Ljubavne price

ifana88 · Početnik Domaćeg.de

PRICA MOG ZIVOTA
Bili smo drugari par mjeseci prije nego sto je ikakva veza pocela....moj brat je nas upozno I tad je bilo ljeto...imoje curu I sretni su bili a ja nisam neka cura da razdvajam dvoje bica koje se vole...tako sam skrivala svoju tugu dok sam ga gledala kad je ljubio drugu I bilo mi je stvarno tesko bol kriti nasmijena uvjek ispred njega biti al nisam imala drugog izbora. ...proso je mjeseci vec kad sam saznala da su raskinili ona I on.. nisam znala sta da radim..dali da nastavim kao prije ili prekinem skroz prije nego sto me povredi? Izabrala da nastavim kao dalje...poceli smo se druziti cesto I jedan da mi je prizno da mu se svidzam I ja sam njemu...tako smo malo po malo poceli da izlazimo al ne stalno jer moji roditelji su bili protiv mene I momce...bilo je tesko al nekajem se ni malo..to su bili najdrazi dani zivota mog I nikad hin necu zaboraviti...bijo je jako fin momak I razumijo je svu moju situaciji....reko je ��Danijela ja cu te cekati jer ti si cura koju nezlim da promasim..� � nisam mogla vjerovati da takvi momak postoji...neki momci nemogu cekati sedmicu dana da te vide odma raskinu al nije moj Almir takvi I zato sam se ludo zaljubila u njega...proslo je bilo 8 mjeseci kako smo skupa, vidzjali smo se tajno I nije lose bilo...u to vreme sam nesto saznala , nesto sto mi je promjenilo Cjeli zivot moj, nisam mogla vjerovati da mi nije rekao prije, nisam mogla vjerovati da ga vise necu vidjeti...jedan dan mi je reko moramo se naci sutra odma rekla sam nemogu zbog roditelja kaze ako nedodes neces me nikad vise vidjeti I tako sam pobjegla iz kuce kad su roditelji zaspali...nasli smo se u parku gdje smo stalno proveli dane...reko mi je Danijela ti znas kolko te volim a moram te nesto pitat...kaze sta ti mislis da se ja I ti udamo reko jesil ti lud Almire ja imam samo 17 godina a ti 20 to je nemoguce roditelji nedaju jos ni momka..kaze on to je jedini spas za nas a ja nisam razumjela nista. Rekla sam de mi objasni molimte ocemu pricas? Kaze sledecu sedmicu odlazim u Austriju zauvjek...tjelo mi je zadrhtalo , oci su mi bile pune suza, I ostala sam bez rjeci...10minuta smo stojali u zagrljaju nismo progovorili ni jednu rijec...nisam znala sta da kazem a nije ni on...posle ti 10 minuta objasnio mi je da mu je sestra ostala bez muza I nemore tamo sama da zivi a niti more doci vamo u Melburn, nisam ga mogla krivit jer to nije fer moro je da ide...plakali smo cjelu noc u zagrljaju..obecali smo da necemo nikad se prestati voljeti I kad ja budem 20 godina da cu otici kod njega I da cemo provesti Cjeli zivot skupa..lakes mi je bilo kad sam pomislila na to...mislila sam nije dugo 3 godina za njega cekati...sta je on sve za mene radijo ja bi dala I zivot za njega...tako je oso I zvali smo se telefonom, pisali sms, slali pisma I tako jedno godinu dana...dok jednom nisam cula od njega mjeseci dana, ni pisma ni poziva ni poruka, brinila sam se pravo, zvala sam nije se javljo, pisali nije odgovaro, gotov nisam poludila...proso je mjeseci I par dana kad sam dobila pismo rekao je �izvini Danijela al nevolim te vise naso sam sebi novu srecu I volim je ludo...hajde cao zaboravi me molimte ako me volis naj bolje je za obadvoje nas zelim ti svu srecu sa nekim drugim cao...� kad nisam umrla dok to citam, nikad u zivotu nisam nolko plakala ni drhtala, htjela sam da uzmem noz I ubijem se, I da nije mi drugarica dosla ja nebi sad ovo pisala vama...tako sam radial kosto je rekao ako ga volim da se nejavljam vise...I nisam....probala sam da ga zaboravim al to je nemoguce, I dan danas ludim za njim...bio mi je prva ljubav prvi momak prvi Poljubac prva sreca...zaklela sam se da necu traziti drugog momka dok nezavrsim fakultet I tako je bilo...napunila sam 20 godina I zavrsila kao medecinska sestra, nasla sam poso koji sam mnogo voljela I sve sam imala sto sam htjela u zivotu samo ne moga Almira....upoznala sam bila momka na fakultetu on je iso za zubara I tako smo se poceli zabavljati I danas smo jos skupa, pravo je fin momak voli me ludo al ja nemogu da njega volim jer moje srce za jednim momkom jos ostalo...tako smo isli skupa 2 godine I pito me da se udamo ja sam pristala jer znala sam da ce me voljeti, cuvati , Paziti kao princezu I mislila sam necu naci drugog kao njega..dan vjencanja pozvali smo sve sto smo znali bilo je preko 200 ljudi...spremala sam se u sobi sama haljinu sasila I dok sam se oblacila neko mi kuco na vrata, kad sam otvorila da vidim koje zamalo me srce nije stalo...ispred mene je bio Almir, sa suzama u ocima...kaze Danijela neznam sta da ti kazem kako da se izvinem reko molimte bjezi mi pred likom kaze molimte Danijela saslusaj me samo 2 minuta pa ako zelis oped da idem icu iz zivota tvog po sve reko ok slusam reci pa idi...kaze znas ono pismo zadnje reko kako da neznam kaze to je sve laz bio...nisam imo drugu curu ti si mi zadnja I dan danas nisam te preboljeo niti cu ikad...reko sto mi sad govoris to Almire kako da znam da mi nelazes kako da ti vjerujem posle ovoliko godina ko zna gdje si bio I skim si se vodo, ja sam ostala po stena cura imala sam samo tebe I ovog momka Damira I sad da ti vjerujem opet..Nezelim da mi lomis srce vise dosta mi je bola molmite idi Iz zivota mog nevracaj se vise...ako me volis zaboravi me kao sto si meni rekao...kaze ok Danijela samo jos nesto da ti kazem volicu te I nosim te samnom u grob I izaso je nisam ga nikad vise vidjela...taj dan sam se udala za Damira I sledeci dan mi stiglo pismo..od Almira...kaze Danijela razlog sto sam te ostavio bio je sto mi je naj bolji drug slago da si bila snjim iza moji ledja I da si vikala da ces raskiniti samnom I da me nevolis...izmislio email I poslo mi kao da si ti njemu to sve pisala, zakleo me da ti negovorim nista samo da raskinem I tako sam mu vjerovo..posle 3 godine sam sazno istinu a I sazno sam da si sa drugim pa nisam htjeo da se javljam ceko kad ces raskiniti I kad sam cuo da se udajes moro sam doci a nisi htjela da me saslusas pa sad je vako doso zalostan kraj.,..nisam znao sta drugo da radim bez tebe nemogu da zivim I zato sam se ubijo..zapamti moje zadnje rijeci u sobi onaj dan, �volicu te I nosim te samnom u grob�. Zapamti hin dobro jer to su bile moje zadnje rijeci hajde sad zelim ti svu srecu sa Damirom sve naj bolje I jos jedna molba, ako budes imala dva sina daj jednom ime Almir iza mene a drugom Edin jer to sam ja zelio nasem sinu�� I to je bilo kraj pisma...nemogu vam objasniti kako sam se osjecala I necu da pokusavam jer dok ovo vama pisem suze mi teko niz lice kao kapi kise...sad imam 30 godina I 3 djece..dala sam ime Almir, Edin I Almira....i jos jedno da kazem..nemrzim svjoj zivot jer sam imala nesto u zivotu sto se nadze jednom u million puta...jedan savjet ako nesto volite cuvajte dobro ili patite Cjeli zivot kao ja za mog Almira....

