Alhemija

kymma · Početnik Domaćeg.de

Alhemija postoji da ili ne nao nauka ili je to samo jos jedna glupa izmisljotina ?

Dal postoji Kamen Mudrosti ?

nix9090 · Početnik Domaćeg.de

Alhemija je bila popularna u Srednjem veku a cilj je bio da se pretvori obican metal u zlato. Hitler je isto pokusao da se oproba kao alhemicar ali je i zaposlio je nekoliko tada najpoznatijih alhemicara.Samo je jedan uspeo da napravi zlato ali je pobegao iz Nemacke u Veliku Britaniju gde je poginuo od bombardovanja.

drone · Upućeni član

To je tajnovita nauka i veoma nemoguca
Pretvaranje neplemenitih metala u zlato neznam bas ali kazes da je moguce ako imas kakav link gdje bih malo vise mogao procitati o tome molio bih te da mi ga das

woolf99 · Upućeni član

Mislim da alihemičarima nije glavni cilj pretvaranje običnih metala u zlato

coco_bill · Zli carobnjak-lingvista

Glavni cilj skoro svih alhemicara je bio pretvaranje bilo kojeg metala u zlato. Zbog toga su neki tragali za "kamenom mudrosti" koji bi dodirom pretvarao bilo sta u zlato. Otprilike nesto slicno kralju Midi iz grcke mitologije. Naravno, niko nije otkrio taj kamen.

Ako ste citali knjigu "Alhemicar" Paola Koelja, tamo se spominje jedan recept: srebro treba topiti i povremeno dodavati jos srebra. To je dugotrajan proces, a na kraju ostane [e, ovog dela se bas ne secam tacno kako je isao] na kraju ostane osnovni deo svih metala od kojeg se pravi kamen mudrosti.
Davno sam to citao, pa ne mogu da se setim svega, ali ovo su osnove.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Grof koji je postao legenda

Dovoljno je kazati - grof St. Germain (zermen)!
Ovo ime medu njegtovim poklonicima izaziva postovanje ravno divljenju. Oni koji mu nisu bili skloni reci ce da je to bio “jedan odvratni prevarant i sarlatan”! Treci ce tvrditi da je bio mozda najveci alkemicar svih vremena; cetvrti su ubijedeni da je posjedovao Eliksir besmrtnosti i da, nakon skoro tri stoljeca, jos uvijek zivi!
Iz jednog izvjesca, medutim, doznajemo da je roden 1710. godine u obitelji poreznika u mjestu San Germano. Okultist Eliphas Levi iz 19. stoljeca tvrdi pak da je dosao na svijet krajem 17. stoljeca u Leitmeritzu u Ceskoj kao vanbracni sin rozenkrucijanera plemenite krvi. Takvo bi porijeklo moglo objasniti izrazenu grofovu sklonost misticizmu i dati odgovor na tajnu njegovih impresivnih, ponekad i potpuno samosvojnih alkemicarskih i drugih magijskih sposobnosti.
Grof je bio izuzetno nadaren za jezike. Vladao je francuskim, njemackim, engleskim, nizozemskim i ruskim. Sam je tvrdio kako je naucio i kineski, perzijski te hindu, no u njegovoj okolini nije bilo osobe koja bi to mogla provjeriti i potvrditi.

