Filmske priče

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Dvoboj na koktelu

Čitav niz legendi nastao je još za života slavnog italijanskog reditelja Serđa Leonea (1929 - 1989). Po svoj prilici, veoma zanimljive, često i smiješne priče, nastajale su zbog činjenice što je Serđo bio džangrizava, jogunasta i krajnje tvrdoglava osoba. Zbog toga su često izbijale bučne i burne svađe, prgavi okršaji između reditelja i ostalih koji su sa njim radili. Od glumaca, preko pisaca scenarija, scenografa, kamermana i tonaca, sve do njegovih neposrednih pomoćnika. Možda su, ipak, kao najpoznatije ostale upamćene svađe sa njegovim omiljenim glumcem Elijem Valahom, obaveznim negativcem simpatične naravi. Međutim, ovog puta nećemo o Eliju Valahu.
Reditelj filmova "Za šaku dolara" (1964), "Dobar, loš, zao (1966), "Bilo jednom na Divljem zapadu" (1968), "Bilo jednom u Americi" (1984) uvijek je imao krajnje jasne zamisli i namjere. Do tančina je unaprijed znao šta i kako želi da učini ili postigne. Sate i sate Serđo Leone provodio je sa scenografima i glumio svaki, i najmanji, djelić neke scene, kako bi se uvjerio da li se sve dobro uklapa. Imao je u glavi sliku svakog pokreta u okviru scenografije...

Govori italijanski da te svi razumiju

Što se glumaca tiče, njima je davao potanka uputstva kako treba da glume, što ih je posebno nerviralo. Lično je prije snimanja pred njima tumačio svaki red teksta... Podrazumijeva se, svih likova! To je činio sve dok, po njegovom mišljenju, ne bi shvatili kako treba da glume. Glumce, po pravilu vrlo sujetne, to je dovodilo do "bijelog usijanja" jer su lekcije bile teško izvodljive zbog činjenice da su Leoneovi glumci uglavnom bili Amerikanci. A čuveni reditelj špageti-vesterna nije znao gotovo ni jednu jedinu riječ engleskog! Polazilo mu je za rukom da u Americi provodi mjesece, a da za engleski jezik ostane potpuno "gluv". Govorio je na italijanskom, očekujući da njegov jezik ostali lako razumiju. U skladu sa tim uvjerenjem se i ponašao.
Baš kao što je to kasnije činio Martin Skorceze, snimanje svake scene Leone bi ponavljao više puta. U stvari, gotovo nezamislivo veliki broj puta za takav poduhvat. Zanimljivo je da su scene obavezno snimane s muzikom u pozadini. Jer, za Serđa je muzika ozačavala samu priču, suštinsku radnju filma. Muzika je za njega bila neodvojivo tkivo filma, utkana u svaki njegov pokret. Scene jednostavno nisu mogle da postoje prije muzike ili izvan nje. Svom prijatelju, kompozitoru Eniju Morikoneu (1928), Serđo je opisivao scene, teme, događaje za koje je trebalo "vezati" muziku. Morikone je slušao i bilježio...A potom pisao.
I u tom pogledu Leone je bio nemilosrdan prema vijernom saradniku. Ponekad se dešavalo da obaci više od deset ponuđenih muzičkih tema. Reditelj nije to radio zato što su mu se teme činile ružnim, već zbog toga što nisu odgovarale njegovoj zamisli. I to je bilo vrlo čudno, budući da Serđo Leone uopšte nije imao sluha! Njegov osjećaj za muziku - kako melodiju, tako i ritam - oslanjao se na neko iskonsko unutrašnje čulo koje nije bilo u potpunosti u vlasti čula sluha.
Jasno, da bi izbjegao nerviranje i kako sebe ne bi dovodio u nepriliku, Enio Morikone nikada nije prisustvovao snimanju filmova Serđa Leonea za koje je pisao muziku. Tako je na rimskoj premijeri filma "Bilo jednom na Divljem zapadu" Enio Morikone prvi put čuo svoju muziku. Tačnije, kako je ona uklopljena u film.

