Pablo Neruda

Eladan · Odomaćeni član

To je jutro puno oluje

To je jutro puno oluje
u srcu ljeta.

Kao bijele marame rastanka putuju oblaci
i vjetar ih trese svojim skitničkim rukama.

Neizbrojivo srce vjetra
kuca u našoj zaljubljenoj šutnji.

Bruji između stabala to nebesko sazvučje
kao jezik prepun ratova i pjesama.

Vjetar koji nosi i otimlje mrtvo lišće
i skreće uzdrhtale strijele ptica.

Vjetar što ga obara u val i bez pjene,
u tvar bez težine i nagnute vatre.

Kida se i tone njegov oblik cjelova
boreći se na vratima ljetnoga vjetra.

Eladan · Odomaćeni član

Da bi me ti čula

Da bi me ti čula
moje se riječi
ponekad suše
kao tragovi galebova na plaži.

Ogrlica, zvečka pijana
za tvoje ruke slatke poput grožđa.

Moje su riječi daleko
i tvoje su više nego moje.
Kao bršljan pužu u moju staru bol.

Pužu tako po vlažnim zidovima.
Ti si skrivila tu okrutnu igru.
One bježe iz moje tamne spilje.
Ti sve ispunjaš, sve ispunjaš.

Nastaniše prije tebe samoću koju zauzimaš,
i više nego ti na moju su tugu navikle.

Sada želim da kažu to što ti želim reći
da bi me ti čula kao što želim da čuješ.

Vjetar teskobe još ih poteže.
Uragani snova još ih ponekad izvrću.
Ti slušaš druge glasove u mome bolnome glasu.
Plač starih usana, krv starih molitava.
Ljubi me, dragano. Ne napuštaj me. Slijedi me.
Slijedi me, dragano, u ovom valu tjeskobe.

Ali bojiš ljubavlju moje riječi.
Ti sve zauzimaš, sve zauzimaš.

Od svih riječi nižem beskrajnu ogrlicu
za tvoje bijele ruke, slatke poput grožđa.

Eladan · Odomaćeni član

Sjećam se kakva si bila

Sjećam se kakva si bila prošle jeseni.
Sive tvoje kape i srca smirena.
U tvojim su se očima borile vatre sumraka
i lišće je tonulo u vodu tvoje duše.

Odana u mom naručju kao povijuša,
lišće je skupljalo tvoj glas spor i smiren.
Lomača mrtvila gdje žeđ je moja gorjela.
Sladak i modar zumbul iznad moje duše.

Putuju tvoje oči i jesen je daleko:
siva kapa, glas ptice i srce doma
kome su pošle duboke moje čežnje
i padali moji poljupci radosni kao iskre.

Nebo s broda. Polje s brežuljaka:
tvoj spomen od svjetla i dima, od jezera smirena!
Dalje od tvojih očiju izgarahu sutoni.
U tvojoj se duši podiglo suho lišće jeseni.

ribizla · Početnik Domaćeg.de

Is the rose naked or it it her only dress? Neruda nema premca sto se tice ljubavne poezije...

Eladan · Odomaćeni član

Nagnut u veče

Nagnut u veče vučem svoje tužne mreže
prema tvojim oceanskim očima.

Tu se prostire i gori na najvišoj lomači
samoća moja što krši ruke kao brodolomac.

Šaljem crvene znakove tvojim odsutnim očima
što poput mora zapljuskuju obalu svjetionika.

Samo tmine kriješ, ženo daleka i moja,
iz tvog pogleda izranja ponekad obala užasa.

Nagnut u veče bacam svoje tužne mreže
u ovo more što ljulja tvoje oceanske oči.

Noćne ptice kljucaju prve zvezde
što trepere k'o duša moja dok te ljubim.

U trku jaše noć na svojoj tamnoj kobili
rasipljući poljem svoje azurno klasje.

Eladan · Odomaćeni član

Bijela pčelo zujiš

Bijela pčelo, zujiš opijena medom u mojoj duši
i svijaš se u sporim spiralama dima.

Očajnik sam i riječ bez jeke,
taj što je sve izgubio i taj što je imao sve.

Posljednje uže, u tebi škripi moja posljednja ruža.

O šutljiva!

Sklopi duboke oči. Ovdje se trza noć.
Obnaži svoje tijelo plašljive statue.

Imaš oči duboke gdje noć maše krilima.
Svježe ruke cvijeta i skut neke ruže.

Tvoje su grudi nalik na bijele školjke.
Na tvoj je trbuh sišao sjenoviti leptir, da usne.

O šutljiva!

Evo samoće u kojoj tebe nema.
Kiši. Vjetar s mora lovi zalutale galebove.

