Vlasi u Crnoj Gori

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

DR ĐURO BATRIĆEVIĆ I MR CVETKO PAVLOVIĆ: Vlasi u Crnoj Gori

Prvi žitelji drevnog Cetinja. Vojvoda Ivan Borojev i njegovi sinovi. Uloga vojvode Radula Vlaha. Morlaci na obali Jadrana. Vlaška plemena u Kučima. Vlaški toponimi.

Podlovćenski dolac

Predgovor za knjigu: „Vlasi u Crnoj Gori”, napisala je dr Biljana Sikimić, član Balkanološkog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti u kome, pored ostalog, kaže: „Koautorska studija koja je pred nama, „Vlasi u Crnoj Gori”, rezultat je dugogodišnje uspješne saradnje uglednih crnogorskih istoričara Đura Batrićevića i Cvetka Pavlovića sa Rumunskim društvom za etnografiju i folklor, iz Vojvodine, konkretnije, sa predsjednikom ovog društva, publicistom i folkloristom Kostom Rošu”.
U predgovoru se dalje kaže: „Dvojezička studija, Vlasi u Crnoj Gori, svi radovi su prevedeni na rumunski jezik, donosi nam u savremenom svijetlu neke manje poznate istorijske podatke o balkanskim Vlasima”. I dalje: „Naučna interesovanja za ovu temu počinju još sredinom devetnaestog vijeka i kontinuirano se nastavljaju sve do danas, tako da se zbog postojeće obimne, prije svega istorijske i lingvističke literature, balkanski Vlasi u nauci smatraju za dobro istraženu temu.

Zapis Joša Ivaniševića

Poznati publicista i istaknuti diplomatski službenik na dvoru knjaza Nikole Prvog Petrovića Njegoša, Jovan - Jošo Filipov Ivanišević rođen je 1868. godine u Donjem Kraju, predgrađu Cetinja, u onom istom mjestu koje su njegovi preci nastanili „prije ravno 430 godina”.
Osnovnu školu i nižu gimnaziju svršio je u rodnom Cetinju, a 1886. postao je učitelj.
U Stanojevićevoj Enciklopediji srpsko - hrvatsko - slovenačkoj za Jovana - Joša Filipova Ivaniševića se kaže: „Neko vrijeme radio je na dvoru knjaza Nikole, kao diplomatski službenik. Godine 1893, kao slobodouman i izuzetno obrazovan došao je u sukob sa knjazom Nikolom, zbog čega je pao u nemilost, pa je bio prinuđen da napusti Crnu Goru i prelazi u Bosnu. Od 1897. godine stalno je u redakciji službenog Sarajevskog lista, a od 1918. godine urednik je novog službenog lista „Narodno Jedinstvo”. Neko vrijeme je radio u Novom Sadu, gdje se posvetio naučnom radu. Istakao se publicističkim radovima, a bavio se i folklorom”. Umro je 20. juna 1944. godine u Sarajevu.
Jovan - Jošo Ivanišević od najranije mladosti se interesovao o porijeklu svojih davnih predaka, koji su tridesetih godina 15. vijeka doselili u Podlovćenski dolac, kasnije Cetinje, i tu se nastanili. Doznao je, slušajući svoje pretke, da su to bila hrabra vlaška plemena, porijeklom iz Starog Vlaha, sa Zlatibora, koje je predvodio njihov mudri, daroviti i proslavljeni vojvoda Ivan Borojević sa sinovima.
Ivanišević je, u nedostatku pouzdanih istorijskih izvora i arhivske građe, koristio narodno predanje, sačuvane legende i priče svojih predaka, koje su se pažljivo prenosile sa pokoljenja na pokoljenje.
Poznato je da je narodno predanje u Crnoj Gori, od najranijih vremena, uglavnom vjerno prenošeno, pa je ono kao takvo najbliže ostalo istini. To je Ivaniševiću bilo dobro poznato, pa je mnoga predanja koristio, od kojih je neka sa rezervom prihvatao, a neka od njih znalački u svoj rad ukomponovao. U svakom slučaju, autor se ovim prilogom na najbolji način odužio svojim precima, cetinjskim Vlasima, koji su bili neustrašivi junaci, mudraci, pa čak i savjetnici onovremenom gospodaru Crne Gore, Ivanu Crnojeviću.
Primjera radi navodimo slučaj vojvode Ivana Borojevića, koji je Ivana Crnojevića nagovorio da se, pored njega, naseli u Podlovćenskom docu, što je Ivan Crnojević rado prihvatio. Tom prilikom je Ivan Borojević Ivanu Crnojeviću ustupio dio svojega imanja, a cetinjskom manastiru je priložio, kao zavjet, dobar dio svojih posjeda.
Opširna studija Jovana - Joša Ivaniševića, pod naslovom: „Podlovćensko Cetinje”, objavljena je u novosadskom „Javoru” za 1892. godinu, predstavlja jedinstven spomenik u riječima i najljepši vijenac sapleten u slavu i čast svojim slavnim precima, vojvodi Ivanu Borojeviću i njegovim potomcima, koji, bježeći ispred turske najezde, nađoše utočište u podlovćenskoj egzotici, koju oplemeniše i od nje stvoriše pitomo naselje, iz kojega će kasnije izrasti crnogorska prijestonica, istorijsko i slavom ovjenčano Cetinje.

Žive i štampane knjige

Ivaniševićev prilog „Podlovćensko Cetinje” objavljen je u četiri nastavka. U „Predgovoru” Ivanišević posebno naglašava: „Danas je - a i odavno - glasita prestonica najmanje, slobodne i nezavisne evropske državice Crne Gore bilo Cetinje. Oglašena je ova u loćenskoj planini prijestonica, koja je zapamtila ima više od četiristo godina toliko slavnih Gospodara svoga trona i u kojoj neprekidno vlada evo dvjesta godina slavnovladajuća kuća Petrovića - Njegoša”.
Ivanišević zatim posebno podvlači: „Mnogo se o tome srcu gorštakove otadžbine govori i piše, a malo mi je dolazilo pred oči i malo mi je dolazilo do ušiju, da je ko govorio, pisao i svijetu na vidik iznosio što - god o stanovnicima ove oglašene prijestonice i o stanovnicima njezine okoline”.
Autor žali što je tako bilo, pa nastavlja: „I zaista opet velim - malo je ko govorio i iznosio pred svijetom: ko su i okle su i đe žive? Malo ćete o tome naći u štampanim knjigama, to je zabilježeno u živim „knjigama”, kojih s dana u dan sve manje biva, čim svijetu ostaje nepoznat mnogi dragocjeni biser i u zemlju se zatrpava istinito predanje njegova porekla”. Ivanišević zatim, sa sjetom, nastavlja. „To vidim ja i svak, ko ima dobre oči i zdrav razum, da je danas mnogo manje tijeh „živijeh knjiga”; mnogo manje nego nazad nekoliko godina”. Zatim naglašava: „Mnogo ti stari ljudi bi pričali i objašnjavali, ali: „dok dijete ne zaplače, majka ga se ne sjeća”. Sa smrću staraca mnogo što - šta izgubismo što sami ne znamo, „a što ni - kod nekijeh - i ne treba”.
Autor, sa žaljenjem, posebno konstatuje: „Mnogi nas ima, koji se smijemo i rugamo pričanju staraca, neki pak i posluša, no ne umije sastavit i napisat ono, što je čuo, drugi se boji da mu se svijet ne naruga kakve besposlice piše, treći se boji, da će mu se narugat: nije lijepo, četvrti ostavlja za opet, peti čeka, dok ko drugi počne, šestome je teško o tome radit, sedmi se boji, bit će ža’ Petru i Pavlu, Janku i Marku, da se kažuje ko je i okle je, osmi strahuje, neće biti istina sve ono, što je napisao. Pa u tome razgađanju i prebačivanju mnogo nešto propane, što bi naraštaji skupo platili”.
Ivanišević je unaprijed svjestan da pojedinac ne može nogo uraditi, pa napominje: „Doduše - jadno je jednome čovjeku sve o tome raditi, ali nam treba svijem skočiti, pa što ko može, amo da pomaže kaplja po kaplja, pa eto Morača. Kad bi svaki o svom rodnom mjestu, ili o onom mjestu, đe živi, tako počeo radit i pisat, pa i pomalo, ali jezgrovito, jasno, bistro srpski, pa bilo i „lakonički”, bi se sastavila velika istorija, rad koje nas bi naši potomci blagosiljali i s nas i našijeh predaka pregled imali”.
Člankopisac, u najboljoj i najplemenitoj namjeri, na ovaj način podstiče i sokoli iole pismene stvaraoce da nešto na tom planu urade, pa nastavlja: „Elamo, ljudi boži, pregnimo, s „pregaocu Bog daje mahove”; ne stidimo se, s „u stid gine čojstvo i junaštvo”; počnimo, e je početak temelj svakoj stvari. I ja ću progovorit nekoliko onako i onoliko, kako sam čuo i što mi se učinilo istinitije. Što vam budem kaževao, nijesam čuo od jednog ili dvojice, no - što se ono u pjesmi pjeva - „od trideset i trojice”, pa sam uzeo jezgru od svega toga”.
Autor u svom predgovoru posebno ističe da se postarao da, prema svojim mogućnostima, nešto više napiše o vlaškim plemenima, kao o svojim precima, koji su svojevremeno naselili Podlovćenski dolac. On je takođe bio svjestan činjenice da ne može dokučiti čitavu istinu, ali se zato potrudio da, pored narodne tradicije i narodnog predanja, poruči sva dokumenta, kao i povelje, do kojih je mogao doći. Pored ostalog, autor je u pomenutom novinarskom tekstu uspostavio dobar hronološki red, pa poslije predgovora, u podnaslovu navodi „Cetinje”, za koje kaže da se tako zove „od kad se na njoj doseli Ivanbeg Crnojević, a do tada se ono zvaše Podlovćenski dolac ili Podlovćensko poljice”.

Prošlost kroz predanja

Ozbirom na vrijeme nastanka ovog Ivaniševićevog rukopisa, on nije imao širi izbor pouzdanih istorijskih izvora, pa se služio legendama, koje su do tada kružile kroz narod, za koje je i on bio siguran da nemaju sasvim pouzdane istorijske podloge, ali su neke od njih interesantne više kao plod bujne ljudske mašte, pa kaže: „Pored poljica vrela je rečica Cetinja, koja se sastavljala iz dva kraka: jedan je krak izvirao izviše Suhodola (iznad Cetinja), iz Vranja stijene, a drugi iz Baljuškova potoka, pa - malo dalje od izvora - oba su se kraka sastajala, a na njihovom sastavku u docnije vrijeme je ograđena kuća za mline, pa je do skoro bila kućiština te kuće, pa i kamenje od mlina. Na ovoj rečici bilo je više mostova, što nam svjedoče i Ivanbegovi hrisovulji; jedan od tijeh mostova bio je pred današnjom Vlaškom crkvom”.
Ivanišević u ono vrijeme, očigledno, nije bio upućen u tektonske poremećaje, niti je znao da je Cetinje, od najstarijih vremena, bilo poznato kao trusno područje, pa se u daljem pisanju poslužio narodnim predanjima, u koje ni on nije vjerovao, ali ga je naveo kao plod neznanja, ljudske mašte i narodnog vjerovanja.
Jedno od tih predanja glasi: a) „Majka je imala jedinca sina, pa se utopio u rijeku i majka ga dugo tražila, pa ga ne moga naći, te uzme runo crne vune i baci ga u rijeku, a triput je zakumi nebom i zemljom da prestane teći, da bi našla sina; rijeka prestane teći, majka nađe mrtva sina, ali se rijeka više ne vraća svojijem koritima”.
„b) Rečica Cetinja pomjerila je izvorom, te danas ne teče pravcem, koji je prije tekla, no suprotnim pravcem, pa izvire tamo neđe u svijet, a jekom vode pri izvoru kao da zbori: Cetinj, Cetinj; žali za Cetinjem”. Ovo je drugo narodno predanje.
Treće predanje glasi: „Rijeka Cetinja tecijaše niz Podlovćenski dolac i kad dobježa Ivan Crnojević sa Žabljaka, a kad ne bješe Obodske rijeke, pa otide Ivan sa bizinima (lovačkim kerovima - primjedba autora) u lov iznad gradića Oboda, a kroz gustu alugu oko Obodske pećine. No jedan bizin (ker-primjedba autora) ne izađe na dugo, a u tome izađe bizin iz pećine sav mokar, te se Ivan naljuti, ubije ga i prokune: „Mutna te rijeka odnijela!” Tada presuši rijeka Cetinja, a iz pećine provri rijeka, koja se po Ivanu Crnojeviću i prozove - Crnojevića”.
Autor i sam zaključuje da je treća legenda posebno plod bujne ljudske mašte, u koju ni on ne vjeruje, pa kaže: „Ja se ne slažem s ovijem trećijem predanjem: da nije bilo Obodske rijeke i prije, to ne tvrdim, a da se nije zvala Crnojevića - istina je”.
Autor za Cetinje kaže: „Podlovćensko poljice, Cetinje, sve je ravnica, te izgleda kao dio kakvog jezera; a i priča se da je bilo u neko vrijeme to jezero, pa se i danas mogu naći okamenjeni ostaci školjka”.
Ivanišević je do detalja proučio cetinjsko polje i njegovu okolinu, iz čega izdvajamo samo ovaj najzanimljiviji dio, koji glasi: „Lik cetinjskog polja je kriva sablja, kojoj je na balčaku varoš, na oštrici pleme Donji Kraj, na vrh pleme Bajice, a prema ugnutoj tupoj strani, podalje od polja, iznad glavica - Konak. Cetinjsko polje sa svake strane opkoljeno je glavicama i brdima kao kakvim veličanstvenim zidom. Zapadno do same varoši je Orlov krš, pod kojim je Manastir, a blizu njega izvor Ivan-begov, na kojemu bješe Mara Ivan-begova, kada joj dođe glas da se Staniša, sin joj poturčio. Ovaj izvorčić vri samo u proljeće i kišovito doba...”
Ovim je autor želio da istakne prirodnu odbrambenu moć Cetinja, koje je oivičeno sa svih strana brdima i planinama.

Priče o prvom naselju

U poglavlju o prvom naselju Cetinja Ivanišević ističe da je ovo mjesto u dalekoj prošlosti bilo naseljeno. Tu svoju tezu temelji na osnovu sačuvanih legendi i predanja, pa kaže: „Govori se, da je Podlovćenski dolac bio naseljen još u prastara doba, pa da su ti prvi naseljenici Doca - ili kako ih narod naziva - „Matarugi” - izumrli. A veli se, da su ovuda i Grci živjeli. Pa ima spomenika, tragova i predanja, koja mi daju misliti, zbilja da je bilo i prije naselja na Cetinju.Priča se da su pod Sandin vrh živjeli Sankovići, koji izumiru od kuge i budu svi ukopani u glavicu nasred polja, koja se od tada naziva Sankova gomila”.
Ivanišević dalje kaže: „Na vrh brda Velje kovačice vidi se u naokolo kao ograda u razvale velika gomila kamenja, za koju govore, da je bila žrtvenik prvim naseljenicima cetinjskim”.
Najnovija arheološka iskopavanja su utvrdila da je na području današnjeg Cetinja bilo ilirskih naseobina. To se najbolje vidi iz lokaliteta otkrivenog na Orlovom kršu, iznad Cetinja.
O tome dokle može doseći ljudska mašta i narodno praznovjerje, govori sljedeći primjer: „Jednom Radanoviću Špadijeru u Carigradu kaže jedan Čifut (Jevrej - primjedba autora) na vjeru novce u Tijesno ždrijelo (periferija Cetinja - primjedba autora) na vjeru novce u Tijesno ždrijelo (pereiferija Cetinja - primjedba autora) u jednu ploču na kraju samog puta i zdogovore se, da pošalje Radanović polu para Čifutu, a polu sebe; to Radanović obeća, pa dođe i nađe zlatne novce pod jedan bus trave, nasred stane ploče, kako mu je i kazao. Pa pošto mu ništa ne pošalje - stane ga kleti, pa kao da ga ukle: Radanović u starosti osiromaši, a pošlje se istraži, te od njega danas nema niko”.
Ivanišević, na osnovu narodnog predanja, koje je bliže istini, i ovo kaže: „U Otaru su naodili ljudi - a i danas naode - razbijajući i krčeći rupe, zemljanijeh lonaca i raznijeh komada srebrnijeh i mjedenijeh novaca. To su isto naodili i po cetinjskom polju ispod gomila, koje su razbačevali ili prenosili. U Treštenici je bilo po gredama starog pisma, koje su u novije vrijeme čobani svojijem šaranjem izmrsili, a i lišaj ga je pokrio”.
Ovo već nije predanje, već potvrda arheoloških istraživanja, na osnovu kojih se utvrdilo da su na području Podlovćenskog doca, u davna vremena, živjele druge civilizacije, a u prvom redu Iliri, zatim Grci, a možda i druge skupine, prije doseljavanja slovenskih plemena i njihovog naseljavanja na ovim prostorima.

Dolazak Vlaha

U poglavlju „Drugo naselje Cetinja”, čiji je podnaslov: „Vojvoda Ivan Borojev”, Ivanišević posebno obrađuje doseljavanje vlaških plemena u Podlovćenski dolac, pa ističe: „Predanje kaže, da nije bio nastanjen Podlovćenski dolac u početku 15. vijeka, pa tek pri kraju prve polovine 15. vijeka doseli se na nj vojvoda Ivan Borojev iz Starog Vlaha (Zlatibora). Vojvoda Ivan življaše s fameljom u Nišu u vrijeme turskog nasilja, pa se ataka (sukobi - primjedba autora) u jednom boju s Turcima, te mu pogine najstariji sin Dragoljub, on preprati familiju u Raču, a on s četom pribježe planini Starog Vlaha, u svoje rodno mjesto, zadržavši oko sebe dva starija sina, Boroja i Vladislava. Pošto je prepratio familiju u Raču, Ivan je živio dvije godine u planinama Starog Vlaha, boreći se s Turcima, a u tome rane mu se oba sina, te bude prinuđen voditi ranjene sinove kod famelje, a i s druge strane bio je prinuđen ostaviti društvo, budući vojvoda, arambaša četi, Turci su gledali da bi ga kako dokučili u ruke, da ga izgube, pa - pošto ga nijesu mogli sami dočepat - gledali su, da bi to izvršili mitom. U njegovoj družini nađu se neki, koji prime od Turaka mito, da ga ubiju. Jedan dan pokuša jedan od podmićene družine izvršiti to i - tobož nehotice - navlaštito (naročito - primjefba autora) se bači oružjem na vojvodu Ivana, ali ga srećom promaši. Četa se oviza (dosjeti - primjedba autora) što je, pa se udare na partije, a Ivan skoči između njih, da se ne pokolju, i umiri ih”.
Ivan Borojev bio je ne samo glasoviti junak i sposoban harambaša, već i izuzetno mudar i dalekovid čovjek, pa je, zahvaljujući njegovom velikom autoritetu, spriječeno krvoproliće među zavađenom družinom.

