Kad vjetar duva mojim gradom 2

Bobak_BL · *** Domaci Lazov ***

Sav sam nesto zbrkan, u poslednje vreme...
i osjecanja i misli pa tako i reci...su zbrkane u ovo...
nemam pojam sta sam napisao...
necu ni citati...

Setaci namjernici, cekaju da se par puta zaredom,
izredaju boje na semaforu. crvena - zuta - zelena...
Stave prst na celo i potpuno zaborave gdje se nalaze,
i pokusavaju da se nekako sjete gdje su oni to krenuli...
(a ja cekam da se to dogodi)
Ovog pretezno tmurnog i pomalo vedrog jutra...
Sa povremenim suncanim intervalima,
i snaznom burom na mediteranu, i kratkotrajnim lokalnim pljuskovima,
u brdsko - planinskim predjelima... privredom jako razvijene nase domovine...
U kojoj je neki dan locirana i delozirana, sa fabrickog dimnjaka,
jedina roda...na ovim prostorima,
(sve njene rodjake i komsinice su pocrkale od gladi...jos davno...pa je red da i ona ide...)
Delozirana je, zato sto su brizni oci mog grada, dosli do zakljucaka,
da je ta fabrika, s dimnjakom, prestala sa radom,
bas zbog te rode, prije petnaest godina.
Kad se fatalnom petom licnom greskom, napila vode, iz reke moga rodnog grada,
i totalno, izgubila, pravac kretanja...
i umjesto da nastavi put prema nekoj siromasnoj zapadnoj zemlji,
ona se nastanila u ovoj bogatoj i zdravoj zivotnoj sredini...
i sa svojim gnijezdom zapusila je dimnjak...
Fabrika je morala da prestane sa radom...

To je sasvim logicno , kad zacepite dimnjak, dim nema gdje da ide,
nego se vraca nazad, i tako gusi radnike,
sto odmah krsi zakon o bezbjednosti pri radu...
U mojoj postenoj drzavi se takvo sto, ne moze dogoditi...
To je zaista nedopustivo...i to se ne tolerise, nikako...
Svi radnici, mars, svojim kucama...zbog svoje licne bezbjednosti...
Vidi molim te, da se jadni radnici guse u dimu bezveze...neka idu kuci,
i neka disu sasvim normalno...cist vazduh, da cistiji ne moze biti,
nastao od promaje, koja godinama, kroz njihove dzepove,
lagano piri, prema praznom frizideru, i tako pravi nestasni ciklon,
koji podize hrpe neplacenih racuna...i razbacuje ih po kuci...
Onda radnici, misleci na ugrozeno zdravstvo,
u drzavi, piju sedative, i na taj nacin,
daju svoj mali doprinos drzavi...uglavnom, jasno se vidi,
da ti radnici i kod kuce imaju posla...
Stvarno ne znam sta se bune...i sta imaju protiv ovakve drzave...
Neka manje piju bensedine i rakiju brlju,
i imace vise para za hljeb...krompir i grah...naravno uvozni...

Radnici u mojoj drzavi su zdravi...i jedri....na izgled...
njima su samo oboljeli zivci, od dosade...
Moja drzava je jedina drzava na svetu,
u kojoj se radnikom zove covjek, koji nista ne radi...

Radnici ponovo u strajkaju...udarna vest...pogledas malo bolje,
oni vec tri godine ne rade nista...valjda treba da bude, udarna vest...
Neradnici ponovo strajkaju...

Od kako se doselila ( roda ) nikako se nije dovoljno najela,
da moze da skupi dovoljno energije, da odleti odavde...
bilo gdje...jer joj je dosta svega...cuo sam da je jednom,
pokusala da se ubije, ako je vjerovati svakome ko baljezga bezveze...
bila je nesto nervozna, sjedila je tako,
i malo je galamila sa dimnjaka i zaspala je od gladi,
jer samo to i moze...sanjala je svoju najgoru nocnu moru...
penzionere...koji su pohvatali sve malo vece kukce, zabe, zmije,
i sve sto se mota po grmlju...i tako dok je sanjala kako se s penzionerom,
otima oko jedne male zelene zabe...spala je sa dimnjaka...
i onda su je golubovi otracali, dzivdzanima, ovi brbljivci su to,
pred smrt, priznali penzionerima...i tako prica kruzi gradom...roda se htjela ubiti...

