NIKOLAJ A. SOKOLOV: "UBISTVO CARSKE PORODICE"

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ

NIKOLAJ A. SOKOLOV: "UBISTVO CARSKE PORODICE"

N. Sokolov je bio istražni sudija, nažalost poginuo je u emigraciji pod čudnim okolnostima, a dokumenta, koja je sakupljao, nestala su bez traga. Ova knjiga, koju je uspio da objavi malo prije smrti, zapravo je sve što je ostalo od dokaza najčuvenijeg i najmisterioznijeg zločina u XX stoljeću

Noć urezana u sjećanju

Knjiga "Ubistvo carske porodice" posvećena jednoj od najtragičnijih stranica ruske istorije - ubistvu bez istrage i suđenja poslednjem ruskom caru Nikolaju II i njegovoj porodici, na Uralu u ljeto 1918. godine. Autor knjige je Nikolaj Aleksejevič Sokolov, istražni sudija, koji je nažalost poginuo u emigraciji pod čudnim okolnostima. Dokumenta koja je sakupljao, nestala su bez traga. Uspio je da ih objavi malo prije smrti i zapravo je sve što je ostalo od dokaza najčuvenijeg i najmisterioznijeg zločina u HH stoljeću. U narednih nekoliko dana donosimo feljton urađen iz teksta prevedene knjige "Ubistvo carske porodice".
Kuća Popovih, gdje je bila smještena vanjska straža, nalazi se preko puta Ipatijevih u Voznesenskoj uličici. Straži je bio namijenjen gornji sprat, a u prizemlju su živjela privatna lica.
Seljak Bujvid, koji je živio u prizemlju, izjavio je: "Noć između 16. i 17. jula 1918. godine ostala je snažno urezana u mom sjećanju, zato što je te noći, uopšte, nijesam spavao i sjećam se da sam oko ponoći izašao u dvorište i prišao nastrešnici i stao, jer mi se povraćalo. Poslije dužeg vremena čuo sam prigušene pucnje, bilo ih je oko petnaest, malo kasnije čula su se tri ili četiri pucnja, ali to nijesu bili puščani. Sve se to dogodilo poslije dva sata po ponoći, pucnji su dolazili od kuće Ipatijevih i bili su prigušeni, kao da su se čuli u podrumu. Poslije toga, ja sam se ubrzo vratio u svoju sobu, jer sam se bojao da me ne primijete čuvari u kući, gdje je bio zatvoren g. Imperator. Ušavši u sobu, moj cimer me je pitao:
- Jesi li čuo? - Odgovorio sam: "Čuo sam pucnje".
- Znaš li o čemu se radi?
- Znam - rekao sam i oba smo zaćutali. Kroz 20 minuta ja sam čuo kako se otvorila kapija na ogradi kod kuće Ipatijevih i tiho, uz vrlo malu buku, izašlo je auto na ulicu, skrenuvši u Voznesensku ulicu, ali ne znam u kom je pravcu dalje otišlo".
Noćni stražar Cecegov je izjavio: "Ja, noćni stražar u Voznesenskoj ulici, sjećam se, noći između 16. i 17. jula u tri sata poslije ponoći čuo sam zvuk auta u ogradi kuće Ipatijevih, gdje je bio u pritvoru g. Imperator, zatim se buka tog istog auta čula u pravcu puta, koji je vodio za Koptjake. Ja nijesam mogao da vidim auto, jer sam se plašio da priđem kući Ipatijevih, nama je bilo zabranjeno prilaziti.
Jedan od čuvara bio je Mihail Ivanov Letemin, radnik Sisertske fabrike iz Jekaterinburžskog sreza. On je bio krojač po profesiji, nepismen i mračan čovjek. Ranije je bio osuđivan za pokušaj silovanja. Stražario je isključivo zbog novca. On je jedini od čuvara živio sa porodicom u privatnom stanu i nije otišao sa crvenima, jer nije vidio ništa loše u tome, što je radio u obezbjeđenju. Njega su ubrzo otkrili u Jekaterinburgu, izdao ga je Španijel Džoj, pas koji je pripadao Nasledniku, kojega je on prisvojio poslije ubistva.
On je izjavio na ispitivanju Sergejevu:
"16. jula dežurao sam na mjestu br. 3 od 4.00 sata poslije podne do 8.00 sati naveče (pored kapije u dvorištu) i sjećam se, čim sam stupio na dežurstvo car se sa porodicom vraćao iz šetnje i ništa posebno ovog puta nijesam primijetio.
Došao sam na stražu 17. jula u 8.00 sati izjutra, prije toga svratio sam u kasarnu i tu sam vidio dječaka, koji je bio u sastavu carske posluge (Leonida Sednjeva). Ja sam se mnogo iznenadio, kada sam vidio dječaka i pitao sam:
"Zašto je on ovdje?" - Tada je jedan od drugova - Andrej Strekotin, kojem sam se obratio pitanjem, samo odmahnuo rukom i odvodeći me u stranu, kazao mi da su prošle noći ubijeni car, carica, njihova djeca, doktor, kuvar, sluga i žena, koja je bila sa carskom porodicom.
Po riječima Strekotina, te noći on je bio na stražarskom mjestu u velikoj sobi u prizemlju i vidio je, kako su za vrijeme njegove smjene (a on je bio na dežurstvu od ponoći do 4.00 sata poslije ponoći) sa gornjeg sprata doveli dolje cara, caricu, svako njihovo dijete, doktora, dvije sluge i ženu i sve su ih doveli u tu sobu, koja je bila povezana sa ostavom.
Strekotin mi je ispričao, da je na oči komandant Jurovski pročitao saopštenje i rekao: "Vaš se život završava". Car nije dobro čuo i ponovo je upitao Jurovskog, a carica i jedna od carevih kćerki su se prekrstile.
U tom momentu Jurovski je pucao u cara i na mjestu ga ubio, a onda su počeli da pucaju Letonci i razvodnik straže Pavel Medvedev. Po priči Strekotina ja sam shvatio da su bili ubijeni svi bez izuzetka. Koliko je ispaljeno metaka u toku strijeljanja, ne znam, jer nijesam pitao.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=274021&datum=2011-03-30

