Biografije ....

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

Ivo Andric 1892-1975

Bosanskohercegovački novelist, pisac kratkih priča, romansijer, esejist, pjesnik, član SANU i dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1961.) za roman Na Drini ćuprija. Ivo Andrić rođen je 9. listopada 1892. u Dolcu u blizini Travnika u Bosni (tada pod vlašću Austro-Ugarske) od oca Antuna Andrića, podvornika i majke Katarine Andrić rođene Pejić. Stjecajem okolnosti, iako su njegovi roditelji Sarajlije, Andrić je rođen u Dolcu jer je njegova majka u to vrijeme boravila kod rodbine u Dolcu. Očeva obitelj desetljećima je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila zlatarskim zanatom. Osim bavljenja istim poslom Andrićevih je vezivala zla kob tuberkuloze: mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su ovoj bolesti u mladosti, a sam Andrić bez oca je ostao kao dvogodišnji dječak.

Suočavajući se s besparicom, Katarina Andrić svoga jedinca daje na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšiku u Višegrad. Andrić u Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje se 1903. godine upisuje u Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Za gimnazijskih dana, Andrić počinje pisati poeziju i 1911. godine u listu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu U sumrak. Kao gimnazijalac, Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik je naprednog nacionalističkog pokreta Mlada Bosna i strastveni je borac za oslobođenje južnoslavenskih naroda od Austrougarske monarhije. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Andrić se u listopadu 1912. godine upisuje na Mudroslovni fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U Zagrebu posjećuje salone, druži se sa zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega posebno veliki upliv imati dvadeset godina stariji Matoš. Naredne godine prelazi u Beč gdje sluša predavanja iz povijesti, filozofije i književnosti. Bečka klima mu ne prija i Andrić zbog osjetljivih pluća često boluje od upala. Stoga se obraća za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupoviću, i već naredne godine prelazi na Filozofski fakultet u Kraków. Tu intenzivno uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Cijelo vrijeme piše pjesme, a u lipnju 1914. Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje njegovih šest pjesama u prozi u knjizi Hrvatska mlada lirika.

Dana 28. lipnja 1914. na vijest o sarajevskom atentatu i pogibiji nadvojvode Franza Ferdinanda napušta Kraków. Odmah po dolasku u Split, sredinom srpnja, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do ožujka 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice u mraku samice intenzivno piše pjesme u prozi. Nakon izlaska s robije, Andrić biva protjeran u progonstvo u Ovčarevo i Zenicu gdje ostaje sve do ljeta 1917. Zbog ponovno aktivne bolesti pluća odlazi na liječenje u Zagreb u Bolnicu Milosrdnih sestara - stjecište hrvatske inteligencije koja se klonila sudjelovanja u ratu, na strani Austro-Ugarske. Tu Andrić zajedno s Ivom Vojnovićem dočekuje opću amnestiju i aktivno se uključuje u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno, dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom Ex Ponto biti objavljena u Zagrebu 1918. godine s predgovorom Nika Bartulovića. U Zagrebu ga i zatiče slom Austro-Ugarske, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima koji neposredno prethode ujedinjenju, Andrić u tekstu Nezvani neka šute objavljenom u zagrebačkim Novostima, oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum.

Nezadovoljan atmosferom u Zagrebu, Andrić ponovo moli pomoć dr Tugomira Alaupovića i već početkom listopad 1919. godine počinje raditi kao činovnik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Sudeći prema pismima koja piše prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on intenzivno sudjeluje u književnom životu glavnog grada, družeći se s piscima koji se okupljaju oko kavane Moskva. Već početkom 1920. godine Andrić započinje svoju vrlo uspješnu diplomatsku karijeru u veleposlanstvu u Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pjesama u prozi Nemiri, a izdavač S. B Cvijanović iz Beograda tiska pripovjetku Put Alije Đerzeleza.

U jesen 1921. godine Andrić je postavljen za činovnika u Generalnom konzulatu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bucureştu, a iste godine započinje suradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujući u broju 8 priču Ćorkan i Švabica. Godine 1922. premješten je na rad u konzulat u Trstu. Tijekom te godine tiska još dvije pripovjetke (Za logorovanja i Žena od slonove kosti), ciklus pjesama Šta sanjam i šta mi se događa i nekoliko književnih prikaza. Početkom 1923. godine on je vicekonzul u Grazu. Budući da nije završio fakultet, prijeti mu otkaz u Ministarstvu vanjskih poslova. Između mogućnosti da fakultet završi državnim ispitom ili obranom doktorata, Andrić bira drugu mogućnost i u jesen 1923. godine upisuje se na Filozofski fakultet u Grazu. Te godine Andrić je objavio nekoliko pripovjetki od kojih se neke uvrštavaju među njegova najznačajnija prozna ostvarenja: Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi, U musafirhani i Dan u Rimu. U lipnju 1924. godine u Grazu je obranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Dana 15. rujna, pošto je obranio doktorat, stječe pravo na vraćanje u diplomatsku službu. Krajem godine prelazi u Beograd u Političko odjelenje Ministarstva vanjskih poslova. Iste godine pojavljuje se Andrićeva prva zbirka priča u izdanju Srpske književne zadruge u koju, pored nekih već objavljenih u časopisima, ulaze i nove – U zindanu i Rzavski bregovi.

Na prijedlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, godine 1926. Ivo Andrić biva primljen za člana Srpske akademije nauka i umjetnosti, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje pripovjetke Mara milosnica i Čudo u Olovu. U listopadu biva postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseilleu. Naredne godine tri mjeseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu, a gotovo svaki slobodni trenutak provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu Ministarstva vanjskih poslova proučavajući povijesnu građu o Bosni s početka 19. stoljeća i čitajući korespondenciju Pierrea Davida, francuskog konzula u Travniku. U proljeće 1928. godine premješten je na dužnost vicekonzula u veleposlanstvu u Madridu. Te godine objavljuje priče Olujaci, Ispovijed i Most na Žepi. Sredinom naredne godine prelazi u Bruxelles, na mjesto sekretara veleposlanstva, a u Srpskom književnom glasniku pojavljuje se njegov esej Goja. Već 1. siječnja 1930. godine u Ženevi počinje raditi kao sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda. Te godine objavljuje esej o Simonu Bólivaru, priču Kod kazana i tekst Učitelj Ljubomir. U Beogradu 1931. godine izlazi i druga knjiga pripovjetki u kojoj se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u cijelini tiskaju Anikina vremena, a u kalendaru-almanahu sarajevske Prosvjete pojavljuje se putopis Portugal, zelena zemlja.

Godine 1932. Andrić objavljuje pripovjetke Smrt u Sinanovoj tekiji, Na lađi i zapis Leteći nad morem. U ožujku 1933. godine vraća se u Beograd kao savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova. Iako intenzivno piše, ove godine objavljuje samo pripovjetku Napast i nekoliko zapisa. Iste godine, 14. studenoga pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija mogućnost da njegove pjesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike: ...Ne bih nikada mogao sudjelovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pjesnici samo zato što su ili druge vjere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje vjerovanje od jučer nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne mijenjaju. Naredne godine unaprijeđen je za savjetnika 4. grupe 2. stupnja Ministarstva vanjskih poslova. Postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovjetke Olujaci, Žeđ i prvi dio triptiha Jelena, žena koje nema. Postaje načelnik političkog odjeljenja Ministarstva vanjskih psolova 1935. godine i stanuje u hotelu Excelsior. Objavljuje pripovjetke Bajron u Sintri, Deca, esej Razgovor s Gojom i jedan od svojih značajnijih književnopovijesnih tekstova - Njegoš kao tragični junak kosovske misli. Naredne godine Srpska književna zadruga tiska drugu knjigu Andrićevih pripovjetki koja, među onima koje su objavljivane u časopisima, sadrži još i priče Mila i Prelac te Svadba. Andrićeva diplomatska karijera ide uzlaznom linijom i on u studenome 1937. godine biva imenovan za pomoćnika ministra vanjskih poslova. Te godine dobija i visoka državna odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog zapovjednika obnovljene Poljske i Orden velikog časnika Legije časti. Iako okupiran diplomatskom službom, Andrić tijekom ove godine objavljuje priče Trup i Likovi, a iste godine u Beču, prikupljajući građu o konzulskim vremenima u Travniku, u Državnom arhivu proučava izveštaje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine - Paula von Mitesera i Jakoba von Paulitscha. Početkom 1938. godine pojavljuje se prva monografija o Andriću iz pera dr Nikole Mirkovića.

Diplomatska karijera Ive Andrića 1939. godine doživljava vrhunac: prvog travnja objavljeno je priopćenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. travnja, a 19. travnja predaje akreditive kancelaru Raicha - Adolfu Hitleru. U jesen, kada su Nijemci okupirali Poljsku i mnoge znanstvenike i pisce odveli u logore, Andrić intervenira kod njemačkih vlasti. Političari u Beogradu, međutim, ne računaju baš uvijek na svoga veleposlanika i mnoge kontakte s njemačkim vlastima održavaju mimo Andrića. Pisac i u takvim okolnostima objavljuje: pripovjetka Čaša te zapisi Staze i Vino izlaze u Srpskom književnom glasniku tijekom 1940. godine. U rano proljeće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku: ...Danas mi u prvom redu službeni, a zatim i osobni mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što prije povučen sa sadašnjeg položaja... Njegov prijedlog nije prihvaćen i 25. ožujka u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije nazoči potpisivanju Trojnog pakta. Dan poslije bombardiranja Beograda, 7. travnja, Andrić s osobljem veleposlanstva napušta Berlin. Potom odbija ponudu njemačkih vlasti da ode u sigurniju Švicarsku, ali bez ostalih članova ambasade i njjihovih porodica. Andrić bira povratak u okupirani Beograd. U studenome je umirovljen, ali odbija primati mirovinu. Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod odvjetnika Brane Milenkovića. Dolaskom nacističkih vlasti odbija potpisati proglas srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Također odbija da Srpska književna zadruga za vrijeme dok narod pati i strada objavi njegove pripovjetke. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo Travničku kroniku, a krajem 1944. godine okončava i Na Drini ćupriju. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko mjeseci po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman Gospođica.

