Andrija Markuš: SAVEZNIČKO BOMBARDOVANjE PODGORICE

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Feljton u listu "Dan", od 27. novembra do 5. decembra 2005. godine

Andrija Markuš: PRIJATELjI KAO NEPRIJATELjI - SAVEZNIČKO BOMBARDOVANjE PODGORICE

~ Pojedinci koji su odlučivali da se Podgorica sravni sa zemljom ne predstavljaju narod da bi se on optuživao. Njima, što su govorili da su nam saveznici i prijatelji, trebalo je reći: “Ne budite nam više prijatelji, ne možemo izdržati”

Sila Boga ne moli

Đoko i njegov brat Mihailo Drecun, u Drugom svjetskom ratu, na krajnje čudan način prolazili su kroz iglene uši od skadarskog logora do Podgorice. Na početku, našli su prijatelja u neprijatelju. Bio je to njemački vojnik – Austrijanac, koji im je pomogao da prođu ogradu zatvora u Skadru.
Tek što su se dohvatili slobode, sretoše, na zaobilaznom putu predgrađa, prijatelje (kako su računali), koji im na srpskom objasniše da su iz Jugoslavije došli u Albaniju. Ali, još gore, rekoše, jer su bili kolaboranti, da je za njih dvojicu stigao kraj – da za to broje sate, a ne dane.
I tako, brojeći sate, na povratku s njima naiđoše na Njemca, kojeg Đoko i njegov brat brže-bolje, uz Božju pomoć, pretvoriše u prijatelja... Jedino od našeg čovjeka nikad ne možeš napraviti našeg.
A Njemac je bez „prepravke”, od starta bio naš – naš folksdojčer iz Vojvodine, kojem objasniše da oni noć neće dočekati živi ako ih od tih ljudi ne spasi.
Samo se Crnogorcu može desiti da dobije okrunjenije od okrunjenog – da ga glava, na koju do tada nije računao, zaboli od zadovoljstva. Rizikujući svoj život, folksdojčer im je udesio da sa skadarskog aerodroma, njemačkim kamionima, koji su prevozili vojnike, s njima, jedni do drugih, dođu do Podgorice.
Njemci su kolima išli da se bore protiv svojih neprijatelja – partizana, koju su daleko, a ne tako blizu kao što su Đoko i Mihailo... Uostalom, sve je bilo zbrkano što se tiče rastojanja, prijateljstva i neprijateljstva, između kojih je, za njih dvojicu sudbina plela čudno pletivo – samo da ne bude, Boga su molili, kratkih rukava.
Stigli su u Podgoricu ujutro u četiri sata, 5. maja 1944, i zaustavili se ispred Sahat-kule, kad je bila prilika da se isprse pred svojim Podgoričanima, jer su se, reklo bi se, ćiribu – ćiriba, avanturistički izašli iz njemačkih kamiona. Ali, oni su bili manji od makova zrna, bez pokušaja da, kao što su uradili njemački vojnici, izađu. Ostaće tu, zaključili su, samo da ih, u kakvom nesporazumu, ne vrate za Skadar. Plašili su se u svom gradu više no u Skadru, jer je još bio policijski čas.
Tek po završetku policijskog časa, otišli su kući, gdje su iznenadili i neizmjerno obradovali ukućane.
Ni sjeli nijesu, a morali su sa ostalim mobilisanim muškarcima od 16 do 55 godina, kao u logoru, da kopaju rovove praveći zaštitu od bombardovanja, kako su im Njemci objašnjavali – zaštitu od savezničkih aviona. Njemci su ih kao neprijatelji uzeli u zaštitu od saveznika – od njihovih aviona, što niko nije vjerovao.
Sila Boga ne moli, te je kopanje trajalo od sedam do 10 časova, sa dogovorom da se u 16 nastavi. Kopali su kanale ispred Osnovne škole, na mjestu sadašnjih zgrada Republičke Skupštine i, do skoro, Izvršnog vijeća.
„Isto kao Njemci” – priča Đoko Drecun – „što nam po dolasku iz Skadra, nijesu dali da sjednemo, tjerajući da kopamo kanale, ni prijatelji Englezi i Amerikanci nijesu dali da se, umorni od putovanja i kopanja, naspavamo na verandi gdje smo legli.”
Začas su prešli od onog „u snu” do „ni u snu”. Avioni su ih probudili u 13 časova i 10 minuta, kojima je narod, kao prijateljima, mahao, što su uvijek činili kad su preko Podgorice prelijetali do naftonosnih izvora u Rumuniji... Tek kad su od Dajbapske gore čuli prve detonacije, svako je pobjegao kud je prije mogao, shvatajući da je prijateljstvo vrag pojeo.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=38435&datum=2005-11-27

Saveznici pripremili krvavu “slavu”

~ U prvom savezničkom bombardovanju deset posto Podgoričana je poginulo... A narod se spremao da sjutradan proslavi Đurđevdan

Bili su prevareni od saveznika, kad su ih ranije lecima, a isto tako i preko Radio „London” obavještavali da se pri eventualnom bombardovanju sklanjaju sa periferije gdje je neprijatelj– da idu na trg. Oni su potom upravo grad i trg najviše bombardovali. To je trajalo mjesecima – još 72 puta a da, praktično, nikakvu štetu nijesu neprijatelju napravili. Samo je u ovom prvom bombardovanju deset posto Podgoričana poginulo... A narod se spremao da sjutra proslavi Đurđevdan. Saveznici su, ne slučajno, pripremili krvavu „slavu” prije slave. Đoko i Mihailo u „zemlju da propadnu od čuda”, skočiše u dvorišni rov, iskopan još 1941-ve. Drugi brat sa majkom, nemajući kad i kud, skloniše se u obližnji baštinski nužnik. Treći brat bio je izašao u centar grada – u, reklo bi se – raj, ali ne na ovom, nego na onom svijetu, koji su im namijenili saveznici. Dvije sestre otišle da beru drva u Malo brdo, da podlože vatru na ognjištu, a sada, na povratku vide da Podgorica ključa. Treća sestra bila je kod tetke u Novoj Varoši, koja je brzo postala Bivša Varoš. Otac otišao u komšiluk – svi na šest strana, a u istom paklu, paklu saveznika, u situaciji da je rijetko koja porodica prošla da joj tada niko nije poginuo. Bombe od 250 do 2500 kilograma padale su svugdje okolo.
Nebo se izmiješalo sa zemljom. Mitraljirajući, lovački avioni su se spuštali nisko, a Podgoričani, koji nijesu bili zatrpani, ili negdje bezbjedno sklonjeni, ponegdje letjeli su i k nebu... Na telefonskim žicama između dva stuba ostao je, na primjer, da visi leš profesora podgoričke gimnazije, a u dvorištima doletjeli su leševi ko zna odakle kojeg Podgoričanina, ili nekog što je upravo tada došao u Podgoricu. Tako: „... na ćkrevetuć njihove loze ležalo je mrtvo muško tijelo, bez i jedne rane na njemu. Bilo je to tijelo trgovca Lukovskog, češkog Jevreja, koga je vazdušni pritisak bacio stotinak metara od mjesta u kome se nalazio, zdravši sa njega odjeću i obuću”, koje primjere (po kazivanjima Podgoričana) bilježi Kosta Čakić. Bilježi i riječi Rajka Kekovića o noćnom bombardovanju: „Ubrzo, blizu nas tresnu bomba i moju majku, kao da je perce, vazdušni pritisak podiže u vis i tridesetak metara od mjesta gdje smo se zatekli tresnu o zemlju. Sve do svoje smrti, prije desetak godina, u prsima je osjećala tegobe od snažnog udara vazdušnog pritiska.”
A samo do koji minut prije, grudi su joj se nadimale od prijatne pomisli na zapadnu demokratiju i slobodu, koja je do nje stizala sa Radio „LondonaĆ. Stizala je do nje i u snovima o letu do tih zemalja, što je bombardovanjem svedeno na „let” od trideset metara i bol u grudima, kasnije i uz nova radija – „Glas Amerike” i „ Slobodna Evropa”. Letio je i ostali narod, „letio” 1999-te izbjegličkim putevima bez povratka.
Tek što malo stade (dok su se avioni okretali, da zlo dah uhvati, između dva talasa bombardovanja), Đoko i Mihailo pobjegoše pod pećine dubokog korita rijeke Ribnice, odmah uz ogradu dvorišta njihove kuće... Nekad, možda, ne bi bježali, ali su tada osjećali da su na nišanu.
Koji minut poslije, bomba, koja je pala na veliku zgradu Monopola duvana sa druge strane rijeke, udaljenog oko 200 metara, podigla je u vazduh ogromni kamen – približno 100 kilograma, koji je pod pritiskom doletio tačno na rov gdje su se bili prethodno sklonili, potpuno ga zatrpavši zemljom. Kamen i oni, za njihovu sreću, na putu su se mimoišli... Neko čeka da zlo dočeka, ili da ga u nepreciznom nišanjenju promaši, neko za zlom trči, a za nekim zlo ide brže no što on izmiče.
U dva sudbonosna dana, počev od onog, dan ranije u Skadru, odakle su pobjegli iz zatvora – iz jedne u drugu muku, na Đoka i Mihaila bio je uprt neki čudan prst, od čudne ruke, za koju nijesu znali da li joj je srednji prst povijen – da ga odmjeri svima koji su se na njih namjerili.
Čim je prestalo bombardovanje, njihova majka je prestravljeno dotrčala do rova gdje ih je ostavila, ubijeđena da je ostala bez svojih sinova. Kukala je zašto su iz Skadra došli, došli iz neznana u cik zore, došli da majku obraduju, a ono, požurili da na kućnom pragu poginu.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&datum=2005-11-28