Beživotna tijela iznijeli na nosilima

Ne, prisjetio sam se, dok smo razgovarali pitao sam Strekotina: "Pa, onda je ispaljeno mnogo metaka u sobi"? A Strekotin mi je odgovorio: "Zašto mnogo? Eto, žena, koja je bila sluškinja kod carice, zaštitila se jastukom od metaka i, vjerovatno, da se mnogo zrna zaglavilo u njemu".
Između ostalog, Strekotin mi je ispričao, da je poslije cara Nikolaja II Romanova ubijen "crni" sluga: on je stajao u ćošku i poslije pucnja je kleknuo i tu je umro.
Ja ne znam za druge pojedinosti, koje se tiču strijeljanja. Pošto sam saslušao priču, pitao sam: "Kad su toliko ljudi strijeljani, mora da je bilo mnogo krvi na patosu". Na tu moju primjedbu neko je od drugova (ko je to bio, ne sjećam se) objasnio, da su poslali po ljude iz komande i sva je krv saprana.
Tom prilikom nijesam mogao da nastavim razgovor, jer sam morao da idem na stražu. Po završetku dežurstva, vratio sam se u kasarnu i tada su saopštili, da vjerovatno, moramo ići "na front". Rekao sam da neću da idem na front, jer nijesam "ugovarao" posao za to, već sam se dogovorio da dajem stražu u kući za posebnu namjenu.
Popričavši malo o tome, opet smo počeli priču o ubistvu cara i njegove porodice. Šofer Ljuhanov, koji je u tom vremenu bio u kasarni, ispričao nam je da je on sve ubijene odvezao kamionom u šumu i da je jedva uspio da se domogne odredišta. U kom pravcu su bili odvezena tijela ubijenih i šta su potom učinili sa njihovim leševima / o tome Ljuhanov nije ništa govorio, niti sam ja pitao.
Onda sam se zainteresovao da još saznam kako su iznijeli ubijene iz kuće, pretpostavljajući da je, svakako, tokom prenošenja okrvavljenih tijela moralo ostati mnogo tragova od krvi. Neko iz komande (ne sjećam se ko je bio tačno) je rekao da su iznijeli leševe na sporedni izlaz u dvorište, a odatle na kamion, koji je stajao pored glavnog ulaza. Objasnio je da su tijela iznijeli na nosilima, i da su nečim bila odozgo pokrivena, a tragove od krvi su pokrivali pijeskom.
Carske stvari iz prostorija, gdje je bila smještena porodica, ali i iz ostava i ambara, odvožene su autom od 18. do 21. jula. Za odvoz stvari su bili zadužena dva mlada čovjeka / pomoćnici Jurovskog. Stvari su odvozili na željezničku stanicu, jer je sovjetsko rukovodstvo već odlučilo da napusti Jekaterinbrug zbog dolaska Čehoslovaka.
Povodom ubistva carske porodice, Austrijanac, po imenu Rudolf, koji je bio posilni kod komandanta, još mi je rekao da ga je komandant upozorio da ako čuje nešto u toku noći, "da se ne uplaši".
Stražar Filip Polijevktov Proskurjakov je takođe bio iz Siserske fabrike. Zaposlio se kao stražar zbog novca. Bio je u sastavu straže do poslednjeg momenta. Pošao je na front zajedno sa ostalim stražarima, ali je pobjegao otuda i vratio se u Jekaterinburg, gdje ga je otkrio agent Aleksejev.
U izjavi Aleksejev kaže:
"Ja, agent odsjeka za kriminal, ispitivao sam privedenog Filipa Proskurjakova povodom zločina, koji se dogodio, ali je on, Proskurjakov poricao da išta zna o navedenom zločinu, objasnivši da nije bio na straži kod kuće Ipatjeva, gdje je bio smješten car sa porodicom. On je tvrdio da o tom zločinu nema pojma. Priznaje da je bio mobilizovan sa ostalima da čuva kuću Ipatjeva, ali je pobjegao i, uopšte, nije bio na straži.
Tokom daljeg ispitivanja, sledećeg dana, 22. februara, na osnovu datih izjava Pavla S. Medvedeva, Filip Proskurjakov je uhvaćen u laži. Izgovorio je neistinu, da on nije stražario kod kuće Ipatjeva i priznao je da je on, Filip Proskurjakov bio na čuvanju ove kuće do kraja carevog boravka sa porodicom u njoj. On je promijenio svoju prvu izjavu i objasnio da je, stvarno, bio na straži kod kuće Ipatjeva, gdje se nalazio car sa porodicom. Ali, ništa ne zna o zločinu i nije mu poznato gdje se oni nalaze. Ne zna, da li su živi ili ne.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=274144&datum=2011-03-31

