Dva antička grada u dolini Neretve

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

DVA ANTIČKA GRADA U DOLINI NERETVE

Trgovačka luka duboko u zaleđu

DREVNO NASELJE U DOLINI NERETVE:
Narona je drevno ilirsko, grčko i rimsko naselje koje se nalazilo na području sela Vid kod Metkovića, u Hrvatskoj, na desnoj strani Neretve. Neretvljanska dolina je bila "gusto" naseljena u antici. O tome svjedoče i ostaci ilirskog grada Daorsona kod Ošanića u opštini Stolac, na lijevoj obali Neretve. Do 1995. za Naronu su znali samo žitelji neretvljanske doline, istoričari i arheolozi. Bila je djelimično istraživana tokom proteklog vijeka. Međutim, tokom iskopavanja 1995. i 1996. u Vidu kod Metkovića došlo je do senzacionalnog otkrića koje je odjeknulo svijetom. Maštu stručnjaka i javnosti najviše je zaokupilo otkriće 16 kipova među kojima je dominirala statua cara Augusta prikazanog kao imperatora. Bilo je to vrijeme kada su mnogi posezali za literaturom tražeći podatke o Naroni. Jezikoslovac A. Mayer izvodi toponim Narona po rijeci Náron, od korijena ner-*nar-, u značenju, roniti, odakle i riječ - noriti (roniti), kao u po-nor-nica.

NARONA JE VJEROVATNO EMPORIJUM NA NERETVI KOJI POMINJE PSEUDOSKILAKS:
Smatra se da je u vremenu od 4. do 2. vijeka pr.n.e. na području Narone postojalo naselje i trgovački centar (emporijum) sa grčkim i greciziranim stanovništvom. Inače, talas helenizacije ilirske (jadranske) obale koji je išao iz smjera jugoistoka započet je još u sedmom vijeku pr. n. ere, kada su na prostoru današnje srednje Albanije osnovane grčke kolonije Apolonija (628. pr.n.e.) i Dirahion (Drač 588. pr.n.e). Naredni talas grčke kolonizacije započet je tokom četvrtog vijeka pr.n.e, prema srednjodalmatinskim ostrvima. Tada je na Isi (Visu) osnovana grčka kolonija, a potom i na Farosu (Hvaru). Poznato je da su Isejci potom osnovali dva emporijuma na dalmatinskoj obali. Uglavnom, taj drugi talas uzima se za početak snažnije helenizacije ilirske obale. Pritom se dolina Neretve izuzima kao područje koje je bilo helenizirano i ranije. Ali, o onome što se događalo na tom prostoru prije četvrtog vijeka pr.n.e. znamo vrlo malo jer Naronu prvi spominje grčki istoričar Pseudo Skilaks upravo u 4. vijeku pr.n.e. On je zapisao da je Neretva plovna sve do emporijuma, za koji se s puno osnova pretpostavlja da je bio upravo u Naroni. Ovaj opis sadrži i elemente koji danas zvuče krajnje egzotično. Pseudo-Skilaks je plovio jadranskom obalom iz pravca Istre ka ušću Neretve, te je nakon relativno preciznog opisa histarske i liburnske obale zapisao: “Nakon Nestijaca je rijeka Narona (Neretva), i put u Naronu nije uzak, jer čak i trirema ulazi u nju, i drugi brodovi do gornjeg trgovačkog grada koji je od mora udaljen 80 stadija. Tamo su Manijci, po narodnosti Ilirci. Tamo je jezero, veliko, prema unutrašnjosti od trgovačkog grada, i jezero se pruža do Ilirskog naroda Autariatai. I tamo je ostrvo u jezeru od 120 stadija i zemlja je na ostrvu vrlo dobro obrađena. I iz tog jezera teče rijeka Narona”.

