Vikanje na djecu – šteta koju ne vidite

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

Mnogi roditelji svjesno, ali i nesvjesno viču na svoju djecu te na taj način svoje frustracije i druge probleme usmjeravaju prema djeci

Na žalost, naša djeca su najčešće žrtve vike odraslih, bilo da se viče direktno na njih ili da su svjedoci vike među odraslima. Istraživanja su pokazala da odrasli mnogo češće viču na svoju djecu, nego što viču na druge odrasle.
Prošećite samo kroz školske hodnike za vrijeme sata. Zidovi su veseli, puni pozitivnih napisa i slika, a u razredima se nerijetko čuje vika učitelja, što daje sasvim jednu drugu, ružniju sliku.

Nitko ne voli vikati na djecu, ali često se to čini kao jedina logična stvar koja se može učiniti. Barem je takvo uvjerenje. Tu se postavlja pitanje, zbog čega su roditelji i učitelji skloniji vikati na svoju djecu, nego smireno, na drugi način rješavati problem?

Sve se na kraju svodi na problem u komunikaciji. Mnogo roditelja je uvjereno da će upravo vikom i pokazivanjem koliko su ljuti, djecu naučiti kako se ponašati. Na žalost, upravo ta ljutnja može imati suprotan efekt. Djecu ćete naučiti da je jedini način za rješavanje konflikta ljutnja i vika, odnosno da je to jedini način da iskazuju svoje negativne emocije.
S druge strane, vikanje na djecu će samo rezultirati rastom njihove ljutnje, jer ćete im prenositi poruku da ne vrijede mnogo i da su manje vrijedni pažnje, nego neki drugi problem koji imaju odrasli.

Na žalost, mnogi roditelji svjesno, ali i nesvjesno viču na svoju djecu te na taj način svoje frustracije i druge probleme usmjeravaju prema djeci, koja često nisu ništa kriva ili barem ne u toj mjeri. Smatraju da vikanje na djecu neće biti toliko štetno, koliko bi bilo da viču na drugu odraslu osobu.

Drugi pak odrasli misle da je vikanje jedini način da pokažu tko je glavni i da ih se „nauči pameti“. Činjenica je da djeca moraju znati tko im je autoritet, ali to se dobiva s poštovanjem.
Jedini efekt koji čete postići vikanjem na djecu je da će ona biti ljuta na vas, da će se duriti ili će pak živjeti u neprestanom strahu od vas jer ste vi neprestano ljuti.

Beskorisnost

Istraživanja su pokazala da vikanje na djecu može ostaviti trajne posljedice.
Naime, mnoga djeca na koju se neprestano viče mogu postati prkosna te, ne samo da neće slušati odraslu osobu, nego će se početi braniti i još više odupirati, što će odrasle dovoditi do očaja. Na žalost, to je često slučaj u razredima, kada se učitelj uzruja na učenika zbog njegovog lošeg vladanja i nepoštovanja.

Učitelj najčešće na takvo ponašanje reagira vikanjem, kako bi ponovno uspostavio kontrolu i pokazao tko je glavni. Ta metoda može možda funkcionirati na prvu loptu i učenik će osjetiti ugroženost i umiriti se. No, nakon nekoliko sličnih incidenata, to više neće biti učinkovito jer će dijete shvatiti da jedini cilj odraslog da ga drži na jednom mjestu. Zbog toga će se na kraju dijete osjećati beskorisnim, što može ostaviti negativne i štetne posljedice. Dijete će početi u to vjerovati, bez ikakvog odstojanja, pa će zaključiti da ako je već beskorisno da se može i loše ponašati. Doslovno, njegov zaključak će biti „Ako sam beskoristan, nitko ne mari za mene i zbog toga mogu raditi što poželim“. Stvorit će se spirala ponašanja iz koje će biti teško izaći, jer će dijete svojim lošim ponašanjem željeti privući pozornost koja mu nedostaje bez obzira bila to i negativna pozornost.

Spiralni efekt

Taj spiralni efekt ponašanja je mnogo gori od kružnog u kojem se neprestano ponavlja jednako ponašanje i nikad se ne pogoršava. Spiralno ponašanje se pogoršava i produbljuje s vremenom.
Primjerice, vičete na dijete i govorite mu neprestano da je beskorisno i da će takvo i ostati, što će mu prije ili kasnije narušiti samopouzdanje. Ta šteta ne samo da je dugotrajna, nego je i uzrok nekih drugih oblika ponašanja kod djeteta. Početi će misliti da roditelji ili učitelj koji viče na njega, uopće ga ne želi vidjeti niti biti s njim. Bilo da je to zaista istina ili ne, kada dijete jednom počne vjerovati u tako nešto, postati će još više autodestruktivno.