Ubistvo u noći između utorka i srijede

Tokom daljeg ispitivanja o svim detaljima njegovog stražarenja kod kuće Ipatjeva, Proskurjakov je još uvijek izbjegavao da daje bilo kakve stvarne podatke o zločinu i konačno je pristao da opiše situaciju i potvrdi taj momenat, kada je Pavel Medvedev tokom večeri, ne sjeća se datuma, prije odlaska boljševika iz Jekaterinburga, dolazio u prostorije gdje je bila smještena straža za čuvanje kuće i da je među njima bio i on i da ih je Medvedev upozorio, da će te noći biti pucnjave, pa da se ne uzbuđuju, a u isto vrijeme da budu spremni za svaki slučaj i da će u toku noći biti ubijena carska porodica. Šta se dešavalo te noći, on ne zna, jer je poslije dolaska Medvedeva on legao da spava u stražarskoj prostoriji i da je prespavao svu noć. Ujutro je čuo od crvenoarmejca Anureja Starkova da su porodicu odvezli iz kuće.
Tokom sljedećeg ispitivanja Proskurjakov je još izmijenio svoj iskaz u završnom dijelu i izjavio da je čuo od crvenoarmejaca, bivših čuvara kuće, da su cara Nikolaja II i njegovu porodicu ubili i odvezli nekuda kamionom. Proskurjakov je još izjavio da on tada nije lično vidio Nikolaja II i njegovu porodicu, nije mu poznato da li su stvarno ubijeni i odvezeni, njihove leševe on nije iznosio, a u sobi gdje su uvijeni, nije sapirao krv, jer nije bio među onima, koji su to radili. Da li je Medvedev naredio stražarima da iznesu leševe i saperu krv u sobi gdje su ubijeni, nije mu bilo poznato.
Na kraju, na pitanje agenta Aleksejeva, 28. februara, Proskurjakov je, potvrđujući svoje pređašnje izjave o tome, da on ništa ne zna o navedenom zločinu, da mu nije poznato da li su u noći 17. jula bili ubijeni car Nikolaj II i njegova porodica. On je dodao da u vrijeme kada se to dešavalo, njega je zajedno sa crvenoarmejcem Jegorom Stolovim, koji je bio takođe stražar kod kuće Ipatjeva, strpao u kupatilo kod stražare razvodnik straže Medvedev, gdje su proveli dva dana u zatvoru, zato što su bili pijani i zato on i ne zna šta se dešavalo te noći u kući Ipatjeva, gdje se nalazio Car i njegova porodica".
Proskurjakov je dao ovakvu izjavu na saslušanju kod mene:
"Ubistvo se desilo u noći između utorka i srijede. Datuma se ne sjećam. Sjećam se da smo primili platu u ponedjeljak. Dakle, to je bilo 15. jula, računajući po novom kalendaru. Nama su platu isplaćivali dva puta mjesečno: 1. i 15. u mjesecu. Drugoga dana poslije primanja plate, znači u utorak 16. jula do 10 sati izjutra ja sam bio na straži pored Voznesenskog bulevara. Igor Stolov, sa kojim sam ja stanovao zajedno u jednoj sobi, takođe je bio na straži u isto vrijeme u prizemlju kuće. Završivši dežurstvo ja i Stolov smo pošli da se napijemo. Pili smo šririt i pred veče se vratitli kući, jer smo morali ponovo na stražu u 5.00 sati ujutro.
Medvedev je vidio da smo pijani i zatvorio nas je u kupatilu, koje je bilo u dvorištu kuće Popovih. Tamo smo i zaspali. Spavali smo do 3.00 sata ujutro. U 3.00 sata došao je kod nas Medvedev, probudio nas je i rekao: "Dižite se, idemo". Mi smo ga pitali: "Kuda?" On je odgovorio: "Potrebni ste, krećite".
Ja Vam govorim na osnovu toga, da je to bilo u 3.00 sata ujutro, jer je Stolov imao lično svoj sat i tada je pogledao na njega. Tačno je bilo 3.00 sata. Mi smo ustali i pošli za Medvedevim. On nas je doveo u prizemlje kuće Ipatjeva. Tamo su bili svi zaposleni stražari, osim onih, koji su bili tada na stražarskim mjestima.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=274281&datum=2011-04-01