Izuzetna obrazovanost

Horace Walpole pise da je grof bio cudesan glazbenik. Navodno je bio i sjajan slikar, iako se ne zna ni za jednu od njegovih slika. Njegove slike su se isticale time sto je nakit prikazan na njima svjetlucao kao pravi.
Mnoge cinjenice ukazuju i na to da je St. Germain bio izvrstan zlatar, ali taj obrt ipak nije izucio kod perzijskog saha, kako je inace znao tvrditi. Navodno je na veliku radost francuskoga kralja Luja XIV jednom prilikom popravio tesko osteceni dragulj. Moguce je, naravno, da je velicanstvenost svojih slika i postizao upravo koristenjem biserja ili nekog slicnog materijala.
Usto je bio izuzetno dobro upucen u sva podrucja kemije. U cijeloj Evropi osnovao je niz laboratorija posudenim novcem, po svemu sudeci namijenjenih proizvodnji postojanih i zarkih pigmenata za boje i za istrazivanje tajnih receptura alkemije.
St. Germain je bio ujedno i ugledan iscjelitelj . Izlijecio je marsala de Belle Isle, te vratio u zivot neku mladu prijateljicu Madame Pompadour, posto je gotovo umrla otrovavsi se gljivama.
O grofu se takoder prica da nikada nije jeo u drustvu drugih ljudi. Dok su se svi oko njega, kao sto je to u ono vrijeme bilo uobicajeno, prezderavali obilnim obrocima, on je sjedio za stolom pijuci samo mineralnu vodu.
“Umjesto da jede, pricao je od pocetka do kraja objeda. Slijedio sam njegov primjer pa ni ja nisam jeo. Mirne se duse moze reci da mu u dosjetljivosti nije bilo ravna sugovornika”- pricao je Casanova.
Kao sto Colin Wilson pise u knjizi “Okultno” (“The Occult”), grof je vjerojatno bio vegetarijanac. Ipak, najcudnije je bilo to sto je raspolagao izuzetnim znanjem i obrazovanoscu. U 19. stoljecu grofovi su pristase tvrdili da je on vec pri prvome nastupu na francuskome dvoru 1740. godine imao to znanje, ali se ne zna gdje ga je i kako stekao.
Medutim, nisu svi njegovi suvremenici bili odusevljeni njegovim sposobnostima. Casanova, koji ga je susreo u Haagu, gdje su se obojica zatekli na diplomatskoj misiji, vidio je u njemu sarlatana, ne drzeci ga zbog toga manje simpaticnim:
“Ovaj zadivljujuci covjek, kojeg je priroda izabrala za kralja hohstaplera i sarlatana, samopouzdano tvrdi kako mu je tristo ljeta, kako poznaje tajne univerzalne medicine, kako vlada prirodom te moze taliti dragulje, pa da tako iz 10 ili 12 manjih dragulja moze proizvesti jedan veliki najfinijeg sjaja. Sve je to, kaze, macji kasalj. Usprkos njegovoj hvalisavosti, bezocnim lazima i ekscentricnosti ne mogu reci da mi je bio odbojan, Unatoc svemu sto znam i osjecam, smatrao sam ga zadivljujucom osobnoscu...”

Kontraverzne priće

I grof Alvensleben, pruski izaslanik na dvoru u Drezdenu, dobro je poznavao St. Germaina. Godine 1777. o njemu je zapisao:
“Rijec je o visoko nadarenom covjeku osebitog duha, no potpuno lisena rasudne moci. Svoju veliku slavu najvise ima zahvaliti s jedne strane najdrskijem ulizivanju za koje je covjek uopce sposoban, a s druge pak izvanrednoj rjecitosti, poglavito ako se covjek prepusti strasti i ushicenosti njegovih rijeci. Inace ga pokrece neizmjerna oholost...” Mnoge price o St. Germainu koje su dovele do tako sumnjicava stava, nisu se zapravo mogle odnositi na grofa, vec na varalicu po imenu Gauve, koji se nalazio u sluzbi vojvode de Choiseula, zakleta neprijatelja St. Germaina. Gauve, koji je zapanjujuce bio nalik na grofa, dobio je nalog da u javnosti karikira grofove sposobnosti, ne bi li mu tako naudio.
I danas ima ljudi koji su uvjereni da je grof. St. Germain jos ziv. Iako se u knjizi umrlih zupe Eckerndorfeu nalazi podatak o njegovoj smrti, nedugo nakon unosenja tog podatka, prosirile su se glasine da je grof ziv. Posljednji grofov dobrotvor, princ Karl von Hessen-Kassel, u oporuci je nalozio da se njegovi spisi spale da ne bi bili pogresno protumaceni. Jedan drugi grofov poklonik prosirio je vijest da grof nije mrtav, vec da je viden u Parizu, gdje je Mariji Antoaneti prorekao izbijanje francuske revolucije. Ona ga je pak u svojim dnevnicima cesto spominjala, kajuci se sto nije poslusala savjete koje joj je dao grof. Godine 1785, dvanaest mjeseci posto je umro, mnogi su ga ljudi “vidjeli" u Wilhelmsbadu, u drustvu s magicarom Cagliostrom i hipnoticarom Antonom Mesmerom te s filozofom De St. Martinom. Godine 1789. otputovao je u svedsku i upozorio kralja Gustava III na nesrecu koja mu prijeti. Istog je ljeta posjetio prijateljicu Mademoiselle d'Adhmar obecavsi joj da ce se jos pet puta vidjeti. Ona je poslije rekla da je grof izgledao kao da mu je 46 godina. Iz njezinih rijeci moze se razaznati da je grof odrzao obecanje.

