Danijela D. Popović: dr Rihard Zorge, “Svjedok jedne epoh

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Danijela D. POPOVIĆ: DR RIHARD ZORGE, "SVJEDOK JEDNE EPOHE"

~Feljton je priređen prema knjizi "Svjedok jedne epohe", autora Pavla P. Dragojevića, objavljena u izdanju "Oktoiha", koja se može poručiti na br. tel: 020/665-432

Najveći špijun svih vremena

Ovaj izvanredno oštroumni igrač, čovjek izuzetne hrabrosti, inteligencije i moći zapažanja, vodeći spoljnopolitički dopisnik njemačkih novina, a u ranoj mladosti čak i član KP Njemačke, bio je lični i povjerljivi prijatelj Hitlerovog ambasadora u Japanu, zavodnik zgodnih žena i stalni gost eskluzivnih noćnih klubova – sve to u funkciji svoje uloge dvostrukog obavještajca u Šangaju i Tokiju, odakle je, tokom tridesetih i u vrijeme Drugog svjetskog rata, prikupljao, analizirao i dostavljao Sovjetskom Savezu obavještajne podatke neprocjenjive vrijednosti. Početkom ranih tridesetih, kada je već bio regrutovan od strane NKVD-a, on odlazi u Japan da radi kao tobožnji njemački obavještajac. I dok otuda dostavlja za ABWER (Tajna služba Vermahta) precizne, ali prilično bezvrijedne informacije, on stvarni proizvod svoje duple špijunske igre prosljeđuje Moskvi.
Zorgeova majka Nina Kobeleva bila je Ruskinja, a njegov otac Vilhelm Zorge, njemački rudarski inženjer, godine 1894. se preselio u Rusiju, gdje je na petrolejskim poljima Bakua dobio vrlo unosno zaposlenje. Kao najmlađe od devetoro djece, Zorge se rodio 4. oktobra 1895, u mjestu Adžikent i već 1898. prešao u Berlin, gdje je, sa svojim starijim bratom, odrastao. Kada je 1914. izbio Prvi svjetski rat, Zorge, kao vatreni nacionalista, sa 19 godina napustio je školu i bio među prvima koji su se prijavili za vojsku. U martu 1916, učestvujući u odbijanju jednog ruskog napada, šrapnel mu je polomio obje noge, te je vraćen u berlinsku bolnicu na liječenje. Bio je unaprijeđen u čin kaplara i odlikovan Gvozdenim krstom prvog reda, ali za borbu nije više bio sposoban; od zadobijenih rana on će hramati do kraja svog života. Dok je bio rekonvalescent, čitao je djela Karla Marksa, tim prije što je on već duže vremena znao za ovog radikalnog političkog pisca, pošto je njegov djed po ocu bio Marksov sekretar.
Studirao je ekonomiju na Berlinskom univerzitetu. A postdiplomske studije na univerzitetima u Kilu i Hamburgu, gdje je odbranio doktorsku disertaciju iz političkih nauka. Po završetku studija Zorge je postao član KP Njemačke i zaposlio se u jednoj hamburškoj školi kao profesor istorije odakle je ubrzo bio otpušten, pošto je upravnik te škole uočio da on ne samo što priča studentima o komunizmu, već i da ih vrbuje da postanu članovi komunističke partije. On zatim dobija posao u jednom rudniku uglja, ali, pošto je i tamo nastavio da vrbuje rudare za članstvo u KP, biva ubrzo otpušten, a njemačka policija ga registruje kao komunističkog špijuna.
Samo nekoliko časova prije svog predstojećeg hapšenja, Zorge je saznao da mu je policija za petama, pa se žurno, pod lažnim imenom, ukrcao na jedan voz koji je išao prema Istoku. I poslije nekoliko sedmica stiže u Moskvu, gdje upoznaje šefa tajne službe Kominterne Dimitria Manuilskog. Kao iskusni obavještajac, Manuilski zaključuje da će ovaj prepredeni intelektualac biti izvanredan materijal za sovjetsku obavještajnu službu. Odmah je primljen kao agent novajlija i poslat u školu za usavršavanje špijunskog zanata. Tokom školovanja naučio je da tečno govori francuski, ruski i engleski.
Poslije završene obuke Zorge se vratio u Njemačku i oženio Kristinom Gerlah, bivšom suprugom svog mentora. Poslije vjenčanja, u maju 1921, supružnici Zorge iznajmljuju kuću u Zolingenu gdje je Kristina nastavila da priprema svoj doktorat, dok je Zorge pisao članke za komunističke novine The Voice of the Mine Njorkers (Glas rudarskih radnika). On je, takođe, dosta vremena trošio držeći predavanja iz ekonomije i filozofije, što mu je bila dimna zavjesa za kombinovanje svog novinarskog posla sa ilegalnim partijskim radom; njegova žena nije ništa znala o njegovim špijunskim aktivnostima. Poslije posjete Berlinu, u oktobru 1922, i razgovora sa članovima centralnog komiteta KP Njemačke, Zorge je dobio nalog da se preseli u Frankfurt radi prikupljanja obavještajnih podataka i vrbovanja što više članova za Partiju. On je uživao u svom novom društvenom položaju u Frankfurtu, gdje je bio domaćin mnogih, burnih noćnih zabava na kojima su se okupljali pisci, novinari i umjetnici. Putujući po Njemačkoj, po tajnim partijskim zadacima, on je nastupao kao stručnjak iz oblasti političkih nauka, dok je njegova stvarna djelatnost bila pripremanje revolucionarne pobune. U oktobru 1923, komunisti su, po nalogu iz Moskve, pokušali da obore vladu, ali ta je pobuna bila nemilosrdno ugušena. Zorge je pomagao u koordinaciji tih revolucionarnih previranja, ali čim su komunisti bili slomljeni, on se brzo povratio novinarskom poslu.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=150086&datum=2008-06-07

