Svjedočanstvo pobunjene žene

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Pismo nerođenom djetetu - Orijana Fallaci

Onima koje se ne boje sumnje
onima koje pred sebe postavljaju mnoga zašto
neumorno i po cijenu
sa pate i umru
Onima koje se dvoume
pokloniti li život ili ga zanijekati
ovu knjigu
jedna žena
posvećuje
svima ženama

*****
I evo me sada ovdje, zaključane u strahu koji mi kupa lice, kosu, misli. Gubim se u njemu. Pokušavam shvatiti: nije to strah pred drugima. Ne brinem se o drugima. Nije to strah pred Bogom. Ne vjerujem u Boga. Nije to strah od boli. Ne bojim se boli. To je strah pred tobom, pred slučajem koji te otrgnuo ni iz čega da bi te pričvrstilo o moju utrobu. Nikad te nisam bila spremna primiti, premda sam te dugo čekala. Uvijek sam se surovo pitala: šta ako ti se ne bi svidjelo roditi? Što ako bi mi jednoga dana, dijete, predbacilo viknuvši:"Tko je tebe tražio da me doneseš na svijet, zašto si me rodila, zašto?" Život je velika nevolja, dijete moje. To je rat koji se ponavlja iz dana u dan, a njegovi sretni trenuci kratke su zagrade koje se plaćaju surovom cijenom. Kako mogu znati da te ne bi bilo pravedno odbaciti, kako mogu naslutiti da ne želiš biti vraćeno u šutnju? Ne možeš mi valjda govoriti. Tvoja kap života samo je čvor tek započetih ćelija. Možda to i nije život već mogućnost života. A ipak, dala bih ne znam šta kad bi mi ti moglo pomoći nekim znakom, predznakom. Moja mama tvrdi da sam joj ja dala znak i zato me je donijela na svijet.

*****
Mnoge se žene pitaju: zašto donijeti na svijet dijete? Zato da bude gladno, da mu bude hladno, da ga izdaju i vrijeđaju, da bude ubijeno u ratu ili nekom bolešću? Niječu nadu da će njegova glad biti utažena, njegova hladnoća ugrijana, da su mu vijernost i poštovanje prijatelji, da će živjeti dugo kako bi pokušalo izbrisati rat i bolest. Možda imaju pravo. Ali, treba li više voljeti ništa nego trpjeti? A ja, čak i u razdobljima kada plačem nad svojim neuspjesima, razočarenjima, ljutim bolima, zaključujem da je bolje izabrati patnju nego ništa. I ako to proširim na život, na dvoumlje: roditi se ili ne, naposljetku ću viknuti da je bolje roditi se nego ne roditi se. Ipak, je li dopušteno nametnuti takvo razmišljanje i tebi. Zar to nije kao da ću te roditi zbog sebe i gotovo? Ne zanima me da te donesem na ovaj svijet zbog sebe i to je sve. Tim više što te uopće ne trebam.

*****
Zar je važno jesi li se začelo slučajno ili greškom, nije li i svijet u kojem jesmo, započeo slučajno a možda i greškom? Neki tvrde da u početku nije bilo ničega osim velike tišine, onda je izbila jedna iskra, trzaj, i ono čega nije bilo, bi. Nakon prvog trzaja uslijedili su drugi: sve nepredvidljiviji , sve nezamišljiviji, sve nesvesniji posljedica. I među tim posljedicama propupala je jedna ćelija, i ona slučajno, možda greškom, odmah se umnožila u milijune, milijarde, a onda su nastala stabla i ribe i ljudi. Vjeruješ li da je nekoga mučilo dvoumlje prije eksplozije ili prije ćelije? Vjeruješ li da se pitao hoće li mu se tp svidjeti ili ne? Vjeruješ li da se brinuo za svoju glad, svoju hladnoću, svoju nesreću? Isključeno. Ako je neko i postojao npr. Bog koji bi se mogao uporediti s početkom početka, onkraj vremena i onkraj prostora, bojim se da se uopće ne bi brinuo o dobru u zlu. Sve se zbilo jer se moglo dogoditi, prema sili koja je bila jedina zakonita sila. Isto vrijedi i za tebe. Prihvaćam odgovornost za izbor.
Prihvaćam je bez sebičnosti, dijete: donijeti te na svijet, kunem ti se, nimalo me ne zabavlja. Ne mogu sebe zamisliti da hodam nabujale utrobe, ne mogu sebe zamisliti kako te dojim i umivam i učim govoriti. Žena sam koja radi i imam mnogo drugih obaveza, poslova: već sam ti rekla da te ne trebam. Ali ipak ću te i dalje nositi, svidjelo ti se to ili ne. Ipak ću ti nametnuti silu koja je bila nametnuta i meni i mojim roditeljima, mojim djedovima, djedovima mojih djedova; sve tamo do prvog ljudskog bića koje je na svijet donijelo ljudsko biće, svidjelo mu se to ili ne. Da mu se (onome ili onoj) ponudilo pravo izbora, vjerovatno bi se prestrašilo i odgovorilo:"Ne, ne želim se roditi!" Ali nitko ga nije pitao za njegovo mišljenje i tako se rodilo i živjelo i umrlo, pošto je na svijet donijelo drugo ljudsko biće, kojemu nije dopustilo da izabere, i ovo je učinilo isto, uvijek jednako kroz milijune godina do danas, i svaki put je to bila sila bez koje ne bismo postojali. Samo hrabro, dijete.*

