Danilo Kiš - doktor književne anatomije ili narcis bez lic

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Priredio i komentarisao: Perivoje POPOVIĆ:
DANILO KIŠ - DOKTOR KNjIŽEVNE ANATOMIJE ILI NARCIS BEZ LICA (PRILOG DEMISTIFIKACIJI TEORIJE KNjIŽEVNE I SLIČNE ZAVJERE)

"Pišem retko, ali kad počnem, pišem danonoćno i mnogo odbacujem. Zatim stotinu puta čitam ono što sam napisao, dok se pojedine reči i rečenice ne umore i nestanu. Kad se to dogodi, brišem ih. Na taj način, ono što preostane posle svega toga obično nije rđavo. To je, takođe, metod da uništite sopstveni tekst." Danilo Kiš

Grobnica za Borisa Davidoviča

Ovaj koji priređuje sledujući eksperimentalni esej čini to sa posebno promišljenom namjerom, sa direktnim ciljem sistemskog vaspostavljanja nužnog istinskog razjašnjenja dileme date u samom naslovu priređivačkog ogledanja. Sveznajući Kišovi „prijatelji" (za mnoge, posigurno, nije ni čuo), kvazi-tumači i epigoni epigonstva mogu da ustvrde da ta dilema više ne postoji. Da, ne postoji u zabavno-estradnom smislu, ali ovdje je postavljena, naglašavamo kao sistemska nužnost vjerujući da upućenima nije neophodno pojednostavljenije obrazloženje. Kiš je dosta toga bonog i smrti naravnog ponio baš iz Crne Gore i ni malo neka ne začudi činjenica da misterija D. K. ima pravo na (pr)osvjetljenje baš u zemlji Njegoša, i Marka Miljanova.
Činjenica da je premisi „doktor književne anatomaje" dato pravo prvenstva može da sugerira lični stav i uvjerenje prirećivača, ali velika je tajna, velika je taina (Njegoš) književni postupak Danila Kiša. (Podvlačenja, P. P.)

GROBNICA ZA BORISA DAVIDOVIČA

Uspomeni Leonida Šejke

Istorija ga je sačuvala pod imenem Novski, što je, nema sumnje, samo pseudonim (tačnije rečeno: jedan od njegovih pseudonima). No ono što odmah izaziva sumnju jeste pitanje: da li ga je istorija zaista sačuvala! U Granatovoj enciklopediji i njenom aneksu među dvesta četrdeset i šest autorizovanih biografija i autobiografija velikana i pratilaca revolucije njegovog imena nema. Hopt u svom komentaru pomenute Enciklopedije zapaža da su sve značajnije ličnosti revolucije tu zastupljene i jedino žali „začuđujuće i neobjašnjivo odsustvo Podvojskog". Međutim, ni on ne pravi ni najmanju aluziju na Novskog, čija je uloga u revoluciji u svakom slučaju značajnija od uloge onog prvog. Tako je, na začuđujući i neobjašnjiv način, taj čovek koji je svojim političkim principima dao značenje jednog rigoroznog morala, taj žestoki internacionalista, ostao zabeležen u hronikama revolucije kao ličnost bez lica i bez glasa.
Ovim tekstom, ma koliko fragmentarnim i nepotpunim, pokušaću da oživim uspomenu na čudesnu i protivurečnu ličnost Novskog. Izvesne praznine, pogotovu one koje se odnose na najznačajnije razdoblje njegova života, razdoblje same revolucije i godine koje joj neposredno slijede, mogu se objasniti istim onim razlozima koje navodi pomenuti komentar u vezi sa ostalim biografijama: njegov se život posle 1917. miješa sa javnim životom i postaje „dio istorije". S druge strane, kao što kaže Hopt, ne smijemo smetnuti s uma da su te biografije bile pisane krajem dvadesetih godina: odatle u njima značajne praznine, diskrecija i hitnja. Predsmrtna hitnja, dodajmo.
Stari su Grci imali jedan poštovanja dostojan običaj: onima koji su izgoreli, koje su progutali vulkanski krateri, koje je zatrpala lava, onima koje su rastrgle divlje zveri ili proždrli morski psi, onima koje su raznijeli lešinari u pustinji, gradili su u njihovoj otadžbini takozvane kenotafe, prazne grobnice, jer tijelo je vatra, voda ili zemlja, a duša je alfa i omega, njoj treba podići svetilište... "Postupak priređivača ovog eseja - sličan filmskoj ili TV montaži namjeran je i provokativan, postavljen tako da upravo svojom autentičnošću učini bitan doprinos mogućem odgonetanju „ovostranih zagonetki i onostranih tajni" vezanih za djelo Danila Kiša. Godinama prije njega, a bogme, ni godinama potom nije bilo ili nema ničega osobito, pogotovu ničega, epohalno (težak izraz za današnje doba )novog na našim književnim prostorima, koji teže progresu i svespoznanju. Naravno, neravnopravnost pozicija težnji i mogućnosti jeste svevremenska iliti nadvremenske konstanta, ali, nažalost, svjedoci smo doba opšte istorije beščašća - doakaćemo mi starome dobrom Horhe Luisu.
Spomenuti, naš, način rada može da zaliči na Kišove radne papire, na postavljanje armature za dotad neviđenu gradnju, što je, naravno, opet učinjeno namjerno. „Zlonamjerno", ako se nekome može učiniti adekvatnije i razumljivije kao izraz, kao bit pretpostavljenog književno-kritičarskog rezultata kome kao podrška ili negacija u većem dijelu radnje imaniraju aktuelni (značajni( književni stvaraoci baš iz Crne Gore, uz, razumije se „neposredno" učešće najpoznatijih aktera velike i nezaboravne jugoslovenske književno-polemičarske drame - Doktor ili Narcis.
Stvaraoci kojima ovdje hoćemo da damo riječ obično se u javnosti ne „zalijeću" na Kiša kako bi time za sebe prigrabili ono što im lično dostignute vrijednosti ne dozvoljavaju. Upravo zbog toga, zbog sopstvene postojanosti i nespornog kreatorskog digniteta ovdje treba da govore pisci, da svjedoče ljudi koji znaju cijenu riječi. Sopstvene i tuđe. Bogu - božje. Caru - carevo! Dakako, svjesni smo i apsolutno saglasni - svaki izbor je, nužno zlo, i manje ili više proizvod trenutnog stanja ili viđenja - proizvod subjektivne percepcije. I to egzistira kao pravo. I kao obaveza „nesavršenosti oka". Osobito onog koji gleda na D. K-a. ((D. N. K. - Danilo (Novski) Kiš.))