Na Daleki istok po Berzinovoj odluci

Krajem 1923. u Njemačku stiže D.B. Rizanov, visoko cijenjeni ruski naučnik i direktor Marksovog i Lenjinovog instituta u Moskvi, u namjeri da prikupi originalna dokumenta koja je pisao Marks. Zorge mu je pribavio nekoliko originalnih pisama, koja je svojevremeno bio dobio od Marksa njegov djed Frederik Albert Zorge. Pošto je Rizanov bio oduševljen ovom uslugom, on je predstavio dr Zorgea vrhunskim ruskim liderima, a naročito onima iz oblasti obavještajne djelatnosti.
Koristeći studentske pasoše, Zorge je, sa suprugom, otputovao u Moskvu, gdje su mu, u martu 1925, zvanično uručili člansku kartu KP br. 0049927. Zatim je bio pridodat sekciji OMS, Odjeljenja Orgbiroa, koje je bilo osnovano 1922, pod zvaničnim nazivom Organizacioni biro, koji je kontrolisao tajne aktivnosti u inostranstvu i bio direktno vezan za Centralni komitet. Ova strogo tajanstvena sekcija OMS bila je zadužena za prikupljanje obavještajnih podataka, kao i za organizovanje svih suberzivnih i ilegalnih operacija izvan Rusije. Putujući po Evropi i Americi, Zorge je bio toliko angažovan na izvršavanju zadataka sekcije OMS da je bio zanemario svoju ženu, tako da su se oni ubrzo razveli.
Godine 1930, Zorge je premještan u četvrti biro, jednoj od šest sekcija Direktorijuma Crvene armije za vojnu obavještajnu službu. Njegov šef u četvrtom birou je bio legendarni general Ivan Karlovič Berzin, svestrano obrazovani komandant, koji je bio u prvim redovima Boljševičke revolucije, u oktobru 1917. godine. Berzin je lično odabrao Zorgea za obavještajni rad u inostranstvu, ali ovog puta, ovaj već afirmisani špijun, je bio poslat na Daleki istok.
U to vrijeme, Sovjeti su bili napustili svaku nadu organizovanja revolucije širokih razmjera u zapadnoj Evropi, pa je stoga njihov fokus bio usmjeren prema Kini. Mada su kineski komunisti bili potpuno razbijeni od strane novog nacionalnog lidera Čang Kaj Šeka, čiji je glavni štab bio u Nakingu, Berzin i drugi sovjetski naučnici su osjećali da je Kina bila sazrela za jednu veliku komunističku revoluciju. Sovjeti su rezonovali da bi jedna tako nagla socijalna promjena preokrenula odnos svjetskih snaga u njihovu korist.
U svom iscrpnom izlaganju, Berzin je dao instrukcije Zorgeu o njegovim zadacima u Šangaju i u unutrašnjosti Kine. On je dobio zadatak da sazna sve što može o vojnoj moći Čang Kaj Šeka, o njegovim finansijskim izvorima i najuticajnijim saveznicima, o razmještaju njegovih trupa, kao i o frakcijama koje mu se suprotstavljaju. Pored toga, trebalo je da prikupi i informacije o držanju engleske i američke vlade prema ovom novom nacionalnom lideru Kine, i da li će ga ove zemlje podržati u borbi protiv komunističkih pobunjenika.
Zorge je stigao u Šangaj u januaru 1930. godine. To je bio pravi kosmopolitski grad, sa veoma razvijenom trgovinom i sa čitavim kvartovima stranih državljana koji su međusobno komunicirali na nekoliko jezika. Zato su Sovjeti i odabrali ovaj grad, kao najpogodniji centar u Kini, za prikupljanje obavještajnih podataka. Odmah po dolasku, Zorge se upoznao sa njemačkim generalnim konzulom, rekavši mu da je došao u Kinu radi proučavanja agro-tehničkih mjera, te da je stoga potrebno da putuje širom ove zemlje. Pošto je od konzulata dobio nekoliko važnih adresa, on je krenuo na put, zadržavši se prvih nekoliko mjeseci u Kantonu, gdje se povezao sa ilegalnim komunističkim ćelijama, prikupio određene obavještajne podatke, a zatim nastavio put po južnom dijelu Kine. Sa svog dužeg putovanja, Zorge se vratio u Šangaj u novembru 1930. gdje se upoznao i sprijateljio sa jednim komunističkim simpatizerom, Amerikankom Anjes Smedliom, koja je bila dopisnik lista "Frankfurter Zeitung", i već bila angažovana od strane Zorgeovih špijunskih šefova u Moskvi. Ova pomalo muškobanjasta žena, rođena u državi Misuri, za uzvrat je upoznala Zorgea sa japanskim novinarom Hotsumi Ozakiem, koji je bio Anjesin ljubavnik i specijalni dopisnik najvećeg japanskog lista "Asahi Shimbun". Pošto je Zorge onda koristio lažno ime Džonson i prolazio kao Amerikanac, to je prošlo izvjesno vrijeme prije nego što je Ozaki saznao njegovo pravo ime. Obrazovan u najboljim japanskim školama, uključujući i Tokijski imperijalni univerzitet, neka vrsta japanskog Harvarda, Ozaki je studirao i njemački jezik i s njim komuniciao sa Zorgeom. Kao i Zorge, i on je u mladosti čitao Marksa i postao tajni ljevičar, mada je on, preko svoje familije, održavao veze sa japanskom vrhovnom komandom i sa njihovom obavještajnom službom, tako da će on postati Zorgeov najpouzdaniji izvor tajnih podataka u toku narednih 14 godina.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=150115&datum=2008-06-08

Veze sa komunistima ilegalcima

Zorge je održavao redovne sastanke sa Ozakiem u stanu Smedlieve i u poznatim šangajskim restoranima. U toku tih razgovora i razmjene ideja, ubrzo će se između njih dvojice razviti duboko prijateljstvo, a da pritom nijesu uopšte doticali teme iz svog privatnog života. Bez svake sumnje, Ozaki je pružio Zorgeu izuzetnu pomoć u prikupljanju tajnih podataka iz Kine. Kao opredijeljeni ljevičar, ovaj japanski novinar je povezao Zorgea sa važnim punktovima ilegalnog, kineskog komunističkog pokreta. Sve podatke koje je dobijao iz ovih izvora, Zorge je šifrovao, a zatim dostavljao Maksu Klausenu, koji je bio komunista, mornar trgovačke mornarice i radio telegrafista.
Kada je Japan, u septembru 1931, izvršio invaziju Mandžurije, Zorgeovi planovi su bili znatno poremećani. Naime, on nije bio siguran kako će pojedine političke frakcije reagovati na ovu opasnost. Bilo je, međutim, jasno da su odnosi između Japana i Sovjetskog Saveza postali veoma zategnuti i da bi neprijateljstva, između dvije zemlje, mogla izbiti svakog trenutka.
Ozaki je upoznao Zorgea sa svojim prijateljem, po imenu Teikiči Kavai, koji je radio kao korespondent za nedjeljnik Shanghai Njeekly. Ovog novinara, Zorge je ubrzo uvukao u svoju mrežu i poslao ga u Mandžuriju sa zadatkom da ustanovi da li japanski militaristi planiraju da izvrše invaziju sjeverne Kine. On je takođe imao zadatak da utvrdi kako stanovništvo reaguje na japansku okupaciju, a povrh svega da sazna šta Japanci i Kinezi, u datom regionu, misle o Sovjetskom Savezu. Nakon nekoliko sedmica, Kavai se vratio u Šangaj, donijevši Zorgeu detaljan izvještaj o situaciji u Mandžuriji. Poslije nekoliko dana Kavai je bio uhapšen od strane japanske policije, koja je održavala red u japanskoj enklavi u Šangaju i vršila striktan nadzor nad svojim zemljacima. Kao što je to bio slučaj kod gotovo svih Zorgeovih špijuna, Kavai je ostao lojalan svom šefu, držeći se izvanredno pred agentima Kempei Tai (Japanska tajna policija). On je uskoro bio oslobođen premda, u toku istrage, nije uopšte spominjao Zorgea niti bilo šta rekao o svojim zadacima u Kini.
U to vrijeme, sovjetski špijunski eksperti u Moskvi nijesu baš bili sigurni da Zorge za njih predstavlja neku posebnu vrijednost, pa su stoga odredili špijunku Ursulu Rut Kuezvinski, jednog od najoštroumnijih NKVD agenata, koja je isto za pokriće imala novinarski posao, da ih izvještava o napretku Zorgeove aktivnosti. Kao fanatični sljedbenik Marksa i Lenjina, ova senzualna crnka je uvijek bila spremna da svoje žensko lukavstvo upotrebi u korist komunista. Kuezvinska je navodno produbila odnose sa Zorgeom, prilikom njihovih nešto intiminijih susreta u šangajskim pres klubovima, iako ona, ni tada, nije ništa o njemu saznala.
U međuvremenu, Moskva je počela da pomalo cjepidlači, smatrajući da su operativni troškovi Zorgeove grupe isuviše visoki, ali su njihove sumnje ubrzo isčezle. Dana 28. januara 1932, Japanci su okupirali Šangaj pod izgovorom da su kineski pobunjenici napali japanske državljane u njihovim kvartovima. Ti napadi su bili aranžirani od strane kompanije Estern Jenjel (Preduzeće za promet dragim kamenjem), koja je potplatila bande kineskih kriminalaca da napadaju Japance kako bi se na taj način stvorila nužnost za invaziju. Dok su po ulicama i predgrađima Šangaja japanske trupe tukle jedinice 19. kineske armije, Zorge je saznao, preko svojih veza u Njemačkom konzulatu, da je japanski prepad bio samo predigra za sveobuhvatni rat koji je Japan planirao kako bi okupirao cijelu teritoriju Kine. Agenti iz njegove grupe su mu dostavili informacije o tadašnjem razmještaju kineskih trupa, a i sam Zorge je bio očevidac žestokih uličnih borbi u Šangaju između japanskih i kineskih jedinica. Njegovim detaljnim izvještajem kojim je analizirao inferiornost kineskih snaga u pogledu morala, opreme i komandnog kadra, s jedne, i izvanrednu spremnost japanskih trupa, s druge strane, bili su veoma impresionirani njegovi šefovi u Moskvi.
Početkom 1932. Ozaki je bio opozvan da se vrati u Japan. Međutim, gubitak ove najvažnije Zorgeove veze, preko koje je dobijao strogo poverljive japanske podatke, bila je nadomještena mnogim kontaktima koje je ovaj novinar bio uspostavio, među kojima je Kavai zauzimao istaknuto mjesto. Ozaki je vjerovatno bio osumnjičen da se bavio špijunažom za Sovjete ili, što je bilo logičnije, da je radio za japanske tajne službe Kempei Tai ili Special Service Organ. Kineska politička policija, koju je vodio neumorni Moris Kohen, je vjerovala da je Zorge takođe bio sovjetski agent, što je nagovještavao i njegov iznenadni odlazak, ali to nijesu mogli dokazati.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=150287&datum=2008-06-09