Penzioneri bacaju penzije i iskrivljene stapove iz ruku...
Cedne i pozrtvovane, nasminkane i utegnute,
i skoro gole, danasnje prezaposlene mamice, ostavljaju malu djecicu u kolicima,
da cuclaju cucle, na trotoarima, i brze - bolje, bjeze u haustore...
da se ne bi zaljubile...u nekog...u koga ne trebaju...
I to je takodjer logicno...sta se imaju dotjerivati toliko....i zbog koga se dotjeruju...
ako se nece u nekog zaljubiti, ili u njih neko...isto je to...
a po kuci ispred ljudi za koje su se udale, hodaju kao vjestice,
rascupane i nenasminkane...pa, naravno, njihovi muzevi,
znaju, da su one lepe...sta se imaju za njih dotjerivati...
A, i muzevi stalno rade, da njima mogu kupiti neku krpicu i sminku,
da se one mogu dotjerati, za neke tamo besposlicare , sto samo bulje u tudje zene...
One za to imaju jedno jako uvjerljivo opravdanje...i sasvim razumljivo,
muzevi im stalno rade, i nikada nisu kod kuce...ccc...kakvi su ti muzevi bezobrazni...

Ljutiti vrapci skupljaju, razbacano perje i svoje male 'tice, po ulici...
Istraumirani mjesanac, nepoznatog porijekla, i veoma nesretnog djetinstva,
koji vec duze vreme bjezi, od lokalnog siptara,
i jauce ispod parkiranog trulog auta, od straha...jer ne zeli da o njemu pjeva Dino Merlin,
u svom hitu, znanom... kao, burek...a i tu je jedino siguran, od onih penzionera...
Ne mogu se oni bas toliko saginjati, da zaviruju ispod auta...
Eto, nije sva mudrost ispisana na stranicama knjiga,
ima nesto napisano i na trotoarima ulica ...

Jedni prolaznici se kunu u majku, da je to bio nlo...
Drugi, da je izgleda dosao sudnji dan...
Treci govore, da nisu nista vidjeli, niti culi , i da je to vjerovatno posledica,
prekomjerenog doziranja sedativa i alkohola...ili neke jeftine uvozne hrane...
Sto se prodaje po super marketima...po penzionerskim cijenama...
Hoce da nas otruju...govore svi...i kupuju te otrovne kobasice...
Ne zna se da li su narodne mase postale imune na taj otrov, ili su se navukle na njega...
Znam samo da uvoznici trljaju ruke, kao i izvoznici iz okolnih drzava,
sto ne moraju da spaljuju, proizvode na kojima je zamrljan rok upotrebe...
ili prepravljen hemijskom olovkom...svejedno penzioneri, ne vide dobro...
a, izgubi se puno vremena dok se nadju naocale,
i moze neka nestasna druga ruka, da zgrabi kobasicu...i danas nema rucka...

Pogresili su svi, to sam samo bio ja, pracen u stopu,
snaznim proljetnim vjetrom...s planina iznad moga rodnog grada...
Gospodin vjetar je veselo poskakivao iza mojih koscatih ramena...
i podizao papire, i papirne maramice,
do pola pojedene jabuke, i takve bacene na ulicu,
iskoristene i neiskoristene kondome,
i toaletne uloske, sa krilcima i bez njih ...
i sve ostalo sto se danas moze naci na ulicama...
danasnje urbane sredine... ili...
Moje rodne grude, sto su pobacali nasi oslobodioci,
i demokrate, koji su nas oslobodili ...
Samo dve stvari....svega i svacega...sto smo mi imali...
a oni nisu mogli ni da sanjaju...
Kao i mi sto sada mozemo samo da sanjamo,
ono sto oni imaju...
Dobro, meni to ne treba...svejedno ce jednom doci dan,
kada ce to sve goriti, u istom onom plamenu,
u kojem su oni sagorili moje djetinstvo...
Nadam se da cu ja biti tu negdje u blizini,
sa sibicom i kanisterom benzina...
u jednoj ruci, a sa sampanjcem u drugoj....