Skačući po drveću

Kad je Ivan došao do zaključka da je besmislen svaki dalji otpor Turcima, sa ovakvim snagama, odlučio je da potraži izlaz na drugoj strani. Njegovu takvu odluku još više je ubrzalo razočarenje u svoju četu, u kojoj je došlo do teškog sukoba i međusobnog nepovjerenja.
Evo što o tome Ivanišević dalje kaže: „Za sve to je Ivan znao iako se činjaše nevješt tome, pa okupi četu i naredi, da izaberu privremenog arambašu, dok povede kod famelje ranjene sinove i opet se vrati. Posluša ga četa i on povede u Raču kod famelje ranjene sinove, pa pošto prođe nekoliko dana, dođe mu glas, da se četa između se posvađala, pobila i razmetnula se, te mu nije trebalo - i da je mislio - opet se vraćati četi”.
O daljim planovima Ivana Borojeva, poslije teškog razočarenja u svoju četu, Ivanišević kaže: „Pošto mu prebolješe sinovi, namisli ponovo tražiti sklonište, pa krene s fameljom iz Rače i na sadanji Mali Gospođin-dan dođe na Podlovćenski dolac i počine pod današnje selo Ivaniševiće, u Gomile, đe su do skora bile razvaline kućišta, koja je Ivan gradio sa sinovima”.
O tome u kakvom je stanju Ivan Borojev, sa sinovima, zatekao Podlovćenski dolac, Ivanišević kaže: „U prvo vrijeme bilo je Podlovćensko poljice obraslo gustom šumom mnogogodišnjeg drveća: brijesta, javora, cera, lipe, duba, jasena, graba, grabovine, lijeske, jabuke, kruške, ljeskovine i drugije, te je i do skoro bilo živijeh ljudi, koji su bili zapazili oko poljica takvu zdrću (gustiš - primjedba autora) krupne šumske gore, da je čovjek, prekračući s drveta na drvo, mogao dva sahata odići od poljica”.
A što se životinjskog svijeta tiče, Ivanišević kaže: „Po toj pustoši blagovale su u hladu zvjerke: međedi, vukovi, lisice, divlje mačke, kunice, jeleni, divokoze, srne i druge”.
Po dolasku na Podlovćenski dolac, Ivan Borojev sa sinovima, bio je prinuđen da krči šumu i stvara ziratno zemljište, a divljač mu je višestruko koristila. Posebnu pažnju posvetili su stočarstvu, za koje su imali povoljne uslove.
O novim planovima, koje je Ivan stvarao, Ivanišević kaže: „Ivan se naselio na Dolac oko 30 do 40 godina prije dolaska Ivana Crnojevića na Cetinje, a doveo je sobom ženu Jelicu i sinove: Boroja, Vladislava, Vušura i Dragoslava. Rječica Cetinja kao da je bila prije toga ostavila tok cetinjskim poljem - te je bilo malo vode, kao obična potočina. Obiđe i pregleda Ivan sa sinovima poljice i okolinu mu. Lovćenskom planinom nađu katune Crmničana, Zećana i Lješnjana; Ivanova korita bila su katun Boljevića iz Crmnice, voda Siljevik i meteh oko njega bili su lješanski, a Lješnjani su imali i bistijernu (bunar - primjedba autora) u Donjem Polju, đe je danas opštinska bistijerna varoši Cetinja. Lješnjani su docnije dali sve katune svoje što su imali ispod Lovćena Cetinjanima za jedan njihov dio kod Gornjeg Blata. Po tome što su bili katuni ispod Lovćena i nazvala se cijela ova nahija Katunska”.
Kao što se iz navedenog da zaključiti, Ivan Borojev je vodio mudru politiku. On je nastojao da se na bezbolan način, pogodbom, ili dogovorom, oslobodi neželjenih susjeda, pa je, zahvaljujući u prvom redu novodobijenim katunima, stvorio uslove za umnožavanje stočnog fonda. Tako je uspio da uspostavi trgovinske odnose sa Mletačkom Republikom, isporučujući joj kastradinu i poznati lovćenski sir, za one potrebe u kojima su oni oskudijevali.

Osvajanje Poljica

Pošto u Podlovćenskom poljicu onda nije bilo kuća za s tanovanje, Ivan sa sinovima pristupi ovom poslu i uskoro zatim podigoše najnužnije kuće za stanovanje. Ivanišević zatim kaže: „Ivanu se veoma dopadne ovo mjesto još i stoga što je blizu more, a blizu i Skadarsko jezero, pa se stalno nastani ovdje i posvoji prostor od Bjeličkog Stavora do cetinjskog Huma i koliko je polje široko (uprav dugačko), pa čak je imao od nekud dio i na Ljubotinju, đe današnji Šabani žive. Poviše su imali stoke, koja im je ljetovala na Podlovćenskom Poljicu; na jasenove što su ih stekli u Tomiće, đe ima dosta zanovijeti, od koje stoka dobro pretlja (goji se - primjedba autora), a na zimnicu, dok traje snijeg, više Ljubotinja, đe malo pada i manje traje snijeg”.
Ivan Borojev je o svemu vodio računa, pa je sinove savjetovao o svakoj stvari, što se vidi iz sljedećeg navoda: „Ivan savjetova sinove, da što prije podignu crkvicu na najpogodnije mjesto i da je posvete rođenju sv. Bogorodice, pošto toga dana dođoše na Podlovćenski dolac. Još im je savjetovao da njega i ženu mu Jelicu ukopaju onđe, đe uzmisle crkvu graditi - ako bi umrli prije podignuća crkve; da paze Dolac i da ga dobro rade; da im je najljepše mjesto kućama ispod prisoja sjevernijem krajem Doca; da se ljube, slušaju i složno žive; da lijepo primaju gonjenu braću Srbe i da im daju mjesto kod sebe; a da se ne uznose od siromaha; da budu čuvari narodnijeh običaja, svojih svetinja, branioca slobode, branioca vjere i zakona i da budu pokorni zetskijem gospodarima”.
Ovaj mudri starac im, na kraju, poručuje: „Budete li izvršili moje amanete, bićete dostojni zvat se sinovima vojvode Ivana, imaćete pristupa i mjesta kod ljudi i imaćete ovo prvijenstvo, koje od starine ima naša kuća”.
Ivan Borojević bio je u dubokoj starosti „i proživio je u novoj postojbini pet-šest godina, pa umre, a naskoro po njegovoj smrti umre i žena mu Jelica. Sinovi ih ukopaju na Velju Gomilu, đe odrede graditi crkvu, a na grobove navale dva velika kamena, koji se i danas mogu vidjeti pred Vlaškom crkvom. Ivanovi sinovi poitaju (požure - primjedba autora) što prije izvršiti očev amanet i oko trideset godina prije dolaksa Ivan-begova na Cetinje na „Velju Gomilu”, koje je mjesto - đe je danas Vlaška crkva - očito svakom kutu cetinjskog polja, opletu od pruća, a pokriju slamom crkvicu i posvete je rođenju sv. Bogorodice, a u isto vrijeme odrede: ko god bi se naselio na Podlovćenski dolac mora slaviti ili prisluživati Malu Gospođu, pa je i oni uzmu za poslugu. Taj njihov dogovor, ta njihova odredba i zbilja izvršavata je kod svijeh stanovnika Cetinja, što je jaki nepobitan svjedok, da su „Cetinjani bili prvi naseljenici Podlovćenskog doca - drugog naselja”.
Pod pojmom „Cetinjani” podrazumijevali su se Vlasi, što se vidi iz sljedećeg navoda: „Stanovnici iz okola nazvaše ovu crkvicu „Vlaška” crkva s toga, što su je podigli dodigaoci iz Starog Vlaha, pa joj to ime ostade za vazda”. Dalje se kaže: „Podlovćenski dolac prozvat je Cetinjem po rijeci Cetinji, no pošto je ona čitava presušila, a pošto je Ivan-beg ogradio manastir i dvorac na uvoru (ušću - primjedba autora) rječice Cetinje, pa stanovnici izokola i sinovi vojvode Ivana Borojeva ne šćeše se pošlje zvati „Starovlašanima”, no „Cetinjani”, tako ih nazvahu i docniji naseljenici na Cetinje, pa docnije to ime „Cetinjani” primiše svi naseljenici Podlovćenskog doca”.

Tri Ivanova sina

U poglavlju „Podjela sinova Ivana Borojevića” se kaže: „Naskoro po Ivanovoj smrti razdijele mu se sinovi na troje: Boroje i Vladislav ostanu zajedno na očevo ognjište, a Vušur i Dragoslav odijele se”. Dalje se kaže: „Vušur uzme dio očevine pod brdo Stavor i Tomiće, pa se tu nastani i namnoži. Od njega su Vušurovići. Docnije jedan njegov potomak, imenom Špiro, pobježe iz Tomića zbog ubistva, pa se nastani kod grada Kotora, tu se namnoži - od njega su danas Špiljari”.
Dragoslav je bio najmlađi Ivanov sin. On „uze dio očevine na Ljubotinj, đe se namnoži”. O tome kako su se Dragoslavovi potomci, Dragoslavljevići, prozvali Šabanima, navodi se: „Kad ono 1702. godine išćeraše Crnogorci poturčenjake, Nikola Dragoslavljević ufati obodskog kavaz-bašu Šaban bega, posječe ga, pa skine s njega tursko odijelo i sam ga na se obuče i dođe u to Šaban-begovo odijelo na Ljubotinj, te mu se uzrugaju Ljubotinjani: „Šabane”, „Šabane!” - pa mu to ime i ostane, te se i njegovi potomci prozvaše Šabani. No kao da se od sve braće najmanje namnožio Dragoslav”.

Potomci Ivana Borojeva

Za Boroja i Vladislava se kaže da su do duboke starosti zajedno živjeli, „pa se i oni podijele”. I dalje: „Boroje kao najstariji Ivanov sin ostane na očevo ognjište i uzme Nižebatinu, pa ogradi kuću pri kraju, Vladislav uzme Višebatinu. Od kuće jednoga do drugoga prokosiše i prokrčiše „bracki” put, koji se i danas vidi ispod Donjeg Kaja i tako zove. Oni su bili posvojili lovćensku planinu, pa je u docnije vrijeme pripala ta planina Bajicama i Njegušima”.
O trećem sinu Ivana Borojeva su Borojevići: Ivaniševići i Dapčevići, za koje se navodi: „Boroje imaše dva sina Ivaniša i Dapca. Ivaniš je imao sina Vukca, čiji su bili sinovi Đuro i Radule. Radule je imao samo jednog sina Pera, a nije Radulovih potomaka ni bilo na Cetinju nigda više no po jedna kuća. Po Radulu prozivaju se njegovi potomci Radulovići - Ivaniševići”.
Za Borojeva praunuka, Đura Vukčeva, govorilo se da je bio, za ono vrijeme, bogat čovjek, koji „je imao preko hiljadu brava, koji su mu pasli u Sozini, više Patrovića, pa je - po običaju - odagonio ono što je preko hiljade imao, ali su se bravi opet vraćali krdu”.
Đuro Vukčev imao je dva sina: Stanišu i Šćepana. Stanišini sinovi bili su: Andrija, Vuko i Miloš, a Šćepanovi: Damjan, Jovica i Nikac. O njima se dalje kaže: „Ovi šest bratučeda svade se na Poljicu Bokovskom usred zime oko piće (stočne hrane - primjedba autora) s Borozanima; Borozani s ove svađe dobiju jednu ranu, za koju su do skoro tražili pet cekina, ali im se zatraživanje nije izdalo”.
Potomstvo Ivana Borojevića se razmnožavalo, pa su oni sklapali mnoga prijateljstva sa susjednim plemenima. Tako je šćer Staniše Đurova bila udata u Crmnici, „a Šurovijem potomcima isto je stoka stajala u Sozini, pa otiđu nekoliko Ivaniševića na čast u Crmnicu u prijatelja, te uz put plijene nešto stoke i doćeraju u Sozinu, đe se posvade s Paštrovićima, te sedam od njih posijeku Paštrovići, a oni pošlje dignu četu, osvete one sedam i odviše posijeku Paštrovićima glavu jednog Rađenovića, za koju glavu i do dana današnjega Paštrovići tuže Ivaniševiće. O ovome ima i pjesma”.

Množenje i diobe

Kao što se iz navedenog primjera vidi, potomci vlaškog vojvode Ivana nijesu iznevjerili svoje slavne pretke, pa su bili spremni i u novodošlim krajevima da se svete, brane i odbrane. Zato Ivanišević s ponosom ističe: „Ivaniševo potomstvo istina živo se je - tako reći iz dana u dan - množilo, ali se njegovo potomstvo, zbog krvi i raznijeh slučajeva, u razna doba, raseljavalo s Cetinja, te ih ima i danas: Ivaniševića na Cetinju, u Crnoj Gori; Ivaniševića i Radulovića u Popovom Polju, u Ercegovini; Radulovića u Gacku; Ivaniša u Budvi; Ivančića na Korčuli; Ivaniševića u Beogradu i u Petrovom Selu u Šumadiji”.
Sudeći po analogiji, nameće se logičan zaključak da su se i drugi ogranci vojvode Ivana Borojeva brzo množili. Međutim, za njih nema detaljnijih podataka, kao što je to pisac ovih redova, Jošo Ivanišević, uradio za svoje bratstvo. Zato on dalje kaže: „Prije 200 godina jedan Ivanišev potomak digne zbog krvi s Cetinja, pa se nastani u Župu Nikšićku. Župljanima je bilo krsno ime - kao što je i danas - sv. Luka, a onda se je slavilo i prijatelji stojali po sedam - osam dana, te ovaj Ivanišev potomak - kako je slavio Đurđev dan on sam, a drugi Žuljani sv. Luku, promijeni svoje krsno ime sv. Đorđju, a zamijeni ga krsnim imenom Župljana, sv. Lukom, pošto on nije mogao izdržati toliki trošak samac „kršnjak” u tuđem plemenu, a novajlija. Pošlje pređe iz Župe u Ercegovinu, pa neki od novijeh potomaka mjesto svoga pravog prezimena Ivaniševići, prime nove nadimke, nova prezimena, kao Ljepave, Mačuge, Glavati itd, a neki pak zadržaše svoje pravo prezime - što nek im služi na čast - to su Ivaniševići u Mostaru”.
Jovan Ivanišević o Dapčevićima piše: „Potomci Dapča Borojeva nijesu se - da se zna - nikad dijelili, te ih je bila jaka (brojnost - primjedba autora) i u jedno isto doba o jednome čuklinu (vješaoniku - primjedba autora) u kući Dapčevića, čijoj se kući temelj i danas dobro poznaje u selu Ivaniševićima, pod imenom „Velje Međe” - visilo je sedamnaest mačeva, koje su nosili ljudi toga doma”.

Junaci i građani

Navedeni podatak dovoljno govori o ovom hrabrom bratstvu, za koje Ivanišević dodaje: „Dapčevići su bili ljudi poznati, silni, samovoljni, napasni, opaki, a junaci”. Evo i za to primjera: „Jednom pozove Sv. Petar sve glavare na dogovor na Kućinsku glavicu, a Dapčevići ostanu i ne šćednu doći a šta ih prokune Sv. Petar, te uskoro potom umru, a ostanu samo dvojica, te se i oni podijele.
Kako je bio omrznuo na njih Sv. Petar, to ih pomrze i svi Cetinjani, te oni - videći da im nema stana na Cetinje - dignu u Crmnicu, na Trnovo, ali su ih i tu poprijeko gledali, te i otole dignu: jedan pređe preko Sutormana i naseli se u Mrkojeviće, đe se i poturči; pa i tamo nijesu najbolje prosperirali (prošli - primjedba autora), jer su Turci dvojicu potomaka novog predigaoca, zbog njihove samovolje, odmah pogubili. Drugi pređe na ostrvo Vranjinu, u Skadarsko blato, đe se nastani, te ih ima danas tamo 4-5 kuća, pa su se do skoro prozivali i potpisivali Ivaniševići, i sad kao da su se počeli potpisivat Dapčevići, kao što se potpisuju i oni u Mrkojevićima. Dok su Dapčevići bili na jeku (snazi - primjedba autora) imali su više staja okolo Cetinja, đe su im čeljad i stoka stajala”.
Za bratstvo Vladisavljeviće Ivanišević navodi: „Vladislav uze dio očevine Višebatinu, pa često dolaziše na Batu (zborno mjesto bratstva - primjedba autora), te se oko domaćije poslova razgovaraše s Borojem, od tada i ostade Bata zborno mjesto Donjokrajaca”.
Za Vladislava se govorilo: „Vladislav bješe ozbiljan čovjek, junak i umiljat, veoma mio Mari Ivan-begovoj (ženi Ivana Crnojevića - primjedba autora), te često i dolaziše Mara šetnjom u Višebatinu, pa joj bjehu pročistili i lad načinjeli na jednoj glavici, đe počivaše, kad ćaše doć, pa se ta glavica i dan-danji zove „Marina Glavica”.
Od Vladislava su tri bratstva: Ivanovići, Marinovići i Boškovići. O Ivanovićima Jošo Ivanišević piše: „Ivanovići su se skoro tijem prezimenom prozvali: po Ivanu, đedu onoga glasovitoga i poznatoga junaka, koji se u Cetinjskom manastiru, s 30 Donjokrajaca, zatvara po naredbi S. Petra, kad ovaj bješe pošao u Brda, po đedu Markiše Ilina. Poznata je u Crnoj Gori ta junačka kuća od postanka njena; suvišno bi bilo nabrajati vam junake, ljute guje i pripoznate ljude te kuće, pa i one, koji su danas već pokojni; istina ne budi pritvorna; i danas ta kuća ne zaostaje u tome, no ih ima i danas ne samu u Crnoj Gori, no i van nje višijeh činovnika i građana, koji žive kao plemići”.
Iz navedenih riječi Joša Ivaniševića, o porodici Ivanovića, nameće se logičan zaključak da su potomci starih cetinjskih Vlaha ljubomorno čuvali svijetlu tradiciju svojih slavnih predaka, koju su donijeli iz starog zavičaja, Zlatibora. Zato su Ivanovići i do danas ostali ugledno bratstvo u cetinjskom plemenu.
Ivanišević dalje kaže da nije mogao doći do detaljnijih podataka kada su u pitanju Marinovići, pa navodi: „Marinovići se prozivaju po Marinu, sinu Vladisavljevu, koji je ostavio nakon sebe više sinova, ali, koji se za mnogo - kao ni stari Dapčevići - nijesu dijelili, te je u njihovoj kući u jedno doba o jednom čuklju visilo osamnaest mečeva. To su bili ljudi vješti, mudri i pametni, umjeli su se u svakoj prilici snaći; a još u staro vrijeme putovali su mnogo izvan svoje otadzbine Crne Gore. U vrijeme Mlečića bilo je Marinovića uvaženijeh ljudi i zapovjednika pojedinih mjesta, oblasti; iz toga vremena imamo već i nekih pisama pisatijeh od istijeh Marinovića - najviše iz Kotora”.

