Vesna Parun

dreamwalker · ***dragancee***

USNULI MLADIĆ

Prostrt na žalu sjenovitog zatona

leži kao ograđeni vinograd

usamljen i valovima okrenut.

Njegovo lice ljupko je i ozbiljno.

Ne znam je li ljepša grana šipkova

puna cvrkuta ptičjeg, ili pregib

njegova pojasa, gipkiji od guštera.

Slušam tutanj niske grmljavine

koja se izvija s mora, sve to bliže.

I skrivena u lišću stare agave

motrim kako grlo mladića postaje galeb

i odlijeće put sunca, klikćući sjetno

u žutim oblacima. A iz bronce

njegova raskošnog trbuha diže se mrko

cvjetna vrlet, na kojoj se odmaraju

prekrasne vile i kraljice iz bajkâ.

Šušti žalo i more je posivjelo.

Zlatne sjenke zasjeniše vinograd.

Stubovi oblaka penju se u daljini.

Munje dotiču šumovitu uvalu.

Udišem miris ljeta u nasadima

i puštam se da me opaja nagost bilja.

Zatim gledam svoje blistave ruke

i bedra pjenom morskom pozlaćena

iz kojih teče ulje maslinika.

I vraćajući mirne oči k njemu

koji spava, uronjen u huku

spore oluje, prastar kao agava,

mislim puna rasijane žudnje

koliko bijelih ptica raskriljenih

dršće u modrim gudurama oblačnim

tog tijela, koje tišinom zbunjuje

šumor mora i samoću trava.

dreamwalker · ***dragancee***

UNIĐI POD NAŠ KROV

Uniđi pod naš krov, pristupi k nama, ljepoto,

u našem seljačkom domu savij gnijezda svoja!

Rasvijetli pragova naše našu djecu, i potom

skini sa umornih čela pečat brige i znoja.

Neka se pjesma dojmi i radost neka gazdi,

neka je mir domaćin koji nam postelju stere.

Neka je hljeba na stolu, i nek je zrnja u brazdi,

obilju ne bi bilo dna, na ribolovu mjere!

Uđi, radosti, sestro, širom ti otvaram vrata,

svoj nasmijanoj djeci da kumuješ!

U nas je sijaset srca i alata,

ko minđuše, seko, povijest da nam kuješ.

I neka kroz naše oči, kroz tunel našega gnjeva

prostruji dah planina i svježi žubor rijeka.

Neka se slije u jednu, široka kolosijeka,

sva radost kojom se živi, i radost kojom se pjeva!

dreamwalker · ***dragancee***

KAD PTICA PRESTANE VOLJETI

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:

"Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala

kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"

Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju

lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.

Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću

stopa duboko ispod zemlje,

da ne čuješ kako pjevam u predvečerje

nježnu uspavanku drugoj dragani,

koja leži s kljunom u mome krilu !"

Jer ptica nije površna kao čovjek;

ona zna da se otkucaji srca

pod zemljom propinju još snažnije,

i umjesto umirujućih zvukova

uspavanke cijela bi šuma morala slušati

tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.

Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,

ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.

A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,

od stida i pomutnje ne zna što bi i,

bježeći sve to dalje od njega,

ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.

Nema malih boli. Ljudi vole male boli.

One su lijepe, a ne bole mnogo.

Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,

još manje skupe i manje bolne -

jer bol iskustvom otupljuje,

a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.

Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,

male doživljaje za koje ne treba tražiti

smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,

nepoznatim predjelima duše.

Ali te male boli uvlače se neopazice

u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,

one postaju u njemu naša smrt.

I zbog tog bezbroja malih lešina -

što se nečujno u nama raspadaju -

zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,

a oko našeg čela izranjenog od mnoštva

malih jauka igraju se mravi.

Tako neće imati što da propadne

u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,

proizašle iz velikih stjecišta razloga,

netaknutih opomenom.

Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se

približuju i golema jata bjeloglavih

lešinara kako kruže u sve to nižem

luku iznad naših pragova i šaputati im:

"Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.

Tu nema nièeg više osim slike

prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,

a taj - budite sigurni - nije za vas!