Helenizacija počela rano

Da su Grci vrlo rano naselili Naronu u dolini Neretve svjedoči i Pseudo-Skilaksov savremenik i sunarodnik Teopomp (4. vijek pr.n.e), o čijim nas opisima izvještava geograf Strabon. Ovaj je živio na prelazu iz stare u novu eru, a Teopomp mu je bio glavni izvor za podatke o Jadranu. Teopomp je, dakle, zapisao da su u Naroni grčki trgovci prodavali keramičke proizvode, a pretpostavlja se da se koristio izvorima iz 6. i 5. vijeka pr.n.e., što nam govori da je trgovina na Neretvi započeta već u to vrijeme. Od starijih grčkih pisaca poznati su nam i Alkman iz 7. vijeka stare ere koji je prvi pisao o Ilirima, te Hekatej iz Mileta koji je pri kraju 6. vijeka st.e. napisao Periegesis – najstariji opis puta po istočnoj jadranskoj obali.
Nakon što su Rimljani osvojili Ilirsku kraljevinu 168. pr.n.e, nastavili su osvajanja prema istočnoj obali Jadrana, a ubrzo je pod njihovu vlast došlo i cijelo područje oko Neretve. U narednim decenijama Narona je više puta bila polazište vojnih pohoda Rimljana protiv pobunjenih Dalmata o čemu postoje i iscrpni istorijski zapisi.

KULTURNO I TRGOVAČKO SREDIŠTE:
Pretpostavlja se da je grad obuhvatao površinu od 25 hektara što nije bez osnova. Većina tog prostora danas prekriva močvarno zemljište. U gradu je uz trgovinu cvjetalo graditeljstvo, kiparstvo i slikarstvo. Rimska vojska je bila garant da se na osvojenom području može trgovati slobodno, pa je to dodatno učvršćivalo položaj Narone kao važnog trgovačkog središta. U takvom okruženju raslo je i njeno bogatstvo, o čemu svjedoče luksuzne građevine i skupocjeni kipovi. U središtu grada nalazio se trg (forum) s javnim građevinama – hram, kurija i drugo, dok je amfiteatar vjerovatno bio van grada. Zgrade su podizane od tesanog kamena i opeke, a krovna cigla uvozila se iz Italije (Pansiana, Ambrosiana).

DOBRE SAOBRAĆAJNE KOMUNIKACIJE:
Narona je imala izgrađene saobraćajnice prema Saloni i Epidaurumu. Cesta koja je išla prema Anderbi (Nikšić) nastavljala se u dva pravca. Jedan je išao preko Saltue (Riječani) ka Epidaurumu (Cavtat) i dalje ka jugu uz obalu a drugi prema Bjelopavlićkoj ravnici. Oba su se kraka opet sastavljala Skodri, a o usputnim stanicama znamo iz Pojtingerove table (Tabula Peuntegeriana) i drugih itinerara. Ta cesta je ka Skodri vodila dakle kroz Bjelopavliće, prolazila pored brda Gorica (između sela Donja i Gornja Gorica u Podgorici) zatim skretala ka Vuksanlekićima, pa prolazila pored brda Hum i nastavljala ka Skadru. Uglavnom, vidimo da je u rimsko doba postojala dobra komunikacija između prostora Zetske ravnice i doline Neretve, što je zapravo samo bio nastavak relativno razvijene mreže ilirskih puteva koji su postojali i prije Rimljana.

Putne veze od pamtivijeka

O toj prijerimskoj mreži (ilirskih) puteva ne možemo govoriti s osloncem na arheološke nalaze jer je kod nas istraženost ilirskog perioda na samom početku. Ono što međutim možemo je zaključivanje po analogiji i to na osnovu arheoloških iskopavanja na čuvenoj rimskoj cesti Via Egnatia (u srednjoj Albaniji) koja je od Apolonije vodila ka Ohridskom jezeru i dalje ka Solunu. Ova su istraživanja rezultirala i otkrićem ostataka drevnog puta, koji je dakle tu postojao od pamtivijeka, dakle i prije ilirskog doba. A kako Aleksandar Stipčević ukazuje ("Iliri", 1974) Rimljani su svoje ceste gradili većinom na trasama postojećih ilirskih puteva. Stoga tu analogiju s velikim stepenom izvjesnosti možemo primijeniti i na susjedne regione, poput Zetske ravnice i doline Neretve.

