Mesa Selimovic

Charmed · Malo ~ mače ~

19. Tvrdjava

Gledao sam zvijezdu vecernjacu, u tudjoj noci, u tudjoj zemlji, tuzan.

I mislio, izgubljeno:

zvijezdo poznata,
ne poznajem te.

Prepoznao sam sve, i sebe, vrativsi se u zavicaj.

Sakrio sam suze kad sam osjetio miris voljene zemlje.

Saptao sam u sebi uzbudjeno, kao voljenoj zeni:

bez tebe je moja dusa gubava, bez tebe moje srce vapi, izgubljeno, bez tebe je moja misao osakacena, bez krila.

To isto sam mislio grleci Tijanu, njenom blizinom lijececi se od strepnje, njenim mirisom oslobadjajuci se od tudjine.

Nisam mislio o zlu i jadu u svojoj zemlji. Mislio sam o dobrim ljudima, mislio sam o dobrom rodnom nebu. Mozda zato sto je jedan nesrecan covjek krio da ga toliko voli.

Ucinili su me osjetljivim tudjina i jedna cudna smrt. I groznica sto je pocela da me trese jos na putu.

Pao sam u postelju istog dana kad sam se vratio. Teska vatrustina me odvojila od Tijane, od prijatelja, od svega svijeta, od mene poznatog.

Mislio sam da lezim u staroj sobi nad pekarom, mislio sam da lezim u pekarskoj furuni, nisam mislio nista, gorio sam kao glavnja, tijelo se raspinjalo od navale bolesnih slika i glasova, jurili su pobjesnjeli konji, propinjuci se nada mnom, iz tame su izlazili iskrivljeni, sitni likovi mojih drugova sa Hocina, bez ruku, bez nogu, bez glava, i rasli pred mojim ocima, pretvarajuci se u ogromna cudovista, iz beskrajnih praznih prostora culi su se raspameceni krikovi, ponekad i ljudski, zbog straha sto vlada svijetom, sve je crveno, sve je uzareno, sve je dubok bezdan, sve je sirina bez granica i medja, a onda se sve vracalo u obicne ljudske mjere, izokrenute ali prepoznatljive, kao u snu, osjecao sam sitnu ruku na svome ogromnom celu, i znao da je Tijanma, cuo sam njen sapat, i smijeh, Osmanov, vidio sam njihove glave kako se priblizavaju jedna drugoj, ne! - vikao sam, ubicu! - vikao sam, a kad je teska groznica prosla, ostao je mucan zamor u tijelu bez snage.

- Je li dolazio Osman? - pitao sam Tijanu.
- Jest. Svaki dan.
- Cuo sam kako se smije.
- Nisam ni znala kako je dobar covjek.

Dolazio je, nije to bolesna utvara moje groznice. Jesam li i sve ostalo zapamtio?

Nemoguce, moj uzareni mozak je sve izmislio, u strahu. Nemoguce! Ali se nisam usudio da pitam.

I Mahmut je dolazio, njega nisam zapamtio, nisam ga se bojao. Treci dan, kad sam dosao sebi, suzio je od srece.

- Hvala bogu, hvala bogu - saputao je, srecan.
- Je li dolazio Osman? - pitao sam i njega.
- Dolazio je. I Osman, i Mula Ibrahim, i moja zena, svi su dolazili.

Gledao me prijekorno sto sam odlazio, i odusevljeno, sto sam prezdravio. I sta cu u tom bijelom svijetu? Ljudi ko ljudi, kuce ko kuce. A covjeku su od svega najvazniji prijatelji. Bilo mu je pusto i tesko bez mene, izlazio je na drum, u polje, iako je znao da jos necemo doci, tako mu je bilo lakse, cinilo mu se da nam je blizi, a kad me bolest oborila, neprestano je sjedio nada mnom, ljut na mene. Sta mi je trebalo da trazim nevolju po tudjim zemljama? Ima je dosta i ovdje. Ako umrem, mislio je, sta ce on? I sta ce ova moja jadna zena sto je oci isplakala zbog mene, pa su je on i Osman satima tjesili. Doduse, njoj je lakse, mlada je, lijepa, udala bi se i lako i brzo, ali sta bi on? Dobrog prijatelja nije lako naci.

Za koga bi se udala? - mislio sam. Za Osmana? E pa, zao mi je, nece se udati ni za koga. Ziv sam, ovdje sam, i ostacu ovdje, ziv.

