuze kod Dien Bien Phua, već je izgradio strategiju koja je na kraju otjerala i Amerikance iz Vijetnama, čime se Giap uvrstio među najuspješnije vojskovođe 20. stoljeća u pozamašnoj konkurenciji.

Josip Horvat "Povjest i kultura" kroz 1000 godina

Vilenjakinja · **Sašina Kumica**

Američki poraz

Vijetnamski rat je obilježio mandate tri američka predsjednika, Kennedyja, Johnsona i Nixona. Kennedy je započeo s intenzivnijim slanjem američkih vojnih savjetnika, Johnson je eskalirao rat i na tome izgubio popularnost, a Nixon je svoju izbornu pobjedu ostvario dobrim dijelom i obećanjem o povlačenju američkih snaga iz Vijetnama.

U tome je i uspio 1973. godine, kada su američke snage nakon sklapanja primirja i obustave vatre povučene iz južnog Vijetnama. Vojska južnog Vijetnama nikada nije uspjela postati efikasna u samostalnom djelovanju, a južnovijetnamski režimi, koji su se mijenjali kao na tekućoj vrpci, nisu uspjeli uspostaviti efikasnu kontrolu nad zemljom u kojoj je stvarnu vlast predstavljao Vijetkong.

Dvije godine kasnije, Vijetkong i sjevernovijetnamska vojska pokrenuli su završnu ofenzivu u kojoj su 1. svibnja 1975. trijumfalno ušli u Sajgon, odakle su se posljednji bjegunci u panici evakuirali s krova američke ambasade.

Josip Horvat "Povjest i kultura" kroz 1000 godina

coco_bill · Zli carobnjak-lingvista

Gledao sam emisiju o Vijetnamskom ratu [protiv SAD] na "Discovery".

Amerikanci su poceli da gube kada je televizija pocela da emituje snimke iz Vijetnama, ukljucujuci i ratne zlocine amerikanaca i maltretiranje civila. Civili su se pobunili, odbijali da idu u rat, i organizovali masovne demonstracije da bi ga prekinuli. Velikim delom za to je zasluzan i hipi-pokret.

Reponja · Upućeni član

Vijet Min je vodio gerilski rat i protiv Japanskih okupatora u periodu 1941-1945.

Ohanzee · **.:Tale Believer:.**

Vijetnamski rat je jedan od prvih gde su razni mediji imali veliku ulogu i konstantno su menjali tok rata.
Kasnije su neki drzavnici uvideli stvarnu moc medija.

Reponja · Upućeni član

^Moglo bi se reci, jer su se Amerikanci mnogo vise protivili ucescu u Drugom svetskom, nego u Vijetnamskom ratu, ali u Vijetnamskom su mediji prebudzili to nezadovoljstvo.

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Sudbine: Život je, ponekad, čudo

Žongliranje poručnika Žoa

Kako je Josip Jože Đurović, rođen u Kairu u uglednoj porodici vojnog pilota, stigao do nadničara pored podgoričke Sahat kule obišavši pola svijeta ratujući ali i ljubeći na vijetnamskom stratištu. I na kojim to sve jezicima nedjeljom popodne ćaska s arapskim studentima sjećajući se mirisa oljuštenih mandarina iz djedovog vrta u Bejrutu...

Po pravilu, ćutljivci izazivaju najviše radoznalosti. Posebno među fizičkim radnicima koji, uglavnom u grupama, rade po raznim građevinama. Svako bi, u trenucima predaha, volio da sazna sve o svakome pošto im je to i jedina zabava na nimalo laganim zanimanjima. O ćutljivcu Joži, krepkom šezdesetjednogodišnjaku čije tijelo – uprkos godinama - podsjeća na zategnutu oprugu, njegove brojne kolege znaju samo ponešto, u tragovima, ovaj ovo, onaj ono. Tek, nadničar sa klupa pjacete kod podgoričke Sahat kule, mjesta gdje se okupljaju svi koji svakodnevno pod najam nude snagu svojih mišica, već godinama je prava zagonetka za sve s kojima dođe u dodir.

Prva nedoumica je otkud da jednom Đuroviću, pripadniku brojnog i uticajnog bratstva Đurovića, uglavnom porijeklom iz Bjelopavlića, u ličnoj karti kao mjesto rođenja piše Kairo, gdje je naučio sve te jezike i šta je, pored ostalog, šest godina radio u Vijetnamu. I, najvažnije, otkud, poslije svega, tu među stanovnicima okoline Sahat kule?