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=273816&datum=2011-03-28

Grobnica za Borisa Davidoviča &

„U jednom od poslednjih intervjua koji je 1984. dao štampi na srpskom jeziku Danilo Kiš je više puta naglasio činjenicu kako je podsticaj za pisanje "Grobnice za Borisa Davidoviča" zapravo potekao iz zamke koja se krije u Borhesovom naslovu "Sveopšta istorija beščašća".
Smatrao sam, kazao mi je Kiš, da sam taj naslov, tematski govoreći, ne pokriva ono o čemu se govori u tim Borhesovim pričama i da bi pod tim naslovom morala da se krije osnovna tematika današnjeg svega na planu beščašća: postojanje logora u totalitarnim sistemima, konkretno u Sovjetskom Savezu.
Na ovu Kišovu izjavu niko od tadašnjeg komunističkog establišmenta nije reagovao. Ipak, uoči poslednjeg kruga koji je odlučivao o dobitniku Njegoševe nagrade, jedna visoka politička ličnost, u prisustvu književnika Antonija Isakovića, Boška Petrovića, Izeta Sarajlića i Jevrema Brkovića, u „zelenom salonu" ovog potonjeg, spočitala mi je kako je objavljivanje mog intervjua s Kišom u najmanju ruku bila nedopustiva stvar, kako zbog „grube klevete SSSR", tako i zbog neprijatne asocijacije na naše socijalističko društvo, Tita i (njegov) Goli otok. Sa ovom konstatacijom svi su se, sem gospodina Petrovića, ne samo glatko složili, već, štaviše, kao krunski argument naveli „neoborivu činjenicu" da je autor Grobnice... nikakav pisac, a uz to i dobro poznati i osvjedočeni antikomunist i čovjek CIA.
O tome se, tvrdili su, svako može uvjeriti i iz izjave Mihaila Lalića, objavljene u "Ekspres politici".
Da li su to bili jedini razlozi koji su Danila Kiša zauvijek udaljili od Njegoševe nagrade veliko je pitanje, tim veće što su mnogi pisci (ukoliko nisu bili bliski vlasti), u vremenima dijalektičkog materijalizma i bratstva i jedinstva, sa mnogo više izvjesnosti mogli da gledaju ka Nobelovoj nagradi nego ka našem najvećem književnom priznanju, koje je nosilo ime pjesnika, vladike i gospodara Crne Gore.
Kada sam, mnogo godina docnije, jednog od članova žirija, inače mog starog drugara, kome je po godinama i književnom afinitetu morao biti blizak Kiš i njegova literatura, upitao zašto svoj glas nije dao Kišovoj Grobnici, lakonski mi je odgovorio:
„Zar misliš da sam lud, Tripkoviću? Pa da zbog Kiša izgubim uredničko mesto!?"
A savest, upitao sam ga.
„J.... savest. Sve će to vreme pomesti i staviti na svoje mesto".
Užasnut od ovakvih i sličnih književnih amoralnosti i banalnosti („neuništivih kao plastična boca"), Danilo Kiš je, nakon briljantnog obračuna s njima u izuzetnom času anatomije, odlučio da zauvijek zaćuti i jednu zemlju... „u kojoj se tako brzo smrkava ... ostavi njenim književnim i inim domorocima", kazuje Miodrag Tripković.
Poznato jeste, ali nije suvišno da, se zbog mlađih generacija podsjetimo: jedna od najznačajnijih i najdjelotvornijih polemika koja se javila na jugoslovenskom književnom, kulturnom pa i političkom prostoru iz druge polovine 20. vijeka, je ona koju su uz (do)datne „navijačke strasti" vodili znameniti književnik Danilo Kiš i teoretičar i mislilac od renomea i ugleda (ne samo u onom vremenu) Dragan M. Jeremić.
Pristalice Danila Kiša na domaćoj, ali i na stranoj književnoj sceni smatraju da je Kiš izašao na kraju kao veliki pobjednik, a da su nepovratno poraženi D. Jeremić i opet veliko jugoslovensko-srpsko književno ime, Branimir - Brana Šćepanović. (Zanimljivo je da učesnici imaju posredne ili neposredne genetske i osobito duhovne relacije sa lovćenskim i medunskim književnim prometejstvom.) Međutim, očigledno je da je ipak riječ o tzv. kontrolisanom prividu - objektivna naučna istina, sa distance, uz punu obzirnost, nije još uvijek osvjedočeno iskazana.
Ovaj koji priređuje (i komentariše) rečeni esej dilemu datu u naslovu istog, javno je, kao nužnost, potencirao na naučnom skupu „Crnogorska dramska baština", održanom 11-12. juna 2004. g. Organizator je bio Univerzitet Crne Gore, Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju. Mjesto održavanja bilo je naravno Cetinje, grad u kome je Danilo Kiš proveo značajne godine rane mladosti - taj period njegovog života ne bi mogao da se uklopi u smisao čuvene definicije „Rani jadi" ili mnogoglas „Časa anatomije":
Književni prosede primenjen u Grobnici za B. D. samo je jedan od vidova oneobičavanja (u formalističkom značenju te reči), na čijim je principima zasnovano svođenje oblika čiste imaginacije na forme non-fictiona, na dokumentarno, to davanje dokumentarne forme formama čiste imaginacije (i obratno), a gde su neke prepoznatljive činjenice (pogotovu za francuskog čitaoca) - kao što je taj famozni opis katedrale sv. Sofije - date kao parafraze jednog teksta koji se da provjeriti, kako bi se uočile sličnosti i razlike, i kako bi čitalac, na osnovu toga, povjerovao da su i svi ostali „dokumenti", ili skoro svi, pravljeni po istom principu: „Jer zato što zna da je drugo (B) istina, naš duh pogrešno zaključuje da je i prvo (A) istina" (Aristotel, Poetika). I ako sam Žana Deskaa, kao potencijalnog prevodioca moje knjige, uputio u te tehničke pojedinosti, to je bilo samo stoga što sam želeo da mu otkrijem način funkcionisanja te proze, da ga uputim u tajne tog metoda `gde su autentične i dokumentovane činjenice neprepoznatljivo izmešane sa apokrifnim`, kako ne bi i on tražio u enciklopedijama ime A. A. Darmolatova, kao što je to činio onaj nesrećni beogradski kritičar". (Lotman tu vrstu nesporazuma formuliše ovako: „Pisac sačinjava umjetnički tekst, ali čitalac nije sposoban da ga poistovjeti sa bilo kojim od onih oblika organizacije koji, za njega, čine pojam umjetničkog, pa ga prima sa gledišta neumjetničke formacije.")