Ko će prvi zapucati

Što se pisanja muzike za ovaj film tiče, bio je to mukotrpan posao. Leone je zahtjevao da svaki lik ima sopstvenu muzičku temu. Šta je naposljetku uradio sa svim silnim notnim tekstom i snimcima, Enio nije ni želio da zna. "Bilo jednom na Divljem zapadu" trebalo je da počne prilično dugačkom scenom koja je obuhvatila čitave dvije rolne filma. Naravno, i za tu scenu Morikone je napisao posebnu muziku.
Svjetla su se tog 21. decembra 1968. godine ugasila i film je počeo. Pored uglednih zvanica, praizvedbi je prisustvovao i kompozitor. Prva rolna filma je počela da se odmotava ... Enio Morikone je, najblaže rečeno, bio iznenađen kada je primjetio da su jedini zvuci koji se čuju u toj važnoj uvodnoj sceni škripanje točka na bunaru i zujanje muve. Šta je bilo sa muzikom? Uzalud je u mraku pokušavao da pronađe pogled Serđa Leonea. Reditelj je netremice piljio u platno ne pomjerajući se. Na kraju filma, brojni posjetioci okupili su se na koktelu priređenom u čast premijere. U svečanu salu poslednji je stigao Enio Morikone. Zaustavio se kraj ulaznih vrata.S druge strane sale, Serđo, koji je živo razgovarao s jednim saradnikom, ipak je to primjetio. Ukočio se.
Ne pomjerajući se, ćutke, Enio Morikone je posmatrao Leonea. Zvanice su primjetile da se nešto čudno dešava. Poslije kraćeg vremena, žamor se utišao. Svi su zaćutali. Prizor je ličio na neku scenu iz špageti-vesterna.Dva revolveraša okrenuta jedan prema drugom. Samo je bilo pitanje sekunda ko će prvi zapucati. Ljudi koji su se nalazili na sredini dvorane pomjerili su se u stranu. Prostor između dvojice saradnika i prijatelja bio je potpuno prazan. Kompozitor je prvi iskoračio, ne skidajući pogled sa reditelja. Ovaj je stajao kao ukopan, čvrsto stiskajući u rukama čašu sa šampanjcem. Činilo se da ne diše.
Ko zna, možda je neko očekivao da Morikone zaista izvadi pištolj iz džepa svečanog odijela?! Umjesto toga, on je samo malo bolje namjestio naočare i rekao dubokim glasom:
"Serđo, na one prve dvije rolne filma zabilježena je najbolja muzika koju sam ikada napisao."

Izvor: "Politikin zabavnik" 3049/2010

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Kletva vatrogasaca

Poslednji film koji je reditelj Miloš Forman snimio u Čehoslovačkoj bio je "Gori, moja gospođice" ("Nori, ma parenko"), 1967. godine. Čehoslovačka vlast nije imala razumijevanja za ovu Formanovu društvenu satiru čija se radnja zbiva na zabavi vatrogasnog društva. Osuda političara kao da nije bila dovoljna. Glas protiv Formanovog djela podigli su navodno i sami vatrogasci. U nedvosmisleno dobro režiranom protestu, vatrogasci su navodno izražavali ljutnju što su u filmu - ismijani. U svakom slučaju, Forman nije ostao ravnodušan. Da li su mu više smetali napadi vatrogasaca ili političara? Uostalom, svejedno. Napustio je zemlju i nastavio da snima u Americi.
Ipak, zbog filma opet se vratio u domovinu. Bilo je to 1983/84. godine, za vrijeme snimanja "Amadeusa", filma o životu i djelu slavnog austrijskog kompozitora Volfganga Amadeusa Mocarta (1756 - 1791). U stvari, Formanov "Amadeus" zasniva se na istoimenoj drami Pitera Šefera koja samo do izvjesne mjere poštuje istinske događaje iz života slavnog muzičara. Dakle, riječ je o svojevrsnom umjetničkom tumačenju koje Mocartovu ličnost i djelo posmatra roz neobičnu prizmu, ljubomoru njegovog kolege, kompozitora Antonija Salijerija.

Miloš Forman

Dekor od prije 200 godina

Ali, vratimo se snimanju filma. Skoro dvjesta godina poslije praizvedbe opere "Don Đovani" (1787), koju je Mocart napisao u trideset prvoj godini, u praškom pozorištu, na istom mjestu gdje svojevremeno i Mocart, obreo se Miloš Forman sa filmskom ekipom. Rediteljeva namjera bila je da taj važan trenutak u kompozitorovom životu obilježi što vjernije.
Između ostalog, želio je da scena u pozorištu djeluje što izvornije tako što će, upravo kao 1878. godine, staro praško pozorište biti osvijetljeno - svijećnjacima. Budući da je zgrada pozorišta stara, bilo je izvjesno da će pomoć vatrogasaca biti neophodna, za svaki slučaj, ako neka upaljena svijeća sklizne sa velikih lustera... I tako je Miloš Forman šesnaest godina poslije "osude" čeških vatrogasaca ipak došao u priliku da sa njima - sarađuje.
Vatrogasci su po dogovoru opkolili zgradu pozorišta i salu u slučaju da nešto počne da gori. Probe su prošle glatko, bez ijedne teškoće. Operski pjevač otpjevao je svoju rolu bez greške. Snimanje je moglo da počne. reditelj je dao znak pomoćnici da upale svijeće i viknuo:"Action!"
Nesvjestan da je paunovo pero sa šešira koji je nosio zahvatio plamen svijeće, pjevač koji je glumio Don Đovanija zaneseno je pjevao najbolje što je umio. Nije imao pojma da mu šešir gori. Međutim, ne samo on, ni ostali kao da nisu marili za činjenicu da je glava počela da mu se puši! Vatrogasci su stajali kao ukopani.