Hladnom vodom i pilotinom sprali krv

N. Sokolov je bio istražni sudija, nažalost poginuo je u emigraciji pod čudnim okolnostima, a dokumenta, koja je sakupljao, nestala su bez traga. Ova knjiga, koju je uspio da objavi malo prije smrti, zapravo je sve što je ostalo od dokaza najčuvenijeg i najmisterioznijeg zločina u HH stoljeću
U sobi je bila izmaglica i mirisalo je na barut. U poslednjoj sobi sa rešetkom na prozoru, koja je bila pored ostave, na zidovima i patosu su se vidjeli tragovi od metaka. Bilo ih je puno (ne samo metaka, nego i rupica od njih) u jednom zidu, baš u tom, koji se vidi na slici, koju ste mi Vi pokazali, ali je bilo tragova od metaka i na drugim zidovima. Ni jedan udarac od bajoneta nijesam vidio na zidovima. Tamo na mjestima gdje su bile rupice od metaka na zidovima i patosu oko njih je bila krv; zidovi su bili poprskani i umrljani krvlju, a na patosu su bile lokvice. Kapljice i lokvice od krvi bile su i u svim drugim sobama, kroz koje se moralo prolaziti u dvorište kuće iz ove sobe, gdje su se vidjeli tragovi od metaka. Tragovi krvi su se vidjeli na kamenju u dvorištu prema kapiji.
Bilo je očigledno, da su, baš, u ovoj sobi sa rešetkom, malo prije mog dolaska sa Stolovim, ubili mnogo ljudi. Vidjevši sve to, počeo sam da se raspitujem kod Medvedeva i Andreja Strekotina šta se u stvari dogodilo.
Oni su mi rekli da su upravo ubili svu carsku porodicu Romanov i sve ljude, koji su bili sa njima, osim dječaka.
Svi smo mi počeli da peremo patose, da bi uništili krvave tragove. U jednoj od soba već je bilo četiri-met metli. Ko ih je donio - ne znam. Mislim da su ih donijeli iz dvorišta.
Medvedev je naredio Kronidovu da donese pilotinu ispod nadstrešnice iz dvorišta. Svi smo prali podove hladnom vodom i pilotinom i na taj način spirali krv. Krv sa zidova sobe, gdje su ih ubili, sprali smo mokrim krpama.
Svi zaposleni su učestvovali u čišćenju, osim stražara, koji su bili na straži.
I, bašu toj sobi, gdje je ubijena carska porodica, većina nas je uništavala tragove. Sjećam se da su tu bili dva Letonca, lično Medvedev, otac i sin Smorodjakovi i Stolov. I ja sam učestvovao u čišćenju. No, bilo je još i drugih, čija sam imena zaboravio.
Vodom smo saprali i krv sa kamenja u dvorištu. Dok sam čistio nijesam našao nijedan metak. Da li su drugi nalazili - ne znam. Kada smo Stolov i ja došli u prizemne prostorije nije bilo nikoga, osim nekoliko Letonaca, Medvedeva i naših radnika iz fabrike. Jurovski nije bio tu. Nikulin je, kako je govorio tada Medvedev, bio na gornjem spratu, a vrata za gornji sprat, bila su zaključana sa druge strane. U sobama u prizemlju, nijesam nigdje vidio nikakve dragocjenosti ili predmete od zlata, koje su bile skinute sa ubijenih.
Dobro se sjećam da je, baš Andrej Strekotin stajao pored puškomitraljeza na donjem spratu. Toga se veoma dobro sjećam. On je morao da vidi sve.
Ja i Stolov smo se takođe raspitivali kod Medvedeva. I on i Strekotin su pričali isto i evo šta su rekli:
- Jurovski je rekao Medvedevu naveče da će carska porodica Romanov biti ubijena tokom noći i naredio mu da na to upozori sve zaposlene i odabere pištolje kod stražara... Paška Medvedev je naređenje Jurovskog do detalja izvršio, revolvere odabrao i predao ih Jurovskom, a u 11.00 sati naveče o svemu obavijestio stražarski sastav.

