Adolf Hitler - Pošast Evrope

gkukolj · **-tončica-palončica-**

"Politika je rezultat hladnog proračuna i može imati razoran uticaj"

Adolf Hitler, njemački diktator, naumio je sa izuzetnom odlučnošću, po cijenu miliona života, da svojoj zemlji nametne ideal "jedno carstvo, jedan vođa".

Adolf Hitler (1889 - 1945) je stvaranjem Nacističke partije 1921. godine doveo fašizam do ekstrema. Stekao je apsolutnu vlast u Njemačkoj, izazvao Drugi svjetski rat invazijom na Poljsku 1939. godine i osvojio veći dio Evrope prije nego je izvršio samoubistvo u ruševinama Berlina aprila 1945. godine. Hitler je, baš kao i sovjetski vođa Vladimir Ilič Lenjim, imao snažnu želju za moći, vodio brigu o detaljima, pokazivao odbojnost prema luksuzu i nečovječnost proisteklu iz potpune ubijeđenosti u svoju istorijsku misiju. Za razliku od Lenjina, njegovi revolucionarni principi su se bazirali na rasi, ne na staležu, a objekti njegove mržnje bili su Jevreji, Sloveni i Romi.

Hronologija:

1701. - Osnivanje Pruskog kraljevstva
1848. - Revolucija u Beču i Berlinu
1856. - Sedmogodišnji rat
1862.- Bizmarkov dolazak na vlast u Prusiji
1870. - Francusko - njemački rat
1871. - Ujedinjenje Njemačke
1889. - Rođen je Adolh Hitler
1900. - Upisuje se u školu u Lincu
1907. - Nije položio prijemni ispit na univerzitetu/seli se u Beč
1913. - Seli se u Minhen
1914. - Izbija Prvi svjetski rat
1918. - Versajski mir/Njemačka je poražena
1919. - Osnivanje Njemačke radničke partije
1920. - Njemačka radnička partija postaje poznata kao Nacistička partija
1921. - Osnivanje odreda SA
1922. - Musolini formira novu vladu
1923. - Hitler organizuje pobunu manjih razmjera u Minhenu
1924. - Diktira knjigu "Moja borba"
1933. - Hitler postaje kancelar
1934. - Postaje firer i obezbjeđuje sebi potpunu kontrolu nad Njemačkom
1935. - Stupanje na snagu Nirnberških zakona
1938. - njemačka pripaja Austriju
1939. - Izbija Drugi svjetski rat
1940. - Pad Pariza/Savezništvo između Njemačke, Japana i Italije
1944. - Desant u Normandiji/Oslobađanje Pariza
1945. - Ženi se Evom Braun/Hitler i Eva izvršili samoubistvo
1945. - Atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki
1955. - Zapadna Njemačka ponovo dobija suverenitet
1961. - Počinje izgradnja Berlinskog zida
1973. - Zapadna Njemačka postaje članica UNO
1989. - Kraj Hladnog rata/Pad Berlinskog zida

Kao gubitnička strana u Prvom svjetskom ratu, Njemačka je morala da plati ogromnu ratnu štetu. Njena privreda je posustala pod pritiskom nezaposlenosti i galopirajuće inflacije, a društveni život je bio uzdrman do tada neviđenim nemirima. U srcima mnogih Nijemaca je počeo da se taloži bijes, usmjeren kako prema državama koje su pobijedile u ratu. tako i prema Jevrejima, koji su većinom uspjeli da sačuvaju svu svoju imovinu. Ovo su istorijski uslovi u kojima se pojavila jedna politička frakcija, a koju će predvoditi jedna pogubno harizmatična ličnost - Adolf Hitler.
Nacija je polagala nade u njega i postavila ga na čelo zemlje, gdje se on ubrzo potom stavio u ulogu diktatora i doveo Njemačku u bezizlaznu situaciju. Htio je da stvori "idealnu državu", zbog čega je izazvao Drugi svjetski rat i holokaust. Na stranicama istorije je ostao zabilježen kao oličenje samog đavola. Stoga se uvijek postavljalo pitanje, ko je on i kakav je bio njegov život.

Predrasude iz djetinjstva

Prepreke i opravdanja

Edvard Huma, profesor u srednjoj školi u Lincu, u Austriji, bio je duboko zabrinut za jednog od svojih učenika. Iako nije bilo sporno da je obdaren, njegove predrasude su išle tako daleko da su ugušile njegovu želju za učenjem. Kao govornik bez premca, tvrdio je da "ne vidi razlog zašto treba da uči strane jezike da bi postao umjetnik". Dok je živio u provinciji, bio je odličan učenik u osnovnoj školi, ali se, po prelasku u grad, susreo sa prvim preprekama.
Njegov otac, Alojz, koji je bio carinik, želio je da sim krene njegovim stopama i pokušao je šamarima da ga ubijedi da se okane umjetnosti. U takvim okolnostima, njegov sin se trudio namjerno da dobija loše ocjene, što je bila prepreka za eventualno zaposlenje u javnom sektoru. To bi izazvalo takav gnjev kod oca, da bi ga često znao šutirati nogom, ali obuven i u čizmama. Adolf je bio žrtva porodičnog nasilja i na taj način spoznao da su nasilje i zastrašivanje veoma efikasno sredstvo za kontrolisanje ljudi. Trideset godina kasnije, njegovo ime je zabilježeno u istorijskim analima kao ime jednog od najsurovijih diktatora koje je čovječanstvo ikada upoznalo.

U šta je vjerovalo djete koje je oklijevalo

Ovom nasilničkom odnosu oca prema sinu ubrzo je došao kraj. Kada je Adolf pohađao drugu godinu srednje škole, njegovog oca je iznenada zatekla neobjašnjiva smrt - srušio se u baru dok je pio piće. Svi pokušaji reanimacije su ostali bez uspjeha Alojzova treća žena, Klara, domaćica, bila je mlađa od njega dvadeset tri godine. Pored toga što je trpjela njegove psihičke neuravnoteženosti, bila je žrtva i njegovog stalnog fizičkog zlostavljanja. Međutim, fizičko zlostavljanje se nastavilo i poslije Alojzove smrti, samo što je ovog puta zlostavljač postao njen sin, Adolf, koji je preuzeo ulogu svog oca.
Na poslednjoj godini srednje škole, Adolf je odlučio da više neće da žrtvuje svoju slobodu zarad nauke, tako da se ispisao iz škole. Preselio se kod majke i živio vrlo udobno, bez ikakvih nepredviđenih događaja. Novac koji je dobio prodajom očeve kuće nakon njegove smrti je bio dovoljan da pokrije troškove ležernog životnog stila ovog mladića.
Zbog slijepe poslušnosti svoje majke i imovine koju je naslijedio od oca, Adolf je odrastao zaštićen i potpuno van dodira sa realnošću, navikavši se da dobija sve što bi poželio. Profesor Edvard Huma ga opisuje kao opsjednutog predrasudama, koje su se kod njega nakupile tokom djetinjstva. Svaki put kada bi kupio srećku, očekivao bi dobitak, a kada do toga ne bi došlo, dobijao je prave napade bijesa. Čak i kada bi se osvrnuo na realnost, nastavio bi da vjeruje da polaže pravo na dobitak na lutriji svaki put kada bi igrao.
Nakon dvije godine koje je proveo kod majke, živeći hedonistički i na visokoj nozi, odlučio je da ode u Beč, austrijsku prijestonicu, da bi tamo ostvario svoje životne ambicije. Na Akademiji lijepih umjetnosti u Beču, jednoj veoma uglednoj instituciji, polagao je prijemni ispit. Uopšte se nije brinuo za rezultat tog ispita, jer je u srednjoj školi bio odličan učenik, a, osim toga, imao je umjetničkog dara. Kada su izašli rezultati prijemnog ispita, i kada je saznao da nije primljen, pocrvenio je od bijesa i počeo da se trese, odmah napustivši zgradu Akademije. U to vijeme je Adolf Hitler imao punih osamnaest godina.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Sumorne mladalačke godine u Beču

Opasna prepreka

Na jesen, 1908. godine, Hitler je pretrpio još jedan udarac, sličan onome koji je doživio godinu dana ranije. Poslije napornog pripremanja za prijem u školu u Beču pod mentorstvom jednog vajara, predmetni profesor nije htio čak ni da pogleda njegova nova umjetnička djela. "Nema sumnje da ste talentovani, ali vaša ličnost prosto ne pripada ovoj instituciji." To je bilo sve obrazloženje koje je Hitler dobio nakon neuspjeha kojeg je doživio godinu dana prije. Ovoga puta se, umjesto za umjetnost, odlučio za građevinu. I opet, ishod je bio negativan. Hitler nije imao rame za plakanje. Dok se po drugi put pripremao za prijemni ispit, njegova majka Klara je umrla od raka. Živio je od malog naslijeđa koje mu je ostalo od roditelja, a primao je i mali dodatak od 25 kruna mjesečno za djecu bez roditelja koje su davale austrijske vlasti.
Neki istoričari smatraju da je udarac koji je doživio poslije drugog prijemnog ispita bio prilično jak. Pošto je smatrao da još uvijek nije spreman da se zaposli, nastavio je da pohađa privatne časove. I pored svega nije pokušavao da ode iz Beča. Osjećao je da ovaj grad ima još mnogo toga da mu ponudi, pa se preselio u jedan stančić u ulici Štrumper(gase), koja se nalazila u siromašnom kraju ove prijestonice umjetnosti.

