Još jedna priča

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Biljke sa ljekovitim dejstvom protiv kuge - Mišel Nostradamus

Nostradamus nije bio samo prorok već i veoma vješt ljekar koji je doprinjeo da se stane u kraj širenju kuge u to vrijeme. Kako je bolest, često nazivana i "crnom smrću" uzimala maha i prouzrokovala ogroman broj nesrećnih slučajeva, Nostradamus je počeo da miješa nekoliko različitih biljaka u pokušaju da pronađe lijek za ovu strašnu bolest.
Biljna mješavina do koje je na kraju došao, sastojala se od piljevine čempresa, Florence iris, mirođije i pupoljske aloje, sve smiješano i samljeveno. Dodao je i tečnost mješavini (najvjerovatnije alkohol), formirao od dobijene mješavine sferne oblike i ostavio da se suše. Smatrao je da je lijek koristan i kod karijesa i da se kao takav može stavljati u zubne šupljine i kao anestetik. Kuga je konačno pretsla da se širi i Nostradamus je bio siguran da je do toga došlo i djelimično zbog rezultata njegovog istraživanja. Povećanje higijene je takođe imalo uticaj na zaustavljanje epidemije, jer su ljudi ohrabrivani da vode više računa o svom tijelu kao i sredini u kojoj žive. Poslije zaustavljanja epidemije, Nostradamus je postao nadaleko čuven. Svoje znanje je između ostalog koristio i za usavršavanje kozmetike, pomno bilježeći svaki proces. Na primjer:"mješati sluz puža 3 dana sa žabljim crijevima uzetim u maju baš kada se mjesec pojavi na nebu i nanijeti mješavinu na lice", pisao je Nostradamus u bilješkama; nasuprot protivotrovu za kugu, u same efekte ovakve mješavine se sa podozrenjem sumnjalo.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Nostradamus, sladokusac

Nostradamus je postao ljubitelj hrane kao sredstvo da pobjegne i zaboravi svoju tugu. U svojoj knjizi "Rasprava o kozmetici i čuvanju", uključuje i listu "recepata za poboljšavanje zdravlja, ljepote i ličnosti" u koju ubraja kožu i izbjeljivanje zuba, a raspravlja i o načinima pripreme džema koristeći narandžinu koru, brendi itd. Tehnike pripreme koje je Nostradamus usvojio u vrijeme kada je radio kao apotekar, obuhvatale su mješanje raznih sastojaka, sa njihovim učvršćivanjem dodavanjem šećera i kuvanjem. Bio je pravi pionir na ovom polju. Nije nam poznato kako se prodavala ova knjiga ali je lično bio veoma ponosan zbog same popularnosti knjige što je i mjerilo kvaliteta njegovih recepata. Niko tačno i ne zna kada se Nostradamus zainteresovao za umjetnost kuvanja. Kada je otišao u Italiju, oko 1548. godine, prelistao je knjigu o kulinarskim tehnikama kod jedne plemićke italijanske porodice. U knjizi su bili recepti o pečenju živinskih srca i goveđih glava, kao i o pripremi ukusne jaretine i teletine. Kada je Nostradamus proćitao i preveo knjigu, vjerovatno je tad bio inspirisan da i sam napiše jednu.

Katarina Mediči i Nostradamus

Katarina Mediči, kraljica Francuske, bila je jedna od glavnih Nostradamusovih pristalica. Po dolasku u Francusku povodom udaje za Anrija II, povela je sa sobom i svog čarobnjaka i proroka. Toliko je voljela proroke i zanima se za njih, da ih je često pozivala sebi na dvor. Ali uvijek kada bi joj neko dao loše proročanstvo vezano za nju ili njenu porodicu, odmah bi ga protjerala, tako da je bila oportunista u tom pogledu.
Kraljica je prvo saznala za Nostradamusa kada je izdana njegova knjiga "Proročanstva", maja 1555.godine. Pošto je čula samo riječi pohvale o knjizi, odmah ga je pozvala da predvidi budućnost njenim sinovima , a on je dao odgovor koji je zadovoljio kraljicu. Oktobra 1564.godine, Katarina i njen sin Šarl IX su posjetili Salon gdje je Nostradamus dao i drugo proročanstvo za koje je znao da će se dopasti kraljici. Uvijek kada bi se posavjetovala sa njim o budućnosti, Nostradamus bi odgovarao tako da joj udovolji, bez obzira na ono što je stvarno mislio ili vidio. Njegov način govora bi ostavljao mogućnost pozitivne promjene predviđanja o bilo kojoj situaciji o kojoj se kraljica tog trenutka interesovala. I zato je mnogo voljela Nostradamusa pa mu je, čak, odredila dvorskog ljekara i savjetnika.
Godine 1565.kada se Francuska uplela u religijske konflikte, Nostradamus je napisao pismo Katarini Mediči koje je sačuvano i do današnjih dana. Ovo su riječi iz pisma:
"Na kraju ćete imati mir, ljubav i postići ćete savez," ohrabrivši je uprkos političke nestabilnosti u zemlji.
Katarinino povjerenje u Nostradamusa nikada ničim nije poljuljano i ona mu je do same smrti bezrezervno vjerovala.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Francuska revolucija i prokletstvo groba

Za mnoge grobove čuvenih ljudi se vjerovalo da nose prokletstvo, pa tako ni Nostradamusov nije izuzetak.
Njegov sanduk, stavljen u franjevačku kapelu u Salonu, što je i bila njegova želja, bio je oštećen od revolucionarnih snaga Marseja u toku francuske revolucije. Zabili su sjekiru u sanduk. Jedan od razloga izbijanja revolucije bio je revolt protiv autoriteta Katoličke crkve, tako da je bilo normalno da vojnici napadnu crkvene strukture. U ovom slučaju su napadači bili privučeni činjenicom da je veliki prorok Nostradamus položen u toj kapeli. Čak se govorilo da je jedan od vojnika uzeo njegovu lobanu i pio alkohol iz nje, što je malo vjerovatno i previše bizarno. Nekoliko dana kasnije, vojnik koji je prvi dodirnuo grob, bio je napadnut iz zasjede i tom prilikom ubijen, tako da su poslije toga krenule prve glasine.
Prema nekim pričama, naravno nedokazanim i istorijski neosnovanim, vojnike koji su uništili crkvene zidove, sačekalo je nevjerovatno iznenađenje: u zidovima je bila mesingana pločica na kojoj je ugraviran bio baš taj datum. Priča, mada nedokazana i nevjerovatna, bila je i zastrašujuća i neki su to vidjeli kao dokaz Nostradamusove moći proricanja.
Poslije ovog slučaja, tjelesni ostaci Nostradamusa su rastureni, ali kasnije, godine 1972. dio njih je ponovo sahranjen u Kapeli sv. Lorenca u Salonu.