ADMINISTRATIVNO SREDIŠTE:
U početku rimske vladavine Narona je bila conventus civium Romanorum (zajednica rimskih građana), a zatim municipijum (opština s nepotpunim rimskim građanskim pravom). Ovo naselje je postalo rimska kolonija Narona (Colonia Iulia Narona), s punim rimskim građanskim pravom, možda u doba Cezara u prvom vijeku pr. n. e. Njom su upravljali quattuorviri (vijeće četvorice), pa duoviri (kolegijum dvojice), birani iz redova gradskoga vijeća (ordo decurionum). Narona se nalazila u provinciji Dalmaciji, a u njoj je bio Naronitanski konvent (Conventus Naronitanus) sudsko i upravno središte regije. Konvent se protezao područjem mnogih ilirskih plemena i sezao je od jadranske obale, na zapadu do Cetine, pa u unutrašnjost Bosne istočno od Vrbasa, a na istoku je prelazio Drinu, uključujući područje naše zemlje kao i dobrog dijela primorske Albanije. Upravo zahvaljujući tom administrativnom središtu danas imamo podatke o tome da su Labeati postojali i u vremenu rimske dominacije.
Naronski ager (zemljište u vlasništvu grada Narone) graničio je na obali s agerom Salone blizu Makarske, u unutrašnjosti s agerom Novae (Runovići kod Imotskog, zahvatajući današnji Ljubuški i Čapljinu, gdje je graničio s agerom Diluntuma (Stolac) i na jugu je zahvatao Ston i Pelješac do granice s agerom Epidauruma. Kolonija Narona dodjeljivala je često zemlju u svom ageru vojnim veteranima.
U vezi sa Narenom postoji i jedan interesantan podatak. Sredinom prvog vijeka stare ere Ciceron pisao je namjesniku Ilirika s molbom da mu u Naroni pronađe odbjeglog roba. Nije pri tom Ciceronu bilo do roba već do knjiga koje mu je ovaj ukrao i ponio sa sobom. Zapisano je da se rob zvao Dionizije i da je bio upravnik Ciceronove biblioteke. S istorijskog stanovišta priča je beznačajna, ali je o svemu tome ostala bogata datirana prepiska na osnovu koje se može zaključiti da je namjesnik Ilirika često i dugo boravio u Naroni, što govori o značaju tog grada.

Obezglavljeni rimski kipovi

PAD I PROPAST BISKUPSKOG SREDIŠTA:
Često se postavlja pitanje kako je Narona propala. Pominju se kataklizme, provale Slovena i Avara, dok prof. Emilio Marin smatra da se Narona jednostavno ugasila.
Zna se da je Naronska biskupija postojala još u prvoj polovini šestoga vijeka jer je na Saboru u Saloni (530. i 533) bio prisutan i Marcel, biskup Narone (Marcellus, episcopus ecclesiae Naronitanae).
To je vrijeme raspada Zapadnog Rimskog carstva kada značenje Narone zasigurno slabi, a stanovništvo postepeno traži egzistenciju na drugim mjestima, mada je vjerovatno da je dio žitelja ostao. Mora se voditi računa i o načinu na koji su se hrišćani, kad je hrišćanstvo ojačalo, obračunali sa paganskim građevinama i simbolima (kipovi koji su predstavljali božanstva). Tokom sljedećih vjekova nezaštićenu Naronu pljačkao je ko je stigao. U vrijeme Mlečana postojala je i organizovana trgovina naronitanskim umjetninama pa je vjerovatno da su mnoge vile u Veneciji krasile umjetnine donesene iz Narone. Imala je najmanje tri crkve iz ranohrišćanskog razdoblja. Najveća, možda episkopalna, bila je bazilika na mjestu današnje crkve Sv. Vida, te bazilika na lokalitetu Erešove bare i bazilika u vodovodu, na trasi vodovoda prema Korčuli, ispod ceste Vid – Ljubuški.