Novi zadatak za špijunskog velemajstora

Zorge je bio isuviše lukav za svoje pratioce. U toku narednih devet mjeseci, on se marljivo posvetio novinarstvu, pišući za svoje njemačke novine duge, vrlo temeljne tekstove čiji su sastavi bili isključivo desničarske prirode. Njegovi objavljeni novinski i drugi tekstovi su potpuno učvrstili njegove odnose sa njemačkom vojnom misijom, akreditovanoj kod Čang Kaj Šeka. Ovim njegovim člancima, Njemci su bili do te mjere impresionirani da su aranžirali da Zorge bude pozvan u Čangov glavni štab, gdje se i upoznao sa Generalisimusom. Čang Kaj Šek je bio otvoren i prijateljski raspoložen prema Zorgeu. On je, po savjetu svog špijunskog eksperta Kohena, vidio u ovom čovjeku jednog prihvatljivog dvostrukog obaveštajca, jednog čiji su ljevičarski kontakti u Šangaju nagovještavali da bi on mogao biti i sovjetski špijun, ali koji je, u stvari, bio odskoro uspostavio te kontakte da bi se dobio utisak da on to i jeste.
Visoki funkcioneri kineske i japanske tajne službe su bili uvjereni da je Zorge bio njemački špijun, a da se samo lukavo pretvarao da je sovjetski obaveštajac, odnosno da je on bio profesionalni novinar. Pošto je Zorge znao da je bio osumnjičen da radi za njemački ABWER, on je i sam svojim ponašanjem nastojao da se ta percepcija produbi. Naravno, nije potrebno podvlačiti da on, na Dalekom Istoku, nije bio ništa drugo do sovjetski, špijunski velemajstor i da je tu svoju ulogu predano obavljao sve dok nije bio otkriven i pogubljen.
U decembru 1932. godine, general Berzin i drugi vrhunski šefovi sovjetske obavještajne službe su pozvali Zorgea da dođe u Moskvu, gdje je bio dočekan i pozdravljen kao briljantni špijunski velemajstor, koji je s očiglednom lakoćom prikupljao strogo povjerljive i veoma korisne podatke o japanskim militarističkim ciljevima, o vojnoj moći Čang Kaj Šeka i njegovim izvorima snadbijevanja oružjem i vojnom opremom; usto, on je dostavljao i svoje političke procjene o budućem držanju stranaca i Kineza prema Sovjetskom Savezu. Pošto je bio odlikovan i odata mu sva druga priznanja, Zorgeu je bilo omogućeno da se posveti svom privatnom poslu. On je odmah počeo da piše knjigu o kineskoj poljoprivredi i upoznao se sa jednom mladom, privlačenom ženom, po imenu Jekatarina Maksimova, sa kojom se ubrzo vjenčao. Ali, on nije imao vremena da završi svoju knjigu, niti da uživa u svom novom bračnom odnosu. Ubrzo je bio pozvan u kancelariju generala Berzina gdje mu je saopšteno da je IV Biro za njega predvidio jednu novu dužnost. Zbog jezičke barijere i ekstremnog nacionalnog patriotizma, Japan je smatran kao jedina nacija u svijetu neprobojna za prikupljanje tajnih, strogo povjerljivih podataka. Stoga su šefovi IV Biroa i vojni vrh Crvene armije bili uvjereni da bi Zorge, koji je već bio napravio tako briljantan prodor do japanskih i kineskih tajnih podataka u Šangaju, mogao biti pravi čovjek da rukovodi tajnom špijunskom mrežom u Japanu.
Zorge će docnije zabilježiti da je njegov zadatak u Japanu bio "da veoma pažljivo proučavam da li Japan ima namjeru da napadne Sovjetski Savez, i ovo je, u toku mnogih godina, bio najvažniji zadatak kojim smo se bavili ja i moja grupa. Zapravo, ne bi bilo pogrešno reći da je to bio jedini objekat moje misije u Japanu". Prvobitno je bilo zamišljeno da ovaj vrsni obavještajac ostane u Japanu samo dvije godine, kako bi ustanovio da li bi on uopšte mogao da se bavi špijunskim poslom u jednoj takvoj zemlji, u kojoj svemoćna politička policija Kempei Tai, preko svojih rodoljubivih doušnika, gotovo rutinski otkriva strane špijune. Pored toga, zbog svog tradicionalnog nepovjerenja prema svim strancima, Japanci su po svojoj prirodi zatvoreni i veoma oprezni u razgovoru sa stranim državljanima.
U cilju potpune kontrole nad svojim saradnicima, bilo je odlučeno da Zorge nikada ne smije imati više od četiri osobe u svojoj grupi. Pored njega, u grupi je mogao biti samo jedan Japanac, jedan radio telegrafista i jedan Evropljanin, a bilo kakva veza sa članovima KP Japana, ili sa osobljem Sovjetske ambasade u Tokiju, bila je striktno zabranjena.
Isto tako, Zorge se morao strogo distancirati od bilo kakvih lijevo orijentisanih grupacija, i predstavljati se kao njemački novinar sa jasno izraženim simpatijama prema fašističkim državama Njemačke, Italije i Japana.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=150377&datum=2008-06-10