********
Željela sam, Vama budućim majkama, kao i Vama koje se kolebate da l li to postati ili ne, da li da se bore i same, bez čovjeka uz sebe, oca djeteta, predstaviti tek dio i odlomke iz jedinstvene knjige "Pismo nerođenom djetetu"-Orijane Fallaci, koju sam za svoj dvadeseti rodjendan dobila od svojih prijateljica, još tada kada sam zamišljala jedan potpuno drugačiji život i svijet, kada o djeci nisam imala nikakvih pitanja i dilema, samo sam ih željela. Na žalost, želja je ostala samo bol i praznina vlastite utrobe. Mnogi je od vas nisu čitali, pretpostavljam, ali isto tako smatram da je kod mnogih postojala dilema i mnogo razmišljanja, vaganja, kajanja, suza... Htjela bih znati kako ste se osjećale, da li ste bile u takvoj situaciji, a ako želite, navešću vam još odlomaka iz ove tako jedinstvene knjige o kojima će sigurno svaka moći dati svoj komentar i mislim da će Vas njene riječi i kraj koji je doživjela promjeniti i natjerati da shvatite pravi i jedini smisao žene i njene uloge u svijetu. Nije mi problem, želim samo pomoči drugim ženama kada samoj sebi nisam, makar i odlomcima iz knjiga koji nisu prazne priče, već duboko i istinsko žensko pitanje, strahovi i bolovi, uz nerazumijevanje i samoču onih koji bi trebali biti tada uz nju. Voljela bih kada bi se zainteresovali za ovu temu, jer sam rijetko na ovom dijelu foruma, ali sam smogla snage, a ako jesam, možete i vi.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

*****
Vidim, komentara na ovu temu još nema, malo je poteška, zar ne? Teško je o ovim stvarima govoriti iz vlastitog iskustva ili osuđivati žene poput ove pobunjene, ali ja svejedno nastavljam dalje, za sve one koje će razumjeti i pronaći sebe, za one koje će se duboko zamisliti i možda naći opravdanje i snagu za nešto što do sada nisu imale i znale.

*****
Osim ako što? Odlučujem li, možda? Vjerovala sam da sam već sigurna, da sam uspješno prebrodila sve neodređenosti, sve sumnje. Zašto se sada vraćaju, prikrivene tisućama izlika? Je li to zbog osjećaja neugodnosti od kojeg mi se vrti u glavi , ili zbog bolova koji mi probadaju utrobu? Moram biti jaka, dijete moje. Moram podržavati vjeru u sebe i u tebe. Moram te donijeti do kraja, da bi jednom, kad odrasteš, postalo netko ko neće biti nalik ni svećeniku što je vikao u snu, ni mojoj prijateljici i njenom dru H.B.Munsonu, ni redarima što su vezali ruke baki. Onaj prvi te drži vlasništvom Boga, ona druga te smatra vlasništvom majke, treći vlasništvom Države. Ti ne pripadaš ni Bogu, ni Državi, a ni meni. Pripadaš samo sebi i gotovo. Naposljetku, ti si preuzelo inicijativu, a ja sam griješila kad sam pomišljala da ti namećem izbor. Noseći te, ja se samo pokoravam zapovijedi koju si mi dalo kada se upalila tvoja iskra života. Ništa nisam izabrala, samo sam poslušala. Između mene i tebe moguća žrtva nisi ti, dijete moje: to sam ja. Zar nije upravo to ono što mi želiš reći kada se bacakaš kao vampir o moje tijelo? Nije li to ono što želiš potvrditi kad izazivaš u meni mučninu? Loše se osjećam. Zadnjih tjedan dana radim s mukom. Otekla mi je jedna noga. Bilo bi strašno kad bih morala odustati od već pripremljenog puta. Čini se da je i poslodavac to shvatio. Danas me je gotovo prijeteći pitao"hoću li moći" i dodao kako to od srca želi. Riječ je o važnom planu, poslu po mojoj mjeri. Njemu je stlo do tog posla, a i meni. Ako ne bih mogla otići... Svakako ću ići. Zar liječnik nije rekao da trudnoća nije bolest već prirodno stanje, te da moram i dalje raditi što sam i dosad radila? Ti me nećeš izdati.

