POSLIJE 66 GODINA SUD U UŽICU PROGLASIO NEVINIM GOJKA BLAGO

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

S. Tijanić:
POSLIJE 66 GODINA SUD U UŽICU PROGLASIO NEVINIM GOJKA BLAGOJEVIĆA, NEPRAVEDNO OPTUŽENOG DA JE 1941. IZDAO BORCE U BICI NA KADINjAČI

Oko sto Gojkovih potomaka, ipak, dočekali pravdu

Okružni sud u Užicu je početkom maja donio presudu kojom se Gojko Blagojević, narodni tribun i ugledni domaćin, predsjednik opštine i kafedžija iz sela Zaglavak u opštini Bajina Bašta, oslobađa optužbe po kojoj su ga komunističke vlasti neposredno po završetku Drugog svjetskog rata osudile na smrt a zatim mu presudu zamijenile sa 20 godina robije. To je treći slučaj rehabilitacije u Užicu u posljednje vrijeme, ali je spisak onih koji zaslužuju sličnu presudu veoma dugačak. Procjenjuje se, naime, da su komunisti posle Drugog svjetskog rata uglavnom nepravedno likvidirali oko 150 osoba u užičkom kraju, i to tako da se za mnoge nikada nije saznalo gdje su pokopani njihovi posmrtni ostaci.
Najnovija presuda suda u Užicu znači da Gojko Blagojević unije izdao borce Radničkog bataljona i ostale partizanske jedinice koje su pretrpjele teške gubitke u neravnopravnoj borbi sa Njemcima nedaleko od sela Zaglavak na obroncima Kadinjače krajem novembra 1941. godine. I pojedini istoričari, koji su na toj i sličnim neistinama gradili svoju spisateljsku karijeru, tek su, istina sramežljivo, početkom posljednje decenije prošlog vijeka ustvrdili da je Radnički bataljon žrtvovan na Kadinjači. Niko od njih, međutim, nije zvanično rekao da je Gojko Blagojević nevin. Da podsjetimo, kada je krajem novembra 1941. iz dva pravca započela njemačka ofanziva na Užičku republiku, tada jedinu slobodnu teritoriju u porobljenoj Evropi, u susret desetostruko jačim njemačkim snagama koje su dolazile sa zapada, dolinom rijeke Drine iz pravca Šapca i Loznice, Vrhovni štab NOV i POJ, koji se zajedno sa vrhovnim komandantom Josipom Brozom Titom nalazio u Užicu i spremao se za evakuaciju prema Sandžaku, poslao je na 14 kilometara udaljenu Kadinjaču Radnički bataljon sastavljen od mladih, i uz to slabo obučenih i još slabije naoružanih užičkih železničara, pekara i tkača.
Bitka je trajala kratko, Radnički bataljon je bukvalno uništen i spasao se veoma mali broj boraca, a da je ta žrtva bila sasvim bespotrebna govori i podatak da su, još dok je ona trajala, Njemci već bili ušli u Užice sa istočne strane, iz pravca Požege.
Tek ovih dana je, posle 66 godina, Gojko Blagojević proglašen nevinim. Zahtjev za rehabilitaciju podnijela je ovog proljeća Gojkova kćerka Rada, udata Ostojić, jedna od njegovo sedmoro djece koja su zbog ove teške optužbe u kompletnom posleratnom periodu preživljavala neviđenu golgotu. "Bojala sam se da ću umrjeti, imam 86 godina, a da neću kazati ono što mislim. Ja sam punih 66 godina svaki dan ponavljala sve što se događalo prije, u vrijeme i posle bitke na Kadinjači, kako ne bih zaboravila činjenice koje govore u prilog nevinosti mog oca. Naravno da se svega sjećam, jer sam 1941. imala 20 godina, i tvrdim da naš otac nije bio izdajnik", rekla je Rada Ostojić reporteru „DAN-a".
Gojkova djeca i ostali potomci sačuvali su i svežnjeve novina i istorijske udžbenike, u kojima se o njemu govori kao o izdajniku. Gojkov sin Radomir, osamdesettrogodišnjak koji je dočekao rehabilitaciju svog oca i zvanično skidanje ljage sa Blagojevića kuće, prvi je još početkom oktobra 1994. godine, u ispovijesti za list „Politika EkspresĆ, vašem reporteru i prvom novinaru koji mu je, kako je tada rekao, prekoračio prag da bi potražio istinu od Gojkovih direktnih potomaka, iznio šta se, zaista, pola vijeka ranije dešavalo u čuvenoj bici na Kadinjači, ali i šta su sve kasnije preživljavali.
- Bilo nas je sedmoro djece, tri brata i četiri sestre, i problemi su počeli da se nižu jedan za drugim. Njemci su nas tokom rata popalili, zapalili su nam sedam građevina, majka je bila na Banjici 1943, a posle rata naši su nas hapsili i uništili. Brat Bogoljub je radio na Tari, izmislili su priču da je nekom Slovencu dao jagnjeće kožice bez reversa te da zbog toga mora odgovarati, natjerali su ga da to prizna u pismenoj formi, i on se objesio. Jedan brat je bio pop u Mokroj Gori, pošao je 1959. u selo Zaovine na Tari i pronašli smo ga u snijegu, smrznutog. Našeg zeta, žandarmerijskog narednika, partizani su strijeljali i bacili u Savu sa mosta u Šapcu, zajedno sa još trinaest navodnih narodnih neprijatelja. Mnogo smo stradali, pa sam čak i ja, iako sam u vrijeme bitke na Kadinjači imao svega 16 godina, ležao 56 dana u zatvoru. Optužili su nas četvoricu da smo ubili nekog Muslimana. Ocu je posle rata konfiskovana sva imovina, ali su, stričevi, dobrostojeći ljudi, ostavili sav imetak nama i našoj majci - rezignirano je pričao te 1994. godine Radomir Blagojević.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=102687&datum=2007-05-27

