Vitomir Vito Nikolić

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Prvi snijeg

Sonja, izađi da skitamo,
imam ludu želju večeras da lutam.

Sonja, izađi i iznesi samo
malo nježnosti ispod kaputa.

Malo nježnosti, malo samo,
zalogaj jedan za ogromnu glad.

Sonja , izađi da skitamo ,
noćas je nestvarno lijep grad.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

***

Tamniji za tamu ove jeseni tmaste
i grublji za zimu ove zime prošle
ja vam ovog proljeća neću mahati, laste
i neću vam opet reći: Dobrodošle!

Vrapcima ja moram, nežno, kao otac
reći nešto toplo u ovaj dan plavi
vrapcima - tom sitnom zrnevlju života
što je cvokotalo s nama na mećavi.

Dok ste vi negdje ispod tuđeg neba
izvodile svoje igre vragolaste
ne, vaš mi cvrkut sad zbilja ne treba
razmažene gospođice laste.

Oni su s nama zebli ispod streha
oni su voljeli i ovo golo granje,
zato, moj pozdrav, vesela grudvo smjeha
gospodo vrapci, moje duboko poštovanje!!!

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Drumovanja

Pjevaju u meni drumovi snažni,
drumovi dobri kao dlan očin.
Moram dans otić nekud, da potrazim
malo odmora za umorne oči.

Idem bez pozdrava, bez poruka,
ovako lijepo pomućenog uma,
da tražim okuka, okuka, okuka,
i iza svake - samo parče druma.

Pustite me, pustite da odem,
bez pitanja kako, i zašto, i dokle,
drumovi uvijek nekuda vode,
a ja sam nomadskom glađu proklet.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Možda

Možda tu ljepotu
kojom živim sada
u nekom životu
prosanjah
nekada
sad
i ona mi stiže
u mimogredu
u ovom životu
ko zna kom po redu.

Možda bas ovako
i baš ovoliko
stajao sam davno
pred tom istom slikom
ne sluteći da će
ona
jednog dana
izaći da živi
izvan svoga rama!

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Pismo mojoj učiteljici

Draga gospođo učiteljice,
ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

Sjetih se, znate, onih Vaših priča
punih ljubavi za ptice nevine i slabe
poslije kojih smo, zbog svake praćke
i kamička, klečali dugo iza table.

Ne zamjeram Vam - daleko bilo,
pa čak ni to što me vukoste za uši,
sve je to danas na svoj način milo
i prijatno je od toga u duši.

Ja se često sjetim tog vremena davnog
rata, zime, gladi, bodljivakve žice,
nije, bogme, tada bilo jednostavno
naučiti nekog da zavoli ptice.

Gospođo, to je, u najmanju ruku,
junaštvo dostojno poštovanja
učiti nekog ljubavi
uz huku jednog strašnog rata,
jednog propadanja.

Hvala Vam, gospođo učiteljice,
i ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

I opet jesen

I opet jesen
opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću,
i opet stare, crne slutnje,
i opet sam si, Nikoliću.
I opet neka pisma duga,
očajna pisma bez adrese,
a nigdje drage, nigdje druga,
samo ta jesen, opet jesen.

A šta ako prosviram taj metak
kroz ovo čelo neveselo,
pa onda počne sve iz početka,
život, stradanja, pa opet čelo,
a šta ako nema zaborava,
ako je to vječna igra kruga,
a šta ako tamo ispod trava
boli ova ista ljudska tuga.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Poslednja pjesm

Ležim na odru, tih upropašćen
do banalnosti, do gorskog stida,
ulaze nekakve crne gošće,
poneka priđe i zarida.

Okolo sjede. Tiho i tužno.
Starci puše, pričaju, kašlju
i opraštahu mi velikodušno
sve što se zbilo uz veselu čašu.

Vrline vezu uz izraz ozbiljan,
pričaju sa smiješkom
(Ispada, eto, da sam bio divan,
smrti, moja jedina greško!)

Ležim na odru, tih, upropašćen,
napolju sunce svakodnevno sja.
Ne znam da li je ko ožalošćen,
ali, zaista, jesam ja.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Nedelja u gradu N

Tumara gradom nedjelja,
ide od kuće do kuće,
ko da je sluačjno naljegla,
pa ne zna šta će i kud će.

Zastane ispred izloga,
da tobož kosu popravi,
a otud nema nikoga
da je bar okom pozdravi.

U krčmi nađe tišinu,
na trgu, opet, tišina,
praznuju ljudi prazninu
i svud je samo praznina.

Tumara gradom nedjelja,
tek da vrijeme ubije;
ko da je greškom naljegla
pa sad bi nekud-što prije.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Rekvijem za skitača

Blagosloven ti, što se obestrvi
u divnom prostranstvu svoje krvi
i odreče se povratka ko srama
uz skupu žrtvu sebe sama.

Na isti način umiru svi dani:
sopstvenim suncem svirepo zaklani,
pozarno lijepi dugo mru nad drumom
razvivši ko barjak svoj čestiti umor.

Mir tebi, skitaču, što se obestrvi
zaljubljen u riječ s one strane krvi.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Umjesto molitve za daleku

Ponekad, davna, sjetim te se,
A nešto toplo zasja u duši
Kao od dobre stare pjesme
Što se slučajno zapjevuši.

Gdje li si noćas, ti daleka,
Da li si negdje svila dom,
Ili još uvijek, ko nekad,
Lutaš ponoćnim Beogradom?

Da li još tražiš onog čudnog,
Onog iz tvojih snova vrelih,
Koga si tražila uzaludno
I one noći kad smo se sreli.

Traži, samo traži, tragaj,
On ipak jednom mora doći
Iz tvojih lijepih snova, draga,
U tvoje nimalo lijepe noći.

Kao što dođu ove pjesme
Iz divnih šuma nepoznatih
Pravo u naše ružne nesne,
U gorku zbilju kasnih sati.

Ponekad tako sjetim te se,
A nešto toplo zasja u duši
Kao od dobre stare pjesme
Što se slučajno zapjevuši.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Skadar

Dan osvanu a ja Skadar.
Zle me sile pretvorile
u gomile
do temelja porušile.
Tri godine one mene tako lome
pa ja više nisam kadar
da se zidam
i survavam niz litice,
Gojkovice, mlada Gojkovice

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Slika sa periferije

Pjeva pijana kafanska drolja
zvučno kukovima vrteći u krug
uporno kao zubobolja
priča nešto moj pijani drug.

Pijan sam eto ali šta to mari
pustite me, dragi, ja vas molim
u ovom životu ima mnogo stvari
koje samo pijan mogu da odbolim.

Sa tornja odzvanja kasna ura
opominjuć na san nepospale nas
ulicom pijan vjetar tetura
psujući nešto na sav glas.