Prve posljeratne godine postaje predsjednik Saveza književnika Jugoslavije i potpredsjednik Društva za kulturnu suradnju sa Sovjetskim Savezom i vjećnik III. zasjedanja ZAVNOBIH-a. Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan član SANU. Te godine objavljuje pripovjetke Zlostavljanje i Pismo iz 1920. godine. Sljedeće godine postaje član Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje Priču o vezirovom slonu, nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu, a 1948. godine prvi puta će biti tiskana Priča o kmetu Simanu. Narednih nekoliko godina vrlo aktivno bavi se javnim poslovima, drži predavanja, govori na javnim skupovima, kao član različitih delegacija putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku i Kinu. Objavljuje uglavnom kraće tekstove, odlomke pripovjedaka, priče Bife Titanik (1950), Znakovi (1951), Na sunčanoj strani, Na obali, Pod Grabićem, Zeko (1952), Aska i vuk, Nemirna godina, Lica (1953). Godine 1954. postaje član Komunističke partije Jugoslavije, te prvi potpisuje Novosadski dogovor o hrvatskosrpskom književnom jeziku. Te godine tiska u Matici srpskoj Prokletu avliju, a pripovjetka Igra objavljuje se 1956. godine.

Godine 1958. u šezdesetšestoj godini života, Ivo Andrić se vejnčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju - Milicom Babić, kostimografkinjom Narodnog kazališta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića. Sa ženom se seli u svoj prvi stan - u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te godine objavljuje pripovjetke Panorama, U zavadi sa svetom i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu Zuke Džumhura Nekrolog jednoj čaršiji. Godine 1963. kod Udruženih izdavača (Prosveta, Mladost, Svjetlost i Državna založba Slovenije) izlaze prva Sabrana djela Ive Andrića u deset tomova. Naredne godine (9164.) boravi u Poljskoj gdje u Krakówu biva promoviran u počasnog doktora. U ožujku 1968. godine Andrićeva žena Milica umire u obiteljskoj kući u Herceg Novom. Narednih nekoliko godina Andrić nastoji svoje društvene aktivnosti svesti na najmanju moguću mjeru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i toplicama na liječenju.

Djela su mu doživjela mnogobrojna izdanja. Prevođen je gotovo na sve evropske jezike i u mnogim zemljama Afrike i Azije. Savez književnika i Udruženje izdavačkih poduzeća i organizacija SFRJ dodijelili su mu 1956. godine Povelju za životno djelo. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961., a cijeli iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dijela bibliotečnom fondu Bosne i Hercegovine. Dok je nagradu AVNOJ-a dobio 1967. godine. Preminuo je 13. ožujka 1975. godine u Beogradu u 83-oj godini života.

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

Hans Christian Anderesen 1805. - 1875.

Danski književnik rođen 2. travnja 1805. u gradiću Odenseu. U Danskoj se smatra tvorcem danske realistične proze. Njegova djela prevedena su na više od 80 jezika i bila su nadahnuće za stvaranje mnogih kazališnih djela, baletnih predstava, filmova, skulptura i slika. Hans Christian Andersen bio je sin siromašnog postolara i majke koja je poslije smrti muža morala raditi kao pralja. Mučno se probijao do književne afirmacije. U četrnaestoj godini Andersen se, bez redovnog školovanja i bez igdje ičega, zapućuje u Kopenhagen kako bi izučio kazališnu školu s baletom i pjevanjem. No uskoro ga otpuštaju kao potpuno nedarovitog.

Uz pomoć pokorvitelja, direktora Kraljevskog kazališta, Jonasa Collina (za kojeg je radio dok se školovao) uspijeva završiti školovanje i studij na sveučilištu. U početku piše prozna i pjesnička djela, a nešto kasnije počinje svoja čuvena putovanja. Najprije po domovini, a onda i izvan domovine, gotovo po svim europskim zemljama, a naročito po Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Putovao je također i po Aziji i Africi sve vrijeme stvarajući nova djela. Nakon života ispunjenog bogatim kniževnim radom i putovanjima Andersen umire 4. kolovoza 1875. u Kopenhavnu (Kopenhagen) kao počasni profesor i počasni građanin Odensea.

Njegovo prvo uspješno djelo bilo je: Šetnja od Holmenskog kanala do istočne točke otoka Amagera iz 1829. godine. No, tek je roman Improvisatoren (Improvizator, 1835.), koji je napisao nakon putovanja po Italiji, oslikavajući u njemu borbu mladog pisca za afirmaciju, uz bogate opise talijanskog narodnog života izazivalo divljenje i odmah bilo prevedeno na nekoliko stranih jezika. Međutim, kad su se pojavile njegove danas čuvene bajke publika i kritika na to su obratile jako malo pažnje. Premda su one najbolje što je Andersen napisao i zbog čega je ušao među najomiljenija imena svjetske književnosti. Kao ni njegovi romantičarski romani, tako ni njegovi dramski radovi nemaju niti veće izražajnosti niti veće vrijednosti.

Andersenove priče ili bajke bile su u početku živa i dopadljiva prepričavanja onoga što je čuo u djetinstvu, a kasnije ih je i sam stvarao. U njima se fantastično, legendarno i mitsko stapa s neposrednim, zbiljskim svijetom. S jedne strane, u njima je artistički domišljena fantastika pod utjecajem E.T.A. Hoffmana, a s druge neodoljiva naivnost i svježina narodne umjetnosti. Svi se ti momenti, pa i humorističan jezik, uspijevaju probiti i kroz prijevode, putem kojih su se njegove priče sve brže širile, potpomognute ilustracijama najboljih tadašnjih majstora te vještine. Iako motivi i temljne teme Andersenovih bajki potječu iz zajedničkog kruga folklorne književnosti (npr. razni oblici praznovjerja, priče o vilama, patuljcima, prosjacima, kraljevima, princezama i životinjama), ne samo njihov izraz nego i unutarnji razvoj originalna je tvorevina.

Osnovni je nedostatak tih efikasnih proza, kad se najoštrije sudi, mjestimična prenaglašena plačljivost i sentimentalnost. Međutim, Anderson se i za to zna iskupiti blagom ironijom. Svoja mnoga i neumorna putovanja opisao je u putopisima koji su, upravo kao i njegova autobiografija Mit Livs Eventyr (Bajka mog života), neprestana priča o njegovom vlastitom životu: o borbi za književno djelo i slavu, ali sa smislom za humor i prema sebi samome. Gotovo dvije stotine njegovih priča (porijeklom iz danskog folklora, antičkog svijeta ili općeg indoevropskog predanja) predstavljaju svemir bajke koji se otima svakom apstraktnom, logičkom principu, kao i sam život. Pisane su isto toliko za odrasle koliko za djecu. Andersenove bajke su prevođene na četrdesetak različitih jezika. Njegovih više od 150 priča za djecu označili su ga kao jednu od najvećih figura svjetske literature. Cjelokupna djela H. C. Andersena (Samlede vaerker) objavljena su najprije u Kopenhagenu, 1854. - 1879.

Važnija djela H. C: Andersena: Pjesme; Pješačenje od Holmenskog kanala do istočnog rta Amagera; Bajke (9 knjiga); Pripovijesti; Nove bajke i priče; Slikovnica bez slika; Biti ili ne biti; Ružno pače (1843.); Carevo novo ruho (1837.); Mala princeza (1837.); Princeza na zrnu graška; Ashasver (drama); De to Baronesser (roman); Improvizator (roman).

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

ALIGHIERI DANTE
1256. - 1321.

Talijanski pjesnik porijeklom iz patricijske fiorentinske obitelji rođen u Firenzi u svibnju 1256. godine. U mladosti se družio s pjesnikom Cavalcantijem kome je posvetio svoje prvo značajno djelo La vita nuova. Smatra se da je filozofiju učio kod franjevaca i da mu je učitelj retorike bio Brunetto Latini, tajnik republike i istaknuti pristaša gvelfske stranke. U gradskoj općini služio je kao konjanički glasnik. U službi općine borio se kod Campaldina (1289.). U političkom životu grada sudjeluje kao član Vijeća stotine, a neko vrijeme bio je i jedan od gradskih priora. Za Firenzu je vršio razne diplomatske službe, a kao pristaša Bijelih pružao je otpor papinim nastojanjima da podvrgne Toscanu crkvenoj državi.