Kralj koga je ubio njegov mladi gardist

Kako bi se proslavio kraj rata sa Italijom i prinčevo vjenčanje, u Parizu je organizovan zurnir. Anri II, kralj Francusek je tog dana učestvovao u mnogim dvobojima ali, uprkos umoru koji je osjećao, prihvatio je da se još jednom takmiči i, nažalost, koplje njegovog suparnika Gabrijela Mongomerija probolo mu je oko. Iako mu je medicinska pomoć ukazana odmah, kralj Anri II je poslije nekoliko dana i preminuo. Ironije jeste, ali je njegova smrt išla Nostradamusu na ruku, jer ga je upozorio na to da će ga "jedan mladić pobjediti na bojnom polju".
Anri II je bio oženjen Katarinom Mediči, porijeklom iz Italije - kolijevke renesanse. On se trudio da se poveća popularnost ovog pokreta koji je njegov otac Fransoa I prvi uveo nekoliko godina ranije. Gastronomija i arhitektura su se jakorazvili za vrijeme vladavine Anrija II. Vjeruje se da je na njega u mnogome uticala kraljica, mada je postojala i druga žena u kraljevom životu i koju je volio više od Katarine, lijepa Dian de Poatje. Anri ju je zavolio jos u ranoj mladosti, mada je bila starija od njega 20 godina. Ponudio joj je i dvorac Šenonso na poklon.
Tokom tog fatalnog turnira, godine 1559., nosio je komadić njene odjeće moleći se da osvoji turnir zbog nje. Nije uspio da ispui obećanje. Katarina, ljubomorna zbog njihove veze, prognala je Dianu iz dvorca Šenonso i to odmah poslije kraljeve smrti i sama se tamo nastanila. Diana, pomirena sa sudbinom, ostatak života je provela na očevom imanju u Anetu, u dolini Loare.
Nostradamus, koji je predvidio kraljevu smrt, sačinio je predviđanja i za njegove sinove. Rekao je da će sva tri sina biti na prijestolju, što se i obistinilo. Na žalost, sve ih je sustigla prerana smrt.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Period putivanja i 40 dana u Japanu - Albert Ajnštajn

Godine 1919., na osnovu zapažanja tokom pomračenja Sunca, dokazano je da je teorija relativiteta tačna i Ajnštajn tada postaje jedan od najpoznatijih ljudi svijeta. Dobija pozive za učešće na mnogim konferencijama od univerziteta širom svijeta i tako konačno počinju njegova putovanja ne samo po Evropi i Americi, već i u Japan m Južnu Ameriku i na mnoga druga mjesta. Tokom svih tih putovanja nije sebe smatrao predstavnikom Njemačke, svoje zemlje, već "građaninom cijelog svijeta". Van predavanja koja je držao, imao je oriliku da kao turista obilazi nova i interesantna mjesta. Naročito je volio putovanja brodom, kada bi za to našao vremena, zbog mira i opuštenosti koje su mu takva putovanja pružala.
Do njegove posjete Japanu došlo je zahvaljujući pozivu jedne izdavačke kuće, a sastojala se od niza konferencija na univerzitetima i naučnim institucijama u toj zemlji. Tamo je proveo 40 dana, tokom kojih je imao čitav niz ispunjenih aktivnosti. Počeo je od grada Sendai na sjeveru zemlje, a završio u Fukuoki, na jugu, izazivajući burne reakcije japanskog naroda, gdje god bi krenuo. Bio je zadivljen prirodnim ljepotama Japana i posjetio je mnogo zanimljivih mjesta. Surova istina je da je Hirošima, zbog čijeg će se kasnijeg uništenja atomskom bombom osjećati krivim do kraja života, na njega ostavila najjači utisak. Probao je specijalitete japanske kuhinje, prisustvovao tradicionalnim festivalima, provodio se sa čuvenim japanskim gejšama i proslavio Novu godinu sa japanskim narodom. Priča se da je, kada su ga pozvali da se provoza tradicionalnim dvokolicama koje su vukli ljudi, to odbio rekavši da je čovjek koji služi kao transportno sredstvo za drugog čovjeka ništa drugo do rob. Ovaj je slučaj pokazao osjećajnost ovog velikog naučnika. U pismu jednom svom prijatelju, u kome opisuje svoje putovanje po Japanu, rekao je:" Japan i Japanci su me očarali i oduševili".

Priče o planiranom ubistvu

Direktor FBI-a je u vrijeme Alberta Ajnštajna bio Džej Edgar Kuver - čovjek podozriv i pakostan sa paranoidnim sklonostima. Sumnjao je da je Ajnštajn komunista i ruski špijun. Nije mogao da naredi sprovođenje istrage, niti da mu prisluškuje telefonske razgovore, što je i inače radio, zato ga je stavio pod prismotru i tražio da se odmah prijave sve sumnjive radnje, pošto se govorkalo da Ajnštajn potajno radi na stvaranju laserskih zraka za detekciju aviona. Kada se rat završio, Ajnštajn se zalagao za razoružanje u svijetu i osnovanje svjetske vlade, doprinoseći time da Huverove sumnje postanu jače, što je na kraju kulminiralo Ajnštajnovim hapšenjem 1951.godine. On je smislio plan kako da izvuče informacije od Ajnštajnove sekretarice Helene Dukas, ali su njegovi pokušaji obustavljeni zato što su se ostali članovi istražnog tima pribojavali da je angažovanje Ajnštajna i Helene Dukas u komunističkim redovima samo proizvod direktorove mašte, i nisu željeli da se nađu u središtu skandala koji bi počivao na bilo kakvim neosnovanim sumnjama. Međutim, zategnuti odnosi između pacifistički nastrojenog naučnika i američkih vlasti potakli su priču o tome da služba FBI-a pokušava da ubije slavnog naučnika. Kada je primljen u bolnicu zbog posljedica srčanog udara, u času njegove smrti bila je prisutna samo jedna medicinska sestra. Svako je mogao sasvim lako da mu naudi, a da za sobom ne ostavi značajan trag. Prihvaćena je priča da je umro prirodnom smrću, koja je usljedila zbog bolesti srca, kao i omaklih godina koje nisu dozvoljavale hirurški zahvat.