Najvise su nas oslobodili nasih prijatelja i komsija,
kumova, i pre svega kulturnih ljudi...
Koje oni nazivaju nekim pogrdnim imenima,
( za ta imena niko nije cuo, dok oni nisu dosli)
Jer se ne zovu isto kao oni...i jos govore, da bi mi s njima,
morali zivjeti jos ko zna koliko godina,
da se oni nisu pojavili...bas vam fala, sto me spasishte...tih muka...
Da se razumemo....niko njih nije zvao...niti ih zadrzava,
oni sami dolaze i sami se pojavljuju...i ostaju...
Onako sarmantno glavati, smotani, bradati, neistusirani i ruzni...
i zli...vukovi...s jedne planine...
Napisali su oni i pjesmu, o svom dolasku s planine...
s koje su kao jednom, krenuli prema mom gradu...
U toj pjesmi ne pise, kad ce vukovi otici, iz mog grada...svojoj kuci...
Ja sam sebi uzeo apsolutnu slobodu maste,
i tako mastovit sam napisao, jednu pjesmu, samo za njih,
i nadam se, da sam barem malo vidovit...a ne samo mastovit...
Fala bogu, odose vukodlaci, svojim kucama...pjesma se tako zove...
To je najljepsa ljubavna balada...koja je ikada napisana...

Sjecam se nekih koji su mi se pojavljivali u malim nocnim morama,
dok sam bio mali balavac...
I kad god se pojave, obicno vristeci smugnem iz kreveta,
i deportujem se kod staraca, u njihov krevet,
i placem dok ne zaboravim na njih...
ili dok mi starci ne obecaju da ce mi kupit nesto lijepo....
samo ako malo prestanem drecat...
u ono vreme, sve sto je bilo lijepo, bilo je i dobro...
a, pre svega nije se moglo pokvariti brzo i lako...kao ljudi...

To je bilo dok sam bio mali, i kad sam konacno malo porastao,
sto sam silno zelio,
( i silno sam se zajeb'o, sto sam porasto, i sto nisam ost'o stalno malan)
oni su se pojavili i na javi, i ostali su tu, do dana danasnjeg...
Jesu se malo modifikovali, i maskirali...
Okupali, osisali i obrijali...neki su se i poudavali i pozenili,
i nastala je , neka nova rasa, otporna na sve...
Koja voli pare, vise nego ista na svetu...parazemaljci...tako ja njima tepam,
kad me neki stih, neke pjesme, podsjeti na uzas...

Sjecam se njihovog dolaska...i oslobadjanja, jedne kuce,
preko puta doma, od oca... moje majke...
U dvoristu je bila velika lomaca, u kojoj je gorio skupocjeni stilski namjestaj...
od koze i nekog egzoticnog drva...
Odrzavali su vatru, sa strucnom literaturom, uglednog cike, u bivsoj drzavi,
i nekim razvijenim dijelovima svijeta...i inace, oca, poznatog boksera...
zamalo , amaterskog svjetskog sampiona...dva puta...
Vatra se pomalo zagasila, pa su natakarili veliki tresnjacrveni klavir...
Na kojem je nekoliko dana pre ovog oslobadjanja,
svirala jedna prelepa plavokosa djevojcica, mojih godina,
u koju je inace bila zaljubljena citava ulica...
u stvari, ona gdje god da dodje, svi se zaljube u nju...
Pa tako i ja...nekoliko puta sam, sjedio,
iza nje, na koznoj ugaonoj secijici, i cugao sokic, i zamisljao, da je onaj komad torte,
barem upola sladak, kao njen mali tanki pirgavi nosic...
Posmatrao sam je sirom otvorenih usiju ,
i uzivao u njenoj ljepoti...ovaj...svirci...
i nisam uopste primetio da sam se ispoljevao sokicem,
i sav zamazao onom tortom...