*****
Hoće li ikada doći moje sutra? Sumnjam. Vjerujući u sutra, ljudi već stoljećima, tisućama godina rađaju djecu, nadajući se da će ona sutra živjeti bolje od njih. A to bolje u najboljem slučaju završava time što dobiju centralno grijanje. U redu, centralno grijanje je velika stvar kada je čovjeku hladno: ali ono ti zacijelo ne pruža sreću i ne brani tvoje dostojanstvo. I s centralnim grijanjem i dalje doživljavaš nasilje, neugodnosti, ucjene, i to sutra ostaje i dalje laž. Rekla sam ti u početku da je ništa gore od ništa, da bol ne smije ucijepiti stravu, pa čak ni smrt, jer ako netko umre znači da se rodio , rekla sam da se u svakom slučaju vrijedi roditi, budući da je druga alternativa praznina i tišina. Samo, je li to pravedno? Je li se pravedno, dijete moje, roditi kako bi umrlo pod bombom ili od puške lukavog narednika, zato što si ukralo jednodnevni obrok, jer si bilo gladno? Što više rasteš, to me sve više obuzima strah. Gotovo je sasvim nestalo oduševljenje koje me je obuzimalo u početku, slavodobitno uvjerenje da sam spoznala tu istinu. A u sumnji se sve više izjedam, propadam, u sumnji što podmuklo raste i preplavljuje me kao plima, pokrivajući sd valovima obalu tvog bitka, sada se povlačeći, ostavljajući za sobom naplavine. Ne želim te, vjeruj, obeshrabriti, navesti na to da se ne rodiš: želim samo s tobom podijeliti svoju odgovornost i objasniti ti tvoju odgovornost. Još imaš vremena da razmisliš o tome, dijete moje, dapače, svakako razmisli. Što se mene tiče, ja sam spremna i na plime i na oseke. Ali, ti, jesi li ti spremno?

*****
Prestrašila sam se. Bila sam ljuta i na te. Šta ti misliš da sam ja: spremnica, limenka u koju se pohranjuje neki predmet? Žena sam, bogami, ličnost sam. Ne mogu isključiti mozak i zabraniti mu da misli. Ne mogu ukinuti svoje osjećaje ili im zabraniti da se očituju. Ne mogu ne znati za srdžbu, radost i bol. Posjedujem svoje reakcije, svoja čuđenja, svoje malodušnosti. Kada bih i mogla, ne bih ih se htjela lišiti, te se pretvoriti u biljku ili fiziološki stroj koji služi samo za rađanje i ništa drugo. Mnogo zahtijevaš, dijete moje. Najprije želiš nadzirati moje tijelo te ga lišiti njegova najosnovnija prava: da se kreće. Zatim bi htjelo nadzirati moje srce i moj razum: krnjeći ih, osujećujući, kradeći im sposobnost da osjećaju, misle, žive! Optužuješ čak i moju podsvijest. To je previše, nedopustivo. Želimo li ostati zajedno, dijete, morat ćemo se prikloniti sporazumima. Evo ih. Pravim ti ustupak: udebljat ću se, pokloniti svoje tijelo. Ali duh ne. Moje reakcije ne. Zadržat ću ih za sebe. Uz njih tražim i napojnicu: moje sitne radosti. Upravo pijem viski i praznim kutiju cigareta jednu za drugom, te ponovo počinjem raditi kako bih postojala kao ličnost a ne kao limenka, usto plačem, plačem, palčem - a da te i ne pitam ne boli li te to. Jer mi te je već dosta!