Misteriozna kćerka

Zna se da je Albert Ajnštajn u braku sa Milevom Marić, ženom srpskog porijekla, imao dvoje djece. Međutim. 1901.godine, dvije godine prije nego što su se vjenčali i kada je Ajnštajnu bilo 22 godine, Mileva je zatrudnila. U to vrijeme još nisu bili stekli finansijsku nezavisnost i uz činjenicu da njegovi roditelji nisu davali saglasnost da se on oženi Milevom Marić, ona se vraća u svoju domovinu gdje je rodila djevojčicu koju je nazvala Lizerl. Najraširenija priča je da je malecka data na usvajanje i da niko ništa do dana današnjeg ne zna o tome, a sam Ajnštajn nikada nije pomenuo njeno postojanje. Arhiva o Ajnštajnu pri Jevrejskom univerzitetu u Jerusalimu sadrži mnogo dokumenata o životu i djelu ovog velikog naučnika.
Sve ovo skoro nikada nije objavljivano, u skladu sa njegovim nalozima, pošto Albert nije želio da se objavljuju određene pojedinosti iz njegovog života. Postoje tek pretpostavke da pomenuta dokumentacija sadrži Ajnštajnovu prepisku sa usvojiteljem djevojčice, kao i njenu sliku, koju je uvijek nosio sa sobom. Po ovoj verziji, izvjesno vrijeme nakon njenog usvajanja, Ajnštajn je uspostavio dokumentaciju sa samom Lizerl, ili pak sa osobama iz njenog okruženja.
Ali, to je tek još jedna priča...

Merlin Monro i Ajnštajn

Merlin i Ajnštajn: ona simbol ljepote, a on genijalnosti u Americi 50-tih. Glavna uloga koju je Merlin Monro igrala u filmu "Naijagara" (1953) za nju je značila vrtoglav uspon slave. Njeno zanosno njihanje kukovima je zadivilo svijet i nazvano je "hod Merlin Monro". Postala je seks simbol filmske industrije. I merlin i Ajnštajn su bili idoli svoga vremena, a njihovom životu su posvećene nebrojene knjige i filmovi. Scenario jednog engleskog filma iz 1985.godine pod nazivom "Beznačajnost", zasnovan je na fiktivnoj ideji prema kojoj su Ajnštajn, Merlin, njen muž Dž di Mađo i Džozef Mekarti, vođa antikomunističke kampanje vlade SAD-a, prisutni u istom hotelu u isto vrijeme, a Ajnštajn se nadmeće sa Di Mađom u pokušaju da osvoji naklonost prelijepe Merlin.
Postoji i jedna prilično poznata anegdota vezana za dva tako velika imena: naime, njih su se dvoje sreli na nekom skupu. Oduševljena ovim naučnikom, Merlin Monro mu je rekla:" Zar ne bi bilo fantastično kada bismo nas dvoje imali bebu koja bi imala moju ljepotu, a Vašu pamet?"
Ajnštajn joj je kroz smijeh odgovori: "A šta bi se dogodilo ako bi djete imalo moju ljepotu a Vašu pamet?"

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Čarli Čapil i Ajnštajn

Ajnštajn je sa suprugom bio pozvan i na prvu ekranizaciju Čaplinovog filma "Svjetlosti velegrada", a kada je par sa zakašnjenjem stigao u pozorište u Los Anđelesu, publika i Čaplin su ih pozdravili burnim aplauzom i velikim oduševljenjem. Začuđen, Ajnštajn je tom prilikom upitao Čaplina:"Zašto se ovi ljudi ovako ponašaju?", a glumac mu je sasvim ozbiljan odgovorio:" Iz jednog posebnog razloga". Ajnštajn, koji je iznenada stekao ogromnu slavu, nije mogao da sakrije svoju zbunjenost zbog tako toplog pozdrava publike. Ali Čaplin se mnogo razlikovao od Ajnštajna. On je već bio naviknut na to kako na poznate ličnosti reaguje publika. Za večerom, Čaplin je rekao Ajnštajnu:" Meni aplaudiraju zato što svako razunije ono što je radim. Vama su aplaudirali zato što niko od njih ne razumije ono što Vi radite." Nakon ovog razgovora, Ajnštajn je shvatio da su ljudi, uprkos vrlikim teškoćama u razumijevanju teorije relativiteta, već shvatili njen značaj i veličinu.

Marija Kiri i Ajnštajn

Marija Kiri, velika naučnica bila je 12 godina starija od Ajnštajna i jedina žena koja je razumijela teoriju relativiteta, a prema Ajnštajnu se odnosila sa sestrinskom osjećajnošću. Svojim su teorijama zadivili jedno drugo i vezalo ih je posebno prijateljsvo. Marija Kiri je bila u braku sa francuskim fizičarem Pjerom Kirijem, koji je dobio Nobelovu nagradu za fiziku - 1903.godine.
Ona je Nobelovu nagradu za hemiju dobila 1011.godine, zbog otkrića radijuma i polonijuma i smatrali su je najistaknutijim naučnikom svih vremena. Priče se da je Ajnštajn jednom, kada su išli na planinarenje, bio toliko zadubljen u razgovor sa Marijom da zamalo nije upao u ponor.
Po pitanju žena, Ajnštajn je vjerovao da je "priroda stvorila pol bez mozga" i smatrao je da žene nisu sposobne za analitičko razmišljanje. U slučaju Marije Kiri, Ajnštajn se distancirao od pitanja pola i smatrao ju je jednom od nainteligentnijih osoba koju je ikada sreo u životu.
Povodom njene smrti, godine 1942., rekao je da je ona bila izvanredna žena i da njena slava nikada neće umrijeti.