Za sebe je Mahmut rekao da nece ostati na ovom poslu, jedva je cekao da se Osman vrati, da mu preda magazu. Ne moze vise da izdrzi, dosadilo mu da sjedi na jednom mjestu, kao da je drvo, kao da je kamen. Skodi mu i nogama, mora vise da se krece, a voli i da se vidja s ljudima.

Sta je to sad?

Ovaj smijesni sanjar vise voli nesigurnost sa snovima nego sigurnost sa samocom. Divio se neobicnim poslovima, a zapali su ga najobicniji i najdosadniji. Dospio je dotle, da hrani macke i ganja miseve, on, koji je mastom letio po oblacima, i osjecao se prevaren, teze nego da je i dalje tavorio u bijedi, gajeci neostvarivu nadu.

Sad namjerava da gaji kanarince, to je ugodan posao, cist, lijep, zanimljiv, kanarinci vode ljubav, pjevaju i mnoze se. Toliko se mnoze, da ce od prodaje mladih dobro zivjeti.

A onda je zacutao, i rukom nemirno presao preko mrsavog lica.

- Nesto si precutao - opomenuo sam ga.
- Sta sam precutao?
- Ne znam. Tebe pitam.
- Sve glavno sam rekao. Drugo je nevazno.
- Sta je to nevazno?
- Pa to. Davao sam zito na veresiju. Osman se ljuti.
- Zasto si davao na veresiju?
- Zasto! Zima teska, a ljudi bez para, eto zasto. Platice, kad imadnu.
- Jesi li zapisao imena duznika?
- Zapisao sam. Gotovo sva.

Ne, nije on zapisao nijedno. Kako bi velikodusni bogatas, kakav je zaista bio u tom casu, zapisivao duznike?

Ne znam sta je to u njemu sto ga pokrece na neocekivane postupke. Je li to zelja za zahvalnoscu i postovanjem? Je li zelja za necim neobicnim: niko to nije ucinio, ucinice on. A mozda je i dobrota.

- I sta ces sad?
- Prodacu kucu.
- Koliko si vec puta prodavao kucu?
- Sad cu prodati.

On zna samo za sadasnji trenutak, ne pamti ono sto je bivalo, ne misli na sutrasnji dan. Upropascuje se svime sto ucini, i zlom i dobrom. Rekao je Osmanu da ce prodati kucu i namiriti manjak, nadajuci se da Osman nece na to pristati. Ali Osman nije Ahmet Sabo koji ima vise duse nego pameti. Briga Osmana za dusu! Pristao je, cak je trazio da se odmah proda. Mahmutova zena se slozila, grdeci Mahmuta dobrodusno: ostario, a nije sazrio. Sta moze!

- Lako je biti dobar na tudji racun - rekao je Osman i mirno primio novac, ali je njegova misao bila zauzeta drugim brigama.

Ispricao mi je kako su sahranili Sehagu. Otisli smo s njim zivim, a vratili ga mrtvog, u okovanom hrastovom sanduku.

Mnogo svijeta je doslo u veliku kucu da vidi okovanog i nevidljivog Sehagu, a vidio ga je samo kadija s pisarima i svjedocima, ucinio je cast mrtvom Sehagi svojom posljednjom posjetom, a sebi priredio ogromno zadovoljstvo, jer mu je mrtav neprijatelj sigurno miliji od zivog prijatelja. Izgledao je ozbiljan, ali mu je srce pjevalo, kao seva.

I Zafranija je dosao s kadijom. Mozda je i vjerovao onima koji vide, da je to Sehaga i da je zaista mrtav, ali se, za svaki slucaj, sasvim priblizio Sehaginu zutom licu, da bi se sam uvjerio, da bi pomirisao les, kao cvijet.

Svi su izrazavali saucesce njemu, Osmanu, i molili ga da prenese njihovo zaljenje Sehaginici, koja je pala u postelju zbog ove konacne nesrece. Osman se zahvaljivao, kadiji i Zafraniji najusrdnije. Cak je rekao kako se Sehaga, na samrti, sjetio svih svojih prijatelja i molio ih da mu oproste ako je koga uvrijedio, kao sto je i on svima oprostio.

Tesko onima koje je pomenuo, pomislio sam. Dobro sam znao Osmanovu kurjacku cud.

- Jesu li kadija i Zafranija krivi za Sehaginu smrt? - upitao sam Osmana.