Jačanje antisemitizma

Kako nije imao cilj ka kojem bi usmjerio svoju energiju, i imajući mnogo slobodnog vremena na raspolaganju, Adolf se posvetio intenzivnom čitanju. Često bi listao čitave tomove, čitajući samo one pasuse koje bi smatrao važnim. Nije čitao zabave radi, već da bi sebi dao potvrdu ispravnosti vlastite vizije svijeta. Jedan od najdažih knjiga mu je bila "Legende o junacima i bogovima".
S vremena na vrijeme je odlazio na večernje koncerte u Bečkoj operi, naročito kada su izvođena djela Riharda Vagnera. Bio je ljubitelj muzike, ali kako nije imao dovoljno sredstava, mogao je sebi da priušti samo mjesto za stajanje ispod kraljevskog balkona. Omiljena opera mu je bila "Loengrin", priča o čovjeku koji je žudio za bezuslovnom ljubavlju jedne djevojke. Često bi se izgubio u gomili, u pokušaju da uđe u zgradu parlamenta. Sjedio bi u publici i dugo slušao skupštinske rasprave. U nekom trenutku je postignut dogovor da se postavi ogromno obavještenje, na kome je pisalo da je zabranjen ulaz psima i Jevrejima, što ukazuje na to da je antisemitizam u Beču bio u porastu. Gradonačelnik Karl Luger , koji je bio socijalista, nalazo se na čelu ovog pokreta i upozoravao građane svoje zemlje da će sama zemlja trpjeti zbog jevrejskih trgovaca koji su nagomilali ogromno bogatstvo. Stanovništvo Beča je i prije toga počelo da podržava protjerivanje svih Jevreja sa evropskog kontinenta.
Adolf je u to vrijeme po prvi put upoznao nekog Jevrejina. U Lincu, u gradu u kojem je proveo svoje srednjoškolske godine, živjelo ih je jako malo i većina se bila potpuno utopila u lokalnu kulturu, pa Adolf tako nije bio ni svjestan njihovog postojanja. Jevrejin, koga je vidio Adolf, prosio je na ulici ispred jedne prodavnica, a na kraju ga je odvela policija. Hitler je pročitao mnoga djela Stjuarda Čemberlena, koji je tvrdio da za razliku od Grka, koji su postavili osnove filozofije i umjetnosti, i Rimljana, koji su ustanovili politiku i pravosuđe, Jevreji - potkazivači Isusa Hrista - mogu da vrše samo i jedino negativan uticaj na društvo. Pored toga, gradonačelnik se nedavno bio pridružio jednom antisemitskom pokretu. Logo tog pokreta bio je kukasti krst - svastika - znak koji će kasnije postati simbol Nacističke partije. Kukasti krst je uzet da simbolično predstavlja Sunce, i u nastavku - superiornost i čistotu arijevske rase.

Rat koji je pozdravila njemačka nacija

Usamljeni Adolf Hitler je u Beču vodio boemski život, ali je sloboda u kojoj je uživao imala svoje granice. Neposredno prije nego što je primio poziv za odsluženje vojnog roka u austrijskoj vojsci napunio je dvadeset četiri godine. Uporno se nije odazivao. Nije mogao da se pomiri sa činjenicom da je u vojsci u kojoj je trebalo da služi bilo i crnaca, Jevreja i raznih drugih nacija i rasa. Pošto su ga stavili na listu onih koji su se oglušili d naređenje da dođu da odsluže svoj vojni rok, često je mijenjao mjesto boravka i pažljivo za sobom brisao sve tragove u nadi ga ga tako neće pronaći. Godine 1913., naslutivši opasnost, odlučio je da iz Beča ode u njemački grad Minhen.
Adolf je u Minhen stigao u maju. Iako su NIjemci i Austrijanci govorili istim jezikom, Njemačka je ipak bila strana zemlja. Na granici se u carinskom obrascu nije izjasnio po pitanju nacionalne pripadnosti kako bi izbjegao eventualne sumnje austrijskih vlasti. Na kraju je ipak otkriven i dobio je nalog da se javi u Linc radi istražnog postupka.
Tada je lokalnim vlastima uputio dugačko i dirljivo pismo. "Poslednje dvije godine živim kao nesrećan čovjek, zatrovan nesigurnošću i otrgnut od svojih prijatelja, dok mi je glad jedini saputnik", napisao je što svjedoči o usamljeničkom i tragičnom životu ovog nesuđenog umjetnika u Beču.
U Minhenu je živio kao izbjeglica. Kada je donijeta odluka da se istraga o njegovom izbjegavanju vojne službe održi u Salcburgu, blizu Minhena, Hitler je iskoristio svoje govorničke vještine i uspio da ubijedi istražitelje da fizički nije sposoban za vojsku. A u stvarnosti, razlog za njegovo izbjegavanje vojne službe u redovima austrijske vojske bio je taj što je bio više naklonjen njemačkoj vojsci.

Posao kurira

Prvog avgusta, 1914. godine oduševljena gomila se okupila na trgu Odeon u Minhenu. Njemačka je upravo bila objavila rat Rusiji, nakon ruskog napada na Austriju. Ovaj trenutak je označio početak Prvog svjetskog rata. Nijemci su znali da će tako od Francuske, Engleske i drugih supersila načiniti svoje neprijatelje, ali su to uradili u čvrstom uvjerenju da će iz tog rata izaći kao pobjedici.
Adolf Hitler je bio jedan od onih koji su se radovali početku rata, posebno zbog toga što je bila napadnuta njegova domovina Austrija. Strahujući da će se rat brzo završiti, pokušao je da se pijavi u Njemačku vojsku.
"Spreman sam da dam život u bilo kom trenutku za svoju zemlju i svoj narod..."
Od kralja Bajerna je zatražio dozvolu da se prijavi, a ovaj nije oklijevao da mu to odobri.
Kada je stupio u vojne redove, prvo je devet nedjelja prolazio kroz tešku vojnu obuku, a zatim je poslat da se bori protiv Britanaca u Flandriji. Iako je u svom puku bio samo kurir, uspio je da zarobi nekoliko neprijateljskih vojnika, zbog čega je dobio Gvozdeni krst, odlikovanje druge klase. Poslije prvog kontakta sa ratom, Hitler je shvatio da je otkrio svoj pravi životni poziv. Iako je i dalje bio neprilagođen i nespretan, i imao poteškoća u odnosima sa drugima, uspješno je odigrao svoju ulogu na bojnom polju i dostavljao pisma iz Minhena i obratno, svjestan koliko je to značajno u širem kontekstu ratnih dejstava.
Ali, bez obzira na to koliko je dobro vršio svoj zadatak, nije bio unaprijeđen u neki viši čin od kurira, što ga je stavljalo u isti rang sa običnim redovima. Shvatio je da će to što nije rođen u Njemačkoj, kao i činjenica da nije završio studije, uvije stajati kao prepreka za njegovo napredovanje u vojnim redovima. Kada se rat završio, skoro da je bio izgubio svaku nadu. Njemačka je poražena, a Hitler je uvidio da će morati da pronađe neki drugi način da postane značajna ličnost i time učestvuje u stvaranju istorije. Njemačkoj je bila dosuđena ogromna ratna šteta, što je ubrzo dovelo do kolapsa njene privrede. Zemlju je zahvatila galopirajuća inflacija i nezaposlenost.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Politički uspon