*****
Oprosti mi. Vjerovatno sam bila pijana, izludjela. Pogledaj koliko opušaka, pogledaj ovaj rupčić. Još je vlažan. Kakva glupa kriza bijesa, kakav odvratan prizor. Egoistički. Kako ti je, dijete? Nadam se bolje nego meni. Iscrpljena sam. Tako sam umorna da bih htjela izdržati još šest mjeseci, koliko je potrebno da te donesem na svijetlo dana, a onda umrijeti. Ti bi zauzelo moje mjesto u svijetu i ja bih se odmarala. Ne bi čak bilo prerano: čini mi se da sam vidjela sve što sam trebala vidjeti, da sam već shvatila sve što vrijedi shvatiti. Uostalom, kad jednom izađeš iz mog tijela, više ti neću biti potrebna. Svaka žena koja te je u stanju voljeti, bit će ti izvrsna majka: glas krvi ne postoji, to je izmišljotina. Majka nije ona koja te nosi u svojoj utrobi, već ona koja te podiže. Mogla bih te pokloniti tvom ocu. Tvoj otac je nedavno ponovo došao i donio mi modru ružu. Rekao je da je modro boja muškaraca. Sada misli čak i na boju. Zacijelo želi da budeš muško: roditi se kao muško, za njega je najveća zasluga, znak nadmoćnosti. Jadnik. Nije on kriv, i njemu su pričali da je Bog starac bijele brade, da je Marija bila inkubator, da bez Josipa ne bi našla ni štalu, da je prvu vatru zapalio Prometej. Ne prezirem ga zbog toga Ipak, kažem da ga ne trebam, da nam nije potreban. Ni njegova modra ruža. Naložila sam mu da ode, da nas ostavi na miru. Zateturao je kao da ga je neko izmlatio, uputio se prema vratima, otišao, a da nije ništa izgovorio. Uskoro ćemo otići i nas dvoje: na posao.

******
Sa dvadeset godina, kada sam na poklon dobila ovu knjigu, nisam bila spremna za nju, puna životne radosti, snova o porodici i djeci, oštro sam osuđivala svaku gorku misao i riječ ove pobunjene žene, kritikovala, mrzila njenu sebičnost, ironiju...nije mi bio jasan njen odnos prema svijetu, ljudima, djeci, nisam shvatala zašto se ne raduje, zašto sve tako tragično shvata... sada razumijem, sada se tek divim njenoj borbi, njenim riječima, razgovoru sa nerođenim djetetom... sada, kada je moja utroba ostala prazna, dala bih sve da sam na i na tren mogla osjetiti to što i ona, makar poslije toga nestala u tami. A kraj...tek tu ćete shvatiti šta je žena i njena uloga u cijelom ovom prolaznom životu.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

*****
Idemo dalje... svjedočanstvo pobunjene žene se nastavlja, kroz najdublji bol i najteža osjećanja, kroz strah, suze i borbu za vlastiti život kao i za život koji u sebi nosi.

*****
Nisam od ljudi koje užasava pogled na krv. A biti ženom, to je škola krvi: svakog mjeseca nudimo same sebi odvratan prizor krvi. Ipak, kad sam ugledala onu malecnu mrljicu na jastuku, oči su mi se zamaglile, a noge oduzele. Obuzela me panika, onda očaj i ja sam proklela samu sebe. Optužila sam se svim mogućim krivnjama prema tebi, koje se ne možeš samo braniti, štititi, koje se - izloženo na milost i nemilost svakoj i najmanjoj mojoj mušici, mojoj neodgovornosti - ovako maleno i ranjivo ne možeš pobuniti. Mrljica nije bila čak ni crvena. Bila je ružičasta, blijedoružičasta. Ipak je bila više nego dovoljna da mi prenese poruku, da mi najavi kako ti se možda približava kraj. Zgrabila sam jastuk i potrčala. Liječnik je bio neočekivano ljubazan. Primio me iako je bila večer, rekao mi da se smirim: ne umireš, nisi se otkinulo, malo si pretrpilo i to je sve, radilo se o prijetnji i to je sve, mirnim ležanjem sve će se urediti, ali ležanje mora biti apsolutno mirno, ne smijem izaći iz postelje čak ni da odem do kupaonice, i zbog svega toga bi najbolje bilo da me smjesti u bolnicu.