Dok sam gledao kako mi unistavaju djetinstvo,
jedna mala bjesna, kristalno sjajna suza,
je jedva stizala milone drugih suza...
Od malena sam bio nadaleko poznat, kad mi suza krene,
da je vreme, da svi oko mene bjeze, gdje god stignu...ako stignu...
Imali su srece, sto nisam bio dovoljno odrastao...
da mi neko da pusku...u ruke...
Kad malo bolje razmislim, imali su oni srece, sto mi niko nije dao pusku...
Bez obzira na godine...
Da oslobodim zivot iz njih...taj uzas, mi je ostao u sjecanju,
i nakon osamnest godina, osjecam se isto...
kad pomislim na to...ali nije samo to...u pitanju...

Vjetar je bio malo, vragolast i zaigran i pre svega nepazljiv...
zategao je sajlu, i dodao gas, dokle god ga je mogao dodati...
Zbog svoje nepaznje, mogao je on nastradati...
Dok se lomio na viziru... ja ga presjekoh i imobilizirah pogledom,
kao Boru Corbu, onaj iz njegove pjesme...dva dinara druze...
Vjetar se jos vise razljutio, zbog oslobodilaca,
sto stalno za njima mora da cisti smece,
a nije kvalifikovan za to... i momentalno, poceo je jos jace da duva..
i opasno je narusio bezbjednost u saobracaju...

Uspavana patrola od dva genijalaca, i jednog bijelog motornog vozila ,
(marke golf 4 sdi) uspjela je da registruje zvuk,
koji im je bio nesto poznat...culi su ga par puta to jutro...
Dok nestajem iz vidnog kruga, sve i jednog satelita,
zamislio sam ih kako su zurno krenuli negdje...
ali u suprotnom pravcu, od mog pravca kretanja...
Jer nikako nisu mogli znati s koje strane smo ja i ninja proletili...niti sta se to desilo...
Radar je pokazivao neke cudne brojke i tiltovan,
neprestano pistao...u njihovim rukama...
Morali su da zovu sefa, jer on sve zna, a i da prijave kvar na sluzbenom uredjaju...
Mada im niko nece vjerovati, pa cak ni sef, (koji u sve vjeruje)
da ga oni nisu nesto cackali i pokvarili...
Ja sam se momentalno nazivcirao...i namrstio se, i tako pogledao
u veselog toplog nebeskog zlotvora, koji je istog momenta navukao,
svoje blijedosive cipkaste zavese, neobicno iskrzanog oblika, i sutio je...
Cekao je da nestanem...da moze da nastavi da przi...svojim zlim pipcima...

Kontam gdje li cu se zabiti ili koga li cu slucajno zgaziti...dan je stvoren za to...

Mrko gledam i cekam, da me neki oslobodilac pogleda ...
ili barem da pogleda u mom pravcu...ili da se okrene prema meni...
To ti je sasvim isto...i sasvim dovoljno, da ugasim motor...
i sidjem s njega i da mu razbijem glavu, oslobodilacku...
Sta on ima da gleda u mom pravcu...to je moj pravac...
a, moji pravci, i moji putevi, nemaju nikakve veze s njima...
ja uopste i ne razgovaram s njima...

Ali niko mene ne vidi duze od par sekundi...ali me zato dobro cuje...
Tako sam se kretao sezdeset i dva...dana...neprestano...
jesam se malo umorio, protegao se, stavio ruku na usta i zijevnuo...dva puta...zaredom...
Usput sam nokautirao desetak dabl musica, i dvadestak singl osica...
Koje su mislile da sam ja ona ista budala...
sto zbog muha, osa i pijeska, kosti sebi lomi...
I spustio sam brzinu na stocetrdeset km/h...
to je savim normalna i prosjecna brzina,
jednog izgladnjelog, nestasnog jastreba, u vrhuncu snage,
dok pokusava da probije zvucni zid, strmoglavo spustajuci se,
za nekim preplasenim pernatim doruckom...