Vlaški gospodin

Jovan Erdeljanović, koji je puno pisao o vlaškim plemenima, kaže da Marinovića ima i u Trstu, „za koje kažu da su bogataši”. Međutim, „danas je malo toga bratstva”, zaključuje Jovan Erdeljanović.
Najmalobrojnije bratstvo, od roda vojvode Ivana Borojeva, su Boškovići, za koje Ivanišević kaže: „To je bratstvo od trećeg Vladisavljevića, sina Boška. Vazda je bilo malo toga bratstva, pa i danas. Nema od njih no jedna kuća, vrijedna ovdje spomenuti radi reda. Sele donjokrajsko, u kome danas žive Vladisavljevići, zove se Vlaisavići”.

Legat Boroja

U poglavlju „Doseljenje Ivana Crnojevića” se kaže: „Pošto se podijele Boroje i Vladislav, dobježa Ivan Crnojević iz Žabljaka u Obod, a potom poče graditi gradić Soko u Đinovićima. To dočuju Boroje i Vladislav, te otidu - po očevu amanetu - da ukažu svoju pokornost zetskom gospodaru i da mu pokažu mjesto njihova naselja: nađu Ivana kod Obodske, docnije nazvate Crnojevića rijeke, pa mu se prikažu: ko su, odakle su, čiji su i đe su se naselili. Ivan ih lijepo primi, pa reče, da će otići i on s njima, da vidi, đe su im kuće, kakvo je to mjesto. Oni to jedva dočekaju i sjutra-dan iziđu zajedno s Ivanom na Podlovćenski dolac.
Vidi Ivan đe su im kuće, pregleda dolac, mnogo mu se dopadne ovo mjesto, pa reče, da će se i on doseliti na dolac i odmah poruči da se prekine građenje Sokola, a da majstori dođu u Podlovćenski dolac. Njegova zapovijed bi izvršena, a majstori dođu na dolac.
Ivan namisli graditi manastir i počne ga, ali, iako je bio zetski gospodar, prvi naseljenici i vlasnici doca bili su Boroje i Vladislav, s toga im naredi, da obilježe, što će od Doca priložiti manastiru, te i oni obilježe; pa - pošto je premještena mitropolitova stolica iz Vranjine na Cetinje - u dva put su popridavali i proširili crkovinu. Te granice crkovine, koje su određivali Boroje i Vladislav, zabilježene su u Ivan-begovim hrisovuljama, u kojima je imenovato više mjesta, od kojijeh imena su nam danas neka poznata, a neka nepoznata”.
Iz navedenog citata se jasno vidi da su Vlasi naselili Podlovćenski dolac, prije Ivana Crnojevića, nekih 30 do 40 godina. Takođe je nesporno da su Boroje i Vladislav bili prvi darodavci imanja Cetinjskom manastiru. Oni su bili vrlo plemeniti, pa su Ivana Crnojevića praktično doveli i naselili na svojim posjedima u Podlovćenskom docu.
Na osnovu priloženih djelova imanja Cetinjskom manastiru, da se zaključiti da su Boroje i Vladislav bili pobožni ljudi. Oni su manastiru poklonili: Vitinu ulicu, mramore preko polja, Vignjište, vodu Andrijinu, dio brda, Krš zagulinski pri potoku, potok mimo Vlaške crkve, ponor pod brdo, potok do ograde, Klešti, Zagrblje, Kremene njive, Borišinu kamenicu, Vrtijeljku, Bjeloše, Lišajemi kamen, Stare lazine, vrh Prisoja, vrh krša Kamivalom, Zlu skalu, Crnu ploču, kraj Obodine, Procijep, Rasohati kamen u Šupljoj strani, Vukotino jagnjilo, Debveli krš, Velji brijeg, Goli brijeg, Ševrlju, put na Ploči, Rudu glavicu, Mali krš, Marin studenac, Đinovo brdo”.
Na osnovu nabrojenih mjesta, koja su Boroje i Vladislav poklonili Cetinjskom manastiru, nameće se logičan zaključak da su njih dva brata, za ono vrijeme, bili veliki posjednici zemlje, vode i bogatih šumskih kompleksa.
Pošto je Ivan Crnojević od strane vlaških prvaka, koji su do tada bili apsolutni gospodari Podlovćenskog doca, dobio dobar dio imanja, počeo je graditi manastir „blizu uvora (ušća - primjedba autora) južnog kraka rečice Cetinje, koja prije toga bješe voljom božjom presušila, a po kojoj se do tada dolac i prozva Cetinjem. Manastir posveti, kao što je i Vlaška crkva bila posvećena rođenju sv. Bogorodice, a u nj smjesti stolicu i zetskom mitropolitu Visarionu, te Vlaška crkva ostane kao plemenska, a njena crkovina pripadne manastiru, osim malenog ispred i okolo crkve prostora. Ovaj manastir bio je kao saborna crkva „Cetinjanima” (Donjokrajcima) pa se u nj skupljali o svim većim praznicima - kad su šćeli da „krste nose” i drugim crkvenim svjetkovinama; pošto je stari Ivan - begov manastir razoren, imali su Donjokrajci to pravo skupljati se u novi, današnji, koji je ograđen u čast pobjede nad Turcima, na Trnjine”.
Donjokrajska Vlaška crkva je i do danas očuvana, kao uspomena na vlaška plemena, koja se prvo naseliše u cetinjskom Donjem Kraju, čiji je potomak i Jovan - Jošo Ivanišević, autor ovog priloga.
O tome koliko su cijenjeni vojvoda Ivan Borojević i njegovi potomci, govori i sljedeći navod: „Boroje i Vladislav bili su ljudi krupni, ponosni, zgodni, bogati i junačni, a od starine kućići, stoga ih Ivan-beg uzme uza se, te su mu bili oružnici, pratioci i savjetnici - Boroje je nosio koplje i mač, a Vladislav mač i topuz. Do duboke starosti bili su uz Ivana, pa ubrzo jedan za drugijem umru, a ukopani su pred Vlašku crkvu u roditeljske rake; pa se i danas na jednom nadgrobnom spomeniku može vidjet čovječja slika na konju, s kopljem u ruci, ali je to vremenom tako izlizano, da se velikom pažnjom oka može nazreti”.
O ugledu cetinjskih Vlaha kroz istoriju, Ivanišević zaključuje: „I njihovi potomci imali su kod svojih gospodara - budući vazda vjerni i uzdani - višeg pristupa no drugi, a i Gospodari su imali u njih povjerenja više no u drugijeh”.

Put ka jugu

Vlasi su se, kao i ostala nomadska plemena, pomjerali u potrazi za boljim životom. Pošto je u srednjem vijeku jedno od glavnih zanimanja bilo stočarstvo, to su se i vlaška plemena, sa svojim stadima, pomjerala prema jugu u potrazi za bogatim pašnjacima. Tako Vlasi, početkom 15. vijeka stigoše i do današnjeg Cetinja, gdje se nastanše.
Bogati pašnjaci na obodu lovćenskih katuna i blaga klima su im omogućavali da se, na području Cetinjskog polja i njegove okoline, nastane i osnuju prvo naselje. Jer, po mišljenju mnogih naučnika, koji su se bavili proučavanjem vlaškog stanovništva na ovim prostorima, oni su bii prvi žitelji Cetinja i njegove okoline.
Bogati katunski pašnjaci su im omogućavali uvećanje stočnog fonda, pa su suvo meso, poznatije kao kastradina, i još poznatiji sir, kao „kazus Dokleatus”, izvozili u primorske krajeve, a u prvom redu na kotorski pazar, da bi za dobijeni novac kupovali robu i neophodne prehrambene artikle. Tako se, vremenom, izdvaja jedan sloj bogatijih Vlaha, koji stupaju u direktne veze sa plemstvom Mletačke republike.
Jedan od najistaknutijih Vlaha s kraja 15. vijeka bio je Radule Vlah. Bio je to neustrašivi junak i ugledni predvodnik jednog hrabrog nomadskog plemena, kakvi su bili cetinjski Vlasi, koji su se, prije dolaska Ivana Crnojevića u Cetinjsko polje, nastanili u ovo podlovćensko područje.
Ivan Crnojević je, po dolasku na Cetinje, uvažavao Radula Vlaha, o čemu piše dr Božidar Šekularac, u svojoj studiji: „Dukljansko-crnogorski istorijski obzori”, objavljenoj 2.000 godine.
Dr Božidar Šekularac, na 38. strani pomenute studije, kaže: „Ivan Crnojević se dva puta ženio: prva žena mu me bila Gojislava, kći Đorđa Arijanita Komnina, a druga Mara, kći Stefana Vukčića, od 1469. godine. S Marom rodi tri sina i jednu kćerku zvanu Jekatarinu, koja je bila udata za Radula Vlaha, vlaškog gospodina (vojvodu)”.
Kad zamo kome su se takve titule dodjeljivale, onda je sasvim jasno da je Radule Vlah u to doba uživao veliki ugled od strane Ivana Crnojevića i njegova dvora.
U „Cetinjskom ljetopisu”, nastalom u 16. vijeku, kaže se da je Ivan Crnojević kćerku Jekatarinu dao „za ženu Radulu begu valahinskomu”.
Budući da je „Cetinjski ljetopis” pisan početkom 16. vijeka, sasvim je normalno što njegov autor Radula Vlaha tituliše kao bega, jer su u to vrijeme Turci bili apsolutni gospodari najvećeg dijela nekadašnje Zetske, a kasnije i Crnogorske države.

Prijatelji pa rivali

Što dr Šekularac Radulu Vlahu, u navedenoj knjizi, daje titulu „gospodina”, odnosno „vojvode”, sasvim je razumljivo, jer su se tim imenom titulisali poglavari i najuglednije ličnosti u onovremenom Cetinju. Primjera radi, navodimo da su Ivan i sin mu Đurađ Crnojević titulisani sa „gospodin” i „vojvoda”.
U svakom slučaju, Radule Vlah bio je ugledna ličnost, a uz to, kako je zabilježeno u narodnom predanju, „i vrlo snažan i odvažan čovjek”.
Dolaskom Ivana Crnojevića na Cetinje, to periodično plavljeno polje postaje isuviše tijesno za dva gospodara, pa je, i pored orođavanja između Ivana Crnojevića i Radula Vlaha, između njih povremeno dolazilo do razmirica, koje su se, kasnije, pretvorile u otvoreni sukob.
Ivan Crnojević je u ličnosti Radula Vlaha dobio opasnog rivala, od kojega se plašio da ga u pogodnoj prilici i fizički ne likvidira. Zato je počeo kovati planove kako da dođe glave svome zetu, a uskoro zatim, svom ljutom protivniku.
Na drugom mjestu pomenute knjige, dr Šekularac potencira kako je Ivan, po povratku u domovinu, na Cetinju sagradio manastir, koji je „sada mitropolija zetska, skenderijska i primorska”. Zatim nastavlja: „Imade za suprugu ćerku Hercega Stefana, gospođu Mariju. S njim rodi tri sina i jednu kći zvanu Jekaterina, koja bi data za ženu Radul Vlahu begu vlahinskom gospodinu”.

Sukob Ivana Crnojevića i Radula Vlaha

Iz navedenog citata se nameće logičan zaključak da je Radule Vlah u to vrijeme bio istaknuta ličnost, pa je Ivanu Crnojeviću bilo mnogo stalo da ga, kao starosjedioca i uglednu ličnost, krvnim vezama pridobije za sebe. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, sve više su se sukobljavali interesi između Ivana Crnojevića i Radula Vlaha, koji su, na kraju, završili Radulovom likvidacijom. Zna se da to nije bio ni prvi, ni posljednji slučaj da se najbliži srodnici, na takav i sličan način obračunavaju, kada im se sukobe interesi.
Za vlaška plemena se može reći da su ona imala organizovanu plemensku vlast, oličenu u ličnosti kneza, ili vojvode, gospodina Radula Vlaha i njegovih najbližih saradnika i tjelesne garde, koju neki istoričari nazivaju „tevabijom”. To znači da su se vlaška plemena na ovim prostorima već bila organizovala u Cetinjskom polju. To je najbolje osjetio Ivan Crnojević, koji je, po dolasku na Cetinje, 1482. godine, osjetio direktnu opasnost od Radula Vlaha, kojega je, ženidbenim vezama, želio pridobiti i privoljeti na dobrosusjedske odnose i međusobnu saradnju.
Kad se zna da je Ivan Crnojević u ono vrijeme visoko cijenjen od strane Mletačke republike, koja mu je dodijelila laskavu titulu „gospodina”, kao svom pouzdanom savezniku u borbi protiv Turaka, onda je, sudeći po analogiji, tu istu titulu od Mlečana dobio i Radule Vlah, kako se navodi u nekim studijama novjeg datuma.
Pouzdano se zna da je Radule Vlah često zimovao u Boki Kotorskoj, a nije isključeno da je u Kotoru imao i svoj zamak, jer je, vjerovatno, i u Mletačkoj republici imao određena priznanja, slična onima koja su dodjeljivana Ivanu Crnojeviću.
Kad je Radul Vlah počeo direktno ugrožavati imovinu, pa čak i život Ivana Crnojevića, ovaj smisli plan, kako će se, preko svojih ljudi, osloboditi ovog opasnog protivnika. O pogibiji Radula Vlaha ima više verzija, od kojih ćemo navesti najkarakterističnije.

Ubistvo i nagrada

Poznati crnogorski etnograf Andrija Jovićević prvi je pisao o istrebljenju Vlaha iz Cetinja, nakon pogibije njihovog starješine Radula Vlaha. To predanje glasi: „Starešina Vlaha, zvao se Radule Vlah; on je bio silan junak; ljetovao je na Cetinju, a zimovao je u Primorju. Kad je Ivan Crnojević htio da se seli na Cetinje, trebalo mu je prognati Vlahe i samog Radula Vlaha; zato se stane domišljati, kao će Radula ubiti. Nađe se jedan Zećanin iz Grla koji uzme sobom 30 Crnogoraca od raznih plemena, zapadne pod Bjeloškim Sokolom (izvorskom vodom - primjedba autora) i tu ga, kad je išao sa svojom tevabijom (pratnjom - primjedba autora), o Đurđevu dne iz Primorja na Cetinje, ubije sa svojom pratnjom. Ostavši Vlasi bez starešine povukoše se iz ovog mjesta”.
Kad je u pitanju „Zećanin” iz Grla, tu je Jovićević načinio grešku, jer su Bjeloši, bježeći ispred Turaka, iz zetskog sela Grlo, došli u podlovćensko selo Bjeloše i tu se nastanili, a taj „Zećanin” iz Grla, bio je Vuko Jovanov Bjeloš, o kome će kasnije biti više riječi.
Jovićević dalje kaže kako je Ivan Crnojević, u znak zahvalnosti za likvidaciju Radula Vlaha, nagradio učesnike, koje je naselio u okolini Cetinja, dajući im imanja. Ceklinjanima je dao Zabrđe i Obzovicu, Crmničanima ogromni šumski kompleks Njegalicu, Dobrljanima Krstačko polje, Đinovićima Đinovo brdo iznad Cetinja, Lješnjanima Ubao u dnu Zabrđa i nešto planine.
Ivan Crnojević je posebno nagradio Vuka Jovanova Bjeloša, kao glavnog aktera ove uspješno izvedene akcije, pa mu je dao „vodopoj” (bunar - primjedba autora) u cetinjskom Donjem polju i dobar dio Cetinjskoga polja, čak i dio manastirskog imanja, dio imanja u Primorju, koje je Vuko Jovanov koristio u zimskom periodu za ispašu stoke i dio ribolova na Skadarskom jezeru, sa bogatim lovištem ribe na mjestu Volač. Ivan-beg je Vuku Jovanovu dodijelio i titulu kneza, na osnovu čega se može zaključiti da je Ivan Crnojević u Vuku Jovanovu, rodonačelniku bjeloškog bratstva Jovanovića, imao jednog od najpouzdanijih i najodanijih ljudi za vrijeme učvršćivanja svoje vlasti na Cetinju.
Andrija Jovićević se ponovo vraća na pitanje starih Vlaha, pa kaže da su se oni na ovim prostorima u potpunosti aklimatizovali. Ljeti su napasali stoku po lovćenskim pašnjacima, a za vrijeme zime, kad napada veliki snijeg, oni su stoku zagonili u župu oko Rijeke Crnojevića, gdje je rijetko padao snijeg, a i ako bi pao, malo bi se zadržao.
U nedostatku pouzdanih istorijskih izvora, i do današnjih dana su očuvane legende o likvidaciji Radula Vlaha, koje se među sobom po mnogo čemu razlikuju.
Pored verzije Andrije Jovićevića, koju smo već naveli, navodimo i verziju Jovana Erdeljanovića, kao i tjelohranitelja kralja Nikoke, Ilije F. Jovanovića, Bjeloša, potomka Vuka Jovanova.
Dr Jovan Erdeljanović, u knjizi „Stara Crna Gora” o pogibiji Radula Vlaha piše, pa kaže da su Bjeloševići u Bjelošima, na domak Cetinja, jedno od najstarijih bratstava u Crnoj Gori. Zatim natavlja: „I Rovinski saopštava, da su po narodnm mišljenju Bjeloši najstariji stanovnici u visokome dijelu cetinjske ravnice” i ne može da pokaže neposrednu vezu sa precima iz doba Ivana Crnojevića.
Erdeljanović posebno ističe: „Jedno od tih opštih predanja: o Vuku Bjeloševiću, koji je, po želji Ivana Crnojevića, ubio nekakva silnika Vuka Zoćevića sa Cetinja. Po drugom, takvom predanju, koje su mi kazali u Bjelošima, Vuk (ili Vuko) Jovanov Bjeloš ubio je, po želji Ivana Crnojevića, silnoga Radula Vlaha iz Boke, koji je izlazio sa svojima na Cetinje, te je Ivan htio da ga se oslobodi. U nagradu za to djelo Ivan je dao Vuku vodopoj u cetinjskom Donjem polju i ogromno imanje, radi kojega se davijaju (svađaju - primjedba autora) sa manastirom, jer manastir smatra da je to crkvena imovina, a oni tvrde da je to bila stari margina, kojom su obilježavali njihovu zemlju, i zimnicu u Primorju i dio od ribolova na Volač na Blatu”.