*****
Ali razmišljanja, dugo zapretana, uzalud prigušivana, izbijaju na površinu moje svijesti i dovikuju stvari za koje nisam znala da ih znam. Evo ih. Zašto bih morala podnositi takvu agoniju? U ime čega? U ime zločina koji sam počinila zagrlivši jednog muškarca? U ime ćelije koja se raspolutila u dvije ćelije, onda u četiri ćelije, zatim u osam ćelija, do beskraja, a da ja to nisam htjela, a da ja to nisam naložila? Ili možda u ime života? U redu, u ime života. Ali kakav je to život u kojemu si ti, što još zapravo i ne postojiš, važnije od mene koja već postojim? Kakvo je to poštovanje prema tebi koje poništava poštovanje prema meni? Koje je to tvoje pravo da postojiš koje ne vodi računa o mome pravu da postojim? U tebi nema ljudskosti. Ljudskosti! Jesi li ti ljudsko biće? Zar je dovoljan mjehurić jajeta i jedan spermij dug pet mikrona da se stvori ljudsko biće? Ljudsko biće sam ja koja mislim i govorim i smijem se i plačem i djelujem u svijetu koji proizvodi stvari i ideje. Ti si samo malena lutčica od mesa koja ne misli, ne govori, ne smije se, ne plače i brine se jedino kako bi sama sebe stvorila. Ono što vidim u tebi nisi ti: to sam ja! Ja sam ti dodijelila svijest; razgovarala sam sa tobom, ali je tvoja svijest bila moja svijest i naš razgovor je bio monolog:moj! Dosta te komedije, tog bunila. Po zakonu prirode čovjek nije čovjek prije nego što se rodi. Čovjekom postaješ kasnije, nakon što si rođen, jer živiš sa drugima, jer imaš majku ili ženu ili muškarca i nije važmo tko nas uči jesti, hodati, govoriti, misliti, ponašati se poput ljudi. Jedino što nas spaja, drago moje, to je pupčana vrpca. I nas dvoje nismo par, već progonitelj i progonjeni. Ti si na mjestu progonitelja, a ja na mjestu progonjenoga. Uvuklo si se u me poput lopova i otelo mi utrobu, krv, dah. Sad bi mi htjelo oteti i cijeli život. Neću ti to dopustiti. I pošto sam ti već uspjela izreći tu nepovredivu istinu, znaš li šta zaključujem? Ne vidim zašto bih morala imati dijete. S djecom se nikad nisam ugodno osjećala. Nikad nisam sa njima uspijevala uspostaviti dodir. Kad im se približim s osmjehom, udare u dreku kao da ih tučem. Poziv majke mi ne pristaje. Imam posao koji volim i namjeravam ga obavljati. Očekuje me budućnost i ne namjeravam je napustiti. Onaj tko oslobađa krivnje siromašnu ženu koja više ne želi djece, tko oslobađa silovanu djevojku što neće dijete, mora osloboditi i mene. Biti siromašna, biti silovana, to nije jedino opravdanje. Napuštam ovu bolnicu i odlazim na putovanje. A onda neka bude što bude. Ne budeš li uspjelo, umrijet ćeš. Ne ubijam te, neka to bude jasno: jednostavno, odbijam da ti pomažem vršiti dokraja tvoju tiraniju i ...
Naš sporazum nije tako glasio, shvaćam. Ali, sporazum je dogovor u kojem svako daje da bi dobio, a kada smo ga potpisali nisam znala da ćeš zahtijevati sve ne dajući mi ništa. Uostalom, ti, dijete moje, uopće nisi potpisalo sporazum, potpisala sam ga samo ja. Zbog toga mu je valjanost napukla. Nisi ga potpisao i od tebe nikad nisam dobila pristanak: tvoja jedina poruka bila je ružičasta mrlja krvi. I neka budem prokleta dovijeka, neka moj život postane neprekidno žaljenje, čak i onkraj smrti, ako ovaj put izmjenim odluku.