Poginula vjera u prijatelje

~ U okrutnoj sudbini, umjesto da se ostvari što su saveznicima tada govorili: „Voda ih odnijela”, brzo počeše vodom Ribnice da plutaju leševi naduti od detonacija. A ponadali su se da su se pod pećinama izbavili U pećini, gdje su se sklonili, kao i u svim drugim pećinama Ribnice i Morače, krcatim narodom, odvijala se drama, za koju su se postarali saveznički bombarderi i lovci.

Negdje su ljudi bombama zatrpavani duboko u pećine, a negdje su ih lovački avioni, spuštajući se u korito ovih rijeka, mitraljirali... Saveznici su tako „ulazili” u dušu prijatelja – Podgoričana da vide kome su aplaudirali na nebu, u čije su se izbavljenje nadali.
U okrutnoj sudbini, umjesto da se ostvari što su saveznicima tada govorili: „Voda ih odnijela”, brzo počeše vodom Ribnice da plutaju leševi naduti od detonacija. A ponadali su se da su se pod pećinama izbavili.
Nedaleko, iz jedne pećine Morače, kod ušća Ribnice (bilježi Kosta Čakić), sklonjeni ljudi dozivali su čovjeka na drugoj obali, gdje se zatekao nezaštićen – na mjestu gdje je sada Hotel „Podgorica”. Kazivali su mu da je ispod njega pećina – da se tu skloni. Ali, u tom trenutku, njegovi dobrotvori što su ga učili, pamti taj čovjek, bivaju potpuno zatrpani u pećini od bombe koja je, dok su razgovarali, pala na njih.
Đoko i Mihailo sklonili su se u pećinu ispod koje je (na istoj obali) bio mlin zvani „Banja”, vlasnika Radulovića iz Komana, čiji je glavni mlinar toga dana vjerovao saveznicima. On je, za razliku od ostalih, stajao na vratima mlina posmatrajući avione, dok u koritu rijeke nije eksplodirala bomba usmrtivši ga oblutkom, koji se pod pritiskom digao. Detonacija je potpuno raznijela drvenu baraku, koja je tu, pod pećinama, Njemcima služila kao radio-stanica. Niko drugi, ni od njih ni od Njemaca, nije poginuo... Poginula je vjera u prijatelje, koja je do danas ostala nesahranjena.
Saveznici su se postarali da to ne ostane nezapamćeno, te su nas 1999. podsjetili „humanitarnim bombardovanjem” koje je trajalo 78 dana.
Tokom Drugog svjetskog rata spasili smo približno 1000 savezničkih avijatičara, koji su se padobranom spustili iz pogođenih aviona na putu do Rumunije. Oko 500 spasili su četnici, a toliko i partizani. Kraj rata je bio tu, i više im nijesmo bili potrebni, ni za avijatičare, ni za drugo.
Prestankom bombardovanja, vraćajući se kući, Đoko i Mihailo zadržali su se kod obližnje porušene kuće Đurovića, gdje su (pomognuti drugim ljudima) izvukli iz ruševine žive i zdrave četvoro djece sa majkom, koji su tražili pomoć... To vrijeme, koliko su se zadržali, bilo je veoma dugo za već okupljene Đokove roditelje, koji nijesu mogli da vjeruju da su im sinovi ostali živi.
Iako je njihova porodica toga dana bila na šest mjesta, svi su prošli bez povreda, kako i tokom dodatna 72 saveznička bombardovanja. Prelazili su od, na izgled, neizmjerne nesreće do neizmjerne sreće, od neprijatelja kao prijatelja, ka prijateljima kao neprijateljima, ka Englezima koji su ih „oslobađali” od njih samih.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&datum=2005-11-29

Bacali “naliv-pera” da obraduju

~ Danas osamdesetdvogodišnji Podgoričanin priča kako su ga Njemci 1944. nehotice spasili od bombardovanja u Nikšiću jer su ga odveli na prisilni rad u Njemačku

Nesreća i sreća braće Drecun smjenjivale su se u kratkom roku na dva mjesta – u rovu i u pećini, srećnim završetkom, a kod njihovog rođaka Mitra, to je bilo na jednom mjestu, na trgu gdje su ih prevarom (lecima i preko Radija „London”) uputili Englezi da im je bezbjedno.
Mitra je bomba zemljom zatrpala, da bi odmah zatim pored njega pala druga, koja ga je iz zemlje izbacila i time sačuvala.
Možemo li sada reći da je prvu bombu bacio neprijatelj Englez, a drugu prijatelj Englez i da je prosjek – Englezi su prijatelji?
Englezi su, čak, dalje otišli, nudeći nam u toj nesreći – sreću da bi je završili nesrećom. Iz aviona su bacali naliv-pera da obraduju, da bi, čim se otvore, eksplodirala, jer su to bile tempirane bombe. Pravili su nam sotonske đerdane i crne đevere oko ucrno zavijene mlade, u nizu: nesreća – sreća – nesreća.
Ovakve igre nesreće i sreće bile su i po drugim našim mjestima, takođe bombardovanim, odakle su pratile naše ljude, ako su se kud zaputili. Danas osamdesetdvogodišnji Podgoričanin priča kako su ga Njemci 1944. spasili od bombardovanja u Nikšiću; spasili su ga nehotice, odvodeći na prisilni rad u Njemačku.
Na prolazu kroz Beograd, bježi ostajući tu da živi ilegalno.
Njemci nijesu, na putu od Nikšića do Beograda, dovoljno vodili računa o njemu – da im ne pobjegne, ali zato su Englezi, sotonski vođeni, bili uporni da u Beogradu doživi što je izbjegao u Nikšiću.
Potom, kretao se ulicama grada sa drugom, i petnaest minuta pošto su se rastavili, odlazeći svako svom stanu, nastupilo je bombardovanje. Bilo je Uskrs, što znači da su Englezi i tu, kao u Podgorici, vodili računa o našim vjerskim praznicima – o našoj okrenutosti Bogu.
Nakon prestanka bombardovanja, vidjevši da je mnogo stradao Kotež-neimar, gdje je živio njegov drug, promijenio je pravac, krenuvši prema Kotež-neimaru da vidi šta se sa njim i njegovom kućom desilo.
Tamo je našao srušenu kuću. Samo su ostala podrumska vrata.
Počeo je lupati u vrata dozivajući ga. Čuo je odgovor: „Pomozi!”.
Niti mu je kazivao ko je (nije imao kad), niti je to njegovog druga interesovalo, samo da se izbavi.
Nikako nije mogao da otvori vrata pritisnuta blokovima, iako je svom snagom udarao u njih, te je pozvao prisutnu užurbanu Nedićevu policiju, koja je na okolnim mjestima imala pune ruke posla. Vikao je: „Ovdje je jedan general, spašavajte”, jer je računao da će ih tako skrenuti da mu iz ruševina izvuku druga, inače nikad ne bi došao na red.
Čim su se uputili prema mjestu koje im je pokazao, pobjegao je, znajući da će ga, i bez te prevare, uhapsiti kao ilegalca. Nikad više nije vidio ovog svog druga, za kojeg je poslije saznao da je ostao živ, ali, sigurno, da taj nije doznao čijom zaslugom.
Njegov drug je, za razliku od ostalih o kojima pišemo, imao prijatelja u prijatelju. Ali, imao je i prijatelja u neprijatelju – u ljotićevacima, iako nehotice.
Izbjeglice iz Peći nijesu mogle na sličan način u Podgorici – seljenjem (kao ovdje od Nikšića do Beograda) da sačuvaju glavu, već su, po kazivanju Vladimira Radomana, stradali od prvih bombi koje su pale, stradali u objektu koji je bio u blizini sadašnjeg Hotela „Podgorica”(K.Č.).

