Prvi Car cijele Rusije Ivan Vasiljevič Grozni

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Vojin Peruničić: PRVI CAR CIJELE RUSIJE IVAN VASILjEVIČ - IVAN GROZNI

Djetinjstvo uz intrige i nasilje

Ivan Vasiljevič (nadimak Ivan Grozni, u kasnijoj istoriografiji Ivan IV), rođen je 25. avgusta 1530. godine, u selu Kolomensko u blizini Moskve. Nadimak Grozni, prvo je pripadao Ivanu III, njegovog djedu, ali su tako zvali i njega. Bio je na vlasti od 1533. do 1584. godine, a u istoriji je ostao zapisan kao prvi car cijele Rusije od 1547. i jedan od najpoznatijih vladara u svijetu.
Pripadao je dinastiji Rjurikoviča, na vlast je došao poslije svoga oca Vasilija III, a njegova majka Jelena Vasiljevna Glinska vodi porijeklo od srpske porodice feudalaca Jakšića.
Otac budućeg Cara Groznog, Veliki moskovski knez Vasilij Ivanovič, primajući vlast 1505. godine - piše istoričar Zimin - dobio je u nasljedstvo svog oca, zajedno sa Vjazemom i Dorogobužem, put za Smoljensk. Samim tim Ivan III je zadužio sina i ostavio mu amanet da ponovo ujedini sve ruske teritorije. Prilikom stupanja na presto Ivan Grozni je naslijedio 2,8 miliona kvadratnih kilometara, a za vrijeme njegove vladavine, teritorija države se uvećala skoro duplo - blizu 5,4 miliona kvadratnih kilometara, što je malo više, nego sva ostala Evropa. U isto vrijeme broj stanovnika je porastao za 30 do 50 odsto, što je činilo brojku od 10 do 12 miliona ljudi.
Po ruskom običajnom pravu, pravo na presto Velikog Kneza, pripalo je najstarijem sinu monarha, međutim, Ivan je (njegovo pravo ime na rođenju je bilo – Tit) tada imao svega tri godine, kada se njegov otac, Veliki Knez Vasilij ozbiljno razbolio. Najbliži pretedenti na tron, osim maloljetnog Ivana, bili su Vasilijeva braća. Od šestorice sinova Ivana III, ostala su još dvojica - knez Andrej i knez Jurij.
Predviđajući svoju brzu smrt, Vasilij III je sastavio boljrski Savjet od sedam članova, koji će upravati državom. Staratelji su morali da "čuvaju" Ivana dok napuni 15 godina. U starateljski Savjet ušli su knez Andrej Staricki - mlađi brat Ivanovog oca, M.L. Glinski - otac velike kneginje Jelene i savjetnici: braća Šujski (Vasilij i Ivan), M.J. Zaharin, Mihail Tučkov i Mihail Vorencov. Po zamisli Velikog Kneza, na ovaj način sačuvalo bi se regularno upravljanje državom već provjerenim ljudima i tako smanjilo neslaganje u aristokratskoj Boljarskoj dumi (skupštini).
Starateljski Savjet je upravljao državom manje od godinu dana i zbog velikog neslaganja njegova vlast se počela rušiti. Oslanjajući se na podršku Dume, miljenik Velike kneginje, knez Ivan Ovčina-Oboljenski strpao je u tamnicu staratelje Mihaila Glinskog i Mihaila Voroncova, a kasnije kneza Andreja Starickog. Na vlast je došla majka Ivanova, Jelena Glinska. Poslije njene smrti, 1538. godine, uhapšeni staratelji su se izbavili iz ropstva vladarkinog miljenika.