Kada su se papine pristaše (Crni) domogli vlasti (1302.) osuđen je na progonstvo, a presudom od 10. ožujka iste godine zaprijećeno mu je lomačom ukoliko se zatekne na teritoriju općine. Kao izbjeglica živio je u Arezzu, Veroni, Ravenni, a neke vrijeme čini se i u Parizu. Obijajući tuđe pragove i kušajući gorki okus tuđeg kruha Dante nije gubio nadu da će se jednog dana vratiti u Firenzu. Godine 1315. ponuđeno mu je da se vrati pod određenim uvjetima, no Dante je to odbio smatrajući uvjete ponižavajućima. Materijalna nesigurnost i teške životne prilike (dolorsa povertade) prisiljavale su ga da traži utjecajne saveznike, a sa smrću Henrika VII (rex pacificus) izgubio je sve izgleda da bi neka vanjska intervencija mogla izmijeniti političko stanje u gradu. Razočaran, udaljavao se od ranijih pristaša i istomišljenika postajući sve više svoja vlastita stranka. Od 1318. trajno se nastanio u Ravenni, gdje je - kako se misli - predavao retoriku. Godinu dana prije smrti u Veroni je napisao na latinskom raspravu: Quaestio de aqua et terra. Razbolio se putujući u Veneciju i po povratku u Ravennu 1321. godine u noći s 13. na 14. rujna umro.

Firenza koja ga je doživotno prognala i osudila na lomaču, pedesetak godina nakon pjesnikove smrti, poziva jednog drugog pisca - Boccaccia - da drži javna predavanja o značenju Danteove Komedije. Prvo Danteovo pjesničko djelo, kao što rekosmo, bilo je La vita nuova (pisano: 1292. - 1293.) inspirirano ljubavlju prema Beatrici Portinari koju je upoznao u najranijoj mladosti i koja je odigrala presudnu ulogu u njegovu životu i stvaranju. Po idealiziranoj koncepciji ljubavi, u duhu firentinske pjesničke škole dolce stilo nuovo; Beatrice je udzignuta do nadzemaljskog simbola: blažen je onaj koji može posvjedočiti o njezinoj ljepoti (Beato, anima bella, chi te vede!); ona čak postaje misitčni vođa ljudske duše ka Bogu. Djelo La vita nuova obuhvaća rane Danteove stihove koji su povezani duljim proznim odlomcima i komentarima; po svojoj moralno-filozofskoj koncepciji i originalnoj konstrukciji i mladenačkoj svježini to je bio "prvi jaki akord" koji nagovještava autora Božanske komedije.

Ostali pjesnički sastavi obuhvaćeni su zbirkom Rime. Filozofsko djelo Convivio pisano je u izgnanstvu i zamišljeno je kao cjelina od 14 kancona i 15 traktata. Djelo nije dovršeno, ali i ovako krnje daje uvid u Danteove moralne i političke preokupacije. Zamišljeno kao enciklopedijski pregled dotadanje znanosti te kao filozofskih komentar kanconama nadahnutim ljubavlju i vrlinom, Convivio je pohvala narodnom jeziku (novo svjetlo, novo sunce) i gradu Rimu, po Danteu voljom providnosti određenom središtu izabranog naroda. O potrebi da se u raznolikostima 14 talijanskih dijalekata pronađe ono što je zajedničko, takav lingivistički tip koji bi harmonizirao sve ono što je dotad bilo regionalno, da jedinstven narodni jezik postupno ali neizbježno dođe na mjesto latinskog izjasnio se u spisu De vulgari eloquentia. U traktatu De Monarchia zalaže se za monarhistički oblik poltičkog uređenja, ističući uzjamnu nezavisnost i ravnopravnost Carstva i Crkve.

Ma kako bilo zanimljivo Danteovo stvaralaštvo prije Božanske komedije, ono nije suma već prije nagoviještaj Danteova pjesničkog genija. Djelo koje je za Danteove komentatore bilo vječna muzika, čudo, široka rijeka u koju se ulijevaju mnogi pritoci, sistem moralnih istina i glas nakon 10 stoljeća šutnje. Dante je djelo zamislio nakon Beatricine smrti, započeto je 1307. (neki smatraju i 1313.), a dovršeno one iste godine u kojoj Dante umire. Božanstvena komedija sastoji se od tri djela (inferno, purgatorio, paradiso tj. pakao, čistilište i raj) te obuhvaća stotinu pjevanja u rimovanim jedanaesteračkim tercinama. U alegorijskoj formi vizije zagrobnog života dana je monumentalna slika jedne epohe u njenim socijalnim, političkim i moralnim stremljenjima. Iako je slijedio principe skolastičke, formalističke poetike.

Dante je uspio stvoriti pjesnički svijet koji po snažnim slikama i dubokim strasnim osjećanjima sadržava povijest pjesnikova ispaštanja i savršenstva. Iskreno tendeciozan Dante razotkriva ljudske strasti i poroke vremena, ne štedeći ni Crkvu ni njezine predstavnike. Dao je nepreglednu galeriju mitoloških i povijesnih ličnosti, no najvažniji su likovi pjesnikovih suvremenika. Unoseći u djelo iskustvo svog burnog života, ogorčen na sugrađane koji su ga prognali, na grad koji lako mijenja zakone i principe, Firentinac i sam rodom ali ne po običajima. Dante je unatoč dogmatskim uvjerenjima pokazao široko razumijevanje za ljudsku slabost i veličinu. U poetskoj viziji Božanske komedije svladana je prolaznost vremena, ostvareno jedninstvo Zemlje i zagrobnog svijeta. Razmještajući grešnike prema prirodi i težini njihova grijeha nije dao samo upečatljive slike paklenskih muka već i svu dubinu ljudskog očajanja, osjećaja promašenosti i ništavila, pakao kao žalosnu dolinu, loco sevaggio, pravi ponor i prazninu u svemiru. U pratnji rimskog pjesnika Vergilija Dante sagledava misteriju bola, govori o varljivosti zemaljske slave, žigoše svoje političke protivnike i daje s izvanrednom sugestivnošću tragiku, prkos, strast, fantastiku i patos. Videći u čistilištu (purgatorio) put iskupljenja, oslobođenje od materijalnih zavisnosti i mogućnost usavršavanja, pjesnik otkriva Raj kao harmoniju, jedinstvo čovjeka i svemira, misterij one ljubavi koja pokreće sunce i ostale zvijezde. U Danteovu djelo odrazio se cijeli život srednjevjekovnog svijeta. Također je izrazio i vrijeme u kojem je živio i trajne ljudske dileme između dužnosti i osjećaja, misaonosti i akcije. Tim djelom izvršio je dalekosežan utjecaj na evropsku literaturi, a u hrvatskoj književnosti od Marka Marulića i Mavra Vetranovića, a do Preradovića i Tresića-Pavičića osjeća se neprekidno Danteova prisutnost. Na hrvatski jezik prevodili su ga, između ostalih, Isidor Kršnjavi i Vladimir Nazor.

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

ANTE STARČEVIĆ
1823. - 1896.

Hrvatski političar i književnik rođen 23. svibnja 1823. godine u mjestu Žitnik kod Gospića. Pored političkih aktivnosti bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama i političkom satirom (Pisma magjarolacah). Danas se često naziva ocem domovine. U jesen 1845. godine završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a otamo u Peštu na studij teologije. Godine 1848. doktorira filozofiju u Pešti. Tada odlučuje ne posvetiti se svećenićkom pozivu već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.

Nakon neuspjelog pokušaja da dobije mjesto predavača na Zagrebačkom Sveučilištu radi u odvjetničkom uredu g. Šrama sve do 1861. godine. Te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao predstavnik Rijeke. Za zastupnika u Hrvatskom saboru biće biran ponovo 1865., 1871., i od 1878. godine do kraja života.

U Hrvatskom saboru je bio najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević je punih 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najpreča stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti dok bude pod Austriom-Madjarijom. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.

Godine 1863. utamničen je, a nakon izlaska iz zatvora ponovo se zapošljava u Šramovom uredu do listopada 1871. godine. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka Prava raspuštena. Sedam godina kasnije (1878.) nanovo je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve. To dolazi otuda što u drugoj polovici XIX. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: što je crkva kulturno unazađivala narod; što je služila tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što se različitost vjerske pripadnosti zloupotrebljavala za širenje nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše Isusovci i Austrija (Djela III, str. 214). A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa (Djela III, str. 216).

U Habsuburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskog naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposbnost hrvatskog naroda da sam sobom upravlja. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici XIX. stoljeća bio je najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme je smatrao kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a naročito Serb kao nenarodno i pogrdno. Dok je Slovence smatrao planinskim Hrvatima. Međutim kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. godine izrazio voje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!...

Ante Starčević preminuo je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu u 73-oj godini života. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, u u crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić.

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

MARIJA JURIĆ ZAGORKA
1873 . - 1957.

Hrvatska književnica i prva hrvatska novinarka Marija Jurić Zagorka rođena je 2. ožujka 1873. godine u plemićkom dvoru Negovec nedaleko Vrbovca. Obitelj Ivana i Josipe (rođ. Domin) Jurić iako četveročlana bila je dobrostojeća, a imala je i dobre veze s mađarskim plemstvom. O tome govori i podatak da je grof Ivan Erdödy bio Marijin krsni kum, a Marijino krsno ime bilo je Mariana. Nakon Marijina rođenja obitelj se preselila na obiteljsko imanje Golubovec u okolici Krapine gdje je otac Ivan postao upravitelj imanaja barona Geze Raucha koji je pak bio kum hrvatsko-ugarskog bana Khuena Hédervárya. Prvu privatnu poduku ima na mađarskom jeziku s plemićkom djecom u Rauchovu dvorcu. a višu djevojačku školu završava kod Sestara milosrdnica u Zagrebu. Iako je bila natprosječno darovita roditelji joj nisu omogućili daljnje školovanje premda je Rauch predložio da je o svom trošku školuje u Švicarskoj.