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&datum=2005-11-30

Radunović poginuo dok je orao

~ Na 50 metara od mjesta gdje je pala bomba, bio je otac Dragutin Đurišić koji je dotrčao do Radunovića, ali uzalud, tu je ranjen i Dragutinov stric

Mića Lukin Đurišić, koji je sa parčetom bombe koje mu je virilo iz leđa, otišao do bolnice da ga izvade Teško su Podgoričani mogli da „skuvaju” takve saveznike, prijatelje kao što su bili Englezi i Amerikanci u Drugom svjetskom ratu, koji su ih 72 puta bombardovali da je Podgorica stradala poput Staljingrada. Nije su mogli da ih „skuvaju” ni uz šporetu Rade Vujošević „na čijoj ploči je”, kako kaže, „zjapila poveća rupa, nastala od udara mitraljeskog zrna ispaljenog iz aviona”. Ta rupa „nije smetala da se dobrih 30 godina poslije toga služimo tim istim šporetom” (zabilježio K.Čakić).
Služila se tim šporetom, koji je istovremeno bio uspomena na Engleze. Služili smo se i mi istim prijateljstvom narednih 55 godina do istog rezultata 1999, kad su nas ponovo bombardovali, kako su kazali, iz humanitarnih razloga.
Mnogo je naših gradova, od Podgorice do Beograda, koje su Englezi na ovaj način usrećili, za koje znaju i iz brojnih članaka koje smo potom, više od 50 godina pisali.
Ako im je to do uha došlo, nije do srca, što ne bi bilo da smo, slučajem, pisali o stradanju domaćih životinja, za koje, kao njihovi prijatelji, imaju brojna udruženja. Upravo zbog toga – da doznaju Englezi, nešto ćemo reći kako su od bombardovanja stradale domaće životinje, da kod sljedeće prilike „pokazivanja prijateljstva” imaju više razumijevanja, da se ako ne za ljude smiluju za životinje.
Avioni su, kako smo na početku kazali, došli preko Dajbabske gore, gdje su i prve bombe bacili. Prva je pala, što je gledao, i što mi ispričao Dragutin Đurišić, pored vrha ove gore, zvanog Čardak, a zatim u podnožje gdje je usmrtila Panta Milutinovog Radunovića, dok je orao, koji je, vjerovatno, prva žrtva u Podgorici. Na 50 metara bio je udaljen njegov otac, koji je dotrčao, ali uzalud. Tu je ranjen i Dragutinov stric Mića Lukin Đurišić, koji je sam, sa parčetom bombe koje mu je virilo iz leđa, otišao do bolnice da ga izvade.
Bomba što je usmrtila Panta Radunovića, usmrtila je i njegovog konja sa kojim orao.
Pored svega što smo kazali, i što ćemo još kazati, mi ćemo, počev od tog konja i tih magaradi na nebu, nešto govoriti i o stradanju domaćih životinja, koje je istovremeno priča i o nesreći, negdje sreći u nesreći naših ljudi koji su se tu zatekli. Primjeri su uzeti iz raznih kazivanja građana o bombardovanju, koja su našla mjesto u knjizi „Pakao nad Podgoricom” (1999). Koste Čakića, koje se sada objedinjuju po logici nelogike događanja:
Tada su Englezima i ljudi, i životinje bili isto.
Još 6. aprila 1941. godine, u toku italijanskog bombardovanja, Pavka Mugoša je na Stočnom pazaru držala na vezi ovna. Tom prilikom bomba je raznijela ovna da joj je samo veza ostala u ruci, od kojeg se događaja dugo nije oporavljala. Potom, ni Englezi na tom mjestu, po sjećanju tada petogodišnjeg Darka Tuponje, nijesu bolje postupili. Besomučno su u jesen 1943. bombardovali Stočni pazar, iz kojeg se Darko spasio provlačeći ispod žičane ograde kroz rupu koju je tu jedno prase riškajući prokopalo.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&datum=2005-12-01

Spas tražili u pećinama Ribnice i Morače

Tada petogodišnjem Darku Tuponji, svinja je, riškajući ispod ograde na Stočnom pazaru, prokopala izlaz – do spasa života. Nekad ni svinja, ni kokoška, ni još šta krupnije, ne može da nam pomogne kad se zainatimo: „Tako je jedna porodica od komšija sakrila da je tog jutra, u samu zoru, njihova kokoška u nekoliko navrata zakukurijekala, što je, po starom vjerovanju, bio loš predznak, pa su kokošku odmah zaklali. Nekoliko sati kasnije njihova kuća je sva pretvorena u gomilu ruševina. Na sreću, ukućani su, jer ih je nagrizla sumnja o mogućoj nesreći, bili napustili grad i sklonili se kod rođaka na selu”(K.Č.).
Oni su za sebe poslušali kokošku, a za komšije (da im ne naudi) zaklali su je, gdje, sigurno, ni kokošjom čorbom nijesu propustili da to zabilježe...
Tako je prošla kokoška koja je željela da odjednom snese dva jaja, pretjerujući sa prijateljstvom. Rim su spasile guske, a Rimljani su to proslavili pečenim guskama.
Od pernatih stvorova koji su pretkazivali nesreću, to je, po kazivanju Darka Tuponje, uradio i golub: „Nekoliko dana prije petog novembra u našu kuću doletje golub. Mi srećni i zadovoljni zbog toga napravismo mu kućicu. U to neko od prijatelja dođe kod nas i kad ga vidje, reče da golubovi ne donose sreću. On je, izgleda, nije donio”(K.Č.).
Ni psi nijesu zaostajali: „U noći uoči petog maja mnogi psi su zlokobno zavijali, što je takođe smatrano lošim predznakom. Tek poslije bombardovanja grada o tome se pričalo među izbjeglim stanovništvom” (K.Č.)
Najinteresantnije je predskazanje, koje podsjeća na ono što je, u obliku krsta, imao Sveti Jovan Vladimir, a ispričala ga je Sveta Dmitrović: „Uoči tog krvavog događaja, tetka Raduša je usnula ružan san. Ujutru nam ga je u najkraćim crtama ispričala. Kako, izviše Podgorice lebdi veliki crni krst. Njen komentar je bio: ćBoga mi se plašim da se neko teško zlo ne sruči na Podgoricuć” (K.Č.).
Ko je i šta uzeo iz Pavkine ruke, ne da bi uzeo, no da bi dao, a isto tako i ko je petogodišnjeg Darka doveo do bezizlaza, da bi mu potom otvorio izlaz, prokopavanjem uskog puta – puta spasa? Sigurno je samo da oni gore nijesu bili djelioci sreće.
Vlado Vučević, sjećajući se bombardovanja, 5. maja 1944, priča: „Potrčah prema obližnjem kanalu i u njega se sklonih. Prvi talas aviona je prošao. Podigoh malo glavu i spazih njemačka zaprežna kola sa cisternom za vodu, koju su vukla dva konja. Cisterna je punjena vodom iz Ribnice. Bombe su ponovo počele da eksplodiraju. Jedna pade u meku zemlju u blizini cisterne i ja vidjeh kako zemlja zatrpa konje. Njemac, koji je bio konjovodac, skloni se u obližnju pećinu. U to bomba pogodi kola sa cisternom i raskomada ih na hiljade parčića. Sa njima, naravno, i konje!” (K.Č.).
Isprobani način sa podgoričkog trga, da jednom bombom zatrpaju, a drugom otkriju, ovdje nije uspio, a možda su naši „prijatelji” računali da konji neće izdržati to što su nama spremili, te su konje ubili iz humanih razloga. Bježeći od Engleza, Podgoričani su pod pećinama Ribnice i Morače odvodili i domaće životinje da ih sačuvaju, gdje su, u nekim slučajevima, i gore prolazili... Njemačke vojnike, sa tenkovima, topovima i buradima goriva na Momiškom polju samo su prelijetali.
Jednog dana, dok su izbjegli Podgoričani noću pod pećinama spavali, poslije obilnih kiša narastao je nivo vode ovih rijeka da su od toga mnogi ljudi stradali. Tada, po sjećanju Vlada Vučevića: „Morača je na obalu izbacila naga tijela starog bračnog para, koje je prije toga voda iznenadila na spavanju u njihovoj pećini.” (K.Č.).