Tom Hals kao Mocart

Glumac u plamenu

Ni kad se dim pretvorio u plamen, niko od vatrogasaca nije pokušao da ugasi plamen. Svi su nepomično stajali. Tek kad je pjevač zbacio šešir i periku i počeo da skače po njoj, komandir vatrogasaca prišao je reditelju i zamolio ga da izgovori onu drugu poznatu rediteljsku komandu:"Cut!"
I zaista, Forman je viknuo:"Cut! Glumac u plamenu!"
U tom trenutku vatrogasci su potrčali ka pjevaču glumcu, doslovno ga odnijeli sa scene i ugasili požar. Kasnije su se izvinjavali slavnom reditelju što su pokvarili scenu. Jer, trebalo je ponovo spremiti pozornicu, pogasiti svijeće, zamijeniti ih novim i ponovo upaliti.
Poslije uspješnog gašenja požara i okončanog snimanja scene praizvedbe "Don Đovanija"u Pragu, vatrogasci su nastavili da ćaskaju sa Formanom. Možda je neki od njih bio vatrogasac i šesnaest godina ranije kada su u Pragu digli bunu protiv filma "Gori, moja gospođice"? Možda su na taj način željeli da pokažu kako se zapravo nikada nisu ljutili na velikog filmskog stvaraoca? Ili su gledali kako se na djelu ostvaruje kletva uvrijeđenih vatrogasaca? Ko će znati?! U svakom slučaju, kletva nije bila jaka jer je "Amadeus" osvojio osam Oskara i još tridesetak drugih važnih filmskih nagrada.

Izvor: "Politikin zabavnik", 3052/2010

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Razjareni de Niro i potišteni Martin

Još dok je Martin Skorceze snimao film "Alisa više ne stanuje ovdje" )1974), Robert de Niro saznao je da će mu prijatelj reditelj omogućiti da igra glavnu ulogu u filmskoj verziji autobiografije Džejka le Mote (1921), čuvenog boksera srednje kategorije. Pokušao je da nagovori Skorcezea. Međutim, uzaludno. Činilo se da ovaj, premda se govorilo da bi mu se dopalo da režira film po La Motinoj knjizi sjećanja, uopšte nije više pri staroj zamisli. De Niro je, međutim, i dalje ostao jednako uporan.
Slijedeća prilika za nagovaranje ukazala se kada je Robert gotovo svakodnevno obilazio Martina dok je ležao u bolnici, fizički, posebno psihički, uništen poslije velikog neuspjeha filma u koji je uložio mnogo. Bio je to "Njujork, Njujork" (1977) u kome su glavne uloge igrali upravo De Niro i pjevačica i glumica Lajza Mineli. Kritika je film u koji je Skorceze duboko vjerovao jednoglasno "isjekla".