Roditelji su odlučili drukčije i udali je za mađarskog željezničarskog činovnika koji je Mariji bio potpuno nepoznat čovjek. Nakon sklapanja braka sa suprugom odlazi u Mađarsku. Dogovoreni brak završio je tako što je Marija pretpjela živčani slom i nakon tri godine pobjegla od muža prvo u Srijemsku Mitrovicu kod ujaka, a potom u Zagreb. U Zagrebu započinje novinarsku karijeru, što je tada bilo posve neoubičajeno za ženu. Svoj prvi članak pod naslovom Egy Percz (Jedan časak) objavljuje 1876. godine u listu Obzor. Mukotrpno napreduje od anonimne reporterke do afirmirane političke novinarke koja izvješćuje o svim važnijim političkim zbivanjima u regiji. Na preporuku biskupa Strossmayera postaje članicom redakcije Obzora na mjestu referenta za mađarsku-hrvatsku politiku. Dobiva vlastitu sobu, ali samo zato da je netko od ljudi izvan redakcije ne bi vidio jer tada je bilo gotovo nezamislivo da u novinama piše žena. Također mogla je pisati što je htjela, ali to nije smjela potpisati svojim imenom. Takvo omalovažanje žestilo je Zagorku i ona će se kroz cijeli život boriti protiv takvih predrasuda. Za vrijeme rada u Obzoru izvješavala je o političkim zbivanjima, jedno je vrijeme bila i dopisnica iz Budimpešte i Beča te prva žena koja je izvještavala iz Hrvatskog Sabora. Sudjelovala je i u onodobnim političkim sukobljavanjima jasno se suprostavljajući mađarizaciji i gemranizaciji Hrvatske. Kada su dvojica čelnik ljudi Obzora završila u zatvoru (1896.) sama je uređivala novine pri tome pokazavši zadivljujuću inteligenciju i energiju. Iste godine (1896.) sindikalno organizira tipografske radnice u udrugu Kolo radnih žena. Šest godina kasnije (1903.) predvodi prve ženske prosvjede u Zagrebu istovremeno držeći predavanja o ženama u politici, solidarnosti, narodnoj borbi i pravu glasa za žene.

Pored politike u svom će novinarskom radu pisati polemičke tekstove u kojima će se zalagati za ravnopravnost spolova (polemika s Matošem iz 1909.) i ženska prava (pravo glasa za žene, pravo na obrazovanje, pravo na profesiju i imovinu). Tekstove će objavljivati pod različitim, često i muškim pseudonimima (Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica), a najpoznatiji pseudonim Zagorka izabrati će zbog ljubavi prema ljudima iz hrvatskog puka s čijim je teškoćama suosjećala. Iz ljubavi prema hrvatskom jeziku koji je početkom XX. stoljeća potisnut iz javnosti zbog službene uporabe mađarskog i njemačkog jezika, a na nagovor i pod pokroviteljstvom biskupa Strossmayera počinje oko 1910. pisati povijesne romane. Zbog toga prestaje s novinarskim radom te u zagrebačkim, bečkim i budimpeštanskim ahrvima istražuje građu na temelju koje piše svoja djela. Ti romani u nastavcima oživjeli su već zaboravljenu hrvatsku prošlost XVI., XVII. i XVIII. stoljeća. Popularnost joj raste svakim novim objavljenim romanom, a narod joj daje nadimke grička vila (nakon objave Gričke vještice) i kraljica Hrvata (nakon objave Gordane). Unatoč golemom uspjehu kod čitatelja književna kritika nije joj bila sklona. Šandor Ksaver Đalski tako je, primjerice, njezina djela nazvao šund literaturom za kravarice. Istovremeno njezina su djela sustavno izostavljana u književnim osvrtima i pregledima.

Svoj prvi roman Roblje objavila je 1899. godine u listu Obzor kao podlistak, a prvi puta se u književnosti javlja 1886. godine crticom Pod sljemenom koji se u nastavcima objavljuje u listu Bršljan. Književnu će afirmaciju steći tek ciklusom od sedam romana Grička vještica objavljivanim u listu Male novine (1912. - 1914.). U svojim će djelima obrađivati istovremeno ljubavne zaplete i nacionalne teme, a objavljivati će ih uglavnom kao podlistke u novinama. Tako će učiniti svoja djela dostupna širokom krugu ljudi i na taj način izravno utjecati na veliku popularnost svojih djela kod čitatelja.

Tridesetih godina XX. stoljeća vraća se novinarstvu i feminističkom angažmanu. Samostalno pokreće listove Ženski list (1925. - 1938.) i Hrvaticu (1938. - 1940.). Podupire inicijativu mlađe generacije književinica za osnivanje Društva hrvatskih književnica. Cijelo to vrijeme radi na kazališnim adaptacijama svojih i Šenoinih djela. Uspostavom NDH ustaše zabranjuju izlaženje časopisa Hrvatica, a Zagorki pljene imovinu. Ostavši naprasno bez sredstava za život pokušava samoubojstvo. Kraj 2. svjetskog rata dočekuje u Zagrebu zahvaljujući financijskoj pomoći i brizi vjernih čitatelja. Iako u odmakloj životnoj dobi i narušenog zdravlja pedesetih godina XX. stoljeća nastavlja svoju borbu za ravnopravnost žena. Njezin feministički angažman izaziva podsmjeh i neprijateljstvo kod njezinih muških kolega koji je proglašavaju luđakinjom i muškobanjastom babom. Preminula je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine.

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

Momo Kapor

Momo Kapor rodjen je u Sarajevu 1937. godine. Diplomirao je slikarstvo (1961) na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovica.
Objavio je veliki broj naslova medju kojima i romane: Foliranti, Provincijalac, Ada, Zoe, Una, Od sedam do tri, Knjiga zalbi, Zelena coja Montenegra, Poslednji let za Sarajevo, Hronika izgubljenog grada, Beleske jedne Ane, Hej, nisam ti to pricala, zbirke prica: I druge price, Lanski snegovi, 101 prica, Smrt ne boli, hrestomatiju Sentimentalno vaspitanje, romansiranu autobiografiju Uspomene jednog crtaca, knjige za decu Sanja i Lero-kralj leptira... Autor je velikog broja dokumentarnih filmova i televizijskih emisija, a po njegovim scenarijima snimljeno je nekoliko dugometraznih filmova. Romani Una i Knjiga zalbi doziveli su ekranizaciju... Prevodjen je na francuski, nemacki, poljski, ceski, bugarski, madjarski, slovenacki i svedski jezik... Zivi i radi u Beogradu.

Knjizevni fenomen Mome Kapora prisutan je u nasoj knjizevnosti vise od dve decenije. Jedan od najcitanijih nasih pisaca, neobicnom neposrednoscu i lakocom osvaja paznju citalacke publike, pisuci na rubu komentara i svakodnevnih refleksija o stvarnosti nasih vremena i njihovih protagonista. Kaporovo umece fascinacije zasniva se na razlicitim znanjima i istancanim darovima opazanja i rasclanjavanja stvarnosti i oblika zivota, njegovih pojavnih formi i dubina. Svedoceci uvek iz vremena, Kapor nasem vremenu dodaje njegovu zaboravljenu korensku povezanost koja u formama svakodnevnih gestova, pamcenja i likova oblikuje njegove junake i obelezava njihovu sudbinu. Kaporova pristrasnost kao pisca, od one je pristrasnosti koja je na strani citaoca, na strani onih oblika oslobadjanja od predrasuda koje bi da nas odvezu od emocija i cistote neposrednosti i bliskosti malih stvari i topline mitologija prezivljavanja. Kaporov sentimentalizam i elegantna ironicnost su oblik odbrane od nerasudnih snaga sveta zla i zivota...

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

Ernest Hemingvej (1899-1961)

Ernest Hemingvej (Ernest Miller Hemingway) (21. jul 1899. - 2. jul 1961.), američki pisac i publicista, bio je orginalna i zanimljiva ličnost. Od oca je nasledio avanturistički duh i nemiran temperament pa je vrlo rano odredio svoj životni put. Nije hteo da troši vreme na sticanje univerzitetskog obrazovanja. Počeo je da radi kao novinar, otkrio je svoj spisateljski dar i pisanje je postalo životni poziv. Ribolov i lov su mu najomiljeniji hobi. Kad god je putovao, a bio je strastveni putnik, obavezno je nosio tri stvari: udice, pušku i pisaću mašinu. Fizički snažan, radoznao i žedan života. Obišao je Evropu, Ameriku, Kinu, Afriku, živeo je u Parizu, Ki Vestu, Havani. Bio je svuda gde se ratuje. U Prvom svetskom ratu, grčko-turskom ratu, španskom građanskom ratu, Drugom svetskom ratu. Bio je ratni dopisnik ali i borac. To mu je omogućilo da stekne ogromno iskustvo i skupi solidnu građu za svoje pisanje. Voleo je intenzivno življenje koje je podrazumjevalo putovanja, lov, koridu, piće, žene. On je istovremeno putovao, ratovao, uživao u lepotama života i neprekidno pisao. Putovanja i intenzivan život obezbeđivali su mu zanimljivu građu za pisanje. Hemingvej se oglasio kao pisac u Parizu. Kada se iz rata vratio u Ameriku, fizički i psihički ranjen na italijanskom ratištu, nije mogao da se smiri. Ugovorio je dopisnički rad za jedan američki list, oženio se i krenuo u Evropu, u Pariu, koji je u to vreme bio srediste književnog i kulturnog života starog kontinenta.Tu će ući u krug Getrude Stejn i Ezre Paund, koja će podržati Hemingvejeve književne ambicije. Ovde će objaviti Tri priče i deset pisama (1923), u naše vreme (1924) i Prolećne bujnice (1926). Ove knjige skreću pažnju na novo književno ime, a ono će odjednom blesnuti godine 1926. kada izlazi jedan od njegovih najboljih romana "Sunce se ponovo rađa". To je bio roman o ljudima "izgubljene generacije"- izraz Getrude Stejn, kojim je označena generacija mladih koja je preživela strahote svetskog rata i iz njega ponela ne samo fizičke nego i duševne ožiljke, ali i duboko razočarenje zbog izneverenih ideala i pomerenih vrednosti u posleratnoj stvarnosti. Hemingvej živi, putuje i piše. "Zbogom oružje" (1929) , "Zeleni bregovi Kilimandžara" (1935), "Imati i nemati" (1937). Iskustvo iz španskog građanskog rata pretočiće u roman "Za kim zvona zvone" (1940), još jedan roman koji će osvojiti veliki broj čitalaca i još više učvrstiti reputaciju Ernesta Hemingveja kao velikog pisca. Popularnosti ovoga romana doprineće njegova ekranizacija sa Gari Kuperom i Ingrid Bergman u ulogama, Roberta Džordana i Marije. Posle toga nastaje velika pauza ćutanja, ali intenzivnog života i putovanja. Godine 1950. izlazi roman "Preko reke pa u šumu", a kritika ga proglašava najslabijim delom Ernesta Hemingveja. To je pogodilo pisca i 1952. godine objavljuje prozu "Starac i more" koja je dobila nepodeljena priznanja kritike, Pulicerovu nagradu za književnost, a 1961.godine i Nobelovu nagradu. Posthumno je 1964. godine objavljena memoarska proza "Prokleti praznik" - o životu u Parizu i o "izgubljenoj generaciji". A onda, kada je osetio da zdravlje popušta i onemogućava život kakav je želeo da živi, izvršio je samoubistvo lovačkom puškom, završio kao i njegov otac 1928. godine.