Mahatma Gandi i Ajnštajn

Ajnštajn je osjećao ogromno poštovanje prema Gandiju.
"Vjerujem da su Gandijeve ideje prosvećenije od ideja bilo koje druge političke figure našeg vremena. Svi treba da se rukovodimo u skladu sa njegovim mišljenjem, i da se distanciramo od onoga što se smatra zlim i nemoralnim, " rekao je u jednoj svojoj izjavi.
Gandi je bio centralna figura narodnog pokreta za nezavisnost Indije i zagovarao metod pasivnog otpora prema neprijatelju i uzdržavanje od nasilja. Njega nisu obožavali samo njegovi sunarodnjaci, već je takvim svojim stavom stekao poštovanje i podršku ljudi širom svijeta. Zvali su ga "mahatma", što znači "velika duša", a Ajnštajn je bio jedan od najvećih njegovih pristalica.
U pismu Gandiju, 1931.godine, on piše:
"Svojim postupcima ste pokazali da je moguće ostvariti ciljeve i bez upotrebe nasilja, čak i onima koji se i dalje ne uzdržavaju od njega. Nadajmo se da će se Vaš primjer proširiti i izvan granica Vaše zemlje i da će to pomoći da se Vaš princip usvoji na međunarodnom nivou i postane opšteprihvaćen kao zamjena za rat. Nadam se da ću jednog dana biti u prilici da Vas upoznam."
Gandijev odgovor je glasio:
"Poštovani prijatelju,
Vaše divno pismo je mojoj duši podarilo veliku radost. Pričinjava mi veliku utjehu saznanje da Vam se dopadaju moji postupci. Nadam se da ćemo moći da se sretnemo i Ašramu, u Indiji."
Ova dva velika čovjeka se nisu sreli, ali je Gandijeva filozofija izvršila direktan uticaj na Ajnštajnove pacifističke aktivnosti.

Ljubav prema mačkama - Leonardo da Vinči

Smatra se da je Leonardo jako volio životinje: "Doći će vrijeme kada će ljudi poput mene na ubijanje životinja početi da gledaju kao što sada gledaju na ubijanje ljudi."
Prema jednoj priči, kupovao je ptice na lokalnoj tržnici i zatim ih iz kaveza puštao na slobodu. Naročito se divio mačkama, koje se pojavljuju i na mnogim njegovim skicama. Među njegovim rukopisima postoji nekoliko stranica koje su u potpunosti posvećene studijama mačaka, na kojima su istaknute njihove razne karakteristike, položaji i navike. Te skice su živopisne i otkrivaju nam istinsku naklonost koju je osjećao prema toj životinjskoj vrsti.
Od sredine do kraja sedamdesetih godina petnaestog vijeka Leonardo je radio na jednom nizu različitih studija na temu Bogorodice i Hrista, sa mačkom. Isprva se smatralo da na osnovu tih početnih studija nije izradio slike. Međutim, nedavno je otkriveno da je upravo Leonardo autor slike "Bogorodica s mačkom" koja se nalazi u kolekciji industrijalca Karla Naje u italijanskom gradu Savona.

Tajanstvena žena Katerina

"16.jul 1493., došla Katerina."
Ovo je bila Leonardova bilješka o iznenadnoj pojavi jedine žene koja je nešto značila u njegovom životu. Došla je u Milano da posjeti Leonarda, ali se ubrzo, dvije godine poslije, naglo razboljela i umrla. Leonardo je zapisao sve detalje o njenim troškovima koje je on platio, uključujući i troškove njene sahrane. Stoga se vjeruje da je Katerina bila njegova prava majka od koje je bio razdvojen odmalena. U to vrijeme su u radionicu dolazili učenici koji su imali pet i šest godina, i vjeruje se da je ime žene, koja je bila zadužena za sav kućni posao, dao po svojoj staroj majci. Leonardo svakako nije imao srećno djetinjstvo. Iako je imao izvjestan materijalni imetak, imao je tri maćehe i desetinu polubraće i polusestara. Njegova djela su vrlo često iskazivala njegova osjećanja prema majci. Iako su ženski portreti bili hladni i izgledali zlovoljno, na slici Djevice sa Isusom, ženski lik je prepun ljubavi.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Mocart - njegovi čudni maniri

Mocart je imao jednu jako čudnu stranu svoje ličnosti, koje je bila u potpunoj suprotnosti sa njegovim imidžom genijalnog kompozitora, a to je bila njegova djetinjasta opsjednutost opscenim jezikom i opscenim vicevima, čija je glavna tema bila izmet. Pisma koja je slao svojoj majci i sestri, a naročito rođaci Bazili, u ogromnoj mjeri obiluju pominjanjem izmeta. U pismu koje je pisao majci, naveo je: "Draga majko, ljubim ruke... penkalo mi se rascvetalo a zako i guzica (2.maj, 1770.godine), dok u pismu sestri kaže da je "zahvalan iz dubine svoje guzice" (17.februar, 1770). Ovo su samo neki primjeri jezika koji je koristio. Evo šta je napisao svojoj rođaci Ana-Mariji Tekili Mocart u koju je neko vrijeme bio zaljubljen: "Popiškim ti se po nosu, sve da ti curi niz bradu... A sad ti želim laku noć i mokri u postelji koliko god želiš, čvrsto spavaj i pokušaj da poljubiš sopstvenu guzicu. O, kako mi gori guzica!Šta bi to, dođavola, moglo da znači? Možda je stolica? Da, da sigurno je stolica...(5.maj, 1777.godine)
Kompletnu zbirku lascivnih i vulgarnih pisama, u kojima se obilato pominje izmet, prvi je objavio austrijski pisac Štefan Cvajg 1931.godine. Sve do tada ovi vulgarni dijelovi su izostavljani, vjerovatno u pokušaju da se sakrije ovaj grozni manir velikog kompozitora i izmjeni prava slika o njemu. Prvo objavljivanje njegove opsjednutosti izmetom je prouzrokovalo veliki šok i, istovremeno pružilo povoda za bliže proučavnje ličnosti ovog velikog muzičara.