Kad mu zapadne da u Bjelopavlićima nešto djela, svi ga zovu rođakom, svojataju ga, a on se čudi, često ga i stid, otkud to da su rođaci a on nikog ne poznaje te mu nije jasno kako to mogu biti rođaci. On jeste Đurović, njegov otac jeste od Đurovića iz Nikšića, ali to je saznao tek kad je, 1957. godine, iz Egipta stigao u Beograd, odnosno Maticu iseljenika. Tu su mu, na arapskom, rekli da mu je otac porijeklom iz jednog grada u Crnoj Gori. I potvrdili mu to na francuskom i engleskom, jezicima koje je on kao četrnaestogodišnjak jedino razumijevao.

Pa koju to tajnu ćutnjom krije Josip Joža Đurović? Koje su ga to tanane niti sudbine iz Kaira odvele preko pola svijeta da se (konačno?) smiri u postojbini predaka? I šta mu se sve ispodogađalo u tom čudesnom karuselu kako neki imenuju život? Da bi se naš sagovornik umolio da novinskoj hartiji povjeri bar dio svog života i priključenija, valjalo je imati sreće, ali i kartu za prvu galeriju kod nas neizostavnog VIP-a (veze i poznanstva).

Ovo je njegova priča koja je cijelo jedno prijepodne sredinom decembra tekla u podgoričkoj kafani «Gurman», nedaleko od već pominjane Sahat kule, i koja na jelovniku ima više nego bogatu ponudu.

Smrti u Port Saidu

«Ferdinand Đurović, moj otac, stigao je 1931. godine kao vojni pilot u Kairo. Nikad nijesam saznao zbog čega je došao u Egipat, kao što mi nije rekao ni otkuda je, ko mu je od porodice ostao u Jugoslaviji. Jednostavno, mi smo bili Egipćani, nas četvorica braće i sestra rođeni u Kairu, majka, katolkinja, u Aleksandriji a njeni u Libanu. Za ostale priče nije bilo vremena. Otac je stalno bio službeno odsutan, mati zabavljena nama. U porodici smo naizmjenično govorili francuski i engleski, jezik zemalja koje su vladale Egiptom, kao i arapski. Taj jezik mi je, razumljivo, maternji i da ga ne zaboravim i danas, uglavnom nedjeljom popodne, odem u studentski dom ovdje u Podgorici da se s Arapima napričam na jeziku svoje majke. S njima govorim i engleski, a francuski s onim iz Etiopije. Tek da ne izađem iz jezika koje sam nekad perfektno govorio.

Rođen sam 1943. godine, u kairskoj državnoj bolnici. Poslije sam saznao da je to bila i najžešća godina Drugog svjetskog rata u sjevernoj Africi. Nijesam to ni osjetio ni upamtio. Pamtim samo kraj 1956. godine kad mi se, trinaestogodišnjaku, život naglavačke okrenuo. U izraelskom i anglo-francuskom napadu na Egipat, odnosno Suecki kanal, moj otac Ferdinand oboren je u vazduhu nad samim Port Saidom. Tu smo i mi živjeli hodajući za njim. Očaj zbog njegove smrti ubrzo se, ni mjesec dana kasnije, pretvorio u pravu porodičnu tragediju. U bombardovanju je ubijena i naša majka Marija Elez. Braća i sestra tada su se, srećom, nalazili u Aleksandriji, kod ujaka i tetaka. Ja sam, kao najmlađi, bio s majkom u Port Saidu i u trenutku kad su Englezi, ili ko već od njihovih saveznika, izručili tovar bombi na naselje u kojem smo živjeli igrao sam se s vršnjacima na obližnjem travnjaku. Majka mi je, tako, stradala pred očima.

Ostali smo siroti, bez obzira na brojnu majčinu rodbinu. Počela je i mobilizacija svih sposobnih muškaraca, pa su braća Renato, Rudolf i Žorž već obukli uniforme. Ni danas ne znam kako, tek obreo sam se pred jugoslovenskom ambasadom, koja se u Kairu nalazi u elitnom naselju Zamelek, pored hotela «Hilton». Htio sam da od rata, stradanja i smrti pobjegnem u zemlju predaka. I brzo sam dobio koverat s preporukom vlastima u Jugoslaviji da mi pomognu. Iz Kaira sam preko Atine u Beograd stigao avionom. Sam, četrnaestogodišnjak, bez ikog poznatog i bez znanja srpskog jezika.