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

Jovan Jovanović Zmaj(1833-1904)

Život i delo

Jovan Jovanović Zmaj je najplodniji srpski pesnik iz druge polovine XIX veka. Njegovo pesničko delo je široka i verna slika narodnog života iz jednog burnog perioda naše nacionalne istorije. Stalna aktivnost u društvenom životu omogućila je Zmaju da kroz pedesetogodišnji književni rad postane najverniji književni tumač oslobodilačkih težnji narodnih masa.

Rodio se 24. novembra 1833. u Novom Sadu, u jednoj od uglednih građanskih porodica. Osnovnu školu završio je u Novom sadu, a zatim je tu počeo gimnaziju, koju je zatim nastavio u Halašu i Požunu. Posle završene gimnazije, studirao je pravne nauke u Pešti, Pragu i Beču. Za njegovo konačno književno i političko obrazovanje od posebnog značaja bio je boravak u Beču, gde su se okupljali mnogi kulturni i politički radnici iz svih južnoslovenskih pokrajina.
Posle završenih studija, Zmaj se vraća u Novi Sad (1860), i postaje činovnik u novosadskom magistratu. Tu se upoznaje sa Ružom Ličanin i među njima se razvija iskrena i nežna ljubav koja će se uskoro završiti brakom. Ova ljubav i srećan porodični život nadahnuće Zmaja da napiše poznati ciklus pesama pod nazivom Đulići.
1870. godine, Zmaj završava medicinske studije, vraća se u Novi Sad i tu započinje lekarsku praksu. Ovde ga ubrzo stiže i teška porodična nesreća: umiru mu deca, a najzad i žena Ruža. Iz ove njegove porodične drame, rodio se niz potresnih elegičnih pesama, objavljenih kasnije pod nazivom Đulići uveoci. Posle smrti svoje dece Zmaj je počeo intenzivnije da se bavi dečijom poezijom, mada je i ranije sarađivao sa dečijim listovima koji su pokretani u Novom Sadu.
Zmajevo književno delo je veoma obimno. Izdao je sledeće zbirke pesama: Đulići (1864); Sve dojakošnje pesme (1871); Pevanija (1882); Đulići uveoci (1888); Druga pevanija (1895); Snohvatice (1895); Čika Jova srpskoj deci (1899); Devesilje (1900); i Čika Jova srpskoj omladini (1901). Od proznih radova poznata mu je pripovetka Vidosava Branković i šaljiva igra Šaran.
Zmaj je poznat i kao prevodilac, i to prevodilac najbolje vrste. Prevodio je sa mađarskog, koji je znao od detinjstva, a takođe i sa ruskog, nemačkog i francuskog. Iako nije bio strog u izboru, Zmaj je svojim talentom ponekad davao prevode koji su nadmašivali original. U prevodima je želeo da sačuva autentičnost originala samo u mislima i osećanjima. Prevodio je Getea, Puškina, Ljermontova, Hajnea i čitav niz manje poznatih nemačkih pesnika.
Zmajevu pesničku plodnost najbolje ilustruje činjenica da je njegov najdraži list, Neven, čak i 1911, sedam godina posle pesnikove smrti bio punjen prilozima koji su se našli u Zmajevim neobjavljenim spisima.
Umro je u Sremskoj, danas Zmajevoj Kamenici - 3. juna 1904. godine.

Đulići i Đulići uveoci

Najpoznatije Zmajevo delo iz oblasti subjektivne lirike su dve zbirke pesama pod nazivom Đulići i Đulići uveoci. U njima je Zmaj neposredno i iskreno opevao najznačajnije trenutke iz dana kad je kao srećan otac gledao svoju decu u atmosferi tihe, građanske porodične idile, i kasnije - iz vremena u kome je smrt pokosila celu njegovu porodicu.
Osnovni motiv u Đulićima je iskrena ljubav prema ženi, izražena osećanjima srećnog čoveka čiji je život ulepšan porodičnom idilom i prvim glasovima njegove dece. Skala osećanja u ovoj zbirci je veoma široka, kreće se od prvih stidljivih ljubavnih izjava, pa preko zanosa i ustreptalosti do spokoja bračne sreće. Nekoliko početnih pesama sa crnim slikama i mračnim tonovima više su izraz modnih romantičarskih sklonosti nego iskren doživljaj. Zmajeva ljubav u Đulićima nije nesrećna, bajronovski kobna ljubav. Ona je građanski pristojna, realistički mirna i u granicama koje određuje patrijarhalni porodični kult. Zmaj je svoja ljubavna osećanja opevao jednostavnim pesničkim metaforama i bez mnogo artističkog kićenja. Svojoj dragoj pesnik daje bezbroj nežnih imena i čini mu se kako se i slavuji sa njim nadmeću da bi opevali njenu lepotu. U ljubavnoj ushićenosti on traži najlepše ime za svoju dragu:

Kaži mi kaži, kako da te zovem
kaži mi kakvo ime da ti dam

Hoću li reći: diko ili snago,
ili ću: lane, ili: moje blago

Hoću li: dušo, ili: moje drago,
kaži mi kakvo ime da ti dam!

Čitava zbirka obojena je diskretnim bojama tradicionalnog patriotizma pesnikove epohe. Čak je i majčina uspavanka sinu u kolevci patriotski naglašena.
Ali, Zmajeva sreća nije dugo trajala. Umrla su mu deca, a ubrzo i žena. Pustoš smrti pokosila je njegovu porodičnu baštu i ostavila ga usamljenog da gorčinu svoga života poveri poeziji. Zato su Đulići uveoci prožeti tragikom smrti koja živi u većini tih njegovih stihova. Osećanja u Uveocima su izražena snažnim realističko lirskim doživljajima. Zmaj je svoju porodičnu tragediju beležio hrabro i bez roptanja, ne krijući grčeve soje ucveljene duše. On je dozvolio da jedan neizmerno dubok bol poteče slobodno, potresno i doživljeno.
Zmajevo pomirenje sa neminovnostima u životu nije prešlo u rezignaciju niti u skepticizam. On je u potpunosti sačuvao vitalnost i veru u lepote života:

Bol neka vas diže,
nek vas ne obara!

Pored Đulića i Đulića uveoka, Zmaj ima i znatan broj drugih lirskih pesama. Ali se one ni po dubini misli ni po snazi osećanja ne mogu meriti sa pesmama njegove intimne lirike. Poznate su i Zmajeve istočnjačke pesme Lem-Edim i Selim-Beg, kao i zbirke Snohvatice i Devesilje, ispevane u duhu narodne lirske pesme, ali toliko verno da potpuno podsećaju na narodnu poeziju.

Rodoljubivi pesnik

Zmaj je želeo da kao pesnik bude u neprekidnom dodiru sa narodnim životom, da svoj narod moralno podiže i hrabri. Iz te težnje je i ponikla njegova rodoljubiva poezija. U njegovo doba, kod znatnog broja slabijih pesnika, poezija je počela da se pretvara u zabavu duha, u golu i praznu igru reči, bez povezanosti sa životom i bez stvarnih osećanja. Zmaj se nije poveo za tom pomodnom književnošću, već je poeziju shvatio kao živu buktinju koja osvetljava put i pojedincima u čitavom čovečanstvu.
Teme njegove rodoljubive poezije su sloboda, pravda, Srpstvo, junaštvo hajduka i savremenih junaka proslavljenih kod Sentomaša. Svoje misli o ulozi poezije Zmaj je najbolje izrazio u Pesmi o pesmi. Pesnikova reč treba da snaži klonule, da skepticima vraća veru, pesma je uteha bolu i propovednik ljubavi među ljudima. A da bi odgovorila ovakvoj plemenitoj nameni, pesma ne sme biti "pusta igra" već mora da potiče iz plemenitog i zdravog srca.