Legenda koja živi

Cara Napoleona Bonapartea (1808-1873) toliko je zaintrigirala prica o grofu da je dao oformiti posebnu komisiju koja je trebala istraziti njegov zivot i djelovanje. No, rezultati istrage unisteni su u strasnom pozaru 1871. godine u kojem je izgorjela pariska vijecnica. Grofovi su poklonici bili uvjereni kako se ni taj dogadaj ne moze pripisati pukom slucaju.
Nekoliko godina kasnije Teozofsko drustvo kojemu je predsjedavala Madame Blavatsky objavilo je kako je grof St. Germain jedan od njihovih “tajnih majstora” - tako su se, naime, nazivali besmrtnici cija su bogata okultna znanja bila na raspolaganju clanovima drustva. Inace, medu te licnosti ubrajani su Krist, Buda, Apolonije (iz Tijane), Francis Bacon i Christian Rosencreutz. Nakon sto su Nijemci napustili okupirani Pariz, tamo je navodno otputovala skupina teozofa na navodni susret s grofom!
Legenda o zagonetnom grofu i dalje zivi. Tako se 1972. godine na francuskoj televiziji pojavio neki Parizanin, Richard Chanfrav, tvrdeci za sebe da je grof St. Germain. Koristeci prirucno kuhalo ovaj je covjek pred televizijskim kamerama uspio izvrsiti pretvorbu olova u zlato, kao sto je to navodno svojevremeno uspjevao legendarni grof St. Germain.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Potraga za besmrtnoscu

"Neprestano pijan, a ipak stalno bistra uma” - tako je neki biograf opisao T. Bombastusa von Hohenheima, koji se prozvao Paracelsusom. Ucio je magijske nauke kod Hansa von Trittenheima u Wurzburgu, godinu dana radio u rudarskoj skoli, zatim putovao Njemackom, Italijom, Francuskom, Nizozemskom, Engleskom, Skandinavijom i Rusijom; sluzio u Italiji kao vojni kirurg i polozio medicinski ispit na Sveucilistu u Ferrari.
Godine 1526. postavljen je za gradskog lijecnika u Baselu u svicarskoj. Imenovanje je proslavio ispred gradske vijecnice paljenjem djela Avicene, arapskog filozofa iz 11. stoljeca, te Galena, medicinskog autoriteta Grcke iz 2. stoljeca.

Tri “hipostatička” načela

Premda je bio ohol i egoistican, Paracelsus je ipak dao znacajan doprinos razvoju farmacije. Bio je jedan od prvih strucnjaka koji su spoznali da se kod pecenja i kuhanja odvijaju iste reakcije kao i pri alkemijskim procesima. Pored toga cetiri Aristotelova nacela zamijenio je trima “hipostatickim” nacelima - zivom, sumporom i soli. Izraz hipostaticki znaci da u njegovu slucaju nije rijec o obicnim tvarima, nego o trima savrsenim supstancama koje se u jednom tekstu iz 17. stoljeca opisuju na sljedeci nacin:
“ziva je britka, providna, etericna i vrlo cista tekucina, kojoj se pripisuju hranjivost, smislenost, gibanje, sila, boje i usporavanje procesa starenja. Ova tvar potjece iz zraka i vode. Ona je zivotna hrana...
Sumpor je sladak, uljast, gust i ljepljiv balzam koji odrzava prirodnu toplinu udovlja, sredstvo za ozivljavanje svih zivotnih funkcija (nesvjesna aktivnost biljaka i zivotinja, primjerice pri probavi), zatim procesa rasta i promjena a izvoristem je i podrijetlom svih boja. Nesagoriv je, no ipak se pomocu njega mogu ujediniti krajnje suprotnosti.
Sol je suha tvar kojom se smjese zasticuju od raspadanja. Ima cudesne moci, rastvara tvari, skrucuje ih, prociscava, ispraznjava, daje cvrstocu, postojanost i okus.
Za Paracelsusa su ta tri nacela simbolizirala duh (ziva), dusu (sumpor) te tijelo (sol). U jednom od njegovih alkemijskih spisa to je shvacanje izrazeno sljedecim rijecima:
“Kao sto postoje razlicite vrste voca, tako ima i razlicitih vrsta sumpora, soli i zive. Jedna se vrsta nalazi u zlatu, druga u srebru, a treca u olovu, zeljezu, kositru itd. Sumpor je zastupljen u safiru, smaragdu, rubinu, krisolitu, magnetu i svaki put je drukciji. Isto vrijedi i za kamen, kremen, soli, izvorsku vodu itd.”
Ova su razmatranja navela Paracelsusa da pocne traziti “kvintesenciju” svake tvari, onaj najfiniji i najcistiji ekstrakt koji je bit svega postojeceg.