Martin Skorceze

Oslobađanje od tuge

Tužan i nesrećan zbog neuspjeha, ubijeđen da je završio sa svijetom sedme umjetnosti, tridesetšestogodišnji Skorceze ipak je popusti pred De Nirovim navaljivanjima. U stvari, činilo mu se da će film o naprasitom i neobuzdanom Biku iz Bronksa - bokseru koji je jednako udarao svoje protivnike u ringu, ali i rodbinu i žene - biti svojevrsno oslobađanje od tmurnih osjećanja. Da će se nekako izbaviti iz potištenosti.
Tako je konačno donijeta odluka da će Skorcezeov slijedeći film biti "Razjareni bik ("Raging Bull"), film o bokseru Džejku la Moti. Snimajući kasnije kratke scene iz ringa, Skorceze je pokazao još jednu stranu La Motine, odnosno, svoje ličnosti: trpeljivost i pomirenost koju glavni junak pokazuje primajući mnogobrojne udarce, do same granice izdržljivosti, bolje rečeno - samouništenja. Činjenica da je Džejk la Mota odrastao u sličnom okruženju kao i Skorceze, još više je uticala na poistovjećivanje reditelja s glavnim junakom. Odluka da "Razjarenog bika" snimi u crno-bijeloj tehnici svojevrsni je Skorcezeov omaž američkom filmu četrdesetih godina (na koji su se potom ugledali i reditelji francuskog novog talsa), ali i italijanskom neorealizmu.
"Uložio sam sve što sam znao i osjećao u taj film, vjerujući da ću okončati karijeru. Takav način snimanja nazvao sam letom kamikaze - uloži cijelog sebe u djelo, a onda zaboravi sve i počni novi život!", rekao je kasnije o odluci da snimi "Razjarenog bika" Martin Skorceze.
Robert de Niro mogao je da odahne. Martin mu je povjerio glavnu ulogu. Vjerovao je da je to njegov životni izazov: želio je da do kraja pokaže svu svoju glumačku vještinu.
Kako bi scene boksovanja bile što vjernije, trenirao je puna četiri mjeseca pod budnim okom samog La Mote. Nekoliko puta se stvarno i borio sa pravim bokserima. Ipak, to nije bilo sve. U prvom dijelu filma (scenario su napisali Pol Šreder i Mardik Martin po La Motinoj knjizi), priča prati uspon mladog Bika iz njujorškog Bronksa koji postaje svjetski prvak u srednjoj kategoriji, njegovo zaljubljivanje u petnaestogodišnju plavušu Biki, a potom propast njihovog braka, kao i La Motin sukob sa ostatkom svijeta. U drugom djelu film "Razjareni bik" govori o Džejku la Moti koji u zrelijim godinama kao zabavljač glumac nastupa u sopstvenom, kao i drugim noćnim klubovima.

Robert de Niro kao La Mota

Kako se ugojiti dvadeset kilograma

Skorceze i De Niro došli su na zamisao da taj dio filma mora biti jednako stvarnosti. Robert, koji je slijedeće, 1989. godine nagrađen Oskarom za najbolju mušku ulogu, nije imao ništa protiv. A zašto bi? Zbog uloge saksofoniste u filmu "Njujorj, Njujork" naučio je da svira saksofon!
U jednom od mnogobrojnih intervjua koji su objavljeni kada je osvojio "Oskara" za glavnu mušku ulogu, Rober de Niro je otkrio da mu nije bilo ni malo lako da se ugoji. Poslije snimanja prvog djela filma, napravljena je dvomjesečna pauza kako bi glavni glumac imao priliku da se udeblja i bude nalik stvarnom Džejku la Moti. De Niro nije ispuštao iz ruku čaše s čokoladnim milkšejkom, a toru od sira, čuveni čiz kejk, jeo je kad god je stigao. Žalio se da danonoćno pati od nepodnošljive gorušice. Skorceze mu je savjetovao da je opasno mnogo jesti u Americi; preporučio mu je neku vrstu "turneje" po Italiji i Francuskoj. I zaista, glumac je uspio u gotovo nemogućoj misiji: ugojio se više od dvadeset kilograma.
"Znate, to je vrlo teško. Misliš, ješćeš više, pa ćeš se ugojiti. Ne! Moraš da se prejedeš bar tri puta dnevno. Čim otvoriš oči, treba odmah da počneš sa jelom. Da pojedeš sav doručak - sve te palačinke - onda ručak, večeru, čak i ako nisi gladan. To je ubistveno!"
Rober de Niro nije bio jedini koji je osvojio Oskara: "Razjareni bik" ostaće upamćen kao remek-djelo montaže, djelo Telme Šumejker, takođe dobitnice Oskara za rad na ovom filmu. Uvjerljivosti i jačini doživljaja doprinosi i veličanstvena vještina kamere Majkla Čepmena. Posebnu draž "razjarenom biku" dali su krajnje lirski i romantični tonovi iz opere "Kavalerija rustikana" Pjetra Maskanjija. Dok muzika plijeni ljupkošću i izaziva nježna, ljubavna osjećanja, pred očima gledalaca brzo promiču izmontirani kadrovi užasa iz bokserskog ringa. Lomljenje nosa, pucanje arkada, krvoliptanje. La Motina razjarenost prikazana je kao njegov najličniji, unutrašnji svijet. Zato kamera prati suparnike svjetskog bokserskog prvaka onako kako ih on vidi, iz La Motinog ugla.
Svi gledaoci će nepogriješivo vidjeti i shvatiti da je La Mota u stanju da se izrazi samo u malom prostoru koji ograđuju konopci ringa. On je usamljeni čovjek koji ne udara pesnicom tek da bi nekoga prebio, već i da bi primio udarac. Jer, to je njegov jedini način opštenja sa svijetom. Ono što ćemo kasnije svi prepoznati kao način života. Razumije se, van ringa.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Kada je đavo pravio djecu