Žrtve političke represije

Istoričari nisu pronašli dokaze da su Lenjin ili visoki zvaničnik boljševičke vlasti Jakov Sverdlov odobrili ubistvo carske porodice 1918. godine, rekao je istražilac Vladimir Solovjov dnevniku "Izvestija". Rusija je 14. januara 2011. zaključila krivičnu istragu o ubistvu Nikolaja Drugog pošto je slučaj ponovo otvoren prošle godine na zahtjev carevih potomaka, rekao je Solovjov. Potomoci žele da dokažu da je careva porodica bila žrtva političke represije, za šta bi istražitelji trebalo da pronađu dokaze da su ubistva izvedena po nalogu države.
Ruski Vrhovni sud oktobra 2008. je priznao Nikolaja Drugog i njegovu porodicu kao žrtve političke represije, ali je kancelarija državnog tužilaštva kasnije naredila zatvaranje istrage 2009. uz obrazloženje da je proteklo isuviše vremena.
Istraga o ubistvu poslednjeg ruskog cara Nikolaja Drugog i njegove porodice je zatvorena pošto nisu pronađeni dokazi da je revolucionarni vođa Vladimir Iljič Lenjin naredio pogubljenje, rekao je glavni istražitelj, a prenijeli moskovski mediji početkom ove godine.
"Vrhunski stručnjaci u toj oblasti učestvovali su u istrazi, istoričari i arhivari. I mogu s potpunom uvjerenošću reći da danas ne postoje pouzdani dokumenti koji bi dokazali podstrekivanje sa strane Lenjina ili Sverdlova", rekao je on.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=274494&datum=2011-04-02

Svi su stali u dva reda

U 12 sati noću, Jurovski je probudio carsku porodicu, zahtijevajući od njih da se obuku i siđu u prizemne prostorije. Po riječima Medvedeva, Jurovski je naveo razloge carskoj porodici, kao da će noć biti "opasna", to jest, kako sam ja shvatio, on im je rekao da će biti opasno na gornjem spratu u slučaju da bude pucnjave na ulicama, jer se očekuje... Zato je preporučljivo da siđu.
Oni su poslušali Jurovskog i sišli u prizemlje. Tu su bili car Nikolaj II, carica, nasljednik, sve četiri kćerke, doktor, lakej, sobarica i kuvar.
Jurovski je naredio da se dječak dovede u naše prostorije, čini mi se, još prije dan i po, kojega sam ja lično vidio prije ubistva porodice.
Sve su ih doveli, baš u tu sobu, gdje je bilo najviše tragova od metaka na zidovima i patosu. Svi su stali u dva reda, malo nakoso, duž oba zida.
Jurovski je lično pročitao nekakvo naređenje. Car nje dobro čuo, pa je priupitao Jurovskog: "Šta?" A, on je, kako nam je ispričao Paška, podigao ruku sa pištoljem i na to odgovorio caru, pokazujući mu pištolj: "Evo, šta!"
Paška mi je ispričao da je on lično ispalio dva, tri metka u cara, a i u ostale, koje su ubili. Govorim vam pravu istinu. Nikad mi on nije ništa govorio, da on nije učestvovao u ibustvu i da je, tobože, čuo pucnje kada je bio van, jer je kao izlazio napolje, to on laže.
Kada su ih sve pobili, Andrej Strekotin je, kako mi je lično ispričao, skinuo sa njih sav nakit. Tada je Jurovski pokupio sve i odnio gore. Poslije toga, njih su nabacili na kamion, reklo bi se da je bio samo jedan i odvezli nekuda. Ovaj kamion je vozio Djuhanov, radnik iz naše fabrike. Ovo mi je ispričao Medvedev.
Vjerovatno, ni Medvedev tada nije znao, jer je Jurovski sve ovo proglasio tajnom.