Njemačka radnička partija

Godine 1920. Adolf je napustio vojsku, iako je tamo bio zadovoljan. Otišao je kako bi potražio nov način da uspije u svom životu. Shvatio je da mu govornički dar može pomoći da ostvari političku karijeru.
Kada je imao trideset godina, Njemačka radnička partija je postala Adolfov novi dom. Postoje mnoge priče u vezi sa tim kako je uspio da postane član ove partije. Čak se govori i to da je poslije Prvog svjetskog rata ostao pri vojsci i da je od nje dobio naređenje da špijunira aktivnosti ove partije, kao i da je to razlog za njegovo pristupanje ovom političkom pokretu. To je bilo s toga što je vlada Bajerna željela da nadzire sve političke partije koje su propagirale mir, socijalizam, komunizam, ideje koje je smatrala opasnim. Takođe se pretpostavlja da je vojska kasnije dala Hitleru zadatak da se infiltrira u redove Njemačke radničke partije.
Bez obzira na stvarne razloge, čim se rat završio, Hitler je otkrio jedan novi kvalitet kod sebe - dar za demagogijU.
Njemačka radnička partija je bila jedno manje političko udruženje, koje nije brojalo više od pedesetak članova, a glavni štab je bio u Minhenu. Ovog mladog demagoga su dočekali širom otvorenih ruku, a on je bio osvježenje za njihove redove. Njegove riječi su izazvale jaku reakciju kod drugih članova, tako da su ga na kraju primili u partiju, koja je počela da dobija sve više pristalica.
Jedan od članova partije, pjesnik Ditrih Ekart, ubrzo je shvatio da Hitler nije posve običan čovjek. Bio je sposoban da manipuliše masama snagom svojih riječi, i po Ekartu, "ni mitraljez ga ne bi ućutkao".

Antisemitizam i "Mein Kampf"

Poraz u Prvom svjetskom ratu je bacio Njemačku u zasjenak, ali je ono što je stvarno efikasno izolovalo ovu zemlju od ostatka svijeta bio Versajski mir.
Ovim sporazumom je bilo predviđeno plaćanje ogromne ratne štete, koja bi za Njemačku bila nepodnošljiva, što je izazvalo veliki revolt kod stanovništva. Na kraju su Nijemci bili prisiljeni da ga potpišu, čime su se širom otvorila vrata nezaposlenosti i zahuktaloj inflaciji.
Sjeme antisemitizma je bilo posijano na vrlo plodnom tlu društva u kom su vladali nemiri. Nijemci su počeli da vjeruju da su Jevreji stajali iza njihovog poraza u ratu i Versajskog mirovnog sporazuma, i na kraju okrivili njih za sve svoje nevolje.
Kao lider male Njemačke radničke partije, Hitler je shvatio da može da upotrijebi antisemitizam u svoju korist, i svoju malu partiju pretvori u vodeću nacionalnu stranku. Lokalne novine u Minhenu su ga kritikovale, nazivajući ga "običnim, psihički poremećenim demagogom na čelu jedne antisemitske stranke". Ne obazirući se na takve komentare, Hitler je prisustvovao mnogim kongresima i sličnim skupovima kako bi stekao podršku za svoju stranku, i istovremeno zagovarao nasilje nad Jevrejima. Postojao je veliki broj ljudi kojima se dopadalo ono što je on govorio i koji su odlučili da se pridruže partiji. Među njima je bio i Jozef Gebels, čovjek koji će biti zadužen za nacističku propagandu.
Kasnije je Hitler svojoj partiji dodao i vojnu dimenziju. On je omogućio vojnu obuku nekim članovima, postavljajućo osnov za formiranje odreda poznatih kao SA, u čijim su redovima bili njegovi najodaniji pobornici. Nacistički simbol se takođe tada pojavio u obliku kukastog crnog krsta u bijelom krugu. Godine 1923., organizovao je nasilne demonstracije protiv vlasti i bio je uhapšen. "Nešto je bilo čudno u Adolfovom ponašanju. Stalno je vikao da želi da uđe u Berlin kao što je Isus ušao u Jerusalim."
Ekart, potpuno svjestan da je Hitler politički genije, počeo je da se plaši smjera kojim je krenula njegova partija. Mnogi članovi koji su se pridružili u vrijeme kada je stranka još uvijek bila na mirnodopskom kursu su otišli, osjećajući da više nisu u stanju da podržavaju Hitlera i njegovu propagandu. Adolf je u zatvoru počeo da smišlja novu strategiju, koju je izdiktirao Rudolfu Hesu. Kasnije će ovaj rad postati poznat kao "Mein Kampf" ("Moja borba").
"Ono što ljudi žele da vide je uništenje slabih i trijumf jakih", kaže Hitler u svojoj knjizi. Hitler jekoristio moć zastrašivanja da bikontrolisao mišljenje drugih, i tako uveo Njemačku u jedno od najmračnijih doba u njenoj istoriji.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Dolazak na vlast

Nacisti postaju većinska stranka u parlamentu

Njemačka National - socijalsitička radnička partija - kako je glasilo zvanično ime Hitlerove stranke - dobila je veliki broj sljedbenika u Njemačkoj. Bila je poznata i kao Nacistička partija. Poslije demonstracija u Minhenu, Hitler je postao meta vlasti i bilo mu je zabranjeno da dalje organizuje rad stranke; zatim je decembra 1924. godine pušten iz zatvora. Februara naredne godine, Hitler je sazvao skupštinu Nacističke partije, na kojoj je ponovo postao njen lider. Prva tačka na dnevnom redu bila je ulazak u parlament. Godine 1928., nacisti su dobili 2,8% glasova, i tako osvojili dvanaest mjesta u parlamentu. Već 1930. godine ovaj procenat je skočio na 18,3%, čime su nacisti dobili čak 107 mjesta u parlamentu. Hitler se 1932. godine kandidovao za predsjednika, ali je izgubio, od Paula fon Hindenburga. Hindenburg je bio veoma cijenjeni poručnik u vojsci tokom Prvog svjetskog rata. Za vrijeme parlamentarnih izbora iste godine, nacisti su dobili 37,4% glasova, odnosno 230 mjesta u parlamentu. Nacistička partija je postala najveća stranka u Njemačkoj sa preko 1,5 miliona članova - jedna ogromna organizacija.
Hitler je avionom putovao do mnogih dijelova Njemačke za vrijeme izborne kampanje. On je hipnotisao mase svojim harizmatičnim govorima, ali su iza scene njegovi SA i SS odredi koristili nasilje protiv opozicije. On je ove odrede koristio da bi zadržao moć svaki put kad bi postojao rizik od kritike koju su mu upućivali oni koji su ga okruživali.

"Ako tvrdite da ovo radim jer su stanovnici ove zemlje siromašni, onda vam ovako odgovaram - da su svi srećni, ja im ne bih bio potreban. Ne bih stajao danas pred vama."

Onda je tridesetog januara 1933. godine Hitler konačno postao kancelar. Hindenburg, tadašnji predsjednik, nije više mogao da ignoriše niti Hitlerov neminovni dolazak na vlast, niti sve veću nacističku snagu. Kasnije će Adolf uspjeti da preuzme mjesto lidera države.
Dvadeset pet godina od neuspjeha na prijemnom ispitu u Beču i dvadeset pet godina nakon što je odlučio da postane neko, Hitler je postigao svoj cilj.
Sa četrdeset četiri godine, Adolf je kobno upisao svoje ime u knjizi istorije.

Rađanje firera

Hitlerovo postavljanje na mjesto kancelara je bilo od velikog značaja z članove Nacističke partije. Pripadnici odreda SA i SS su se okupili i prodefilovali oko Branderburške kapije i ulicom Vilhelm na putu do njegove rezidencine. Na taj način su proslavili novo doba u istoriji Njemačke. Ovaj događaj je obilježio početak Trećeg rajha, carstva koje je trebalo da se nadoveže na Sveto Rimsko Carstvo i ostala njemačka carstva.
Bivši vojni ataše Ludendorf je poslao pismo svom prijatelju Hindenburgu, u kome je opisao kako stoje stvari.
"Hitlerovo postavljanje na mjesto kancelara stavlja našu voljenu zemlju u ruke jednog demagoga. Ovaj nezahvalnik nam uništava domovinu i neće donijeti ljudima ništa osim tragedije."
Godinu dana kasnije, Hindenburg je umro, a Hitler je postao predsjednik i firer, stekavši time punu kontrolu nad državom. Ludendorfova predviđanja su se ostvarila.