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&datum=2005-12-02

Spasla ih murva

~ Bomba je pala kod ulaza u rov, a od sigurne smrti spasilo ih je stablo murve, koje se ispriječilo, i pod udarom palo, pa su svi ostali nepovrijeđeni

Bilo je veoma opasno premnogo se udaljiti od aviona koji su bombardovali, a približiti se (sklanjanjem u pećine) vodi Morače i Ribnice, koja začas nabuja, opasno – ne samo za ljude: „U blizini malog mosta na Ribnici nalazila se drvena baraka, koju je nabujala voda iščupala iz zemlje i, noseći je, ulila se u Moraču, a zatim s njom pošla u pravcu Skadarskog jezera. Bilo je, zaista, tužno gledati sirotu kozu kako stoji na krovu barake i meketanjem doziva ljude da je spasu. Suznih očiju ispratili su je na njenom putu u sigurnu smrt” (K.Č.).
Nesreća s neba spojila se sa onom iz zemlje, što s vodom izvire, da na vrhu barake meketanjem „izgovori” porazni slogan.
Teško su prošla i zaprežna kola, kojima je Jelena Popović sa roditeljima i braćom iz Dahne (gdje se privremeno sklonila) išla u Podgoricu po malo žita, posteljine i druge stvari. Oni su se pred naletom bombardera sklonili pod pećine, ostavljajući zaprežna kola na putu: „Jedna bomba je pala u blizini naših kola, i uništila ih zajedno sa stvarima. Volovi su nekim čudom preživjeli i odmah se dali u bjekstvo prema Dahni. Sustigli smo ih kod Šćepovića kuća” (K.Č.).
Ni volovima nije bilo teško da shvate da to, od čega su bježali, nije civilizacija, iako s neba pomognuta prijateljima.
Sve je bilo veoma čudno: ni biljni svijet, za primjer saveznicima, nije izostao da se svojim primjerom pokaže u odbrani Podgoričana. Milenko Lainović je u to vrijeme bio maloljetan, a ipak jedno vrijeme radio je kao jedini zubar u gradu. Kasnije je postao prvi crnogorski stomatolog, istovremeno i prvi diplomirani na tom odsjeku, po njegovom formiranju na Zagrebačkom sveučilištu, a poslije i prvi specijalista (specijalizirao i u Rimu). On mi je ispričao kako je 5. maja 1944. u bombardovanju ostao bez majke i sestre, i kako je, pošto je doznao tu surovu istinu, odmah otrčao do drugog mjesta u gradu da vidi kako su prošli njegov brat i strina:
Brat, druga sestra i strina, sklonili su se rov sa porodicom Bijelić i porodicom Savke Perović. Savka je bila vlasnik čuvene fotografske radnje „Crnogorka.” Bomba je pala kod ulaza u rov, kad ih je od sigurne smrti spasilo stablo murve, koje se ispriječilo, i pod udarom palo. Svi su ostali nepovrijeđeni. Slikali su se pored palog stabla murve, među kojima je, kako se vidi iz priložene slike, i pridošli Milenko. Slikao ih je Milenkov brat: spomen murvi koja je pala.
Ne samo da se ne pamte takve žrtve nego ni svi poginuli Podgoričani.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&datum=2005-12-03

Ćilim poletio

~ Grčevito smo uhvatili djelove ćilima i počeli ih vući dolje, a ubrzo oslobodismo otvor rova i nas zapahnu vazduh - ispričao je Vasko Zlatičanin

Kod činjenice da su nas Englezi, kao saveznici, bombardovali, neka čudna sila postarala se da ne budu samo oni naša guja iz njedara, i da u sve to ne budu uključeni samo biljni i životinjski svijet i životinjskiji od životinjskog nego i neživi oživljen u pokućstvu.
Po kazivanju Vaska Zlatičanina: „Nošen vjetrom, na ulaz u naš rov pade ćilim koji je do tada visio na našoj terasi i na njega pade nešto kamenja, tako da se nađosmo u velikom čudu kako da se spasimo od gušenja. Prvi se probio Mihailo Ljumović i rekao da svako od nas koji smo bili blizu otvora, uhvati po parče ćilima i da pokušamo da ga uvučemo u rov, kako bismo oslobodili ulaz i omogućili da vazduh prodre unutra. Grčevito smo uhvatili djelove ćilima i počeli ih vući dolje. Ubrzo oslobodismo otvor rova i nas zapahnu vazduh”(K.Č.).
O andro-američkom (savezničkom bombardovanju), govori Čakićev sagovornk Branko B. Radović, koji je tada sa 13 godina kroz grad na leđima nosio mrtvu sestru od 12 godina, da je sahrani. Branko, upravo, govori o prijateljima kao neprijateljima i neprijateljima kao prijateljima (kojih je primjera mnogo). „Spasioci su nastavili da otkopavaju zatrpane, koji su nažalost, svi bili mrtvi. Tako su otkopali četiri ili pet kćeri, suprugu i sina Andrije Đuraševića, koji je, na njegovu veliku nesreću, preživio tragediju svoje porodice. Njihova tijela poređana su na velikom stolu u njihovoj kući u Ulici Novaka Miloševa. Bilo je to strašno za gledanje. Nesrećni Andrija stajao je pored poginule porodice i, kako je već nastupio 6. maj, a toga dana je bila njegova slava Đurđevdan, na sav glas vikao je: “Narode, danas mi je krsna slava, ajte kod mene!” Bio je to krik potpuno izgubljenog čovjeka. Strašno! Užasno! Da se pamti do kraja života! Kamen da proplače. Sa tim prizorom pred očima živim cio život. Nosim ga kao krst. Strašno.”
Dalje nastavlja Branko: „Mene su u bolnicu doveli Njemci...”, „Zašto kriti da su u tim trenucima Njemci mnogima pomogli da dođu do ljekara? I to je jedina istina koju treba saopštiti. Zašto ne priznati da su u tim trenucima bili krajnje humani prema cijelom stanovništvu nastradalom od bombardovanja savezničkih aviona. Činili su sve da nam pomognu i olakšaju bolove, a i da nas zaštite od daljih posljedica. Ja to pamtim, to je istina, i ne mogu je, jer mi moral ne dozvoljava, prećutati. Naravno, time o Njemcima kao okupatoru ništa ne govorim, već samo ističem tu činjenicu koja je na mene ostavila veoma impresivan utisak”(K.Č.).
Tada malešni Darko Tuponja (kad je dodao još koju godinu) doživljava ispomoć od Njemaca, od kojih je jedan susret sa njima bio i novo izbavljenje: „Navalio ja da pumpam, ručica od pumpe ide gore-dolje, ali vode nema. Malena mi snaga (imao sam svega deset godina), pa pumpa ne izbaca vodu. Naiđe jedan Njemac. Bješe riđ i pjegav. Tače me rukom po glavi i „bapa, bapa”, napuni mi bokal vodom. Koliko sam bio slobodan sa Italijanima, toliko sam od Njemaca uvijek zazirao, ali eto poslije će mi jedan od njih čak i život spasiti!” I o tome priča Darko:
„Ulazna vrata u podrum bila su zatrpana. Nije bilo šanse da tuda pobjegnem. U nosu stalno osjećam miris eksploziva i opaljenog ljudskog tijela. Na metar, metar i po visine od patosa, ispred sebe spazih prozor. Gazim po ljudskim tijelima ne bih li se nekako izvukao iz tog užasa. Nazirem svjetlost koja dopire spolja. Nešto sam vikao, valjda dozivao pomoć. Najednom, ispred prozora, nazreh nečiju sjenku. Čujem kako neko na njemačkom pita ima li nekog u podrumu. I pruža mi ruku kroz prozor. Zgrabih je snažno i ona me izvuče napolje. Bila je to ruka jednog Njemca. Sjećam se da je vikao: „Bek” („bježi”). Lika mu se ne sjećam. Valjda je u toliko prošao prvi talas bombardovanja”(K.Č.).