ifana88 · Početnik Domaćeg.de

=ZBOG ZORANA=
Bilo je ljeto tako vruce da se nije moglo podnijeti. Njih dvije su isle ulicom Mirjana i Irna. Irna je Mirjani nesto uporno objasnjavala ali Mirijana je samo sutjela I isla pored nje oborene glave. Odjednom se zacula kocnica, Irni se oteo krik. Sve je to ovako pocelo prije 2 godine, Irna I Mirjana bile su u discu bas upravo kada je ples. Mirjani je prisao jedan zgodan decko I zamoli je za ples. Ona je pogledala svoju drugaricu kao da trazi odobrenje od nje. Zatim se okrenu mladicu I rece: "Izvini, ali ja plesem". On je ostao uporan nije odustajao. Uporno se vrtio oko nje, nekako je mogao da je nagovori da izadu napolje. Tu je reko da mu se najvise svida Mirjana. Mirjana je bila istog misljenja. Shvatala je da joj se svida momak na prvi pogled da se zaljubila stvarno u njega. Doslo je vrijeme da ona krene kuci. Iduci ulicom su se glasno smijali, kao da se dugo poznaju. Od te veceri je uvijek izlazila sa Zoranom. Prvi put je nekoga iskreno voljela. Da osjetila je da prvi put nekoga u zivotu voli. Prolazilo je vrijeme, njih dvoje su bili nerazdvojni, stalno joj je govorio:"Znas Mirjana, ne zelim da te izgubim, obecaj da me nikad neces ostaviti." "Ja necu Zorane samo ako ti to ne zelis". "Mirjana ne nikad ne zelim bez tebe, I kad u vojsku podem stavit cu prsten na tvoju ruku tad cu znati da si samo moja". "Tada cu se smijati,veseliti, I trcati gradom". Ali jednog dana Mirjana je morala poci na selo kod nene I djeda. Njemu je taj rastanak pao na srce ali nije zelio da pokaze pred njom. Nastojao ju je nagovoriti da zaboravi odlazak. "Pisi mi Mirjana a ja cu ti redovno odgovarati na tvoja pisma." Prolazili su dani odmora I ona mu je pisala o svemu tako dok je sjedila I pila coca colu. Jedan decak joj dade Pismo. U pocetku se obradovala ali to nije dugo trajalo. Procitavsi prve redove suze su jo krenule na oci. Ona je dalje citala Irnino Pismo. "Mirjana ne zelim ti pokvariti ljetovanje, ali ovo ti moram reci. Znas Mirjana primijetila sam da Zoran svake veceri izlazi sa nekim djevojkama. Sa jednom od njih cak se I zabavlja. Mislim da ih znas to su tvoje drugarice iz skole. Mnogo se promijenio. Kada prode pored mene, nece da mi kaze ono obicno Zdravo Irna." Kada je to procitala zadrhtala je. "Pa sta mu je to trebalo jos dva dana pa bi bila kod kuce." Vec je mislila na njihov susret ali ovom pismu nije mogla vjerovati. Uzela je papir I napisala Pismo, odmah ga je poslala Zoranu. Za dva dana je dobila odgovor. On joj je pisao da o onome pismu nema nista istine I da je to sve laz da nevjeruje drugima dok se sama ne uvjeri. Na kraju je pisao da mu kaze kad ce doci. Nije znala sta da ucini. Odlucila je da se pojavi iznenada, da se uvjeri prici. Prosla su tri dana kad je bila upravo kod kuce. Samo se presvukla I odma krenula u disco. Zaprepastila se, nije mogla da vjeruje da je to njen Zoran. Stajao je naslonjen na zid a u zagrljaju je drzao neku drugu djevojku. Nesto joj je pricao I ona se smejala. Iznenada sa njegovog lica nestao je osmjeh. Primjetio je Mirjanu kako cijelo vrijeme stoji na vratima I posmatra. Na bjelo lice padale su joj suze. Posao je prema njoj, nije mogla vise da izdrzi okrenula se I potrcala u noc. Cula je kako u dolini doziva muski glas: "Mirjana pricekaj, Mirjana molim te". Te noci nije izlazila, jer nije zeljela da vidi Zorana. Ipak je mislila na njega, nocu ga je sanjala kako joj se smijesi a kad bi se probudila vrisnula bi u plac. To je trajalo pune 2 godine. Povukla bi se u sobu I stalno bi razgovarala sa Irnom. Mnogo je oslabila za dvije godine, malo je jela I pila. Irna je pokusavala da je nagovori da izadu, pocela joj je pricati kako svi pitaju za nju I da sve nije izgubljeno kao sto ona misli, ali