Jedan od najstrašnijih filova u istoriji kinematografije počinje dječijom pjesmicom i kadrovima koji pokazuju krovove i fasade njujorškog Centralnog parka. Glas koji pjeva pjesmicu bez riječi ("la, la, la...") pripada mladoj dvadesetdvogodišnjoj glumici Miji Farou, a pjesmu je napisao poljski džez pijanista Kšištof Komeda. Iako ni slika ni muzika sami po sebi ne bi trebalo da djeluju zastrašujuće, gledaoca obuzima osjećaj tjeskoge i uznemirenja, jednostavno se zna da je priča koja slijedi - strašna.
Ne baš bez razloga, filmski kritičari su rediteljski rukopis mladog poljskog umjetnika Romana Polanskog, te 1967/68 godine upoređivali sa djelima Alfreda Hičkoka. Napetost u ovom kamernom horor filmu stalno raste, premda, osim u jednoj sceni gdje se prepliću san i java, ne vidimo ništa baš tako strašno. Čak su se ispredale priče da je "Rozmerinu bebu" trebalo da režira sam Hičkok, ali je to navodno odbio u poslednjem trenutku. Izgleda da to nije tačno. Sa svoje strane, Polanski je takođe smatrao netačnim svako upoređivanje njegovog djela sa bilo kojim Hičkokovim filmom, pa i "Prozorom u dvorište". Kao da će mu to smanjiti zasluge!

Reditelj Roman Polanski

Od idile do jeze

Kad je počeo da snima film "Rozmerina beba", svoj prvi američki film, Roman Polanski imao je trideset četiri godine. Prema istoimenom romanu Ajre Levina napisao je scenario, u najvećoj mjeri vjeran književnom izvoru. Uostalom, upravo za taj posao nominovan je za Oskara, premda ga nije dobio.
Dakle, ovaj triler-drama-horor počinje slikom idile. Zaljubljeni mladi bračni par u Njujorku, sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka, iznajmljuje stan kako bi započeli zajednički život u središtu umjetničkih zbivanja. Jer, Gaj, mladi glumac (Džon Kasavetis), u potrazi je za dobrom ulogom. Njega u stopu prati zaljubljena žema Rozmeri (Mija Farou). Odlučuju se za stan u starom zdanju koje - kako im nagovještava bliski prijatelj - čuva tajne mračnih i neobjašnjivih događaja. Tu su se, navodno, dešavale silne nesreće, a u zgradi su u 19. vijeku živjeli nadaleko čuveni vješci koji su se bavili crnom magijom. Mladi par Vudhaus ne osvrće se na ove priče budući da je sve usmjereno na dva cilja - da Gaj dobije ulogu i da Rozemari zatrudni.
Mračni stan u kojem je do rpije nekoliko dana živjela pokojna starica djeluje uznemirujuće. Kraj malog kućnog vrta Rozmeri nalazi staričinu zabilješku, upozoravajuću poruku:" Ne prepoznajem više sebe..." Upoznaju prve komšije, stari bračni par Romana i Mini. Njihova mlada šticenica je tu izvršila samoubistvo iz naizgled neobjašnjivih razloga. Djevojčinu staru amajliju neobičnog mirisa Rozmeri će dobiti na poklon od susjeda. Mini, smiješna i znatiželjna starica koja se u sve miješa, poziva Gaja i Rozmeri na večeru. Baš tog istog dana Gaj će saznati da nije dobio ulogu u pozorišnom komadu. Poslije večere, dok Mini i Rozmeri peru sudove, Gaj i Roman ostaju nasamo. Tad će mu Roman ponuditi pomoć.
Ostatak filma liči na košmar mlade Rozmeri. Postaje joj jasno da je muž neiskren prema njoj. Glumac koji je trebalo da igra glavnu ulogu, iznenada će oslijepiti, pa će uloga pripasti Gaju. Jedne noći, pošto pojede samo polovinu čokiladnog musa koji joj je pripremila Mini, Rozmeri će sanjati strašan san. Sanjaće da se nalazi na obrednom skupu i da je tom prilikom na neki način žrtvovana. U jednom trenutku, budući da nije pojela cijelu zatrovanu poslasticu, napola ošamućena, ona će uzviknuti ključnu rečenicu u filmu:"Ovo nije san! Ovo se stvarno dešava!"
Rozmerin odani prijatelj Hač uspjeće da joj doturi knjigu o drevnim mračnim kultovima, vješticama i crnoj magiji. Knjiga je neka vrsta ključa za razumijevanje neobičnih događaja u zgradi. Nažalost, prije toga, Hač će pod tajanstvenim okolnostima preminuti. A Rozmeri će shvatiti da se nalazi u središtvu vještičijeg klana i pod dejstvom mračnih sila. Vešci su bezmalo svuda. Sluti i da je njem muž prodao dušu đavolu zbog profesionalnog uspjeha. (Glumac koji tumači ulogu naprečac oslijepjelog Gajevog kolege bio je Toni Kertis. On se doduše ne vidi, već junakinja sa njim vodi telefonski razgovor. Zanimljivo je da Miji Farou nisu kazali ko je tumač te uloge. Njoj se glas za vrijeme snimanja ipak učinio vrlo poznatim...)
Ono što najviše doprinosi mučnom osjećanju, jeste da Polanski priča priču o silama zla vezanim za kult plodnosti. Rozmeri je trudna i gotovo bespomoćna. S užasom spoznaje da je kupoprodaja duša svakodnevna pojava. Pokušava da im izmakne, međutim, nije u prilici. Jer, čak je i njen ljekar član tog mračnog društva. Porodiće se i iz susjednog stana čuće plač bebe. Odlučna da upadne na vještičiji sabat i nožem se obračuna sa svima, Rozmeri će prvi put pogledati svog nasljednika koje je, kao što je lako naslutiti, zapravo đavolovo djete. Poštediće ga.