Od Cetinja ka primorju

Erdeljanović ide dalje u svom istraživanju i korišćenju narodnog predanja, pa kaže: „Glavno je u svim tim kazivanjima, da su Vlasi izlazili iz Primorja na Cetinje, odnosno najprije na Bjeloše i oko njih o Đurđevu-dne i da je u vrijeme Ivana Crnojevića njihov starešina bio Radule Vlah, koga je Ivan želio da se oslobodi. Uzrok je tome, po jednom kazivanju, što je Radula Vlah na krpljama (specijalnoj napravi za uspješno hodanje po snijegu - primjedba autora), dohodio preko snijega na Cetinje i krao Cetinjski manastir, a po drugom kazivanju, što je Ivan Crnojević htio da se seli na Cetinje, te mu je trebalo prognati Vlahe i samog Radula Vlaha. I zato Ivan zadobije Vuka Bjeloševića, odnosno Vuka Jovanova, ili ranije pominjanog „Zećanina iz Grla”, te sa družinom dočeka Radula Vlaha kod Velje Bukve (ogromnog bukovog stabla - primjedba autora), na sjevernoj strani Bjeloša, odnosno pod Bjeloškim Sokolom (izvorskom vodom - primjedba autora), i ubije ga sa svom njegovom družinom. I od tada Vlasi nijesu više izlazili na Cetinje”.
O Radulu Vlahu Erdeljanoviću kaže: „Da je zaista Radule Vlah sa svojima kantunovao po Bjelošima, svjedoče i topografski nazivi po njegovu imenu: kod Velje Bukve ima Radulova Glavica, Radulov brijeg, Radulovi dolovi, Radulova jama, u koju ga je, vele, Vuk Bjelošević „bačio”. Osim toga ima na raznim mjestima po bjeloškom zemljištu topografskih imena, koja nijesu srpskog porijekla i ponajprije se mogu smatrati uspomenama na te negdašnje vlaške stočare”.

Jedna neubjedljiva verzija

I Ilija F. Jovanović - Bjeloš, daleki potomak Vuka Jovanova i tjelohranitelj kralja Nikole Prvog Petrovića Njegoša, u svojoj knjizi: „Na dvoru kralja Nikole - uspomene iz mog života”, objavljenoj 1998. godine, pišući o porijeklu bratstva Jovanovića, uzgred pominje i Radula „Lava”, kako ga on oslovljava, umjesto Radula Vlaha. Kad ovu primjedbu dajemo treba reći da je Ilija F. Jovanović, iako čestit čovjek, bio polupismen, pa nije nikakvo čudo što u njegovom pisanju ima puno kardinalnih grešaka. Mnogo je važnije što su za nas interesantna i neka njegova viđenja čitavog ovog događaja, koja se odnose na Radula Vlaha.
Jovanović kaže: „Za vrijeme stanovanja Ivanbegova na Cetinje, pojavi se neki čovjek koga su zvali Radule Lav. Ovaj čovjek prelazio je često puta od Rijeke Crnojevića ka Lovćenu ljeti. Ivan Begu ovo nije bilo prijatno i objavi među svojim služiteljima: Ko ubije Radula Lava, daću mu što god zaželi. Istakne se Vuko i kaže: „Gospodaru, ja ću ga pogubiti. Uvijek prolazi pokraj moje kuće. Iza ovoga nekoliko dana nailazi Radule Lav. Bilo je lijepo vrijeme. Vuko odma(h) pripaše mač i drugo oružje, pojaše konja i uz borovik pristigne Radula Lava. Nazove mu Boga i produži s njim put. Radul Lav je išao preko Lovćena planine na Primorje, a Vuko mu je rekao da ide za Lovćen, te tako dođu do u Velju Bukvu više Bjeloša. Ova bukva je bila debeli lad, a kako su ljetne vrućine, oba sjednu pod bukvu da se ohlade. Vuku se ukazala dobra prilika da Radula Lava ubije i tako skreše svojim džeferdarom i ubije Radula Lava. Mačem posiječe mu glavu i stavi je u konjsku zobnicu, a njegov lješ baci u jednu provaliju, malo dalje od Velje Bukve i ta provalija nazove se Radulova jama. Vuko uzme Radulova konja, oružje i glavu, pojaše konja i siđe na Cetinje. Uđe kod Ivana bega i baci pred njega glavu Radula Lava”.
Poslije ove neubjedljive priče, Jovanović dalje pripovijeda o nagradi, koju je, za ovu izuzetno značajnu uslugu Vuko dobio od Ivana Crnojevića, pa kaže: „Gospodar mi reče: Aferim ti, moja vjerna slugo. Biraj što god hoćeš da ti dadnem. Vuko odgovara: „Gospodare, želim da mi dadneš zemljište u Donje Polje, đe mogu iskopati bistijernu i put kojim može proći hiljadu ovaca od granice Bjeloša niz Borovik, Borovičke njive i poljem do bistijerne”.
Ilija Jovanović i ovo kaže: „Gospodar dao je Vuku to njegovo potraživanje, sa riječima: „Ja sam mislio da ćeš mi tražiti nešto mnogo više, jer za takvu hrabrost i uslugu svome Gospodaru daju se velike nagrade”.
Ovo predanje koje je Jovanović zapisao, vrlo je površno, konfuzno i nevješto sročeno. Međutim, i iz takvog kazivanja može se zaključiti da je Radule Vlah bio izuzetna ličnost svojega vremena.
Jovanović je neubjedljiv kad kaže da je Radula Vlaha Vuko Jovanović sam ubio, jer Radule Vlah nikada, tako opasnim putem, nije sam putovao. Prema tome najbliža je istini ona priča gdje se kaže da su Radula Vlaha i njegovu „tevabiju”, napali i likvidirali Vuko Jovanov, sa svojih 30 biranih Crnogoraca, i to u tvrdom klancu, ispod Sokola bjeloškog.
Treba reći i to da Ivan Crnojević nije uspio da preko svojih ljudi, na prevaru, likvidira opasnog protivnika, Radula Vlaha, pitanje je kako bi se dalje odvijali njihovi međusobni odnosi. Ovako, obezglavljeni Vlasi dolaze do zaključka da ni njihovi životi nijesu bezbjedni, pa su nečujno napustili Cetinje i lovćenske katune, a zatim se uputili u pravcu Primorja, tražeći novo, bezbjednije boravište.

Fortisov komentar

U zaleđu dalmatinskih gradova Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, Makarske, Metkovića, duž rječnih tokova i pitomih dolina rijeka Krke, Cetine i Neretve, kao i na ostrvima Visu, Hvaru, Braču i Pagu živjelo je stanovništvo pod nazivom Morovlasi ili Morlaci.
Porijeklo ovog stanovništva nije potpuno naučno osvijetljeno, ali se pretpostavlja da su na istočnu obalu Jadrana dospjeli sa obala Crnog mora.
Znameniti italijanski prirodnjak i putopisac Alberto Fortis (Padova, 1741 - Bolonja, 1803), u periodu od 1765. do 1783. godine, 12 puta je obilazio Dalmaciju i u svojim istraživanjima ostavio dragocjene zapise i poznato djelo „Put po Dalmaciji”, Venecija, 1774. godine.
Fortis ističe da u dokumentima starijim od 13. stoljeća nema pisanih tragova o Morovlasima ili Morlacima u Dalmaciji, pa navodi: „Seobe različitih plemena i naroda koji su preplavili rimske provincije, a posebno Ilirik u doba propadanja carstva, morale su čudnovato zamrsiti genealogije naroda koji su tu stanovali došavši možda na isti način u ranijim stoljećima”.
Doseljavanje Morlaka na obale Jadrana može se povezati i sa najezdom i provalom Turaka u ove krajeve, koji su početkom 15. vijeka potjerali ugarskog kralja Belu četvrtog, koji se tom prilikom sklonio na dalmatinska ostrva.
Interesantno je mišljenje geografa Maginija, po kojem Morlaci potiču iz Egipta i da im narječje mnogo više nalikuje raškome i bugarskome nego albanskom.
Fortis navodi: „U Vlaškoj govore jezikom koji veoma mnogo vuče na latinski, pa kada ih pitaju zašto, odgovaraju da su porijeklom Rimljani. Te Vlahe potekle iz latinskih kolonija poslije su pokorili Sloveni. Ne može se poreći da mnogih riječi latinskog porijekla ima u narečjima ilirskih stanovnika u unutrašnjosti. Ali iz njih, ali i mnogih drugih od kojh bi se lako mogao načiniti dugi popis, vjerujem da se ne može sa valjanim razlogom zaključiti kako Morlaci našega doba vuku direktnu lozu od Rimljana naseljenih u Dalmaciji. Veoma sam uvjeren da ispitivanje jezika može da vodi do otkrića porijekla naroda koji ih govore, ali takođe sam uvjeren da se pri tom zahtijeva veoma oštar kriterijum za razlikovanje usvojenih riječi od prvobitnih, kako bi se izbjegle goleme greške. Trebalo bi mnogo dugog i napornog proučavanja da se rasvijetle takve starine, a možda bi pri tom svaki trud bio uzaludan”.
Istraživač Fortis zapaža da stanovnici primorskih gradova, pravi potomci rimskih kolonija prema Morlacima gaje prezir, što ga ovi zauzvrat iskazuju prema njima. On uočava i konstatuje velike razlike u narječjima, nošnjama, ćudima i navikama i vezuje ih za različita vremena i prilike koje mijenjaju čak i narodne osobine.
Neosporna su mnogostruka mišljenja stanovništva provalama, najezdama i ratovima.

Na obroncima Rumije

Morlaci naseljeni u Kotarima su plavi, modrih očiju, široka lica, spljoštena nosa, blagog su ponašanja, puni poštovanja i prilagodljivi. Morlaci iz Zagorja i Vrgorca imaju kestenastu kosu, duguljasto lice, maslinastu boju, lijep stas, ponosni su, preduzetni, oštri i i smioni. Turci su kod Morlaka veoma omraženi, jer su njihovi preci u te predjele doseljeni pod pritiskom najezde Turaka.
„Morlak je gostoljubiv i darežljiv po rođenju, otvara svoju ubogu kolibicu, strancu, sav se pretrgne da ga dobro posluži, ne tražeći i često uporno odbijajući svaku zahvalnost”, kaže Fortis.
Istraživač Fortis bio je srdačno dočekan i ugošćen od vojvode Prvana u Kokoriću, koji mu je obezbijedio ruho i naredio sinu i svojim momcima da ga otprate do Neretvljanskog polja.
Gostoljublje kod Marlaka vrlina je kako imućnih, tako i siromaha, o čemu Fortis posebno ističe: „Kad Morlak na putu padne na konak svome domaćinu ili rođaku, najstarija djevojka u porodici, dočeka ga i poljubi kad sjaše s konja, na ulazu u kuću. Putnik druge narodnosti ne uživa lako te ženske ljubaznosti, naprotiv, kriju se ako su mlade i drže se povučeno”.
Nijedan se Morlak ne ponižava toliko da traži milostinju od namjernika. Morlaci ne drže mnogo do domaćih dobara: „U toj su pojedinosti slični Hotentotima, jer za nedjelju raspu ono što bi im moralo biti dovoljno za nekoliko mjeseci, samo ako se pruži prilika za veselje. U vrijeme svadbe, za svetački dan zaštitnika porodice, o dolasku rođaka ili prijatelja, i bilo kom povodu za radost, neumjereno se pije i jede sve što ima u kući. Poslije je Morlak štedljiv i više no što treba”.
Fortis ističe da su Morlaci veoma tačni, pa kaže: „Dogodi li se da ne mogne da u određeno i ugovoreno vrijeme vrati pozajmicu, on dođe s kakvim darom svome povjeriocu da zamoli za duži rok. Često se dogodi da od roka do roka i od dara do dara plati dvostruko više nego što je trebalo”.

Pravda i osveta

Kod Morlaka je prijateljstvo veoma postojano. Evo i za to primjera: „Oni su od prijateljstva stvorili gotovo vjerski zakon i ta se sveta spona sklapa pred oltarima. Slovenski obred ima poseban blagoslov da bi se svečano vezala dva prijatelja, ili dvije prijateljice. Tako svečano sjedinjeni prijatelji zovu se pobratimi, a žene posestrime.
Dužnosti su obredom povezanih prijatelja da jedan drugome pomaže u kakvoj nevolji i pogibelji, da osvećuju nepravde nanesene drugu itd. Prijateljstvo može da seže dotle da se stavi na kocku i izgubi život za pobratima i nijesu rijetki primjeri takvih žrtava. Kada bi se dogodilo da među pobratimima izbije nesloga, čitav bi obližnji kraj o tome govorio kao o sablažnjivoj sramoti”.
Prijateljstva su kod Morlaka veoma česta, jaka i sveta. Njihova neprijateljstva se veoma teško zaboravljaju. Ona se prenose sa oca na sina, a majke ne propuštaju podsjetiti nejake dječake na obavezu da ih čeka čin osvete roditelja, ako je na nesreću ubijen i često im pokazuju okrvavljenu košulju, ili oružje pokojnika.
Morlak po prirodi naginje činiti dobro svome bližnjemu; on je silno zahvalan i za najneznatnija dobročinstva, ali jao onome ko mu nanese zlo ili ga uvrijedi. Osveta i pravda među tim ljudima odgovaraju istom pojmu. Stara porodična neprijateljstva i lične osvete mogu izazvati krvoproliće poslije mnogo i mnogo godina.
Ubica nekog Morlaka, koji ima jaku rodbinu, obično se mora potucati od sela do sela, krijući se po više godina. Ako je bio dovoljno vješt i spretan i umakao potrazi svojih gonitelja, a uz to i zgrnuo nešto novca, poslije izvjesnog vremena nastoji da dobije oproštaj i pomilovanje, kao i pomirenje, a za pregovaranje o uslovima moli i dobija zajamčen prolaz, koji se vjerno poštuje na riječ.
On nalazi posrednike, koji određenog dana sastavljaju dva neprijateljska roda. Poslije uvoda u pregovore, krivac se pripušta na mjesto sastanka, i on se vuče četvoronoške po zemlji, dok mu o vratu visi puška, samokres, pištolj koji se pali pomoću kremena, ili nož kojim je izvršeno ubistvo. Dok on stoji u tako pokornom položaju, jedan ili više rođaka nabrajaju o pokojniku, koji često podižu duhove na osvetu i četvoronožno presamićenog krivca izvrgavaju teškoj opasnosti.
U ponekim mjestima, muškarci oštećene strane meću pod grlo krivca vatreno, ili hladno oružje i poslije dugog opiranja pristaju da prime krvarinu u novcu.
Takva izmirenja mogu mnogo da koštaju među Albancima, a među Morlacima ponekad se uglave bez velikog troška, a svugdje se zaključuju uz obilje jela i piđa na račun krivca.
Na osnovu, doduše, oskudnih zapisa, toponima, patronima, dokumenata, predmeta, legendi, sjećanja i sačuvanih eksponata, doznajemo i o prisustvu vlaških plemena na širem području Boke Kotorske i Crnogorskog primorja. Blaga primorska klima i čuveni pašnjaci na obroncima Rumije, bili su izuzetno povoljni za stočare i njihova stada i sa drugih područja, o čemu posebno saopštava, u svom radu, mr Cvetko Pavlović.
On kaže da su sačuvana predanja „o prisustvu Rumuna, ili, kako se u narodu kaže, Vlaha u Crnoj Gori i na Crnogorskom primorju”, pa nastavlja: „Blaga primorska klima i čuveni rumijski pašnjaci vjekovima su predstavljali idealno mjesto za stočare i njihova brojna stada”. Pavlović posebno potencira da se jugoistočno od Bara, „na obroncima planine Rumije, nalazi selo Međureč, bogato planinskim izvorima i pašnjacima”.
Proučavanjem vlaških stočara na širem području Bara, bavio se i poznati etnolog Andrija Jovićević, koji je zapisao da su selo Međureč naseljavala bratstva: Skorjan, Ivačkovići, Slakovići, Kukalj i Količići, pa zaključuje: „Ivačkovići ili Robeli su iz Rumunije”.
Po Jovićeviću je najvjerovatnija pretpostavka da su ova stočarska vlaška plemena došla iz Banata, iz Deliblata, „jer je poznato da su u ovom mjestu postojale i živjele porodice sa prezimenom Ivačković”.
Na osnovu izloženog da se zaključiti da su se Vlasi u srednjem vijeku bavili stočarstvom, kao osnovnim izvorom egzistencije, pa je sasvim normalno što su prirodni uslovi ovih prostora pogodovali njihovom naseljavanju.

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Između pravoslavlja i islama

Koliki su prostor zauzimala i gdje su se sve naseljavala vlaška plemena u srednjem vijeku, teško je sveobuhvatno utvrditi. Međutim, zna se da ih je bilo svuda tamo gdje su im prirodni uslovi omogućavali da se nasele. Ilustracije radi navodimo podatak da se na sjeveru Crne Gore, u opštini Pljevlja, nalazi jedno naselje, čiji se žitelji prezivaju imenom Vlah.
Mnoga vlaška plemena su kasnije prelazila u pravoslavnu vjeru, kao što je bio slučaj sa onim plemenima koja su se nalazila na širem području podlovćenske Crne Gore. Dolaskom Turaka i učvršćivanjem njihove vlasti u ravničarskim predjelima Crne Gore i Primorja, vlaška plemena su prelazila u islam.
Za primjer navodimo selo Međureč, koje etnografski pripada Mrkojevićima, a koje je, prije dolaska Turaka i osvajanja Bara, pripadalo Mletačkoj republici. Ona vlaška plemena koja su gravitirala prema Boki Kotorskoj i Crnogorskom primorju, primala su katoličku vjeru. Isto tako i sva ona vlaška plemena koja su naseljavala Cetinje i njegovu širu okolinu, vremenom su slovenizirana.