bilo je bez uspjeha. Jednog dana Mirjana je dosla Irni. Ona se zacudila jeli moguce. Pokusala ju je nagovoriti da izadu prosetati. Irna nije mogla da vjeruje , bila je sva sretna sto je Mirjana dosla kod nje. Primjetila je gorak osmjeh na njenim usnama. I dok su setale gradom, dok je Irna Mirjani nesto objasnjavala, zacu se skripa guma. Mirjana se bacila pod auto koje je tako brzo jurilo. Irna je vrisnula, a Mirjana je bila brzo prebacena u bolnicu. Dok je Irna setala gore dole bolnicom, na vratima se pojavio Zoran. Bio je sav blijed, a oci su mu bile crvene od suza. Prisao je Irni: "Meni je stvarno zao sto se to desilo". "Govori vec jednom znas ti dobro Zorane sto se dogodilo, ti si za sve kriv, ona ti je vjerovala. Pocela ga je snazno samarati I da mu vice u lice. ON je samo stajao I brisao suze. Tada je dosla bolnicarka, koja ju je uspjela smiriti. Rekla je da se nalazi na operacijskom stolu I da je tesko povrijedena. Prolazili su sati I minute. Kada se na vratima pojavio ljekar, obratio se Irni kao da Zorana nije ni vidio. "Zao mi je ali tvoja drugarica je podlegla ranama, imala je teske povrede na glavi, mi smo sve pokusali, ali to nista nije uspijelo. Zaista mi je zao, bila je lijepa. Zoran je tada zaplakao, osjetio je da ce pasti pa je sjeo na stolicu. Zavukao je ruke u lice, gorko zaplakao. Nije mogao da vjeruje da njegove Mirjane vise nema. On je bio kriv za njenu smrt. Iz razmisljanja tragao ga je neki glas: "Dali si ti Zoran"."Da ja sam Zoran". "Onda je ovo Pismo za vas". Uzeo je Pismo u kojem je pisalo: "Za mog dragog Zorana." Otvorio je Pismo I poceo citati. "Dragi Zorane, kao prvo da ti se izvinem sto sam se usudila napisati ovo Pismo, jer znam mozda te nece interesovati reject djevojcice kako si me zvao, koju si nekad volio. Nemoj sebe kriviti zbog ovoga. Ali stvarno Zorane to sam morala uciniti. Nisam mogla gledati drugu pored tebe. Priznajem bilo mi je tesko, pa sam odlucila ali to sam morala uciniti. Zorane voli tu djevojku s kojom sada ides I nemoj je ostviti kao mene. Zorane kada ponesu moj kovceg podi za njim da me ispratis zadnji put, naravno ako ti to nije tesko. Dodi ponekad na moj grob. I samo da ti ovo kazem, Zorane moras mi ispuniti ovo. Kad se ozenis I budes imao kcerku daj joj moje ime, ime Mirjana. Ispuni mi poslednju zelju dodi sa malom ponekad na moj grob. Sjeti se nasih divnih dana onog prstena sto si mi obecao dati kada podes u vojsku. Budi sretan sa svojima ali me se ponekad sjeti. I oprosti mi Zorane. Voli te tvoja Mirjana." Sklopio je Pismo I stavio ga na grudi I rekao: "Kako da se ozenim nekom drugom kad jos volim Mirjanu." Ali nije mogla da me svrati onu vece u discu. Kako da se ozenim nekom drugom, koju uopste ne volim, ne mogu to ucinit. Ja sam kriv za njenu smrt, kajem se Irna, kajem zbog svega." Zaplakao je, Irna mu je prisla I pruzila ruku drugarski na njegovo rame I rekla: "Kasno je za kajanje od kajanja sada nema nista. Ispuni joj poslednju zelju, ozeni se Zorane: "Sada kad je uzasno vruce kao onog istog dana kad se desila nesreca Zorane. Zoran je sa svojom kcerkom Mirjanom laganim koracima isao prema grobaljskoj kapiji. Zastao je na kraju jedne ploce, gdje je pisalo: "MIRJANA MARTOVIC". Primakao je kcerku blize, toplije je zagrlio a niz lice su mu tekle suze. Tada mala ne shvatajuci nista upita svog tatu: "Tata zasto mi svakog dana dolazimo ovdje I zasto ti uvjek places". Pogledao je malu Mirjanu I gorko se nasmijao I rekao: "Jos si mala da shavatis svoj zivot. Ali znat ces jednog dana. Ovdje lezi moja djevojka koja me voljela, koju sam ja volio ali ta ljubav nece umrijeti. A ostavio sam je kad joj je bilo najvise potrebno. Budi ponosna mala moja, jer ti nosis njeno ime. Ime moje mladosti a nje vise nema.