Novo u alkemiji

Uvodenje hipostatickih tvari zive, sumpora i soli otvorilo je nove mogucnosti za alkemijska istrazivanja. Po svemu sudeci Paracelsus je neke kvintesencije uspjesno primjenjivao cak i pri lijecenju. Vjerojatno su u pitanju bile slabe otopine pojedinih kiselina u koje bi ponekad dodavao alkohol.
Paracelsusove ideje bile su mnogim ljudima poticajne da pocnu tragati za Eliksirom zivota. Supstanca koja je davala dug zivot ili cak besmrtnost, navodno je vec bila otkrivena. U Europi se vjerovalo da je to poslo za Nicilasu Flamelu, uspjesnom prepisivacu rukopisa iz 14. stoljeca. On je 1357. kupio neku vrlo staru bogato ilustriranu knjigu:
“Brizno izraden uvez bio je nacinjen od mjedi u koju su bila urezana slova i neobicni likovi... Nisam ih mogao procitati, jer to nisu bila ni latinska ni francuska pismena... sto se tice sadrzaja, bio je zeljeznim perom ili dlijetom (kako sam pretpostavljao) ispisan na listovima od kore drveta i bogato oslikan.”
Na prvoj je stranici bilo ispisano zlatnim slovima: “Abraham zidov, svecenik i knez, astrolog i filozof, pozdravlja zidovski narod koji je gnjevom Bozjim razasut po Francuskoj” Flamel je taj rukopis oznacio samo kao “knjigu zidova Abrahama”. Iza posvete slijedile su kletve upucene svakome tko nije bio svecenik ili pisac. Buduci da je Flamel bio pisac, smio je nastaviti s citanjem.
Autor knjige zelio je rastrkanom zidovskom narodu olaksati placanje poreza rimskoj upravi i radi toga im je odao kako ce neplemenite metale pretvoriti u zlato. Upute su bile jasne i razumljive, no nazalost su se odnosile samo na zavrsni dio citavoga alkemijskog postupka. Naputak kako se pocinje s pokusom nalazio se prema tekstu na cetvrtom i petom listu. Na svoje veliko razocaranje, Flamel je morao zakljuciti da unatoc cistoci izvedbe on ove slike “ne moze nikako razumjeti bez iscrpnog poznavanja starih postupaka i teorija Kabale.”

Veliki dobrotvori

Flamel je 21 godinu pokusavao naci nekoga tko bi mu mogao objasniti znacenje slika. Naposljetku mu je supruga Perrenelle predlozila da otputuje u spanjolsku i potrazi nekog ucenog zidova koji bi mu pomogao u tumacenju. Flamel se odlucio za hodocasce na grob sv. Jakova u Compostelu. Prije puta dao je izraditi precizne kopije zagonetnih ilustracija, a onda je pjesice posao na put ponijevsi kopije, hodocasnicki stap te sesir siroka oboda.
Pohodivsi svetiste, nastavio je put prema Lenu u sjevernoj spanjolskoj. Igrom slucaja tu je upoznao ucenog zidovskog lijecnika majstora Canchesa. Kad je ovaj vidio slike, veselju nije bilo kraja. Prepoznao je u njima dijelove rukopisa koji je smatrao izgubljenim. Istog trena uputio se s Flamelom u Francusku. No, preminuo je u Orleansu, sto od starosti sto od iscrpljenosti. Flamel ga je dao pokopati, a onda se sam vratio u Pariz.
“Sada sam znao sto je prima materia, ali nisam znao kako da je proizvedem, jer je to bilo nesto najteze na svijetu... Nakraju, ipak, pronadoh ono sto sam trazio, prepoznavsi to po mirisu... Potom sam bez ikakve muke postao majstor. Prvi put mi je uspjela pretvorba sa zivom. Pretvorio sam nekih pola funte (227 grama) u cisto srebro, cistije no ono iz rudnika. To se dogodilo u podne 17. sijecnja 1382. godine u nazocnosti moje supruge Perrinelle.”
Nakon tri mjeseca, Flamel je prvi puta uspio dobiti zlato, koje su Perrinella i on razdijelili u dobrotvorne svrhe. Tim bogatstvom podigli su:
“... u Parizu 14 bolnica, 3 kapele i 7 crkvi; sve su bile potpuno zavrsene i opremljene. U Boulogneu smo ucinili isto tako mnogo kao i u Parizu, a i milosrdna djela prema sirotinji, poglavito udovicama i sirocadi...”
Nakon Flamelove smrti prosirio se glas da se u nekoj od njegovih kuca nalazi skriven Kamen mudraca, pa su sve poceli uporno pretrazivati, tako da su od jedne kuce preostale samo rusevine.
Pricalo se da su Perrinelle i Nicolas jos uvijek zivi, i da se nalaze u svicarskoj. Govorkalo se da je Nicolas pri ukopu supruge dao u grob spustiti tek drvenu kladu, a ne njezino tijelo. Navodno se isto dogodilo i pri njegovu “ukopu”.
U stoljecima koja su slijedila zivjela je legenda da je ovaj alkemicar uspio pobijediti smrt. Putujuci Malom Azijom Paul Lucas je sreo poznatog turskog filozofa koji mu je ispricao da “pravi filozofi znaju tajnu kako se zivot moze produljiti cak i do hiljadu godina... Spomenuo sam Flamela koji je navodno imao Kamen mudraca, no koji je vec odavno mrtav. Filozof se nasmijao, ljubazno me pitajuci: Vjerujes li u to? Ne, prijatelju moj, Flamel jos zivi... Napustio sam ih prije tri godine u Indiji, a dotad bijasmo najbolji prijatelji...”