Učenje očevog jezika

Imao sam novaca, dala mi majčina rodbina, i smjestio sam se u hotel na Terazijama, mislim da se zvao «Kasina». Odatle su me uputili u Maticu iseljenika, stotinak metara niže. I tu sam saznao da je moj otac Ferdinand Đurović iz jednog grada u Crnoj Gori, iz Nikšića. Bio je to prvi trag o očevom porijeklu, ali ja nikad, tako me sudbina nosila, nijesam krenuo u dalju potragu za svojim korijenima. Ubrzo su me smjestili u radničko prihvatilište na Dušanovcu, onda sam krenuo na učenje srpskohrvatskog jezika pored Kalemegdana, pa u srednju mašinsku školu. Boravak u zemlji predaka svog oca krenuo je uobičajenim tokom, mada sam u noćima bez sna tumarao ulicama Kaira, brčkao se na plažama Aleksandrije, ljuštio mandarine u vrtu svog djeda u Bejrutu i pitao se gdje su i šta sad rade Renato, Rodolfo, Žorž i sestra Meri. Ali, život je išao svojim tokom i ja sam plutao njegovom maticom.

Kad sam završio školu, zaposlio sam se, čak dobio i stan na korišćenje. I tako više od godinu dana, kao stasao dvadesetogodišnjak. Negdje 1964, ako me pamćenje ne vara, pojavio se poziv zainteresovanima za rad u inostranstvu. Što da ne, pomislim i prijavim se za rad u Njemačkoj. Tada sam, prije nego što sam krenuo iz Beograda, prvi put dobio crveni jugoslovenski pasoš umjesto svog dotadašnjeg zelenog, egipatskog. Stigao sam u Frankfurt, tu malo radio, pa se u Nirnbergu prijavio da radim na rječnom brodu. S njim sam, za nešto duže od godinu dana, doplovio do Rusije, Beča i Budimpešte i još savladao njemački.

Ali, đavo mi nije dao mira. Stalno me proganjao očev savjet da moram da naučim da se borim da bih se odbranio, inače će me svi gaziti, kad im se i kako prohtje. I šta ću kud ću, odlučim da idem u Legiju stranaca, u Francusku. Za njih sam čuo na brodu, dam otkaz i pravo u Marsej, tamo je njihova komanda. Javim se policiji, oni mi kažu da mogu samo da mi daju njihovu adresu i tako ti se ja, 1965. godine, nađem u Legiji.

Prošao sam obuku, čak bio među zapaženijima, kad je jedne noći, tačno u jedan sat iza ponoći, stigla naredba za pokret. Ubrzo smo stigli u Južnu Afriku, na ispomoć tamošnjim vlastima protiv pobunjenika. Mi smo, naravno, bili zaduženi za čišćenje terena pred regularnim trupama. Kroz džunglu, sa zvjerinjem koje sam prvi put vidio i mravima koji su bjesomučno miljeli ispod uniforme, često danima sisajući bambusove trske umjesto vode. I tako punu godinu. Kad sam se vratio u Francusku dobio sam čin poručnika. Poručnik Žo su me zvali, jer odmah po ulasku u Legiju prava imena morali smo da zaboravimo...

Ljubav u ratu

I onda je stigao rat u Vijetnamu. Evo već će trideset godina kako uzaludno pokušavam da zaboravim skoro šestogodišnji užas. Taj haos, pogibelj i svakodnevni miris smrti vrijeme teško može da izbriše. Tamo smo iz Francuske krenuli u uobičajeni jedan sat iza ponoći. Bila je 1972. godina, kad je rat u Vijetnamu prijetio da zapali svijet. Već drugog dana krenuli smo u akciju čišćenja terena, kao prethodnica američkih trupa. Imali smo zadatak da sve što mrda, čak i zeca, ostavimo u stanju mirovanja. Tu milosti nije smjelo da bude, inače ti padaš u nemilost i gotovo.