Dečji pesnik

Od celokupnog Zmajevog dela, najtrajniju vrednost ima njegova dečija poezija. Po toj poeziji on je ostao nenadmašan i danas. Svoju uzvišenu ulogu pesnika pesnika slobode i pravde Zmaj je upotpunio patriotskom delatnošću na vaspitanju dece i omladine kroz poeziju:

U deci je sveta klica,
nova moć se u njih krije.

Bolji svet bi mog'o nići
kad bi znali razviti je.

Zmajeva velika ljubav prema deci iznikla je u prvom redu iz njegove roditeljske tragedije. On je svoje pesničko delo za decu shvatio kao zavetni dug prema svojoj rano umrloj deci:

Sada često u snu čujem
dečice moje glas:

"Gde god da je Srpče koje
ljubi ga radi nas!"

Ali njegova ljubav prema deci nije bila samo rezultat porodične nesreće. Ona je ustvari bila deo njegovog karaktera, njegove prirode. Zmaj je imao istančan smisao i očiglednu obdarenost za uživljavanje u dečiji život, u njihovu psihologiju, osećanja, čežnje, radosti i maštu.
Vrednost Zmajeve dečije poezije je u njenoj nenametljivoj diktačnosti. Dete, osećajući da su to pesme o njemu i za njega, uvek je znalo da odvoji lepo od ružnog po samoj realnosti života koja je u pesmi prikazana. Kod Zmaja nema sladunjavosti i nametnutog moralisanja. Zato što pruža sve u nenameštenim scenama i slikama, ova poezija može da snažno ukoreni smisao za dobro i pravično, da razvije osećanje lepoga, a isto tako i da suzbija nagon za rđavo i ružno. Slikajući decu, Zmaj je to uvek činio sa smeškom dobronamernog vaspitača i zato je svaka njegova pesma puna duha, vedrine, zdravoga smeha i duhovite šale.

Opšti pogled

Zmajevo književno delo je veoma obimno, raznovrsno i po tematici i po sadržini, ali i nejednako po umetničkoj vrednosti. Ono nije ni do dan danas u potpunosti ispitano i klasificirano. U njemu ima raznovrsnih uticaja, naročito nemačkih pesnika, koje je rado čitao i dobro poznavao. Posebno je bio jak uticaj nemačkih pesnika-orijentalista.
Zamoran lekarski poziv i težnja da kao pesnik prati sve pojave u životu naroda, gonili su ga da radi brzo, na juriš i da još nesasušeni rukopis šalje u štampariju. Otuda kod njega pored vanredno uspelih pesama ima i takvih koje su bez pravog pesničkog nadahnuća. On je umeo vrlo lepo da piše stihove, ali je često, zbog žurbe, suviše zloupotrebljavao "pesničke slobode" i stvarao sasvim slabe pesme.
Ali osnovu za većinu njegovih pesama stvaralo je toplo i snažno pesničko nadahnuće. Ono što pritom treba naočito istaći, to je činjenica da je njegovo nadahnuće uvek imalo koren u stvarnosti, u životnim potrebama masa, u čiju je budućnost uvek optimistički verovao. Zato Zmaja ne izučavamo kao romantičara u doslovnom smislu te reči. Po svojoj razboritosti, jednostavnosti u izrazu i smislu za poimanje životne realnosti, po zdravom realističkom duhu, on je mnogo brži realističkom shvatanju društvene uloge književnosti.

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

Viktor Igo 1802-1885

Viktor Igo (fr: Victor Hugo) (26. februar 1802.-22. maj 1885.) bio je ne samo veliki francuski pisac, već i predvodnik mnogih književnih i političkih generacija. Za njegovo ime vezan je nastanak francuske romantičarske književnosti. Viktor Igo je je bio pesnik, romansijer, dramski pisac i politički tribun. Tradicionalna ljubav Francuske prema slobodi, snaga nacionalnog duha i veličina njene humanosti najpotpunije su se izrazile u delu ovog velikana.

Igo je rano stekao književnu slavu, koja ga je pratila sve vreme njegovog dugog života. U petnaestoj godini stihove mu zapažaju i pohvaljuju najviši članovi Francuske akademije, a već u osamnaestoj biva primljen za člana Akademije u Tuluzu. Njegova slava stalno raste i on, od ugledanja na na velika imena francuskog klasicizma, prelazi na originalno književno stvaranje. Igo tada istupa kao otvoreni pristalica novih, romantičarskih strujanja u književnosti. Čuveni predgovor drami Kromvel smatra se najdokumentovanijim manifestom romantizma. U njemu Igo zahteva da nova književnost bude osećajna, a ne racionalna, da deluje snagom reči i osećanja, a ne propisanom formom i ukočenom konstrukcijom. Pisci klasičari su reagovali vatreno i oholo, ali romantičarska književna reč već je bila prodrla u život i zatalasala mlade književne generacije.

Slavni pisac je ostao veran svojim idejama do kraja života. Takav je bio i posle povratka u Francusku, kada se pariski proleterijat 1871. godine obračunao sa buržoazijom i rojalistima. On se humano zalagao za pohvatane revolucionare nakon poraza Pariske komune. I u kasnim godinama života Igo je bio aktivan u književnom radu, stvarao nova dela i postao idol celog francuskog naorda. U takvoj slavi je i umro, u dubokoj starosti – 1885. godine.

Igo je jedno od najvećih imena francuske kulturne istorije. On je uspeo da stvori izuzetno obimno književno delo i da u njemu, pored najličnijih raspoloženja, izrazi opšteljudske težnje i ideale svoga doba. Zato se to delo ocenjuje kao najlepša himna životu i ljudskom pravu na sreću i slobodu.

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

Borislav Pekic 1930-1992

Borislav Pekić rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Živeo je u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić - Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine živeo je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Od 1948. do 1953. je bio na izdržavanju kazne u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš kao pripadnik SDOJ. Bio je osuđen na petnaest godina strogog zatvora, ali je 1953. godine pomilovan.

Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta.

Radio je od 1958. do 1964. godine kao dramaturg i scenarista u filmskoj industriji i bio je autor je brojnih filmova. Prema njegovom tekstu Dan četrnaesti snimljen je film koji je predstavljao Jugoslaviju 1961. godine na filmskom festivalu u Kanu.

Prvi roman, Vreme čuda, objavljuje 1965. godine. Od 1971. godine živeo je i radio u Londonu.

Pekić je već Vremenom čuda izazvao veliko interesovanje široke čitalačke javnosti. Narednim knjigama svrstao se u vodeće i najplodnije jugoslovenske pisce. Nakon prve knjige objavio je portret Hodočašće Arsenija Njegovana (1970) za koji dobija NIN - ovu nagradu za roman godine, novelu Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana (1975), novelu Odbrana i poslednji dani (1977), sotiju Kako upokojiti vampira (Prva nagrada Udruženih izdavača 1977), i roman Zlatno runo, fantasmagoriju u sedam tomova (1978-1986, za koji dobija 1987. Njegoševu nagradu), a koji mnogi smatraju jednim od najznačajnijih savremenih proznih ostvarenja kod nas. Po mišljenju žirija ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih od 1982. do 1992. godine. Žanr romanom Besnilo (1983) Pekić je iz istorijske tematike odstupio i sačinio delo sa elementima trilera koji se zbiva na jednom od najvećih svetskih aerodroma – londonskom Hitrou. To je svojevrsna apokaliptična vizija sveta u kojem živimo. Knjiga je doživela je brojna izdanja. Pored Zlatnog runa i Godina koje su pojeli skakavci i ovaj roman je ušao u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnost od 1982. do 1991, po mišljenju čitalaca. I u sledećem objavljenom antropološkom romanu 1999, Pekić je ostao na tragu te negativne, često fantastične utopije (nagrada godine za naučnu fantastiku 1985).

Krajem 1984. godine, u izdanju "Partizanske knjige", izašla su Pekićeva Odabrana dela u 12 knjiga, za koja je dobio nagradu Udruženja književnika Srbije. Časopis Književnost dodeljuje mu 1986. "Povelju" povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa. Isto tako, za epos Atlantida (1988), dobija "Goranovu nagradu".

Godine koje su pojeli skakavci (knjiga prva), prema anketi dva beogradska dnevna lista, proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini. Knjiga je u kraćem vremenskom periodu doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom 1989. dobija nagradu za memoarsku prozu "Miloš Crnjanski". Zbirka gotskih priča Novi Jerusalim izdata je 1989. godine. Povelju "Majska rukovanja" za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od doma omladine "Budo Tomović" iz Podgorice.

Pisma iz tuđine (1987), Nova pisma iz tuđine (1989, nagrada Sent-Andreje "Jaša Ignjatović") i Poslednja pisma iz tuđine (1991. godišnja nagrada Grafičkog ateljea "Dereta" za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u publicistički domen ovog pisca. Esejistička proza, Sentimentalna povest britanskog carstva, objavljena u izdanju BIGZ-a (1992), doživela je tri izdanja. Posthumno je dodeljena počasna nagrada izdavača ovom delu 1993. Potom je BIGZ objavio knjigu Vreme reči (razgovori s Pekićem, priredio Božo Koprivica, 1993.), Odmor od istorije (eseji, priredio Radoslav Bratić, 1993), roman Graditelji (1994.) koji je 1995. godine bio BIGZ-ov bestseler, kao i Rađanje Atlantide (komentari, priredila Ljiljana Pekić, 1996.) takođe bestseler ovog izdavača. Dnevničke zabeleške Skinuto sa trake (izabrao i priredio Predrag Palavestra, 1996), bile su na bestseler listi "Narodne knjige" 1997. godine. Prvi tom komentara za Zlatno Runo pod naslovom U traganju za Zlatnim Runom (priredila Ljiljana Pekić) štampan je 1997. godine.