Vikanje i disciplina

Naravno, s vremena na vrijeme je neophodno povisiti glas na dijete i od toga nitko ne može pobjeći. No, primjerice ako u svoj toj vici ne iskažete očekivanja i posljedice koje će dijete snositi ukoliko vas ne posluša, uzaludno ste vikali. Ako dijete nije svjesno posjedice koju će snositi, nemate jasan plan na koji način ćete ga disciplinirati. Morate mu prenijeti poruku „Volim te dovoljno da ću učiniti ono što sam rekao, ako me ne poslušaš“.
Dobra strana unaprijed poznatih disciplinskih mjera je ta da učite dijete da bude iskreno i pošteno, i da je vama stalo da budete dosljedni svojoj riječi.
Ono što je najvažnije da nađete zlatnu sredinu između vikanja na djecu i prevelike popustljivosti, jer i druga krajnost može imati ozbiljne posljedice, a zove se zanemarivanje djeteta. Neophodno je disciplinirati, na način na koji ćete mu dati do znanja da ih cijenite i da želite da postanu dobre i poštene osobe.

cezar1071944 · **Glas mog anđela**

Ja imam problem sa sestricem koji je posao u skolu..pre je bio dobar dosta..sad ne znam kako da izadjem na kraj sa njim ..nemoguc je..nece uopste da slusa..a sto je najgore jos se svadja sa nama..imam problem sa autoritetom..mislim dasmo ga razmazili..sad ide kod psihologa,nadam se da ce se popraviti..

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

Kritkujte ponašanje, ne dijete

Neki su preblagi, pa dijete postane bezobrazno i razmaženo, dok neki svojim strogim stavovima djetetu nametnu potpuno pogrešnu percepciju svijeta.
U odgojnim metodama bitno je da roditelji ne viču i ne vrijeđaju dijete, već da mu blagim tonom i u skladu s njegovim uzrastom, objasne zašto su ga udarili po guzi ili se naljutili na njega.

Kako bi izbjegli klopku u koju roditelji često upadnu donosimo vam nekoliko korisnih vaspitnih metoda koje možete primijeniti u odgoju vašeg djeteta:
1. Postavite jasna pravila ponašanja i granice koje dijete ne smije preći. Ono, također, mora znati i šta ga čeka ukoliko prekrši dogovor. Budite dosljedni i jedinstveni jer dijete mora znati da oba roditelja imaju isti stav.

2. Dijete uvijek mora znati da ga roditelji vole – i kad je dobro, i kad je nestašno. Voljeno dijete je samouvjereno i sigurno, rijetko ispituje granicu roditeljskog strpljenja i ne histeriše. I zato uvijek, prije nego što ga iskritikujete, objasnite mu da to radite zato što ga volite i zato što mu želite dobro.

3. Uvijek kritikujte ponašanje, a ne dijete. Nikada mu ne smijete reći da je loše, nevaspitano i bezobrazno, već samo da vam se ne dopada njegovo ponašanje u određenoj situaciji. U suprotnom ćete samo izazvati djetetov inat.

4. Djecu mlađu od tri godine ne bi trebalo da kažnjavate jer ona ne razlikuju uzrok od posljedice niti dobro od lošeg. Štetu ne prave namjerno, već istražuju okolinu. Djecu između tri i 11 godina možete kazniti uskraćivanjem privilegija kao što su gledanje omiljenog crtića ili igranje omiljenom igračkom.

5. Najbolji način da naučite djecu da se lijepo ponašaju jeste da ih nagradite i pohvalite lijepom rječju, zagrljajem… Tako ćete im pokazati da uvažavate njihov trud i pomoći ćete im da razviju samopouzdanje.

Sasa Stojadinovic · Početnik Domaćeg.de

Ja sam imao srece pa na mene nisu vikali...mozda zato sto sam jedinac tako da ispada da jedinci imaju prednost Smile

...mada je lepo imati brata ili sestru !!!!

SANDZO_BOY · Početnik Domaćeg.de

svako nasilje je pogresno to samo jos vise stvara probleme

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

Ne gradite autoritet vikom: 7 zlatnih pravila disciplinovanja dece

Vikanje je loša disciplinska metoda jer se tako ne stiče autoritet. Psiholog Jelena Radosavljević savetuje roditeljima da ne viču na decu već da sa njima razgovaraju mirnim tonom.Vikanje je loša navika. Biće korisno i za vas i vašu decu da je se oslobodite što pre, poručuje psiholog Jelena Radosavljević

Mnogi roditelji, što svesno što nesvesno, često viču na decu. Jedni zato što su frustrirani problemima na poslu ili odnosima s drugim ljudima, pa svoj bes iskaljuju na deci jer je to lakše nego vikanje na drugu odraslu osobu. Drugi viču jer misle da će upravo galamom pokazati koliko su ljuti, steći autoritet kod dece, pokazati im ko je glavni i naučiti ih pameti.
– U mnogim situacijama roditelji moraju da reaguju na loše ponašanje svoje dece, da ih disciplinuju, nauče zašto su njihovi postupci neprihvatljivi i kako zapravo treba da se ponašaju. Međutim, to se ne postiže vikanjem. Pravi efekat postiže se jedino kroz komunikaciju i to smirenom tonom, dok povišen ton ljuti dete i kod njega izaziva ljutnju i stid. Ako roditelji uz to dete nazivaju uvredljivim imenima, ono će se osećati poniženo. Vikanje navodi i dobru decu da misle da su loša – objašnjava psiholog Jelena Radosavljević.