Stražar Anatolij Aleksandrovič Jakimov je porijeklom iz opštine Perim, a po profesiji je bio metalostrugar. Radio je u Notovilihinskoj fabrici. U rat je otišao kao dobrovoljac. Nakon prevrata 1917. godine postao je član pukovskog Komiteta u 494. Verejskom puku. Poslije raspuštanja, sa fronta je došao kući, zaposlio se u fabriku u Jekaterinburgu.
Na stražu je otišao zbog lakšeg posla i bolje zarade.
Po političkom opredjeljenju je bio neuravnoteženi protestant. Maštao je o "boljem" životu i imao ubjeđenje da je car narodni neprijatelj.
Osuđivao je boljševički teror, ali je do kraja ostao na straži i vršio dužnost razvodnika straže.
Zajedno je otišao sa crvenima, kada su napustili Jekaterinburg. Ali, kada su napustili i Perm, nije otišao sa njima, već se borio protiv njih u redovima bijelih.
Ovdje ga je pronašao i priveo agent Aleksejev.
Na saslušanju kod mene, Jakimov je dao ovakvu izjavu:
- 15. jula u ponedjeljak, u našoj kasarni u kući Popovih, kod nas se pojavio dječak, koji je živio sa carskom porodiom i vozio naslednika u dječijim kolicima. Ja sam to odmah primijetio. Vjerovatno su to, takođe, primijetili i ostali stražari. Ipak, nije mogao da shvati šta to znači, zašto je dječak doveden kod nas. To je urađeno bez pogovora po naređenju Jurovskog.
16. jula sam razvodio stražu. Na dužnosti sam tada bio od 2.00 sata poslije podne do 10.00 sati uveče. U 10.00 sati sam razveo stražare na svako stražarsko mjesto.
Na stražarsko mjesto br. 3 (u dvorištu kuće kod kapije) postavljen je Brusjanin, na mjesto br. 4 (pored vratnice na ogradi, nedaleko od glavnog ulaza, kuda se išlo na gornji sprat) raspoređen je Ljesnjikov, na mjestu br. 7 (u staroj stražari, između ograde i zida kuće) postavio sam Derjabina, a Klešćeva sam ostavio na mjestu br. 8 (u bašti).
Stražare, koje sam rasporedio u 10.00 sati naveče, trebalo je da smijeni u dva sata noći novi razvodnik Konstantin Dobrinjin, kojemu sam ja predao dužnost. Predavši dežurstvo, ja sam otišao u svoju kasarnu. Sjećam se da sam pio čaj, a zatim legao da spavam. Legao sam, vjerovatno, oko 11.00 sati.
Mora da je bilo oko četiri sata ujutro, jer je već bilo svanulo, kada nas je probudio Klešćev. Probudili su se Romanov i Osokin, koji su spavali sa mnom. Govorio je sa uzbuđenjem: "Momci, ustajte! Ima nešto novo da vam kažem. Idite u onu sobu." Ustali smo i pošli u susjednu sobu, gdje je bilo mnogo ljudi, a zato nas je i zvao Klešćev da dođemo tamo.
Noću u dva sata, kod njih je dolazio Medvedev sa Dobrinjinom na stražarska mjesta i upozorili ih da ovu noć moraju da ostanu duže dva sata na straži, zato što će u tom vremenu biti ubijen car. Čuvši tako upozorenje, Klešćev i Derjabin su se primakli prozorima. Klešćev se primakao prozoru predsoblja na donjem spratu, koje je prikazano na vašem crtežu pod brojem 1, a prozor na njemu obrnut je prema bašti, i nalazio se naspram vrata sobe, gdje je izvršeno ubistvo, to jest sobe, koja je, na crtežu, obilježena broj 2.
Derjabin je gledao kroz prozor, koji je bio na toj sobi i koji je bio obrnut prema Voznesenskoj uličici.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=274620&datum=2011-04-03