Formiranje specijalne vojske

Ivan je rastao u okolnosti dvorskih prevrata i borbe za vlast, međusobno zavađenih, boljrskih porodica Šujski i Beljski. Ubistva, intrige, nasilje i sve to što se dešavalo oko njega, doprinijelo je da se kod njega izraženo razviju nepovjerljivost, osvetoljubivost i surovost.
Snažan utisak na cara u mladosti, ostavio je "veliki požar" u Moskvi, koji je uništio više od 25.000 kuća i Moskovski ustanak 1547. godine. Poslije ubistva jednog od Glinskih, koji je bio carev rođak, pobunjenici su se pojavili u selo Vorobjevo, gdje se bio sklonio Veliki Knez, zahtijevajući da im predaju i ostale Glinske. Uz velike probleme, jedva su nagovorili gomilu da se raziđu, ubijedivši ih da oni nijesu u Vorobjevu. Pošto je prošla opasnost, car je naredio da se uhapsi glavni organizator zavjere i pogube.
Izdajstvo Kurbskog, suprotstavljanje vlastelina da učestvuju u borbi protiv Poljske i Litvanije, kao i porast jeresi unutar carstva, navodi cara na pomisao o uspostavljanju svoje diktature, imajući prvo u vidu rasturanje boljarstva i sprečavanje širenja jeresi. Car 1565. godine formira svoju specijalnu vojsku (Opričnina). Zemlja je bila podijeljena na dva dijela - na "carski posjed" i lokalnu plemićku samoupravu. "Carskom posjedu" su, uglavnom, pripadale sjeverno-istočne ruske teritorije, gdje je bilo malo velikoposjednika.
Carski vojnik (opričnik) zaklinjao se na vjernost caru i obavezivao da ne uspostavlja nikakve veze, ni kontakte sa mještanima lokalne plemićke uprave. Vojnici su nosili crnu odjeću, sličnu monaškoj. Vojnici iz konjičkog sastava imali su posebne oznake, na sedlu su pričvršćivali mračne simbole svoje epohe - metlu, da pometu izdajnike i pseće glave, da zagrizu izdajnike.
Zapravo, jedinstvena karakteristična specifičnost tog obilježavanja bila je kićanka od vune za pojasom.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=149559&datum=2008-06-03

Spojio zvjerstvo sa pobožnošću

Za godinu stvaranja Opričnine (specijalne careve vojske) smatra se 1565. godina, kada je formiran odred od 1.000 vojnika, odabranih iz srezova koji su pripadali "carskom posjedu". Kasnije je broj vojnika porastao na 6.000. U Opričninu su uključivani, takođe, i vodovi strijelaca sa iste teritorije. Od tada se vojni sastav počeo dijeliti na dvije kategorije: boljarski vojnici iz plemićkih samouprava i carski vojnici "redari policajci", koji su primali nadoknadu direktno sa "carskog dvora". Prema tome, specijalnom carevom vojskom ne treba samo računati Carski odred, već i vojni stalež, koji je sakupljen sa "carevih teritorija", kao i vojnike, koji su bili u službi kod načelnika i vojvoda sa ovih teritorija. Progresivnost careve vojske bila je u tome, jer je njeno obrazovanje bilo obavezno u periodu borbe, kada je učvršćivana centralna vlast u državi.
Šlihting, Taube i Kruze, navode da je bilo 500-800 vojnika, koji su pripadali "posebnoj vojničkoj formaciji". Ti su ljudi, u slučaju potrebe, obavljali ulogu povjerljivih carevih službenika, koju su ostvarivali preko zaštitnih i izviđačkih poslova do špijunskih radnji i mjera za kažnjavanje.
Ostalih 1.200 vojnika je bilo podijeljeno na četiri uprave, tj. na poslugu, koja je održavala prostorije i stvari za svakodnevnu upotrebu carske porodice, naoružanu jedinicu, konjički odred, u sastav kojeg je ulazila i velika carska ergela i careva garda, i četvrta je bila uprava za prehranu.
Umjesto igumana, car je obavljao sve crkvene obrede. U ponoć su svi ustajali na ponoćno služenje, u četiri izjutra na jutrenje, a u osam je počinjala liturgija. Car je ličnim primjerom pokazivao pobožnost: lično je zvonio za jutrenje, pjevao u horu, usrdno se molio, a za vrijeme zajedničkog ručka, naglas je čitao Bibliju. Uglavnom, crkveni obredi trajali su blizu devet časova dnevno.
Uz to, postoje mišljenja da su mučenja i pogubljivanja obavljana u crkvi. Istoričar G.P. Fedotov smatra "ne poričući carevu želju za pokajanjem, ne može se sakriti da je znao da namjesti životne situacije i da spoji zvjerstvo sa pobožnošću i tako skrnavi ideju pravoslavnog carstva".