Bosa voda ide mokrim ulicama.
Lišće onog astabla kao bolesnik tuguje.

Odsutna bijela pčelo, još zujiš u mojoj duši.
Oživljavaš u vremenu, krhka i šutljiva.

O šutljiva!

Eladan · Odomaćeni član

Pijan od smole

Pijan od smole i drugih poljubaca,
ljetni, jedrenjak ruža upravljam,
okrenut prema smrti ranjiva dana,
ukopan u sigurnom bjesnilu mora.

Blijed i za vodu svoju proždiruću vezan
plovim oporim mirisom otkrivene klime,
još odjeven u sivilo i gorke zvukove,
pokriven tužnom kacigom tek napuštene pjene.

Jašem tvrd od strasti na svom jedinom valu,
mjesečan, sunčan i nagao, užaren i hladan,
uspavan u grlu sretnih otoka,
bijelih i slatkih poput svježih bokova.

Drhti u vlažnoj noći odjeća moja od cjelova
odviše natovarena električnim nastojanjem,
u herojskom stilu podijeljena u snovima
i opojnim ružama što se ostvaruju u meni.

Tamo na vodi, usred dalekih valova
tvoje se jednako tijelo baca u moje naručje
kao riba zauvijek spojena u mojoj duši,
brza i spora u svojoj snazi ispod neba.

VODONOSA · Početnik Domaćeg.de

Neka je blažen dan, mesec i doba,
Godina, čas i trenut, ono vreme
I lepi onaj kraj i mesto gde me
Zgodiše oka dva, sputaše oba.

Blažene prve patnje koje vežu
U slatkom spoju sa ljubavlju mene,
I luk i strele što pogodiše me,
Ii rane koje mi do srca sežu.

Blaženi bili svi glasovi koje
Uz uzdah, žudnju i suze bez broja
Prosuh, zovući ime Gospe moje;

I blažene sve hartije gde pišem
U slavu njenu, i misao moja
Koja je njena, i ničija više.

Eladan · Odomaćeni član

Izgubili smo

Izgubili smo i taj suton.
Nitko nas nije noćas vidio spojenih ruku
dok je modra noć padala na zemlju.

Vidio sam sa svog prozora
svečanost zalaska na dalekim bregovima.

Ponekad bi se kao novčić
užario komadić sunca u mojim rukama.

Sjećah te se duše stegnute
i po toj tuzi ti me poznaješ.

Gdje si tada bila?
S kojim ljudima?
Koje si riječi govorila?
Zašto mi sva ta ljubav dolazi odjednom
kada sam tužan i znam da si daleko?

Pala je knjiga koja se uveče uzima
i kao ranjeni pas moj plašt se uz noge vuče.

Uvijek, uvijek ti odlaziš uveče
tamo gdje sumrak juri brišući statue.

VODONOSA · Početnik Domaćeg.de

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreća ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i telo plove u njenom duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje,
Da te ne poznam ne bih živio,
da umirem neznajući te, ne bih umro, jer nisam živio.

VODONOSA · Početnik Domaćeg.de

Neznanko draga otkle ćeš mi doći?
Da li iz hladnih krajeva severa
Ovita plaštom srebrene noći
Sa srcem punim ledenog čemera?
Ili ćeš mi iz sunčanog sveta
Doneti mirise lopoča i narda?
Blistava sjajna, ko belina cveta?
Ili žarka možda, kao krv leoparda?
Možda ćeš mi niknut ispred kućnog praga
Pod crnim velom vekovite boli?
O dođi dođi, neznanko draga
Jer srce moje željno je da voli!

lovegoddess · Veštica

LJUBAV

Zbog tebe, u rascvjetanim vrtovima ceznem za
mirisima proleca.
Zaboravio sam tvoje lice, ne secam se vise tvojih ruku;
kako su se tvoje usne nasle na mojima?
Zbog tebe, volim bele uspavane kipove po parkovima;
bele kipove bez glasa i bez vida.
Zaboravio sam tvoj glas, tvoj sretan smeh; zaboravio sam
tvoje oci.
Poput cveta sa svojim mirisom, ja u sebi nosim maglovito secanje na
tebe. Zivim sa boli poput rane; dotaknes li me samo, smrtno
ces me povrediti.
Tvoja milovanja me obavijaju, poput brsljana na setnim zidovima.
Zaboravio sam tvoju ljubav, jos uvek iscem odraz tvog lika u svakom
oknu.
Zbog tebe, teski mirisi leta nanose mi bol; zbog
tebe, opet trazim oko sebe prorocanske znakove nenadanih zelja: padajuce
zvezde, komete.