Što kazuju toponimi

Pleme Kuči su jedno od najstarijih i najslavnijih crnogorskih plemena, koje se prostire istočno od Podgorice, a graniči se sa Albanijom.
Njegovo prirodno utvrđenje Medun, odolijevalo je zubu vremena, od vremena Ilira, Tračana, Grka i Rimljana, pa sve do dolaska Slovena i sve tako do današnjih dana. Na njemu je rođen legendarni, samouki crnogorski književnik i pametar, vojvoda Marko Miljanov, čiji su zapisi o ovom plemenu bili polazište za dalja naučna istraživanja.
Početkom decembra 2000. godine izašla je iz štampe knjiga: "Saga o Kučima", iz pera novinara i publicista Miodraga-Mališe Marovića. Knjiga je izazvala značajnu pažnju crnogorske javnosti, zbog polemičnosti, kojom je autor propratio dosadašnje pisanje o ovom čuvenom istorijskom plemenu i posebnog ugla iz kojeg pokušava da odgonetne onaj dio Kuča, o kome se pisalo na osnovu predanja i o kome nema pisanih dokumenata, ali ima podosta naučnih istraživanja objavljenih u ovom vijeku.
Proučavanjem daleke istorijske prošlosti Kuča bavili su se mnogi naši i strani naučnici. Međutim, i pored uloženog truda, njihovi rezultati su bili veoma površni, a u većini slučajeva i pogrešni.
Ovu knjigu, njen recenzent, akademik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, prof. dr Božina Ivanović, nazvao je "nesporno neobičnom knjigom, knjigom izazova", dok je sam autor za nju napisao "da ona ne anatemiše-nego polemiše, ne presuđuje-nego istražuje" i da ona čitaoca navodi na razmišljanje, jer postavlja pitanje i upućuje ga da na njih sam potraži odgovore".
Autore ovog rada iz ove knjige najviše interesuju podaci vezani za vlaška plemena na prostorima Kuča u srednjem vijeku, koje je Marović makar fragmentarno obuhvatio.
Koristeći nove podatke, na koje nailazimo u pomenutoj knjizi, kao i druge do kojih smo, dužim istraživačkim radom došli, evo šta možemo saopštiti.
O istoriji Kuča malo se što znalo prije nego što je Marko Miljanov, krajem 19. i na početku 20. vijeka, zapisao narodna predanja o postanku i razvoju ovog plemena. O njegovom postojanju svjedočili su jedino izvještaji katoličkih misionara, koji su Kuče posjećivali, još od početka 16. stoljeća. Pronađeni su i turski popisi stanovništva kučkih krajeva decenijama kasnije, u kojima se registruju i pripadnici plemena pod tim imenom. I, tek nekoliko vjekova kasnije, počela su da se pojavljuju potpisana djela njemačkih, francuskih i ruskih pustolova i pisaca, u kojima je opisivan način života Kuča, kao nomadskog brdskog plemena, karakterističnih običaja i etičkih normi.
Takvi spisi postajali su brojniji krajem 19. vijeka, nakon što su se Kuči priključili, za svijet isto tako egzotičnoj, Crnoj Gori. Marko Miljanov je, već u poodmaklim godinama, odlučio da za sobom ostavi i pisani trag o nastanku i stasavanju svoga plemena. Svoja istraživanja, s kraja 19. vijeka, zasnivaće na narodnim predanjima, sačuvanim i prenošenim s koljena na koljeno. On će, svjestan ograničenosti sopstvenih mogućnosti da dosegne do bližih saznanja, razignirano zaključiti da je "o porijeklu Kuča teško doznati istinu, jer se o tome različito priča". No, i pored toga, on je svojim živopisnim pričanjem o rodovskom i plemenskom ustrojstvu, običajima i načinu življenja, i posebno o ratnoj epopeji Kuča, zainteresovao istoričare i druge istraživače da zavire u istoriji njegovog plemena.

Erdeljanovićeva istraživanja

Dr Jovan Erdeljanović je prvi objavio neku vrstu "istorijskog katihizisa" o Kučima. U zbirnoj knjizi, izdatoj u okviru naučne edicije "Naselja srpskih zemalja", čiji je urednik bio dr Jovan Cvijić, a izdavač Srpska akademija nauke, Erdeljanović je, 1907. godine, opisao prirodu i način života tri brdska plemena: Kuča, Bratonožića i Pipera. Tako je etnolog i antropogeograf, dr Jovan Erdeljanović, prokrstario Kučima u prvim godinama 20. vijeka. On se na svom koraku susrijetao sa tragovima određenih oblika života ljudskih zajednica na ondašnjim i današnjim kučkim prostorima. O tome su svjedočili, kako toponimi, čijih značenja nema ni u južnoslovenskim, ni u srpskom jeziku, tako i arheološki nalazi nečega što su mogle biti i grobnice starosjedelaca.
Traganje za toponimima Kuča bilo je od ogromnog značaja za identifikaciju starog stanovništva. Tako Erdeljanović za naziv Kuč navodi adekvatan izraz: crven, a zatim dozvoljava i mogućnost da ta riječ istovremeno znači: osobito veliki, nenadmašan, junačan. Za sami naziv Kuč Erdeljanović konstatuje da nije ni južnoslovenskog, niti srpskog porijekla. Zatim, poslije dužeg istraživanja, rezignirano zaključuje kako "ne samo za Kuče, nego i za cijelo Balkansko poluostrvo, s tim stoji vrlo rđavo".
Erdeljanović je posumnjao u čistotu bilo kojeg naroda na Balkanskom poluostrvu, imajući u vidu veliki broj osvajačkih i ratova na Balkanu, nakon kojih su nastupala masovna doseljavanja i raseljavanja, pa time i normalna miješanja starosjedelaca sa došljacima.
Iz Erdeljanovićevih istraživanja vidljivo je da su u svim pobrojanim naseljima živjeli neki stariji narodi od poznije pridošlih u ove krajeve. Tako Erdeljanović potencira: "Na Donjem Medunu i sad stoji stara, kako vele, najstarija crkva u Kučima, koja je obnovljena".

Vlaška rudina

Dalju Erdeljanovićevu pažnju privlači "Široka rudina", dolje na sjeveru, naspram grada, koja se zove "Vlaška rudina". O njoj je Erdeljanović zapisao: "Na nju su, vele, dolazili nekad Vlasi. Ova je uspomena vrlo značajna, jer nam prvo, pokazuje da je za doba srpske države u okolnim plemenima bilo Vlaha, a drugo, utvrđuje nas u mišljenju da je Medun bio znatnije tržište, jer su na njegovoj "Vlaškoj rudini" vlaški pastiri svakako dogonili svoje stočarske proizvode i prodavali".
Erdeljanović dalje kaže: "Vremenom, ti Vlasi su stupali u trgovinske odnose sa doseljenicima, razmjenjujući i stoku i stočne proizvode, za njima neophodne druge potrepštine. Kasnije bi se, vjerovatno, stvarale i druge veze i mišljenja sa pridošlicama".
Na ovaj način Erdeljanović tvrdi da su i u plemenu Kuči svojevremeno živjeli Vlasi, što će on, kasnije, na osnovu toponima, i potvrditi.
Devet decenija poznije, poznati crnogorski lingvista Željko Musović, baveći se ovom temom i davno izrečenim tezama o istorijatu Vlaha i Arbanasa, sa osloncem na brojne istorijske izvore, konstatuje: "Vlasi predstavljaju djelove romanskih i potpuno romanizovanih starosjedelaca, koji su u srednjem vijeku pretežno živjeli u primorskim gradovima ili u planinskim područjima. Oni u planinama su se održavali na raznim mjestima u manjim ili većim grupama, izolovani od preostalih centara antičke civilizacije".
O samom imenu Vlaha Tihomir Vukanović, u knjizi: "Etnogeneza Južnih Slovena", objavljenoj u Vranju 1971. godine, kaže: "Inače, riječ Vlah je prvo označavala čovjeka romanskog, neslovenskog porijekla. Potekla je od keltskog plemena Volcae, zatim su naziv primili Germani i njime su označavali svoje promijenjene susjede". Vukadinović dalje kaže: "Kod nas, krajem srednjeg vijeka, naziv Vlah postaje sinonim za stočara, pastira, a dolaskom Turaka naziv Vlah se ustaljuje kao oznaka za pripadnika pravoslavne vjere". Musović, međutim, kaže da je intenzitet slovenizacije Vlaha i Arbanasa od 10. do 19. vijeka "bio veoma mali, ako ga je uopšte i bilo, i da se, možda, dešavao obrnuti proces".
Musović posebno ističe: "Romani iz gradova, a i Vlasi i Arbanasi, imali su sve preduslove za bar djelimičnu romanizaciju Slovena na: pismo, vjeru, kulturu i bolji način privređivanja, a nije ih bilo tako malo. Međutim, njihov je uticaj ostao ograničen samo na uski primorski pojas, a izlovani Vlasi u unutrašnjosti nijesu mogli dugo odolijevati brojnijem slovenskom življu i novoj slovenskoj kulturi u nastajanju". Musović vjeruje da će slovenizacija Vlaha dobiti zamah u 13. vijeku, pa nastavlja". "Nešto drugačija situacija biće u takozvanom Pomorju, predjelu od Neretve do Bojane i južno od Pive i Tare, gdje su Vlasi uspijevali da održe svoje specifično uređenje, u kome su sačuvani relikti jednog daleko starijeg vremena i daleko starijih odnosa i koji se teško uklapalo u već razvijeni feudalni sistem".

Tragovi slobodnih ljudi

Proces slovenizacije Vlaha na tlu današnje Crne Gore je definitivno završen u 17. vijeku. Na pitanje: kako su Vlasi uspijevali da se održe pod rigoroznim zakonima srpske države, Musović daje sljedeći odgovor:
„Za razliku od većine zavisnog stanovništva, i to uglavnom zemljoradničkog, Vlasi su bili prilično autonomni i slobodni, u skladu sa svojim načinom života. Planine u to doba nijesu predstavljanje nečiju određenu teritoriju”.
Dr Sima Ćirković, u svom djelu: „Stefan Vukčić Kosača”, navodi da Vlah 1436. godine izjavljuje: „Čovjek slobodan i nikome obavezan”.
Ćirković, zatim, u Enciklopediji Jugoslavije kaže: „Dosljedno razlikovanje Vlaha od Srba u izvorima, posljedica je realne odvojenosti Vlaha kao grupe drugačijeg porijekla, načina privređivanja i statusa”.
Musović kao dokaz razlike navodi i zakonske odredbe iz Dušanova zakona, iz kojih se vidi da Srbi i Vlasi nijesu isto, odnosno da Vlah nije Srbin - stočar. Na podvajanje se išlo čak i svjesno. Postojao je Zakon Srbljem i Zakon Vlahom, a odredbe da se „Srbin ne ženi iz Vlasah”, dovoljno govori sam za sebe.
U zaključku ovog štiva Musović kaže: „Vlasi i Arbanasi uspjeli su da se brojno očuvaju i u 15. vijeku dolazi do prave ekspanzije vlaškog i arbanaškog stanovništva. Tada se Arbanasi masovno spuštaju u zetsku ravnicu i gornjozetska brda”.

Bunova jama u Kučima

Proučavajući istorijsku prošlost Kuča, dr Jovan Erdeljanović je došao do zaključka da su u ovom dijelu Crne Gore živjeli Vlasi. U vezi s tim, on kaže: „Naš narod u Kučima ima termin „gropa”, koji mu označava isto što i dolac, do, dolina i rupa”. Erdeljanović zatim nastavlja: „U Rumuniji ima veliki broj topografskih naziva, koji glase Gropa, Gropi, i u raznim drugim oblicima, koji su od ova dva imena izvedeni”.
Komentarišući riječ „grope”, Majer kaže: „Ako bi pak arbanaška riječ bila slovenskog porijekla, onda bi rumunska bila porijeklom od arbanaške”. A Erdeljanović zaključuje: „U svakom slučaju nazivi Gropeza i Gropa ostali su u našem narodu od Vlaha, kao što je slučaj ovdje u Bjelošima”.
Objašnjavajući porijeklo prezimena Delja, Erdeljnović kaže da je u Kučima naziv Delja „po svoj prilici skraćeno od cijelog imena Deljan ili Dejan. Tako se npr. predak bratstva Deljana u Kučima zvao Delja, a bio je porijekom iz Hercegovine”.
U jednom od rijetkih saopštenja o Vlasima u Cetinjskom polju, bilo je riječi o bratstvu Delje, kao potomcima vlaškog kneza Ivana Borojevića. Čak jedan od potomaka bratstva Delja iz Cetinjskog polja, tvrdio je da su njegovi preci Delje doselili na Cetinjski dolac prije Ivanovića i Ivaniševića.
Navedeni primjeri govore da je Vlaha bilo i u plemenu Kuča, što ćemo potkrijepiti novim dokazima. Tako Erdeljanović, u poglavlju „Uspomene na Vlahe”, govori o dva „topografska naziva, koji su vjerovatno uspomene na negdašnje Vlahe. Jedan je od njih Bunova Jama, a drugi je Brina”.
Bunova Jama je očigledno nazvana po čovjeku, kome je bilo ime Bun.
Đuro Daničić, u Rječniku zagrebačke Akademije, kaže: „Bun, muško ime moglo bi biti rumunsko bun, dobar; ali kako ima Bunislav, moglo je postati od toga”.
Na osnovu toga, Erdeljanović zaključuje: „Koliko mi je poznato, u našim starim spomenicima ime Bun nose samo Vlasi, a jedno staro selo u Braničevu, koje se pominje u povelji kneza Lazara i patrijarha Spiridona, 1382. godine, zove se vlaškim imenom Bounei”.
Erdeljanović ide još dalje, pa kaže: „Na osnovi navedenih podataka čini mi se vjerovatnije da je ime Bun samo sobom bilo vlaško i da se Bunova Jama svakako nazvala po nekom Vlahu”. Prednjem tvrđenju Erdeljanović dodaje: „Još jedan je razlog i u tome što je nedaleko od Bunove Jame i drugo ime vlaškog porijekla Brina”.
Brina je poveliko stjenovito brdo. Erdeljanović je u Kučima zabilježio šest topografskih naziva, u kojima dolaze imena Brinja, ili Brinje, koje su tamošnji Srbi preveli riječima: strana, stjenoviti bok i stijena, koje su vlaškog porijekla. Nastavljajući ovu priču, Erdeljanović kaže: „Prema svemu je jasno da su riječ brinje i slični joj oblici odavno postali terminima za razne vrste uzvišenja i da su od njih postali i mnogi topografski nazivi kod Vlaha i kod Arbanasa.
Kako u Ćeklićima nema nikakvih uspomena ni tragova od Arbanasa, a ima ih priličan broj od Vlaha, svakako je naziv Brinja ostao od Vlaha.

Surdupi i surduci

Topografski naziv Surdupi i Surdup vrlo je rasprostranjen na širem području Kuča. I na piperskoj planini Lukavici, sjeveroistočno od planine Žijeva, u Kučima, ima naziv Surdup, čije ime, po narodnom tumačenju znači Provalija. Jugozapadno od Lukavice nalazi se vrlo strmi vrh Surdup.
Jovan Cvijić je, u svojim istraživanjima, naveo i ove riječi: „Vrtače, koje se kanalom produžuju u pećine i zovu se: vigledi, zvekare, bezdane, propasti, stromori, surdupi i surdupine”. Prema tome, iz ovih navoda vidimo da surdup ima značenje: rupčna, provalija, propast i sl.
Vuk Karadžić i Đuro Daničić smatraju da je riječ „surduk” tuđa riječ. I od riječi surduk ima priličan broj topografskih naziva po našem narodu, a tako isto i u Rumuniji. I, što je važno istaći, po Vuku i Daničiću „sa ovom našom riječi očigledno je u vezi i mađarska riječ „szurduk, provalija”.
Neki topografski nazivi, koji su bez sumnje vlaškog porijekla, svjedoče da su se vlaški pastiri bavili i na području Kuča. Tako se i topografski naziv Štek smatra vlaškim, mada ga i Arbanasi upotrebljavaju sa značenjem: ždrijelo, preslo.
Pošto u Cucama, na širem području cetinjske opštine, nema nikakvih uspomena na Arbanase, i pošto su sva ostala nesrpska topografska imena vlaškog porijekla, Erdeljanović zaključuje: „I naziv Štek ostao je od Vlaha, a ne od Arbanasa”.
I topografski naziv Kabasi se ponajprije može dovesti u vezu sa rumunskom riječi „cabaz”, koja, označava katun. Erdeljanović napominje: „Vlasi su, živeći među Srbima, znali dobro srpski”. Otuda se nameće logičan zaključak da je i planina Vlahina ima naziv vlaškog porijekla.
Erdeljanović je u Kučima zabilježio više topografskih naziva vlaškog porijekla, kao što su Žabica i Šaljeza. Šaljeza je jedno presedlasto pasište u predjelu sela Orahova. U vezi s tim Erdeljanović kaže: „Svakako je riječ šaljiza i u jeziku negdašnjih Vlaha bila geografski termin sa značenjem sedlo, presedlina, presedlasto zemljište. Iz razloga koje smo naveli, mislimo da je ovaj naziv Šaljeza mogao biti jedino vlaškog porijekla, a ne od Arbanasa. Tu su još: Mali i Veliki Lipovac, Jeseni, Zagorac, Slamnica i Lipovački vrh.
Erdeljanović u knjizi: „Stara Crna Gora” i ovo kaže: „O negdašnjim Vlasima i o njihovom stočarskom nomadizmu ima skoro u svakom plemenu Katunske nahije raznih uspomena i tragova. A najznatniji su i najmnogobrojniji oni u Bjelicama”. Erdeljanović zatim nabraja toponimske nazive, kao što su „Vlaški Do”, za koji se pripovijeda da mu je „ime došlo otud, što su Vlasi dohodili iz Hercegovine i u tome dolu počijevali, tj. privremeno stanovali”!
Sudeći po analogiji nije isključena mogućnost da su se Vlasi iz Katunske nahije miješali sa Vlasima iz Kuča, budući da su jedni na zapadnom, a drugi na istočnom dijelu stare Crne Gore, koju je dobar pješak za jedan dan, sa kraja na kraj, mogao prepješačiti. Otuda mnogo toponima koji se nalaze i na jednoj i na drugoj strani stare Crne Gore.