Džon Kasavetis i Mija Farou u jednoj od scena iz filma "Rozmerina beba"

Zastrašena, ali zbog Frenkija

"Rozmerina beba" je univerzalna priča o moralnoj čistoti, ljudskom posrnuću i zlu koje nas vreba, priča o kupoprodajnim ugovorima u kojima je glavni predmet nečija duša. Oh, kako je to jednostavna transakcija! Nadovezujući se na Platonovu misao i hrišćansko, odnosno jevrejsko poimanje posrnulih anđela, Polanski govori o tome da zlo ne leži u samom biću, nego u njegovim nedostacima, što predstavlja ogromnu silu. Moralno zlo postoji, ali samo kao nedostatak dobra. "Rozmerina beba" nije ni prvi ni poslednji film na ovu temu u istoriji kinematografije, ali je jedan od najmučnijih, možda onaj o kome će gledalac najduže razmišljati.
Nije čudo da su se oko ovakvog događaja kakav je bilo snimanje "Rozmerine bebe", ispredale legende još za vrijeme snimanja. Pričalo se da je glavni pomoćnik reditelja bio čovjek koji je sebe smatrao nekom vrstom đavolovog pomoćnika. Njegovo ime, tobože tajnosti radi, nije zabilježeno ni na najavnoj, kao ni na odjavnoj špici, ali je čovjek, navodno, doprinio izvornom osjećanju jeze i neposredne blizine zla koje donosi priča o Rozmerinoj bebi. Bio je to Anton le Vej.
Roman Polanski je želio da za vrijeme snimanja filma pored sebe ima "stručnjaka" za oblast crne magije. Le Vej je zaista djelovao zastrašujuće: bio je ošišan do glave i, razumije se, obučen u nekakve crne haljine. To je, prema istoj priči, bilo dovoljno da zastraši glavnu glumicu Miju Farou.
Stvari su zapravo bile drugačije: prije nego što će prihvatiti ulogu u "Rozmerinoj bebi", Mija Farou bila je pozvana da igra u trileru "Detektiv" Gordona Daglasa. Glavnu mušku ulogu u tom filmu tumačio je Mijin tadašnji muž, slavni glumac i pjevač Frenk Sinatra. Skoro trideset godina stariji Sinatra bijesno je prihvatio ženin profesionalni izbor - mladog poljskog reditelja. Producent Robert Evans predložio je Polanskom da bez razmišljanja odabere Miji. Džuli Kristi i Džejn Fonda o kojima je razmišljao za ulogu Rozmeri imale su dva druga posla. Ispostavilo se da je izbor slavnih glumaca - Džona Kasavetisa i Mije Farou - bio izvanredan. Kao, uostalom, i komšinice, vještice Mini (Rut Gordon nagrađene Oskarom za sporednu ulogu).
Za vrijeme snimanja scena u kojima, svjesna zlih sila oko sebe, pokušava da spasi bebu i sebe, Mija Farou primila je sudski poziv za brakorazvodnu sudsko ročište. Gorko je plakala i još uplašenije i izmučenije izgledala pred kamerama. Očigledno, nije bilo lako rastati se i razvesti od zgodnog i plavookog Frenkija... Razvod je na glumicu djelovao strašnije od svake vještice. Uprkos mučnoj ljubavnoj priči, ili upravo zbog nje, Mija je ipak odglumila ulogu života. Istom prilikom, uz pomoć slavnog frizera Vidala Sasuna, lansirala je novu, potpuno dječački kratku frizuru. A poklonici filma zaboravili su da je sličnu frizuru nekoliko godina ranije nosila Džin Siberg u Godarovom filmu "Do poslednjeg daha."