*****
Slušala sam ga a da nisam trepnula okom. Zatim sam potpisala neki papir po kojemu on otklanja svaku svoju odgovornost za tvoj i moj život; ja ju preuzimam mjesto njega. Vidjela sam ga kako je izašao iz ordinacije toliko razjaren da je pocrvenio. Gotovo u tom trenutku ti si se pomaknuo. Učinio si ono što sam očekivala, žarko željela mjesecima. Protegnuo si se, možda i zijevnuo i lako me udario. Laki udarac nogom. Tvoj prvi trzaj, poput onog što sam ja dala svojoj majci kako bih joj rekla da me ne odbaci. Noge su mi se skamenile. Nekoliko sam trenutaka ostala presječena daha, u sljepoočnicama mi je čekićalo. Osjetila sam da me nešto pali u grlu, da me jedna suza zasljepljuje. Onda je suza klizula niz lice i pala na plahtu.
Ipak sam sišla sa kreveta. Ipak sam pripremila kovčeg. Sutra putujem, rekla sam. Avionom.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Kao i za sve u životu što smo učinili, rekli ili pomislili, dolazi blagoslov, sud ili kazna. Šta je čekalo pobunjenu ženu, kako su u u njenim košmarima započeli i izgledali sud i kazna, da li je na kraju patnje duše i tijela pronašla mir i dobila blagoslov?

*****
Onda je skinula rukavicu, bacila je. Objema rukama naslonila se na krevetac. Sjetno je užižila pogled u me:
"Bit će najbolje da vam odmah kažem. Imate pravo. Dijete ne raste više. U najmanju ruku zadnja dva ili tri tjedna. Budite hrabri. Svršeno je. Mrtvo je."
Ništa nisam odgovorila. Nisam učinila ni najmanji pokret. Nisam trepnula okom. Tijelo mi je bilo kamen i šutnja. I mozak je bio od kamena i šutnje. U njemu se nije ugnijezdila nijedna misao, nijedna riječ. Jedino sam osjećala nepodnošljivu težinu na želucu, nevidljivo olovo koje me je smoždilo kao da je na me palo nebo: tiho, bez buke. U potpunoj nepokretnosti, u potpunoj odsutnost ma kakvog zvuka, njezin je poziv odjeknuo kao prasak pucnja:
"Samo hrabro, obucite se." Ustala sam, a noge su mi bile kamen na kamenu, bilo je potrebno uložiti natčovječanski napor da bi me poslušale. Odjenula sam se i čula svoj glas kako pita što treba da učini, i drugi glas koji odgovara:
"Ništa. Ono će ostati ondje još neko vrijeme. Onda će spontano otići."
Klimnula sam glavom. Tada je drugi glas počeo nagomilavati fraze na fraze, u neprekidnom zujanju me molio da ne klonem, da mnoga djeca odlaze jer nisu savršena, nisu se pravilno formirala, tko bi htio donijeti na svijet dijete koje se nije pravilno razvijalo, ne smijem samu sebe osuđivati, ne smijem sebi predbacivati nepočinjena zlodjela, da se ona protivi onima koji ženu prisiljavaju da mjesecima leži nepokretna i onemogućuju prirodu da ide svojim tijekom. Platila sam. Pozdravila sam je klimnuvši glavom. Izašla sam između dva reda nabreklih trbuha, ti nabrekli trbusi nudili su se izazovno mojem ravnom trbuhu koji je u sebi zatvarao mrtvaca, i naposljetku je moj mozak pomislio:
" Sve se dogodilo kao što se moralo dogoditi. Dakle, postoji neka suvislost."
I ta riječ suvislost me pratila do hotela, čekićala me, opsjedala: suvislost, suvislost i suvislost. Ali kad sam ušla u sobu i ugledala kolijevku, vidjela muzičku igračku, majice tvoje garderobe, provalio je iz mene dug jecaj. Pala sam preko kreveta, drugi je jecaj sustizao prvi, onda još jedan, pa im se još jedan pridružio, sve dok iz dubine tijela, u kojem sada ležiš kao komadić mesa koji više ništa ne znači, nije izronio, provalio bolan plač, razbio kamen u tisuće komadićaka, pretvorio ga u prah. Zaurlala sam. I onesvijestila se.