Daca · ~Žena Sanjicinog švalera~

PRIČE SA DUNAVA

Noć se spustila nad rekom i naša je šuma sada dom noćnih ptica i krajnje odredište prvih decembarskih pahulja. Sedim u toploj sobi, pišem ove redove slušajući
ujednačeno disanje mojih usnulih dečaka... Bože, hvala ti za tu najlepšu muziku mog života. I , po ko zna koji put molim te za oproštaj, molim te da mi podariš snagu da opravdam tvoju milost, da pronađem svoj put...
Roletna je podignuta, volim posmatrati mesec... A tu je i moj Dunav, moj dragi, usamljeni lepotan što sve o meni zna.
Zna on koliko sam mladost trošila, poljupcima i suzama potpise davala nekim pogrešnim ljubavima, nasumično odabranim glumcima u predstavi jedne zbunjene studentkinje. Zna zašto sam glavnu ulogu dodelila prvom koji je znao da teši, pamti dve muzike koje mi sudbinu odrediše... Dunave, zar moram da volim?
Nisam rob preterivanja, učena da odbijam poklone a predoziram darivanja dovela me u situaciju da biram pogrešne-one koji uzimaju danak iskrenosti.
I, kako sve u prirodi ima svoju genezu tako je i mala ravničarska lutka od stakla pokušala da se transformiše u rascvetalu punokrvnu šumsku vilu, sa rukama od oblaka i kosom dugom, dovoljno prostranom da pokrije stid. A, kad sretoh njega stid je izgubio smisao.
Sa koferima punim porodičnih celina, slika iz bračne postelje i sa dečjih rođendana, putovanja, zvanja i saznanja- raširih ruke neizvesnosti, avanturi, nečem što je mirisalo na novo, na izazov, na rizik. Nečem. Nekom ko je bio dovoljno strpljiv da prihvati na trenutak te kofere da bih mogla uzvratiti poljubac bez osećaja težine.
Tako je počelo. A onda su usledili dani kajanja, pa opet poljupci, pa pitanja... Pa i ljubav, zašto ne reći. Ali, verujte, ljubav bez konteksta slobode gubi na značaju. Kidali smo jedno drugo sumnjama, njega su bolele moje dileme, moj dojučerašnji moral za njega je postao pretnja a njegova ljubav počela je da me plaši gotovo kao mogućnost da ostanem bez nje. Jer, ja sam imala plišano naručje sigurnosti, mog vernog i pažljivog muža i dece koja su vazduh koji dišem. Lagala sam o veri u budući život, u reinkarnaciju koja će nam dati novu šansu. U stvari, nisam verovala u njega. Nije mi trebao vagabundo, nepopravljivi sanjar, boem bez adrese kome je ljubav stil života. Nisam znala gde bih sa njegovim srcem kojem se uvek krila naziru. Nikad mu ne bih bila žena. I, sigurna sam da ni on nebi meni bio muž.
On sada sigurno spava kraj neke-svoje ili tuđe, gotovo sam uverena da joj je leđima okrenut jer, zaboga, svaki mužjak posle obavljenog posla svojim putem ode...
Dunav zna, mene je uvek čvrsto stezao u naručju dok mi je objašnjavao te svoje evolucione mužjačke teorije o ženki koja posle oplodnje više nije interesantna. Voleo me je strasno, volela sam ga što me voli, zbog načina na koji me uzima, zbog boje njegove kose, zbog toga što me je zvao malecka...
A onda sam se vraćala kući, poražena dobrodošlicom, poražena jer sam svaki put shvatala da mi je tu mesto... I ta moja unutrašnja borba trajala je pune tri godine, skoro četiri... Ljubav i bol, strepnja i nagon, strah i izazov... Prejaka osećanja znaju da iznure i jačeg od mene. Ne, ni ljubav nije za svakog.
Plašio se svakog mog ćutanja jer ga je znao slušati. Mene je plašio njegov pogled, govorila sam sebi hiljadu puta, oh, samo kad bi otišao nekud, da mu ne vidim oči, ne čujem glas, ostavila bih ga, prekinula ovu priču na ivici razuma... Znao je za moja previranja. Obećao je da će me pustiti kada mi ojačaju krila. Svemu me je naučio. Jednog jutra sam se probudila potpuno srećna. Pozvala sam ga na obalu. Zagrlili smo se, jako. Nasmešio se, znao je, lisica Hercegovska... Rekao je samo: Čuvaj se. Živa bila

Autor: Deni

slavasic · Početnik Domaćeg.de

svaka cast svima sto su ovo napisali posebno me je prva prica pogodila da to nije normalno placem i sad kad ovo pisem, nepodnosim ovako nesto inace odma se rasplacem i citam vise puta. Crying or Very sad

slatka_sejtanka · Odomaćeni član

Živim u sjenci sjenke tvoje

Zivim u sjenci sjenke tvoje...i znam da to znas, sminkam stvarnost tvojom bojom, jer drugacije ne umijem!

Sve je lazno, ovaj svijet je lazan...Ne zelim pred laznim svijetom lazno da se smijem...ali to nije osmijeh, to je grc, ljudi su slijepi!

Lijepi dani, nasmijani nekad bili za tebe, za mene, a sad sve same skice, neke druge ulice i srce skitnice zgazeno nehotice...Znam da znas!!!

NESTAJES...jer u svim snovima ti vratim sve te prazne rijeci praznim danima, jer kraj tebe nisam vise...Prica odavno nije fer ljepotica i zvijer, suvise razno sve je ovo prazno, prazno, zarazno i neprolazno...Svakog dana, sata, minute vracam se nasoj prici ZAR MISLIS DA SE STVARNO PONOSIM TIME????

Plasim se da priznam da jos postojis, rane bole...i da mi falis...fali mi dodir, osmjeh, rijec...fali mi lice i nase glupe sitnice...