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&datum=2005-12-04

Susret zemaljskih i nebeskih puteva

~ Ostaje još da se vidi da li će se ostvariti Uzijeva procjena za naš narod – da će od gorkog da ispadne slatko...

Možda nam i naši prijatelji kao neprijatelji pomažu u tome! Gojko Tadić izvađen je tada iz ruševina van svijesti, čega se, poslije kraćeg oporavka, sjeća kroz pomoć koju je dobio: „U blizini našao se njemački vojnik i dao mi je injekciju od koje sam iz pluća izbacio ugruvanu prašinu” (K.Č.).
Vjerovatno su saveznici, u ovakvim slučajevima pružanja pomoći od Njemaca, očekivali da ih bojkotujemo, a da njima na nebu u smrtonosnim avionima kažemo: „Hvala”. Izbjeći Njemce i mrtve, po cijeni života, postavila je pred sobom majka tada dječaka Darka Tuponje: „Kad su naišli avioni dotrčale su dvije žene i sklonile se u naš rov. Za njima su u rov ušla tri-četiri Njemca, ne znam tačno. Majka je bila mnogo zgodna i patrijarhalno vaspitana, pa je onim ženama rekla: “Vala, žene, neću, ako poginem, da me nađu sa Njemcima”. Govorili su joj: “Ne, Ljeposava, ne, Ljeposava, ostani, stradaćeš...”. Ona je istrčala iz rova i tek što je ušla u jednu kuću – bomba je ovu pogodila i majka je poginula”.
Darko je sve nesreće, o kojima smo pisali, prebrodio, sem ove koju je pomenuti golub, što mu je u kuću doletio, naslutio.
Ispod pećina Ribnice i Morače, gdje se, sa brojnim porodicama, i Milenko Lainović bio sklonio, ljudi su se pomagali i zdravim podgoričkim humorom, ne dajući da klonu duhom, o čemu govori Milenko: „Ispod pećina su bili i stari Ahmet i Ahmetovica. Negdje u cik zore, zove Ahmet Ahmetovicu, na koje mu ona kaže: "Što je, botunar te rastega?”, „Izgubio sam ono”, odgovara. ćKoje ono?", "Ono iz gaća”. Na to Božović, starija žena dobacuje: “Odavno si ti to, Ahmete, izgubio.” A to se Ahmetu negdje pomjerila platnena kesa sa zlatnicima, koju je držao u gaćice.
Bombardovanje 1999 - te trebalo bi smatrati nastavkom 1944 - te (kao da je to 1945 - ta), iz kojeg razloga ćemo nešto reći o jedan slučaju iz tog perioda, ali po pitanju kako je na to gledano iz inostranstva, sa čudnom sudbinom koja prati i taj primjer, kao i mnoge o kojima smo govorili:
Uzi Kalmar dostavlja tada pismo iz Izraela, dostavlja ga svom prijatelju u Virpazaru Vojislavu Đurišiću. Javlja mu se na slabo savladanom srpskom jeziku: „Dragi prijatelj. Puno sam mislio na Vas i bilo mi je žalosno vidjeti kako su pokvareni banditi napali Vašu lijepu zemlju i Vaš simpatičan narod. Šteta da je to tako svršilo. Ali možda od gorko će izać slatko. Nadam se da si ti sa svojim sinovima i sa familijom sve u redu. Želim Vam sve dobro. Uzi.”
Vojislav Đurišić je živio u Beogradu, i samo je jednom ili dva puta godišnje dolazio u svoj rodni kraj – Boljeviće kod Virpazara. Ali, u čudnoj podudarnosti, pismo je stiglo u Boljeviće, baš kad se tamo zadesio Vojislav, i to kad je preminuo, kad je dovezen iz Beograda, za koje su ukućani, u prvi momenat, pomislili da je to nečiji telegram saučešća... A Uzi se nada da je s njim sve u redu!
Pismo kazuje više no u njemu piše. Kazuje i o susretu zemaljskih i nebeskih puteva u sudnjem času i za Vojislava i za njegovu zemlju, bez promašaja – u Virpazaru. A Uzijeva nada da je sa Vojislavom i njegovim sinovima sve u redu, više je nego slutnja, jer su se Vojislavovi sinovi iz dva braka, koji su se rijetko viđali, tada sreli na očevoj sahrani. Ostaje još da vidimo da li će se ostvariti Uzijeva procjena za naš narod – da će od gorkog da ispadne slatko, gdje bi slatkog bilo za izvoz, cijeneći količinu gorkog sa kojim, prije pretvaranja u slatko, raspolažemo... Možda nam i naši prijatelji kao neprijatelji pomažu u tome!
Pojedinci koji su odlučivali da se Podgorica sravni sa zemljom ne predstavljaju narod da bi se on optuživao. Njima, što su govorili da su nam saveznici i prijatelji, trebalo je reći: „Ne budite nam više prijatelji, ne možemo izdržati.”

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&datum=2005-12-05

(Kraj)

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

PROŠLA JE 91 GODINA OD PRVIH BOMBI NAD PODGORICOM

Podgoričani mirno gledali smrti u oči

~ Dana 16. aprila 1915. godine (u vrijeme I svjetskog rata) na Podgoricu su pale prve bombe u njenoj istoriji. Bačene su iz dvokrilca austrijske vojske Kada se pomene bombardovanje Podgorice, ljudi obično pomisle na 6. april 1941. godine kada su avioni italijanskih fašista obasuli bombama naš glavni grad, ili pak na dva saveznička bombardovanja kada su letjelice prijateljskih država srušile ono što neprijatelji nijesu. Ali Podgorica pamti još neke bombe.
Dana 16. aprila 1915. godine (u vrijeme I svjetskog rata) na Podgoricu su pale prve bombe u njenoj istoriji. Bačene su iz dvokrilca austrijske vojske.
Bio je ponedjeljak, pazarni dan. Hroničar je zapisao da je na gradskom trgu bilo “kao u košnici”. Pazarnim danom stariji iz sela dovodili su u grad momke i djevojke stasale za brak. Da nesreća bude veća, pitomcima oficirske vojske dat je slobodan izlazak kako bi se vidjeli sa najbližima. Nije postojao gori trenutak da uzlete neprijateljske letjelice. Ponovo su se nesreća i smrt nadvile nad Podgoricom. Visoko na nebu pojavili su se austrijski avioni. Letjeli su podmuklo, lagano, kao da dolaze u miru. Ljudi ništa nijesu slutili. Nijesu shvatali o čemu se radi, bio im je to prvi put da ginu od užasa koji je padao sa neba.
Austrijski dvokrilac sa smrtonosnim tovarom krenuo je iz Igala, preletjevši Lovćen, Sutomore i Skadarsko jezero i sada je bio iznad glavne ulice u Podgorici. Dok je prelijetao mirnu i zbunjenu masu pilot je ispustio dvije male ručne bombe u razdaljini od pedeset metara. Sljedećeg trena preko 120 mrtvih i ranjenih prekrilo je trg. Bombe su pale na tvrdi pećinski teren, tako da je kamenje koje se odlomilo pobilo više ljudi od njih samih.
Avion je bacio još tri bombe duž glavne ulice, ali su ove na sreću završile u dvorištima obližnjih kuća.
“ Tako je taj divni grad pun sunca, mladosti, pjesme i igre za čas bio pretvoren u krv i tugu”- hroničar je završio svoje svjedočenje o prvim bombama nad Podgoricom.
Prvo bombardovanje glavnog grada Crne Gore, možda nije napravilo pustoš, kakvu su napravila sljedeća, ali je sigurno bilo najstrašnije, jer su ljudi tada mirno sačekali smrt, ne znajući da je nastupila kukavička era i da je došao kraj borbi “prsa u prsa”.