Ime čuva uspomenu

Dr Jovan Erdeljanović i njegov bliski saradnik i poznati crnogorski etnograf Andrija Jovićević, najviše su radili na rasvjetljavanju romanizovanih Vlaha, njihovom doseljavanju u staru Crnu Goru i njihovim toponimima, kao jedinim uspomenama na njihov boravak na ovim prostorima, sačuvanim do današnjih dana.
Po dolasku Ivana Borojevića, sa svoja četiri sina, u Podlovćenski Dolac, kasnije Cetinje, oni podigoše Vlašku crkvu 1450. godine, kao najstariji sakralni objekat na ovim prostorima.
Vlaška plemena su, po riječima Andrije Jovićevića, bila mnogobrojna i „dok su se oni ovuda kretali i napasali stoku nije bilo u ovijem krajevima drugog naselja osim Vlaškog”.
Vlasi su se brzo razmnožavali, pa je bilo logično što su postepeno naseljavali šire područje onovremene stare Crne Gore, koja se prostirala na prostoru Katunske i Riječke nahije, ondašnjih teritorija, koje danas, sa Cetinjem, čine opštinu Cetinje.
Vlaška plemena su svoja stada, za vrijeme ljeta, napasali na zapadnim i sjevernim stranama Cetinja, gdje su se nalazili bogati pašnjaci, na području Ćeklića, Cuca i Tomića.
Kada bi nastupila hladna jesen, vlaški nomadi bi se spuštali, sa svojim stadima, u toplije predjele, a to su bili Primorje i šire područje Skadarskog jezera.

Mnogi tragovi

Vlasi su iza sebe ostavili mnoge tragove. To su u prvom redu toponimi na području stare Crne Gore, koji su se, kao davna uspomena na stara vlaška plemena, sačuvali do današnjih dana. U vezi s tim, dr Jovan Erdeljanović piše: „O negdašnjim Vlasima i njihovom stočarskom nomadizmu ima skoro u svakom plemenu Katunske nahije uspomena i tragova. A najznatniji su i najmnogobrojniji oni u Bjelicama. Tako na pr. u selu Ublicama nalazimo Vlaški do, za koji se priča da mu je ime došlo otud, što su Vlasi dohodili iz Hercegovine i u tome dolu počijevali (tj. privremeno stanovali). Nabreg ovoga dola ima glavica Pandurica, na kojoj je, vele, stojala straža tih Vlaha. Oni su sahranjivali svoje mrtve kod crkve Sv. Jovana, u susjednom selu Dubu”. Erdeljanović zatim nastavlja: „Na sjevernoj strani istog sela su Katuništa, mjesto na kojem su stajali katuni nekad, u staro doba, po svoj prilici tih Vlaha”.
U selu Tomići se grupa prostranih dolova zove opštim imenom „Vlaške rupe”, s nedaleko od njih je „Grokopetska rupa”, nesumnjivo nazvana po nekom imenu ili nazivu iz jezika onih Vlaha, koji su tada na tom području katunovali. Takvih toponima iz „vlaškog” jezika ima osobito po srednjim i južnim Bjelicama. Tako na području Tomića ima, pored pomenutih, još Lunjić i Ljug, zatim u Mikulićima: Verna, Ljug i Rijen, a u selu Dub su: Trokujev do, Jušin do, Lucinj itd.
O toponimima vezanim za ime Radula Vlaha i njegovu pogibiju Erdeljanović kaže: „Da je zaista Radule Vlah sa svojima katunovao po Bjelošima (selu nadomak Cetinja - primjedba autora) svjedoče i topografski nazivi po njegovu imenu: kod Velje Bukve ima Radulova glavica, Radulov brijeg, Radulovi dolovi i Radulova jama”.
Osim navedenih, po raznim mjestima bjeloškog zemljišta ima puno toponima, koji se mogu pouzdano smatrati kao uspomena na te nekadašnje vlaške nomade. Takva su imena: Lašor, Gropeza, Šura, Buđenela, Žurim i Leverinski brijeg.
Lašor je stajaća voda, koje pod tim imenom ima na više mjesta širom Katunske nahije, u bližoj i daljoj okolini Cetinja. Tako kod bajičkog zaseoka Čulica postoji „mrtva voda”, koja u vrijeme kiše pomalo miždi, pod imenom Lašor. Osim na ovom mjestu, u Cetinjskom plemenu još ima na tri mjesta mrtve vode, s imenom Lašor. U Dobrskom Selu postoji Lašor, mrtva voda koja služi za napajanje stoke. Voda Lašor nalazi se i u Cucama, katunskom plemenu, kao i Lašorski vrh u Ozrinićima, na Čevu”. Erdeljanović zaključuje: „Očigledno je, da naziv Lašor nije srpskog porijekla i svakako je ostao od nedomorodačkih, nesrpskih starosjedelaca, i to najprije od Vlaha, jer ga nalazimo i u predjelima u kojima se ne zna za druge starosjedioce osim Vlaha”.
Gropeza je duboka udolina, „kao što je označeno u listini Ivana Crnojevića, iz 1489. godine, povodom spora između Bjeloševića i Očinića (dva sela nadomak Cetinja-primjedba autora)”. Takav naziv je Erdeljanović našao i u selu Rvaši, u Riječkoj nahiji. Jedan zaseok ovoga sela zove se Gropeza.

Na Lovćenu i u okolini

Na Vlaha podsjećaju još i sada mnogobrojne uspomene u topografskim, nazivima, kao što su: Krusa glavica, Krusi dolovi u Bajicama, Šura i Bućenila u Bjelošima, Udaći i Lagatori u Ugnjima, Andran, voda kod Humaca, na periferiji Cetinja, Čojki u Donjem Polju, Prištet u Bajicama, Šorovo ždrijelo i Bokerinski do u Ugnjima.
O tome da su, prije Zećana, na Lovćenu ljetovali, sa svojim stadima, vlaški pastiri, svjedoči ogroman broj topografskih naziva, kao što su planina Lovćen i ime jednog polja u toj planini, koje se takođe zove Lovćen, zatim Velji i Mali Bostur, prostrana katuništa na širem području Lovćena; Ćava, visoravan u Lovćenu; Kunj, šumski kompleks u Dugom dolu; Pištet, izvorska voda u Dugom dolu i drugi Pištet, izvorska voda u selu Vrbi.
Topografskih imena vlaškog porijekla ima više, od kojih izdvajamo: Koložunj i Žunjeve njive, na prostoru sela Mirca; Murakovac, brdo na južnom dijelu Lovćena, na zemljištu sela Majstori; Krimalj u Mircu; Tujkovi doci, u rejonu sela Vrbe; selo Žanjev Do i nazivi njegove okoline: Longova rupa i Bižaljevac.
To je čitava grupa naziva, porijeklom od vlaških imena u sjeverozapadnoj podgorini Lovćena i na području samog Lovćena.
U Njegušima su, sve do sredine 19. vijeka, živjeli ostaci od negda jakog bratstva s imenom vlaškog porijekla, „Pime”. U vezi tog bratstva i njegovog porijekla, Erdeljanović kaže: „Da se vjeruje u njihovo prvobitno vlaško porijeklo, još je vrlo jak razlog i to, što je negda cio Mali Bostur - dakle lovćensko katunište s vlaškim imenom - bio njihova svojina”.
U ćeklićkom selu Vuči Do postoje i dva topografska naziva koji su vjerovatno uspomene na nekadašnje Vlahe. Jedna od njih je Bunova jama, a druga je Brina. Oba ova toponima su u zapadnom dijelu sela, pod planinom Vršanjem, u Njegušima.
Naziv Bun je bio sporan kod nekih naučnika, koji su se bavili proučavanjem toponima na ovim prostorima. Međutim, Erdeljanović se pobrinuo da utvrdi porijeklo ovog imena, pa kaže: „Koliko mi je poznato, u našim starim spomenicima ime Bun nose samo Vlasi, a jedno staro selo u Braničevu, koje se pominje u povelji kneza Lazara i patrijarha Spiridona, 1382. godine, zove se vlaškim imenom Bounei. Još da dodamo da se jedan rumunski pisac zove dr A. Bunea”.
Bacule u Petrovom Dolu, ako im je to bilo prezime, mogli su najprije biti vlaško bratstvo, koje se poslije posrbilo. Topografski naziv Kašer „u petrodoljskom ataru, koji smo protumačili kao uspomenu na negdašnje vlaške stočarske zgrade ili torove, bio bi u tom slučaju ostatak od tih Bacula, odnosno od njihovih nomadskih predaka”, zaključuje Erdeljanović.
Jedan dolac u ćeklićkom selu Dragomidolu, s imenom Ljek, upućuje na nekog Vlaha. Sa Vlasima se mogu dovesti u vezu i nazivi na zapadnoj strani od sela: Srpski Vlah, Srpski do, Srpska lama i Srpska voda, kojima su Vlasi dali imena.
U Ćeklićima postoji planina Vlahinja, „koja je očigledno dobila ime po Vlasima”, U Ćeklićima se nalazi i brdo Vlahinja, „koje je već samim svojim imenom pouzdana uspomena na negdašnje vlaške pastire, koji su po njemu katunovali”.

Legende o vlaškoj crkvi

Još se, kao uspomena na Vlahe mogu razmatrati nazivi Đinđina i Trojana. Ti topografski nazivi su vlaškog porijekla, jer i u Rumuniji "nalazimo topografske nazive koji su vjerovatno srodni s onim našim iz Cuca"
Topografski nazivi u selu Kućišta, na južnoj njegovoj strani su: Krajišta, Miočeva Rupa, Cerovi do, Cerova glava i Gnjilavo ždrijelo. Erdeljanović zatim nastavlja: "Takva su topografska imena: Antera, bunar u Grabu; po njemu i Antersko prisoje i Anterske doline; Sora ili Sore, zemlja u Gradini: do njega i sorska greda; Dos veliko brdo u Ržanom dolu; Kutlučeva rupa i niz drugih lokaliteta, na području Katunske nahije".

Najstariji spomenik

Vlaška crkva nalazi se u centralnom dijelu Cetinja sa spomenikom lovćenska vila i Vojnim stanom, koji su u njenoj neposrednoj blizini, čini značajan segment istorijskog jezgra grada.
Vlaška crkva je podignuta polovinom 15. vijeka, kao usamljeni objekat u tadašnjem Lovćenskom docu, kuda je proticala rijeka Cetinja, po kojoj je nekadašnji Lovćenski Dolac dobio ime Cetinje.
Pitanjem nastanka ovog sakraog objekta bavili su se: Jovan Erdeljanović, Andrija Jovićević, Lazar Popović, Jovan Rašo Ivanišević, Pavle Rovinski, Mihailo Gazivoda , Ilija Zorić, Nikolaj Dorjamedov, Đoko Popović, Dušan Martinović, Ljubomir Kapisoda, Ljubomir Nenadović i Vladimir Leković.
Dr Jovan Erdeljanović kao najstariji dokumenat o vlaškoj crkvi navodi povelju Ivana Crnojevića, cetinjskom manastiru.
U povelji pored ostalog piše: "... i niže Vlaške crkve" i ..."mimo Vlašku crkvu".
Crkva je danas poznata pod imenom "Vlaška crkva". Ona je prvobitno bila opletena prućem i oblijepljena blatom, a bila je sagrađena od "plota" i "kočeva".
Vlaška crkva je tri puta prepravljana: prvo kao suvomeđa, zatim od "klačnog zida", da bi najzad 1864., dobila svoj današnji izgled. O tome svjedoči i natpis utisnut iznad crkvenih vrata, koji glasi:
"Hram ovi Roždestva presvete Bogorodice sagradiše Donjokrajci prvi put 1450. godine, poslije prepraviše ga tri puta, posljednji put podigoše ga 1864. godine".
Erdeljanović kaže da o postanku Vlaške crkve "ima narodno predanje koje sam ja slušao na više mjesta u cetinjskom plemenu, a najtačnije od bratstava Ivanovića i Ivaniševića u Donjem Kraju. Zatim u plemenu Bjelica u selu Tomići".
To predanje gotovo u cjelosti očuvano je i kod bratstva Šaban, koje ima zajedničke pretke sa pomenutim donjokrajskim bratstvima.
Po predanju predak donjokrajskih bratstava, Ivanovića i Ivaniševića, bio je Ivan Borojević koji "uteče sa svoja četiri sina, iz Starog Vlaha sa Zlatibora u Zetu, i dođe na Cetinje".
Erdeljanović dalje kaže:
"Poslije nekoliko godina, pred smrt, Ivan preporuči sinovima da se ne pomijeraju dalje, nego da se tu zadrže, da ga sahrane kod crkve na Obodu, kod Rijeke Crnojevića, ili da mu, tu gdje su se naselili, podignu crkvicu".
Kad im je otac umro, sinovi se dogovore da ga sahrane na najvišoj gomili u blizini. Potom ogradiše pred gomilom crkvicu od plota i posvetiše je Maloj Gospođi jer su na taj dan stigli na Cetinje. Pored oca, kasnije, sahranili su i majku Jelicu.
"Na taj način, uz pomoć narodnog predanja, saznajemo da ona dva i dan-danas sačuvana nadgrobna spomenika u obliku sarkofaga ispred Vlaške crkve pripadaju Ivanu Borojeviću i njegovoj ženi Jelici". Erdeljanović dalje kaže:
"Potomci Ivana Borojevića, Ivaniševići i Ivanovići, nastavili su da sahranjuju svoje mrtve ispred vlaške crkve, tako da zaključujemo logički da su Ivanovići i Ivaniševići direktni potomci Starovlaha". Međutim jedno narodno predanje, koje postoji u bratstvu Delje iz Donjeg Kraja, kaže da su vlašku crkvu podigli Vlasi sa Starog Vlaha, po kome je crkva dobila ime i da je bratstvo Delje došlo u Donji Kraj prije Borojevića, odnosno da su se tu nastanili zajedno sa njihovim pretkom Stevanom Deljom, koji je bio Ivan-begov ratnik".

Dva stećka

Za dvije još i danas sačuvane velike grobnice u obliku sarkofaga, pred Vlaškom crkvom, predanje navodi da su to bili grobovi Ivana Borojevića i njegove žene Jelice.
Dva pomenuta stećka su bili povod da se pomenu i drugi stećci, kojih više nema. Naime prema legendi, sačuvani nadgrobni spomenici pripadali su Ivanu Borojeviću i njegovoj ženi Jelici.
Prema Erdeljanovićevoj zabilješci, dva sačuvana nadgrobna kamena bila su najprije okrenuta uzglavljem jedan prema drugom, pa su u "novije vrijeme" stavljeni naporedo.
Ljubomir Nenadović bio je prvi koji je zapisao da su pomenuti nadgrobni kamenovi pripadali istaknutom hajdučkom harambaši Baju Nikoliću Pivljaninu i njegovoj supruzi. Ostali komentatori su se različito odnosili prema dvjema verzijama o sačuvanim nadgrobnim kamenovima. Najveći dbio je onih istraživača koji su prihvatili gledište da su stećci obilježavali humke Ivana Borojevića i njegove žene Jelice.
Ova dva zanimljiva nadgrobna spomenika danas su postavljeni s lijeva i s desna, uz spoljnu gvozdenu kapiju. To su monolitni kamenovi, odnosno kameni blokovi u obliku paralopipeda. Na kamenom bloku koji stoji lijevo od ulaza urezan je reljef jahača na konju s kopljem u ruci. Reljef je utisnut u desnu bočnu stranu. Na gornjoj ravnoj površini je mač, takođe u reljefu. Nesumnjivo je da su oba kamena bila mnogo ranije na grobovima, prije Baja Pivljanina, koji je poginuo na Vrtijeljci kod Cetinja, 1685. godine.
Poznati istraživač, rodom iz Donjeg Kraja, Jova Ivanišević, pokušao je da nađe kompromisno rješenje pretpostavkom " da su u pomenuta dva groba najprije bili sahranjeni Ivan Borojević i njegova žena, a potom Bajo Pivljanin sa svojim barjaktarom Limom". Međutim ta Ivaniševićeva tvrdnja nema nikakvog naučnog utemeljenja,
"jer se pouzdani zna da se grob barjaktara Lima nalazi na planini Mali Javorak, kraj puta koji vodi od Nikšića prema Brezi i Pivi".
Erdeljanović u svojim radovima piše da su potomci Ivana Borojevića, Ivaniševići i Ivanovići, nastavili da sahranjuju svoje mrtve ispred Vlaške crkve, tako da zaključujemo logički da su Ivanovići i Ivaniševići potomci Starovlaha".
Crnogorski etnograf Andrija Jovićević, kao Erdeljanovićev bliski saradnik, u svojim radovima kaže da su "Vlasi imali sopstvenu crkvu u Cetinjskom Polju, a koja se i danas zove vlaška crkva" i da se tu na Cetinju i u njegovoj okolini nalazilo sjedište Vlaha.
Odavde su "Vlasi" krenuli sa svojim stadimana ispašu na "planini Lovćen i u Župi, u blizini Rijeke Crnojevića". Jovićević napominje da su Vlasi u ovom kraju živjeli u velikom broju i da sve dok su napasali svoja stada u ovim krajevima nije postojala druga naseobina osim one "vlaške".
Poznati naš etnolog Ljubomir Kapisoda, dao je detaljan opis Vlaške crkve na sljedeći način: "Vlaška crkva je jednobrodna kamena građevina sa oltarom i polukružnom apsidom na istoku i glavnim portalom na zapadu. Iznad lučnog portala nalazi se kamena ploča sa zapisom; iznad je jednostavna, osmokraka rozeta kružnog oblika, koju su klesali nepoznati majstori. Zapadna fasada se završava sa visokim zvonikom na preslicu, sa tri otvora. Na sjevernoj i južnoj fasadisu po dva prozora sa kamenim okovratnicima koji se lučno završavaju.