Odgovorio je prijekornim pitanjem:

- Kako bi oni mogli biti krivi? Sehaga je umro od zalosti za sinom.
- Sam je rekao da je otrovan. Zvao te da ti ostavi u amanet osvetu.
- Bog s tobom, kakvu osvetu! Zvao me zbog poslova.

Rekao je to hladno, s ledenim i siljatim osmijehom.

Uvijek je na strazi, uvijek u odbrani: zatvorena tvrdjava.

Rekao sam mu to, a on se nasmijao:

- Kao i svako. I hvala bogu sto je tako. Na sto bismo licili da smo razvaljen obor. Neprijatelji su oko nas.

Da li mu je Sehaga zavjestao osvetu?

Ako jest, uskoro ce se rasprsnuti ovaj prividni mir.

Ko ce od njih biti brzi? Ko ce prvi optuziti Becira Tosku za jos jedan zlocin?

Ipak cu upitati Tijanu o onome sto mi se ucinilo da sam vidio. Nemoguce je, ali cu upitati. Lud sam sto o tome mislim, ali cu upitati.

Odgodio sam dok se u meni ne stisa strah.

Samo sam zelio da sto prije odem iz ove kuce.

Charmed · Malo ~ mače ~

A u mome dragom zavicaju opet su se razvili vojni barjaci i kupili ratni nameti. Ljudi su psovali sve ratove na svijetu, ali su placali danak i isli u vojsku.

Pobunili su se samo seljani iz Zupce. Otjerali su carske sluzbenike, i nisu dali ni namet ni ljude.

Ramiz nije uzalud sjedio u Zupci!

Moj dobri Mula Ibrahim, do kraja uplasen surovoscu ljudi, govorio je samo o vremenu i o zdravlju, pa i to tiho i oprezno, jer sve moze biti sumnjivo, i kad kazes da je vrijeme ruzno, i kad se pozalis da se ne osjecas dobro. Ali mene nije zaboravio. Nasao mi je jevtin stan, malen, ali nama dovoljan, i sluzbu djecjeg ucitelja, nikakvu drugu ne bih mogao prihvatiti. Ucim djecu citanju i pisanju, pokusavam da ih naucim dobroti, nadajuci se da ce u njima ostati stogod od mojih naivnih rijeci.

Medju djecom sjedi ponekad i Mahmut Neretljak, savijenih siljatih koljena, i cuteci, trlja bolesnu nogu, slusa, klima glavom, i ne znam da li potvrduje ili sumnja.

Narocito je pogruzeno klimao mrsavom glavom kad smo se vratili djeci, kao da sam trazio lijek medju njima, posto smo ispratili deset vezanih Zupcana na putu u tvrdjavu. Pored njih je isao bivsi austrijski zarobljenik, veseli Ferid, sa strazarima. Preuzeo je poslove pokojnog Avdage, ali ne i njegove navike. Dobio je svoje imanje, uselio se u kucu, istjerao zenu i svog bracnog zamjenika s petoro djece, postao muselim, i sad je zadobijenu pravdu placao surovoscu.

Zupcani su isli izmedju naoruzanih strazara kao da su zacudjeni: zasto ih vode? sta su ucinili?

Zene i rodjaci su ih pratili na odstojanju, cuteci.

A s Mejdana su vojnici odlazili u rat.

I njih prate majke, ocevi, sestre, djevojke. Placu, ili cute ubijeno.

Berber Salih s Alifakovca stoji po strani. Je li saznao istinu o sinovima, ili se jos nada?

Koji ce poginuti od ovih sto odlaze? I gdje? U dunavskim mocvarama? U besarabijskim sumama? Na dalekim nepoznatim poljima?

Gledao sam, ozaloscen. Je li medju njima neki Ahmetaga Misira, koji je postao aga, i platice to tudjom i svojom glavom? Gdje je ljutiti telal Hido koji bjezi od sirotinje? Je li neki drugi Ibrahim Paro utekao od svojih zena? Jesu li ovdje sinovi nekog drugog berbera Saliha s nekog drugog Alifakovca, je li Husein Pismis, Smail Sovo, Avdija Suprda?

Svejedno kako im je ime, sudbina im je ista.

Svejedno da li su tuzni ili lazno veseli, nece se vratiti. Ni moji drugovi nisu se vratili. Izginuli su, svi.

Hoce li i ova moja djeca ici tim istim zalosnim putem, kad odrastu?

