Zvonimir Golob

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

A lišće oluji

Teško je dijelit pjesmu i pjevače:
suza pripada oku koje plače,

bol pripada usni, rijeka moru nekom,
i lišće oluji. Ona je daleko.

Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena
i prazna je ruka, ako nije njena.

Nož pripada rani, uze svome vratu,
raširene ruke - kazaljke na satu.

Izgubljena ptica,
pripada li jatu?

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Slika

Na zidu slika: stol, igračke,
nekoliko jabuka
i prazan tanjur.

Jabuke se kotrljaju,
padaju u vrt,
uspinju se na stablo
i ponovo rastu.

Prozor je otvoren,
noć kao kiša
kaplje u prazan tanjur.

Za stolom sjedi dijete,
promatra me
i skriva ruke
iza jastuka.

Plaši se,
ne prepoznaje me,
mislim da me ne voli.

Jedno je oko plavo,
drugo sivo.

- Što si učinio od mog života?
reče dijete, a usta mu zatvorena.
- Ne znam, odgovorih – oprosti,
ne sjećam se,
zaboravio sam.
Mislio sam da je to moj život.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Tijelo žene

Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos ...
(Pablo Neruda)

Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?

Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.

Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.

Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.

Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.

Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.

Ima li ljepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.

Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.

Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.

Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.

jura4 · Početnik Domaćeg.de

Na ovoj stepenici
i dok se uspinje
njena su vrata
otvorena.
Svi mogu ući
I ulaze
jedan po jedan.
Neki pod rukom skrivaju
trojanskog konja.
Njena se djeca igraju
dobacujući
jedno drugome
vlastite snove.
Sunce je nad njima,
još uvijek,
i ona zvijezda.

Bol će doći kasnije,
već je spremna,
već stoji pred zrcalom
u garderobi.
Pere zube,
češljem podiže kosu,
na nokte stavlja
vlastitu krv,
na obraze
malo rumenila.
Blijeda je,
ali ima
dovoljno snage
da udari.
Još jednom
i još
jednom.

jura4 · Početnik Domaćeg.de

Njena je Haljina bijela

Riječi od pijeska i stakla
razbile su oluje
i krhotine stoje
u grlu mome i njenom.
Rasuo ih je vjetar
i jedva da ih čujem,
zvoni pogrebno zvono
u zoru, osuđenom..
Tvoja je haljina bijela.
Ružmarin, da li cvate?
Zrno soli na licu,
kutija mahovine.

Miriše tvoje rublje
na stolu, kad mislim na te,
po snijegu koji pada
sa zemlje u visine.
Ona koju sam ljubio
ona je koju ljubim,
njena je haljina bijela
i pod njom raspet ležim.
Netko je bio ovdje
i još se vide zubi
na plahtama od lišća
po kome opet sniježi.

jura4 · Početnik Domaćeg.de

Ofelija

Sada ležiš na dnu vode
iznad tebe šaš i trava.
Kao leptir koji ode,
kao dijete koje spava.

Nikad nije tvoje lice
u snu bilo tako bijelo.
Kao krilo mrtve ptice
rijekom plovi tvoje tijelo.

Dok te ljulja val za valom
sanjaš da si opet živa.
Slatki bol u srcu malom
tvoje nježne nade skriva.

Na svom ležaju od mulja
tvoje mrtvo srce sanja.
Dok te ruka vode ljulja
tiho ploviš ispod granja.

Kao ljiljan ti si pala
u taj hladni ponor vode.
Cvijeće koje si ubrala
s tobom plovi, s tobom ode.

Dok iz tamnog groba svoga
Gledaš srne što te prate,
dok iz šume pjesma roga
poput kiše pada na te,

Ispod vode, iz svog mraka,
prije sna i prije zime,
ti ćeš čuti glas dječaka
koji zove tvoje ime.

Sada ležiš na dnu vode,
iznad tebe šaš i trava.
Kao leptir koji ode,
kao dijete koje spava.

jura4 · Početnik Domaćeg.de

Tvoja je kosa od raži, od kiše i slomljena perja
koje ne stiže vjetar dok briše svoje providno
tijelo,
i tvoji prsti traže moju tešku samoću
i dotiču prazan prostor koji te sanja i otvara

Koje ime, koji glas, koja uznemirena jeka
uzima i vraća, drščući, latice tvoje kože,
koju obalu doseže i gdje se ruši i odmara
cvijet morske pjene i kaplja zaboravljene krvi?

Njuškice prljava od suza što čuvaju i dijele
područje poljubaca od prostora tvoje duše,
zlatna, sjenovita kočijo koju, bdijući, vuku
dva zavađena konja moje jedine duše

Ali stid ne nalazi ono što čednost zabranjuje.
Naga u samoj šumi, u sjeni srušena stabla,
ti nalaziš i čuvaš znakove moje vrste
dok srce osluškuje bilo u području mojih vena.

Embarassed

jura4 · Početnik Domaćeg.de

Ljeto, miris ulja
u kapljama kiše.
Otišla si. Vjetar
dlanovima maznim
na užetu mokru
košulju ti njiše.

Zagrli me barem
rukavima praznim.

Rolling Eyes

jura4 · Početnik Domaćeg.de

Gledam te kako dolaziš visoka poput oluje,
prozračna i plava s rukama od svijetlosti.
Ako ima modrine ispod nekog neba,
ti je sada izgovaraš na moja usnula usta.

Šta bih ti mogao dati što već nisam dao
nagnut nad prvi ponor odakle vraća jeka
noći bez sna, gorčinu, tešku nevolju,
znojne ponjave i pregršt riječi?

Tvoj strah i tvoja nježnost dišu pod mojom
rukom,
i sve je odjednom ovdje dok ti spavaš
izgubljena u nekom prostoru koji ne nalaze
moja očajna usta između tvojih koljena.

Nisam te naučio kako da budeš uza me,
u mojoj krvi, ovdje, u porazu moga mesa,
niti kako da čuvam i tražim samo za sebe
tvoj izvor izgubljeni u kome spavaju djeca.

Kako da te zovem i kako da te vratim
iz ove vlažne šume koja moju ne poznaje?
Ima jedna riječ o kojoj samo slutiš,
ali ja sam zaboravio kako da je izgovorim.

Rolling Eyes