Nadmudrili smrt

Godine 1761. Flamel i njegova zena videni su navodno u Pariskoj operi. Takva izvjesca su se ponovila jos nekoliko puta. U gotovo nepoznatom djelu iz 19. stoljeca “Lazljivi gavran” (Le corbeau menteur) pisca Niniana Bresa stoji:
“Bijase srednjega rasta, lagano pogrbljen pod bremenom godina, cvrsta koraka i jasna pogleda. Koza mu je bila meka i prozirna kao alabaster. Bio je u drustvu zene, koja mu je zacijelo bila supruga. Na njima je bila odjeca za koju bi se moglo reci da je izisla iz mode prije nekoliko godina, no izgledala je vrlo starom. Stajao sam poluskriven u vezi neke kuce na kraju Boulevarda du Temple. Ruke mi bijahu zamrljane kiselinom, a ogrtac vonjase po peci za taljenje. Kad mi se par priblizi, Flamel se okrene prema meni. Cinilo mi se kao da mi se zeli obratiti, no Perrinella ga hitro povuce za sobom te se odmah izgubise u svjetini. Pitas me, kako mogu biti siguran da je to bio bas Nicolas Flamel? No, u nacionalnoj knjiznici provedoh sate i sate proucavajuci ‘Knjigu o zidovu Abrahamu’ pa ti sada kazem: promotri brizno prednju stranicu petoga lista i zdesna u donjem uglu slike, medu zlatotragacima, ugledat ces lice, koje ja one veceri vidjeh na Boulevardu du Temple, a koje me otada ni u snovima ne napusta...”

(preuzeto sa http://www.bosnic.com/Home.asp)

cupakabra · ***the dancing girl***

Milos NS · Početnik Domaćeg.de

Ovako sa realne tacke gledanja mislim da je to prilicno nerealna zelja... Pretvaranje metala u zlato...

Zlato samo po sebi se meri po cistoci (finoci), koja se krece od 9 (333/1000) do 24 (986/1000) karata. Veca karataza se moze smanjivati procesom koji se zove rafinacija, ali realno je nemoguce da se povecava karataza ukoliko se ne dodaje opet tzv. fine (tj. fino zlato)

Samo po sebi topljenje je vrlo fizicki tesko i dugotrajno i u danasnjim danima a mogu samo da zamislim onda kad nije bilo butan brenera i termickih peci....

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Alhemija u srednjem vijeku

Od davnina su ljudi zainteresovani za nauku eksperimentisali sa raznim supstancama i usavršavali laboratorijske instrumente i hemijske postupke. Ovi alhemičari, ili prirodnjački filozofi, uživali su visoki položaj u društvu i ugled na novim univerzitetima. Takođe su bili na dobrom glasu i kao sposobne zanatlije čije su se usluge tražile u rudarstvu i metalurgiji. I mada nikada nisu postigli svoj cilj - pretvaranje običnog metala u zlato - alhemičari su se trudili da ospkrbe evropske kraljeve i kneževe novcem koji im je bio potraban za neprestane ratove.