Pekić je autor oko 30 dramskih dela za pozorište, radio, televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio - televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Između ostalih Generali ili srodstvo po oružju (1972; Nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 186. stepenik – (1982; Prva nagrada Radio Zagreba). Povodom Dana Radio televizije Beograd dodeljena mu je 1987. diploma za osvojenu I nagradu na konkursu u kategoriji radio-dramske emisije. Drami Kako zabavljati gospodina Martina dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada "Knjeginja Milica" od strane pozorišta u Kruševcu 1991. godine, a novembra 1991. godine dobio je plaketu "Pečat" Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge.

Dela su mu prevedena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski.

Od 1968. do 1969. bio je član uredništva Književnih novina, a u 1990. učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista Demokratija, organa Demokratske stranke, čiji je bio jedan od osnivača, potpredsednik i član Glavnog odbora. Bio je dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik PEN-a. Centar Beograd, član PEN-a Centar London, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije Bi-Bi-Sija u Londonu. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Posthumno ga je Nj. K. V. prestolonaslednik Aleksandar odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa od strane "Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni" povodom 50. godišnjice Jugoslovenskog igranog filma.

Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu.

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

Branko Ćopić

Branko Ćopić (1915-1984) je srpski i jugoslovenski književnik. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađao je u Banjoj Luci i Sarajevu, te je završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine. Prvu priču objavio 1928. godine, a prvu pripovijetku 1936. Njegova djela su prevođena na engleski, njemački, francuski i ruski jezik. Bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Izvršio je samoubistvo, skokom sa mosta na Savi u Beogradu 26. marta 1984. godine.

U Ćopićevim delima doniniraju teme iz života ljudi iz Bosanske krajine i Narodnooslobodilačkog rata.

Branko Ćopić rođen je 1. januara 1915. godine u selu Hašanima pod planinom Grmečom. U isto vreme, njegov otac, kao vojnik austrougarske armije, borio se negde na frontu u Karpatima, a njegov stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv Austro-Ugarske. Kad mu je bilo četiri godine, umro mu je otac. Ćopić je, zajedno sa mlađim bratom i sestrom, ostao da živi pored majke, dede Radeta i strica Nidže.

Prva pročitana knjiga bila mu je „Migel Servantes“ koju je, negde u trećem razredu, kupio od učiteljice. U toj knjizi bio je opisan život slavnog španskog pisca Servantesa, skupa sa nekoliko odlomaka iz njegovog romana „Don Kihot“. Sledeće pročitane knjige bile su „Doživljaji jednog vuka“, pa „Doživljaji jedne kornjače“.[1]

Prvo štampano delo objavio je sa četrnaest godina u omladinskom časopisu „Venac“ 1928. godine. Ćopić je pohađao učiteljsku školu u Banjaluci i Sarajevu, a završio u Karlovcu, a Filozofski fakultet u Beogradu. Već kao student afirmisao se kao darovit pisac i skrenuo na sebe pažnju književne kritike; 1939. godine je dobio nagradu „Milan Rakić“. Uoči Drugog svetskog rata nalazio se u đačkom bataljonu u Mariboru. U danima Aprilskog rata on je, sa grupom svojih drugova, pokušao da pruži otpor neprijatelju kod Mrkonjić Grada. Posle toga je otišao u svoj rodni kraj, a sa početkom ustanka, stupio je u redove ustanika i među njima ostao tokom cele narodnooslobodilačke borbe. Sve vreme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, književnikom Skenderom Kulenovićem.

Posle rata neko vreme je bio urednik dečijih listova u Beogradu, a potom počeo profesionalno da se bavi književnošću. Smatra se jednim od najvećih dečijih pisaca rođenih na jugoslovenskim prostorima. Okončao je život samoubistvom, skočivši 1984. godine sa Brankovog mosta.

Dela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, nemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski, rumunski, slovenački i mađarski jezik. Bio je član SANU i ANUBiH.

Celi radni i životni vek nakon Drugog svetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je često putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim državama.

Za književni rad dobio je, među ostalim, Nagradu AVNOJ-a i Njegoševu nagradu (obe 1972). Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih odlikovanja.

Književni opus

Njegova prozna dela prožeta su lirikom i živopisnim realističkim slikanjem seoskog života, poznavanjem života i mentaliteta ljudi sa sela, vedrinom i živošću duha. Kreirao je mnoštvo upečatljivih i živopisnih likova i događaja nadahnutom pripovedačkom tehnikom koristeći svež, sočan i slikovit jezik pri čemu je inspiraciju nalazio u svom podgrmečkom zavičaju. Ćopića su doratnim pripovetkama najviše zanimali siromašni seljaci, sanjari i prosjaci, deca, skitnice i nadničari, i on je o svima njima pričao sa brižnim, zaštitničkim razumevanjem. U lirski intoniranim ratnim pripovetkama Ćopić je nadahnuto opisivao herojske podvige, mučeništvo i samopregor svojih junaka.

Početkom 1950ih godina Ćopić je počeo da piše i satirične priče u kojima je oštro kritikovao ružne pojave u tadašnjici. Jedna od takvih priča bila je i „Jeretička priča“ objavljena u „Ježu“ koja je pokrenula lavinu osuda sa vrha partije i vlasti. Književni istoričar Ratko Peković napisao je knjigu „Sudanije Branku Ćopiću“ u kojoj je detaljno opisana cela hajka na pisca.

Sa uspehom se ogledao i u pisanju romana iako su prirodi njegovog književnog talenta više odgovarale kraće forme — pripovetke i novele. Romani „Prolom“ i „Gluvi barut“ slikaju učešće seljaka Bosanske Krajine u ustanku, a „Ne tuguj bronzana stražo“ prilagođavanje tih istih seljaka, sada kolonista, novim uslovima života u Vojvodini.

Glavnina Ćopićevog proznog opusa humoristički je intonirana, a humor nalazi u prirodi i mentalitetu njegovih junaka koji i u najtežim životnim trenucima znaju da sačuvaju vedrinu i da se nasmeju čak i vlastitoj nevolji. Sem toga, Ćopić je od onih pisaca koji su svoj posmatrački talenat naročito iskazivali kroz otkrivanje sitnih ljudskih mana i nedostataka.

Iako je Ćopić bio pisac epske širine i zamaha sa urođenim pripovedačkim i humorističkim darom, u njegovim delima vidljiva je i jedna lirska žica koja se nije pokazivala samo u opisima bosanskih pejzaža već i u portretisanju ljudskih likova koji su mu bili bliski i dragi. Ta Ćopićeva poetska žica naročito je vidljiva u njegovoj ratnoj lirici, pre svega u zbirci „Ognjeno rađanje domovine“.

Branko Ćopić je cenjen i kao dečji pisac, prvenstveno zahvaljujući živoj mašti i daru za spretno uobličavanje svojih posmatranja ali i nesumnjivom humorističkom talentu. Napisao je preko trideset knjiga za decu, među kojima su i dva romana.

Dela

Zbirke pripovedaka

* Pod Grmečom (1938),
* Borci i bjegunci (1939),
* Planinci (1940),
* Rosa na bajonetima (1946),
* Sveti magarac (1946),
* Surova škola (1948),
* Ljudi s repom (1949),
* Odabrane ratne pripovetke (1950),
* Izabrane humorističke priče (1952),
* Ljubav i smrt (1953),
* Dragi likovi (1953),
* Doživljaji Nikoletine Bursaća (1955),
* Gorki med (1959),
* Bašta sljezove boje (1970);

Romani

* Prolom (1952),
* Gluvi barut (1957),
* Ne tuguj bronzana stražo (1958)
* Osma ofanziva (1964),
* Delije na Bihaću (1975);

Zbirke pesama

* Ognjeno rađanje domovine (1944),
* Pjesme (1945),
* Ratnikovo proljeće (1947);

Komedije

* Doživljaji Vuka Bubala
* Odumiranje međeda

Dela za decu

* U svijetu medvjeda i leptirova (1940), pripovetke
* Priče partizanke (1944), pripovetke
* Pjesme pionirke (1945), pesme
* Bojna lira pionira (1945), pesme
* Družina junaka (1945), pripovetke
* Bajka o sestri Koviljki (1946), proza
* Doživljaji kuma Torbe (1946), pripovetke
* Vratolomne priče (1947), pripovetke
* Armija odbrana tvoja (1947), pesme
* Sunčana republika (1948), pesme
* Rudar i mjesec (1948), pesme
* Ježeva kućica (1949), pesma
* Priče ispod zmajevih krila (1950), pripovetke
* Pijetao i mačka (1952), pripovetke
* Doživljaji mačka Toše (1954), pripovetke
* Lalaj Bao, čarobna šuma (1957), pesme
* Orlovi rano lete (1957), roman
* Partizanske tužne bajke (1958), pripovetke
* Večernje priče, (1958), priče u stihu
* Djeda Trišin mlin (1960), zbirka pesama
* Priče zanesenog dječaka (1960), pripovetke
* Magareće godine (1960), roman
* Slavno vojevanje (1961), roman
* Bitka u Zlatnoj dolini (1963), roman
* Mala moja iz Bosanske Krupe (1971), pesme
* Glava u klancu, noge na vrancu (1971), pripovetke
* Lijan vodi karavane (1975), pripovetke.

Sabrana dela

* objavljena u 12 knjiga 1960.
* objavljena u 14 knjiga 1978.