Treći rajh i fašizam

Hitler se po prvi put upoznao sa Benitom Musolinijem u junu 1934. godine, kada je postao kancelar. Musolini je oformio sopstvenu vojsku i osvojio Rim 1922. godine. Smatrao se ocem fašizma, a Hitler je pokušao da ga kopira u tom smislu što su obojica došli na vlas pomoću sopstvene vojske.
Kada su se sastali u Veneciji, Hitler je nosio crno odijelo i šešir, dok je Musolini bio u zvaničnom državničkom odijelu. Kada su izašli pred gomilu okupljenu na Trgu sv. Marka, Musolinijeva nadmoćnost je bila očigledna. Ovo se, naravno, vremenom mijenjalo kako je Hitler sticao sve veću moć, ali je u ovom trenutku Musolini bio stariji i iskusniji.
Po povratku u Njemačku, Hitler je ukinuo sve druge političke partije i izmjenio zakon da bi spriječio osnivanje novih partija, a zatim proglasio nacističku diktaturu. Najefikasniji način da proširi fašizam po cijeloj državi je bio ujedinjenje svog stanovništva protiv zajedničkog neprijatelja. Tako je uveo antisemitsku praksu u partiju i objavio rat Jevrejima pred cijelom nacijom. Obavjestio je narod o zvaničnom bojkotu jevrejskih trgovaca, odredio velike fiskalne namete za ljude koji nisu imali arijevsko porijeklo, napravio ogromne zatvore i uspio da ubijedi ljude u to da su Jevreji zajenički neprijatelj. Takođe je osnovao i Gestapo radi praćenja raznih građanskih aktivnosti. Pretvorio se u pravog diktatora, koji je svoju zemlju vodio uz pomoć politike zastrašivanja.

"Ponoviću i ono što sam rekao milion puta. Ponavljane je jedini način da se javno mnjenje ubijedi u nešto."

Oslanjajući se na takvu uvjerenje, on je postavio temelj Trećem rajhu, odbacujući elemente vladavine koje je smatrao beskorisnim i ubjeđujući narod u istinitost svojih ideja

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Drugi svjetski rat

Mnogi Nijemci su mislili da se rat nikada nije ni završio. SA, SS i Gestapo, sačinjeni od vojnika, sigurno su dijelili ovo mišljenje i željeli da povrate slavu njemačke kroz treći rajh. U njihovim očima, Hitler bi trebalo da se podigne protiv cijelog svijeta i sa njim zarati. Na jednoj konferenciji u zemlji, organizovanoj u cilju spriječavanja rata, hitler je naveo slijedeće:

"Ja sam ubijeđen da je sila neophodna da bi se zaštitili ponos i čast ove nacije. Stoga smatram da je vraćanje nekih evropskih teritorija od suštinskog značaja. Ne trebaju nam ljudi ali nam je potrebna plodna obradiva zemlja."

Ova konferencija se ubrzo pretvorila u sastanak o ratnim planovima. Njemačka se povukla iz Lige naroda, kojoj se neposredno prije toga bila pridružila,i ponovo uvela obavezno služenje vojske. Hitlerov prvi cilj, u svrhu osvajanja teritorija kako bi njegov narod raspolagao sa više obradive zemlje, je bio da ujedini Austriju i Čehoslovačku. Marta 1938. godine, Njemačka je pripojila Austriju i počela da vrši pritisak na Čehoslovačku, pokušavajući da ubijedi mnoge Nijemce rođene u Zudetenlandu da bi Česi trebalo da se predaju bez borbe. Hitlerove namjere su bile jasne. Bez obzira na to, svjetske supersile, poput velike Britanije, nisu željele da se miješaju u tom trenutku, uvjerene da će se Hitler zadovoljiti pripajanjem samo Čehoslovačke.Ubrzo su otkrile da je Hitler lagao. Slijedeće godine, njemačka vojska je zauzela Prag i izvršila invaziju na Poljsku. Francuska i Engleska su odmah objavile rat Njemačkoj. Tako je Hitler uveo svijet u Drugi svjetski rat.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Vječiti ljubavnik

Hitler je bio neoženjen do pretposlednjeg dana svog života. Kada je postao firer, izjavio je:

"Posvetiću svu svoju energiju Trećem rajhu i zato neću da zasnivam porodicu."

Dva dana prije nego što će izvršiti samoubistvo, oženio je Evu Braun, koja je od njega bila mlađa dvadeset tri godine. U prethodnih šesnaest godina, bila mu je samo ljubavnica.
Po prvi put su se sreli 1929. godine, kada je Nacistička partija dobila mjesto u parlamentu, a Hitler imao četrdeset godina. Tokom posjete svom ličnom fotografu Hajnrihu Hofmanu, iznenadio ga je prizor mlade, živahne djevojke. Bila je to Eva Braun, koja je tada imala sedamnaest godina.
Rođena u učiteljskoj porodici, zaposlila se u Hofmanovom studiju da bi izbjegla ograničenja koja joj je nametala njena porodica. Hitler joj je ponudio kuću u Minhenu i tako je počela njihova ljubavna veza. Godine 1936., Adolf jeorganizovao da se ona preseli u Berghof, u južnoj Njemačkoj, gdje je nešto prije toga kupio kuću u planinama.
U poslednjim godinama svog života, Hitler je najviše vremena provodio sa njom. Eva je radila kao sekretarica, a Hitleru je bilo važno, čak i kada su bili zajedno, da ona bude svjesna toga da je tu zbog posla.
Međutim, Hitler u privatnom životu nije bio ekscentričan i opasan čovjek kakav je bio inače. O njoj se starao veoma brižno i prema njoj uvijek bio iskren.
U to vrijeme je jako malo ljudi znalo za Evino postojanje, jer je sam Hitler odlučio da njihovu vezu drži u tajnosti.

"Eva je suviše mlada i nezrela da bi bila prva dama. Ipak, ona je jedina žena u mom životu. Akobudem mogao da se vratim u Linc kada se rat završi, možda ču je oženiti", povjerio je svojim najbližim saradnicima.

Samoubistvo

U trenutku kada je odlučio da zarati sa cijelim svijetom, Hitler je izjavio:

"Njemačka će ovoga puta ili pobijediti ili je neće biti."

Savezničke snage su se juna 1945. godine iskrcale na Normandiji i tako zapečatile sudbinu ovog rata. Mirovni sporazum sa Sovjetima je već bio pogažen, a Rusi su primorali Nijemce na povlačenje sa istoka.
U februaru 1945. godine, Ruzvelt, Čerčil i Staljin su se sastali u Jalti da bi razgovarali o budućnosti Njemačke. Hitler je u martu naredio da se uništi sva preostala saobraćajna industrija, kao i svi njemački saobraćajni sistemi. Savezničke snage su već bile stigle do granice sa Njemačkom i bilo je samo pitanje vremena kada će stići u Berlin, ali je Hitler želio da uspori njihovo napredovanje po svaku cijenu.
30. aprila, Tirgarten (dio grada oko zoološkog vrta) u centru Berlina je pao u ruke Sovjetima. Moglo se vidjeti kako savezničke snage izlaze iz Hitlerove rezidencije. Hitler je, kao i obično, ručao sa svojim najbližim saradnicima. Pojavila se i Eva, u crnoj haljini.

"Ji moja supruga ćemo izvršiti samoubistvo. Molim vas da naša tijela spalite poslije smrti. Ne želim da završim kao eksponat u nekom ruskom muzeju."

General njemačke avijacije je zamolio Hitlera da još jednom razmisli, i govorio mu kako može da izbjegne u Japan ili Argentinu, ali je Hitler ostao odlučan u svojoj namjeri. Hitlerova prva žrtva bio je njegov pas. Zatim je popio otrov, izvadio pištolj, uperio ga sebi u glavu i povukao obarač. Eva Braun je popila otrov.
Pedeset godina kasnije su se pojavili neki koji su izrazili sumnju u okolnosti u vezi sa njegovom smrću. Prema izjavama onih koji su mu bili najbliži, tijela Hitlera i Eve Braun su spaljena, ali su saveznici, navodno, našli samo ostatke njegovog psa. Zbog toga su smatrali da je Hitlerovo samoubistvo lažirano, a da je on pobjegao u neku drugu zemlju.
Na čelu svoje zemlje je bio samo deset godina. Tačno toliko godina je proveo i besciljno lutajući po Beču i Monhenu, kada je napustio školu i doživio neuspjeh prilikom pokušaja da se upiše na univerzitet.
Adolf Hitler ... Kakve su se misli vrzmale po njegovoj glavi? I kako da tumačimo njegov dolazak na vlast?

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Holokaust

Žrtve fašističkog sna

Hitlerov san se još od djetinjstva razlikovao od snova drugih ljudi. Bio je siguran u to da može da postigne sve što poželi. Kada je postao diktator, koristio je politiku za ostvarivanje sopstvenih vizija. A da bi to postigao, one koji su ga kritikovali je ućutkivao i nazivao ih đavolovom desnom rukom. Za ispunjenje svog sna, žrtvovao je cijeli evropski kontinent. Od svih ljudi, Jevreji su bili na prvom mjestu po stradanju koje su pretrpjeli zbog ovog čovjeka.