Preko Berlina u zemlju izlazećeg sunca

Dobivši šifrovano ime "Remzi", Zorge je 17. maja 1933. otputovao iz Moskve za Berlin. Prije nego što je nastavio put za Japan, on je morao u ovom gradu da izvrši velike pripreme, da premosti mnoge probleme. Samo nešto malo ranije, nacisti su bili došli na vlast sa Adolfom Hitlerom kao kancelarom, tako da su tajni policijski dosijei bili sada u rukama Gestapoa. Zorge je znao da u kartotekama njemačke policije mogu biti pronađeni podaci o njegovoj davnoj komunističkoj aktivnosti. Zato je on u Berlinu užurbano pristupio saniranju svoje prošlosti, putem dobijanja referenci od desno orijentisanih ljudi, kojima je bio potpuno nepoznat njegov komunistički bekgraund. Sa ovim referencama i onim dobivenim od urednika njemačkih listova, za koje je pisao iz Kine, on je mogao sebe da predstavi kao jednog Njemca predanog unapređenju Hitlerove nacističke Njemačke. Dana 1. juna 1933. godine on je podnio molbu za njemački pasoš, podvlačeći u svom zahtjevu očevu patriotsku prošlost. Gestapo je na neki način previdio, ili nije mogao naći podatke o Zorgeovoj ljevičarskoj prošlosti u Njemačkoj; isto tako je moguće da su komunistički špijuni, unutar Gestapoa, uništili svaki podatak o njegovim ranijim vezama sa komunistima.
Sa svojim pasošem u rukama, dr Rihard Zorge, njemački novinar, je otputovao za Japan, stigavši u Jokohamu 6. septembra 1933. godine. Čim se našao u ovom gradu, Zorge je odmah okupio tri ostala člana svoje grupe – jednog radio telegrafistu, zvanog M. Bernhard, sa pseudonimom Vendt, jednog jugoslovenskog komunistu, zvanog Branko Vukelić, koji je radio u Tokiju kao foto-reporterski dopisnik francuske novinske agencije HAVAS, i jednog japanskog slikara po imenu Jotoku Mijađi. Zorge nije baš bio prezadovoljan sa svojim partnerima: radio telegrafista Bernhard je bio težak alkoholičar, tako da je često bivao toliko pijan da mu je jedva polazilo za rukom da pošalje radio puruku. Vukelić je bio nježna osoba, čija je komunistička privrženost bila jednako anemična. Mijađi, kao i Vukelić, je bio ambivalentan prema sovjetskoj ideji.
Zorge je držao tajne i odvojene sastanke sa svoja tri partnera; u Tokijskoj umjetničkoj galeriji, praveći se da studira slikarstvo, sjeo bi pored Mijađia i dao mu nalog da prikupi izvjesne političke i vojne informacije. Tridesetogodišnji Mijađi, mada snažne volje i inteligencije, nije baš bio mnogo spretan za pribavljanje informacija o japanskim vojnim i političkim planovima. Mijađi je od svoje šesnaeste godine živio u SAD, tako da se bio odvikao od stvarnog načina života i običaja u Japanu. Mada je živio od preprodaje umjetničkih slika, on nije uspio da ostvari značajnije kontakte sa vladinim funkcionerima; svi podaci, koje je dostavljao Zorgeu, bili su uglavnom bezvrijedni i često sabrani iz japanskih dnevnih listova, koje je Mijađi svakodnevno, detaljno isčitavao. I dok je Mijađi razočarao špijunskog velemajstora, dotle ga je radio telegrafista Bernhard, sa svojom naizgled namjernom nemarnošću, žestoko razljutio. Naime, Bernhard je neuredno otpremao izvještaje, koje je Zorge lično prikupljao, fingirajući da se bavi novinarstvom. Ovaj radio telegrafista je bio instalirao dva predajnika u Jokohami, jedan u svom sopstvenom domu, a drugi u jednoj maloj kući u kojoj je živio Branko Vukelić sa svojom suprugom Edit. Manje od pola poruka, koje je Zorge donosio svom radio telegrafisti, je bilo stvarno otpremano za Moskvu. Čak i filmovi, koje je Zorge predavao Bernhardu da ih pošalje kurirom u Moskvu, često bi bili zagubljeni ili neotpremljeni. Kada bi se Zorge sukobio sa plašljivim Bernhardom, ovaj je imao običaj da kaže: "učestali prijem i otpremanje poruka mogu da budu mamac policiji da nas otkrije". Zorge ga je nazvao kukavicom, a nešto docnije napisao ljutitu poruku njegovim pretpostavljenim u Moskvi, rekavši: "čovjek koji se bavi obavještajnim poslom mora da posjeduje malo habrosti". On je zatražio zamjenu za Bernharda, tako da se radio telegrafista ubrzo našao na svom putu za Moskvu.
S druge strane, Vukelić je bio veoma marljiv i efikasan u fotokopiranju dokumenata koje je Zorge uzimao ili pozajmljivao. Inače, špijunski velemajstor je shvatio da mu je neophodna i jedna japanska veza, koja bi mogla prodrijeti do važnih izvora strogo poverljivih podataka. U tu svrhu, on se prisjetio Ozakia, svog prijatelja novinara iz vremena svoje misije u Šangaju, pa je dao nalog Mijađiu da ga kontaktira. U proljeće 1934, Mijađi je pozvao Tokijski biro lista "Asahi Shimbun" gdje je Ozaki radio kao novinar. U početku, Ozaki je bio sumnjičav sve dok mu Mijađi nije rekao da ga zove u ime njegovog starog prijatelja iz šangajskih dana, kojeg je on znao pod imenom "Džonson". U tom trenutku Ozaki je izjavio da je spreman sve da učini za svog starog prijatelja, i to bez ikakve nadoknade.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=150506&datum=2008-06-11

Uspješna obmana neprijatelja

Japanski novinar Hotsumi Ozaki, premda po svom političkom ubjeđenju liberal, nije bio član KP Japana. Pošto nije bio kompromitovan, on je svoju obavještajnu djelatnost obavljao iz čiste zabrinutosti zbog agresivnih vojnih ciljeva svoje zemlje; zapravo, on je dostavljao Rihardu Zorgeu strogo povjerljive podatke iz prostog razloga što je iskreno vjerovao da će tom svojom aktivnošću doprinijeti da Japan ne uđe u rat.
Od informacija koje je Zorge dobijao iz njemačke ambasade, zajedno s onima koje je primao preko Ozakia, uz njegovu preciznu procjenu tih podataka, ubrzo će nastati jedan sveobuhvatni izvještaj o pravoj slici japanskih vojnih i političkih aktivnosti, tako da je IV Biro bio oduševljen radom svog špijunskog velemajstora u Jokohami.
U međuvremenu, i Zorge je bio ponosan na svoju sposobnost što je bio u stanju da obmane samohvalisavu japansku političku policiju, koja ga je identifikovala i svrstala kao fašističkog novinara, koji je špijunirao za Njemačku, za jednu prijateljsku zemlju koja će uskoro postati partner Japana u zajedničkom pokušaju osvajanja svijeta. Stoga je Zorgeu bilo dozvoljeno da se slobodno kreće po Japanu, bez ikakvih ograničenja osim povremenog formalnog praćenja.
"Ja mislim da mi polazi za rukom da sve njih vučem za nos", pisao je Zorge generalu Berzinu.
Ubrzo se i Zorgeov stari prijatelj Kavai vratio iz Kine i nastanio se u Tokiju. Poslije napuštanja Šangaja 1932, Kavai je otišao u sjeverni grad Tintzen gdje se 1933. infiltrirao u komunističke ćelije. Kao tobožnji agent japanske političke policije Special Service Organ, on je, kao i Zorge, obavljao dvostruku špijunsku igru, dostavljajući komunistima tajne podatke o Japanu. Po povratku u Japan 1935, Kavai je odsjeo u tokijskom domu Isamua Fudžita, vrhunskog agenta japanske tajne službe, jednog od egzekutora, koji je 1928. izvodio spektakularna ubistva kineskih ratnih vođa.
Na jedan čudnovat način, Kavai je radio za svog domaćina, špijunirajući mlade idealiste u Japanskoj armiji, koji su 1936. pokušali da izvrše bezuspješan državni puč, dok je u isto vrijeme dostavljao Zorgeu važne obavještajne podatke. Međutim, Zorge je bio pomalo nespokojan zbog obilja podataka, koje nije mogao uredno da otprema Moskvi, otkako se bio otarasio alkoholičara Bernharda. Stoga je on odlučio da lično ispostavi sveobuhvatan izvještaj o Japanu, pa je zato, preko SAD, otputovao u Rusiju. Oko obavljanja formalnosti za ovaj put, on je naišao na potpunu saradnju japanskih i njemačkih zvaničnika, pošto su oni vjerovali da on odlazi u SAD radi prikupljanja informacija za Njemačku. Zorge je, zaista, uz pomoć američkih komunista, prikupio neke dragocjene podatke, koje je, preko svojih veza u Berlinu, proslijedio Moskvi prije nego što je inkognito stigao u Rusiju. Međutim, stigavši u Moskvu on je bio šokiran vidjevši da je Staljin bio zaveo teror čišćenja partije od svih starih Boljševika. General Berzin je bio uklonjen, a umjesto njega, za šefa IV Biroa, postavljen Semjon Petrovič Uritski, koji je 1921. vodio slavne konjičke juriše preko zaleđenih voda Kronštadta, radi suzbijanja mornaričke pobune.
Zorge se sreo sa Uritskim u ljeto 1935. i tada mu predao detaljnu listu sa imenima svih militarističkih vođa u Japanu, od Hirohita (koji se pretvarao da je bio samo protokolarni imperator, ali koji je, u stvari, usmjeravao svoje vojne vrhove prema svjetskom ratu) pa sve do najnižeg ranga. Ovaj detaljni imenik, umjetnički izrađen od strane slikara Mijađia, a na osnovu informacija koje je bio dostavio Ozaki sadržao je imena nekoliko stotina japanskih oficira, čija su imena bila posebno označena prema strateškoj koncepciji koju su zastupali – da li da udar krene sa južnog pravca, protiv Engleza i Amerikanaca, ili sa sjeverne strane protiv Rusije. Zorge je predočio svojim šefovima da će Japan 1936. godine izvršiti invaziju Kine i da neće napasti Sovjetski Savez. Da bi argumentovao ove svoje tvrdnje, Zorge je prisutnima demonstrirao razmještaj japanskih trupa, čija je masovnost bila usmjerena za udar na Kinu, što je upućivalo na zaključak da je isključena mogućnost daljeg prikupljanja vojnih jedinica za napad na Rusiju. Ovim izvještajem i analizom, Urtiski i njegovi pretpostavljeni su bili veoma impesionirani.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=150708&datum=2008-06-12