Meso i krv i slatki voćnjak srca

pojedoše nam male boli,

mrvicu po mrvicu - one oglodaše sve do kosti,

do ove luknje u prostoru, zar ne vidite?"

Nema malih boli.

Nema malih boli pod ovim suncem.

dreamwalker · ***dragancee***

STIJENA O KOJOJ BI TREBALO ZAPISATI BALADU

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:

ima čas kad ljubav i život postanu jedno.

U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.

U kapi kiše na listu mrke smokve

svečanost ljeta trajala bi stoljeća

i sunce nikad ne bi silazilo

iza golih smežuranih brda.

U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi

skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.

S njegovim blijeđenjem i mir je zašao,

srce ga ne može graditi iznova.

I misao je nemoćna da ga traži

u mržnji stvari što jedna drugu poriču.

Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo

našim čelom koje je prestalo žudjeti.

Ljubavi, i tebe smo izmjerili

lažnom mjerom poljuljanog svijeta.

dreamwalker · ***dragancee***

VESELE KOČIJICE

Ostavih srce u škrapama blizu mora,

neka ga paze smeđi rakovi

na zidiću ljušturastog dvorca

sa smaragdno zelenim terasama

u odsjevu zalazećeg sunca.

Pohranih ga u krunu mrkog čempresa

koju posjećuje jedan

vrlo muzikalni slavuj, čije mi

kasno i zvonko pjevanje u slavu

večernjoj zvijezdi toliko nedostaje.

Ostavih sebe na svim mjestima

na kojima cvate i miriše bilje

što ga ti svojim korakom prepoznaješ,

a ono što nisam ja

krenulo je duž nasipa zloćudnih

rijeka po plandištima, čije

užarene predjele ne kupaju slane

plime i ne rashlađuje vjetar s mora.

Kažem, nisam ja - jer ne vidim i

ne čujem ono što je preda mnom,

nego slušam i gledam što je u meni.

A u meni je slavuj, čempres

i vrijeme. U meni si ti, dragi moj,

lijep kao starinski suncobran

izgubljen u gradu mjesečevu.

Kočijice s modrim i crvenim

patuljcima kotrljaju se, veselo

poskakujući k moru. Ali ja ne

smijem onamo, jer je ondje ostalo

moje vrlo trijezno starinsko

srce, kojemu sam na odlasku

obećala četrdeset smiješnih

djetinjstava i četrdeset

i četiri zlatna oraha.

Dajte slavuju u mrkozelenoj krošnji

znak da otpjeva svečan

hvalopoj večernoj zvijezdi u

svom srcu, na kositrenom poklopcu neba.

Kotrljajte se vesele kočijice k moru!

Zbogom, dragi moj!

Doviđenja moja rasanjena dušo!

dreamwalker · ***dragancee***

PEĆINA SA IZVOROM I SVIJETOM

Jesam li sjećanje u kamenu

ili patnja koja se odmara?

K meni stižu mnogi beskućnici

koji ne čuju godišnja doba,

jer u ovoj pustari raste

samo jesan bezimen cvijet

posrednik između vas i mjeseca

i pokazuje zalutalima

tragove magarca u pijesku

a žednima raspuklinu

gdje se je stijena nekoć davno

sažalila nad putnicima.

Ovamo stižu sa četiri strane svijeta

oni koji misle da su nesretni,

i drugi podjednako ubogi

koji ne znaju što bi nazvali srećom.

Oni se napiju. Otpočinu

i krenu dalje pognuvši leđa

kao da razgovaraju sa zločincem.

A ja ostajem opet sama

i gledam sjenke kako se udaljuju

uznemirujući obzorje.

Neke od njih zaboravljam odmah

a druge pamtim. Oni me ispunjaju

tamnom čežnjom nerazjašnjivo

kao što je nejasno rastenje cvijeta

na bespuću između zemlje i neba.

I misleći na njih postajem

još više golet i još više stijena.

Sjećanje koje tješi kamen

i patnja koja ne može otpočinuti.

dreamwalker · ***dragancee***

NIKAD

Ne znam gdje počinje praznina mora

Ali slutim što je taknuo u tebi ili meni glas

koji je blizu negdje rekao:

Nikad.