Groblje junaka i pregalaca

Unutrašnjost Crkve je podijeljena s četiri para pilastera na pet traveja. Pilasteri formiraju polukružno zavedene niše iznad kojih je horizontalni vijenac kao osnovica polukružnog svoda. Oltarski prostor i haos odvojeni su ikonostasom, na kojem je natpis:
„Izvolenijem oca, pospješnijem sina i sovršenijem svetoga duha, izobrazi se ovaj sveti hram roždestva presvete Bogorodice, dozvoljenjem blagovjernoga Gospodara i knjaza Nikole I, Blagoslovom visoko presvećenog mitropolita Ilariona, trudom i troškom pravoslavne parohije donjokrajske 1878, godine.”
Ikonostas je radio Vasilije Đinovski, zograf iz Makedonije, koji je slikarsku vještinu izučio u Rusiji.
Tokom svoje istorije, Vlaška crkva bila je veoma cijenjeno vjersko mjesto, cijenjeno i od strane samih crnogorskih gospodara, tako da su, na primjer, godine 1860, 27. oktobra, u Vlaškoj crkvi vjenčani Nikola Prvi Petrović Njegoš, gospodar Knjaževine Crne Gore, i Milena Vukotić, ćerka čuvenog crnogorskog vojvode Petra Vukotića. Pedeset godina kasnije, prilikom svečanosti pedesetogodišnjice vladavine i krunisanja kralja Nikole Prvog, 10. avgusta 1910. u Vlaškoj crkvi je obavljeno blagodarenje kraljevskog para.
Dolaskom na vlast, knjaz Nikola je punu pažnju posvetio revitalizaciji kulturno-istorijskih spomenika, među kojima je na prvom mjestu bila Vlaška crkva. U vezi s tim „Glas Crnogoraca”od 2. aprila 1897. godine, donosi napis pod naslovom: „UREĐENjE GROBLjA OKO VLAŠKE CRKVE”, u kome piše: „Napredovanje varoši Cetinja za ovo posljednjih nekoliko godina, toliko je veliko, da je groblje Vlaške crkve, koje nekad bješe na kraju, došlo sada u sredinu iste varoši. Uređenje varoši samo zahtijeva uređenje i nivelisanje groblja”. Dalje se kaže: „Njegovo Veličanstvo Gospodar, pored ostalih briga, vazda očinski starajući se o uređenju varoši i ukrašavanju crkava, blagoizvolio je narediti, da se ovo o njegovom trošku uradi, a uređenje to počne 12. maja ove godine”.
Iz posebnog pijeteta prema Vlaškoj crkvi, kao jedinstvenom i najstarijem sakralnom objektu, uslijedila je akcija podizanja novog groblja, na periferiji grada, za Donjokrajce.
Odluka o određivanju lokacije za novo groblje donesena je 1894. godine. To je istovremeno bila odluka kojom se zabranjuje dalje sahranjivanje pred Vlaškom crkvom. O ovoj Odluci izvještava i „Glas Crnogorca” u broju 29, za 1894. godinu.
Odluka o zabrani daljih sahranjivanja umrlih pred Vlaškom crkvom, sama po sebi imala je značenje pretvaranja Vlaške crkve u svojevrstan spomenik kulture. To je naglašeno i zahtjevom o stručnom uređenju i „nivelisanju” onih grobova koji se konzerviraju i ostaju kao svjedočanstvo prošlosti.

Ograda Vlaške crkve

Do stupanja na snagu ove odluke, ispred Vlaške crkve sahranjivane su najistaknutije ličnosti crnogorske istorije. To su bili: Bajo Pivljanin, proslavljeni hajdučki harambaša, koji je poginuo 1685. godine na Vrtijeljci, braneći Cetinje od Turaka; mitropolit Ilarion Roganović, umro 1882. godine; mitropolit Visarion Ljubiša, umro 1884. godine; Jovan Pavlović, jedan od najnaprednijih publicista u južnom Slovenstvu, umro 1892. godine; Sula Radov Radulović, koji je označavao pojam, gotovo simbol narodnog maštara i pametara, umro 1872. godine; Ilija Beara, poznati poliglota i profesor Cetinjske gimnazije, izvršio samoubistvo 26. decembra 1887. godine; Grujica Lopičić, senator i kapetan Ceklina, umro 1847. godine; Zrno Popović, poznati crnogorski junak, koji je imao tu čast da na Božić potiče dvorski badnjak, kod knjaza Nikole; Tripko Grubačić, ustanički kapetanu Nevesinjskoj buni, rodom iz Rasta kod Nevesinja; Stanko Ivanović, rektor Bogoslovije na Cetinju, umro 1972. godine, na Visu. I, na kraju, pred Vlaškom crkvom su humke oslobodilaca Cetinja, koji su poginuli 13. novembra 1944. godine.
Vlaška crkva je svojevrstan spomenik sakralne namjene, vjerovatno neponovljiv u svijetu, ne po arhitekturi, koja ni u čemu nije osobita, već po crkvenoj ogradi, izrađenoj od puščanih cijevi zaplijenjenih u velikim borbama koje su Crnogorci vodili s Turcima u drugoj polovini devetnaestog vijeka.
Sav ratni materijal koji su Crnogorci zaplijenili u mnogim ratovima od Turaka, čuvan je u Vojnom muzeju na Cetinju.
Kad su Rusi, 1896. godine uputili Crnoj Gori, kao poklon, veliku pošiljku od 30.000 pušaka „ostraguša”, ili „moskovski”, neko od uticajnih ljudi na Cetinju predloži da se od zaplijenjenih pušaka sa Grahovca, Vučjeg dola i Fundine izdvoji potrebna količina i da se od njihovih cijevi napravi ograda oko Vlaške crkve. Ta izvanredna ideja bila je prihvaćena. Ograda je, prema zabilješci u „Glasu Crnogoraca”, počela da se radi 12. maja 1897. godine i bila je brzo završena.
Ograda je napravljena od 1.544 puščane cijevi. Cijevi su raspoređene u 98 polja, između 98 stubova.

Štampar Makarije

Prelaskom sa mehaničkog umnožavanja na štapanje knjiga, na dvoru Ivana Crnojevića, prepisivači, kao što su bili: dijaci, gramatici, kaluđeri, sveštenici, logoteti i logofeti, brzo su se prilagođavali štamparskoj tehnici. Tako su iz skriptorija Skadarskog jezera ponikli „monah Makarije od Černije Gori” i jeromonah Pahomije „ot Rijeke, ot ostrva Dioklitskog (Skadarskog) jezera”. Njihova štamparska djelatnost uspješno se odvijala na Cetinju, Veneciji i, kasnije u Trgovištu, u Rumuniji.
Glavni upravnik Crnojevića štamparije bio je jeromonah Makarije, „čovjek izuzetnog duha i umjetničke obdarenosti, kojemu je zetski gospodar, Đurađ Crnojević, povjerio glavne poslove rukodjelnika, kojega je naimenovao za izdavača”.
Jeromonah Makarije bio je prvi jugoslovenski štampar, koji je štamparsku vještinu primijenio na domaćem tlu. Kad je Đurađ Crnojević nabavio štampariju iz Venecije, kao njenog izdavača imenovao je jeromonaha Makarija, za koga se pretpostavlja da je prethodno izučio tehniku štapanja u Veneciji. On je, sa svojih sedam pomoćnika, uradio matrice za inicijale i grafičku ornamentiku, slova, prese i ostale neophodne sprave za početak rada.
Pretpostavlja se da je Makarije, početkom 1493. godine, pristupio izradi Oktoiha prvoglasnika, koji je ugledao svjetlost dana početkom 1494. godine. Od tada, pa do kraja 1496. godine Makarije je, sa svojim saradnicima, štampao još četiri knjige.
Te inkunabule su: Oktoih prvoglasnik, koji je rađen tokom 1493. godine, a završen 4. januara 1494. godine, Oktoih petoglasnik, prva naša ilustrovana inkunabula, štampana uporedo sa Oktoihom prvoglasnikom; Psaltir sa posledovanjem, koji je završen 22. septembra 1495. godine;
Molitvenik, koji je je završen, vjerovatno, u julu ili avgustu 1495. godine i Četvorojevanđelje, koje je štampano, najvjerovatnije, u drugoj polovini 1495, i u toku 1496. godine. Poslije 1496. godine, štampariji Crnojevića se gubi svaki trag.
O mjesto rođenja i porijeklu jeromonaha Makarija, ništa se ne zna, osim toga da je bio Crnogorac, o čemu govori njegov zapis u kolofonu (bilješci na kraju knjige-primjedba autora), Psaltira, koji glasi:
„OVIM U DANE BLAGORODNOG I HRISTOLjUBIVOG, BOGOMŠTIĆENOG GOSPODINA ĐURĐA CRNOJEVIĆA, PO ZAPOVIJESTI NjEGOVOJ, JA SMJERNI JEROMONAH MAKARIJE OD CRNE GORE NAPISAH OVE KNjIGE... ZAVRŠIŠE SE SVE KNjIGE OD HRISTOVA ROĐENjA 1495, MJESECA SEPTEMBRA, 22. DANA NA CETINjU”.

Ne zna se ni godina Makarijevog rođenja. Po jednoj pretpostavci rođen je oko 1463. Ni njegovo porijeklo se ne zna. Po jednoj verziji, Makarije vodi porijeklo od Crnojevića.

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Od Cetinja do Trgovišta

O jeremonahu Makariju, Ivan Kukuljević Sakcinski je zapisao: „Bez sumnje bijaše Makario iz prva ili krasnopisac, ili rezbar, te postade posle tiskar. Može biti da je i sam levao pismena, po primeru mnogih kasnijih redovničkih tiskarah, budući da u svoih samotnih stanovah nisu imali ni blizu gradovah ni potrebitih majstorah”.
Po jednoj hipotezi, kasnije i mišljenju, jeromonah Makarije bio je ugro - vlaški mitropolit. Iako su ovu hipotezu branili mnogi istraživači, nju nijesu mogli da dokažu i odbrane, tako da je kasnije odbačena.
Radomir Nikolić, istraživač, mišljenja je da je Makarije došao na Cetinje iz Makedonije, iz okoline Skoplja, iz onoga kraja koji se naziva Crna Gora, a koji je prava kolijevka kulturnih tradicija.
Naučnici nijesu pronašli nijedan dokaz, ili pretpostavku da je Makarije imao vlaško porijeklo, iako je poznato da su Vlasi 1462 - 1463. godine, kad se pretpostavlja da je rođen, a i kasnije, do 1475. godine, kad su napustili ovaj kraj, bili većinsko stanovništvo u gradu Cetinju i okolini. Njegovo kasnije preseljenje sa Cetinja u Vlašku, u grad Trgovište, navodi nas na pomisao da ništa nije bilo slučajno.
Zašto se jeromonah Makarije preselio u Vlašku, a ne na drugo mjesto? Na primjer, u Skoplje, odakle se pretpostavlja da potiče, ili u Veneciju, gdje je izučio štamparski zanat, ili na Obod, gdje je praktikovao štamparski zanat.
Postavlja se još jedno pitanje: Pred kraj svoga života, 1526-27. godine, Makarije je napustio Trgovište i ostao u Hilandaru na Svetoj Gori, gdje je postao iguman manastira. Kasnije je dva puta posjetio Vlašku i Moldaviju. Posljednji put to je bilo 1533. godine, kada se susrio sa moldavskim vojvodom Petruom Rarešuom, koji je za Hilandarski manastir obezbijedio godišnje donacije.
Cilj Makarijeve ponovne posjete bilo je prikupljanje pomoći od ovdašnjih hrišćana za manastir Hilandar.
Mnogi istoričari knjige ocijenili su da je Makarije bio „dobar majstor, da je s puno truda, ljubavi i smisla, za ljepotu i preciznost radio svoj posao, te da njegov rad može da se smatra uzorom svim štamparima, čak i za sto godina kasnije”.
Makarijeve knjige veoma rano su služile kao primjer budućim izdavačima. Tako, Dubrovčanin Luka Primojević, još 8. marta 1514. godine, „u podnesku Vijeću umoljenih, traži, između ostalog, da mu se odobri štampanje knjige na srpskom jeziku, s tim što bi za slova svoje buduće štamparije uzeo uzorke iz cetinjskih knjiga o kojim se u Dubrovniku tada još uvijek govorilo s najvećim pohvalama”.

Od Rumunije do Hilandara

Makarije je napustio Crnu Goru 1496. godine, da bi se, poslije nekog vremena, našao u Rumuniji. O tome kako je Makarije stigao u rumunski grad Trgovište, Ilarion Ruvarac je ostavio nešto više podataka, koji se, uglavnom, mogu prihvatiti.
Ruvarac smatra da je Makarije prvobitno, prilikom napuštanja Cetinja, sa Đurđem Crnojevićem i njegovom porodicom, otišao u Veneciju. Zatim se kaže: „Kad je u jesen 1502. godine dolazio u Veneciju Đurđev rođak po majci, jeromonah Maksim, nekadašnji despot Đurađ Branković, vjerovatno je potražio i pohodio snahu svoju Jelisavetu, i može biti, da je iz Mletaka poveo sa sobom u Srem i Makarija i sina Đurđevog Solomona, da bi ih potom odatle odveo u Vlašku 1503. ili 1504. godine. Tako se Makarije obreo u rumunskom gradu Trgovištu, docnijem rezidencijalnom mjestu vlaških knezova, i tamo nastavio štamparski rad, gdje je štampao prve rumunske ćirilske knjige od 1508. do 1512. godine”.
Najpoznatije Makarijeve knjige iz rumunskog perioda su: Oktoih iz 1510. i Četvorojevanđelje iz 1512. godine.
Za jeromonaha Makarija se pouzdano zna da je „pod kraj života, 1526. godine, otišao iz Vlaške u Svetu Goru, gdje je postao iguman manastira Hilandara, između 1526. i 1528. godine. Napisao je jedan mali geografski spis, pod naslovom „Tlkovanije”, sa dosta podataka „o Dakiji i zemlji Crnojevića, što znači o krajevima u kojima je ranije živio i radio i koje je dobro poznavao”.
Pretpostavlja se da je o jeromonahu Makariju posljednji sačuvani podatak iz 1.533. godine, pa se godina 1533. smatra i godinom Makarijeve smrti. On se u Crnoj Gori ovjekovječio kao „crnogorski Gutenberg”.
Pretpostavlja se da su Đurađ Crnojević i jeromonah Makarije, prilikom, napuštanja Cetinja, odnijeli i štampariju, koju su, vjerovatno, ostavili u Kotoru, u kome su Crnojevići imali svoj dvorac.
U prilog ovoj pretpostavci ide izjava Jerolima Zagurovića, koji kaže da je, 1569. godine, „prenio neka od slova iz te štamparije u Veneciju i koristio ih u svojoj štampariji”.

Porijeklo Vuka Mandušića

Petar Drugi Petrović Njegoš, u svom djelu „Gorski vijenac”, opjevao je Vuka Mandušića kao jednog od najhrabrijih Crnogoraca. U dijalogu sa vladikom Danilom, poslije strašnog i krvavog boja između Turaka i Crnogoraca, Vuk Mandušić se žali vladici Danilu i od njega traži pomoć kako bi mogao osposobiti svoj „bistri džeferdar”.
Evo tog dijaloga:

„A u razdvoj boja krvavoga,
Najpotonja koja puče turska,
Džeferdara držah pred očima,
Prestriže ga, ostala mu pusta (plače)
Po remiku ka’ da trska bješe!
Više žalim pusta džeferdara,
No da mi je ruku okinula!
Ža’ mi ga je ka’ jednoga sina,
Ža’ mi ga je ka’ brata rodnoga,
Jere bješe puška mimo puške;
Srećan bješe, a ubojit bješe,
Oko njega ruke ne previjah,
Svagda bješe kao ogledalo,
U hiljadu drugijeh pušakah,
Poznati ga šćaše kada pukne;
Pa sam doša’ do tebe, vladiko,
Na moru je od svašta majstorah,
Bi l’ mi mogli pušku prekovati?”
Na tu molbu Vuka Mandušića, vladika Danilo odgovara:
„Mrki Vuče, podigni brokove,
Da ti viđu toke na prsima,
Da prebrojim zrna od pušakah,
kolika ti toke izlomiše.
Mrtvu glavu ne diže iz groba,
Ni prekova bistra džeferdara,
Zdravo tvoja glava na ramena,
Ti ćeš pušku drugu nabaviti,
A u ruke Mandušića Vuka
Biće svaka puška ubojita”.

Ovu Njegoševu tvrdnju, o crnogorskom porijeklu Vuka Mandušića, publicista Boško Desnica demantuje riječima: „Vladika Rade učinio je nama, dalmatinskim Morlacima, jednu nepravdu, oteo nam je Vuka Mandušića i pocrnogorčio ga. On je, nesumnjivo, naišao na to ime u narodnoj pjesmi i, očaran njegovom punoćom i zvonkom ljepotom, uzeo ga otuda i njim krastio ono mikelanđelski silno oličenje muškosti u svom vijencu.
Vladičino krštenje izbrisalo je zavičajnu pripadnost dalmatinskog Vlaha i vezao ga za tlo, sredinu i događaje koji su vrlo časni, ali nijesu njegovi”.