ŠTO GLASNIJE GOVORITE, SVE VAS MANJE ČUJU
Prema njenim rečima, vikanje može kod dece da izazove i strah od roditelja, naročito ako takvo ponašanje traje dugo i ako se često ponavlja. To slabi osećaj samopouzdanja i samopoštovanja kod deteta, navodi ga da se ponaša impulsivno, da bude nestrpljivo i ljuto.
Radosavljevićeva navodi da roditelji koji viču i deci daju loš primer.
– Dete na koje roditelji često viču ili ga zastrašuju preuzima taj model ponašanja jer smatra da je u redu biti agresivan.
Vikanjem, smatra naša sagovornica, roditelj želi da dokaže da je on neprikosnoveni autoritet.
– Međutim, to je autoritet zasnovan na strahu i on može samo trenutno da popravi dečje ponašanje, ali na duže staze stvara slabu kontrolu nad njim i jača impulsivne reakcije kod deteta – ukazuje naša sagovornica i navodi da deca mogu i da oguglaju na povišen ton. Što više vičete, oni će vas sve slabije čuti. Nije retkost i da počnu da pružaju otpor i inate se, radeći sve suprotno od onoga što im se kaže.
Vikanje je, smatra Jelena Radosavljević, opravdano samo u nekim okolnostima, na primer kada je dete u opasnosti i može da bude povređeno, kada ga sprečavamo da istrči na ulicu i slično.

NE TRAŽITE DA VAS BEZUSLOVNO SLUŠAJU
Ali sve to ne znači da roditelji treba da odu u drugu krajnost i da popuštaju pred svim dečjim željama. Zapravo, najvažnije je da nađete zlatnu sredinu i pravi način za disciplinovanje dece. Brzo ćete shvatiti da postoje bolji vaspitni metodi od vikanja.
Probajte da se pridržavate ovih pravila:

1. Uvek jasno kažite detetu šta očekujete od njega.

2. Upozoravajte ih smirenim tonom da to ne bi ličilo na pretnju.

3. Govorite im šta treba da urade, a ne šta ne treba da čine.

4. Jasno im predočite posledice koje ih čekaju ako krše pravila i dogovore. Budite dosledni u njihovoj primeni.

5. Sukobe rešavajte razgovorom i koristite argumente –„zato što ja tako kažem“ nije nikakav argument.

6. Ne zahtevajte od deteta bezuslovnu poslušnost jer ono gradi svoju ličnost i tako što se suprotstavlja roditeljima.

7. Nagradite i pohvalite dete kada se dobro ponaša i kada uradi nešto dobro.

Roditelji obično reaguju samo ako dete uradi nešto loše, a preko dobrih dela prelaze bez reči jer smatraju da se dobro ponašanje podrazumeva. Međutim, i pohvale imaju veliki učinak jer motivišu dete da i sledeći put opet uradi nešto dobro. Zato se ne ustručavajte da im kažete „sviđa mi se kao si namestio krevet“, „hvala ti što si mi pomogao oko pranja sudova“...

Izvor: Zena

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

Roditelji, oprezno sa kritikama

Prigovori ili komentari poput: „Ništa ne možeš uradiš kako treba” i slični trajno se urezuju u pamćenje deteta i srozavaju njegovo samopouzdanje, pa ih, savetuju dečji psiholozi, u korenu treba saseći. Psiholozi tvrde da je negativno zaključivanje o sebi gore od ostalih loših navika, pa i od grickanja noktiju, jer direktno „puca” na detetovu osobenost i može da utiče na loše poimanje samog sebe do kraja života. Štetne posledice su nedostatak samopouzdanja, loše raspoloženje, depresija, otežano sklapanje prijateljstva i ljubavnih veza, loše ocene, neuspesi na poslu... Otuda je roditeljska dužnost da na to reguju i smisle način kako da odviknu dete od ove loše navike.

Za početak, treba saslušati dete i uveriti ga u to kako problemi nisu nerešivi. Pohvale i ljubav imaju veliku moć. O sopstvenom detetu, u svakoj prilici, treba govoriti samo najbolje. Hvalite njegove osobine i veštine pred prijateljima, jer će na taj način vaše dete početi samo sebe da ceni. Govorite kako je pametno, dobro, sposobno, talentovano...

Čim čujete da izgovara kako je glupo ili nesposobno, zaustavite ga i podsetite na njegove dobre osobine. To će vaše dete podstaći na pozitivno mišljenje o sebi. Od velike je važnosti i to da roditelji pred detetom ne govore loše o sebi, jer ako čuje kako mama i tata doživljavaju sebe kao nesposobnjakoviće, velika je verovatnoća da će i ono sebe uskoro videti kao nekoga ko ništa ne ume da uradi kako valja, a to je siguran put ka nedostatku samopouzdanja.

(Bebac)