Dramatični događaji uzburkali Japan

Zorge je insistirao da mu se odmah dodijeli radio telegrafista i da Ozaki bude zvanično prihvaćen kao član njegove grupe, što je Urtiski bez oklijevanja prihvatio. Stoga je Maks Klausen, koji je bio odani Zorgeov radio operator u Šangaju, zvanično dodijeljen Tokijskom punktu. Klausen se u to vrijeme nalazio u Njemačkoj odakle je, kao član "Crvenog orkestra", uspješno špijunirao nacističke političare. On je sa zadovoljstvom prihvatio svoju novu dužnost, pa je stigao u Japan 28. novembra 1935. godine.
Odmah po dolasku osnovao je radnju za kopiranje planova za arhitekte i građevinske preduzimače, što mu je služilo kao pokriće za obavještajnu djelatnost. Zorge je s njim održavao sastanke, svakog utorka, u Blue Ribbon baru u Tokiju, koji je bio veoma bučan i uvijek pun stranaca, gdje mu je predavao informacije koje bi ovaj docnije prosljeđivao Moskvi. Klausen je dobar dio svog radnog vremena trošio na instaliranju radio-stanice, koja je već u februaru 1936. bila montirana u kući novinara Ginter Stajna, koji je bio dopisnik iz Tokija za londonski list "Nenjs Cronicle". Ovaj novinar je sa simpatijama gledao na Zorgeove operacije, ali je malo znao o njegovoj grupi. Inače, Klausen je bio darovit stručnjak za izradu tehničke dokumentacije, tako da je njegova firma ubrzo počela da radi sa profitom, pošto je primala veliki broj porudžbina od građevinskih kompanija i fabrika; čak je neke narudžbe realizovala i za potrebe japanske vojske.
Dvadeset prvog januara 1936. godine, u pet časova ujutro, iznenada i bez ikakvog naslućivanja, Zorgeova grupa za malo da nije bila otkrivena i uništena. Naime, jedna grupa agenata japanske tajne policije, čiji je zadatak bio da prate Kavaia, upala je u njegov stan, digla ga iz kreveta i avionom prebacila u mjesto Mesinking, u Mandžuriji. Ovdje su ga japanski zvaničnici optužili da se u Mandžuriji bavio špijunažom u korist Sovjeta i kineskih komunista. Iako je punih pet dana i noći bio divljački mučen, Kavai se odlično držao, ne rekavši ništa svojim isljednicima, tako da oni nijesu ništa saznali o Zorgeovoj mreži u Jokohami i Tokiju. Kavai je zatim prebačen u zatvor u kojemu je ostao do juna 1936, a koju godinu docnije vratio se u Tokio, odlučan da Zorgeu još više pomogne zbog brutalnog iskustva koje je doživio.
Isto tako, u toku 1936. godine, Japan su potresli dramatični događaji zbog kojih su njemački zvaničnici u Tokiju potražili Riharda Zorgea da se s njime konsultuju. Naime, godinu dana ranije, mladi militaristi u Tokiju su ozbiljno pokušali da preuzmu kontrolu nad vojnom sudbinom Japana. Šesnaestog jula 1935, potpukovnik Saburo Aizava je posjetio tokijsku kancelariju general-majora Tetsuzan Nagata. Aizava je bio ogorčen zbog toga što je general Jinzaburu Mazaki – koji je bio generalni inspektor za vojno obrazovanje u Japanu i vatreni pobornik totalnog rata protiv Kine - bio smijenjen od strane miroljubivih oficira, među kojima je bio i general Nagata. Našavši se u njegovoj kancelariji, razbiješnjeli Aizava je izvukao sablju kojom je isjekao na komade generala Nagatu. Ovaj krajnje konzervativni nacionalista je izveden pred lice pravde, ali to se suđenje oteglo u nedogled. Dvadeset šestog februara 1936, na stotine mladih oficira, sa činovima ne višim od kapetana, svi pristalice potpukovnika Aizava, preuzelo je kontrolu nad najvažnijim vojnim i političkim ustanovama u Tokiju. Oni su energično tražili da se japanska armija očisti od liberala, to jest od miroljubivih oficira kao što je bio umoreni general Nagata. Nekoliko oficira, koji su se suprotstavili pobunjenicima, bilo je mučki pobijeno zajedno sa još nekoliko državnih zvaničnika. U kasnijem sudaru sa vojskom, pobunjenici su se predali, a trinaest njihovih vođa, zajedno sa Aizavom, je po brzom postupku osuđeno i pogubljeno.
Ova kriza je bila izazvala veliki alarm u krugovima međunarodnih, diplomatskih i drugih predstavnika u Japanu. Zato su zvaničnici njemačke ambasade pozvali dr Zorgea da se s njim posavjetuju u vezi nastale situacije. On im je rekao da je, po njegovom mišljenju, uzrok krize bio postojanje dvije frakcije japanskih militarista, koje su imale oprečne stavove u pogledu smjera koji treba slijediti radi osvajanja stranih zemalja. General Mazaki, smijenjeni generalni inspektor, je bio ratni huškač koji je zagovarao napad na Kinu, dok su general Nagata i njegovi istomišljenici nastojali da se rat izbjegne po svaku cijenu; bila je tu još jedna frakcija koja je htjela da se napad izvrši, sa pravca Sjevera, protiv Sovjetskog Saveza.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=150812&najdatum=2008-06-13