Pred bitku na Kadinjači, Gojko bio u zatvoru

~Kako je bitku na Kadinjači i događaje prije i poslije nje doživio Gojkov sin Radomir Blagojević, tada šesnaestogodišnjak

~Zašto su školske vlasti zaprijetile da jedanaestogodišnju Desanku Ostojić, Gojkovu unuku, izbace iz četvrtog razreda

Kako je bitku na Kadinjači i događaje prije i poslije nje vidio Gojkov sin Radomir Blagojević, tada šesnaestogodišnji dječak koji je radio u kafani u Zaglavku gdje su noć prije bitke na Kadinjači noćili borci Posavsko-tamnavske čete koji su, prema podacima u istorijskim udžbenicima trebalo da pomognu Radničkom bataljonu. Ističući da je mnogo štošta proživio, i da mu je najveća životna želja da se s njegovog oca, braće, sestara i ostale rodbine skine ljaga "pa makar odmah posle toga umro", Radomir je ovako opisao taj za Blagojeviće sudbonosni dan s kraja novembra 1941. godine:
- Moj otac je bio predsjednik opštine Zlodol i partizanske vlasti su ga uhapsile u jesen 1941. godine, zajedno sa ostalim predsjednicima opština, i neposredno pred bitku na Kadinjači poslale u zatvor u Bajinoj Bašti. Pušteni su 27. novembra uveče, kada je kod Krupnja započela njemačka ofanziva. Sutradan, 28. novembra, svi smo bili kod kuće, majka, otac i nas sedmoro djece, i ne sanjajući da će naići Njemci. Predveče su prvo naišli partizani, odstupali su ispred Njemaca, a kod nas u kafani odsjeo je Radivoje Jovanović Bradonja koji je došao s partizanima iz pravca Loznice. Moj brat Bogoljub mu je smjestio konja u štalu, a kada su oni pred zoru otišli prema Kadinjači otac nas je okupio i rekao da treba počistiti sve ispred kafane, jer je tokom noći vojska napravila nered. Svi smo izašli, a pomoglo nam je i nekoliko komšija. U tom trenutku naišli su Njemci, prvo biciklisti, a onda i pješadija. Njemci su mog oca poveli prema Kadinjači zajedno sa Vukašinom Despotovićem, Miljkom Blagojevićem, Kojom Jezdimirovićem i nekim podnarednikom Živkovićem. Sve ih pustili nakon kratkog vremena, kada su odozgo sa brda počele da padaju granate. Jedino smo u njemačkom stroju ostali ja i neki Radimir Mačak, stariji čovjek iz susjednog sela, a obojici su nam Njemci natovarili na leđa postolja od minobacača. Njihova kolona se nakon treće granate razdvojila lijevo i desno, a namjestili su i top i počeli da tuku položaje na Kadinjači. Njemci nijesu tada imali ni tenkove, ni borna kola, a na nebu su se pojavila dva njihova aviona - pričao je Radomir u ranu jesen 1994. godine a zatim dodao:
"Iznio sam postolje minobacača u njemačkoj koloni koja je išla desno, prema Ponikvama, ne znajući šta se događa. Tu su me na brdu i ostavili, i otišli prema Užicu. S druge strane Kadinjače prilazi mi jedan njemački vojnik i na srpskom kaže: "Majku ti srpsku, što ne bježiš. Šta čekaš..." Kući sam se vratio tokom noći. Svi su bili na okupu, ali niko nije ni znao šta se toga dana događalo na Kadinjači. Moj otac je ponovo zatvoren odmah poslije rata. Neđo Panić iz Zaglavka optužio ga je da je izdao partizane, a sud u Užicu ga je osudio na smrt. Moj stric Boro Blagojević, nekada rektor Univerziteta i ministar, uspio je da spriječi streljanje, a Gojku je smrtna kazna preinačena na 20 godina robije. Na osnovu žalbe, prvo mu je smanjena na 16, a onda na 10, pa na pet godina, da bi konačno poslije tri godine bio pušten, uslovno".