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=273910&datum=2011-03-29

Pisac je autentični izvor priča

Pri tom sam mu naveo činjenicu da nisam htio, ni smio, da se u ovoj tako delikatnoj temi služim izmišljenim zločinima ni na nivou fabule, nego da sam za sve te događaje opisane u pričama imao autentičnu podlogu, pa i za onu monstruoznu priču o ubijanju dvojice mladića u prisustvu Novskog. A to što je Žan Deska, slavistički intimus slaviste Nedeljkovića, to shvatio onako kako je shvatio, to jest kao uvredu svoje slavističke časti, jer on kao slavista smatra, zajedno sa Nedeljkovićem, da su „slavističke činjenice" njihova lična prćija i da tu meni nema pristupa — to je već stvar patologije svakidašnjeg (književnog) života!...
Pisci ne navode mogućne izvore, jer ti su „izvori" u tolikoj mjeri prerađeni i dekomponovani — već samim svojim premještanjem iz neliterarne ili paraliterarne sredine u srce literature — da oni više nemaju nikakvo značenje izvora, a kada ih navode, i to je najčešće samo svojevrsna književna mistifikacija, jer u literaturi, u beletristici, nema izvora! Pisac je stoga jedini autentični izvor svih priča, svih romana, a svi ostali izvori, pravi i lažni, slivaju se u taj jedan jedini izvor, u to vrelo, u taj jedinstveni tok koji zadobija ime Dichtera, i svi se izvori gube u njemu, kao u rijeci, gubeći istovremeno svoj izgled, svoj glas i svoje ime, svoju relevantnost (osim za istraživača). Kada Borhes navodi svoje izvore, on, zapravo, jednako mistificira i parodira, i to i takvo – borhesovsko – navođenje izvora jeste nekom vrstom komparacije i metafore, gdje se umjesto riječi kao, i u istom značenju, šire asocijativna polja oko poređenog predmeta i stvaraju, zahvaljujući toj lažnoj bibliografiji (ili nepotpunoj, jer potpune bibliografije i ne može biti), jedan asocijativni i intelektualni eho. (A ne samo emotivni, kao u realističkoj literaturi.)
Kišov žestoki književni oponent, autor polemičke, ali i teorijski zasnovane knjige „Narcis bez lica"(!?), Dragan M. Jeremić insistira na apsolutnoj originalnosti – to, zaista, može (?) samo Gospod i tu je smisao grijeha koji mu se može pripisati – umjerenija varijanta bila bi prihvatljivija, za ovog koji komentariše i obavezujuća. Danilo Kiš dozvoljava, zalaže se (kad se uzdržava od polemičarskog pretjerivanja) za aktivni dijalog, dakako književni, sa literaturom, za intertekstualnost, kako će se to kasnije i teorijski definisati.
3ašto je pobijedio, bar u datom trenutku, Danilo Kiš? Lakše je biti kompilator, plagijator, slijepi apologeta tuđe misli i stila. Ali Kiš to nije činio. Kiš to nije predviđao. Kiš to nije zastupao. Samo je D. Jeremić bio znatno čvršći, znatno konzervativniji i klasičniji. Osjetio je to i Brana Šćepanović. To mora da osjeti ozbiljan i autentičan stvaralac. Danilo Kiš nije bio niti može biti paravan epigonstvu i zakletva antitalentima. Kiš je jedan. Kiš je poseban i kad je Doktor i kad je Narcis. Dr Narcis.
Jeremić i Kiš stvaraoci su i mislioci, polemičari i korifeji. Tu nema laži niti prevare. Ima samo još jedna naša obmana o zabludam:a i zavjerama. Oni polemišu žestoko. I duboko. Tragalački. To su dvije teze koje se samo prividno isključuju. Samo ih kvazi (htjedoh reći – stvaraoci) tako tumače i doživljavaju. I Jeremićav univerzum (po D. Mladenoviću) i Kišov beskraj (po nama). „Jeremić je išao za helenskim idealom integralnog čoveka, čak do Svečovjeka Dostojevskog. Na terenu estetike bio je u raskoraku sa Ničeom..." objašnjava Dobrivoje Mladenović, dvadeset godina poslije Jeremićeve smrti. Nije se Jeremić slagao, bio je u nepovratnom raskoraku i sa Kišom. Ali postoji i Hegel. I Ivo Andrić recimo!
Možemo se složiti sa Mladenovićevim tumačenjem „da se apolonijska i marsijanska estetika međusobno bore i smjenjuju" i neka bude da je Kiš bliži Ničeu. I dekonstrukcija može da bude stvaranje – ako si Niče, ako si Kiš. Ako ne, preostaje Jeremić ili samoponiženje:
Po svom tematskom okviru ova knjiga je recenzija, njen sadržaj čine razmišljanja o književnom stvaranju i njegovoj suprotnosti — imitiranju, a cilj joj je da stvaralaštvo odbrani od imitiranja (i prepisivanja) tuđih tvorevina i njihovog lažnog prikazivanja kao relevantnog i opravdanog načina stvaranja. Ona, dakle, nije nastala samo iz moje težnje da svestrano osvijetlim nelogične i neistinite stavove časa anatomije Danila Kiša nego i da ukažem na neodrživost neoriginalnog, epigonskog pisanja, koje je Kiš u svojoj knjizi-pamfletu zastupao, i pokažem apsurdnost prikazivanja takvog pisanja kao originalnog, stvaralačkog.
Po svojoj nameni, Narcis bez lica je u suštini knjiga potpuno suprotna času anatomije, i to ne samo u odnosu na pitanja književnog stvaranja nego i u odnosu na način mišljenja o tim pitanjima. Dok je Kiš nastojao da brani svoj imitatorski način pisanja uprkos činjenicama i da bez argumenata napada sve one koji su mu se bilo čime zamjerili u njegovom nastojanju da taj način pisanja proturi kao valjan, ja ću u ovoj knjizi govoriti samo na osnovu činjenica, i to o problemima koji, iako prisno povezani s Kišovim načinom pisanja, prevazilaze njegov slučaj.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=274022&datum=2011-03-30