V. D. RAČIĆ

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Pisma&clanak=55813&datum=2006-04-22[/quote]

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Bijela ptica i crna bomba

Ni 50 godina nakon bombardovanja, nije bilo hrabrosti da se naznači u kakvim i čijim su bombardovanjima nastradali civili kojima se spomenik u krugu zgrade SDK posvećuje, kaže Kosta Čakić za Portal Analitika. Njegova sestra od strica i njeno troje djece, poginuli u savezničkom bombardovanju Podgorice, posmrtno su dobili spomenice na kojima piše da su izginuli „kao žrtve fašističkog okupatora i njegovih slugu“.

Nedavno je u Tološkoj šumi u Podgorici otkriven spomenik, kako stoji na natpisu, „posadama savezničkih aviona palim za slobodu 1939-1945“. Spomenik je u bijelom kamenu, na lijepom mjestu, na obodu borove šume, preko puta hrvatske ambasade. Sa jedne strane postamenta je gore citirani natpis, sa oprečne - ploče sa britanskom, američkom i crnogorskom zastavom, ispod figure koja liči na pticu presječenu u njenom podnožju.
Na drugom kraju grada, u krugu zgrade SDK, 1994. godine, otkriven je jedan drugi spomenik, eufemistički posvećen „nevinim žrtvama bombardovanja Podgorice u Drugom svjetskom ratu“. Iznad postamenta sa ovim natpisom, ispisanim u gvozdenom reljefu, na specijalnim, jakim željeznim nosačima visi - bomba od više stotina kilograma.

Između ova dva spomenika postoji duboka i bolna veza. I, upravo poznajući prirodu i detalje te bolne veze, postavlja se pitanje - da li je Podgorica pravi grad za spomenik savezničkim pilotima? Naravno, ne postavljajući dubiozu nad značajem savezničke avijacije u pobjedi nad Silama osovine, i uz dužan respekt svakoj žrtvi koja je u toj borbi pala.

Poginuo svaki osmi stanovnik: Ali, ako se zagrebe po ne tako davnoj prošlosti, nameće se zaključak da za ovakav spomenik nije moglo biti izabrano pogrešnije mjesto od Podgorice.
„Saveznički avioni sravnili su Podgoricu sa zemljom. Varošica bez ikakvog strateškog značaja, od nekih 16 hiljada stanovnika, u par mjeseci izgubila je 2.000 života. Rečeno suvim statističkim jezikom, porušeno je 80 posto stambenog fonda, uništena kompletna infrastruktura, u bombardovanjima čiji broj zvanično varira od 72 do 120. Ni do dan-danas niko nije dao valjan odgovor na pitanje – zašto? Pitanje je još mučnije ako se zna da je u tim bombardovanjima poginulo ukupno, slovom i brojem - 17 njemačkih vojnika i 60-tak Čerkeza, koji su se bili priključili Njemcima. Ti Čerkezi, za kojima trava nije nicala, izginuli su u Glavatovića džamiji.“

Kosta Čakić, sagovornik Portala Analitika, poznati crnogorski novinar i publicista, autor je jedine knjige koja je napisana o bombardovanju Podgorice, za koju je prikupio brojna lična svjedočanstva, ali i sa mnogih relevantnih adresa pokušao da sazna – postoji li ikakvo političko, vojno, strateško, bilo kakvo „razumno“ objašnjenje za razaranja koja su pogodila Podgoricu? Neko takvo objašnjenje, saznanje o nekakvom višem cilju i misiji u svom tom besmislu destrukcije onih koji su bili na pravoj, antifašističkoj strani, kao da bi dalo smisao i strašnoj pogibiji potpuno nedužnih civila.
Čakić nije samo autor ovog tako važnog izdanja, izašlog punih 50 godina nakon oslobođenja, kada je već bilo izgubljeno mnogo potencijalnih sagovornika. Upravo on je i inicijator toga da se nevinim žrtvama Podgorice podigne spomenik. Takođe, sa distancom od 50 godina.
A i kad je činjeno - činjeno je uzdržano, stidljivo, sa lažnim ili nepotpunim podacima – jer drugačije nije bilo „politički korektno“.Jer, nijedna institucija, državna ili partijska organizacija, u pola vijeka se nije sjetila ni prihvatila da napravi i najmanji, simbolični spomen stradanjima grada u čije su moderne temelje i bukvalno ugrađene kosti njegovih žitelja.
Ovo je samo podsjećanje koliko nam za neke prave korake treba veoma puno vremena, a za neke nepromišljene, ili slabo osmišljene - tako malo. Ovo je podsjećanje na to kako je nekad dobro i blagotvorno reći – ne.

Tema koja je obilježila jednu novinarsku karijeru: Kosta Čakić je novinar najfinije novinarske škole. On je osoba od manira, kakve se takođe više ne srijeću.
„Čuo sam za taj spomenik u Tološkoj šumi i, moram priznati, ostao iznenađen kao neko ko je možda ponajbolje upućen u posljedice savezničkih bombardovanja grada. Na Podgoricu su bačeni svi tadašnji tipovi bombi - obične, tempirane, takozvane tepih i feder bombe. Ja jesam Cetinjanin, ali u čuvenom bombardovanju od 5. maja 1944. godine, poginula je moja sestra od strica, Dragica Popović, i njena tri sina, od 12, 10 i 8 godina, ispred njihove kuće u Hercegovačkoj ulici. Najmlađe, u naručju oca. Kasnije, 29. novembra 1959. godine, taj moj zet, koji je bio taksista i nakon porodične tragedije cijelog života mucao, primio je četiri spomenice, na kojima je pisalo da su mu žena i djeca poginuli „kao žrtve fašističkog okupatora i njegovih slugu“, priča Čakić.
Njegove priče o knjizi i o spomeniku sazrijevale su paralelno.
„Jednom mi je jedna žena ispričala potresnu scenu i tada sam odlučio da se bavim tom temom, U Titogradskoj tribini sam objavio nekoliko sjećanja i pozvao Podgoričane da mi se jave. Prvo izdanje knjige „Pakao pod Goricom“ izašlo je 1994. Ali, tek nakon drugog izdanja iz 1999, počeo je poneko da me kontaktira. Ja sad imam materijala i za treće izdanje, ali - nemam snage. Ja sam se od te teme i razbolio – dobio šećer, pritisak mi je skočio...“

Cijena oslobađanja: On podsjeća dasaveznici u Crnoj Gori pred kraj rata nisu bombardovali samo Podgoricu.
„Bombardovali su i Nikšić i tom prilikom je stradalo oko 300 ljudi. Pa Budvu, Bar, Ulcinj, Danilovgrad, Andrijevicu, Ivangrad i Pljevlja. Nisu Cetinje, u kojem se nalazila njemačka komanda za Crnu Goru i Narodna uprava, koja je predstavljala četničku vlast u Crnoj Gori, i bila neka njena vrsta vlade“, podvlači Čakić.
Znala je Podgorica za bombe i ranije.
Prvi put su je bombardovali Austrijanci, u Prvom svjetskom ratu, 10. avgusta 1914. Tada je poginulo 13 građana, a bombardovanja su ponovljena u još tri navrata naredne godine.
Istog dana kada su njemački avioni bombardovali Beograd, 6. aprila 1941. godine, italijanski bombarderi napali su Podgoricu. Računa se da je tada poginuo oko 100 osoba.
Prvo savezničko bombardovanje Podgorice bilo je 23. septembra 1943. godine.
„Saveznici su pred kraj rata bombardovali oko 150 gradova u Evropi. Još 1942. godine Dvajt Ajzenhauer je pričao kako se priprema invazija na ovaj kraj Evrope. Kazao je - bombardovaće se svi vitalni objekti neprijatelja, treba računati i na civilne žrtve. Time je saveznike abolirao za ono što će uslijediti. Jedno je sigurno - za bombardovanje Podgorice nikakvog strateškog razloga nije bilo“, kaže Čakić.