Hoce li zivjeti glupo kao i njihovi ocevi?

Vjerovatno hoce, ali u to necu da vjerujem.

Necu da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje.

Charmed · Malo ~ mače ~

Dopuna:

Na samom pocetku ove teme nacicete "Dervis i Smrt" , a od strane 3 je "Tvrdjava" .

Da bi znali dokle ste stigli evo malog Prirucnika za Tvrdjavu:

1. Dnjestarske mocvare - strana 3
2. Tuga i smijeh-strana 3
3. Sreca, ipak-strana 3 i 4
4. Neprijateljska zemlja-strana 4
5. Prazan prostor-strana 4
6. Cudno ljeto-strana 4
7. Mrtvi sin-strana 5
8. Junak koji se boji usamljenosti-strana 5
9. Djecije svirale-strana 5
10. Mladic cista srca-strana 5
11. Necu da mislim na Ramiza-strana 6
12. Tuga i bijes-strana 6
13. Otmica-strana 6 i 7
14. Moc ljubavi-strana 7
15. Otac i sin-strana 7
16. Nadgrobni natpis-strana 7 i 8
17. Vjecni tragac-strana 8
18. Smrt u Venediku-strana 8
19. Tvrdjava -strana 9

Ko nije procitao evo mu prilike.
Uzivajte Wink

dialeksa · Početnik Domaćeg.de

Mesa Selimovic je trebao da dobije Nobelovu nagradu za knjizevnost. GENIJE

sasaklaric · Početnik Domaćeg.de

dobar je meša!
o njemu sam pričao na maturi!

nevenanovovic · Početnik Domaćeg.de

pozdrav svima.jel moze mala pomoc vezana za roman tvrdjava?tema sutrasnjeg pismenog je:ljubav i prijateljstvo kao osnova romana ..e sada,sa obzirom da nisam stigla procitati knigu do kraja bas i ne mogu da shvatim ovu temu prijateljstva..tokom citanja sam zakljucila da sabo zapravo i nema istinskog prijatelja,mozda grijesim :)trebala bih pomenuti neretljaka,osmana,mulu ibrahima isl , a stvarno ne znam u kom kontekstu..svaka pomoc je dobrodosla :)hvala

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Tišina magli i mesečina

Iako je dvadesetak godina objavljivao pripovetke, eseje, čak i romane, bio je nezapažen. Čitaocima je bio nepoznat, a kritičarima nezanimljiv. A onda je napisao roman "Derviš i smrt" i - sve se promenilo.

Bilo je to 1966. godine. Meša Selimović više nije bio mlad, i to već odavno, pa je ovu munjevitu promenu u životu, preobražaj neprimećenog u najomiljenijeg pisca u zemlji, primio s mirnoćom koju čoveku donosi životno iskustvo. "Derviš i smrt" dobio je sve najveće tada postojeće nagrade, priključen je nizu naših najvećih romana, odmah iza "Nečiste krvi" Bore Stankovića, "Seba" Miloša Crnjanskog i "Na Drini ćuprija" Ive Andrića, a on sam predložen za Nobelovu nagradu.
Zašto smo se baš sad setili svega ovoga? Zato što se ove godine obeležava stogodišnjica rođenja Meše Selimovića, a jubileji su, zar ne, dobar povod za uspomene.