Narcis bez lica

Pogrešno je misliti da je Narcis bez lica glavom i bradom samo Kiš: to je svaki pisac koji sebe ne vidi ostvarenog u svom vlastitom djelu nego u tuđem. Riječ je o epigonu uopšte. Epigon nastoji da se ogleda u tuđem djelu, ali u ovome nema njegovog lica, već lica onoga koji je to djelo stvorio. Nemam potrebu da se, kao Kiš, služim ličnim uvredama, psovkama i insinuacijama, jer sam duboko uvjeren da mi činjenice idu u prilog i da je dovoljno da ih iznesem pa da svima bude jasno da je Grobnica za Borisa Davidoviča, uglavnom, konglomerat prepričanih, pozajmljenih, imitiranih i direktno preuzetih tuđih ostvarenja i da je, prema tome, neodrživ Kišov pokušaj da u času anatomije takav način pisanja prikaže kao tobože opravdan i dobar. Čitaoci upućeni u književnu teoriju i istoriju dobro znaju da se imitiranje u principu ne može braniti u književnosti, koja je, po definiciji, stvaralačka aktivnost, ali ću, zbog onih drugih, neobaviještenih, razmotriti argumente kojima Kiš želi da mistifikuje svoj način pisanja...
Iako je Kiš nastojao da svoj imitatorski način pisanja „odbrani" i napadom na moje tekstove, neću se upuštati u razmatranje njegovog mišljenja o njima. Deforme etiam est de se ipso praedicare, govorio je još Ciceron u raspravi o dužnostima...
Sudeći po tome kako Kiš misli i kako se u svom pamfletu ponaša, on je pravo dijete naše sredine, jedan od tipičnih predstavnika našeg violentnog temperamenta. Izvanredan opservator i čovjek sasvim drukčije prirode, Ivo Andrić, u Znakovima pored puta, ovako opisuje taj dosta čest tip našeg čovjeka: „Gleda vas kao da se posmatra u ogledalu, a govori kao da diktira u telefon. Misli uprošćeno, u kategorijama svojih neposrednih interesa, izražava se opštim mestima, u oskudnim kliševima sa kojima je uvek potpuno zadovoljan. Uglavnom: gnev, psovka i nadmenost." Tobožnji borac protiv totalitarizma, kakvim Kiš želi da se predstavi, ne bi, međutim, smeo da istupa kao da je istina samo ono što je u potpunom skladu s njegovim interesima", kaže, pored ostalog, D. Jeremić.
U čitavu priču, čini se, nepotrebno, crnogorski naivno, nepromišljeno i nepripremljeno „uletio" je već svjetski poznati i priznati pisac, naš Branimir Šćepanović, autor znamenitog romana Usta puna zemlje. Danilo Kiš je na sebi svojstven način iskoristio Šćepanovićevo (ne)umijeće i lako i jednostavno se obračunao i bez većeg napora „uklonio" zamišljenog (bogme i sasvim izvjesnog) konkurenta na, putu velike svjetske književne slave. Poražena je naša (tada: jugoslovenska) književnost / ostali smo bez još jednog nobelovca. (Ove godine je 50. godišnjica Andrićevog „Nobela"). Naravno, znamenje Nobelovog komiteta nije i krunski dokaz nadmoći književne veličine (primjer: Tolstoj), ali za male i sve manje kulture kao što je naša, svaki korak unazad traži nadljudske napore da se ponovo krene naprijed.
Ostala su velika djela Danila Kiša kao inspiracija i kao zagonetka. Ostalo je i, vjerujemo, ima još „kondicije" za, nova velika djela Brane Šćepanovića, ali dogodio se veliki tektonski poremećaj na kulturnom prostoru i tlo se, nažalost, još nije smirilo da bi moglo da podrži novu veliku građevinu. A ni majstori više nijesu ono što su bili!
Prođe nekoliko sparnih i neizvjesnih dana, a o Gospodinu Goluži (Kišu / P. P.) se ne sazna ništa osim njegovog neuobičajenog prezimena, koje iskošenim rukopisom beše upisano u prašnjavu hotelsku knjigu. Uzalud su dokoni varošani motrili na svaki njegov korak i u potaji iščekivali da se kakvim neopreznim gestom oda i otkrije svoje namjere. Taj izduženi neznanac u crnom odijelu i sa crnim šeširom – duboko navučenim na čelo da bi se zaštitio od prejakog sunca ili da bi možda tako sakrio oči / nije se, kao za inat, ni za koga raspitivao niti je pak ikome pisao ili telefonirao. Kretao se kao usamljena sjenka / nečujno i nepredvidljivo. „Ima novca", govorili su oni siromašniji, „vjerovatno je kockar." / „Nažalost: nije", uzdisali su vješti starci, „inače bismo ga začas ostavili bez gaća." Ipak, svi su bili sigurni da nije špijun, jer je često razgovarao sam sa sobom i gotovo nepristojno izbegavao da se bilo s kim od njih upozna. Najzad se neko zapita: „A šta, ako je došao samo da se odmori?" Većina je, međutim, sumnjala da bi se jedan takav gospodin, između brojnih ljetovališta, odlučio baš za njihovo neugledno mjesto.
/ Šta smo mu skrivili da nas, podlac, ovako muči / vajkali su se oni najradoznaliji.
/ Zar nikad nećemo saznati ko je, odakle je i šta smjera.
/ Ali zar mu ne vidite nesreću na licu / uskliknu neka žena.
Najnestrpljiviji varošani potrčaše na most: tu je gospodin Goluža, (Kiš / P. P.) sličan zloslutnom gavranu, svakog popodneva stajao presamićen nad kamenom ogradom i dugo, kao da nešto opako smišlja, zurio u ljubičastu rijeku / tako piše Ž. Šćepanović.
Naš savremeni (kontroverzni) pisac i prevodilac („mudraci" ga osporavaju, a ozbiljni kritičari odveć oprezno čekaju da daju odgovoran sud) Slobodan Milić u svojoj knjizi „Eseji i kritike", Udruženje književnika Crne Gore, Podgorica, 2007, (urednik, Perivoje Popović) ipak (kao i kod napada na formu slobodnog stiha) se nekritički priklanja Jeremiću, kome čak i posvećuje esej pod naslovom „Naličje jednog mita / ili Danilo Kiš njim samim":