Pohod za Novgorod

Uz pomoć vojnika, koji su bili oslobođeni sudske odgovornosti, Ivan Grozni je nasilno konfiskovao boljarske posjede, koje je kasnije ustupao dvoranima i posluzi. Kao odgovor na to, organizovane su nove zavjere. Represalijama su podvrgavani i uhvaćeni odmetnici, kao i neprijatelji pravoslavne crkve. Na osnovu podataka poljskih ljetopisaca, 1568. godine boljari-izdajnici, koji su bili bliski Ivanu Groznom, organizovali su zavjeru i naumili da uhvate i svežu cara i predaju ga poljskom kralju. Izdajnici su bili pogubljeni.
Veliki događaj za carevinu bio je pohod za Novgorod, u januaru i februaru 1570. godine. Kao povod je poslužila tajna dojava još iz 1569. godine, kojom su optuženi građani Novgoroda da namjeravaju da dovedu na presto kneza Vladimira Starickog i da predaju Novgorod i Pskov poljskom kralju. Dakle, razlog je postojao. Grad je opsadiran, a Ivan IV lično rukovodio pohodom.
Zimin piše o "15 hiljada carevih opričnika", ali iz dokumenata toga vremena zna se, da broj vojnika nikada nije prelazio pet do šest hiljada, od kojih su 1.200 ljudi bili posluga i dvorani, a oko 500 vojnika je pripadalo carevoj gardi. Kostomarov govori neodređeno o nekakvim vojnim formacijama i posebno o 1.500 strijelaca, dok Vališevski piše da je Ivan Grozni stigao odmah iza prethodnice i to svega sa 500 vojnika.
Pretpostavlja se da je u vrijeme ovoga pohoda, u decembru 1569. godine Maljuta Skuratov zadavio mitropolita Filipa u tverskom Otroč-Uspenskom manastiru, koji je pokušao da se suprotstavi caru. Za ovaj zločin nema istorijskih dokaza i glavna verzija o ubistvu mitropolita je u stvari, njegovo žitije, koje je napisano krajem XVI vijeka. Žitije je napisao svetac, koji je bio zatočen i pod kontrolom policijskog oficira i egzekutora Stefana Kobiljina. U pisanju žitija učestvovalo je i nekoliko preživjelih monaha, koji su lažno svjedočili protiv svetog Filipa na Saboru 1568. godine.
Od 1569. do 1571. godine, Rusijom je harala kuga. Posebno su postradale zapadne i sjevero-zapadne oblasti, a među njima i Novgorod. Od zaraze je umrlo blizu 300 hiljada građana Rusije. Samo je u Moskvi 1569. godine umiralo dnevno po 600 stanovnika, u stvari, onoliko koliko je, tobože, svakodnevno ubijao Ivan Grozni u Novgoradu.
Žrtve kuge su i zahranjene u zajedničku grobnicu pored Roždestvenog hrama u Novgoradu. To se dokazuje i time, jer su umrle sahranjivali cijelo ljeto u bratsku grobnicu, ali su ih opojali tek u avgustu. Karamzin tvrdi: "Car je napustio grad 12. februara, a sahranjivanje mrtvih u tu grobnicu je trajalo tokom cijelog proljeća, pa sve do ljeta".