5. maj 1944, jedna bomba na svakog mrtvog civila: Ali, sva ostala, nadmašilo je ono po zlu čuveno bombardovanje od 5. maja 1944. godine.
Počelo je u 13.10. Prva eskadrila samo je nadletjela grad na visini od oko četiri hiljade metara. Druga, sa oko 120 bombardera, najviše četvoromotornih „liberatora“ (oslobodioca), takozvanih „letećih tvrđava“, od kojih je i zemlja podrhtavala, napravila je potom pakao o kojem su Podgoričani decenijama kasnije radije šutali, kao što se o najstrašnijim iskustvima u životu najteže i progovara.
„Podgorica, pusti grad, Podgorica, grad bola i jauka, Podgorica, grad sirotinje bez kuće i kućišta. To su rezultati anglo-američkih simpatija ukazanih našoj i onako napaćenoj zemlji, a posebno Podgorici“, pisao je cetinjski Crnogorski vjesnik.
Samo u tom danu na Podgoricu je bačeno 600 bombi, teških ukupno 400 tona.
Samo 5. maja 1944, poginulo je 600 civila. Jedna bomba na jednog civila, starca, ženu, dijete...! Ne brojimo ranjene. Krateri od bombi, koji su pokrili grad, bili su duboki oko pet i široki osam metara.
„Ja sam bio dječak. Ti su se bombarderi vraćali prema Italiji, prelijetajući Cetinje. Prekrili bi cijelo nebo! Znali smo vrlo brzo što se u Podgorici dešava. I na Cetinje su se odmah pojavile crne marame“, priča Čakić. Svi podaci koje navodimo iz njegove su knjige. Do 11. maja iz ruševina je izvađeno 314 leševa. Mnogi su ostali pod ruševinama da se nikad ne sahrane, a bombe su nalažene decenijama kasnije. Samo u temeljima za današnju zgradu „Galenike“ nađena je jedna od 500 kilograma.
Čuveno je i jedno kasnije noćno bombardovanje, obavljeno uz koriščenje svijetlećih raketa, koje je popunilo do vrha masovnu grobnicu, nastalu od kratera iz prethodnog bombardvanja, uz južni zid kod crkve Svetog Đorđa.

Strateško-vojne i druge dileme: Jedan jedini objekat od strateškog značaja za Njemce, vojni aerodrom na Ćemovskom polju - samo je granatiran. Jednom. A povlačenje njemačkog korpusa iz Albanije i dijelova grupa iz Armije E, iz Grčke, uslijedilo je - punih pet mjeseci poslije!? Ta vojska nije se povlačila ulazeći u gradove, već njihovim rubovima, periferijom.
Ali, osim strateško-vojnih, ostalo je i mnoštvo moralnih dilema vezanih za saveznička bombardovanja Podgorice. Od ubojitih sredstava rađenih u obliku igračaka ili olovaka i penkala, od kojih su mnoga djeca ostali invalidi, pa do letaka kojima je apelovano na stanovništvo da se skloni u centar grada, da bi kasnije bombe bacali upravo na centar!
Teško je reći da li je i koliko savezničkih pilota poginulo nad Crnom Gorom... Tu nije bilo nikakve njemačke protivavionske odbrane. U to vrijeme, glavne zalihe kerozina bile su u nekim mjestima u Rumuniji, podsjeća Čakić, i oni su bili meta jakih savezničkih napada. Pogođeni i oštećeni avioni u nemalom broju pali su na teritoriju Srbije, ali samo nekoliko njih nad Crnom Gorom, u neuspjelom pokušaju da se domognu aerodroma u Brindiziju.
Sa nekih relevantnih adresa u Britaniji, na pitanja koja su se ticala bombardovanja Podgorice, Čakiću je odgovoreno da je riječ o ogromnoj i neobrađenoj građi, čiji je značajan dio vezan za rad obavještajnih službi, koja možda nikada neće ugledati svjetlo dana.
Po Mariju Vileru, profesoru istorije na Školi za slovenske i istočno-evropske studije Univerziteta u Londonu, zvaničnom istoričaru britanske tajne službe - treba imati u vidu da su saveznici akumulirali ogromno naoružanje u Italiji kojeg se trebalo osloboditi...

Pola vijeka zakašnjenja: Knjiga o savezničkom bombardovanju Podgorice izašla je sa pola vijeka zakašnjenja. Pa ni tada ne bez kontroverzi. Onako, po naški, Čakiću je zamjerano - đe da se jedan Cetinjanin prihvati toga posla. Sagovornik Portala Analitika, ne bez ponosa, ističe da je brat njegovoga đeda bio prvi od naroda izabrani gradonačenik Podgorice, Mato Čakić.
„Ali, ta je knjiga i posveta mojoj sestri od strica, i njenoj izginuloj djeci. Ljudi su se veoma teško otvarali da pričaju o tome. Sakupio sam i dosta pjesama posvećenih razrušenom gradu. Pa omladina je nakon rata tokom radnih akcija, dok je obnavljala grad, umjesto ljubavnih, pjevala stihove poput: 'Petog maja sunce bješe, Avioni doletješe, Doletješe kao ptice, Iznad grada Podgorice, Počeše se uzdizati, A bijeli dim puštati, Tu se malo ustaviše, Teške bombe ispustiše, Stade vriska stade jeka, Jadni narod što dočeka...' Našao sam i slika i crteža i fotografija razrušenog grada. Ali, najteže je bilo sa svjedočanstvima. Ne znam da li je bilo teže nagovoriti nekoga da priča, ili meni da to potom slušam. Gospava Raičević je u jednom danu izgubila četiri sina!“ – priča Čakić.
Pored svega, knjigu su mu neki nazvali četnikom, jer u njoj pominje i pogibiju jednog četničkog oficira.
U svakom slučaju, kada ju je okončao, napisao je, kaže, pismo Zoranu Kneževiću, tadašnjem gradonačelniku Podgorice, u kojem se obratio za pomoć da se knjiga štampa. „Kako se spremalo skorašnje obilježavanje 50 godina od oslobođenja grada, 19, decembar 1994. godine, to im je odlično palo, i zdušno su zgrabili ideju.
Knjiga je dijeljena tokom proslave 50 godina oslobođenja grada, koja je održana u zgradi CK. Podijelili su je čak i najboljim sportistima,“ prisjeća se Čakić tih dana. „Kasnije me je 10 Podgoričana, među kojima njih šest sa titulom 'dr' predložilo za Decembarsku nagradu. Stijović, Budeč... Nagradu je dobio kolega Budo Simonović za knjigu o jamama u Hercegovini. Naravno, otišao sam u dopisništvo Politike gdje je radio, da mu čestitam. Nikada me više nisu predložili.“

Da se ne talasa: Zaslužuju li stradali Podgoričani spomen na nekom reprezentativnijem mjestu? To mjesto, objašnjava Čakić, nije slučajno izabrano.
„Ja sam predložio to mjesto, jer sam saznao da je tu poginulo 70 ljudi. Tu je bila neka kafana. Pričali si mi da su se dugo čuli jauci ispod ruševina.
A bombu koja sada stoji kao spomenik na tom mjestu, prvi put sam vidio u muzeju NOB-a u Biljardi, prilikom posjete Anastasa Mikojana, potpredsjednika sovjetske vlade koji je bio prethodnica za kasniju posjetu Nikite Sergejeviča, što je trebalo da doprinese otopljavanju odnosa SSSR sa Jugoslavijom. Kasnije sam je vidio postavljenu ispred Vladinog doma. Pala mi je misao da bi trebalo napraviti spomen obilježje baš sa tom bombom, jer nikakvo drugo obilježje nije postojalo poginulim Podgoričanima, a ta je bomba na Cetinje i donešena upravo iz Podgorice.“
I to je prihvaćeno.
„Istina, mislio sam da će spomenik biti monumentalniji, ali upravi grada se žurilo, nije bilo konkursa, već je ideju napravio arhitekta Vasilije Vajo Knežević. Ali, ni tada, 50 godina nakon bombardovanja, nije bilo hrabrosti da se naznači u kakvim i čijim su bombardovanjima nastradali civili kojima se spomenik posvećuje“, kaže Kosta Čakić za Portal Analitika.