ISTRAŽIVANJA ZAPOČETA PRIJE VIŠE OD VIJEKA:
Naronu je prvi sistematski počeo da istražuje austrijski arheolog Carl Patsch krajem. 19. i početkom 20. vijeka. Utvrdio je postojanje foruma, zidina, cesta prema Naroni i otkrio mnoge epigrafske spomenike, novac, miljokaze, amfore i drugo. O tome je napisao studioznu knjigu “Povijest i topografija Narone” (Zur Geschichte und Topographie von Narona, Wien, 1907).
Nakon Drugog svjetskoga rata Naronu sistematski počinju da istražuju stručnjaci iz Arheološkog muzeja u Splitu I. Marović, F. Buškariol, te N. Cambi. U središtu Vida otkriven je mozaik uz forum, istraživane su odbrambene zidine i djelimično otkopana bazilika iz trase vodovoda prema Korčuli. N. Cambi je 1978. pronašao glavu cara Vespazijana (oko 75. god.), od bijelog vapnenca, obrađenu rotirajućim svrdlom. Značajne rezultate u istraživanjima Narone postigla je ekipa Arheološkog muzeja u Splitu pod vođstvom upravnika Muzeja E. Marina 1991-1997. Istraženi su temelji bazilike ispod crkve Sv. Vida i otkopan je dobro očuvani krsni zdenac, oslikan rajskim rijekama, ali je zbog plavnog tla morao opet biti zatrpan. Na forumu, gdje su se nalazile Plećaševe štale, otkopano je 16 hramskih kipova, cara Augusta i njegove porodice, te ostalih rimskih moćnika i božanstava. Svi su bili bez glava, pa se pretpostavlja da je na tom mjestu podignut hram u 1. vijeku (Augusteum), ali je u 4. vijeku, kada je hrišćanstvo postalo zvanična religija u Carstvu, porušen i kipovi su bez glava zbačeni s postolja.

Ispod zidina još stariji sloj

Dvije glave, boga Merkura i carice Livije, još davno su završile u Ashmolean muzeju u Oksfordu. Uz kip je nađen posvjetni natpis carskog namjesnika Publija Kornelija Dolabele, koji je vjerovatno postavio Augustov kip 14. godine nakon njegove smrti. U Vidu je na središnjem trgu, antičkom forumu, izgrađen muzejski paviljon, te je obnovljen Augusteum in situ.

ZABORAVLJENI DAORSON:
Na drugoj strani Neretve, kod Ošanića blizu Stoca, nalazi se drugo drevno naselje, koje je ime dobilo po natpisu Daorson, nađenom prilikom iskopavanja. O Daorsonu koji je pripadao ilirskom plemenu Daorsi smo već pisali na ovim stranicama. Do sada je istraženo samo pet odsto Daorsona, što znači da se većina njegovih tajni još krije pod zemljom. Nedavno je taj lokalitet istražio dr Nils Miler Šisel sa Njemačkog arheološkog instituta u Frankfurtu. On je sproveo geomagnetna istraživanja, koja su pokazala da se ispod zidina, pod zemljom nalazi još jedan sloj zidina, stariji oko 500 godina od otkopanih.
"Savremenom opremom koju smo donijeli iz Njemačke došli smo do zapanjujućih rezultata. Ispod ove livade nalaze se ostaci grada koji je još stariji od Daorsona kakvoga danas poznajemo", kazao je dr Miler Šisel pokazujući na livadu koja nikakvim detaljem ne pokazuje da skriva istoriju dugu nekoliko hiljada godina.
Njemački stručnjak smatra da se radi o zaista spektakularnom otkriću, jer dokazuje dugu istoriju civilizacija koje se kontinuirano razvijaju na tom prostoru.
"Čak u evropskim, pa i svjetskim razmjerima radi se o velikom otkriću. Ljudi, dakle, u kontinuitetu žive na ovom prostoru najmanje 3.700 godina. To je fantastično", dodaje dr Miler Šisel. On je pojasnio da je grad koga tek treba otkopati samo stariji dio Daorsona, a ne neki drugi grad. Debljina sloja zemlje pod kojom se nalaze zidine je, prema njegovim riječima, varijabilna i teško odrediva.