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=274143&datum=2011-03-31

Postavljen na tron koji mu ne pripada

„Nezahvalno je pisati o Danilu Kišu koji još snažno egzistira u sjećanjima struktura koje su ga postavile na tron koji mu ne pripada, zarad svojih karijera – književnih i profesorskih. Nezahvalno i iz razloga što D. Kiš nije živ i što postoji mogućnost da me proglase antisemitom, ili nečim sličnim, što nijesam. Mene, prije svega, interesuju istina i književno djelo ovog pisca, pošto je poznato još od antičkih vremena da su mnogi, koji su za života slavljeni, potonuli u zaborav.
Za ovu priliku pozabaviću se najpoznatijim Kišovim djelom, „Grobnica za Borisa Davidoviča" (BIGZ, 1977), novelom iz istoimene zbirke koja broji otprilike četrdesetak stranica. Ona predstavlja sinopsis, skicu na osnovu koje se moglo uobličiti neko obimnije književno djelo, a nikako novelu, pošto ne ispunjava neophodne pretpostavke: sažetost zbivanja, povezanost sudbine i karaktera čovjeka u zbivanjima, koncentraciju pripovijedanja, ekspoziciju, zaplet i rasplet, motivaciju, psihološku opravdanost, logiku zbivanja, najzad scensko prikazivanje koje je zamijenila ubitačna naracija, odnosno kazivanje. Ona predstavlja papirnati iskonstruisani plod velikih Kišovih lektira i čitanja, zadatak da se ispuni određena misija, prevashodno politička, na svjetskom planu, da se steknu reputacija i ugled u trenutku kad je to bilo svrsishodno i isplativo..."
Da li je Kiš samo politička činjenica, eksperiment ili, ne daj Bože, nečiji instrument, bilo koje vrste? Svakako da nije (izuzimajući moguću uzročno-posledičnu vezu) i to je za našu datu percepciju nebitno po suštini, po biću, bitku literature. Bitne su stvarne kreatorske vrijednosti i novine njegovog djela i posebno njegovog stvaralačkog postupka.
Očigledno je da milićevsko-jeremićki Kiš poima i g. Gabrijel Josipovici koga Milica Mint u uglednoj kultnoj beogradokoj „Politici", od 9. marta 1991. g. (znani „politički" datum) prevodi i predstavlja kao kritičara „Tajmsovog literarnog dodatka" – imenovani se u predmetnom tekstu „Granice smrtnosti" bavi Kišovim „Peščanikom" i pored ostalog konstatuje:
„U Peščaniku zbrka proznih lukavstava ukazuje na trud da se postigne razigranost, ali ona uvek pogrešno pogađa, ne ostavljajući čitaoca ni prosvetljenog ni zabavljenog, već razdraženog. Ako je vojnik ubijen, onda je to neizbežno dok se rasterećuje, ako jabuka padne Njutnu na glavu, onda je to dok vrši istu radnju. Iako je možda trebalo da ukaže na primarnost tela i njegovih funkcija, ostvareno jedino prenosi oskudnost autorove uobrazilje i domišljatosti.
Pod pisanjem se nesumnjivo krije bol. Patnja i dobra namera, međutim, nisu nikada dovoljne u umetnosti. Kiša, koji je umro 1989. mnogi smatraju za vrhunskog romanopisca, ali sve se nešto pitam: da nisu oni uzeli nameravano za počinjeno. U ovoj knjizi, u svakom slučaju smatranoj (prema reklami sa korica), za njegovo remek-delo, on se pokazuje kao nespretni imitator koji nije uistinu shvatio implikacije onoga što imitira."
Pojam književna anatomija priređivač uslovno uvodi u aktuelni dijalog vjerujući da su zaista Kiš i Jeremić upravo doktorski, hirurški razložili biće književnog djela, naravno svako sa, svoje strane, svako sa svoje pozicije i autentičnog stanovišta. I to jeste veoma dobro.
Ali, ono što uistinu nije dobro odnosi se na njihovo uvjerenje da je svako pojedinačno (ovdje „navijači" ostaju po strani kao nebitni epizodisti) Pobjednik, a da je onaj drugi baš poražen, potučen do nogu. Ako tako, krajnje pojednostavljeno, gledamo na stvari sa današnje distance („Grobnica, za. B. D." je prvi put objavljena 1976. g. – dakle prije 35 godina), onda se može govoriti samo o sindromu kojeg i ovom prilikom možemo da imenujemo kao Pirova pobjeda – makar sa kog „navijačkog" ugla posmatrali. - Ilija Lakušić pravi parabolu (Pa)pirova pobjeda – naravno, u sopstvenom poetološkom diskursu.
Međutim, kada se svemu priđe duboko misaono, krajnje oprezno i književno-teorijski savjesno - onda rezultat može da glasi - obojica su pobjednici. Dobili smo dva moćna književna elektromagnetna pola – zna se u kojim se situacijama privlače, a u kojima odbijaju. Naše je da snagu ponuđene energije, potencijalne energetske sile iskoristimo – spomenuli smo još daleki progres (književni, ali i opšti) i put ka svespoznanju.
Naravno, ovdje rečeno ne proizvodi, ne nudi čak, potvrdu ili negaciju, ponajmanje „neriješen rezultat", naspram djela Danila Kiša. Da je tako, vjerovatno, ne bi bila nužna onolika zapitanost u pjesmi Ranka Jovovića „Danilo Kiš - lutajuća zvijezda":
„... Danilo.
Danile, kao onaj iz sibirskih priča ili kao
onaj ispod
tamnih, trulih, hladnih, vječnih... cetinjskih
kiša. O Njemu se zna sve.
O Njemu se ne zna ništa. O Njemu
se priča, za Njime se plače, tuguje.
On je bio naš svetac
jednako kao i vaš.
Vi ste ga voljeli kao i mi.
A kad smo ga sahranili na Novom groblju, za
Njim je
proplakalo dvadeset, trideset hiljada
upaljenih svijeća – kao jedan čovjek.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=274282&datum=2011-04-01

Veliki pjesnik smrti

Na toj stijeni nadgrobnoj, Bog ili vrijeme
jednako će
urezati zvijezdu, krst i mač. Onaj ko je znao
da vidi, uočio je to i onog dana.
Ali već sjutra, kad se njegove riječi,
njegove ideje i njegove slike još jače razgore,
ta tri
znamenja na njegovim prsima primijetiće
lako i izgubljeni
brat.