Izvor: "Politikin zabavnik" 3048/2010

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Odrastanje uz gitaru

Osmog oktobra ove godine u Americi će svečano biti prikazan film "Nowhere Boy" britanske rediteljke Sem Tejlor Vud. Prikazivanjem ovog filma u SAD, veče uoči dana rođenja Džona Lenona (9.oktobar 1940), biće obilježeno sedamdeset godina otkako se u Liverpulu, u Engleskoj, rodio potonji slavni rokenrol muzičar, kompozitor i tekstopisac. Lenonov život tragično je okončan u Njujorku, kada ga je 8. decembra 1980. godine ubio sumanuti obožavaoc. Inače, "Nowhere Boy" ( u slobodnom prevodu "Dječak niotkuda", prema pjesmi "Bitlsa" "Nowhere Man") već je prikazan krajem prošle godine u Evropi.
Zanimljivo je da je riječ o prvom dugometražnom filmu Sem Tejlor Vud koja je, inače, umjetnički fotograf. Radnja filma prati odrastanje mladog Lenona u kući njegove tetke Mimi Smit. Opsjeda ga želja da bolje upozna majku koja ga je, iz njemu nepoznatih razloga, prepustila svojoj sestri i zasnovala novu porodicu. Pitanje je od presudne važnosti jer određuje dječakov odnos prema moralu uopšte, a posebno prema ljubavi.

Sem Tejlor Vud

Porodične tajne

"Dječak niotkuda" filmska je priča o potrazi osjetljivog i obdarenog dječaka za samim sobom. Džonovo preispitivanje počinje rješavanjem porodičnih tajni: zašto ga je majka ostavila i ne pokazuje želju da ga vidi? Da li ga je tetka zapravo otela i gdje je nestao njegov otac? Odgovori neće biti nimalo prijatni za buntovnog pubertetliju. Ali, kao i uvijek kada je riječ o stvaralačkoj umjetnosti, ispostaviće se da je umjetnost, u Lenonovom slučaju muzika, odnosno gitara - ključ koji otvara vrata njegovog novog života.
Sem Tejlor Vud snimila je film u Liverpulu, prema scenariju Meta Grinhalga. Uoči premijere 29. oktobra 2009. godine u sklopu Londonskog filmskog festivala, bilo je govora da je pisac scenarija svakako imao u vidu knjigu Džonove polusestre Džulije "Odrastanje s mojim bratom Džonom Lenonom". Međutim, ni knjiga ni sestra ne pominju se na špici, već samo Met Grinhalg. Glavnu ulogu u filmu igra devetnaestogodišnji Aron Džonson čija je fizička sličnost s mladim Džonom Lenonom gotovo zapanjujuća. Za vrijeme snimanja Aron se strasno zaljubio u znatno stariju rediteljku, pa su se poslije premijere filma - vjerili. Lenonovu zabrinutu i ozbiljnu tetku Mini igra poznata glumica Kristin Skot Tomas, a tetkinu suprotnost, neozbiljnu majku Džuliju, En Meri Daf.
Zanimljivo je da je Tomas Sangster, koji tumači lik mladog Pola Makartnija, budućeg člana "Bitlsa", odlično svirao gitaru ( i bas ) prije početka snimanja filma. Ipak, zbog činjenice da je pravi Pol lijevoruk, mladi Tomas naučio je da svira gitaru i naopako, zamijenio je žice, desnom hvatao akorde, a lijevom prebirao po žicama.
Producenti filma mukotrpno su pregovarali s Lenonovom udovicom Joko Ono oko autorskih prava, jer su htjeli da koriste Lenonovu ojesmu "Mother" ("majka"). Joko Ono se još jednom pokazala kao neka vrsta kamena spoticanja kada je riječ o "Bitlsima". Poznato je da su mnogi Lenonovu dugogodišnju ljubav i drugu suprugu smatrali pravim razlogom zbog kojeg su se "Bitlsi" razišli.