Mucavi početak

Počeo je, kao i mnogi, stihovima. U drugom razredu gimnazije, u današnjem šestom osnovne škole, napisao je pesmu o tužnoj sudbini ptice zatvorene u kavezu. Srećan što je uspeo da oponaša Vojislava Ilića, kome se tada divio, pokazao je pesmu starijoj sestri. Ona ga je pohvalila, po njenom izrazu lica videlo se da ne misli to što govori, i posavetovala ga da se mane poezije zato što, kazala je, pesnici umiru rano od tuberkuloze. I sledeći školski radovi bili su pod uticajem pisaca koje je čitao. Na primer, sećao se Meša jedne priče o staroj Ruskinji, emigrantkinji, koja umire dok svira na klaviru za vreme prikazivanja filma o nekoj strasnoj ljubavi dvoje mladih.
Oduvek je mnogo čitao.
"To je bila neutoljiva glad: često me i zora zaticala s knjigom. U kući smo imali divnu, veliku, lijepo uređenu biblioteku, i ja sam sve svoje slobodno vrijeme, osim igranja, koristio za čitanje. Tako je najviše stradalo učenje, mada sam bio dobar đak, iako mi je u školi bilo dosadno", sećao se Meša Selimović. U završnom, četvrtom razredu gimnazije, znači u petnaestoj godini, pročitao je sabrana dela Fjodora Dostojevskog. "Zaprepastila me ta čudesna literatura koja mi je otkrila neslućeni i nepoznati svijet tajni ljudske duše, toliko isprepleten i toliko čaroban, da sam ostao zabezeknut. Poslije sam se Dostojevskom vraćao neprestano."
Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Tuzli, u Bosni i Hercegovini, u čijem se naselju Tušanj rodio. Selimovići su bili jedna od tri bogatije porodice u ovom rudarskom kraju.
"Sve ostalo su bili siromasi sa mnogo djece i sa malim nadnicama, pravi proleteri koji, osim svojih ruku, ništa drugo nisu imali. Najupečatljivija i najuzbudljivija knjiga iz mladosti bila mi je Zolin "Žerminal". Pokušao sam da ga čitam tušanjskim rudarima, jer je ta knjiga o njima. Slušali su kratko i prezrivo odmahnuli rukom, rekavši ružnu riječ."
Pre romana "Derviš i smrt" Meša Selimović je objavio kjigu pripovedaka "Prva četa" i romane "Tišine" i "Magla i mjesečina". Prvi kritičar "Tišina" javio se dugo nakon objavljivanja romana. Napisao je:"Pisac "Tišina", M. Selimović je veoma pismen, ali, na žalost, bez ikakva talenta." Meša Selimović se ponadao da će uspeh "Derviša" svratiti pažnju javnosti i na njegova prethodna dela, a i da će kritičari gledati na njih u svetlu izvrsnog "Derviša". To se, istina samo delimično, i desilo: kritičari su se zainteresovali za njegove ranije radove, ali su otvoreno poricali njihove vrednosti.
"A ja sam naivno mislio," zapisao je Selimović , "da sam osvojio pravo da kritika da prednost mojim boljim djelima i ako ne da zanemari ona koja sam prevazišao, a ono bar da da više prostora zrelima. Tako su "Tišinine" grijeh mog početka, i ostale bi u oku svakome i kada bih ne znam šta napisao. Pa, neka ih, bez tog mucavog, nesigurnog započinjanja, ne bih mogao učiniti ništa. Ne možemo odmah učiniti drugi korak."

Smrt brata

Priprema tog drugog koraka, posle koga je Selimović postao jedan od najboljih pisaca sa ovog prostora, počela je mnogo pre ideje o "Dervišu".
"Krajem 1944. godine strijeljan je u Tuzli moj najstariji brat, partizan, oficir komande Tuzlanskog vojnog područja, presudom vojnog suda Trećeg korpusa," naveo je Meša Selimović na početku svoje priče o "Dervišu i smrti". Osuđen je, kako je pisalo na oglasima polepljenim po Tuzli, zato što je iz magacina Glavne uprave narodnih dobara uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice. Te stvari su mu bile potrebne zato što je očekivao svoju ženu koja je čudom preživela koncentracioni logor, a njegov nameštaj iz stana su odnela ustaše. Osuđen je najstrožom presudom zato što je iz poznate partizanske porodice, što znači da je streljan ne toliko zbog nameštaja, nego zato što je iz porodice koja je dala sedam partizana. Brat je Meši, preko šofera koji ga je vozio na streljanje poručio da je nevin. "Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drugačije. Taj nevjerovatan, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice. I nije riječ o smrti nekog od nas, na to smo bili spremni, sedmero nas je bilo u revoluciji, već o tako užasnoj nepravdi, bez razloga i smisla."
Činilo mu se da se revolucija, kojoj je bio privržen, okrenula protiv njega. Osećao je potrebu da tu privatnu priču, osećaj pojedinca razočaranog u ono u šta je verovao, prenese na hartiju. Međutim, što je više mislio na ubijenog brata, to je u sebi nalazio manje snage da piše o njemu.
"Tada sam video da sam nezreo i zanatski nesposoban da iskažem tako složenu materiju, nesagledivu i neuhvatljivu za moje diletantske mogućnosti. Zato sam, s upornošću za koju nisam znao da postoji u meni, počeo da se pripremam da jednom, kad bilo u životu uradim taj posao koji je sve više postajao moja opsesija."
Pisao je i brisao, bacao napisano pa počinjao iznova, i tako godinama. Da bi napisao dobar roman, pisac mora, shvatio je "neprestano da drži bezbroj činjenica u glavi, bezbroj veza, bezbroj događaja, vodeći računa o sklopu dijelova, o dosljednosti likova, o mjeri i srazmjeri, o fabuli i ideji, o ritmu pojedinih rečenica i cjeline, o prvom i drugom planu, o glavnim i sporednim ličnostima i o bezbroj drugih stvari, međusobno toliko povezanih da se često ruši sve ako je pogrešno urađen jedan dio."
Dva romana, "Tišina" i Magla i mesečina", i nekoliko većih pripovedaka koje je napisao dok je pokušavao da u roman pretoči priču o svom bratu, poslužili su mu, kako je rekao, kao dosta dobra vežba. Nakon "Magle i mesečine", osetio je da su njegova lična osećanja dobila razmeru univerzalne teme, teme koja je bila i njegova i svačija, i da je sada spremna za roman.