Prilikom otkrivanja spomenika na Kadinjači, na velikoj narodnoj svečanosti prije 57 godina, Gojko Blagojević je ponovo optužen da je izdao borce Radničkog bataljona. Opet je uhapšen i sproveden u bajinobaštanski zatvor, gdje se objesio u ćeliji 1951. godine, napravivši uže od ćilima s kojim se pokrivao.
- Konačno su mi rehabilitovali oca! Ostalo je još da se svi okupimo, Gojko ima više od stotnu potomaka, i da napravimo slavlje. Volio bih i da nam vrate konfiskovanu imovinu, ali to sigurno neću dočekati - radosno je rekao Radomir Blagojević kada smo ga nedavno, na Spasovdan, posjetili u kući u Užicu.
Rada Ostojić, njegova starija sestra, takođe ne skriva radost zbog rehabilitacije svog oca Gojka Blagojevića. Kako ističe, zbog te laži propatili su svi Gojkovi potomci, slučajno ili namjerno svako je, od najmlađih do najstarijih, imao određenih problema. Sa zapošljavanjem najviše. Njena kćerka Desanka je u četvrtom razredu osnovne škole odbila da u temi o bici na Kadinjači spomene i „narodnog izdajnika Gojka Blagojevića", i malo je nedostajalo da je zbog toga izbace iz škole. Nakon što je odrasla i školovala se, morala je da potraži uhljebljenje što dalje od rodnog grada, u Novom Sadu. Ali srećom, priznaje Rada, koliko su imali neprijatelja u životu, toliko su imali i prijatelja koji su ih branili i pomagali. I što je najvažnije, svi su uspjeli, i pored šikaniranja, podrugljivog dobacivanja da su djeca i unuci „izdajnika", pa i odbijanja na konkursima za zaposljenje.
"Prvi put sam, poslije toliko godina, osjetila neko blagostanje, ali ružna sjećanja mi stalno naviru. Iz Užica poslije rata ponesem autobusom hranu majci u Zaglavak, a preko Kadinjače čovjek priča „Ovdje je neki Blagojević izdao partizane". Naravno, ne mogu da izdržim pa skočim, krenem prema njemu, uhvatim ga za rever i glasno ga pitam: „Otkud ti to znaš, jesi li bio na Kadinjači. Moj otac nije nikoga izdao". Stojički smo podnosili uvrede, i hvala Bogu sve izdržali. Nas troje djece smo živi, Radomir, ja i Mara, udata Ristić".
Iako su prošli neviđenu golgotu, preživjela djeca i unuci i unuke Gojka Blagojevića su čuvali uspomenu na ovog vrijednog domaćina, tada jednog od najbogatijih i najpoštovanijih ljudi s one strane Kadinjače. Dvojica unuka čak nose njegovo ime. Sačuvali su i njegova odlikovanja iz vremena balkanskih i Prvog svjetskog rata kojim su ga odlikovali Kralj Petar i Kralj Aleksandar. Presuda o rehabilitaciji svakako je dokument koji će biti najznačajniji u toj „zbirci".

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=102917&datum=2007-05-29[/size][/quote]