Čak i danas alhemičari su predstavljeni kao zlokobni, bradati starci koji eksperimentišu u svojim mračnim i hladnim laboratorijama sa formulama iz tajanstvenih, magičnih knjiga da bi stvorili kamen mudrosti ili eliksir mladosti. Ponekad su prikazivani i kao pohlepni ljudi koji proizvode lažni novac.
Znamo da ovakve predstave nemaju mnogo veze sa istorijskim činjenicama, ali ipak - legenda i dalje živi. Ko su uopše bili ti ljudi za koje se često sumnjalo da se bave crnom magijom, da li su bili prvi ozbiljni naučnici ili tek opasni šarlatani i prevaranti?

Još u vrijeme prvih naprednih civilizacija učenjaci i sveštenici su počeli da istražuju prirodne pojave, prizivali su boga kojeg su Egipćani zvali Tot, a Grci Hermes Trismegistus, Božanstvu je pripisivano mnoštvo zadivljujućih zapisa koji čine osnovu za hemijska i tehnička proučavanja koja će postati poznata kao prirodna filozofija.
Jedno od osnovnih pitanja koja su postavljali drevni istraživači odnosilo se na sastav kamenja i metala: živa materija ili ne? Mnogi prirodnjački filozofi mislili su da supstance koje su smatrane neživim u stvari posjeduju izvjestan oblik života koji se može oživjeti pomoću magijskih tekstova. Najveći broj učenih ljudi se, međutim, protivio ovoj pretpostavci i slagao sa grčkim filozofom Aristotelom, koji je supstance svrstavao prema različitoj vrsti četiri elementa: zemlje, vatre, vode i vazduha. Ovi elementi su oslobađali isparenja - hladnoću, vlagu, toplotu u suhoću. Tako su nastajali oblaci, kiša i snijeg iznad zemlje i minerali ispod njene površine. U slučaju minerala, isparenja su se prvo kondenzovala u živu i sumpor, za koje se smatralo da su otac i majka, ili jednom riječju, prima materia materijala.
Negdje oko 200.godine pre.n.e. Grci su dali mnoštvo formula za bojenje i pravljenje lažnih minerala i dragog kamenja a pojavila su se i uputstva za pravljenje neophodne opreme. Sva ta istraživanja činila su osnovu alhemije kao naučne discipline povezane sa fizikom, koja je u starom vijeku bila grana filozofije. Tek u 17.vijeko napravljena je razlika između termina hemija i alhemija, odnosno nauke o prirodnim supstancama.

Između 9. i 13. vijeka alhemija je napredovala u islamskom svijetu. U ovom razdoblju usavršene su specijalne peći i postupak destilacije i otkrivene organske supstance poput soli amonijaka (amonijum-hlorid).
Arapski tekstovi su stigli na Zapad tek početkom 12.vijeka, ali su odmah naišli na veliko interesovanje.
Evropa je bila u periodu naglog ekonomskog napretka, koji je stvorio nove industrijske grane i dao novi podsticaj tradiocionalnim zanatima kao što je obrada metala. Stoga je svako novo znanje bilo dobrodošlo.
Stotinu godina alhemičari su bili prisutni na mnogim poljima uključujući rudarstvo i medicinu, u kojoj se dugo pretpostavljalo da se iz biljaka i metala mogu izvuči supstance koje usporavaju proces starenja. U 13. vijeku alhemičari su počeli da tragaju za tečnošću nazvanoj kvintesencija za koju se vjerovalo da daje vječnu mladost, a koja se dobija od više puta destilovanog alkohola. Ali, sami alhemičari nikada nisu vjerovali u besmrtnost:[B] ljudsko tijelo ostaje u dobrom stanju onoliko vremena koliko je Bog dao pojedincu.[I]

Vrlo brzo je praktično, specijalizovano znanje, koje im je bilo potrebno za pretvaranje jednog elementa u drugi, obezbjedilo alhemičarima poseban položaj u društvu. Između ostalog, koristili su imitaciju zlata za izradu nakita i dekorativnih predmeta poput vaza. Zbog toga su ih ljudi prije smtrali zanatlijama nego naučnicima, Možda se zato i kaže da je mračni srednji vijek dao dvije alhemije - teoretsku i praktičnu. Bez obzira na to šta stoji iza ove tvrdnje, praktični priručnici tog doba uglavnom su sadržali objašnjenja osnovnih prirodnih zakonitosti, dok se čak i veoma teorijski orjentisani tekstovi često pozivaju na rezultate laboratorijskih ogleda. Krajem 14.vijeka širom Evrope učenjaci su proučavali alhemiju i među njima je postojala živa razmjena ideja. Pravljenje metala često je bilo predmet diskusije na univerzitetima. Jedan dokument sa ispitnim pitanjima koji potiče otprilikie iz 1230.godine bavi se upravo alhemijom.