Dosta KRIVICE, ptice selice su odavno otisle na jug!Otisla sam i ja iz grada, nisam mogla vise...i svi ovi novi pogledi me plase PROKLETI SRETNI ZAGRLJENI LJUDI TE ULOGE SU BILE NASE, samo moje i tvoje, A GDJE SMO SADA, pogledaj u mene, NEMA ME, obecala sam ti da cu otici i otisla sam...postoje samo uspomene nase i poneki trag nemoguce ljubavi...KOLIKO DAJES TOLIKO I DOBIJAS...

U nasem gradu sada postoji jedan zivot gdje PRESTAJEM JA, GDJE POCINJES TI, JEDNA LJUBAV GDJE BILI SMO MI, GDJE SADA SU DRUGI...

JEDNA LJUBAV-MI...i reci mi sta je to ponos, sta je to sram???

Ne, nikada za to s tobom nisam znala pa ne zelim ni sad!!!Sve nase suze saprala je kisa, na kraju nisam sigurna ni da li si plakao, nit da li si dno dotakao, a takav kakav jesi, takva kakva jesam slagali smo sami sebe...nismo imali snage za borbu protiv onih koji su krojili nase zivote...kao da smo djeca bez prava glasa...otisla sam, a ti si se vratio starim stazama svom vjenom picu i ludim provodima...

Znam mene ni svi peroni ovog svijeta nece nikad nimalo promjeniti I DALJE ISTI BLEJER IZA BLOKA I UVIJEK MAJSTORSKOG OKA NIKAD IZVAN SVOGA TOKA I DALJE ROKA NA PUTU DOKA SVOJE SRECE...

I dan je taj sto me vara, plavetnilo neba misli mi skrece, a onda padne noc..prokleto dugi sati...Ali znam sve je nista, slomit cu kazaljke vrijeme ce stati, kosmos ce cekati...samo...trazim te, sanjam te pijanim ocima u nocima, u tuđim licima u stanovnicima nekih drugih svjetova-GDJE JE NA????

Cutim jer znam da ti znas jedini moj TI KOJI ODAVNO MOJ NISI...Svaka sekunda kao godina, ali barem sad znam na cemu sam i znam da NEMA NAS...

Spremna sam da budem ponosna i nasmijana pred svima, iako te kad sam sama, i dalje oblikujem od oblaka dima...

Oprosti sto nisam imala snage da te slazem i zazelim srecu, AL STA CE TI TO OD MENE???

Sve uspomene s kaputa stresi samo budi to sto jesi, TU GDJE SI sta god da se desi budi okej i nikad ne saznaj kako boli kad NEKOG VOLIS, A NEMAS, VOLIS I LOMIS SE DA IZDRZIS!!!

Ostaje nada da ce nekad neko htjeti da shvati mene...MOJA LUTANJA, MASTANJA, SANJARENJA I ZNATI DA IH PRATI...i ko zna mozda jednom sretnes me, ali srest ces samo prolaznika slucajnog, obicnog covjeka i pogled leden...

IAKO TE TAJ NEZNANAC NEKAD VOLIO VISE OD SEBE!!!

Samo se cuvaj i budi dobro...

slatka_sejtanka · Odomaćeni član

PTICE UMIRU PJEVAJUĆI

Tri duga mjeseca, razmišljanja o tebi, gdje si, šta radiš...naš dogovor o kojem samo ja i ti znamo: Samo da prođe jedan mjesec, da se sve sredi, nemoj ti mene zvati, zvat ću ja tebe!-rekao si mi,..
Toliko ti je stalo-pitala sam te?...da, stalo mi je-rekao si, ne bih te zvao da mi nije stalo...
A ja sva sretna, kao malo dijete vjerovala sam ti i sva odvažna u sebi sam, vrištala sva od sreće: VOLI MEEE,..stalo mu je do mene!

Desilo se prije tri mjeseca, kad sam uprskala našu vezu, ne namjerno... htjela sam ga samo za sebe, zauvijek samo za sebe... a on nije htio da se veže za mene, znala sam da nešto krije, ali šta? Ta me je tajna razarala, uvlačeći sumnju u mene poput crva što se polako probijao kroz vijuge moga uma... postajala sam nestrpljiva i nepovjerljiva...osjećala sam, da ga volim ludo ali i da nije u redu da me laže... laž po laž... došla sam do zaključka da ima nekoga. Iako je njegova ljubav prema meni bila čista, svaka njegova riječ je dopirala do mog srca, poput strela i ja sam osjećala nemir i strast... znao je to dobro da radi, pravi srcelomac, sve ono što sam voljela imala sam od njega... ljubav u koju sam se zaklinjala, koju sam tražila, našla sam kod njega ...eh, koliko čekanja i odricanja zbog jednog čovjeka,.. koliko misli i slatkih odlazaka u krevet sa mislima o njemu... da bi saznala na kraju da ima nekoga!
Mi proklete žene, samo neka nas voli, ma koliko ubjedljivo, same se tješimo da nije to što mislimo ali stvarnost se desi bolnija od sve ljubavi koja je izgledala stvarna, sve se pretvori u kristaliće lažne sreće...