Tako je lijepo pisao o ovom Svijetu bez
časti. O ovom
stoljeću logora i logora i logora.
U najljepšim njegovim
riječima i rečenicama satirane su ljudske
duše snagom ideološkog satanizma,
rasnog ludila i manije gonjenja.
Beščašće o kome je riječ još pamti naš
vijek, a djelo

Danila Kiša pamti do u tančine. Precizno,
kako to već
priliči velikom pjesniku. To je jedna golema
Enciklopedija
živih i mrtvih, o kojima On danonoćno
misli ne dajući
im da padnu u san ništavila...

Da je lako i jednostavno riješiti zagonetku, da se lako, olako ili bilo kako može govoriti o djelu Danila Kiša, kako čine, kako se čini nekima (i iz Danilovog i iz Jeremićevog ugla) ne bi bilo toliko drhtaja, trepeta i zanosa (izrazi Todora Živaljevića Veličkog) u svojevrsnoj pjesničkoj poruci Budimira Dubaka naslovljenoj „Danilo Kiš čovjek bez utjehe":
Vijest o smrti Danila Kiša stara je i nova u isti mah. Njemu ne pristaju nekrolozi, sve i da je juče umro. Jer Kiša, čini mi se, jedino imamo pravo da vidimo kao neponovljivog, metafizičkog mladića, čijim odlaskom se popunila Enciklopedija mrtvih, i obogatio onaj svijet, a mi još više osiromašili, na ovom.
Zaista, zar je umro Danilo Kiš, taj veliki pjesnik smrti?
Ako je tačno da je Marsel Prust na samrtničkoj postelji tražio da mu se donese rukopis Traganja za izgubljenim vremenom, kako bi prepravio scenu umiranja svog junaka (čitaj sebe) onda mi se čini opravdanom pomisao da je Danilo tražio Enciklopediju mrtvih, ali ne da bi prepravljao, već kako bi stigao za života da pronađe u njoj i svoje ime.
Ipak, možda i nije za to imao vremena. Pisao je tih dana, u agoniji, Testament - tu svoju najtežu i konačnu knjigu o smrti.
Opsesija smrću jedina je istinska opsesivna, ne tema, već životna i književna mora Danila Kiša.
Gotovo nije poznato da je cetinjski maturant, mršavi visoki, namučeni mladić ahasverovskog pogleda, i sa konclogorskim ožiljkom na duši - Danilo Kiš objavio svoju prvu pjesmu u Omladinskom pokretu, daleke 1953. godine, koja nije bila plod socrealističkog zanosa mladih generacija, već duboke, intimne tuge. Mladi Kiš se opraštao, kao definitivno siroče, s majkom, na Cetinju, u pjesmi „Oproštaj s majkom", ovim stihovima: samo jednu riječ utjehe mi kaži / pa skloni oko što u beskraj zuri
Te nekazane riječi utjehe Danilo je tražio tokom cijelog života.
I ne bi današnji mitropolit crnogoroko-primorski, prof. dr Amfilohije (Radović) sočinio onakvu molitvu, onakav poetski Novoočenaš, kakvog (ovdje posebno) zahvaljujući publicisti i književniku Iliji Jovićeviću i njegovoj životvornoj knjizi Život i priključenija Danila, Kiša, možemo da čitamo i omogućimo i drugima da se sa bogonaklonošću pomole za D. K. i „prijatelja i neprijatelje njegove".