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=149615&datum=2008-06-04

Sedam žena, tri sina

Ne zna se tačno koliko je imao žena Ivan Grozni. Istoričari navode imena sedam žena, koje su smatrali zakonitim ženama Ivana IV, Anastasija Romanova - umrla još dok je car bio živ, Marija Temrjukovna, Marfa Sobakina - umrla 15 dana po svadbi, Ana Koltovska - nasilno ošišana i zatočena u manastir, Ana Vasiljčikova - nasilno ošišana i zamonašena, Vasilisa Melentjeva - takođe nasilno ošišana i zamonašena, a po nekim pričama ubio ju je Ivan Grozni i sedma - Marija Nagaja.
Samo prve četiri od njih bile su "vjenčane žene", tj. zakonite sa stanovišta crkvenog prava (četvrti brak je bio odobren odlukom Sabora, na zahtjev Ivana IV, mada to nijesu dozvoljavali kanoni). Uz to, prema 50. pravilu Vasilija Velikog, čak i treći brak već narušava kanone: "treći brak se ne može ozakoniti, jer se brak ne može tri puta sklapati. Na takve stvari gledam kao na porok u crkvi, ali ih ne izlažem javnoj osudi, mada je i to bludničenje". Razlog za sklapanje četvrtoga braka pravda se iznenadnom smrću treće careve supruge. Ivan Grozni kleo se sveštenstvu da ona nije uspjela da mu bude žena.
Moguće objašnjenje za mnogobrojne brakove, koji nijesu bili uobičajeni za to vrijeme je pretpostavka da je Ivan Grozni mnogo volio žene, ali je on u isto vrijeme bio veoma pedantan u poštovanju crkvenih pravila i uvijek je nastojao da ozakoni svoje ljubavne veze.
Osim toga, Ivan je bio svjestan nesposobnosti za život muškog potomstva, koje je bilo malobrojno. Imao je sinove Dmitrija - koji se kao dijete utopio u rijeci, Ivana (1554-1581) koji je, po jednoj verziji, poginuo za vrijeme svađe sa ocem, a po drugoj se razbolio i umro. Ovaj sin se ženio tri puta, ali nije imao potomstva. Treći sin je bio Fjodor (naslijedio oca na vlasti) i takođe nije imao muškog potomstva.
Treba napomenuti da su se daleko čule glasine o homoseksualnoj vezi cara i mladog vojnika – ljepotana Fjodora Basmanova.
Četiri zakonite žene Ivana Groznog sahranjene su u Voznesenskom manastiru, na tradicionalnom mjestu, gdje su sahranjene velike knjeginje i ruske carice. Zapisano je: "Pored majke Ivana Groznog su i njegove četiri žene".
Pošto su `90-ih godina XX vijeka izvršili eshumaciju posmrtnih ostataka moskovskih knjeginja i carica, objavljeno je da je majka Ivana Groznog, Jelena Glinska, bila otrovana živom, a takođe i njegova prva žena Anastasija Romanova. To su dokazi da je carska porodica, u trajanju od nekoliko desetina godina, bila žrtva trovanja.