Protjerivanje Jevreja

Progon Jevreja za vrijeme rata tokom Hitlerove vladavine je nazvan holokaust. Sama riječ znači "prinošenje spaljene žrtve" bogovima.
Kada je Hitler 1933. godine pretvorio Nacističku partiju u jedinu partiju u zemlji, pokrenuo je i kampanju "protjerivanja Jevreja". Jevreji su smatrali Nirnberške zakone krajnje nepravednim, i to su naveliko i pokazivali, ali nisu imali nikakve mogućnosti da se sa tim izbore. Hitler ih je sveo na građane drugog reda i lišio ih čitavog niza građanskih prava.
Sedmog novembra 1938. godine jedan mladi Jevrejin je ubio službenika njemačke ambasade u Parizu. Kada je za to saznao, Hitler je reagovao bez oklijevanja i podsticao svoje sunarodnjake da se svete Jevrejima koji su živjeli u Njemačkoj.
Od 9. do 11. novembra, izvršen je nevjerovatan progon njemačkih Jevreja. Uništeno je preko 7500 poslovnih zgrada i privatnih domova, a pritvoreno preko 30 000 Jevreja, bez ikakve optužnice. Hitler je, između ostalog, tražio odštetu od jedne milijarde njemačkih maraka za smrt tog službenika. Te noći su na mjesečini sijali komadići stakla sa porušenih kuća i po tome je ta noć poznata još i kao "Kristalna noć" - "Kristallnacht".
Za pretvaranje njemačke države u carstvo, Hitler je smatrao da tadašnja imovina Njemačke nije dovoljna, pa je 1939. godine napao Poljsku. Preko 3,3 miliona Jevreja je tada živjelo u Poljskoj. Hitler ih je primorao da nose Davidovu zvijezdu prikačenu na odjeću radi identifikacije, a mnoge su ubili nacistički vojnici. Godine 1940. su za Jevreje izgrađeni odvojeni stambeni kvartovi, i oni su bili primorani da pređu živjeti u ta geta.

Pakleni zatvori

"Rad oslobađa"

Ove su riječi bile ispisane iznad ulaza u Aušvic, koncentracioni logor u kojem je pogubljen nezamislivo veliki broj Jevreja. Od 2,5 miliona jevrejskih zatvorenika, onih koji su ušli u ovaj logor, živi su izašli samo neki.
Ovaj koncentracioni logor je postao simbol nacističkog antisemitizma, a nalazio se jugozapadno od Varšave, u Poljskoj, u gradiću od oko 12 000 stanovnika. Bio je izgrađen u oblasti u kojoj se širio neprijatan miris, koja je bila napuštena i okružena močvarama.
U februaru 1941. godine, došlo je do prvih žrtava. Tada su zatvorenike ubijali gasom ciklon - B. U funkciji su bile ukupno četiri gasne komore, a svakodnevno bi bilo pogubljeno i do 6 000 ljudi.
U jednu prostoriju bi ugurali dvijestotine pedeset osoba, a za njihovo pogubljenje je trebalo oko tri minuta. Zatim bi ih svukli i obrijali glave. Njihova kosa je korišćena za izradu ćebadi za njemačke vojnike. Mnogi od tih osoba su bili stari ljudi, žene i djeca. Stražari su im vadili zlatne zube, a zatim njihove leševe bacali u masovnu grobnicu. U kampu Birkenau je postojao ogroman krematorijum u koji su bacali leševe i tamo ih spaljivali.
Godine 1942. je izgrađen veliki broj fabrika za proizvodnju oružja blizu Aušvica, kako bi jevrejski zatvorenici mogli u njima proizvoditi oružje za potrebe njemačke vojske.
Sve te fabrike su se u proizvodnji nadmetale jedna sa drugom, tako da su radnici radili do iznemoglosti. Kada bi se srušili od umora, niko se ne bi pobrinuo za njih, i ostajali bi da beživotno leže sve dok se ne bi pronašla zamjena.
Porcije hrane su bile nedovoljne. Nije bilo doručka, a zarobljenici su za ručak dobijali grančice drveta ili travu, ili ubuđalu supu od krompira. Za večeru su im davali hljeb tanko namazan margarinom, i usljed takve ishrane su mnogi umrli od gladi.
Januara 1945. godine, kada je već postalo očigledno da će Njemačka izgubiti u ratu, sovjetske sile su upale u Aušvic i oslobodile zarobljenike. Pronašli su odjeću 385 ooo muškaraca i 877 000 žena,kao i 7 000 kg ljudske kose. Smatra se da je samo u Aušvicu, na ovaj ili onaj način, živote izgubilo 2,5 miliona ljudi. Oko šest miliona Jevreja je izgubilo život za vrijeme holokausta, a od toga trećina u Aušvicu. Ovaj logor smrti je bio operativan do 1945. godine, kada se njemačka konačno predala savezničkim snagama.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Hitlerove obožavateljke

Firer je rado primao mlade dame zanemarujući pri tom uobičajene mjere opreznosti. Jedna od tih žena bila je i Engleskinja Juniti Mitford kojoj je pošlo za rukom da se probije u Hitlerov najuži krug. Britanska plemkinja bila je ubijeđeni fašista i čak se smatralo da bi mogla postati Hitlerova nevjesta. Juniti i njena privlačna sestra Džesika bile su česti gosti u firerovoj rezidenciji kod Berhtesgadena. Tako iz Džesikinog dnevnika, koji je poslije rata postao poznat javnosti, saznalo se da je mlada žena - vatrena komunistkinja - često razmišljala o tome da lično ustrijeli Hitlera. Bila je u pratnji svoje sestre Juniti, koja o tim planovima ništa nije slutila, i nije joj bilo teško da prođe bezbjedonosne provjere.
Kada je Engleska objavila rat Njemačkoj 1939. godine, Juniti Milford pokušala je da izvrši samoubistvo. Dok je ležala u bolnici, Hitler joj je 8. novembra došao u posjetu i napustio je vidno potišten. Tog istog dana uveče u minhenskoj Gradskoj pivnici održavala se godišnja proslava pokušaja puča iz 1923. godine na kojoj je firer održao govor. Na završnoj svečanosti Hitler , međutim, nije učestvovao i prije vremena je napustio pivnicu. Tako je izbjegao atentat Georga Elsera koji je u sali sakrio jednu bombu. Osam minuta po Hitlerovom odlasku ona je eksplodirala i ubila sedam, a ranila 63 osobe.
Juniti Milford kasnije je neupadljivo, preko Švajcarske, prebačena u Englesku. Umrla je 1948. godine od kasnih posljedica pokušaja samoubistva.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Trideset devet pokušaja atentata na Adolfa Hitlera

Na dan 10. novembra 1944. godine prolaznici u gradskoj četvrti Erenfeld u Kelnu bili su primorani da posmatraju jeziv prizor koji se odigravao u Hiten štrase: vješanje - bez optužbe i sudske presude - šest mladića starih od 16 do 22 godine. Onaj ko bi se usudio da pita zbog čega su osuđeni, dobijao je odgovor da su u pitanju opasni kriminalci. U stvari, svu su oni bili članovi tajnog udruženja koje je sebe nazivalo "Gusari runolista". Borili su se protiv nacističkog režima i namjeravali da ubiju Hitlera. Tek poslije duge potrage i hajke, posebno odjeljenje Gestapoa uspjelo je da otkrije i pohapsi mladiće.