Precizne procjene legendarnog špijuna

Elaborirajući dalje svoju analizu, Zorge je Njemacima tvrdio da potpukovnik Aizava nije bio samo pobunjenik, već ovlašćeni kurir imperatora. Ovaj špijunski velemajstor bio je ušao u trag njegovim vezama sa Hirohitovim ujacima i braćom, pa je stoga zaključio da je Aizava bio pravi carev predstavnik. Aizava je ubio generala Nagatu zato što se on suprostavio Hirohitovim ambicijama da se izvrši invazija Kine. On je takođe dobrovoljno žrtvovao svoj život, prihvatajući sasvim mirno svoje pogubljenje, kao što su to učinili i ostalih trinaest vođa pobune iz 1936, a da ni jedan od njih nije otkrio da je car Hirohito lično bio glavni arhitekta pobune. Naravno, Hirohito nije mogao otvoreno obnarodovati svoj plan, pa su stoga njegovi najfanatičniji oficiri demonstrirali njegovu volju, na taj način što su, eliminisanjem opozicije, žrtvovali svoje živote, jer su po svom dubokom religijskom ubjeđenju vjerovali da će im njihova žrtva omogućiti da se vinu u najvisočije sfere Šinto nebesa.
Sa ovim svojim pogledima, Zorge je bio toliko ubjedljiv da je ubrzo zapažen kao neki veliki zapadni stručnjak za japanska pitanja. Visoki njemački zvaničnici dijelili su s njim svoje strogo povjerljive podatke u vezi japanskih vojnih pokreta i političkih mahinacija. Zorge bi prvo analizirao ove informacije za Njemce, a nešto docnije te iste podatke dostavljao Sovjetskom Savezu. Preko Eugena Ota, njemačkog ambasadora u Japanu, Zorge je saznao da Japan i Njemačka tajno pripremaju specijalni pakt o uzajamnoj pomoći u njihovim budućim agresijama. Do te mjere ambasador Ot je postao intiman sa Zorgeom da ga je zamolio da mu rediguje strogo povjerljivi izvještaj, koji je slao za Berlin. Isto tako, on je stavljao Zorgeu na uvid i izvještaje, koje je primao iz Njemačke, u vezi japanskih poslova. Mada je bio kooperativan, Zorge je uz velike napore i obazrivost uspijevao da fotokopira svaki dokument, koji mu je Ot davao da pregleda. On je docnije prosleđivao fotokopije tih dokumenata IV Birou, tako da su njegovi sovjetski šefovi posjedovali ažurne, strogo povjerljive podatke u vezi predstojećih događaja, koji su se ticali sigurnost Sovjetskog Saveza. Zorge je toliko postao efikasan da su ga unutar IV Biroa smatrali legendarnim, špijunskim velemajstorom.
Ne samo da je Zorge tačno predvidio da će Japan izvršiti udar u samo srce Kine, već je i precizno procijenio da će japansko-kineski rat potrajati dugi niz godina, u čemu je bio potpuno u pravu. Sedmog jula 1937. Japanci su isprovociali pušBiiiiP sa kineskim trupama na mostu "Marko Polo", izvan Pekinga, što je bio dovoljan pretekst da japanske trupe izvrše invaziju Kine, a to će biti rat koji će trajati osam dugih i krvavih godina, sve do njegovog završetka u avgustu 1945. godine. Dobar dio Zorgeovih pronicljivih procjena je bio zasnovan na opširnim informacijama, koje je on dobijao preko Ozakia, koji je, već u to vrijeme, bio uspostavio kontakte sa najvišim japanskim zvaničnicima, stekavši povjerenje nekih od visokih pomoćnika predsjednika vlade, princa Konoja, preko kojih je dolazio do podataka o internim direktivama na imperijalnom dvoru.
U maju 1938. Zorgeova uobičajena sklonost prema piću bila je dostigla opasan nivo. Jedne noći, nakon puna četiri časa pijančenja sa princom Albertom Von Uračom, visokim zvaničnikom njemačke ambasade u Tokiju, Zorge je sjeo na svoj motorcikl u namjeri da se vrati kući, i dok je vozio praznim ulicama Tokija, izgubivši kontrolu nad svojim vozilom, udario je o zid američke ambasade. Mada teško ranjen, on je ipak uspio da pozove Klausena da dođe na lice mjesta, kome je, prije nego što je pao u nesvijest, predao tajna dokumenta, koja je bio ukrao iz njemačke ambasade zajedno sa pozamašnom sumom američkih dolara. Po izlasku iz bolnice, na Zorgeovom licu su ostali strašni ožiljci, koji su bili potpuno deformisali njegov izgled, što će docnije biti definisano kao jedna "japanska maska sa gotovo demonskim izrazom".
Tek što se Zorge bio nekako oporavio od zadobijenih rana, iskrsla je nova kriza. Naime, u junu 1938, sovjetski general S. Luškov, visoki funkcioner NKVD i sovjetskih pograničnih jedinica, dezertirao je i prebjegao Japancima, kojima je stavio na uvid detaljne karte sa podacima o razmještaju svih sovjetski trupa i garnizona u Sibiru. U želji da se prikaže što kooperativnijim prema Japancima, ovaj odbjegli Rus je precizno obilježio ruske odbrambene položaje, uz granicu Mandžurije. Japancima je bilo jasno da je Luškov našao utočište kod njih zbog toga što je bio ugrožen tekućim, staljinskim čistkama u vojci, pa su stoga nastojali da od njega izvuku što više podataka. Mada je ovaj dezerter detaljno pričao Japancima o tekućim vojnim i političkim pitanjima u SSSR-u, on nije bio u stanju da im pruži bilo kakve podatke o sovjetskoj špijunskoj mreži u Japanu, pošto on nije imao bilo kakve odnose sa IV Biroom, tako da je Zorgeova grupa i dalje ostala misterija za japansku tajnu policiju.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=150814&datum=2008-06-14