Ipak, molio me je za još jednu šansu, a ja mišljah VOLI ME, pa pristah da čekam svog glasnika koji treba meni da se javi, dok se stiša ta zbrka, a ja poput uplašena djeteta, što mi obeća moju lizalicu, pristanem da čekam...i prođoše tri mjeseca...
Danas, sam zamolila moju drugaricu da ga nazove,.. sva sam se tresla od neizvjesnosti i strepnje...a do tada sam proživljavala neprospavane noći sa suzama, od želje da ga čujem, da ga vidim, dolazio je u moj san, stvaran... osjećala sam tople usne kao stvarne ...oh, Bože! koliko sam ga voljela, koliko sam mislila na njega, ti si mi Bože svjedok da je moja ljubav čista i da mogu istrajati dok čekam...ali nažalost! sve je neizvjesno... i dok sam te čekala ljubavi moja jedina, svaki dan u meni je umirala ona slatka nada da ćeš biti pored mene... strah me je prožimao svakim trenutkom i padala sam u laganu umiruću depresiju... da li si se zapitao, šta se dešava kod mene... da li si se zapitao kako sam? Ne znam, nikada to možda neću saznati, a toliko bih te voljela pitati, slušati ili samo gledati... zamišljala sam, kako te ljubim, kako te grlim, kako diram tvoju kosu... sve više si postojao moja opsesija, moja želja, moja strast... a koliko smo razdvojeni, zar nisam živi dokaz - žene koja čeka, koja voli svog mornara, putnika, nazovi se kako hoćeš, jer ja znam ko sam, znam da čvrsto stojim na zemlji, ali ne znam, koliko mi treba da shvatim tvoju ljubav - ako uopšte više postoji za mene... Nema dana, da nisi bio prisutan u mojim mislima, nema noći, suza koje sam ostavljala iza sebe i budila se umorna i sama ... koja ironija života...
Gdje sva ona šarena laža, sve one ljubavne noći što mi ih ti pružaše,.. što sam se budila u zagrljaju jedinog mog dragog, koji si ti i danas... nema tog koji bi mogao zauzeti mjesto tvoje a da ti nisi prisutan - tu si uvijek i kako da mislim o drugom? Ne, ne mogu ja to... ušao si mi u svaku poru moje kože, ušao si u moj život i ja te ne mogu – otjerati - ...volim te, ljubavi moja!
I kad bih htio ponovo biti moj, osjećam da to ne bi bilo kao nekada... moja čula ljubavi, moja tuga, moja strast, iako postoji, mislim da je izgubila onu živopis, onu melodiju emocija što su se uvijek utrkivale u mojoj glavi dok sam htjela biti tvoja... sva ta moja unutarnja poezija, koju si volio kod mene polako gubi značaj, živote moj! Nisi svjestan koliko patim, koliko se plašim ovog razgovora...
Da, ona je nazvala... a on tek, tako kao prolaznik, kao putnik - samo reče: kad dođe "vakat" zvat će me!
Koji "vakat"(vrijeme)....??? Ne...dugo sam čekala!
Pustila sam suzu, obrisala je, i polako sam se okrenula, laganim koracima pošla ka Vilsonovom šetalištu...imam vremena, slobodna kao ptica,.. vrijeme je divno, sunčano, baš za šetnje...i tako polako sam počela shvaćati da je sve bilo lažno, da sam se nadala uzalud. Pitam se: zašto su moje emocije izgubile onu draž, melodiju ljubavi koju sam potiskivala samo za jednog čovjeka, zašto???
U meni još i danas zavrišti ona slatka bol za njim, ona nada, još i danas zaboli me svaka pora u kojoj se on uvukao... sva tišina mojih emocija tupo odzvanja u mom umu, poput zarđale melodije orgulja... daleko je još ono mirno more mog lijepog sjećanja u nepovrat,..
Ostat će zauvijek zapečaćena u jednom krajičku moje ličnosti, kao ožiljak jedne ljubavi i ako ikada dopre moja misao do tebe... a znam da hoće i znam da ćeš tada znati da sam to ja: neka te niko, nikada ne voli kao što sam te voljela ja!

slatka_sejtanka · Odomaćeni član

Samo za njega

Uskoro će ponoć, sat će otkucati novi dan. Još jedan dan otkad nisi tu. Možda ću te iznenaditi ovim riječima, a možda i ne.
Ponovo misli mi lutaju na onu noć, onu noć koju smo proveli zajedno ti, ja, nebo i kiša. Znaš, iako ti nikada nisam priznala, bilo mi je lijepo. Zajedno smo pričali, smijali se, plakali... Da, srce ti je kucalo, a vjeruj i moje je. Tvoji poljupci, tvoje ruke, tvoje riječi uvjerenja, sve me to sada prati. Onu noć nisam se razumjela, nisam znala što želim, što je bilo najgore.
Onu noć nisam te trebala kao sada. Shvatila sam to možda prekasno. Pitam se jesu li tvoje riječi bile istinite, dali su tvoji poljupci i dodiri bili iskreni. Sljedeći dan održao si obećanje, pozdravio me i bio kraj mene. Razgovarali smo dugo u noć.
To mi je bilo dovoljno da shvatim da te nisam izgubila. Ne znam, možda si ti samo želio dokazati da su tvoja obećanja i riječi bile iskrene i tako me natjerati da ti vjerujem sve što si rekao onu noć o nama. A onda si otišao, nije te više bilo, nisam ti vidjela lik, tvoj pogled i nisam više slušala tvoje riječi. Tada sam shvatila da sam se zaljubila.
Sjećam se ponedjeljka. Sjedila sam u uobičajenom kafiću, na uobičajenom mjestu sa svojim prijateljicama. Bila sam odsutna od uobičajenih tema o kojima smo svakodnevno pričale i one su to primijetile. Pitale su mi što je sa mnom, a ja sam uputila osmjeh, osmjeh i pogled duboko u moje oči bio je dovoljan da shvate da je u njima skrivena ljubav i da sam se zaljubila. Nisu mogle vjerovati da sam i ja napokon zavoljela, a prije toga mnogi su voljeli mene, a ja nikog. Rekla sam im da zašto i ja ne bi voljela i da želim da sam i ovog puta voljena, sada kada i ja volim.
Moje srce voljelo je i voli i sada. Moje srce kucalo je, a kuca i sada samo za tebe i živi samo za tebe. I toliko bih te željela zagrliti i osjetiti tvoj dodir. Vrati se, budi kraj mene i nemoj nikada otići od mene. Nemoj nikada zaboraviti onu noć kad si me imao kraj sebe, onu noć kad je kiša rominjala, kad su dodiri bili toliko topli, a pogledi tako iskreni. Nemoj, molim te nemoj!.
Nemoj odnijeti sreću moju sa sobom i nemoj mi ostaviti tugu. Nemoj sada kada sam napokon zavoljela. Nemoj slomiti sve u meni, a ako je sve ono što si rekao one noći o nama bila laž, ako me ne trebaš, ako me ne voliš i ako ti srce ne kuca zbog mene, pusti. Zaboravi me tad i kreni dalje, budi sretan možda s drugom.
Ako ćeš ti biti sretan i ja ću biti zbog tebe iako ću te voljeti i trebati, plakati i moliti