Ljubav i tragedija

Roman "Derviš i smrt", knjigu svog života, završio je četiri godine nakon toga. Svoju priču "o odnosu i sukobu između ideologije i ozleđenog pojedinca", kako je opisao temu romana, Meša Selimović je preneo na derviša Nerudina, intelektualca, koji je nakog kratkog ratovanja i prve, promašene ljubavi, našao utočište u veri. Te okolnosti su razlog sukoba, raspolućenosti čoveka između vere i slobodnog izbora da odlučuje, između mirenja i pobune, slobode i neslobode - ukratko, svega onoga što je osećao Meša Selimović kad je saznao da je njegovog brata ubilo ono u šta je verovao.
Sve kritike o "Dervišu" bile su pohvalne, osim tri. Jedna od njih je ujedno bila i prva - barem ju je on doživeo kao lošu. Kritičarevu ocenu da je "Derviš" najbolje što je Selimović do sada napisao, odnosno poređenje novog dela sa prethodnim, pisac je protumačio kao "najsigurniji način diskreditovanja", dok ga je posebno povredilo što je temu romana kritičar protumačio kao istraživanje korena muslimanstva.
"Ja sam htio da napišem roman o ljubavi, roman o tragediji čovjeka koji je toliko indoktriniran da dogma kojoj služi postane suština njegovog života", oblasnio je, napomenuvši da "Nurudin čini pogrešan izbor i polazi krivim putem", pa su zato "u oštar sukob došča prihvaćena vjerovanja i ljudska osjećanja."
Da i sledeći njegov roman, "Tvrđava", ne bi bio pogrešno shvaćen, Selimović je uradio nešto što se retko kad radi; napisao je objašnjenje, neku vrstu uputstva za čitanje.

Bekstvo iz tvrđave

Glavni lik "Tvrđave", Ahmet Šabo, pisar i pesnik, gubi posao zbog nekoliko neopreznih reči izgovorenih na nekom skupu. Teška su vremena, malo ko može da mu pomogne. Jedina ponuda podrazumeva da se odrekne svojih moralnih načela i da postane šrafčić u prljavoj mašineriji vlasti. Ahmet Šabo odoleva, umnogome zahvaljujući podršci voljene žene.
Dakle, da ne bi bilo nesporazuma, Selimović je u uvodu objasnio da je "Tvrđava" pandan "Dervišu i smrti" i da je svaki čovek tvrđava, svaka zajednica, država, ideologija.
"Glani junak romana, Ahmet Šabo, želi da nađe most do drugih ljudi, da izađe iz tvrđave, jer zna, razdvaja nas i uništava mržnja, održaće nas samo ljubav, ili makar vjera da je sve mogućno ma kakvo sporazumijevanje među pojedincima i zajednicom. Vođen tom vjerom i željom, on ostaje vedar i moralno čist."
Da li zbog Selimovićevog objašnjenja, ili zbog nečeg drugog, tek, nijedan kritičar nije pogrešno protumačio priču o Ahmetu Šabu.
Uvod u "Tvrđavu" Selimović je završio najavom da namerava da napiše roman o našem savremenom životu. To je bilo "Ostrvo". Priča o dvoje starih ljudi na ostrvu, kao simbolu izdvojenosti i usamljenosti, imala je puno psiholoških činilaca što se dopalo i kritičarima i čitaocima. Međutim, malo je nedostajalo da ne bude objavljen. Izdavač, koji je želeo da objavi novi Selimovićev rukopis, saopštio je piscu, i to tek nakon dugog neobjavljivanja i tek pošto se i sam pisac zainteresovao za svoje delo, da su dva poslednja poglavlja politički nepodobna, pa da zato neće da objavi delo. Selimović je rukopis romana odneo drugom izdavačn, i ne zadugo "Ostrvo" se našlo u knjižarskim izlozima.
Sledeći roman "Krug", Meša Selimović nije uspeo da završi. Preminuo je 1982. godine. U jednom od poslednjih intervjua, objavljenom u "Večernjim novostima", rekao je:
"Mislim da sam u svojim delima bio, koliko to čovek i pisac može da bude, istinit i prema sebi i prema onima koje volim i koje ne volim."