Pogibija Vuka Mandušića

Boško Desnica dalje kaže: „Po Zlatoviću i Kolendiću, Vuk Mandušić doselio je u Šibenik sa narodom koga je Nikola Ružić digao protiv Turaka i preveo u mletačko područje. Zlatović ne navodi izvora za tu vijest, a Kolendić se pozivlje na dvije svjedodžbe u arhivu manastira Visovca, koje mi, na žalost, nijesmo imali prilike da ispitamo”.
O ustaničkom vođi Nikoli Ružiću, Desnica kaže:
„Ružić je, u nadi da će mu ta zasluga pribaviti u traženju ninsku biskupiju, pobunio za račun Mlečića Petrovo polje i Prominu. Uslovi i potankosti tog ustanka utvrđeni su ugovorom zaključenim u Šibeniku 17. decembra 1647. godine među fratrima i glavarima s jedne strane, i šibenskim kontom Đovani Frančesko Zorzijem s druge strane. Sporazum sa petropoljskim Morlacima omogućio je Foskolu osvajanje Drniša, oko 20. februara 1648. godine.
Poslije tog osvajanja visovački fratri dovedoše odmetnuti narod u šibenske varoši, a oni se nastaniše u manastiru Sv. Lovre”.
Povodom ovog događaja prvi put se pominje Vuk Mandušić, kao istaknuta ličnost, za koga se kaže:
„Među imenima knezova i glavara koji su potpisali šibenski ugovor ne nalazi se Mandušićevo ime, ali nemajući razloga da sumnjamo u Zlatovićevu i Kolendićevu vijest, uzimamo kao tačno da je i on došao u Šibenik prilikom te seobe. Mandušić je, dakle, prešao k Mlečićima koncem februara 1648, a kako je poginuo 31. jula iste godine, to je njegovo uskočko djelovanje u duždevoj službi trajalo svega 5 mjeseci. I već ta kratka djelatnost bila je dovoljna da ime Vuka Mandušića otme zaboravu i da mu otvori dveri na rodne epopeje!”
Kad je riječ o arhivskim podacima o Mandušiću, Boško Desnica kaže da nijesu brojni”, ali su zato vrlo zanimljivi i prikazuju njegovu ličnost sa izvjesnim reljefom”, pa nastavlja:
„Prvi je podatak o Mandušiću sadržan u jednoj depeši generalnog providura Leonarda Foskola, od 3. jula 1648. godine. Depeši je priložen i zapisnik Mandušićeva saslušanja o njegovoj provali na Ključ. A Mandušićev je izvještaj važan samo po tom što nam kazuje kako su duboko devet konaka, prodirali u turski kraj naši pljačkaški odredi, a što nas obavješćuje o jednoj sječi roblja, kojoj su naši morali da pribjegnu, da bi mogli braniti se od turske potjere. Uostalom, to je prikaz tipičnog uskočkog pljačkaškog pohoda, koji prolazi neopažen planinama, napada turska naselja nenadno u osvit dana, pali džamije, sa hodžom taman okuiše, hara, pljačka, ubija, podmeće vatru i vraća se natovaren plijenom i odsječenim glavama, braneći se od potjera i prolazeći kroz busije. U propratnoj depeši, koju smo prije citirali,
Foskolo kaže da je „vlaški kapetan Mandušić, iskušan u svim potrebama, doista vrlo hrabar, ali ujedno i smotren, što je neobično svojstvo kod ljudi njegova kova”.

Pravedan junak

Kad su bili u pitanju najistaknutiji uskočki starješine, pored njihovog izuzetnog junaštva na bojnom polju, posebno su cijenjeni i njihovi odnosi prema svojim potčinjenim drugovima, njihovi visoki moralni kvaliteti i pravedna podjela plijena. Evo i za to primjera. Kad je u junu 1648. godine, „Senat bio obdario popa Šorića, poglavicu goričkih uskoka, zlatnom kolajnom, Foskolo, koji tog odlikovanja nije bio predložio, jer Šorić, pijanac i srebroljubiv, nije kod njega stajao na naročitoj cijeni, pokušao je da bar odgodi predaju kolajne. U depeši od 11. jula 1648. godine, on je to opravdavao ističući ’da bi taj znak vanredne ljubavi prema tom licu, mogao da oneraspoloži koga drugog koji služi jednako kao on (Šorić), ako ne i bolje od njega, jer iako je Šorić hrabar vojnik i ima nešto prstaša, ne može da računa na uspjeh, jer sa vojnicima nije darežljiv’. Taj drugi koji bi, po Foskolovom mišljenju, bio zaslužniji nego Šorić, bio je Vuk Mandušić”.
U depeši koju je Foskolo odmah po ovoj, još istog dana, uputio Senatu, on to otvoreno kaže: „kad bi za kapetana Mandušića došla druga kolajna jednaka Šorićevoj, a on je zaslužuje, to bi njemu prištedilo gorčinu isključenja, a naciji bi poslužilo na veliku utjehu, jer je on na Krajini cijenjen više nego ijedan drugi”. Te nagrade, na žalost, Mandušić nije doživio.
Koristeći knjigu: „Stojan Janković i uskočka Dalmacija”, Boško Desnica i ovo kaže: „Novi bosanski paša Derviš Skopljak, sišavši u Livno, bio je koncem jula uputio u Kotare svog ćehaju Husein - bega sa jednim odredom od 4.000 ljudi da se sveti odmetnutim Morlacima. Husein je, harajući Kotare, bio dopro do Biograda i Turnja, pa se sa golemim plijenom vraćao u Knin. Foskolo nemoćan da spriječi Huseinov pohod, izasla Smiljanića, sa kotarskim, a Vuka Mandušića sa šibenskim uskocima, da mu pokušaju presjeći uzmak i oteti plijen. Sukob koji je otuda nastao i u kojem je Vuk Mandušić poginuo, opisan je do sitnica tačno u saslušanjima Ilije Smiljanića i još dvojice harambaša, koja su priložena Foskolovim depešama o tom događaju”.
Ta saslušanja Desnica je donio u doslovnom prevodu, koji glasi:

Dva saslušanja

„Na prvi avgust 1648. godine, harambaša Ilija Smiljanić izjavljuje: Jučer u osvit dana pošto smo otkrili u okolici Zečeva neprijatelja, koji je u velikom broju dolazio sa plijenom upljačkanim oko Biograda, mi Vlasi, kojih je bilo oko 700, podijelismo se u dvije čete, jednu sam vodio ja, a harambaša Mandušić drugu. Turci učiniše juriš na kaštel, u kojem se nalazio harambaša Vukadin (Mitrović) sa 30 pješaka, i osvojivši obor pognaše 30 tovarnih konja i dva moja sedlanika. Zatim gvozdenim klinovima pokušaše da se popnu i osvoje kaštel. Naši, braneći se iznutra, ubiše ih više od trideset. Turaka je bilo veliko mnoštvo i neki su od njih toliko radili da su, popevši se na kulu, koja nema svoda, tukli kamenjem one koji su u njoj bili, tako da su ubili dvojicu. Videći mi opasnost onih u kaštelu digosmo se svi da branimo i jurnuvši na neprijatelja, ja sa svojom četom, a Mandušić s druge strane, pobismo ih više od trideset, koji su sa onima gore spomenutim nađeni na razbojištu, osim drugih koje Turci odnesoše, i ugrabismo im 400 konja, sa kojih su bili sjašili. Kad Turci primijetiše da je nas malo, toliko se osokoliše da nam okrenuše lice i prisiliše nas na uzmak. U tome pogibe desetorica naših i izgubismo one zaplijenjene konje, sve osim četiri, i ostade zarobljen jadni harambaša Mandušić, poslije nego se hrabro ponio i ubio četiri Turčina. Držali su ga živa nekoliko sati, a najzad mu odsjekoše glavu. Ja sam kasnije pomogao da mu se trup sahrani. Mnogi su neprijatelji dopali rana, a konjica nije mogla da se razvija, zadržasmo se sve dok Turci, oko pola dana, ne prođoše prema Kninu. U spomenutom je sukobu harambaša Martin Jagnjić oteo jedan barjak, ubivši barjaktara koji ga je nosio. Barjak smo prikazali presvijetlom gospodinu generalu. Jedan moj sluga, po imenu Obrad Cigović, ponio se hrabro u zečevskoj kuli, otjerav više od četiri koplja onima koji su pokušavali da se popnu, i ubivši kroz puškarnice deset Turaka”.
„Dana drugog avgusta 1648. godine, pristupi harambaša Martin Milković i preslušan izjavi: U četvrtak dođe harambaša Mandušić sa, otprilike, dvije stotine svojih šibenskih Vlaha, da se pridruži nama koji je, pod Smiljanićem, bilo mnogo više od toliko. Turci koji su opljačkali biogradsko primorje, nalazeći se kod Otresa, digoše se otuda u petak ujutro i pojaviše se u pravcu Zečeva, gotovo nenadno, jer nas uhode nijesu dobro poslužile. U zečevskoj kuli ostavismo oko petnaestoricu naših da brane konje i komoru, koja se nalazila u oboru, i koju Turci jurišavši na obor zaplijeniše, pokušavajući osvojiti i kulu, pri čemu naši, koji su se uporno branili, ubiše najmanje dvadeset i petoricu.
Mi smo se sa pokojnim Mandušićem nalazili svi skupa u zasjedi, čekajući da neprijatelj prođe, jer je bio vrlo brojan, ali videći da su se Turci po kopljima, čavlima i klincima udarenim u zid od kaštela bili popeli i odozgo već tukli kamnjem ove jadnike koji su bili zatvoreni, počesmo se dogovarati da im pomognemo. Mandušić se tome opirao jer je tu odluku smatrao opasnom, ali ustrajući Smiljanić u nagovaranju udarismo zajednički na neprijatelja.[i]

Junak, a dobar čovjek

Kako bi bolje pritisli kulu, mnogi su Turci bili sjašali i ostavili konje po strani. Mi ih nagrdismo, i pobismo mnoge i postigosmo svrhu da oslobodimo naše, ali da se dogodi nered, da su se neki, ugrabivši one konje, povlačili da ih spasu, a neki su nosili i koplja koja su Turci bili ostavili kod konja, tako da su ih mnogi naši držali za Turke te otuda nastade metež i neki okrenuše bježati. Kad je neprijatelj, koji nam je prije bio okrenuo leđa uvidio da nas je malo, okrenu lice o opkoli nas i prisili na uzmak i na napuštanje upljačkanih konja.
Jadni Mandušić, koji je bio naprijed izmakao, praćen od malo svojih, bi opkoljen na jednoj ravnici od mnoštva konjanika i, dok se držao, ubio je za kratko vrijeme četiri Turčina. Jednim udarcem, odsječena mu je ruka, a potom ga živa uhvatiše i odsjekoše mu glavu. Izgubili smo četvoricu naših i osam Šibenčanaca, kako smo mislili, ali smo kasnije čuli da ih je poginulo dvadeset, računajući tu s Mandišićem i još trojicu ili četvoricu harambaša”.

„Najzanimljiviji i najbliži istini je prikaz jednog šibenskog harambaše, koji nije imao razloga da ništa krije ni prećutkuje, kao što ga je u ovoj prilici imao Smiljanić, na kojeg u izvjesnoj mjeri on baca krivicu za Mandušićevu pogibiju”, kaže Desnica, pa nastavlja:

Jedno objektivno svjedočenje

„Na prvi avgusta u Šibeniku. Pristupi pred presvjetlog gospodina proveditora harambaša Matija Mihaljević iz Drniša, koji nam se podložio pa sada stanuje u morskom Varošu, te izjavljuje ut imfra: Pošavši odavle prošle srede, a to je bilo 29. minulog mjeseca, sa harambašom Vučetom Mandušićem i drugim harambašama sa njihovim ljudima i dvije oružane nađe Papalija i Ferlanića, stigosmo u Skradin, a otuda se uputismo prema Laškovici. Bilo nas je tri stotine pedeset ljudi. Harambaša Smiljanić, Harambaša Miljković i drugi od Zadarskog Kotara. Vlasi koji su se jednako podložili (duždu), nalazeći se kod Zečeva i obaviješteni o našem dolasku, javiše nam da im se moramo pridružiti svi i tu nam svrhu poslaše kalauze, jer mi nijesmo vješti onom kraju.
Stigosmo u Zečevo u sumrak i počesmo da pregovaramo. Kotorani su uvjeravali da su Turci, koji su se bili utaborili kod Otresa sa plijenom upljačkanim u Kotarima, malobrojni, dok je Mandušić tvrdio da ih je on vidio i da ih je mnogi, pa stoga treba stati na oprezu, istaknuti prema neprijatelju dobre straže koje će paziti na njegovo kratenje i raditi sporazumno. Bi odlučeno da se pošalju straže od Kotorana kao vještijih kraju. Kada je bilo u petak ujutro, straže se ne pojaviše sa vijestima, samo što jedan Mandušićev vojnik, koji je sa svojima bio u Zečevu povika: „Eto na nas Turaka”.
Mandušć izašlje odmah k zečevskoj tvrđavi deset ljudi, među kojima sam bio i ja, i viđesmo neprijatelja koji se je, jednu samu milju udaljen od tvrđave, primicao k istoj sa svojom glavnom snagom. Odmah javismo to Mandušiću i svim našim ljudima, a on zapovijedi da se svi od zakrčja, koji su bili u tvrđavi, povuku i dođu da sa njegovima uhvate busiju, kako ih Turci ne bi opazili. Kad su se svi povukli, u tvrđavi ostade šezdest Smiljanićevih Vlaha sa Konjima i stvarima, a da se o tom nije obavijestio Mandušić. Neprijatelj opkoli tvrđavu, iz koje su se Vlasi branili, dok su se ostali povukli na jedno brdo obraslo gorom. Kad je vidio tu bitku, Mandušić upita Smiljanića ko je to ostao u tvrđavi, a ovaj mu odgovori da je tu šezdeset ljudi sa njihovim konjima i komorom. To je vrlo uvrijedilo Mandušića i on je počeo da kori Smiljanića, što je pustio da se oni ljudi, kojih je ustvari bilo samo trideset, vežu i tako povuku na nas neprijatelja. On je sumnjao da se tu radilo o izdaji. Međutim, kako se boj nastavljao, viđesmo gdje pade više od deset Turaka, ali pošto im je broj sve više rastao, oni osvojiše obor, povedoše konje, koji su u njemu bili. Kad Smiljanić opazi da Turci odvode njegova konja, uze se jadati i moliti Mandušića da nasrnu na Turke i oslobode konje. Odgovori Mandušić da nije vrijeme da se upuštamo u boj, da treba popustiti okolnostima, da nije dužnost gubiti ljude radi spasavanja konja, i da će se, Gospodnjom voljom, pružiti drugih prilika da se namiri ta mala šteta. Međutim su se Turci penjali da osvoje tvrđavu, a oni iznutra, pošto su bili ostavili dzebanu u oboru, nijesu imali više čim da se brane. Kad su kotarski harambaše to viđeli, uzeše svi jednoglasno moliti Mandušića da navale na Turke, i već jednom pomognu onim ljudima, jer će se inače sve izgubiti, a on će se pokazati nevjeran. Na te riječi Mandušić odgovori: Radite što vas volja, ali sam uvjeren da ćemo danas biti uhvaćeni i da ćete me napustiti; ako bude potreba ja ću vam doći u pomoć sa svojim ljudima.
Kako nijesu pristali da idu sami, Mandušić se riješi da im učini po volji, te svi zajedno jurnusmo na Turke, pobismo ih oko dvadeset, odbismo ih od tvrđave, nagnavši ih da napuste dvije stotine pedeset osedlanih konja. Zakrčani uzeše grabiti konje ne progoneći neprijatelja, premda je Mandušić kričao da se ostave pljačkanja, a Turci nas kroz to u velikom broju opkoliše, prisilivši nas da pustimo sve konje osim tri ili četiri na kojima se Zakrčani dadoše u bjeg, a za njima i svi ostali njihovi ljudi, kao i oni oslobođeni iz tvrđave, ostavljajući prikačena jadnog Mandušića i njegove ljude. Bijući se žestoko s Turcima, pobismo ih pedeset, od kojih smo dvadeset trojici pokidali glave i ostavili ih na polju, ostale su leševe Turci digli na konje i odnijeli sobom. Naših je palo oko 20, a među njima jadni Mandušić, harambaša Ivan Kraljević i dva brata Galiotovića, od kojih je jedan zarobljen. Ostalo se spasilo po šumama, vodeći sobom dva neprijateljska konja ranjena. Turci, kojih je moglo biti dvanaest hiljada, odoše put Knina, a mi se vratismo u Skradin”.

Foskolov zaključak

U Izvještaju Prevedroj Republici o Mandušićevoj smrti se kaže: „Foskolove depeše od 1. i od 5. avgusta, kojima su ova saslušanja priložena, ukoliko se odnose na događaj, rezimiraju izvještaje triju harambaša, prelazeći preko Mihaljevićevih optužaba na Smiljanića i Kotorane. Iz Depeše od 5. avgusta 1648. godine donosimo Foskolov sud o Mandušiću, koji je ujedno i jedan dostojan pomen poginulom junaku: „Iz Šibenika stiže potvrda vijesti o pogibiji jadnog Mandušića, kojemu nek Gospod Bog podari rajsko naselje, pogibiji koju je on prije smrti osvetio smrću petorice Turaka. Bio je zaista hrabar vojnik, skroman i nekoristoljubiv vojvoda, svojstvo na koje se vrlo rijetko nailazi kod ovog naroda, koji se u većini može da nazove grabljivim. Kad bi mu uspjelo da što upljačka, sve bi podijelio među bojnike, koji su ga stoga ljubili, štovali i slušali isto onoliko koliko su ga se Turci bojali. Ja sam živo osjetio njegov gubitak, radi štete koja će otuda nastati za opću stvar”.
Foskolo dalje kaže: „Mandušić je ostavio za sobom samo jednog sestrića, kojeg je bio posvojio, i da su šibenski Vlasi došli u Zadar da ga mole da im ga postavi za poglavicu namjesto poginulog Vuka. Taj sestirć, koji je u glavarstvu nad šibenskim Morlacima naslijedio Vuka Mandušića, bio je, kako doznajemo iz jedne Foskolove terminacije, kojom mu udjeljuje investiciju nad ujakovom četom plaćenih vojnika, Šibenčanin Tadija Vraničić”.
Desnica, dalje, kaže: „Foskolov sud o Mandušiću, objašnjuje čudnu pojavu da je narodna pjesma prigrlila ovo ime za kojim stoji jedna vrlo kratka djelatnosti, dok naprotiv prelazi preko rada i imena lica koja su u istom vremenu, istoj sredini, na istom polju rada djelovali dulje i intenzivnije od Mandušića, a podjednako herojski završila. Iz toga bi suda mogao da se izvede zaključak da junaštvo nije davalo pristupa u narodnu epopeju, nego kad je bilo spojeno sa svojstvima koja su izazivala simpatije i sticala nrodnu ljubav”.
Boško Desnica, na kraju, zaključuje:
„Vlaški kapetan Mandušić, iskusan u svim potrebama, doista je vrlo hrabar, ali ujedno i smotren, što je neobično svojstvo kod ljudi njegovog kova”,
pisao je zadarski guvernadur Lenard Foskolo o Mandušiću Vuku, harambaši iz Šibenika, koji je za Mletke ratovao samo pet mjeseci, a opet ušao u pjesmu, narodnu, guslarsku, odakle ga je preuzeo i „pocrnogorčio” vladika Njegoš.

Kraj

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Vlaški Statut iz 1630. godine, na sajtu SKD Prosvjeta:

http://www.skdprosvjeta.com/page.php?id=34

http://www.skdprosvjeta.com/page.php?id=33