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=274495&datum=2011-04-02

Taj hrabri čovjek

„Neću da držim posmrtno slovo Danilu Kišu, krstonoscu jovovskog kova, rijetkom tragatelju znamenja duše i života našeg doba. Njegovo poslednje zavještanje o ćutanju nad njim na dan pogreba, dubljem od svih riječi, i za mene je svetinja.
Želim samo da mu kažem: sa ljubavlju i poštovanjem ispunjavamo Tvoj amanet, sahranjujemo Te molitvom Pravoslavne crkve koja Te primila u svoja njedra kroz Tajnu Krštenja. Sahranjujemo Te u njeno vječno pamćenje da bi te sačuvali, ne prosto u jeziku postanja i umiranja, kao Ti Hanu Kšiževsku i druge Tvoje tragične junake, nego u jeziku Riječi vječnoga života.
Ono Što si slutio, za čim si ognjeno čeznuo, sada znaš, postao si i ostaješ svjedok toga: mjera patnje je mjera znanja. Smrt je najdublja patnja, ali ona je i cjelosno smirenje ljudskog bića: zato daruje i najdublje poznanje ovostranih zagonetki i onostranih tajni..." - bogoslavio je prvostvešenik, a svjedoče mnogi, ponajbolje Gospod, kome priklanjamo dalje rečeno.
U Luči Gospodnjoj (po Njegošu) je svjetlost za prilaz djelu Danila Kiša. Njegova - Gospodnja je potonja, pa ma kakva bila!
Mađarskog Jevrejina crnogorske krvi (po majci i dalekom pretku, vitezu mača i pera) a pravoslavne-srpske vjeroispovijesti po Spasenju, Danila Kiša obavezno i ponajprije moramo tražiti u protivrječju rečenih životnih, biografskih činjenica (baš to nam s pravom sugerira Ilija Jovićević u pomenutoj knjizi) koje on sam nije tražio. Tu je upravo ključ misterije D. K. Oni koji su u stanju da prepoznaju pravu boju svjetlosti književne i (s)misaone, u stanju su da daju rješenje postavljene dileme - sistemski rezultat stvarnog i (ne)mogućeg. „Navijači", vođe navijača, to, stvarno, ne mogu. Nije riječ o pitanju ko je za, a ko je protiv Kiša (za Mirjanu Miočinović, ili za Paskal del Peše) - već ko i kako posmatra, ko i koliko može da spozna smisao književnog djela u korelaciji sa životom i univerzumom.
I tu ponovo svjedoči Ilija Joviđević pozivajući se na velikog Kišovog prijatelja (sunarodnika) Đerđa Konrada:
„Tek pre nekoliko nedelja čuli smo vest da se rak proširio i na kičmu. Čim je izašao iz aviona leđa su ga užasno zabolela. Morfijum i kortizon; ne plašim se smrti, rekao je, već telesnih bolova. Za samoubistvo više nije imao snage. Već je bio prešao tu tačku. Imao je teškoća sa govorom, naglo je mršavio, kola hitne pomooći vozila su ga svakog jutra u bolnicu na zračenje. Gledao je televiziju, bavio se praktičnim stvarima, komentarisao je istočno-evropske događaje. Bernar-Anri Levi mu je obezbedio najboljeg lekara u Parizu. Ali nakon nekoliko nedelja i Danilo je umro, isto kao što je i Donald Barelmi umro nedavno u Ostinu u Teksasu, takođe od raka, mada je nešto pre toga u Zapadnom Berlinu pred publikom veseo čitao svoju priču"...