Mocart i carica Marija terezija

Kada je u septembru 1762.godine šestogodišnji Mocart otišao u Beč u okviru svoje prve turneje u ovom gradu, na jednom od prvih nastupa je svirao klavir pred velikom caricom Marijom Terezijom. Laopold, njegov otac je očajnički pokušavao da mu obezbjedi pokroviteljstvo ove važne ličnosti, koja je u Beču bila najveći pristalica umjetnosti, ali su njegovi energični napori imali sasvim suprotan efekat, zgog čega su upropašćene Mocartove šanse da ikada postane muzičar na dvoru u caričinoj službi. Dobar ili loš, uticaj carice Marije Terezije na Mocartov život je u svakom slučaju bio veliki.

Mocartovi drugovi

Mocart je nepustio ovaj svijet grcajući u dugovima, mada je bilo logično da je imao i više nego što mu je potrebno za normalan živo i čini se da je mnogo posuđivao novac iz svakojakih razloga.
Na osnovu preostalih zapisa, možemo da izračunamo da je Mocartov godišnji prihod 1781.godine bio 800 guldena. Ako se uzme da je tadašnji profesor na univerzitetu tada zarađivao nekih 300 guldena, a učitelj u osnovnoj školi 22, takvi znatni prihodi su mu morali biti i više nego dovoljni.Pa ipak, počev od 1788.godine, Mocart je stalno posuđivao novac od svog prijatelja, bogatog trgovca Mihaela Puhberga (1741-1822). Iz pisama se vidi da je Mocart posudio iznos od 1415 guldena. U vrije smrti ukupan iznos njegovih dugovanja je dosegao 3000 guldena - iznos skoro četiri puta veći od njegovih godišnjih primanja.
Jedan od razloga za ovolike dugove bila je Mocartova strast za kockom, koja ga je i uništavala. Zapisi svjedoče da je Mocart bio strastveni igrač bilijara i karata, ali nema dokaza da je igrao u novac. Istina je da su se njegovi troškovi stalno gomilali, računajući i troškove za Konstancino liječenje koja je često pobolijevala zbog uzastopnih porođaja, kao i troškove za dvorske zabave. Postoji i dokaz koji ukazuje na skolonosti luksuznom životu, kao što je bilo iznajmljivanje skupih stanova i kupovina nakita.
Nedavna istraživanja, pak, malo su izmjenila ovu čudnu sliku jednog muzičkog genija. Mocart je, naime, kao pripadnik i poznati mason, ulagao novac u pokušaju da osnuje tajno društvo pod imenom "Grota" (Pećina).Ova teorija je potkrijepljena i činjenicom da je i sam Puhberg, koji je Mocartu pozajmljivao novac, bio mason, iako ne postoje nesumnjivi dokati u tom pogledu. Tako je pravi razlog za Mocartova ogromna dugovanja i dan - danas obavijen velom tajne.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Mocart i sklonost ka mijenjanju stanova

Tokom približno deset godina koje je proveo u Beču, Mocart je čak trinaset puta mijenjao stan, Možda je Mocart na ovaj način davao sebi oduška zbog nemira koje je osjećao zato što nije mogao da putuje onoliko često koliko je želio otkako se nastanio u Beču. Po napuštanju kuće u ulici Grose Šilerštrase, u kojoj je živio oko dvije i po godine, Mocart nikad poslije toga nije boravio u novom stanu duže od godine Dana.
Kada je otišao iz Salcburga nakon svađe sa Nadbiskupom Koloredom, Mocar je živio prvo u pansionu gđe Veber, majke Alojzije, dejvojke koju je nekada želio da oženi.
Tada je Mocart upoznao Konstancu, koja će postati njegova životna saputnica. Četiri mjeseca nakon vjenčanja u avgustu 1782., ovaj par se preselio u stan u ulici Grose Šilerštrase, koja je danas poznata kao "Figarova kuća". U aprilu 1787.godine Mocartovi su se preselili u predgrađe Landštraseu Beču, gdje je najam bio jeftiniji, a u decembru iste godine su se preselili u ulicu Šilerštrase . Zbog finansijskih teškoća,
Mocart je u to doba počeo da traži razne pozajmice od svojih prijatelja.
Neposredno prije smrti, ovak kompozitor se selio tri puta, što nam pokazuje koliko je on u tome zaista uživao.

Mocart i Beč - grad svijetlosti

"Proglašavam Beč veličanstvenim gradom. Za ljude iz moje branše, ovaj grad je najbolje mjesto na svijetu." Ove je riječi Mocart izgovorio 1781.godine kao pohvali Beču, glavnim gradu Austrije i stjecištu umjetnika. Bilo je to u periodu kada je Mocart odlučio da napusti svoj rodni grad Salcburg i da se zauvijek nastani u Beču.
Hajdn, Mocart i Betoven su živjeli i postigli uspjeh u Beču, gradu muzike u vijeme vladavine Marije Terezije (1740-1780). Muzičari nisu imali samo koristi od milosti carice koja je bila pokrovitelj umjetnosti. Marija Terezija je nudila državljanstvo arhitektama, vajarima , slikarima, dramskim i drugim piscima, i na taj način pretvorila Beč u glavni grad umjetnosti u Evropi. Ovaj trend se nastavio i u 20.vijeku i takav kosmopolitski grad nikada ranije nije postojao. Slava Beča kao kule svjetilje za umjetnike bila je sačuvana više od šest vijekova zahvaljujućimi Habzburgovcima, porodici koja je u Beču imala najveći plemićki status.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Frojd i snovi o klasičnim junacima

Kada je Jakob, njegov otac, još uvijek mlad, šetao ulicom, seljak hrišćanin mu je oteo vuneni šešir koji je upravo kupio. "Jevrej si, a hodaš gradom kao da si važan!", rekao je seljak i bacio mu šešir u blato. Kada mu je otac to ispričao, Frojd ga je upitao:"I, tata, šta mu se desilo poslije?" Sigurno, da se energično suprotstavio tom seljaku, ljudi bi ga uvažavali. Međutim, njegov otac je promrmljao: "Mirno sam pokupio šešir i otišao", kao da je sve bilo u najboljem redu.
Iako je razumio okolnosti nakon ovog se njegova slika uvaženog oca u tajnosti raspršila i on je smišljao kako da se osveti za očevo javno poniženje. Frojdovu maštu je u velikoj mjeri inspirisao Hanibal, kartaginski junak kojeg je pobijedio Rim. Smatrao je da je njegov otac trebalo da svoju krivnju riješi suprotstavljenjem i osvetom. Pošto namjerno nije ništa javno govorio o surovoj diskriminaciji Jevreja, to je, skriveno duboko u duši, utisnulo trag na njegovom egu. Za njega je Kartagina bila jevrejska socijalna sredina. U ovakvom okruženju, Frojd je sebe viidio kao Hanibala, a njegove studije su bile oružje osvete za očevo poniženje.