U svom izvještaju u avgustu 1582. godine, jezuit A. Posevin je obavijestio Venecijansku Sinjorinu da "moskovski Car neće dugo živjeti". Takve tvrdnje su, tim više čudnije, jer, po riječima Karamzina, do zime 1584. godine, tj. još godinu i po poslije "proročanstva" Posevina, carevo zdravlje je bilo dobro. Hronologija njegovog zdravstvenog stanja je bila ovakva: čitav februar i početak marta on je normalno obavljao državničke poslove. Prvo spominjanje njegove "bolesti" odnosi se na 10. mart 1584. godine, kada je bio zaustavljen litvanski ambasador na putu prema Moskvi "u vezi sa carevom bolešću". Do pogoršanja Carevog zdravlja došlo je 16. marta, kada se onesvijestio, 17. i 18. marta osjetio je olakšanje od toplih kupki. Ali, 18. marta poslije podne došlo je do neočekivanog raspleta - car je umro. Carevo tijelo je oteklo, odvratno je zaudaralo "zbog truljenja tkiva".
O nasilnoj smrti Groznoga, sačuvano je dosta izvještaja. Ljetopisac iz XVII vijeka zapisao je da su "cara otrovali najbliži ljudi oko njega". Pisar Ivan Timofejev ispričao je da su Boris Godunov i Bogdan Beljski "prevremeno prekinuli život caru". Holanđanin Isak Masa je pisao da je Beljski stavio otrov u carev lijek. Gorsej je takođe pisao o skrivenim namjerama Godunovim protiv cara.
Rasprave o caru Ivanu Vasiljeviču traju već pet vjekova. Njih je bilo još za života Groznog. Čuveni moskovski čudnovati prosjak-prorok Vasilij Blaženi, dolazio je kod cara i nije se ustručavao da mu ukaže na rasijanost, dok se molio, smirujući carev bijes umiljato: "Ne uzbuđuj se Ivanuška..." Blaženi je umro na carevim rukama, prorekavši mu da ga neće naslijediti njegov najstariji sin Ivan, već Fjodor Ivanovič. Kada je umro blagorodni "prorok", car je lično nosio njegov sanduk sa najbližim boljarima.
Po pričama, dok se car molio i ispovijedao, ispoljavao je na momente, strašne nastupe gnjeva. Neki istoričari tvrde da je za vrijeme jednog takvog izliva bijesa, 9. novembra 1581. godine u Aleksandrovskom naselju, u rezidenciji van grada, car tobože, ubio svog sina Ivana, udarivši ga štapom sa čeličnim šiljkom u slepoočnicu. Po jednoj verziji, Ivan Grozni nije ubio svog sina, već se carević razbolio i umro. Smrt nasljednika je bacila cara u očaj, jer je drugi sin Fjodor bio nesposoban da upravlja zemljom. Ivan Grozni je poslao veliki dar manastiru za pomen duše sinu Ivanu.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=149733&datum=2008-06-05