Izvor: Sonja Ćirić, "Politikin zabavnik" 3038/2010

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Zašto radim ono u šta ne vjerujem

Oduvijek sam sumnjičavo prilazio gotovo svim zapisima o vlastitom životu, dnevnicima, autobiografijama, samokazivanjima o sebi, jer u pisanju o sebi, kao namjera ili nesvjesno popravljanje, javila se želja da se uljepša vlastiti život, da se prikrije neka svoja ima ili da joj se umanji težina, da se nađe opravdanje nekom ružnom postupku, da se istakne neka neuočena ili nepostojeća osobina: čovjek i nesvjesno ispravlja svoje uspomene, idealizujući ljude koji su mu dragi, potiskujući ili potpuno zaboravljajući one koji su mu neugodni.
Osim toga, moj život je prilično ravan, zanimljiv samo za mene, i sva moja sjećanja su samo moja, društveno prilično nevažna; nikad nisam bio u položaju koji bi mogao znatnije i šire da utiče na istoriju, uvijek sa bio jedan od mnogih učesnika u istorijskim zbivanjima.
Zbunilo me je i jedno tužno pismo i gotovo zauvijek otrgnulo i od Uspomena i od pisanja uopšte. Pisala mi ga je djevojčica Sabiha, učenica IV razreda osnovne škole u jednom našem malom mjestu:
"Druže Selimoviću, želim s tobom da se dopisujem, jer sam čula da si dobio roman pohvalu. Meni je bilo drago što si dobio taj roman. Pa ti želim i u idućoj godini. Da te pitam kako ti je u školi. Meni je dobro pa i ja sam dobra učenica. Ja sam sada četvrti razred osnovne škole u G. Želim da mi napišeš šta sve učite u osnovnoj školi. Pitam te kako si mi i kako tvoji ukućani. Ja imam tri brata i četiri sestre, a ja sam peta. Jednom mi je bratu ime E., drugom M., jednoj mi je sestri ime M., ona je završila osnovnu školu i srednju školu sa odličnim. Ali se je ona udala. Drugoj mi je sestri ime A., trećoj mi je ime Š., a četvrtoj E. Ona je najmlađa i ide u prvi razred osnovne škole. Dva su mi brata oženjena, a treći će sad u maju da završi zanat. Želim ti dugo učenje, drugarica Sabiha, IV/b razred osnovne škole. Želim da mi odmah odgovoriš i hoću sa tobom da se dopisujem."
Na poslednjoj stranici pisma Sabiha je nacrtala svoju ruku.
Dugo nisam mogao da zaspem te noći pošto sam dobio pismo.
Užasnulo me je saznanje da moja draga Sabiha, učenica IV razreda osnovne škole, nema pojma ni šta je to književnik ni šta je roman ni šta je književna nagrada. Sabiha za mene misli da sam još učenik osnovne škole, kao i ona, i da sam kao nagradu za dobro učenje dobio nekakav roman koji se zove "Derviš i smrt", a ona nije, iako je odlična učenica. Želi mi dugo učenje, jer njeno neće biti dugo: poslije završenog četvrtog razreda srednje škole zaposliće se ili u polju, ili oko stoke, ili kao nekvalifikovani radnik u nekom preduzeću, ako bude imala sreće, kao i njena sestra, koja je završila odličnim uspjehom, "ali se je ona udala": nije joj pomoglo što je bila odlična učenica, u višu školu nije mogla. Htjela bi da se dopisuje sa svojim kolegom, vjerovatno je pusto i tužno u njenoj kasabi, a ona je nemirnija i radoznalija od druge djece i, eto, pokušala je da se prokljuca iz tvrde provincijske opne. Nacrtala je i svoju dječiju ruku koja je izvršila takvo čudo da zna napisati misli i riječi. Uskoro će možda i to zaboraviti, a ako ne zaboravi i ostane u njoj prazna želja da ne stane na tački do koje je doprla, znaće da je nesrećna.