Frojd i njegov učitelj Šarko

Frojd je najviše poštovao čovjeka koji mu je dao podsticaj da osnuje psihoanalizu - svog profesora Šarkoa.
Žan-Martin Šarko rođen je 1825.godine, mnogo godina je proveo na medicinskom odsjeku Univerziteta u Parizu, a 1882.godine je premješten u bolnicu Selpetrier. Bio je poznat širom Evrope kao stručnjak za neurološku patologiju. Kada je Frojd posjećivao njegova predavanja, Šarko se fokusirao na istraživanje histerije i podržavao je činjenicu da je ta bolest psihosomatska. Frojdova ideja da osnuje psihoanalizu kao novu oblast istraživanja sigurno je nastala uz Šarkovih teorija. Potom, Frojd je kritikovan kada je u Beču izjavio da je histerija prisutna i kod muškaraca kao i kod žena; u to je takođe vjerovao Šarko. Poslije Šarkoove smrti 1893.godine, Frojd je napisao govor u njegovu čast. Frojd je svog prvog sina Martina nazvao po svom voljenom učitelju. Frojdove teorije se odnose na "transfer". Postojalo je mnogo vrsta ljudskih odnosa, uključujuči odnos između roditelja i djeteta ili odnos među prijateljima, ali se Frojdova osjećanja prema Šarku mogu tumačiti samo kao supstitucija (transfer) za osjećanja prema njegovom poštovanom ocu.

Frojd i cigara bez koje nije mogao

Gledajući Frojdove sačuvane fotografije, obično ga možemo vidjeti kako u ruci drži cigaru. Čini se da je bio strastven pušač.
Skoro nikada nije pio alkohol i nije bio izbirljiv po pitanju hrane, ali je bio zavistan od duvana. Frojd nikada nije ostajao bez kvalitetnih Havana cigara i pričalo se da je pušio više od dvadeset komada dnevno. Počeo je da puši sa dvadeset čeitri godine, ali je kasnije pokušao da ostavi cigarete na godinu dana zbog srčanih tegoba. Međutim, ponovo je propušio rekavši:"Kada pekinem divnu naviku pusenja, moja intelektualna interesovanja se smanjuju. Nikada ne bih mogao da ostavim cigare samo da bih živjeo duže."Njegova hronična pušačka navika je vjerovatno uzrokovala rak usne koji je dobio sa 65 godina. U toku sedamnaset godina prije nego je umro, imao je više od trideset operacija i, ignorišuči bolove, nikada nij eprestao da puši cigare. Kada su ga usputno upitali zašto ne voli alkohol, a obožava cigare, odgovorio je da "alkoholpomućuje rasuđivanje, a cigare podstiču koncentraciju." To su bile Frojdove sažete riječi koje pokazuju kako nije volio dvosmislenost.

Frojdovi čuveni psi

Oko Frojda, u trenucima zabilježenim kamerom u njegovom starijem dobu, uvijek je trčao neki pas. Kako je Frojd stario, sve više je volio pse. Njegova prijateljica i pristalica Ledi Mari Bonaparta poklonila mu je kuju rase čau-čau zvanu Tatun, koja je okotila sva šteneta, Jofija i Juna. Frojd je zavolio Jofija i nazvao ga "pas psihoanalize". "Jofi izgleda nekako čudno kada ugleda nekoga koga ne voli", Ako se psu na neki način ne bi svidio neki njegov pacijent, desilo bi se da je to isto mislio i Frojd.
Frijs je čak u njegovim knjigama pisao o "neospornoj vezi" između njega i njegovog psa." "na neki način, ćinjenica da jednostavna duša ne poznaje nepodnošljive borbe civilizacije u potpunosti opravdava ljepotu cijeloga svijeta."
Frojd je bio skoro gluv i nije mogao da čuje ničije pjevanje, ali kada je davao takt Jofiju, otpjevao je stih Mocartove opere "Don Đovani"-"Nas dvojicu veže spona prijateljstva."
Ana, njegova kćerka, imala je velikog psa sa imenom Volf. Često je uzimala taksi i šetala Volfa po parku. Jednog dana Volf je otrčao u šumu i nestao. Ona ga je dozivala i tražila svuda ali ga nije mogla naći. Ana je došla kući slomljenog srca, a Volf se kasnije vratio - taksijem. On je bio navikao na uobičajenu vožnju taksijem i ušao je u jedan. Iznenađeni taksista je htio da se odveze, ali je pas zalajao i nije htio da se pomjeri sa sjedišta. Adresa psa je bila ispisana na psećoj ogrlici tako da ga je taksista dovezao na pravu adresu. Tu priču je porodica Friojd uvijek pričala sa velikim ponosom i zadovoljstvom