Osvajač i najobrazovaniji čovjek svog vremena

Ivan Grozni je upravljao državom od 1538. do 1584. godine, skoro 46 godina. U tom periodu je bilo pogubljeno tri do četiri hiljade ljudi, tj. manje od 100 ljudi godišnje, uključujući u tu cifru i kriminalce. U Arhanđelskom hramu, u moskovskom Kremlju, 1963. godine bile su otvorene četiri grobnice: Ivana Groznog, carevića Ivana, cara Fjodora Ivanoviča i vojskovođe Skopina-Šujskog. Tokom ispitivanja posmrtnih ostataka bilo je podvrgnuto provjeri da li je Grozni bio otrovan. Naučnici su otkrili da je koncentracija arsena, najpopularnijeg otrova u svim vremenima, približno jednaka u sva četiri kostura i ne prelazi granice. Ali, u kostima cara Ivana i carevića Ivana Ivanoviča, bilo je otkriveno prisustvo žive, koja je mnogo prelazila dozvoljenu granicu.
Krajem 20. vijeka, neke grupe pravoslavno-monarhističkog opredjeljenja počele su sa kampanjom beatifikacije cara Ivana Groznog u ruskoj crkvi. Jedan od argumenata kanonizacije, pristalice ovakvog opredjeljenja, objavile su u novinama "Ruski glasnik". U knjizi "Sveci Koražemskog manastira" (1624) na poleđini lista 205, pod datumom od 10. juna, zapisano je: "Ovo je dan svetog velikomučenika cara Ivana". Oni se takođe pozivaju na argument, da je Ivan Grozni bio poštovan i uvažavan u narodu, kao mudrac Nikolaj Gurjanov, kojeg su prozvali Svetim patrijarhom i uglednim ruskim monahom.
Crkveni istoričar, profesor J. Golubinski u svom radu "Istorija proglašenja svetaca u Ruskoj Crkvi", priznaje da se, upravo, radi o moći cara Ivana Groznog, a takođe se spominje njegovo uvažavanje kao svete ličnosty samo na lokalnom nivou i da je to poštovanje prestalo zbog nečega.
Međutim, sveštenstvo Ruske pravoslavne crkve se nedvosmisleno izjasnilo protiv proglašenja svetim Ivana Groznog. U referatu mitropolita Krutickog može se pročitati: "Smatram neophodnim da treba zaustavity kampanju o posvećivanju cara Ivana Groznog i Grigorija Rasputina, koja je počela još 1990. godine čije pristalice uporno zahtijevaju da se ova lica proglase svetim". Ličnosti Ivana Groznog i Grigorija Rasputina prikazuju se kao simboli posebne "narodne" religioznosti, koja je suprotna "službenoj religioznosti" sveštenstva u Crkvi. Proučivši svjesno i detaljno sve argumente pristalica kanonizacije cara Ivana Groznog, Komisija je došla do zaključka da ne postoji osnov, ni da se proglasi svecem ni da se mogu opovrgnuti autoritativni opštepriznati zaključci istorijske nauke.
U svom referatu na Eparhijskom saboru sveštenstva u Moskvi u decembru 2001. godine, patrijarh Aleksij II je naglasio: "Nekakva grupacija pseudobrižnika pravoslavlja i autokrata je pokušala svojevoljno da `uvedu na sporedan ulaz` tirane i avanturiste u red svetih ličnosti i da malovjerujuće ljude priuče da im se klanjaju. Ako prihvatimo posvećivanje cara Ivana Groznog i Grugorija Rasputina, a da ostanemo dosljedni i logični, onda moramo dekanizovati sveštenomučenika moskovskog mitropolita Filipa, prepodobnomučenika Kornilija, igumana Pskov-Pečerskog manastira i mnoge druge, koje je umorio smrću Ivan Grozni. Ne smijemo se klanjati, istovremeno, ubicama i njihovim žrtvama. To je ludilo. Ko će od normalnih vjernika poštovati crkvu, koja jednako cijeni ubice i mučenike, razvratnike i svece?..."
U nekim krugovima, bez obzira na jasno izraženo mišljenje Moskovskog episkopa na vlasti (patrijarha Aleksija II), Ivana Groznog svrstavaju u ovdašnje svete ličnosti Moskovske eparhije, a njegovo djelo, među njima i Opričninu, kvalifikuju na drugi način. Zahvaljujući njemu, kako oni smatraju, podignuto je 40 kamenih crkava, osnovano više od 60 manastira, za vrijeme njegove vladavine proglašeni su 52 ruska sveca, održani su crkveni sabori 1547, 1549, 1551, 1553. i 1562. godine.
Ivan Grozni nije ušao u istoriju samo kao osvajač. On je bio jedan od najobrazovanijih ljudi svoga vremena, posjedovao je fenomenalno pamćenje i ogromno vjersko obarzovanje. On je autor mnogih poslanica (među njima je i poslanica Kurbskom), autor je stihara na ikoni Majke Božije u Sretenju Vladimirskom i kanona Arhanđelu Mihailu (pod pseudonimom Porfenije Urodivi). Car je potpomogao štampanje knjiga u Moskvi i izgradnju hrama Vasilija Blaženog na Crvenom trgu. Volio je da čita, da putuje po manastirima, bavio se životopisom čuvenih careva iz prošlosti. Ivan Grozni je imao najveću biblioteku u Evropi. U njoj su se mogla naći sva vizantijska, antička i druga djela tog vremena. Ivan Grozni je bio dobar govornik.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=149848&datum=2008-06-06

(Kraj)