BOGATA ILIRSKA CIVILIZACIJA:
Stari helenistički grad Daorson smješten je na lokalitetu Gradine i Banje u Ošanićima, opština Stolac, a sastavljen je iz tri vezane cjeline čiji je razmještaj uslovljen konfiguracijom terena. Središnji dio zauzima dominantna Gradina ili Akropola kojoj sa južne i jugozapadne strane stoje podgradinske terase na Grebenu, dok se sa istočne strane širi predakropolski prostor na Banjama sa stambenim i ekonomskim, kao i trgovačkim djelovima naselja. Daorson se nalazi u neposrednoj blizini lokaliteta Desilo u Hutovom blatu, gdje su 2007. godine otkriveni ostaci ilirskih brodova, o čemu smo opširno izvijestili na ovim stranama. Arheološkinja Snježana Vasilj, koja je rukovodila istraživanjem u Desilu, nije bila iznenađena otkrićem dr Miler Šisela. "Na Daorsonu je živjelo plemstvo, dok je u dolini živio običan puk. Bila je to povezana i funkcionalna zajednica. Na ovim prostorima je živjela osebujna i bogata ilirska civilizacija, kazala je Vasilj.

Podignut još u bronzanom dobu

Dosadašnja iskopavanja na antičkim gradovima kod Metkovića i Stoca, dva važna lokaliteta u dolini Neretve, svjedoče o drevnoj naseljenosti tog prostora, kao i nedopustivo slaboj arheološkoj istraženosti

Vasilj je dodala da "sve gradine koje sada poznajemo svoje korijene vuku iz gvozdenog i bronzanog doba" te da je "stoga otkriće dr Milera Šisela ne iznenađuje".
Ivica Šarac, profesor istorije sa Mostarskog sveučilišta, smatra da se radi o veoma važnom otkriću.
"Već smo znali da su ljudi živjeli ovdje i u antičkom dobu i ovo nam je samo nova potvrda toga. Takođe, kada povežemo nova otkrića na Daorsonu s otkrićem ilirskih brodova u Desilu dobijamo sliku jednog veoma kompleksnog načina življenja na ovom prostoru", kazao je Šarac.

PODIGNUT NA PRAISTORIJSKOM UTVRĐENOM NASELJU:
Gradina Daorsona je nastala na praistorijskom utvrđenom naselju koje je tu kontinuirano postojalo još od početka ranog (17. do 16. vijeka pr.n.e.), pa sve do kraja kasnog bronzanog doba (9. do 8. vijeka pr.n.e.). Poznato je da je od 167. godine p.n.e. Neretva bila sjeverozapadna granica Rimske republike na Balkanu, pa i granica Daorsa, koji su u okviru te države uživali neku vrstu autonomije i kovali svoj novac. U to doba Daorse su iz pravca rijeke Cetine ugrožavali Dalmati, moćno ratničko pleme, čija se vlast u nekim razdobljima pružala preko Cetine u pravcu rijeke Neretve. Dalmati su Daorse još u doba Gencijeve kraljevine, prije 168. pr.n.e. prisilili na plaćanje danka. Dalmatski napadi su se nastavili i nakon rimskih osvajanja a Daorsi su se 158. godine p.n.e. zbog toga žalili rimskom senatu. Rat protiv Dalmata se vodio od 156. do 155. godine pr.n.e., a Rimljani su krenuli u ratne operacije iz Narone, gdje su imali jako uporište i potporu Daorsa. Oni su Neretvu štitili od Dalmata i prije dolaska rimske vojske u Naronu. U tom ratu Dalmati su teško poraženi i oslabljeni za duže vrijeme.
I u vrijeme kasnijih ratova između Cezarovih i Pompejevih pristalica na jadranskoj obali Dalmati su se iznova našli na jednoj, a Daorsi na suprotnoj strani. Pompejev legat je 49. godine p.n.e. stupio u savez sa Dalmatima i njima pridruženim plemenima. Daorsi nisu bili u tom savezu jer Cezarov pretor Vatinius započeo je ratne operacije protiv Dalmata najkasnije u proljeće 45. godine pr.n.e. Gotovo je sigurno da su Dalmati baš u to vrijeme (44./43. godine pr.n.e.) napali centar Daorsa, grad Daorson, i potpuno ga razorili. Iz podataka o ratovima rimskog pretora Vatiniusa protiv Dalmata može se prilično tačno utvrditi vrijeme uništenja grada Daorsona i definitivnog prekida života u njemu. Arheološki materijal s utvrđenja datira iz druge polovine 1. vijeka pr. n. e., što se podudara s pretpostavljenim vremenom napada na grad. U vrijeme propasti Rimske republike (oko 27. godine pr. n. e.) Daorsi su imali 17 dekurija (rimskih opština), a u početku Rimskog carstva Dalmati su imali čak 342 dekurije, što dovoljno govori o odnosima snaga nakon ratova. Tada je uništen i dio plemena Daorsa.