k1rA · Početnik Domaćeg.de

Veoma interesantno Very Happy

Dosta ovih stvari nisam znala prije Smile

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Pitagora i Tales

Pitagora je u mladosti želio da postane cijenjeni filozof, poput Talesa (640-546.pre n.e.) koji je živio u Miletu, gradu na obali nasuprot ostrvu Samos. Pitagora je otišao kod Talesa koji mu je prenio sve svoje znanje. Tales je bio zadivljen brzinom kojom je ovaj mladić upijao znanja, pa je izjavio da starac, poput njega nema više čemu da ga nauči i predložio mu da nastavi obrazovanje u Egiptu. I sam Tales stekao je visoki nivo obrazovanja tako što je matematiku i astronomiju učio u toj zemlji.
Tales je poznat kao otac filozofije prirode. On je izjavio da je "voda prauzrok svega što postoji".Istovremeno, bio je jedan od sedam grčkih mudraca". Prve filozofe su nazivali i fizičarima prirodnjacima, jer su pokušavali da otkriju tajne kosmosa uz pomoć znanja o elementima od kojih je sačinjen svijet. Mnogi od tih prvih prirodnjaka potiču od jonske oblasti, pa su kasnije dobili zajednički naziv "jonska škola".
Tales se proslavio i kao trgovac. Tokom putovanja u Egipat bavio se osnovnim pitanjima geometrije. Mogao je tačno da izračuna visinu egipatskih piramida uz pomoć njihove sjenke što je, po predanju, zadivilo faraona. Povratak u Grčku značio je, za njega, novi početak. Ne samo da je proširio znanja koja je stekao u Egiptu, več je došao do sopstvenih otkrića. Tako mu se pripisuje nekoliko teorema - na primjer ona po kojoj je prečnik linija koja dijeli krug na dva jednaka dijela ili druga, po kojoj su uglovi koji leže na osnovici jednokrakog trougla jednaki. Uspio je i da predvidi pomračenje Sunca 585.godine, koristeći stare vavilonske zapise.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

čovjek koji se rađao četiri puta

Nezavisno od orfejskoj uticaja, u starog Grčkoj nastala je ideja o reinkaranaciji Pitagorine duše. Vjerovalo se da je njegova duša prethodno bila u tijelima četvorice različitih ljudi. Prvi je bio Etalid, Hermesov sin, koji je od svog oca dobio "vječno sjećanje na svoj prethodni život." Zbog ove neobične sposobnosti, bio je u stanju da se sjeti kako je njegova duša prešla iz jednog tijela u drugo. Pitagora je rekao da je nekada bio rođen kao Etalid, koji je zatim umro i reinkairao se u tijelu Euforba, zatim Hermotima i, konačno , Pira siromašnog ribara iz Delije. Kada je Pir umro, rodio se Pitagora koji je imao sposobnost da se sjeća događaja iz svojih ptrethodnih života.
Pitagorina duša se nastanjivala i u životinjama i biljkama. Kažu da je zbog tog prethodnog iskustva mogao da razgovara sa medvjedima, psima, pticama...Njegov život kroz reinkarnacije, trajao je ukupno 216 godina. Ovaj broj nastaje kao rezultat podizanja broja 6 na treći stepen, a 6 je bio "magičan broj" Pitagorine škole. Postoji bezbroj anegdota vezanih za ovu priču. U jednoj od mnogih govori se o tome da je Pitagora izgradio sebi dom pod zemljom i tamo pomagao svojoj majci da se sjeti raznih događaja, poslije čega se vratio svojoj kući.Pošto je živio dugo pod zemljom, kada je izašao, izgledao je kao kostur, pa je pokušavao uvjeriti ljude da se vratio iz mrtvih.Ljudi su bili toliko zaprepašćeni, te su povjerovali da se pretvotio u Boga.
Prema zapisima atinskog filozifa Hermipa, teorija o seobi duša već je bila tema rasprava u staroj Grčkoj.

Pitagora-prvi vegetarijanac

Ovaj stoiči, asketski način života koje je vodilo Pitagorejsko bratstvo, nalagalo je i strogi režim ishrane.. U to je spadalo vjerovanje po kome uzimanje mesa dovodi do pomućivanja uma, kao i da "nikada ne treba jesti živa stvorenja."Tako su članovi ovog bratstva bili prvi vegetarijanci.
Po Pitagorinoj teoriji o seobi duša, ljudske duše mogu da se reinkarniraju u životinjama. Iz toga je proizilazilo da oni koji jedu životinje čine zločin, a zbližavanje sa lovcima bilo je strogo zabranjeno. U periodu kada je pokušavao da dokaže svoju teoremu o pravougaonom trouglu, Pitagora je želio da žrtvuje sto volova Zevsu, ali je, umjesto toga, odlučio da kao žrtvu ponudi krave koje su se hranile isključivo medom i pšenicom.
Šta su onda članovi ovoga bratstva obično jeli? Bilo im je dozvoljeno da jedu samo laku hranu, kao što su povrče, voće i žitarice.Ručak se sastojao og hljeba i meda ili saća. Poatojala je preporuka da se povrče jede sirovo i bilo je zabranjeno da se hljeb kida na komade.Pšenični hljeb, trava, suve smokve, masline i sir bili su omiljena Piagorina hrana, a kažu da je posebno uživao u zelenoj salati.

Postoji i povrće koje je Pitagora mrzio, zbog čega ni njegovi učenici nisu smjeli da ga jedu, pa čak ni da ga dodiruju.-bob-(vicia faba). Po jednoj teoriji, zrno ove biljke jačalo je vitalnost, što je bila veliks prepreka učenju. Ipak, to ne znači da je i bio pravi tazlog ovoj zabrani.

Vjenčanje u poznim godinama

O Pitagorinom privatnom životu zna se veoma malo, ali kažu da se oženio u poznim godinama, kada mu se rodio zdrav sin.
Matematičar Pitagora bio je visok preko 1,8 m, a imao je savršeno tijelo i ljudi su se divili njegovom dostojanstvenom držanju. Pronađeni crteži, kao i kamene statue, prikazuju ga kao čovjeka lijepih crta lica.Ipak , pošto se od rane mladosti posvetio učenju, oženio se tek kada je imao 69 godina, Njegova supruga Teano bila je kćerka Brontina iz Krotona. Za nju govore da je bila njegov prvi učenik u KrotonuPiagori je rodila sedam sinova, među njima i dječaka po imenu Telaug, kao i dvije kćeri, Miju i Arignotu.
Pitagorina djeca su valjano podizana pod očevim nadzorom a on je od njih tražio da se ponašaju onako kako su ih predavači učili od djetinjstva.Njegove kćeri su učile zajedno sa drugim djevojčicama, a kada su postale žene, družile su se sa pripadnicama istoga pola. Jedna od njih se udala za Menona iz Krotona, ali je, i nakon toga bila viđana u društvu ostalih žena.Kasnije je napisala knjigu o Platonovim učenjima