Alhemičari su vjerovali u vječni ciklus raspadanja i sjedinjavanja. Kao simbol su koristili mitskog zmaja koji jede vlastiti rep. Zmaj je označavao neophodnost izvjesnog broja postupaka, kao što su pretvaranje u prah, topljenje i oksidacija. Cilj je bio oplemenjivanje i preobražavanje materije, po mogućnosti u skupocjen metal. Međutim, za ostvarenje cilja, alhemičarima je bio potreban kamen mudrosti - materija koju nikada nisu pronašli. Njima je dugo vremena trebalo da shvate kako nikada neće uspjeti da proizvedu zlato i srebro.
Pa i pored toga, njihovi eksperimenti imali su pozitivne efekte. Alhemičari su znatno unaprijedili tehnike destilacije i proizveli kiseline minerala, koje su zamjenjivale organske kiseline, uglavnom sirće koje se do tada koristilo. Takođe su otkrili fosfor i napravili barut i porcelan. Njihova su istraživanja bila važna osnova za savremenu hemiju.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Šifrovani jezik alhemičara

U srednjem vijeku se vjerovalo da je Bog alhemičarima otkrio tajne stvaranja i da je samo određenoj grupi posvećenika bio dozvoljen pristup tom znanju. Da bi svoje znanje zaštitili od zloupotreba spolja, prirodnjački su ga filozofi držali u strogoj tajnosti. Ukoliko bi neko od njih pogazio taj zavjet morao je da se suoči sa Božjom kaznom.
Neki su se plašili da bi konkurencija mogla da ukrade njihove tehnike i ugrozi njihov monopol, na primjer, nad izadom lijekova.
Da bi se zaštitili, naučnici su izmislili šifrovane nazive za hemijske i fizičke procese, kao i za meterije i njihova svojstva. Mijenjali su redoslijed slova, dodavali slova iz pojedinih stranih jezika poput hebrejskog i arapskog, i čak izmišljali nova. Pored toga, u spisima su koristili čudne skraćenice i mnoštvo višeznačnih termina (bez davanja značenja u svakom slučaju ponaosob), Neko tekstopisci su izostavljali podatke ili namjerno izbjegavali upotrebu logičnih tekstualnih struktura.
Na kraju, tekstovi alhemičara upotrebaljavali su živopisan jezik i analogije sa biološkim procesima. Stadijumima života - začeću, rađanju, zrelosti ismrti - odgovarali su određeni alhemijski procesi. U principu su razlikovali muške i ženske supstance. U skladu sa njihovim idejama, metali su imalu dušu, tijelo i duh i nastajali su iz sjemenja. Oni su se rađali, rasli i mogli da se razbole i umru. Ukoliko su bili bolesni, morali su da se liječe prema dijagnozi.
Pored toga starii prirodnjački filozofi usvojili su mnogo elemenata klasične mitologije i hrišćanske vjere. Svoje postupke su zvali "vjenčanje Sunca i Mjeseca" i, poput Vavilonaca, naučne nazive supstanci zamijenili su imenima drevnih bogova i heroja. Kada bi zagrijavali kalaj i bakar u istom sudu za topljenje, to bi bilo simbolično sjedinjavanje Jupitera i Venere. Pored toga, često su povlačili paralele između svog rada i Božjeg stvaranja svijeta, poredeći Hrista sa kamenom mudrosti.