U tom vremenu smrti meni se desila ljubav. Svidjela mi se jedna lijepa krupnooka Vijetnamka. Mislim da se zvala Tsing Jen i upoznao sam je u baru luke Hajfong. Nekoliko noći smo proveli zajedno i onda su nas obaveze razdvojile. Sreo sam je u jednom selu u unutrašnjosti kad smo dobili zadatak da ga očistimo. Ne znam kako se ona tu zatekla, možda je došla da posjeti roditelje ili rođake. Znam da sam svojim ljudima rekao da je poštede i nastavio dalje. Kad sam se vratio, imao sam šta da vidim: bila je razapeta za noge i ruke kočevima pobodenim u zemlju, s haljinom iznad glave i rasporena, očigledno, mačetom.

Svijet mi se naglavce okrenuo. Mislio sam da u moru smrti zaslužujem bar česticu ljubavi. Greška! Samo sam pogledao nekoliko iscerenih legionara, znajući da su to oni učinili, i rekao im da će mi to platiti, kad-tad. Čini mi se da sam tada i ja, konačno i bez ostatka, postao dio njih, punopravan član zvjerinjaka kome je krv bila jedino svjetlo. Ubrzo je iz Francuske stigao telegram da upravo ta šestorica treba da se vrate. I krenuli su prema obalama Tonkinskog zaliva, srećni što je tom haosu stigao kraj. Nijesu čestito ni zašli u džunglu, a ja sam za njima poslao drugu šestorku. Nije dugo potrajalo i moji ljudi su se vratili i samo mi nijemo klimnuli glavama. Samozadovoljno sam se nacerio znajući da je Tsing Jen osvećena... Znao sam, takođe, da meni u Legiji više nema mjesta i da ne znam šta tu više imam da tražim.

Pet dana kasnije, kad je misao o bjekstvu konačno sazrela, teško sam ranjen u zasjedi iz koje se od dvjesta legionara izvuklo tek pedesetak. Slijedilo je mjesec i po dana liječenja, dovoljno da pred kraj boravka u bolnici organizujem bjekstvo. Mnogo sam ga skupo platio, mislim u novcu koje mi legionari, s obzirom da platu dobijamo tek nakon desetogodišnje obaveze, stičemo pljačkom na ratištu. Jer prvi smo, kao prethodnica, ulazili u naselja i skidali, i sa živih i sa mrtvih, sve što je bilo dragocjeno i to krili na posebnim mjestima da ne bi noću, kad nas san prevari, od svojih kolega ostajali i bez glave i bez blaga.

Teretnim brodom sam iz Hajfonga, kobajagi kao slijepi putnik ali sa znanjem kapetana, stigao u Njemačku. Mislim da je to bilo krajem 1978. ili početkom naredne godine, vremena su mi se dobrano izmiješala. Otud sam prispio u Zagreb gdje su me kao lice bez dokumenata, od kojih sam imao samo legitimaciju Legije stranaca, osudili na dvije godine zatvora. Dok mi, kobajagi, ne utvrde identitet. U Lepoglavi blizu Varaždina odležao sam godinu i po, dokopao se Beograda i, na nagovor novih poznanika, otišao u Niš jer je tamo, ubijedili su me, bilo posla za one sa završenom srednjom mašinskom školom.

Kratkotrajna sreća

Bile su to četiri mirne i, ako ću pravo, srećne godine. Upoznao sam jednu lijepu al sirotu iz okoline Kuršumlije, iznjedrio skrivene pare pokupljene na vijetnamskom stratištu, kupio kuću i smirio se. Daleko od svih užasa koji su me pratili od četrnaeste godine. I sina Zorana smo dobili, danas radi u beogradskoj «Mostogradnji» i svakog ljeta mi dolazi u Podgoricu moleći me da se vratim, da mu prijatelji znaju da ima oca. Ništa od toga. I sad se držim pravila iz Legije: kad jednom kažem da sam otišao, ja sam to zauvijek uradio. A od njegove majke otišao sam kad sam je zatekao u preljubi. Samo sam joj rekao da pazi Zorana i da joj poklanjam cijelo imanje... .