To je rijeka koja se ne više ne vraća

u svoj izvor

jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim

koji čeka u daljini.

To je cvijet koji ne silazi više

u svoj korijen

jer se ondje naselila budućnost.

Nikad.

Šumna trava neizgaženih visoravni,

snijeg na planinama

ljubičastim.

Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad

u travi sluha i vida naraslo

u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.

Obazri se, prepoznaj svoje Nikad

po iščezlim nizinama prostrto.

I teška misao koju si zanjihao

postat će blaga, jer je kraj nje čovjek

nerazumljiv u svojoj samoći.

A kad se on pomakne u Noć

i u veliki uspavani prostor,

ispružit ćeš za njim svoje ruke

i viknuti: ne odlazi!

dreamwalker · ***dragancee***

RIJEKA I MORE

On je rijeka a ja sam more.

Njegov je nemir naglost voda

koje raspasuju travu. Ja ih slušam

kako huče u tijesnom koritu

probijajuć se kroz duboki kanjon

snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.

Njegove lađe nisu moje lađe.

Njegove ptice nisu moje ptice.

Ali njegovim lađama ja sam sidrište

gdje je dopušteno sjesti uz vatru

i smiješiti se jednoj priči.

Zbog koje se zaboravlja smionost.

Njegovim pticama ja sam klisura

koja ih sakriva u svoje stijene

misleći da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.

Moje obale postaju njegove obale.

Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.

Moja beskrajnost postaje njegov mir.

Beatrica · Odomaćeni član

Molitva

Molim za Sunce u tvojim ocima,
za dodir koji budi treptaj zivota,
za tebe jedina ljubavi moja.

Molim da ruze ne uvenu kao secanja,
da nijednu suzu ne puste vise.
Molim za tvoje reci satkane od zelje,
Za nase duse obojene tugom.

Molim da samoca ne boli vise,
da dodjes u moj svet,
da svaka nada postane stvarnost,
da svaki tren sa tobom bude vecnost.

Molim da tvoje ruke,
Otope led moga zivota,
da vreme izbrise boli,
da srce zakuca jos jace.

Molim da ne zivim od secanja koja se gase,
Da nikada – postane ZAUVEK.
Molim,molim za LJUBAV.

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Umrla Vesna Parun

U 89. godini života u Stubičkim toplicama umrla je Vesna Parun, najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća.

U književnosti se javila kao djevojčica, a prvu zbirku objavila je 1947. Knjiga Zore i vihori bila je prekretnica u hrvatskom pjesništvu nakon Drugog svjetskog rata. Ta je poezija nosila biljeg unutarnjeg pjesničkog glasa kojem je ostala vjerna više od sedam desetljeća stvaralaštva.

Ljubav, ljubav kao sućut, kako je voljela reći, bila je njezina najvažnija tematska preokupacija. Crna maslina, Vidrama vjerna, Koralj vraćen moru, Sto soneta, tek su neke neke njezine zbirke.

Snažna emotivnost i duboka misaonost temeljno su obilježje Vesninih stihova. Uz drame i knjige za djecu pisala je i snažnu satiričnu poeziju. Naličje svakodnevice osjećala je i na svom životnom primjeru.

Bila je i slikarica, prevoditeljica s nekoliko jezika, a njezini su stihovi prevođeni na mnoge jezike. Stvarala je dulje od pedeset godina. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja.

Neponovljiva Vesna Parun

Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima.

Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i Šibeniku. Osnovnu školu završila je na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala.

Poslije rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu. Godine 1947. radila je na pruzi Šamac-Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija.

Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim toplicama.

Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga.

Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te iskusila više patnje i stradanja nego radosti.

Vesna Parun potpuno se predala književnom radu, postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.

Večeras u 23.10 sati na Prvom programu u emisiji In memoriam: Vesna Parun prikazat ćemo emisiju iz ciklusa Ljudi smo. U emisiji autora i urednika Voje Šiljka, prikazanoj prije 10 godina, čut ćemo njezina razmišljanja o vlastitoj poeziji, izdanim djelima te o životu kakav je živjela.

hrt.hr