slatka_sejtanka · Odomaćeni član

SMEĐA DJEVOJČICA

Sjedila je sama na klupici jedne škole. Oči su joj bile vlažne, a na čelu se očitavale bore tuge, tužne stvarnosti. Njegov lik je lebdio pred njegovim očima. Nasmijano biće bez bola, bez tuge, kao u snu... Okrenula je prvu stranicu dnevnika s željom da barem u mislima bude s njim, u njegovom toplom zagrljaju... Bilo je već kraj ljeta kad su počeli izlaziti. Išli su u istu školu samo je on bio godinu dana stariji. Kad je počela nova školska godina bili su stalno zajedno i nestrpljivo su čekali zvona. Sve je tao brzo prolazilo... Okrenula je treću stranicu dnevnika gdje je pisalo: "NOVA GODINA 31.12" Sklopila je dnevnik. Te večeri trebao je doći. Minute su prolazile, ali on se nije pojavio. Uskoro je bilo pola deset. Digla se sa klupice, na kojoj je sjedila. Polazeći kući, čula je njegov glas, objašnjenja, isprike, suze, smijeh i poljupce. Sve je opet bilo u redu, sve je zaboravila u njegovom zagrljaju, iako je znala da laže... Nije htjela pokvariti Novu Godinu!!! Uskoro su počeli ljetni dani. tiho je rekao "Htio bih ti nešto reći" Znam, ne trebaš mi ništa reći!!! Ostat ćemo prijatelji! Iako je boljela ta riječ. Dugo bi u noći plakala, a kad bi ujutro ustala jastuk bi bio mokar od suza... Bio je raspust. U razgovoru s prijateljicama bi ga zaboravila, al čim bi razgovor prestao, tko zna po koji put bi okrenula svoju posljednju stranicu dnevnika koji bi je vračao u stvarnost!!! Opet je počela škola. Više nije bilo one Ane koja bi nasmijavala cijeli razred, postala je povučena, zatvorena.... Nije bilo onih smeđih očiju koje su otkrivale nemir i veselje. Ana se ponosila, al nije vidjela kada bi joj netko rekao da je djevojčica. Ponekad bi joj bilo drago kad bi bila u njegovom društvu. Jednog dana svi su se skupili u hodniku. Tamo je bio i njegov razred. Anin najbolji frend slavio je rođendan. Dobacivao je Ani: "Ana, što je s onom smeđom djevojčicom, zar je umrla??? Gdje su one vesele smeđe oči???" Ona mu je prišla, nježno ga zagrlila i rekla: "Nikad nemoj zaboraviti onu smeđu djevojčicu, koja je umrla...!!!" Odmaknula se da bi mu i drugi čestitali, a onda je ugledala njega... Nervozno je gasio cigaretu, a kad bi podigao glavu, pogledi bi im se sreli. Frend joj je dobacio lutkicu koja joj je ispala iz ruke. Ana je napravila korak nazad... Bio je to posljednji korak života. Pred njom je bila nepomična dubina smrti, svi su vrisnuli vidjevši je kako pada niz stepenice, a ona nije čula nijedan jauk, nijedan jecaj... Krv joj je oblila lice. Ana - Ana - čulo se jecanje prijateljica... Osjetila je da joj je netko podigao glavu... Otvorila je oči i ugledala njega... Nije mogla zadržati suze... Tiho mu je šapnula "ZBOGOM" i krenula u potpuno nepoznati svijet... Onaj dan kad je bila sahrana, kiša je neprestano i neumorno lijevala.. Duga kolona mladića i djevojaka, išlo je za kovčegom

......SMEĐE DJEVOJČICE .............

slatka_sejtanka · Odomaćeni član

Stranac u noći

Bila je to kišna noć, a on je stajao sam bez kišobrana, bez jakne... Zaustavila sam se i ponudila mu prijevoz... sa osmijehom je prihvatio i ušao u auto...

Vozili smo se gradom i pričali o svemu... Pitao me je dal je to sudbina što smo se sreli, dal je to ljubav na prvi pogled!?... Nisam mu znala ni ime samo sam ga pogledala i rekla; želim voditi ljubav s tobom!... Odvezla sam nas do hotela koji sam znala... O, bila je to luda noć, čarobna noć, a ja sam vodila ljubav sa potpunim strancem... Bila je to najljepša noć u mom životu. Taj stranac je probudio ženu u meni...

Sljedeće jutro sam otišla i ostavila poruku: "MOLIM TE, MOLIM TE NEMOJ ME TRAŽITI... VJERUJ MI, U MOME SJEĆANJU ĆEŠ UVIJEK BITI"...

Nakon nekog vremena, na ulici, dok sam šetala, vidjela sam ga kako mi ide u susret... Vidjela sam njegovo iznenađenje kad je vidio sebe u mojim očima... Prišao mi je, a ja sam mu rekla: "MOLIM TE, SHVATI ME, JA SAM ZALJUBLJENA U DRUGOG, A ONO ŠTO MI ON NIJE MOGAO I ZNAO DATI JA SAM TRAŽILA I PRONAŠLA U TEBI... TI SI PROBUDIO ŽENU U MENI..."

Sve što sam željela je voditi ljubav s tim strancem, on mi je pružio ono što sam trebala...