Pucali su isključivo iz pištolja

Sve se dešavalo brzo i, kako oni kažu, u prvom satu poslije ponoći, računajući po starom vremenu, ili u trećem - po novom vremenu, koje su boljševici tada pomjerili za dva sata unaprijed. U prizemne prostorije su ušli ljudi i prošli kroz sobu, označenu na crtežu u prizemlju pod brojem 1. Klešćev je direktno pratio ovo kretanje, jer je on mogao sve da vidi kroz prozor iz bašte. Svi su oni prošli, naravno, iz dvorišta kroz vrata na tremu, koji je označen na crtežu brojem 12, i dalje kroz sobe označene brojevima 8, 6, 4, 1 do sobe obilježenu brojem 2.
Ispred njih su išli Jurovski i Nikulin. Za njima su išli car, carica i kćerke: Olga, Tatjana, Marija i Anastasija, a poslije njih Botkin, Demidova, Trup i kuvar Haritonov. Car je lično nosio naslednika na rukama. Pozadi, za njima su išli Medvedev i Letonci, to jest tih 10 ljudi koji su živjeli u sobama u prizemlju i koje je Jurovski držao za vanredne prilike.
Dvojica od njih su bili sa puškama.
Kada su ih uveli u sobu, označenu brojem II, oni su se rasporedili tako: na sredini sobe stao je car, pored cara na stolici, sa njegove desne strane, sjedio je naslednik, a desno od naslednika stao je doktor Botkin. Sva trojica, to jest, car, naslednik i Botkin bili su okrenuti licem prema vratima prostorije koja je označena broje I.
Iza njih pored zida, koji odvaja sobu br. II od sobe br. III (ova soba označena sa brojem III bila je zaključana, tamo su čuvane nekakve stvari) stala je carica sa kćerkama. Na ovoj slici, koju ste mi Vi pokazali, vidi se soba, gdje se dogodilo njihovo ubistvo. Carica je sa kćerkama stajala između ćoška i vrata zaključane sobe, baš tu, gdje se vidi da je zid oštećen od metaka. Sa jedne strane od carice sa kćerkama stali su u ćošak lakej i kuvar, a sa druge, takođe u ćošku, stala je Lemidova. Na kojoj strani su, stvarno, stajali lakej i kuvar ili Demidova, da li je to bila lijeva ili desna strana, nijesam siguran.
U sobi, desno od njenih vrata, bio je Jurovski, lijevo od njega, baš naspram vrata, od ove sobe, gdje se dogodilo ubistvo, u predsoblju, koje je označeno brojem I, stajao je Nikulin. Pored njega u sobi je bilo nekoliko Letonaca. Letonci su bili i na samim vratima. Iza njih je stajao Medvedev.
Da su navedena lica ovako bila raspoređena, ja to iznosim na osnovu priče Klešćeva i Derjabina. Dok su pričali, stalno su jedan drugog dopunjavali. Klešćev nije mogao da vidi Jurovskog. Derjabin je vidio kroz prozor da je Jurovski nešto govorio i mahao rukom. Vjerovatno, on je vidio dio tijela, a posebno ruku Jurovskog. Šta je, u stvari, Jurovski govorio, Derjabin nije mogao da kaže. On nam je rekao da nije mogao čuti njegove riječi. Međutim, Klešćev nas je uvjeravao da je on čuo riječi Jurovskog. On nam je ispričao, - ja se dobro sjećam, - da je Jurovski ovako rekao caru: "Nikolaju Aleksandroviču, vaši najbliži su se trudili da vas spasu, ali nijesu uspjeli. I mi vas moramo strijeljati". U tom trenutku, poslije izgovorenih riječi Jurovskog, odjeknulo je nekoliko pucnjeva. Pucali su isključivo iz pištolja. Ni Klešćev ni Derjabin, koliko se ja sjećam, nijesu pričali da li je pucao Jurovski, tj. oni nijesu, uopšte govorili o tome je li on pucao ili nije. Kako ja mislim, sudeći prema položaju Jurovskog u sobi, oni nijesu mogli da ga vide. Nikulina su mogli dobro da vide. Oba su rekli da je on pucao. Osim Nikulina, pucali su neki od Letonaca. Pucalo se, kako sam već rekao, isključivo iz pištolja. Niko nije pucao iz pušaka. Odmah poslije prvih pucnjeva, po njihovoj priči, čula se "ženska kuknjava", tj. vrisak nekoliko ženskih glasova. Ubijeni su počeli da padaju jedan za drugim. Prvi je, kako oni kažu, pao car, a poslije njega naslednik. Demidova se, vjerovatno, pokretala i trzala. Ona se, kako su oba pričali, pokrivala jastukom. Da li je bila ranjena mecima ili nije, ne znam, ali po njihovim riječima, jedan ili dvojica pripremljenih za ovu priliku dotukli su je bajonetima. Kad su svi pali na patos, počeli su da provjeravaju da li su svi mrtvi i neke od njih su dokrajčivali bajonetima. Ali od članova carske porodice, ja se sjećam, oni su pominjali samo Anastasiju, koju su dotukli bajonetima.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=274742&datum=2011-04-04