Gordana BOROVIĆ

http://www.portalanalitika.me/drustvo/tema/69476-bijela-ptica-i-crna-bomba.html

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Najnovije vijesti - skrol / Preporučujemo

Iz bilježnice reportera: Jedna priča o tri bombardovanja Podgorice

Tog 6. aprila daleke 1941. godine u Podgorici, ljupkoj varoši na obalama Ribnice i Morače, ništa nije slutilo na ratne strahote, ruševine i smrt. Ni čuvene podgoričke kaldrme, ni uredne avlije načičkane saksijama, ni podgorički ublovi na kojima se odvajkada okupljala podgorička mladež…

Piše Jovan Stamatović

Naprotiv. Podgorica je i toga dana bila jedna velika i složna porodica. Porodica koja je dijelila sve što je imala, porodica u kojoj se nijesu zatvarala vrata i u u kojoj su svi disali jednim dahom. I staro i mlado. I muško i žensko. I nikad niko nije pitao za ime, vjeru, naciju…

Crno sunce

A onda je preko Gorice doletjelo „jato“ od 19 crnih italijanskih „čeličnih lastavica“ i zaklonilo sunce iznad varoši. Bilo je to prvo okupatorsko bombardovanje mirnog gradića. U njemu je smrt našlo preko 150 Podgoričana. Na žalost, poslije ovog uslijedila su još 84 saveznička bombardovanja. Interesantno je da je smrt došla istim onim putem kojim su dolazili italijanski vojnici – preko Gorice.

Sljedeće veće savezničko bombardovanje ranjenog grada bilo je 23. septembra 1943, a najveće 5. maja 1944. kada je poginulo 600 Podgoričana, a teže i lakše ranjeno preko 200 (računa se da je u bombardovanjima Podgorice poginulo više od dvije hiljade žitelja). I svako od njih preživio je Milorad Bajo Čejović (85), penzioner iz Podgorice. Okupatorsko 1941. i saveznička 1943. i 1944. najviše pamti… Dok sjedimo u njegovom podgoričkom domu i pričamo o tim danima bola i jauka u kojima su stradale mnoge podgoričke familije, Baju, malo-malo pa pogled padne na fotografiju majke Mirune i kuću u Ulici
Šarkića br. 13.

Rane moje majke

- Taj 6. april 1941. nikad neću zaboraviti, počinje Bajo svoju životnu priču. Zbog teških rana moje majke, zbog teških rana moje Podgorice, zbog smrti mojih komšija. Moj otac Milutin držao je pekaru iznad mosta Kapadžića, pa kad je počelo bombardovanje majka je spas potražila u obližnjem magazinu brašna. Međutim, feder-bomba ju je teško ranila. U tom bombardovanju i ja sam ranjen. Pomogao mi je jedan naš vojnik – Slovenac – sjeća se Bajo. - Svako bombardovanje je ostavilo ožiljke na duši moga grada, ali savezničko u maju 1944. Podgoricu je zavilo u crno. Zato je dvorište Crkve Sveti Đorđije, gdje su sahranjene nevine žrtve, danas najveća podgorička kosturnica. To je, kaže Bajo, sveto mjesto za Jovanoviće, Raičkoviće, Begoviće, Matoviće, Božoviće, Dragićeviće, Radoviće, Preleviće, Đuraševiće, Strugare, Mugoše, Popoviće i mnoge druge podgoričke familije.

Zašto?

Iako je imao jedva 16 godina, Bajo Čejović je ovo bombardovanje dočekao kao politički zatvorenik u zloglasnoj Jusovači. Priča da je svakog jutra sa ostalim zatvorenicima morao na raščišćavanje ruševina.

- Bili su to mučni dani. Naiđem na mrtvog komšiju, na školskog druga, prepoznajem porušenu avliju… Užas. Posebno mi je ostalo u sjećanju kako smo vadili tijela 25 Čerkeza, iz do temelja porušene džamije Glavatovića. Razgrćeš zemlju rukama, ispod unakaženo tijelo i ukočen pogled mladića kao da pita – zašto? Ne pitajte… Tih dana ja sam odrastao gledajući kako je smrt prekinula mnoge snove o sreći, mnoga nadanja, planove. Među njima i snove porodice Đoka Čejovića, čija supruga je poginula sa tri sina. Kao da ih sad vidim: Jelica, Dragan, Mijo, Vladan. Kome li su oni bili krivi? Nakon Jusovače u kojoj je proveo sedam-osam mjeseci, životna staza je Baja Čejovića odvela u partizane. Poslije dolazi vrijeme obnove i izgradnje… Inače, stariji Podgoričani Baja se, sigurni smo, sjećaju i kao vozača mnogih značajnih crnogorskih funkcionera (vozio je 13 predsjednika CK i SSRN). Milorad Bajo Čejović danas mirne penzionerske dane provodi u Podgorici. Breme od 85 ljeta, veli, lako nosi. Ipak, srce mu je najpunije kad mu dođu unučad, braća i stari prijatelji. Tada je stara Podgorica nezaobilazna tema. To važi i za njena bombardovanja od 1941. do 1945. i dane kada je krvarila. - Dvije hiljade nevinih žrtava zaslužuju monumentalni spomenik – kaže Bajo na kraju i po ko zna koji put se pita – da li smo im se dovoljno odužili?

Svjedočanstva o crnogorskoj Gerniki

O stravičnim bombardovanjima Podgorice, u kojima je poginulo 2.000 žitelja (tačan broj se neće nikad utvrditi) pisali su mnogi – Kosta Čakić, Pavle Radusinović, Božo Markuš, Dušan Ičević… Gojko Zorić iz Mojdeža je sačuvao pjesmu koju je tih dana pjevao narod Boke, Aleksandar Leso Ivanović je podgoričkim ranama posvetio stihove „Pred srušenom kućom“, Radmila Mila Ivanović je zapisala imena stradalih u maju 1944… Ipak, najpotresnije svjedočanstvo o „crnogorskoj Gerniki“ je svakako knjiga „Pakao pod Goricom“ poznatog novinara i publiciste Koste Čakića. On je kroz kazivanja svjedoka ispisao potresnu hroniku o svim bombardovanjima Podgorice počev od onog 6. aprila 1941. kada su italijanski bombarderi u stvari ozvaničili objavu rata ondašnjoj Jugoslaviji, preko prvih savezničkih bombi 1943. do krvavog 5. maja 1944.

Stradanje porodice Velimirović

U knjizi Koste Čakića „Pakao pod Goricom“ (drugo dopunjeno izdanje), objavljeno je preko 40 svjedočenja o ranjenom gradu. Posebno mjesto u knjizi zauzima priča o stradanju porodice Marka R. Velimirovića, poznatog podgoričkog terzije. „Tog krvavog 6. aprila 1941 – piše Čakić – poginuli su mu majka Milica, supruga Marija, sinovi Milorad i Vasilije i kćerka Draginja“. Sjutradan su u Podgorici osvanule posmrtne plakate koje su oglasile tragediju ove časne, tihe i složne porodice. Na smrtovnici u stihu, što je bilo neobično za ono vrijeme, Marko Velimirović je svojom rukom ispisao stihove neprebola. „Djeca, žena, majka, porodica/sve mi uze ta velja grobnica/crni Marko sam s‘ po kući vije/kamo sreće da i njega nije“. Sličnu sudbinu doživjele su i mnoge druge podgoričke porodice…

http://www.pobjeda.me/2013/04/07/iz-biljeznice-reportera-jedna-prica-o-tri-bombardovanja-podgorice/