Podaci o ciljevima i jednih i drugih

Ovdje treba istaći da je kasnije bilo nekih neprovjerenih tvrdnji da su Japanci, izvjesno vrijeme, znali za Ozakia, Zorgea i ostale članove njegove grupe. Prema tim izvorima, Japanci su, navodno, namjerno dostavljali Ozakiu neke strogo povjerljive podatke, kako bi oni bili proslijeđeni Moskvi – informacije za koje je Hirohito želio da dopru do Staljina kako bi on bio siguran da Japan nije imao bilo kakve ratne ciljeve prema Sovjetskom Savezu. Na taj način Hirohito je, navodno, vodio računa da Japan ne uđe u ratni sukob sa SSSR-om kako bi, zahvaljujući takvoj politici, bio u stanju da svoje vojne potencijale usmjeri za udar na Kinu, a kasnije da nastavi ratna dejstva preko Pacifika.
Što se tiče bjekstva generala Luškova, Zorge je namjerno omalovažavao to dezerterstvo, minimizirajući vrijednost njegovih podataka o sovjetskim vojnim postrojenjima. I dok su njegovi prijatelji iz njemačke ambasade prihvatali to mišljenje, japanski zvaničnici nijesu na to uopšte reagovali. Preko svog specijalnog izaslanika Josuke Matsuoka, Japanci su vodili tajne pregovore sa Sovjetima i 13. aprila 1939, na iznenađenje svih, potpisali sa SSSR-om pakt o neutralnosti. Ovim sporazumom, koji je elaboriran u roku od 24 časa, bila je obezbijeđena sigurnost granica između ove dvije velike sile. Zorge je ubrzo saznao da su Njemci bili šokirani, a pogotovo što je Hirohito bio planirao da napadne SSSR, pa su stoga očekivali da će Japan udariti na Sovjete sa Istoka.
Usljed svog specijalno povlašćenog odnosa sa njemačkom ambasadom u Tokiju, Zorge je imao pristup strogo povjerljivim njemačkim podacima i svemu onome što je Njemačka znala o japanskim vojnim i političkim poslovima. Isto tako, podsredstvom Ozakia, koji je imao veze sa japanskim predsjednikom vlade princom Kenojem, gotovo svi japanski strogo povjerljivi podaci, dolazili su u Zorgeove ruke. Njegov prijatelj, njemački ambasador Eugen Ot, delegirao ga je kao specijalnog predstavnika u Kini da tamo vodi rasprave sa njemačkim i japanskim zvaničnicima, pozicija koja mu je omogućila da prikupi podatke o ciljevima i jednih i drugih. Zorge je, dakle, bio u stanju da Moskvi dostavlja blagovremene poruke o predstojećim događajima, što je bilo od dragocjene važnosti za Sovjete. Zorge je dobio kopiju svakog člana, stavku po stavku, onoga što će docnije biti poznato kao antikomunistički pakt između Njemačke, Italije i Japana; on je sve to dostavio Moskvi šest nedjelja prije nego što će ovaj sporazum biti potpisan. Isto tako, on je obavijestio Moskvu o sveobuhvatnom udaru na Kinu pet nedjelja prije tog napada.
Preko svojih veza u njemačkoj ambasadi, Zorge je saznao, nekoliko sedmica unaprijed, o Hitlerovom predstojećem napadu na Sovjetski Savez, u junu 1941, i o tome obavijestio IV Biro. Na veliko Zorgeovo zaprepašćenje, Staljin je po ovom pitanju ostao pasivan, ne preduzevši bilo kakve mjere predostrožnosti. Dvije godine ranije, Sovjeti su bili potpisali sa Njemačkom pakt o ne napadanju, pa je vjerovatno to bio razlog što Staljin nije povjerovao ovom izvještaju i naredio da se on stavi ad akta. Zbog toga je Zorge bio gnjevan na Staljina, pa je uzastopno pitao svoje partnere: "Zašto on nije reagovao?" Kada su njemačke panzer divizije upale u SSSR, osvajajući, samo u toku nekoliko dana, na stotine kilometara sovjetske teritorije, Zorge je bio pao u duboku depresiju. Njegova metresa Mijake našla ga je uplakanog u svom studiju, koji je bio krcat stotinama knjiga o Japanu i Dalekom Istoku. Ali, on je bio neutješiv, i satima je nekontrolisano plakao. Kada ga je ona upitala zašto plače, Zorge bi odgovorio: "Zato što sam usamljen i što nemam pravih prijatelja". "Ali sigurno da imate", rekla bi Mijake, "ambasadora Ota i druge, dobre njemačke prijatelje". "Ne, ne", uzdisao bi Zorge, "oni nijesu moji pravi prijatelji".
Ovako rijetko viđeno raspoloženje dr Riharda Zorgea, njegova totalna usamljenost, simbolizuju prazninu načina života, čak i jednog vrhunskog špijunskog asa kakav je bio on. Pa ipak, Zorge je nastavio da snabdijeva Moskvu dragocjenim obavještajnim podacima. Njegovi izvještaji su oslobodili Sovjete njihovog najkobnijeg straha da će Japan udariti sa Istoka i da će SSSR biti prinuđen da vodi rat na dva fronta, što bi sigurno dovelo do raspada ove komunističke države.
Zorge je podvlačio u svojim izvještajima Moskvi da Japanci nijesu uopšte imali namjeru da napadnu SSSR, da je njihova kopnena vojska preokupirana Kinom, a njihova ratna flota usmjerena prema Jugu u namjeri da zagospodari vodama Pacifičkog okeana. On je izvjesno vrijeme ranije obavijestio Moskvu o japanskom kretanju prema francuskoj Indo-Kini, podvlačeći da su odnosi između Japana i SAD počeli da se pogoršavaju od onog dana kada je Amerika pokušala da posreduje, radi iznalaženja mirovnog rešenja, između Kine i Japana.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=151022&datum=2008-06-15

Posljednja poruka Moskvi

Rihard Zorge je posebno istakao da će SAD, a ne Sovjetski Savez, biti sljedeći cilj japanskog napada. Nakon slanja ovog izvještaja, uslijedila je i njegova poruka Moskvi, u kojoj je naglasio da je, iako je bilo mobilisano na milione vojnika, japanska armija poslala samo petnaest divizija na Sjever, radi odbrane granica, što je svakako bilo daleko ispod broja invazionih snaga koje su Sovjeti očekivali. Od jednake važnosti je bila i informacija, koju je Zorge bio dobio preko Ozakia, u vezi japanskih ciljeva u Pacifiku. Naime, njihova najbolja ratna flota, sa najboljim nosačima aviona, bila je u pripremi, u jesen 1941, za jedno krstarenje koje će ih bez sumnje dovesti u sjeverne vode, na samo nekoliko stotina milja od Havaja. Zorge je znao da je tamo bio centar za operacije ratne mornarice SAD, to jest Glavni štab u Perl Harboru, pa je o svemu tome napisao jedan poduži memorandum, koji je proslijedio Moskvi, opisujući detaljno pripreme japanske ratne flote. Mada nije raspolagao podacima, koji su precizno specificirali ciljeve flote, Zorge je sam rezonovao da će japanski udar uslijediti u prvoj dekadi decembra 1941, i da će to biti napad na Honolulu i Perl Harbor. Međutim, kao što je to bio slučaj i sa njegovim upozorenjem o predstojećem napadu na SSSR, ni na vijest najavljenog udara na Perl Harbor, nije ništa preduzeto, izgleda da Staljin nije htio da se bakće oko prosljeđivanja ove poruke Americi, iako mu je ova zemlja bila saveznik.
Ubrzo poslije toga, najefikasnija špijunska mreža na Dalekom Istoku bila je otkrivena i uništena, i to sasvim slučajno, zbog jedne rutinske, policijske racije protiv japanskih komunista. Naime, 28. septembra 1941. lokalna policija, kontrolišući članove dezorganizovane KP Japana, privela je jednu stariju gospođu, stanodavku, po imenu Tomo Kitabajaši. Na insistiranje policijskih organa da im pokaže spisak stanara, kojima je izdavala sobe, ova uplašena žena izdeklamovala je imena svih onih kojih se mogla sjetiti, uključujući i onog jednog mladog čovjeka, rođenog u Okinavi i obrazovanog u SAD, čije je ime bilo Jotoku Mijađi. Policajci su zatim pošli u potragu za Mijađijem, i trebalo im je više od jedne sedmice da ga pronađu. Pošto je saznala njegovu adresu, policija je iznenada upala u njegov dom i, izvršivši detaljan pretres, pronašla jedan povjerljivi zapisnik, napisan na kancelarijskom papiru željezničkog preduzeća Južne Mandžurije, na kojem je bio potpis Hotsumi Ozakia. Na pitanje policijskih agenata, šta je on kao slikar imao da radi s tim zapisnikom, Mijađi je odbio da pruži bilo kakav odgovor, pa je, u toku brutalnog mučenja, sve vrijeme ćutao. U jednom trenutku, u svom pokušaju da izvrši samoubistvo, on je skočio sa stolice i bacio se kroz prozor sa drugog sprata. Međutim, grane jednog drveta, koje je bilo ispod prozora, ublažile su njegov pad tako da je uspio samo da polomi svoje noge. U toku narednog dana, kada je isljeđivanje nastavljeno, Mijađi je popustio, ponudivši "dobrovoljnu izjavuĆ u kojoj je rekao da je član jedne komunističke špijunske grupe, kojom rukovodi dr Rihard Zorge, dodavši da toj grupi pripadaju Kavai, Ozaki, Vukelić i Klausen.
Shvativiši da se u Mijađijevom priznanju radi o važnim ljudima, lokalna policija je o svemu referisala inostranoj sekciji tajne službe Kempei Tai u Tokiju, čiji su zvaničnici sa oklijevanjem prihvatali Mijađijevu izjavu, jer je Zorge bio poznat kao visoki savjetnik nikog drugog nego njemačkog ambasadora generala Ota. Oni su stoga zaključili da bi se njegovim privođenjem, čak i zbog rutinskog ispitivanja, mogla nanijeti ozbiljna šteta njemačko-japanskim odnosima. Zato je bilo odlučeno da se, za izvjesno vrijeme, Evropljani iz te, za njih još fantom grupe, ostave na miru, za Japance su, međutim, važila druga pravila, tako da je Ozaki uhapšen 14. oktobra 1941. I pored njegovih izvanredno dobrih odnosa sa predsjednikom vlade Konojem, Ozaki je bio podvrgnut brutalnom mučenju, pa je vjerovatno u cjelini potvrdio Mijađijevu izjavu, pomenuvši imena Zorgea, Vukelića, Klausena i Kavaia. Tek onda je bilo odlučeno da se i Evropljani pohapse. Prije nego što je policija stupila u akciju, Zorge je uspio da sretne Vukelića i Klausena, rekavši im da Mijađi i Ozaki već nekoliko puta nijesu dolazili na unaprijed ugovorene sastanke. Pošto i na telefonske pozive, njihovim kućama i kancelarijama, nije bilo odgovora, Zorge je nespokojnim glasom pravilno zaključio: "Mora da ih je policija uhapsila."