Dobra i loša uputstva

Čak i ako su alhemičari poneka bilježili na papir tačne rezultate, šifrovani jezik je smišljen kako njihovi savremenici ne bi mogli lako da iskoriste njihova istraživanja. Nizovi uputstava su mogli biti rekonstruisani jedino u laboratorijskim uslovima. Isto tako, osoba koja je prvobitno izvodila eksperimente je vrlo lako mogla izreći nelogične i neosnovane tvrdnje. Zato ne iznenadjuje što, prateći njihova uputstva, niko nije uspio da opazi kristal u krvi jarca ili da stvori zlato pomoću bosiljka i krvi riđokose osobe.
Recepte alhemičara je teško pratiti, djelom zbog toga što su pokušavali da prikriju tragove, ali i zbog toga što su zapisi koje su ostavili iza sebe puni grešaka. To je i razumljivo, jer moramo imati u vidi da su istraživali potpuno nepoznatu oblast.
Moderni hemičari analiziraju materiju ili kombinuju elemente prije nego što izvuku zaključke iz svojih postupaka. Nasuprot njima, alhemičari su prvo iznosili pretpostavku koju su pokušavali da dokažu ogledima. To je štetilo njihovom izučavanju pa su često pogrešno tumačili pojedine rezultate. Ako bi eksperiment potpuno propao, nisu mijenjali osnovnu teoriju, već su jednostavno tumačili svoja zapažanja tako da se slože sa njihovim očekivanjima.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Nepoznati autor

Kao što je to bio slučaj sa mnogim srednjevijekovnim autorima, ni arapski ni evropski alhemičari uopšte nisu potpisivali svoje radove ili su upotrebljavali imena poznatih ljudi iz prošlosti. Tako je prevod poglavlja Knjige izliječenja, koju je napisao arapski autor ibn-Sina, objavljen oko 1.200 godine kao Aristetotelovo djelo. Corpus Gabirianum, važan izvor istraživanja još od starog vijeka, greškom je pripisan arapskom ljekaru Jabiru ibn-Haijanu, koji je živio u 8 vijeku i kojeg su često mješali sa Geberom, hrišćanskim učenjakom iz 14.vijeka. Geber je najvjerovatnije bio franjevac po imenu Paul fon Tarent.
Problem se javljao naročito kod zbirki spisa koje su bile u širokoj upotrebi pod imenima poznatih ljekara i filozofa. Filozof i svestenik Albertus Magnus (oko1200-1280), njiegov učenik Toma Akvinski (oko 1225-1274), Rodžer Bejkon (oko 1214-1292) i Žan dRoketaj (14 vjek) nikada nisu proučavali alhemiju u onoj mjeri koliko se smatralo. Albertus Magnus je samo koristio nove laboratorijske tehnike kada je napisao Meteoru i De Mineralibus, djela objavljena između 1250. i 1254,godine. Između ostalog je opisao proizvodnju jeftinih metalnih legura. Takođe je obezbjedio podatke o pozlaćivanju i posrebravanju običnih metala, kao i o proizvodnji zlatnih i srebrnih premaza i detaljno opisao element arsen.
Toma Akvinski (koji nikada nije dovršio uporednu studiju o alhemiji) iznio je princip da takve metode mogu biti dozvoljene sve dok se ne primjenjuje zabranjena praksa, to jest magija, ili dok se ne upotrebljavaju sa namjerom da obmanjuju. Ovo pokazuje da se proučavanje pretvaranja metala iz jednog u drugi još uzimalo ozbiljno. Krajem 13. vijeka situacija se postepeno mijenjala. Laici su se oprobavali u eksperimentima i bilo je mnogo slučajeva "seljačke alhemije". Postepeno, čitavo polje prirodne filozofije izašlo je na loš glas. Na primjer, poznati renesansni pisci Dante Aligijeri (1256-, Frančesko Petrarka (1304-1347) i Džefri Čoser (oko 1340-1400) ismjevali su nejasni jezik alhemije i alhemičara. Po njihovom mišljenju, alhemičari su šifrovanim jezikom namjeravali da prikriju neuspjeh i nedostatak stručnog znanja.
U tom pogledu nisu mnogo ni griješili. Iako je alhemija imala široku praktičnu primjenu, teorijski ona nije mnogo uznapredovala. Kada je postalo jasno da su prirodnjački filozofi došli do granica svojih mogućnosti, njihovi tekstovi su postajali sve besmisleniji i sumnjiviji. Pošto nisu mogli da ponude ništa novo, tragali su za dokazima svojih teorija u književnosti.Od 15. do 18. vijeka napisano je bezbroj komentara na djela kao što su Biblija, legenda o kralju Arturu, Metamorfoze rimskog pjesnika Ovidija (43.pre n.e. - 17 god.n.e) i Roman o Ruži, najznačajnije djelo francuske književnosti 15.vijeka.
Na početku novog vijeka alhemija je doživjela nagli procvat, čemu su doprinjela tajna društva poput rozikrucijanaca. To je bio korak prema pseudodoktrini. U isto vrijeme univerziteti su usvojili empirijske metode proučavanja, a teorije su temeljene na čvrstim dokazima.

...nastaviće se...