*****
"A sad prelazimo na zločin, gospodo. Prije nego što vam ga prikažem, reći ću ovo: pretpostavimo da je netko od vas ozbiljno bolestan i potreban vam je lijek. Lijek je nadohvat ruke i spas donosi jednostavan pokret nekoga ko vam ga pruža. Kako ćete nazvati onoga koji, umjesto da vam ga pruži, baca lijek i zamjenjuje ga otrovom? Luđakom, prkosnikom, osobom koja nije pritekla u pomoć? Ne, to je preslabo. Ja ga nazivam ubojicom. Gospodo porotnici, nema nikakve sumnje da je dijete bilo bolesno i da je lijek bio nadohvat ruke: mirno ležanje. Ova žena mu ipak nije pružila lijek: pružila mu je otrov jednog putovanja koje bi štetilo i u mnogo lakšem slučaju trudnoće. Sate i sate provela je u avionu, u automobilu, po bezveznim putevima punim jaruga, sama samcata. Dokazao sam joj da u to doba njeno dijete nije više bilo jednostavno množenje ćelija već pravo dijete. Najavio sam joj da će ga ubiti.Suprotstavila mi je svoju nemilosrdnu tvrdoću, potpisala izjavu kojom preuzima na se svu odgovornost i otputovala. Ubila ga je. Slažem se: kad bismo bili pred sudom koji se temelji na pisanim zakonima, bio bi težak zadatak dokazati krivnju. Nije bilo ni sondi, ni lijekova, ni kirurškog zahvata: prema pisanim zakonima ova bi žena trebala biti oslobođena optužbe jer prijestup ne postoji. Ali mi smo porota života, gospodo, i u ime života kažem vam da je njen postupak gori i od sondi i od lijekova i od kirurških zahvata."

*****
"Trudnoća je kazna koju je priroda nametnula kako bi te kaznila da platiš užitak trenutka. To je čudo koje treba da se odvija istom spontanošću kojom blagosilja stabla, ribe. Ne odvija li se na prirodan način, ne možeš tražiti od žene da mjesecima i mjesecima mirno leži u krevetu kao paralizirana. Drugim riječima, ne možeš zahtijevati od nje da se odrekne, svoje djelatnosti, svoje osobenosti, svoje slobode. Da li to možda zahtijevaš od muškarca koji u onom užitku trenutka sudjeluje mnogo više? Očito je da moj kolega ne priznaje ženama pravo koje priznaje muškarcima: da raspolažu vlastitim tijelom. Očito je da muškarca smatra pčelom kojoj je dopušteno da leti od cijeta do cvijeta, a ženu spolnim sustavom koji služi samo rađanju. U našem zanimanju to se mnogima događa: najmilije pacijentice ginekologa su mirne, debele žene bez problema slobode. Međutim, nismo ovdje da bismo sudili liječnicima. Ovdje smo da bismo sudili ženi optuženoj za ubojstvo s nakanom i izvršeno više mišlju nego pomagalima. Odbijam optužbu na temelju točnih elemenata. Onog dana kada sam dijagnosticirala da sve ide urednim tijekom, zamijetila sam u nje veliko olakšanje. Onog dana kad sam priznala da je plod mrtav, vidjela samu nje veliku bol. Rekla sam plod, ne dijete; znanost mi dopušta tu razliku. Svi znamo da plod postaje djetetom tek u trenutku kada mu je put slobodan, a do toga dolazi u devetom mjesecu. U izvanrednim slučajevima, u sedmom. Ali, dopustimo da to više nije bio plod, da je možda bilo dijete. I u tom slučaju zločin ne bi postojao. Dragi kolega, ova žena nije htjela smrt svog djeteta: htjela je vlastiti život. Na žalost, u stanovitim slučajevima naš život znači smrt nekog drugog, život nekog drugog znači našu smrt. Na onog koji puca, puca se. Pisani zakoni to nazivaju zakonitom odbranom. Ako je ova žena nesvjesno željela smrt svog djeteta, učinila je to u zakonitoj odbrani. Dakle, nije kriva."

*****
U tom se trenutku dogodilo nešto strašno: moja se prijateljica okrenula i pljunula mu u lice. I dok se on, blijed, brisao, moja je prijateljica doviknula:
"Podlače. Podli licemjeru. Ti si joj telefonirao da ga odbaci. Ti si se puna dva mjeseca krio kao dezerter. Otišao si k njoj samo zato što sam te ja zamolila. Vi uvijek tako postupate, je li? Prestrašite se i ostavljate nas same, ili se u najboljem slučaju vraćate zbog očinstva. Zar vas toliko stoji očinstvo? Trbuh izobličen smiješnim ispupčenjem? Muke poroda, mučenje dojenjem? Plod vašeg očinstva iznosi vam se kao već pripremljena juha, položen na krevet kao izglačana košulja. Treba samo da mu date ime ako ste oženjeni, pa čak ni to ako pobjegnete. Svu odgovornost snosi žena, sveukupnu patnju, svaku uvredu. Kažete joj BiiiiP ako je sa vama vodila ljubav. Riječ muška BiiiiP ne postoji u riječniku: upotrijebiti je znači počiniti lingvističku grešku. Već tisućama godina namećete nam svoje riječi, svoje propise, svoje zlouporabe. Već tisuće godina upotrebljavate naše tijelo, a da nam ništa ne uzvraćate. Već tisućama godina namećete nam šutnju i tjerate nas na zadatak majke. Od svake žene zahtijevate da vam bude mama: čak i ako je vaša kćer."