Opasna svjetina

Građani Njemačke ništa nisu saznali o djelatnosti članova udruženja koje se krilo iza imena alpske biljke runolist. Nepoznati su im ostali i mnogi drugi pokušaji smaknuća Adolfa Hitlera na koga je bilo pripremano i pokušano više napada nego na bilo koga drugog političara u istoriji Njemačke. Samo dva atentata dospjela su u Trećem rajhu do široke javnosti: pažljivo pripremljeni bombaški atentat Georga Elsera u Gradskoj pivnici u jesen 1939. godine i onaj koji je 20. jula 1944. godine u Hitlerovom glavnom štabu, Vučijoj jami, izvela grupa generalštapskih oficira na čelu sa pukovnikom Klausom Šenkom fon Štaufenbergom.
I jedan i drugi atentat samo za dlaku nisu uspijeli. Ali, budući da su oba bila takvih razmjera da ni najstrožija cenzura novina nije uspjela da ih zataška, predočeni su kao pojedinačni čin duševnih bolesnika protiv sveopšte omiljenog firera. Prećutkivanje svih ostalih atentata nastavilo se čak i po završetku Drugog svjetskog rata. U pogledu tragične pogibije članova "Gusari runolista", i dalje je važilo "mjerodavno" mišljenje nacističkog ministra propagande Jozefa Gebelsa da su u pitanju bili najobičniji kriminalci.
U međuvremenu su se otvorile mnoge arhive. Na osnovu njih ustanovljeno je da je besprijekorno dokumentovano 39 pokušaja ubistva Hitlera. S razlogom može da se pretpostavi da je broj neobjašnjenih slučajeva čak i znatno veći. To su, prije svega, zavjere u zemlji i inostranstvu koje nisu daleko odmakle.
Prvi napad na Hitlerov život desio se već u prvoj godini poslije njegovog ulaska u politički život Njemačke. Povod za to bio je hušački govor koji je u novembru 1921. godine održao povodom pokušaja ubistva "jednog socijaldemokratskog poslanika". Svi u sali u kojoj je održavan skup shvatili su da je riječ o Nacionalsocijalističkoj partiji (NSDAP). Dok je Hitler izazivački postavljao pitanje "Ko su ubice?", slušaoci, uglavnom neprijateljski nastrojeni, naoružali su se pivskim kriglama i motkama spremajući se za sveopštu tuču u sali. Bilo je ispaljeno i nekoliko metaka iz pištolja u pravcu govornice. Hitlerove pristaše odmah su krenule u potjeru za počiniocima, ali u sveopštoj gužvi ovi su se neopaženo izvukli.
Na Njemački dan u Koburgu oktobra 1922. godine došlo je do žestokih uličnih borbi između nacionasocijalista i socijaldemokrata. Protivnici iz redova marksista ustremljivali su se na Hitlera prijeteći mu da će ga ubiti. Godine 1923. u Tiringenu je neko iz okupljene mase pucao na njega i promašio. A tokom vožnji na predizborne mitinge, uglavnom sopstvenim luksuznim "mercedesom", Hitlera nisu dočekivali samo pozdravima, nego i žestokim prijetnjama i psovkama. I godinama kasnije u ušima su mu odzvanjali povici: "Ubice, Hitlerovi banditi...eno ga, tamo sjedi on lično!" Godine 1941. on se prisjećao: "Čovjeku nije bilo do smijeha dok se vozio kroz onu rulju."
Napadi na Hitlera popustili su tek kada je nacistička partija na izborima za Rajhstag dobila samo 2,8 odsto glasova i tako svedena na sasvim beznačajnu političku stranku. Ali, kada je NSDAP na izborima 1932. godine znatno povećala broj svojih glasača (37,3 odsto), i kada su počeli da se umnožavaju znaci da bi uskoro moglo doći do učešća u vlasti desničarske radikalne stranke, otpor je ponovo buknuo. Nastojanja Hitlerovih protivnika da uklone vodeću nacističku ličnost postajala je sve češća. Tako su 15. marta 1932. godine nepoznati počinioci ispalili više hitaca prema prozoru vagona voza na pruzi Minhen - Vajmar, iza koga su, navodno, sjedili Hitler, Gebels i Frik.
U junu 1932. godine, zabilježen je pokušaj kod Stralsunda da se Hitlerov automobil uvuče u klopku, u julu iste godine nepoznati napadač pucao je na firera na ulici u Nirnbergu, a u avgustu je zaradio nekoliko brazgotina od kamenica koje su na njega bacane dok je u otvorenom vozilu išao kroz gradić Brajsgau.

Samo jednom da ga vidim

Kada je Hitler 1933. godine postao kancelar Rajha, mjere za njegovu bezbjednost postale su znatno strožije. Više se nije oslanjao samo na nedovoljno pouzdanu policiju, nego je u tu svrhu osnovana elitna esesovska jedinica "Adolf Hitler" iz koje je on birao svoje tjelohranitelje. Postojali su i razni drugi "zaštitni odredi" najpouzdanijih ljudi iz redova službi bezbjednosti i kriminalističke policije, kao i veliki broj esesovskih oficira ordonanasa i ađutanata.
Neposredno pošto su nacisti preuzeli vlast, Hitler je sedmično dobijao po nekoliko prijetnji da će biti ubijen. Policiji su neprestano dostavljani podaci i dokazi o otrovnim nalivperima, eksplozivnim napravama u buketima cvijeća i bombonjerama s otrovom koje su protivnici nacizma držali u spremnosti za novog kancelara. Telegram koji je na Hitlerovu adresu uputio neki učitelj 9. februara 1932. godine, glasio je :"Upravo sam čuo da je vašoj ekselenciji upućen jedan paket sa otrovom." Nešto kasnije stiglo je iz Francuske pismo Ludviga Asnera, bivšeg njemačkog komuniste i bivšeg naciste. Pošiljalac je javljao da neće mirovati sve dok ne ustrijeli Hitlera. "Dobro poznajem tog čovjeka," pisao je. "On će Nijemce i Njemačku gurnuti u provaliju."
Neposredno prije nego što je njemačka koaliciona vlada 21. marta 1933. godine na Dan Potsdama otvorila Rajhstag - utvrđeno je da su atentatori prokopali tunel ispod garnizonske crkve u kojoj je trebalo da se održi svečanost. Predviđeno je da Hitler, zajedno sa sijedim predsjednikom Paulom fon Hindenburgom, odleti u vazduh. Čak je bila uspostavljena i radio-veza kojom bi se javnost obavijestila o uspjehu atentata.
Zbog strogih mjera predostrožnosti, neki od nesuđenih atentatora, uprkos svim svojim nastojanjima nikada nisu uspjeli da prodru do Hitlera. Poznat je primjer švajcarskog studenta medicine Morisa Bavoa koji je u porljeće 1938. godine , iz etičkih pobuda, pokušao da smakne diktatora. Otputovao je u Bavarsku i predstavio se kao novinar i vatreni nacionalsocijalista. Njegova snishodljivo izražena želja da mu se dozvoli da makar jednom vidi voljenog firera iz neposredne blizine, najzad je dovela jednog nacističkog rukovodioca da mladiću nabavi ulaznicu za proslavu spomen-dana koji su se 8. i 9.novembra održavali u Minhenu.
Bavo je poslije toga nabavio pištolj i u prirodi je uvježbavao pucanje. Ali, svoju novostečenu vještinu ipak nije mogao da primjeni. Na proslavama i mitinzima Hitlerov zaštitni odred načinio bi tako gust kordon da atentator nije mogao da nanišani svoju metu. U nadi da će mu se ukazati druga prilika, Bavo je zatim mjesecima pratio Hitlera na njegovim putovanjima po Njemačkoj. Ćinio je to sve dok mu nije ponestalo novca. Na kraju je, bez vozne karte, ali sa pištoljem u džepu, uhapšen u jednom vozu kod Augsburga. Zapelo se u protivriječnost, Gestapo ga je prislio na priznanje i sud ga je, u strogoj tajnosti, osudio na smrt.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Trideset devet pokušaja atentata na Adolfa Hitlera

II dio

"Jednog dana će zapucati.."

Dok je Moris Bavo čekao priliku da se približi Adolfu Hitleru, Englez Aleksander Fut ispitivao je, po nalogu sovjetske tajne službe, mogućnosti da Hitlera ubije prilikom njegovog boravka u Minhenu. Posjećivao je restoran "Osterija bavarija" - u kojem je firer redovno održavao sjedeljke sa nekolicinom bliskih prijatelja - i ustanovio da nije nemoguće da u restoran unese skrivene eksplozivne naprave. Ali, Futovi nalogodavci iznenada su odustali od svog plana.
Ni pukovnik Noel Mejson - Mekfarlen, britanski vojni ataše u Berlinu, nije imao uspjeha sa svojim prijedlozima. U pismu Forin ofisu - britanskom ministarstvu spoljnih poslova - nekoliko nedjelja prije izbijanja Drugog svjetskog rata on je izvjestio:"Moja rezidencija (Sofienštrase br.1) udaljena je samo stotinjak metara od mjesta gdje Hitler ima običaj da održava svoje parade. Sve što je potrebno: jedan dobar strijelac sa puškom i prigušivačem. Pucnji bi mogli da se ispale sa otvorenog prozora mog kupatila. Glasna muzika, oduševljeni povici gomile, topot trupa koje marširaju, sve bi nadjačali..."
Jedan od onih koji su takve planove smatrali mogućim, bio je sam Hitler. U razgovoru sa Rudolfom Dilsom, šefom ruskog Gestapoa, on je 1934. godine izložio slijedeći scenario:"Jednog dana neki na izgled potpuno bezazlen čovjek iznajmiće mali stan na mansardi u Vilhelmštrase. Ljudi će smatrati da je on penzionisani učitelj. Pristojan građanin sa naočarima i bradom koju neredovno brije. Nikoga neće puštati u svoju skromnu sobu. Tu će namjestiti svoju pušku mirno i bez žurbe. S velikim nestrpljenjem nišaniće prema balkonu Rajhskancelarije. Iz sata u sat, iz dana u dan. A onda će jednog dana zapucati!"
Firera nikad nije napuštao strah da bi mogao biti ubijen prije ispunjenja svoje misije - uništenja Jevreja, zatim njemačkog pohoda na Istok, uspona Njemačke do vodeće svjestke sile. "Svakog trenutka mogao bi da me ubije neki idiot ili kriminalac", požalio se u avgustu 1938. godine.