Nekoliko dana docnije, Zorge je poslao svoju posljednju poruku Moskvi, kojom je, po njegovom mišljenju, saopštavao tačan datum japanskog napada na Havaje: ta njegova poslednja kodirana poruka, pošto je dešifrovana u Moskvi, glasila je: "Japanci, sa svojih nosača aviona, napadaju američku mornaricu u Perl Harboru, vjerovatno u zoru 6. novembra". U istoj poruci on je dodao da je njegova grupa otkrivena, te da je svojim saradnicima rekao da pokušaju spasti sebe kako najbolje budu mogli.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=151116&datum=2008-06-16

Pogubljenje špijunskog velemajstora

Rihard Zorge nije uopšte pokušao da pripremi svoje bjekstvo iz Japana. Umjesto toga, on se prepustio fatalističkom držanju i nastavio sa svojim uobičajenim, rutinskim ponašanjem, doručkujući zajedno sa njemačkim ambasadorom Otom, pišući tekstove u toku dana i, nakon kraćeg popodnevnog spavanja, uživajući u noćnom životu Tokija. Njegov dom je bio postao ruglo za oči. U njegovoj maloj kući, knjige i papiri su bili razbacani po patosu, a od svugdje okolo prosutog viskija, po sobama se osjećao težak zadah. Napolju, ispred njegove kuće, bile su gomile smeća, tako da su njegove komšije stalno protestovale. U očekivanju da bude lišen slobode, Zorge je bio fizički i mentalno popustio.
Do njegovog hapšenja je došlo negdje ispred zore 18. oktobra 1941. Nakon što je uživao još jednu noć po ekskluzivnima barovima Tokija, Zorge je odvezen kući automobilom njemačke ambasade. U okolini njegove kuće čekao je sakriven agent Hideo Ohaši, sa još nekoliko policajaca i funkcionera tajne službe Kempei Tai. Ohaši je smireno sačekao dok ne odvezu njemački automobil kako ne bi doveo u neprijatnost njemačke zvaničnike. Kada su nešto docnije Ohaši i još nekoliko agenata razvalili vrata Zorgeove kuće, oni su zatekli špijunskog velemajstora, odjevenog u pidžami, u njegovoj dnevnoj sobi, tek što je bio popio dobar gutljaj viskija. Dva agenta su mu pokazala put do policijskih kola koja su čekala napolju. Prvo su ga odvezli do lokalne policijske stanice, a potom ga ubrzo prebacili u Sugamo Zatvor: nije prošao nijedan čas, a već su bili uhapšeni Klausen i Vukelić. Pribjegavši Zorgeovom fatalizmu, Klausen je postao toliko aljkav da je na svom stolu bio ostavio desetak nešifrovanih poruka za Moskvu. Isto tako, on nije bio ništa preduzeo da sakrije svoju opremu. Vukelić je, takođe, bio ostavio, svugdje po svojoj kući kompromitujući materijal. Kada su stigle vijesti o Zorgeovom hapšenju, nijedan od njegovih japanskih i njemačkih prijatelja nije mogao, ni za trenutak, povjerovati da je on bio špijun. General Ot, mada šokiran, rekao je japanskim zvaničnicima da je Zorge bio sigurno žrtva neke antinjemačke zavjere. On je naglasio da je Zorge bio odani član Nacističke partije i jedan od rijetkih kome su bili povjeravani "najosjetljiviji" dokumenti u njemačkoj ambasadi.
Klausen je bio nepopustljiv u svom odbijanju da bilo šta kaže sve dok nijesu počeli da ga muče. On je zatim progovorio, pomenuvši imena Zorgea, Ozakia i drugih. Međutim, Vukelić, koji je bio sovjetski kadar, izvanaredno se držao i odbio da bilo što prizna; iako je bio brutalno mučen, uporno je odbijao da bilo koga imenuje. On je po brzom postupku bio osuđen na doživotnu robiju. Klausen, iako je bio kooperativan, takođe je osuđen na doživotni zatvor, a njegova žena Ana Klausen, koja je za grupu radila kao kurir, dobila je tri godine robije.
Po nekoj istorijskoj tradiciji, sva krivična i politička suđenja u Japanu su zatvorena za javnost, pa je to isto primijenjeno za Zorgea i njegove saradnike, tako da se gotovo ništa nije saznalo o ovom suđenju, osim da su Zorge i njegovi ljudi bili prisiljeni da napišu svoja priznanja u autobiografskoj formi. Zorge je podnosio torture svojih japanskih istražitelja šest dana i noći prije nego što je išta priznao. Njegova pismena ispovijest je sadržala preko 50 hiljada riječi, što je bilo kao neka manja knjiga.
Sedmog novembra 1944. upravnik Sugama zatvora ušao je u Zorgeovu ćeliju, gdje su se obojica ceremonijalno poklonila jedan drugom. Upravnik mu je zatim rekao da će u roku od jednog časa biti pogubljen, na šta Zorge nije ništa rekao. On se preobukao u novu, čistu odjeću koja je za njega bila obezbijeđena. Zatim su mu stavili lisice na ruke, a jednim slamenim šeširom pokrili njegovu glavu. Potom je izveden iz ćelije u dvorište zatvora, a odatle poveden u jedno veliko betonsko zdanje. Ovdje mu je zatvorski svještenik ponudio čaj i keks, upitavši ga imali neku posljednju želju, na šta je osuđenik negativno odgovorio. Onda ga je sveštenik upitao da li želi da izgovori neku posljednju izjavu. "Ne, nijednu", odgovorio je Zorge tihim glasom. Pošto se zahvalio svešteniku i zatvorskim službenicima na njihovom korektnom ponašanju, koje su bili pokazali prema njemu, Zorgea su zatim odveli u jednu drugu prostoriju, gdje su ga čekala vješala: on je znao da je na ovim istim vješalima, oko pola časa ranije, bio obješen Ozaki. Zatim je Zorge postavljen na podna vrata gdje su mu zavezali omču oko grla. U 10 časova i 20 minuta, podna vrata su se naglo otvorila i Zorge je ostao da visi u paznom prostoru. U 10.36 časova, zatvorski ljekar je pogledao viseće tijelo i proglasio dr Riharda Zorgea mrtvim.
Moskva je pokazala zahvalnost za Zorgeov rad totalnom šutnjom, odbivši da prizna da je on ikada radio za Sovjetski Savez, iako je on radio kao njihov najspektakularniji špijunski velemajstor, koji je veoma mnogo doprinio njihovoj pobjedi nad Njemcima. Međutim, 1964. godine Kremlj je iznenada objavio da je dr Rihard Zorge proglašen herojem Sovjetskog Saveza. U godinama koje će uslijediti Sovjeti su izdali seriju poštanskih maraka sa Zorgeovom slikom, što je danas veoma traženi filatelistički predmet.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=151195&datum=2008-06-17

(Kraj)