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

Dobrica Ćosić

Dobrica Ćosić je srpski pisac, romansijer i esejista, kao i politički i nacionalni teoretičar. Bio je prvi predsednik SRJ, od 1992. do 1993. godine. Ćosić je često nazivan „duhovnim ocem srpske nacije“.

Biografija

Dobrica Ćosić je rođen 29. decembra 1921. godine u selu Velika Drenova kod Trstenika. Školovao se u srednjoj Poljoprivrednoj školi u Bukovu, kod Negotina, ali je prekinuo školovanje za vreme Drugog svetskog rata i kasnije završio Višu političku školu "Đuro Đaković". U toku Narodnooslobodilačke borbe bio je politički komesar u Resavskom partizanskom odredu, urednik lista "Mladi borac" i član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju. Posle oslobođenja je bio član AGITROP-a Centralnog komiteta KP Srbije, a republički i savezni poslanik bio je 12 godina. Jedan je od retkih koji su se javno usprotivili političkoj likvidaciji Aleksandra Rankovića.

Prvi Ćosićevi prozni radovi nisu skrenuli naročitu pažnju književne kritike. U domaću i svetsku književnost ulazi 1951. godine sa svojim prvim delom „Daleko je sunce“. Ohrabren početnim književnim uspehom, Ćosić počinje uporno i istrajno da radi na upoznavanju moderne domaće i evropske proze i filozofske i sociološke naučne misli, što mu je omogućilo da svojim budućim delima dospe u vrh srpske književnosti i da značajno pregraniči nacionalne međe. Tako od 1951. godine Dobrica Ćosić postaje slobodan umetnik, književnik koji je napisao kultne romane: „Korene“, „Deobe“, „Vreme smrti“, „Vreme zla“, „Vreme vlasti“, ali i mnoge druge. Godine 1968. otvara pitanje Kosova čime izaziva pozornost članova iz CK. Postao je jedan od najpoznatijih opozicionara Josipu Brozu Titu posle razmimoilaženja sa njim. Dobrica Ćosić godine 1977. postaje član SANU, i tada je izjavio da je "srpski narod dobijao u ratu, a gubio u miru". Sredinom osamdesetih osnovao je Odbor za odbranu slobode misli i govora koji je ustajao u zaštitu raznih protivnika socijalističke Jugoslavije. Podržao je predsednika Srbije, Slobodana Miloševića, i njegov politički program 1988. godine. Tokom 1989. i 1990. godine osnovao je srpske nacionalne stranke u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prvi predsednik SRJ odlukom Savezne skupštine postaje u junu 1992. godine. Smenjen je godinu dana kasnije (31. maj 1993) tajnim glasanjem oba veća Saveznog parlamenta posle sukoba sa Slobodanom Miloševićem.

Period od 1992. na dalje

Ćosić je svoju borbu protiv komunizma nastavio i posle smenjivanja sa mesta Predsednika SRJ. Bio je jedan od retkih akademika koji su se osmelili da govore na protestnim skupovima 1996-1997 na poziv Zorana Đinđića.

Godine 2000. Dobrica je ušao u Narodni pokret Otpor, ali je kasnije je izjavio da to ne bi učinio da je znao da je Otpor finansiran iz inostranstva.

Dobrica Ćosić je bio prvi srpski intelektualac koji je otvoreno predložio podelu Kosova i Metohije još devedesetih godina. Ćosić se u svojoj knjizi "Kosovo" (2004) bavi ovom temom. Ovaj predlog je podržao i Noam Čomski u maju 2006. godine

Povodom Ćosićevog 80-og rođendana čestitke su mu uputili tadašnji premijer Srbije Zoran Đinđić (nazvavši ga pritom "Srpskim Tomasom Manom") i tadašnji predsednik Savezne Republike Jugoslavije Vojislav Koštunica. Predsednik Srbije Boris Tadić je decembra 2005. izjavio da se često konsultuje sa Dobricom.

Ćosićev književni rad

Dobrica Ćosić je započeo svoj književni rad romanom „Daleko je sunce“ 1951. godine, u kome evocira svoje ratničko iskustvo iz narodnooslobodilačke borbe i slika moralnu i psihološku krizu ličnosti u uslovima rata. Dok je ovaj roman za sadržinu imao najsvežije događaje nacionalne istorije, drugi roman „Koreni“ koji je objavljen 1954. godine uzima građu iz stvarnosti Srbije s kraja 19. veka. To je slika raskola u jednoj patrijarhalnoj porodici, ali i raskola u narodu. Ovde je Ćosić pažljivom psihološkom analizom razotkrio mentalitet srbijanskog sela, uočio začetke i uzroke političkih previranja, predočio nekoliko upečatljivih karaktera. Nakon kultnog romana „Koreni“ sledi delo „Sedam dana u Budimpešti“ (1956. godine), potom roman „Deobe“ (1961. godine), u kome se Ćosić ponovo vraća Drugom svetskom ratu. Središnja tema ovog romana je deoba u narodu, deoba na partizane i četnike i posledice ove podele. Sa književno-umetničkog stanovišta, ovaj roman donosi niz novina, osobenu kompoziciju, dominaciju unutrašnjeg monologa, otkrivanje umetničkog funkcionisanja poliloga kao sredstva za ispoljavanje mase kao književnog junaka, unošenje dokumentarnog materijala, stilsku raznovrsnost i izuzetno slojevitu leksiku.

Godine 1964. Ćosić piše eseje „Akcija“ i 1966. eseje „Odgovornosti“. Te iste godine Ćosić objavljuje tzv. roman parabola koji nosi naziv „Bajka“, a potom ponovo eseje pod nazivom „Moć i strepnje“ (1971. godine). U periodu od 1972. do 1979. godine Ćosić se vraća epskoj temi i piše istorijski roman „Vreme smrti“ u četiri knjige. To je roman o Prvom svetskom ratu, široka freska vremena, događaja i ljudskih sudbina. Tako, nastavljajući priču o pojedincima iz porodice Katića iz sela Prerova, započetu u romanu „Koreni“, Ćosić ispisuje sagu ne samo o porodici Katić nego i o Srbiji koja je doživela golgotu. Godine 1982. objavljuje još eseja pod nazivom „Stvarno i moguće“, a potom trilogiju „Vreme zla“ ( „Vernik“ 1984. godine, „Grešnik“ 1985. i „Otpadnik“ 1986. godine), koja se može odrediti kao politički roman, u kojem Ćosić nastavlja priču o pojedincima iz iste porodice, ali i o ličnostima koje su započele svoj romaneksni život u „Vremenu smrti“. Tako je „Vremenom smrti“ i „Vremenom zla“ popunjena praznina između romana „Koreni“ i romana „Deobe“ i ostvarena kontinuirana povest o Srbiji, Prerovu i dvema prerovskim porodicama. Kao kruna svega, 1996. godine dolazi delo „Vreme vlasti“, u kojem se nastavlja povest započeta romanom „Koreni“.

U periodu od 2001. godine do 2002. godine, Dobrica Ćosić u četiri knjige piše „Piščeve zapise“. Oni nisu ni istorija, ni memoari u klasičnom smislu, već dozvoljeni fragmenti i jednog i drugog. Prva knjiga obuhvata period 1951-1968. godine i njena kompozicija je problemsko jedinjenje oko ključnih događaja i ličnosti, sa asocijacijama koje pružaju kontekst pretpostavki i posledica. Jezik je i književno-literarni i filozofsko-istorijski sa analizama kolektivno-psihološkim. Druga knjiga obuhvata period 1969-1980. godine, a treća od 1981. do 1991. godine. Četvrta knjiga „Piščevih zapisa“ , za razliku od prethodne tri koje obuhvataju period više od četiri decenije, ova se ograničava na period od samo dve godine (1992-1993), u kojima su zbivanja bila veoma burna i dramatična. Ova knjiga je uzbudljiv prikaz faktičkog perioda čosičevog državničkog života i njegovih ideja i predstavlja upečatljiv primer istorijske ekspozicije u velikoj drami kraja minulog veka.

2002. godine izlazi Ćosićevo delo „Pisci moga veka“, a od 2002. do 2003. godine piše i objavljuje u dve knjige „Srpsko pitanje“. Godine 2004. izlazi knjiga „Kosovo“, 2005. godine „Prijatelji“, zatim 2007. „Vreme vlasti 2“ , koji nadograđuje priču o porodicama Katić i Dačić, obuhvatajući vreme vladavine Josipa Broza Tita, koji se inače u romanu pojavljuje kao literarno uobličen junak, a završava 1998. godine, kada su, kako je Ćosić jednom prilikom to rekao, Vokerovi verifikatori okupirali Kosovo. Poslednji Ćosićev roman izašao 2009. godine i nosi naziv „Vreme zmija“. U ovom romanu reč je o dnevničkim beleškama koje su nastale u vreme NATO bombardovanja od 21. marta 1999. do 1. januara2000. godine. Pisan britko, ovaj roman predstavlja surov i bolno istinit dokument o najstrašnijim vremenima koja je Srbija proživela krajem proteklog veka.

Dela

* Daleko je sunce (1951)
* Koreni (1954)
* Deobe 1-3 (1961)
* Bajka (1965)
* Vreme smrti 1-4 (1972-1979)
* Vreme zla – Grešnik (1985), Otpadnik (1986), Vernik (1990)
* Vreme vlasti 1 (1996)
* Piščevi zapisi 1-4 (2001-2002)
* Srpsko pitanje 1-2 (2002-2003)
* Pisci moga veka (2002)
* Kosovo (2004)
* Prijatelji (2005)
* Vreme vlasti 2 (2007)
* Vreme zmija (2009)