Prvoklasni šampanjac

Poslije munjevite pobjede nad Francuskom, njemačka vrhovna komanda pripremila je za 27. jul 1940. godine veliku pobjedničku paradu u Parizu. Istobremeno su skovana još dva plana, jedan u Berlinu, drugi u Londonu, ali su oni imalu drugačije ciljeve. Fric Ditlof, grof od Šulenburga, i Eugen Gerstenmajer pripremali su se da tog istog dana ustrijele Hitlera tokom defilea trupa.
A u Londonu je Donald F.Stivenson, visoki činovnik britanskog ministarstva za vazdušni saobraćaj, pisao svom pretpostavljenom:" Mogli bismo pokušati da ubijemo Hitlera. Njegova tribina bez sumnje će se nalaziti u blizini Trijumfalne kapije i salva bombi bi mogla da načini pravi pokolj." Dugo se o tome raspravljalo i na kraju je zaključeno:" Mi smo protiv vazdušnog napada tom prilikom. Pobjednički marš kroz Pariz u saglasnosti je sa vojnom tradicijom - mi smo to isto učinili poslije pobjede kod Vaterloa."
Ali, ostalo je potpuno nezapaženo da je Hitler - poslije potpisivanja primirja sa Francuskom - učinio Parizu kratku, privatnu i krajnje tajnu, posjetu. Stigao je u osvit dana, ostao ukupno pet časova, posjetio Operu i druge znamenitosti. Vodič kroz grad na Seni bio je pukovnik Hans Špajdel, veliki Hitlerov poštovalac, koji se tokom rata preobrazio u ogorčenog Hitlerovog protivnika. Od 1943. do 1944. godine on je pripadao jednoj vojnoj zavjereničkoj grupi koja je pripremila brojne atentate s ciljem da se okonča Hitlerova vladavina.
Jedan od atentata koji je vojska namjeravala da izvede desio se 13. marta 1943. godine. Tog dana Hitler je sa tri aviona "kondor" sletio u Smolensk da bi se sa komandom armije dogovorio o ofanzivi kod Kurska. Na njegovom prijemu bili su feldmaršal Hans Ginter fon Kluge i general-major Hening fon Treskov, glavni čovjek u vojnoj zavjeri. Kratka dionica koju je Hitler prevalio od aerodroma do prostorije za konferenciju bila je takoreći hermetički zatvorena gustim ešalonima esesovaca. Za vrijeme ručka Fon Tresov je zamolio jednog člana Hitlerove pratnje, pukovnika Branta, da mu učini uslugu: da nekoliko boca prvoklasnog šampanjca odnese u firerov glavni štab.
Lijepo upakovan poklon uručen je Brantu neposredno prije polijetanja. Tempirani upaljač bio je podešen tako da se aktivira iznad Minska - neobjašnjiva, tragična havarija aviona! Ali, zavjerenici su uzalud čekali vijesti o nesreći. Dva sata kasnije letjelica se bezbjedno prizemljila u Rastenburgu. Osjetljivi upaljač zatajio je zbog velike hladnoće, a zavjerenici su kasnije, pod nekim izgovorom uzeli natrag svoj paket.

Mig sudbine

Do izbijanja Drugog svjetskog rata Hitler je, živ i zdrav, preživio mnoge pokušaje atentata. A preživio je i one koje su između 1940. i 1944. godine pripremali pripadnici njemačke vojske. Sreća mu je zaista bila naklonjena: na samoubistvo spremni atentatori sa eksplozivom vezanim uz svije tijelo ili sa skrivenim pištoljime uspijevali du, doduše, da prođu sve provjere, ali bi im onda, zbog ove ili one izmjene u protokolu, prolaz do samog cilja bio uskraćen. Drugi primjer: prikazivanje novih uniformi u prisustvu firera - kada je trebalo da bude ubijen -otkazano je zato što su tokom vazdušnog napada prethodne noći uzorci uniformi uništeni. Pukovnik Fon Štaufenberg uspio je u dva maha da prošvercuje bombe u Hitlerovu ljetnu rezidenciju u Obersalcbergu, ali ih nije aktivirao zato što je htio odjednom da ubije i Hitlera i Himlera.
I iz bombaškog napada koji se desio 20. jula 1944. godine u Vučjoj jami Hitler se izvukao samo sa manjim povredama što je protumačio kao mig sudbine. Već slijedećeg dana primio je Musolinija i pokazao mu bunker.
"Ja sam besmrtan," govorio je samouvjereno. A u pismu Evi Braun bio je još izričitiji:" Voljena moja, dobro sam. Ništa ne brini, možda sam samo malo umoran... Poslao sam ti uniformu koju sam nosio tog zlosrećnog dana. Ona je dokaz da me je proviđenje zaštitilo i da ne moramo više da se bojimo naših neprijatelja."
Eva Braun je pažljivo čuvala firerovu pocijepanu uniformu kao istorijsku dragocjenost koja će se poslije "konačne pobjede" naći kao eksponat u odgovarajućem muzeju.
U februaru 1945. godine ministar naoružanja Albert Šper nosio se mišlju da okonča firerovu vladavinu tako što će ispod Rajhstag kancelarije sprovesti gas do bunkera u kome je diktator provodio svoje poslijednje dane. Ali, zbog velikog broja prisutnih stražara odustao je od svog plana. Kao blizak Hitlerov povjerenik, mogao je, ipak, lako da ga ustrijeli. U tome su ga spriječili - kako je kasnije izjavio "magnetsko zračenje i sugestivna moć" firera.
Ono što nije pošlo za rukom nijednom od mnogih atentatora, obavio je sam Hitler: 30. aprila 1945. godine izvršio je samoubistvo.

Hitlerova Vučja jama

Posjeta Musolinija dan poslije atentata na Hitlera u Vučjoj jami

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Hitler i Eva Braun

Od našeg prvog susreta zaklela sam se da ću te pratiti svuda - čak do smrti, zapisala je. I pratila ga je... prelomni trenutak u njenom životu bilo je upoznavanje jednog od najvećih diktatora u istoriji. Njeno vrijeme se računa samo prije Adolfa Hitlera... Platila je danak svojoj opsesiji ka opasnom čovjeku, a zaljubljivanjem u njega potpisala je sebi smrtnu presudu.
Njeno ime je Eva Braun.

Fatalni susret u fotografskom studiju

Eva Ana Paula Braun rođena je 6. februara 1912. godine u Minhenu. Bila je srednja kćerka učitelja Fridriha Brauna i Franciske. Oboje su bili iz uglednih bavarskih katoličkih porodica. Eva je naprije pohađala licej, pa poslovnu školu, da bi se u drugoj polovini srednjoškolskog perioda preorjentisala na atletiku. Jedno vrijeme je radila na šalteru u jednoj medicinskoj ordinaciji. Naredni poslovni angažman promijenio joj je život. Godine 1929. radila je kao asistent u studiju Hajnriha Hofmana, zvaničnog fotografa Nacističke partije. Jednog dana na vrata studija zakucao je čovjek njenog života. Glavom i bradom - Adolf Hitler. Simpatije su se rodile istog trenutka. Kako u svojoj knjizi "Ljubavni život velikih diktatora" navodi engleski pisac Nejdžel Kotorn, ona je njega okarakterisala kao "čovjeka u ozbiljnim godinama i sa smiješnim brkovima". On je, pak, bio fasciniran njenim "ljupkim" zglobovima i nogama. Za Evu je govorio da je tako prirodna i "otvorena". Eva nije bila poput žena sa naslovnica. Bila je mršava, manjih grudi, a ne sa oblinama poput ljepotica onoga doba.