Kiš je umro na vrijeme. Da nije tako ne bi toliko moćno živio iznad vremena. U sopstvenom i jeremićevskom univerzumu, koga bez Kiša ne bi ni bilo, posigurno ne u takvom kvalitetu. A vrijeme kao vrijeme – izmislili ga dokoni da opravdaju grešno prebivanje na ovoj strani kajanja, prije nego li stignu u grobnicu za N. N. ili se samo izgube u iznenadnoj magli nepojava.
„Poznato je da je Novski tokom strašne zime 1937. ponovo uhapšen i odveden u nepoznatom pravcu. Sledeće godine otkrivamo mu tragove na dalekoj Insulmi. Poslednje pismo pisano njegovom rukom nosi pečat Kema u blizini Solovjejskih otoka.
Nastavak i kraj povesti o Novskom potiče od Karla Fridrihoviča (koji ga omaškom naziva Podolski, umesto Dolski)mesto događaja: daleki ledeni Sever, Norilsk.
Novski nestaje iz logora na tajanstven i neobjašnjiv način, po svoj prilici za vreme jedne od onih strašnih oluja kada su stražari na tornjevima, oružje i nemački ovčari jednako bespomoćni. Sačekavši da se smiri purga, kreću potrage za beguncem, prepuštajući se krvoločnom instinktu svojih pasa. Tri dana logoraši u svojim barakama uzalud očekuju zapovest napolje!; tri dana se pobesneli i zapanjeni vučjaci otimaju iz čeličnih ogrlica, tegleći premorene hajkače po dubokim snežnim nanosima. Četvrtog dana neki stražar ga otkri u blizini livnice, zaraslog u bradu i nalik na utvare, gde se greje uz veliki kotao u kojem se taloži tekuća šljaka. Opkoliše ga i pustiše vučjaka. Privučeni urlanjem pasa uleteše u kotlarnicu; begunac je stajao na skelama iznad kotla, osvetljen plamenom. Jedan se revnosni stražar poče penjati uz skele. Kad mu se ovaj približi, begunac skoči u ključalu tekuću masu i stražari videše kako nestade pred njihovim očima, kako se izvi kao pramen dima, gluv na zapovesti, nepokoran, slobodan od vučjaka, od hladnoće, od vrućine, od kazne i od kajanja.
Taj hrabri čovek umro je 21. novembra 1937, u četiri sata posle podne. Ostavio je za sobom nekoliko cigareta i četkicu za zube.
Krajem juna 1956, londonski Tajms, koji po staroj dobroj engleskoj tradiciji izgleda još uvek veruje u duhove, objavio je da je Novski viđen u Moskvi, u blizini kremaljskih zidina. Očevici su ga prepoznali po čeličnim zubima. Ovu vest je prenela sva zapadna buržoaska štampa, željna spletki i senzacija."
Upravo protiv spletki i senzacija priređen je i komentarisan ovaj tekst. To jeste marketing.
Ali Danilo Kiš i Dragan M. Jeremić tu ne pripadaju.

(Komentari P. Popovića štampani su standardnim, a citirani stavovi i mišljenja - naglašenim slogom - italik, kurziv).

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=274621&datum=2011-04-03

Kraj

hmmmic · Početnik Domaćeg.de

Strašno. Zaista.

Koga sve nećemo nazvati "akademicima" i književnicima danas?

Autora ovog teksta (P.P.) bi trebalo da bude sramota.