******** uvijek ćeš biti u mom sjećanju... per sempre!

slatka_sejtanka · Odomaćeni član

Između

O svemu – ni o čemu. Ne mora se
shvatiti ono što treba da se
shvati. Između znati i ne znati, između
života i smrti,, između dva oblaka, između
zelene, crvene žene, žene i ljubavnice.
Između punog – praznog, toplog-hladnog,
između srećne i tužne, između ravnodušne i
ljubomorne. Naboj ludosti, ludilo hteti-biti
raste u glavi, otvara bol za one koji vole snagom
koju ne poznaju. Božanske ljubavi, zašto su
svi, ili skoro svi nesrećni. Iskoristi dublje
nego što doseže moje iskustvo. Ti si
jedini kome sam pokušala da se svidim, i
jedini kome sam se svidela. Božanstvo, hvala
ti. U tebi nisam videla ljubavnika koji se
skida do pola. Želela bih da pišem knjigu
kao što pišem u ovom trenutku, kao što govorim,
da reči iz mene izlaze, da uspomenama tražim
dokaz ljubavi, ili kako da te vratim. Teško je
naterati te na večeru uz muziku, da prespavaš
u mom krevetu, da zavoliš male grudi. Samo od
svega po malo, u meni nešto zavoli. Pripadam
stvarnom životu, ono što ispunjava vreme u
stvari ga uništava. Ko zna koliko mi je dece
bilo suđeno, dal' lik odgovara mom duhu,
možda sam pogrešno ubran cvet. Kom veku pripadam?
Bilo gde, bilo kad, ne možemo ubiti životinje u nama.
Iz tvojih očiju zrači blagost, milovanje božije.
Najlepše stvari činiš tiho. Kad bismo hteli, mogli
da budemo zajedno – kad bismo hteli. mogli bismo
svetim stazama.
Poznanstvo ništa nije promenilo. Uspostavila
sam zvaničnost uz niz jednostavnosti, između dva
jezika, između dve misije. Borio si se iumeđu dve
rastrkane konjice. Ponašanjima zavode jedna drugu.
Zaslepi je minula opasnost! Ulogu glume smestila
sam u bocu. Otupelih čula gledala sam u nju.
Muževni liku, hiljadu žudnji uzdiše za tobom, što
sediš kao na užarenim žicama? Zakopčaj odelo,
izvadi crva iz jabuke, skoči, poljubi me između
dva treptaja. Bili smo tumači, bio je rat, vladao je
strah, govorio je strah, različito između svakog od nas.
Ljubavnik Ledi Četerli, pisac ovih redova, preispituje
tvoje želje, posle toliko vremena. Dodiruješ je nežno.
Za nju to je novi i stari dodir, poznat kao malo
zaboravljen. Svakim dodirom sve više se približavaš
bočnom delu leve dojke. Ne pomera se. Kao da ceo
prostor uzbuđuje. Predmeti za nju imaju druge oblike.
Svetice, tvoje, i niko ničije mesto ne može zauzeti.
Bog se ne sveti iz osvete.
Njegova pravda je strpljiva i nedeljiva za pojedince.
Pesmo, volim ko što nikada nisam volela,
ko što nikada neću voleti.
Zar nisam činila sve da te ostavim,
zar nisi činio sve da zavolim nekoga drugog?
Između svega, sudbini što ne može pobeći
zvezde istim sjajem sijaju.
Neizvesni su Saturn, Uran u kući Venere
između zvezde i zvezdice
isti san sanjamo...

slatka_sejtanka · Odomaćeni član

ROĐENA DA PATIM

Sve me podseća ne tebe moja tugo... Gledam u druge ljude, ali ja njihovo lice ne vidim samo si mi ti pred očima... Tvoje nebesko plave oči ne daju mi nikad mira. Najteže mi dođe u snu. Sanjam te često i onda se probudim suznih očiju i samo sebe pitam zašto? Odgovora nema znam... ali opet pomislim doći će i taj dan, i dobiću odgovor.
Nijedan dan mi nije protekao da te se nisam setila, da se nisam bogu za tebe pomolila. Ja te stvarno volim a ti... Tebi nije stalo do mojih osećanja, ti ne mariš za moj bol. Tebi laska kad i za sebe ostaviš još jedno "slomljeno srce". Tebi i sada osmeh ne silazi sa lica, tvoje društvo mene smatra za još jednu "ludo zaljubljenu osobu" u tebe moja tugo. Oni ne znaju za moj bol, oni se kao i ti smiju mome bolu, jer oni uopšte kao i ti nikad nisu osetili a ni saznali šta je bol. Oni taj bol drugima "poklanjaju" ja ne mogu da shvatim kako ti moja tugo ne mariš za moj bol. Zašto kad se javljam sa tebi neznanih brojeva uvek odgovaraš a kad saznaš da sam ja iza tih brojeva prestaneš se javljati??!! Zar je toliko teško zavoleti me? Sve te devojke oko tebe su sa tobom iz koristi i opet ih više voliš i ceniš nego mene koja bi dala život za tebe. I sad sedim i razmišljam o tebi. Nemam volje ni za šta, život mi je postao "crn", sve zbog tebe. Samo jedno izvinjenje tvoje vratilo bi me u život ali od toga znam nema ništa. Živim što moram, druge osobe me ne zanimaju. Stalno se vraćam u prošlost, u sećanje, nadajući da će mi to doneti mir i snagu da izdržim u ovom svetu tuge u kojem za mene nema mesta. Ali to mi zapravo donosi bol, nespokoj, beznađe. Neko je rođen da ima sve a neko da nema ništa. Ja sam u ovoj drugoj kategoriji, rođena sam da patim, živim a na kraju i da umrem zbog tebe moja tugo...

Francuskinja · **♦Un Mal pour un Bien♦**

Obozavam citati ljubavne price ali one krace kao sto je u novinama:moja ljubav,moja tajna,moja ljubavna prica i tako dalje...