Tako lagano prolazeci, cuo sam neku galamu...neko se bezveze dere...
Ja malo bolje pogledah...vidjeh sta je...
Streljana i karate - aikido - full contak- judo klub ...
Dok sam bio mladji, cesto sam prolazio, ovim putem...i slusao kako se deru, bezveze,
i uvjek sam imao zelju da ih dobro izlemam...sad je prava prilika...rekoh sebi....
Bez razmisljanja, o rasipnickom zivotu, sestomjesecnom krstarenju,
s najmanje dve voljene osobe, ljepseg i znatno pametnijeg spola,
ili dve komsinice, nije to vazno uopste...uglavnom da budu dve...
Da se mogu druziti, kad se ja negdje izgubim...na brodu...
Nisam razmisljao ni o onom, malom zgodnom, crnokosom,
dvadesetsestogodisnjem najljepsem snu,
svakog normalnog momka, od trinaest do cetrdeset pet...godina...

Taj san sam sinoc, malo, provozao na ninji...
i gadno ga slagao i zaveo...i tako se isto zaljubio u njega...
Djevojka koja je inace skoro svakom, ko je vidi, ljubav zivota...
Pa cak i meni, iako ja nisam ni blizu kao drugi...i zato mislim da sam ja ,
mnogo vise zaljubljen u nju, nego bilo ko drugi...i nemam nista protiv toga...
Sve dok ne saznam ko je to jos zaljubljen u nju...onda ce taj morati,
promijeniti adresu i mjesto boravka...jer ja sam mnogo opasan, kad se zaljubim...

Ih, kako sam je mogao iskoristiti, da sam htio... dok se smijala i drhtala,
opucana svojom prvom dozom adrenalina, u zivotu...tako ti je uvijek prvi put...
Bas kao i gubljenje nevinosti...ne znas sta te ceka, i bojis se...slatkim strahom...
a onda kad skontas kako je toooo doooobro...
navadis se, i mozes da se....vozas po citav dan...(ili dok imas goriva)....
Neko to zavoli, neko nikad vise ne sjedne na moped...
ali ona je zavolila sve sto ima veze sa mnom...
za tri citava dana...koliko se druzimo i poznajemo...
a, dosta toga sto nije dobro po zdravlje, ima neke veze sa mnom...
nesto od toga sam i ja izmislio...dok mi je bilo malo dosadno...
a meni kad je malo dosadno, svi bjeze od mene...
I onako je pogubljeno gledala u mene, kao u boga...
kao da me niko nikad pre nije vidio...
Takav sam ja inace...kad neko dugo i malo bolje gleda u mene...
Radio aktivan sam...i brzo ozracim...tu osobu sto bulji u mene...
Mada rechi, radio i rad, nemaju nikakve veze sa mnom...
Neupotrebljavam ih, niti upraznjavam...nije to za mene...