Aron Džonson kao Džon Lenon

Beogradska legenda

Iz vremena kada su "Bitlsi" još postojali, a ljubav između Džona Lenona i Joko bila mlada, zaljubljeni par, zalažući se za mir u svijetu, poslao je pismo i tadašnjem predsjedniku Jugslavije Jospi Brozu Titu. Bilo je to ljeta 1969, godine. Kratko pismo bilo je adresirano, bez marke. Osim dva žira u koverti, na hartiji je bila ispisana samo jedna rečenica:"
Dragi gospodine, u ovom paketu šaljemo Vam dva hrastova žira u nadi da ćete ih posaditi u Vašem vrtu i uzgajati dva hrasta u korist svjetskog mira. S ljubavlju, Vaši Džon i Joko Ono Lenon."
Kao što se može i pretpostaviti, svi pokloni koji su stizali predsjedniku Titu bili su laboratorijski pregledani. Tako je bilo i sa žirovima. Ispostavilo se da su sasvim u redu, te su proslijeđeni u rezidenciju predsjednika Jugoslavije. Krajem oktobra 1969. godine, pomoćnik šefa protokola predsjednika Jugoslavije obavjestio je ambasadu SFRJ u Londonu o simboličnom daru Džona Lenona i Joko Ono s molbom da im se izrazi zahvalnost.
Šta je dalje bilo sa žirovima, niko ne može tačno da kaže. U stvari, to je prava legenda. Izvjesno je da se u parku nekadašnjeg Memorijalnog centra Josip Broz Tito nalaze dva hrasta lužnjaka. Nema baš nikakvog dokaza da su to hrastovi iznikli iz žirova koje je Titu poslao dvadesetdevetogodišnji Džon Lenon ,muzičar i borac za mir u svijetu. Džon i Joko vjerovali su da je hrast simbol mira i da će njihov poklon, poslat na mnoge važne svjetske (političke) adrese, učiniti da ratoborna osjećanja iščeznu. Potonja istorija je pokazala da su se ratovanja u svijetu nastavila, uprkos Lenonovoj borbi za mir. ratovali su Amerikanci, ali i Jugosloveni. Hras je i dalje ostao preije svega simbol snage.
podsjećanje na Džona Lenona uz film "Dječak nioktuda" još jedna je prilika da svako ko je volio njegovu muziku, muziku "Bitlsa", ili će je tek otkriti, razmisli o sopstvenim osjećanjima. I prema ljubavi, kao i prema ratu i miru.
Za kraj, još jedna zanimljivost. Džon Lenon i Josip Broz Tito napustili su ovaj svijet iste, 1980. godine. Lenon je bio znatno mlađi, tek je navršio četrdeset godina. Što se Titovih godina tiče, jasno je da su bile brojnije. Koliko je tačno imao, ne potvrđuju sa sigurnošću ni istoričari. Dakle, još jedna legenda u nizu.

Izvor: "Politikin zabavnik" 3044/2010

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Vinetu

Godine 1962. njemačka produkcijska kuća „Rialto film“ snima svoj prvi western „Winnetou“. Radnja filma se odvija i u pojedinim djelovima Hrvatske, točnije na Plitvičkim jezerima, u Paklenici, na Zrmanji te i jednim djelom i u Rastokama. Starog vrača iz filma je glumio Slunjan Mile Štrk.

Najvećim dijelom radnja filma se odvija upravo na Plitvičkim jezerima gdje je skriveno blago koje na kraju tamo zauvijek i ostaje.

Nakon uspješno snimljenog legendarnog filma njemačka produkcijska kuća u Rastokama ostavlja totem sa snimanja filma koji je sačuvan do danas, iako su samo dvije strane totema originali, te su na ostalim pojedini hrvatski motivi.

Filmovi o legendarnom poglavici Winnetou, snimljeni su po knjizi Karla Maya, a pričaju o pustolovinama poglavice Winnetoua i njegove sestre Nšo-Či. Jedan od filmova je i film „Winnetou and Old Firehand“, snimljen po scenariju Davida de Reszkea i režiji Alfreda Vohrera 1966. godine.

Totem koji možete vidjeti na imanju obitelji Holjevac je u stvari kulisa sa snimanja jednog od filmova o Winnetou - „ Blago u srebrnom jezeru“ snimljenog 1962. godine. Najveći dio filma snimao se na Zrmanji i Plitvičkim jezerima, a u Slunju je bilo smješteno indijansko selo i saloon. Lokalni ljudi su glumili kao statisti, a vrača je glumio Mile Štrk, jedan od legendi grada Slunja.