Pablo Neruda

CicaVestica · Upućeni član

22
KOLIKO puta, ljubavi, ljubljah te odsutnu, bez uspomena,
ne prepoznavši tvoj pogled, ne gledajuci te, kentaurko,
u suprotnim krajevima, u podnevu što gori:
bila si jedino miris zitarica koje volim.

Mozda sam te vidio, zamislio da prolaziš podizuci pehar
u Angolu, na svjetlosti lipanjskog mjeseca,
ili si ti bila struk one gitare koju dirnuh
u tmini i koja odjeknu kao neizmjerno more.

Volio sam te i ne znajuci, trazio sam tvoje sjecanje,
ulazio u puste kuce s lampom, da bih ukrao tvoju sliku.
Ali, znao sam vec kakva jesi. Odjednom,

dok si išla sa mnom dirnuh te i zivot mi se zaustavi:
pred mojim si ocima bila, vladala si i vladaš.
Kao lomaca u šumama vatra je tvoje kraljevstvo.

CicaVestica · Upućeni član

23
VATRA je bila svjetlo, a kruh kivan mjesec,
jasmin udvostruci svoju zvjezdanu tajnu,
i strašne ljubavi meke i ciste ruke
dadoše mir mojim ocima i sunce mojim culima.

O ljubavi, kako odjednom, iz odrpina
sagradila si zgradu slatke postojanosti,
porazila si nokte zlocudne i zavidne
i sad smo pred licem svijeta kao jedini zivot,

Tako je bilo i jeste, tako ce biti sve dotle
dok, divlja i slatka ljubavi, Matildo voljena,
vrijeme ne najavi za nas konacnu ruzu dana.

Bez tebe, bez mene i svjetla necemo postojati:
tada, sa one strane zemlje i sjene
nastavit ce zivjeti svjetlo naše ljubavi.

CicaVestica · Upućeni član

24
LJUBAVI, ljubavi, oblaci na tornju neba
popeše se kao pobjednicke pralje,
i sve je gorjelo u modrini, sve bijaše zvijezda:
more, ladja i dan prognaše se zajedno.

Dodji da vidiš trešnje vode zvjezdane
i okrugao kljuc hitrog svemira,
dodji da dirneš vatru casovite modrine,
prije nego što se potroše njene latice.

Ovdje je samo svjetlo, mnoštvo, grozdovi,
prostor otvoren vrlinama vjetra
sve dok ne otkrije posljednje tajne pjene.

I izmedju tolikih nebeskih modrina, potopljenih,
gube se naše oci jedva predskazujuci
sile zraka, kljuceve podmorske.

CicaVestica · Upućeni član

25
PRIJE no što sam te ljubio nista ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše vazno, a sve bez imena:
svijet je bio od zraka koji je cekao.

Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesecinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.

Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotudjivo strano,

sve bijaše tudje i nicije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.

CicaVestica · Upućeni član

26
NI BOJA strašnih prudova Iquique,
ni ušce Rio Dulce de Guatemala
nisu izmijenili tvoj profil osvojen u zitu,
tvoj stil velikog grozdja i tvoja usta gitare.

O srce, o moja iz sve ove tišine,
od vrhova gdje su vladale penjacice
do opustjelih ravnica platine,
u svakoj cistoj domovini ponovila te zemlja.

Ali ni plaha ruka mineralnih planina,
ni tibetanski snijeg, ni kamen Poljske,
ništa nije promijenilo tvoj oblik zitnog putnika,

kao da kreda ili pšenica, gitare ili grozdovi
Chillana brane u tebi svoje podrucje
proglasivši zakone šumskog mjeseca.

CicaVestica · Upućeni član

27
GOLA si tako jednostavna ko jedna od tvojih ruku,
glatka, zemaljska, malena, obla i prozracna,
imaš crte mjeseca, puteve jabuke,
gola si tako tanka kao golo zito.

Gola si tako modra kao noc na Kubi,
na kosi imaš zvijezde i biljke povijuše,
gola si tako zuta i neizmjerna
kao ljeto u nekoj zlatnoj crkvi.

Gola si malena ko jedan od tvojih nokata,
obla, tanka, ruzicna sve dok se ne rodi dan
i dok se ne povuceš u podzemlje svijeta

kao u dugacak tunel odjece i djela:
tvoja se svjetlost gasi, odijeva se i ostaje bez lišca
i ponovo se pretvara u jednu golu ruku.

CicaVestica · Upućeni član

28
LJUBAVI, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreza vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noc klasa.

Kuda prodjosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleza,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.

U svim republikama razvijao je vjetar
svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome cvjetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.

CicaVestica · Upućeni član

29
STIZEŠ iz siromaštva koliba juga,
krajeva tvrdih sa potresom i studeni
što su nam, kad su i bogovi silazili u smrt,
dali u svojoj glini lekciju zivota.

Ti si konjic od gline crne i poljubac
tamnog blata, ljubavi, mak od gline,
golubica sumraka što je letjela neprestano.
Škrabica sa suzama našeg jadnog djetinjstva.

Djevojko, sacuvala si svoje srce siromaha,
tabane siromaha navikle na kamenje,
usta što nisu uvijek imala hljeb i uzitak.

Ti si s Juga siromašnog, odakle i moja duša:
na njegovom nebu i dalje majka ti pere rublje
zajedno s mojom majkom. Zato te odabrah, druzice.

CicaVestica · Upućeni član

30
OD ARHIPELAGA imaš vlakna tise,
meso stvoreno vjekovima vremena,
vene koje poznavahu more drveta,
zelenu krv palu s neba na sjecanje.

Nitko nece podici izgubljeno mi srce
izmedju toliko korijenja, u gorkoj svjezini
sunca umnozena surovim bijesom vode,
tamo zivi sjena koja ne putuje sa mnom.

Zato si ti i sišla s Juga poput otoka,
nastanjen i okrunjen perjem i drvima
i ja osjetih miris lutajucih gajeva,

nadjoh taman med koji upoznah u šumi,
i dirnuh na tvojim bokovima sjenovite latice
što su se rodile sa mnom i sazdale moju dušu.

Beatrica · Odomaćeni član

Ako me zaboravis

Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

Beatrica · Odomaćeni član

Ne budi daleko od mene

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici

kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,

jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

Beatrica · Odomaćeni član

Divno je ljubav znati

Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
kao mreze zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti dise tako napusteno,
trazeci me uzalud, dopunjujuci moja san
kao biljka sto se udvostrucuje u sjeni.

Uspravna, bit ces druga sto ce zivjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noci,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nesto ostaje i vodi nad svjetlu zivota
kao da je pecat sjene obiljezio
vatrom svoja tajnovite stvorenja