Ona je jos pre par dana shvatila , a sad se u to uvjerila,
da sam ja jedan od onih koji se ludo vole ili jos gore mrze...ravnodusnih nema...
Ona je vjerovatno izabrala ono prvo...i nije pogresila...
puno...mada, ona jos i ne zna nista...
I ne zanima je nista, sem mene...to sam je ja odmah naucio...
Kada joj obecah, da cu joj za par dana, objasniti zasto ptice po citav dan cvrkucu...i skakucu...
Ona je bez ikakvog razloga, napravila nesto, sto ja do tada nikad nisam vidio...
Nesto je sijevnulo, kroz najljepsa, plava stopsol ogledala, najzgodnije duse,
stvorene covjecijim tijelom...
i nesto je eksplodiralo, uz milone sitnih iskrica, rasprsilo se svugdje oko mene...
Shvatio sam sta je to bilo...najljepsi osmijeh koji vidjeh za svojih dvadeset osam godina...
Pobjegao je od najljepseg andjela, i spustio se sa nebeskih visina,
tamo gdje mu je i mjesto...u bajke...tj, na njeno bajno lijepo lice...
Pitah je zasto nosi taj lancic, nausnice, prstenje i sat...
i rekoh joj ...baci to u smece, ili daj nekome...
Carobna...tebi to ne treba, ti imas svoje poglede...
Nema tog nakita koji je ljepsi od njih...
Nije mogla vise da izdrzi, poljubila me na silu,
i nije htjela vise nikad da ide kuci svojoj...
To vise nisam ni ja htio...sta ce kod svoje kuce...kad mene nema tamo...
Ja pretezno budem i spavam, kod svoje kuce,
i njoj je mjesto kod moje kuce...tacnije, u mojoj kuci..
Zakljucat cu je u sobu i baciti kljuc...kroz prozor...
Necu spavat nikad vise, i stalno cu nju drzati na oku,
narednih pedesetak godina. ili ce to biti do kraja zivota...
ne znam, svejedno mi je...samo znam da nece nigdje ici...bez mene...
Rekla je ona meni, znam da imas djevojku...i to mene ne zanima...
Rijesi je se kako god znas...
Sem toga, sama je sebi kriva...sto nije pazila na tebe....
Da pazi na mene...hm...za to stvarno treba imati mnogo strpljenja i vremena...
Rekoh joj odmah...nas dvoje imamo mnogo toga zajednickog...
Ni mene ne zanima moja djevojka...
Pitah je kakvu to sminku koristi, kada su se moji pogledi,
ovako zaljepili za nju...
i da ce najvjerovatnije ona morati zvati hitnu pomoc, da hirurskim putem,
odstrane moje zaljubljene oci, s njenog apsolutno lijepog lica...
Ugasila je telefon...istog momenta...i pocastila me neznim dodirom, svoje vrele usne...
Tiho joj na uho rekoh da ja mislim da je njen tata najveci lazov na svijetu,
jer je on nju gadno slagao, kad je rekao da je zivot nesto najljepse, sto postoji...
Nema tog zivota koji je ljepsi od tebe...malo je sutila, i vjerovatno je kontala,
da mi nije dobro...pa je onda skontala, da njoj nije dobro...
Onda je rekla, da je ona cula, od jedne drugarice, da sam ja lazov...a sad to i zna,
da sam ja mnogo veci lazov nego bilo ciji tata...i da lazem cim otvorim usta...
Rekao sam joj da je jedini nacin da ne otvaram usta, i da ne lazem,
da mi ona zatvori usta, svojim slatkim usnama, i da to uradi brzo,
jer sam slucajno nekako skrenuo pogled s nje, i krajickom oka vidio, roj ljubomornih pcela,
kako ljutito zujeci leti prema njoj, da joj otmu, sav med sa njenih usana...
Pa ce ona do kraja zivota morati piti gorku kafu...
jer nema tog secera, koji moze da zamijeni njene medne usne...

Ja, u tom momentu nisam ni razmisljao da li sam iskljucio plin, kad sam izlazio iz stana...
i tako bez razmisljanja kao moj naivni ninja, kad se jednom,
zbog nekog ljubomornog pijeska, kao kamikaza,
se zabio, u jednu bastu, od jednog kafica, i presjekao stolice i stolove,
kao da je brusilica, a ne motor...cudan je taj ninja...i tako uskocih u salu...
Vidjeh sacicu, od jedno cetrdeset nekih pekara, mesara...
ili sta li su...uglavnom su u bijelo obuceni.
Popizdih...i zagalamih na njih...sta je...sta se derete...tu...po sali...ajde, mars napolje...
je l se tako derete i kod kuce, po svojoj sali...
Njih petnaest je odmah pobjeglo...petorica su mi rekli... izvini bobak_bl...necemo vise nikad...
Onih dvadeset su okrenuli ledja jedni drugim i zauzeli su gard...i rekli..
udaraj... ali, mi ne idemo odavde...
Ja im lijepo rekoh, da ovo nije ferka, njih je ostalo samo dvadeset...
i posto sam nesto zaljubljen, ovih dana, a i nesto sam dobre volje...
Sacekat cu malo, da razmisle dobro...sjeli su malo...jedno dva mjeseca...
su se odmorili, razmislili su...o mogucim posledicama...kad vjetar duva mojim gradom...2...