Onda sam sreo neke ljude koji su mi rekli da posla ima u ondašnjem Titogradu. I tako ti ja stignem ovdje. Jedno vrijeme, nepunih šest mjeseci, radio sam kao tumač stranim turistima u Dubrovniku i stizao do Pelješca, Vela Luke i Zadra. Nije lako naći čovjeka koji govori pet jezika jer sam ja – pored arapskog, engleskog, francuskog i njemačkog – u Legiji naučio i italijanski. Morao si da znaš jezik zemlje u koju te, ono oko jedan sat iza ponoći, upute... No, u Dubrovniku su se pobunili mjesni tumači i ja, kud ću-šta ću, nazad u Titograd, odnosno Podgoricu.

Ovdje sam onda upoznao Anku Maraš iz Zete, s njom dobio kći Slobodanku. U braku smo al živimo odvojeno. Ne mogu da trpim da mi bilo ko šta naređuje. Navikao sam kao poručnik Žo da mene slušaju. Nikakva prenemaganja i neposlušnost ne mogu da trpim, pa tako ni ovo u braku . Inače, uredno, poslije svake nadnice nosim im zarađeno a meni šta pretekne. Malo je to, ali sam ja u Legiji navikao da mogu da preživim bez ičega.

Danas me ponajčešće hrane sjećanja. I priče, istina rijetke, sa studentima iz arapskih zemalja i Etiopije, ali i s nekim drugarima iz Legije. Oni su sada ovdje ugledni ljudi, drže velike restorane u Podgorici. Kad ugrabim vremena odem do njih gdje se rado ispričamo o vremenu za nama kao da je to bila jedna zgodna avantura mada bih, da mi je život dao da biram, izabrao potpuno drukčiju avanturu...

Legionar

Poslije kompletnog pregleda koji je trajao dva dana potpišem ugovor na deset godina, manje se nije moglo, a plata kad odslužim svoje, ako uspijem da izvučem živu glavu. Bio sam mlad, zdrav i prilično žilav, a obuka više nego paklena. Vježbali smo na poligonu sjevernije od Liona punih devet mjeseci. To se ne može ispričati, to jedino zna onaj koji je tu obuku preživio. Jednostavno, tu te spremaju da budeš potpuno spreman za sve vrste borbe u najrazličitijim uslovima, a da bi očvrsnuo objese te po dva dana na direk, bez hrane i vode. Uz to, i za najmanju neposlušnost sleduje ti palicom po stomaku i leđima, nikad po glavi, sve dok se ne onesvijestiš od batina.

Vijetnam

U početku smo najviše problema imali s Vijetnamcima skrivenim u rijekama i močvarama. Pritaje se i dišu na bambus prateći tvoje pokrete. Kad im se dovoljno približiš, kiša otrovnih strijela leti na tebe i nema ti spasa. Brzo smo to provalili i vode Mekonga (Crvene rijeke) crvenjele su se od krvi. Radili smo samo mačetama i bajonetima, u tišini, da ih zaskočimo. Sela i manje gradove opkoljavali smo noću i upadali pred zoru. Onima iza nas ostavljali smo teren bez živog bića, ako ne računamo biljni svijet. Prosto je nevjerovatno kako čovjek uleti u tu spiralu smrti i najgrozomornije stvari mu izgledaju potpuno normalne, kao da ima zadatak da oljušti vreću krompira.

Naravno, stradalo je i jako mnogo legionara, ali su oni bili tek kap u okeanu mrtvih Vijetnamaca. Bila je to borba bez poštede, s bilo koje strane. Samo nož, metak i krv. Suze nijesmo priznavali, a ni stizali da ih upamtimo.

Strah - šta je to

U Egiptu sam posljednji put bio prije dvadeset i pet godina, poslije povratka iz Legije. Braća i sestre su me tjerali da ostanem, ali nisam htio, previše mi je bolnih sjećanja vezano za to tle. Danas se uredno dopisujemo, hrabrimo i tješimo jedni druge svjesni da su nam životi mogli poći i drugačijim kolosijecima. Ali, šta ćeš, ne biraš ti život nego on tebe pa kud stigneš... Otud i ja danas ovdje, od zore na klupama pored Sahat kule čekajući da me neko pozove na nadnicu... Ne, ne znam šta ću kad me starost uzme pod svoje i kad ne budem mogao ovako da zarađujem nadnicu za život. Ali se ne plašim, iskreno ti kažem, sve svoje strahove davno sam sahranio na mjestima gdje me je ovaj moj život vodio, ne pitajući me mnogo da li ja to baš tako želim da ga utrošim...

Petar Milatović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2004-12-31&id=51235