Ljubav protkana mazohizmom

Ono što je ovog okrutnog čovjeka posebno privuklo, a što svjedoči o njegovoj "nježnijoj" strani ličnosti, jeste razlog zbog kojeg je volio Evine oči. Ličile su mu na majčine. Njegovana, "s ukusom" odjevena, upečatljiva su tri epiteta kojima bi se mogla opisati njena pojava. Hitler je obožavao njenu plavu kosu i nije joj dozvoljavao da se farba u tamnije nijanse. Uprkos tome što su varnice između njih odmah sijevnule, par je u romansu uplovio tek tri godine poslije. Dakle, 1932. godine, tada dvadesetogodišnja Eva Ana Paula postaje ljubavnica 23 godine starijem Hitleru. Njena porodica je bila protiv te veze. Kotorn navodi da njeni dnevnici svjedoče o tome da ga je ona prosto obožavala, ali da je istovremeno bila i nesrećna jer ju je on maltretirao. Ali, ona je, na žalost, trpjela. Fizička privlačnost između njih bila je fatalna. Oni su, prosto rečeno, bili seksualno ovisni jedno oo drugog.
Govorila je:"Potrebna sam mu iz "posebnih" razloga, drugačije ne može da bude."

Strast koja navodi na suicid

Vulkan strasti brisao je rijeke isplakanih suza. Ipak, one nisu zauvijek nestajale, jer ih je njena duša upijala i stvarala ogroman bol. Protiv njega nije mogla, pa je udarila na sebe. Prvog novembra 1932. godine izvela je prvi od nekoliko pokušaja samoubistava. Pucala je sebi kroz vrat, očevim službenim pištoljem. Za dlaku je izbjegla sigurnu smrt, jer je metak prošao tik do arterije. Nakon toga se, kako navodi Kotorn, Hitler pohvalio da je htjela da sebi oduzme život iz ogromne ljubavi prema njemu. Kako li mu je samo "podigla moral"! Grozno. On je, poslije takvog čina, riješio da bolje pazi na "svoju malu djevojčicu", kako se ovako nešto ne bi ponovilo. Poslije toga ona je postala njegovo vlasništvo. Niti je pazio na nju, niti joj je posvećivao pažnju. Za 23. rođendan napila se sa prijateljicom Hertom, očajna što on nije došao. Pojavio se iznenada poslije pet dana, bez poklona kojima se ona nadala - malenog psa i kofera punih lijepih haljina. No, to nije spriječilo Evu da sa njim provede još jednu vrelu noć.

"Da ga samo nikada nisam srela"

Ko zna koliko puta ga je za svu usamljenost i očaj "nagradila" svojim tijelom. Plakala je, a zapravo obožavala da mu se poda, jer je njena ljubav bila slijepa. U prilog tome govore njene riječi:"Beskrajno sam srećna što me toliko voli i molim se da tako zauvijek ostane. Ne bih željela da ikada ja budem kriva ako bi jednog dana možda prestao da me voli." Ipak, njena osjećanja su išla iz krajnosti u krajnost, od najnježnijih izliva nježnosti do izjava tipa: "Da ga samo nikada nisam srela." Ali, to je bio Hitler, čovjek kome u biti nije bilo da se ikome pravda, pa ni njoj kad je danima, nedeljama pa čak i mjesecima nije obilazio i zvao. Ne bi li bar prividno ublažila tjeskobu usamljenosti, počela je da uzima pilule za spavanje i vremenom je postala ovisnica. Koliko je boljelo kada Hitler voli, svjedoče njene riječi:Zašto me đavo ne odnese? I pakao je sigurno mnogo bolji od ovoga. Zašto ne prekine da me muči?"

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Hitler i Eva Braun

II dio

Najnesrećnija žena na svijetu

Adolf i Eva nisu spavali u istim sobama. Ona je dolazila u njegovu, kada je on to zahtijevao. Ljudi iz njegovg političkog okruženja su posvjedočili da je ovo bio tipičan par hedonista koji su voljeli da piju šampanjac s ledom ili konjak, grickaju čokoladu ili u slasti jedu voće. Negdje u pauzama konzumiranja navedenog, konzumirali su jedno drugo. Gotovo nikada se nisu pojavljivali zajedno. Ponekad bi joj, tek, dozvolio da se pojavi uz njega na nekoj zvaničnoj zabavi. Ali, zato joj je branio da se šminka, puši, pleše sa drugim muškarcima. Smatra se da se on plašio da će mu kada ga vide sa Evom, pasti popularnost kod žena. Početkom četrdesetih godina Adolf je sve više zanemarivao Evu i odnosi su im se prorijedili. Često je plakala. Njena rođaka Gertruda Vajsker je rekla da je Eva najnesrećnija žena koju je ikada srela.

Vijernost - strana riječ za moćnog čovjeka

Podrazumijeva se da joj Adolf nije bio vijeran. Kako je Evi rekao fotograf Hofman, njen dragi je bio sa izvjesnom damom velikih grudi - Finifredom Vagner ili Junitom Mitford. Eva nije previše sumnjala da li je to istina, jer kako je sama priznala, te žene imaju "dimenzije koje Hitler voli". Vjeruje se da mu je jedna od ljubavnica bila glumica iz tridesetih godina prošlog vijeka Renata Miler. Ubila se. Imao je, kako se vjeruje, intimne odnose i sa sestričinom. Ubila se. I kao što to biva kod žena koje su slijepo zaljubljene, ona je za Adolfov "topao" odnos prema drugima, a hladan odnos prema njoj, krivila sebe.Čak i kada su bili tri mjeseca razdvojeni, kada je znala da on gužva postelju drugih žena, govorila je da će biti strpljiva. U trenucima očaja i duboke zamišljenosti, izgovarala je onu glupavu žensku rečenicu:"Bar da je bio iskren i rekao mi da se zaljubio u drugu." Kako tu iskrenost može da pomogne?! Perje bi svakako poletjelo, a suze svakako potekle.

Ništave neknade za bol

Uslijedio je i drugi pokušaj samoubistva. Progutala je ogromnu dozu tableta za spavanje "fenodorm" i za par minuta ostala bez svijesti. Sestra Elza je, na svu sreću, naišla i spasla joj život. Kao "nadoknau" za bol od svog tiranina je dobila stan na obodu Minhena, a kasnije i vilu o kojoj je maštala. U međuvremenu, ispunio joj je želju i kupio dva škotska terijera. Obožavala ih je, jer su joj u čestim trenucima usamljenosti i sjete život činili podnošljivijim. Vrijeme je, takođe, prekraćivala gimnastikom ili čitanjem novela. Ipak, tokom rata, kad se Eva smjestila u Bergof, Hitlerovo utočište u Berhtesgadenu, glumila mu je savršenu suprugu.

I diktatorima ponestane "moći"

Nije ni čudo što joj je Hitler bio zahvalan za "seksualno pomaganje", kad je on sam tu, vremenom, počeo da "zakazuje". Nezvanično, on je nekoliko godina njihove 12 godina duge veze bolovao od sifilisa. To mu je umanjivalo seksualnu moć. Čak mu ni specijalne injekcije "orhikrina" (emulzije dobijene od bivoljih testisA) nisu mogli pomoći. Onda i ne čudi što je, kako je govorila Eva, njegova ljubomora "nepravedna i neljudska". Prosto, on se plašio da bi neko mogao da joj "nadoknadi" propušteno sa njim u postelji. On je volio da je gleda nagu i ohrabrivao ju je da se sunča i kupa bez ijedne krpice na sebi. Skidao ju je i sam ponekad "trapavim prstima koji su je dovodili do ludila".

Ljubavnici u jednodnevnom braku

On je obožavao da je fotografiše nagu, posebno njenu pozadinu. Strast među njima bila je toliko "sumanuta" da je poprište "seksualnih igranja" često bio pod, jer do kreveta nisu ni uspijevali da stignu. Ipak, sve je to bilo površno, jer njen polni organ nije bio odgovarajućih dimenzija da bi imali kvalitetnije odnose, a kamoli da bi imali djecu. Očajnički je željela djecu, podvrgla se bolnoj hirurškoj intervenciji, ne bi li promijenila svoju fizionomiju, ali uzalud. Niti je bilo boljeg seksa poslije toga, niti djece. Pisac Gita Sereni je u jednoj svojoj knjizi rekla da je Hitler znao da kaže da "muškarac pored pametne žene uvijek bira glupu". Govorio je da sebe ne može da zamisli u braku i sa djecom. Ovo prvo je, ipak, prekršio. Poslije 12 godina ljubavnog staža, vjenčali su se 29. aprila 1945. godine. Već slijedećeg dana, u Hitlerovoj radnoj sobi, zagrizli su kapsule cijanida a on je sebi pucao i u glavu. Njihova tijela su polivena benzinom i zapaljena. Eva je imala 33 a Hitler 56 godina.

Izvor: Revija "Istorija", 6/2010