Prajs Šlimanu ne vjeruje

Na ruševinama grada Daorsona nikada kasnije nije nastalo trajnije naselje. Pojedinačni i rijetki nalazi zastupljeni su na tom prostoru iz raznih epoha i stoljeća, pa i najnovijeg vremena, jer su se ljudi tamo često kretali. Kasnije se novi centar Daorsa razvio u dijelu Vidovog polja i današnjeg Stoca, početkom 1. vijeka pr.n.e. kao municipijum Diluntum.

PROMOCIJA NALAZIŠTA NA SAMOM POČETKU:
Prve podatke o arheološkom nalazištu poznatom kao Daorson objavili su K. Hörmann i V. Radimsky 1892. godine. Detaljno geodetsko snimanje terena izvršeno je 1956. godine. Najopsežnija istraživanja izvršena su uz jugozapadni toranj i glavna gradska vrata, kao i djelimično uz megalitski zid sa unutrašnje i spoljašnje strane. Detaljno je istraženo gradsko šetalište sa južne strane Akropole uz Veliku gomilu, gradska stubišta te malo svetilište ili hram i prostor oko sjeverozapadnog odbrambenog tornja. Istraživački radovi su obavljeni i na gradskoj cistijerni, na prostoru uz sjeverni i istočni poprečni bedem, na Velikoj gomili i kod sjeveroistočnog tornja gdje su otkrivena druga, pomoćna ili sjeveroistočna gradska vrata. Na Grebenu je otkriveno desetak stambenih objekata, a na Banjama čitav niz objekata razne namjene. Paralelno su od 1963. godine, u nekoliko kampanja, vršeni konzervatorski radovi na megalitskim zidovima, ali su bili nedovoljni, pa su već otkriveni objekti ponovo zakopavani, štiteći ih tako od uticaja atmosferilija i podrhtavanja tla. Kompletan pokretni materijal sa lokaliteta iskopan tokom svih ovih godina nalazi se u depou Praistorijskog odsijeka Arheološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

ROBERTO SALINAS PRAJS OPET O TROJI KOD GABELE:
Meksički istoričar Roberto Salinas Prajs, koji već skoro tri decenije zagovara teoriju da je drevna Troja bila smještena na širem području hercegovačke Gabele, boravio je početkom maja u BiH radi promocije svoje nove knjige "Homerski šapati". Nova Salinasova knjiga već je prevedena na hrvatski jezik i nalazi se u prodaji. Salinas je u knjizi proširio svoju tezu o Gabeli kao drevnoj grčkoj državi Troji. Knjiga se nadovezuje na njegovu tezu iz 1985. godine. Tada je u knjizi "Homerova slijepa publika" prvi put iznio svoju teoriju koju je dodatno pojasnio 1992. knjigom "Homerov geografski atlas".
- U tom djelu Prajs tvrdi da je Troja, kao svojevrstan okrug, obuhvatala Hercegovinu i dio Dalmacije te da je njen glavni grad zapravo bio Daorson, tj. gradina kod Stoca, dok kao njen sveti grad Ilios navodi upravo Gabelu.
Većina svjetskih arheologa smatra da je drevna Troja smještena u Maloj Aziji, dok Salinasovu teoriju o Gabeli kao drevnoj Troji podržava nekoliko njegovih kolega s američkih univerziteta.

(Kraj)

Feljton iz dnevne novine "Vijesti", izlazio od 29. jula do 04. avgusta 2010.