Platon - poslijednji dani života

Od svih priča o njegovom životu najviše nejasnoća je ona o njegovoj smrti.
Kada je Pitagora već bio u poznim godinama, antipitagorejski pokret spalio je kuću u kojoj se sastajalo Bratstvo. Većina članova je stradala u požaru, a zatim, ubrzo, nestala je cijela ova organizacija.
Postoje verzije ovoga događaja. Po jednoj od njih, Pitagora je stradao u požaru zajedno sa svojim učenicima, a po drugoj, bio je jedini koji je preživio tu nesreću.Sasvim je moguće da je ova druga priča inspirisana obožavanjem Pitagore kao boga, odnosno idolatrijom u kasnijim godinama, ali je opšte mišljenje da je on zaista uspio da se spase od požara.
Nasuprot tome, postoje bezbrojne teorije kako je preživjeo. U jednoj priči navodi se da je Pitagora ostao živ zahvaljujući svojim učenicima koji su oko njega formirali" živi štit " i tako ga spasili, a da je on kasnije sebi oduzeo život, očajan zbog gubitka prijatelja. U drugoj priči tvrdi se da je Pitagora, poslije napada na sastajalište Bratstva potražio utičište u Hramu muza u Metapontumu, gdje je umro nakon 40 dana gladovanja. Postoji još jedna priča u kojoj se kaže da je Pitagora , bježeći od požara, stigao do poljane boba i da su ga tamo njegovi sljedbenici uhvatili i ubili.
Najveći broj priča o poslednjim danima njegovog života zasniva se na šturim sačuvanim podacima. Mnoge od njih koristile su čitave generacije pisaca, ali je veliki dio zagonetki i dalje ostao neriješen.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Aleksandar i divljenje heroini iz Tebe

Makedonskim vojnicima koji su osvojili Tebu, bilo je dozvoljeno da pljačkaju, siluju i ubijaju. Stanovnici Tebe nisu mogli da se odupru zaprepašćeni makedonskom vojnom silom i nisu mogli ništa da učine da svoja stradanja spriječe. Jedna od žrtava je bila žena po imenu Timokleja, koju je napao jedan vojnik kada joj je upao u kuću. Ali, za razliku od ostalih građana ona mu se oduprla. Prezirala je tiraniju makedonske vojske pa mu je rekla;"Dođi da ti pokažem gdje su moje dragocjenosti" i odvela ga do ivice bunara. Kada je vojnik pogledao u bunar, gurnula ga je unutra. Bunar je bio dubok, pa je vojnik pozvao u pomoć, ali je žena bacala kamenje na njega sve dok ga nije ubila. Makedosnka vojska je ubrzo saznala za to, a Timokleja je uhvaćena i dovedena pred Aleksandra..
Timokleja je očekivala smrtnu kazbu. Bez ustručavanja je odgovarala Aleksandru na njegova pitanja i pokazala mu da ga se nimalo ne boji, što je velikog vojskovođu zadivilo, pa je načinio izuzetak kao rijetko kada i poštedio život ovoj hrabroj ženi. Može biti da je Aleksandar , koji od trenutka kada je stupio na prijesto nikada nije oklijevao da pogubi pobunjenike, poštovao hrabrost ove žene, poredeći je sa hrabrošću heroja kojima se divio i koju je i sam želio da dokaže.

Gordijev čvor

Godine 333 pre n.e., u hramovima grada Gordiona koji je osvojila makedonska vojska su se mogle pronaći mnoge neobične stvari. Jedna od njih su bile kočije na kojima je dio za koji su se vezivali konji bio obmotan konopcem vezanim u čvor. Legenda je kazivala da će osoba koja uspije da razveže čvor postati kralj Male Azije. Mnogi su pokušavali da odvežu ovaj čvor, ali niko nikada nije uspio. Kada je čuo za ovu priču, Aleksandar je odmah prihvatio izazov. Konopac je međutim bio tako uvezan da Aleksandar nije mogao da pronađe mjesto odakle bi počeo da ga odvezuje - oba kraja su bila sakrivena u čvoru. Aleksandar je bez razmišljanja izvukao mač i presjekao konopac. Kao što se moglo i očekivati, čvor se mačem mogao presjeći bez problema, tako da se raspao u komade. Aleksandar je pokušao nešto čega se niko prije njega nije dosjetio. Tako je prema proročanstvu Aleksandar bio taj koji će postati kralj Azije.
Postoje teoretičari koji sumnjaju u istinitost ove priče. Budući da je Aleksandar poslije svoje smrti predstavljan kao božanstvo, o njemu postoje mnoge slične priče. Postoje i mnogi mitovi, ako onaj što govori o tome da su njegovi uspjesi i neuspjesi zavisili od jednog boga dalekog Sjevernog mora. Svejedno, sudeći po njegovoj sopstvenoj prirodi, priča o Godrijevom čvoru bi lako mogla da bude istinita.

Širenje imena Aleksandrije po cijelom svijetu

Aleksandru je trebalo mnogo vremana da osvoji Persijsko carstvo, ali se poslije toga pojavio problem vezan za upravljanje ovom osvojenom zemljom. On nije mogao njome da upravlja zati što je nastavio da vodi slijedeće bitke. Osim toga, ova zemlja je bila isuviše daleko od njegove domovine Makedonije. Zato se dosjetio novog načina uprave, koju je nazvao "gradska uprava".
I njegov otac ranije je koristio ovaj metod, ali ga je Aleksandar prilagodio tako što je ostavljao dio vojske u gradovima da ih štite i upravljaju okolnim oblastima. Aleksandar je sa svojim vojnicima obučavan od djetinjstva i imao je zu sreću da je mogao potpuno da se pouzda u njih. Uz to, dovodio im je porodice i prijateljeiz domovine. Zbog toga je podignuto mnogo gradova i naselja tokom napredovanja makedosnske vojske a svi su nosili ime Aleksandrija. Smatra se da je osnovano sedamnaset gradova sa tim imenom tokom ovog perioda. Kod ljudi je očito lako moglo da dodje do zabune kada se pomene Aleksandrija. Ovi gradovi su počeli da propadaju nakon mnogo godina, a samo je jedan, onaj u egiptu, do današnjeg dana očuvao proslavljeno ime Aleksandrija.