Pa za koga ja to pišem? - upitao sam se zgranut. Sabiha nikad nije uzela niti je vidjela, a vjerovatno nikada neće ni vidjeti, ni moj ni neki drugi roman. Kao što neće vidjeti ni mnogi drugi, seljaci, nepismeni, zaposleni u inostranstvu, gledaoci TV kvizova, većina vozača automobila, ljudi sa konferencija, domaćice zaprepašćene cijenama, pijanci, i ko bi znao ko sve još ne. Takvih, stvarno nepismenih, u Jugoslaviji ima oreko 20.000.000: oni ne znaju ni za naše knjige, ni za nas, ni za naše probleme.
Kako uspijevamo da zaboravimo gorku istinu i grubu stvarnost, i Sabihinu ruku i vakuum u kojem živimo, i laž kojom se branimo. I za koga pišemo?
Drugi razlog što pišem "Sjećanja" je sitan, ali je sušta istina da su mnogi naši postupci, pa i veoma krupni, motivisani nevažnim razlozima. Prije dvije godine posjetio me je jedan mladi novinar, uputila ga redakcija da zapiše razgovor sa Ivom Andrićem, Milošem Crnjanskim, Mihailom Lalićem i sa mnom. Pristali smo, Crnjanski, Lalić i ja (Andrić je odbio). Razgovarali smo dugo i srdačno, o svemu, a najviše o našim životima. Mladi kolega je sve marljivo zabilježio, uzeo mi je desetak fotografija, i nakon izvjesnog vremena poslao mi je dvadeset i pet stranica prekucanog teksta, radi autorizovanja, s molbom da odgovorim na još neka pitanja, jer mu je potrebno oko trideset stranica. Učinio sam i to. Poslije nekoliko mjeseci Miloš Crnjanski mi je ispričao kako je pitao redakciju zašto ni poslije toliko vremena nije objavljen razgovor koji je sa njim vodio njihov novinar. Tada mu je neko mirno i učtivo objasnio da će taj zapisani razgovor, kao i drugi, s Lalićem i Selimovićem, biti objavljeni poslije naše smrti. Zadivila me je sistematičnost i praktičnost tih ljudi koji su željeli da prekinu s ružnom praksom da čitulje pišu na brzinu, preko noći, i odlučili da pravovremeno pripreme cjelovite, autentične, čak autorizovane materijale za tužni trenutak smrti ljudi o kojima će se tek tada saznati da su bili zaslužni za domovinu. Ne znam da li su drugovi novinari željeli da te pripremljene čitulje objave što prije, mada ne vjerujem, jer sam sa njima u najboljim odnosima; pa ipak, važno je da su oni spremni, sve ostalo je na nama. Ja, doduše, još ne mislim na smrt, ali se slažem sa ljudima od reda da ništa ne treba ostavljati slučaju i da sve valja svršiti na vrijeme. Osim toga, zar nije bolje da ja sam o sebi, dok sam živ, napišem ono što znam, nego da drugi, kada umrem, pišu o meni ono što ne znaju, a ja živ u grobu da se pojedem što nikome ne mogu da odgovorim po zasluzi. A volim i čiste račune: zar nije bolje da pišem o sebi dok sam živ i tako da svakome dadnem priliku da mi prigovori zbog eventualnih netačnosti: tako, evo, nudim "Sjećanja" na provjeru.
Postoji i jedan izravan povod za ovo sjećanje. Pripremajući za Izdavačko preduzeće "Svjetlost" izbor kritika o mojim književnim djelima ("Kritičari o Meši Selimoviću"), prof. Razija Lagumdžija me zamolila da napišem avoju autobiografiju za tu knjigu. Pristao sam na taj prijateljski prijedlog i napisao "Sjećanja" izmjenivši i proširivši razgovor s mladim novinarem.

Meša Selimović

SANDZO_BOY · Početnik Domaćeg.de

mesa...
nije neki pisac

carmen90 · Upućeni član

Mesa kao da zivi hiljade zivota svih nas koji ne umemo zivot objasniti. On glasno govori ono sto mi tiho mislimo....Njegove knjige su istina, zivot i covek....dusa, sustina, pocetak i kraj...