Samrtna tišina u kući

Neko je donio nekoliko čaršava, pretpostavljam, iz soba sa gornjeg sprata. Ubijene su počeli da umotavaju u te čaršave i iznose u dvorište kroz te iste sobe, kuda su ih i doveli na pogubljenje. Iz dvorišta su ih unosili u kamion, koji je stajao pred vratima kuće na prostoru između kućnog zida, gdje je bio glavni ulaz za gornji sprat, i vanjske ograde, a tu su se obično auta parkirala.
To su vidjeli Ljesnikov i Brusjanjin. Sve su ih ubacili u kamion i nabacili jedno preko drugoga.
Iz ostave su donijeli sukno. Sukno su prostrli po kamionu, na njega su nabacali leševe i odozgo ih takođe pokrili suknom. Ko je donio sukno iz ostave, o tome nijesu ništa govorili. A, mi ih nijesmo ništa ni pitali o tome. Da sam se sjetio, možda bih ih i pitao.
Vozač tog kamiona je bio Sergej Ljuhanov. Upravo, Brusjanjin i Ljesnikov su rekli da je, baš on to bio.
Ljuhanov je odvezao kamion sa leševima kroz kapiju, koja je izlazila na Voznesensku uličicu i dalje niz Voznesensku uličicu pored kuće Popova.
Čim su leševi izneseni iz kuće, odmah su dvojica Letonaca (jedan mlad sa naočarima i drugi plavokos, oko 22 godine), počeli metlama da brišu i uklanjaju tragove krvi, sapirajući je vodom uz pomoć pilotine. Klešćev i Derjabin su pričali da su krv sa pilotinom nekuda sklanjali.
Ko je još učestvovao u uklanjanju tragova krvi, ne znam tačno. Iz njihove priče može se zaključiti, da stražari sa stražarskih mjesta nijesu uključivani u ove poslove. Svi su oni ostali na svojim mjestima, dok im nije stigla smjena. Priče Klešćeva, Derjabina, Brusjanjina i Ljesnikova su ličile na istinu, jer su i oni lično bili potrešeni i zapanjeni onim što su vidjeli i što ni kod koga, ko ih je slušao, nije bilo ni trunke sumnje da su oni govorili istinu. Posebno je bio potrešen Derjabin, a takođe i Brusjanjin. Derjabin je svakome od njih upućivao pogrdne riječi za zločin koji su napravili, a ubice je nazvao "mesarim". O njima je govorio sa gađenjem. Brusjanjin nije mogao da podnese taj prizor, kada su ubijene počeli da iznose, umotane u bijele čaršafe i ubacuju u kamion, on je pobjegao sa svog stražarskog mjesta na kraj kućnog dvorišta.
Ta priča o ubistvu cara i njegove porodice na mene je strašno uticala. Sjedio sam i od uzbuđenja drhtao. Tu noć nijesam spavao, a ujutro u 8.00 sati otišao sam kod sestre Kapitoline. Mi smo se dobro razumjeli i lijepo živjeli. Otišao sam kod njega da podijelimo tugu i porazgovaramo. Na duši mi je bilo strašno teško. Zato sam i pošao kod nje, da razmijenim mišljenje sa najrođenijim... Bio sam kod sestre oko 2.00 sata i u 10.00 časova ujutro ponovo sam se vratio u kuću Popovih. Ne sjećam se kako mi je prošlo vrijeme do 2.00 sata poslije podne, kada sam ponovo stupio na dežurstvo. Tada sam primio dužnost od Ivana Starkova. Stupajući na dežurstvo, razveo sam stražare na svoja stražarska mjesta, izuzev stražarskog mjesta br. 7. Starkov mi je rekao da na ovo stražarsko mjesto sada nije potrebno postavljati stražara (ispod prozora kuće). Očigledno, tamo više nijesu ni postavljali stražara, poslije smjenjivanja Derjabina sa ovog stražarskog mjesta. Tada mi je bilo jasno zašto mi je to rekao Starkov. Oba smo shvatili zašto nije bio potreban stražar na ovom mjestu i više o tome nijesmo ni riječ progovorili.
Kada sam razveo stražu, ušao sam u komandu. Tamo sam zatekao Nikulina i dvojicu Letonaca. Tu je bio i Medvedev. Svi su bili snuždeni, zabrinuti i utučeni. Niko ništa nije govorio.
U komandi na stolu je bilo mnogo nakita. Bilo je tu i dragog kamenja, i zlatnih minđuša, i dragulja sa čiodama, i ogrlica od staklenih bisera. Bilo je tu raznog nakita. Dio od njega je bio u kutijama. Sve kutije su bile otvorene.
Vrata u predsoblju, koja su vodila u sobe, gdje je živjela carska porodica, kao i ranije, bila su zaključana, iako u sobama nije bilo nikoga. Bilo je očigledno da tamo nema nikog, jer otuda nije dopirao nijedan zvuk. Ranije, kada je tamo živjela carska porodica, u njihovim sobama odvijao se život, čuo se razgovor, koraci. Sada je tamo grobna tišina. Pored samih vrata u predsoblju, gdje se ulazilo u sobe, njihovo psetance je čekalo da ga puste unutra. Dobro se sjećam, tada sam pomislio: uzaludno ih čekaš.
Evo šta sam tada još primijetio. Prije ubistva u komandi su bili krevet i otoman. Toga dana, tj. u 2.00 sata popodne 17. jula, kada sam došao u komandu, bila su unesena još dva kreveta. Na jednom od njih je ležao Letonac. Zatim nam je Medvedev rekao da Letonci ne spavaju u sobi gdje je izvršen zločin, u kojoj su oni ranije živjeli. Očigledno je da su tada donijeli krevete u komandu. Svjestan krivice, koliko sam mogao da procijenim, Medvedev nam je ispričao da Letonci (svih 10 ljudi) ne idu više na spavanje u prizemlje kuće, i kako sam ga tada shvatio, oni su već otišli na novi zadatak, osim ove dvojice, koji su, vjerovatno, još ostali pri komandi. Ali i njih dvojicu sam vidio samo tada u kući, baš toga dana - 17. jula. Poslije toga, ni tu dvojicu, ni one ostale, nikad više nijesam vidio.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=274842&datum=2011-04-05

(Kraj)