*****
"Ovdje se ne sudi jednoj ženi, doktore: sudi se svim ženama. Imam, dakle, pravo da sud okrenem protiv vas. Utuvite sebi dobro u glavu, doktore, materinstvo nije moralna dužnost. Nije čak ni biološka činjenica. To je svjesni izbor.Ova žena je izvršila svjesni izbor i nikoga nije željela ubiti. Vi ste htjeli ubiti nju, doktore, nijekajući joj pravo čak na vlastiti um. Zbog toga biste u kavezu trebali biti vi, i to ne stoga što niste pružili pomoć milijardama drugih spermatozoida, već zbog pokušaja ubojstva žene. Nakon svega čini mi se posve suvišnim da izjavim kako je optužena nevina."

*****
Tada sam pogledom potražila oca i majku. Zaklinjala sam ih, šutke, jer su bili moja poslednja nada spasenja. Odgovorili su mi potištenim pogledom. Doimali su se iscrpljeni, mnogo stariji nego što su bili u trenutku kada je proces počinjao. Glava im je klimala naprijed kao da ne može držati teret, tijelo im je drhtalo kao da je zima, i sve se u njima kidalo u tužnoj napuštenosti koja ih je odjeljivala od ostalih: vezavši ih u jedan jedinstven očaj. Držali su se za ruke kako bi pomogli jedno drugome. S rukom u ruci zatražili su za dopuštenje da ostanu sjediti. Dopustili su im i tada sam vidjela da nešto šapuću; pretpostavljala sam da se dogovaraju koje će prvo govoriti. Prvi je prozborio otac:
"Zaboljelo me je dva puta. Prvi put kada sam saznao da se dijete začelo, a drugi put kada sam saznao da ga više nema. Nadam se da ćete me poštedjeti trećeg bola: da vidim kako kažnjavaju moju kćer. Ne znam kako se sve odvijalo. Nitko od nas ne može znati jer nitko ne može prodrijeti, ući u dušu onog drugog. Ali, ovo je moja kćer, a za roditelja djeca nisu kriva. Nikada."
Odmah nakon njega govorila je majka:
"To je moja djevojčica. Uvijek će biti moja djevojčica. A moja djevojčica ne može počiniti opake stvari. Kada mi je pisala da očekuje dijete, odgovorila sam joj: 'Ako si tako odlučila, znači da je ispravno.' Da je pisala da ga ne želi, odgovorila bih joj isto. Nije na nama da sudimo, niti na vama. Nemate pravo je optuživati niti braniti jer niste ni u njenu tijelu niti u njenoj duši. Nijedno vaše svjedočanstvo nema nikakve vrijednosti. Postoji samo jedan svjedok koji bi mogao objasniti kako je sve teklo. A taj svjedok je dijete koje ne može..."
Tada su je ostali u jedan glas prekinuli:
"Dijete. Dijete!"
Ja sam se grčevito uhvatila za rešetke kaveza i vrisnula:
"Dijete ne! Dijete ne!"
I zbilo se to dok sam vikala...
Da, dok sam tako vikala, začula sam tvoj glasić:
"Mama!"
I osjetila sam kako iz mene sve istječe, jer je to bilo prvi put da me je neko nazvao majkom i jer sam prvi put čula tvoj glas i jer to nije bio glas djeteta. Bio je to glas odraslog čovjeka, muškarca. I pomislih: "Bilo je muško!"
Onda sam pomislila: "Bilo je muško. Osudit će me." Naposljetku sam pomislila: "Želim ga vidjeti!" I moje su zjenice tražile posvuda, u kavezu, izvan kaveza, među sjedalicama, onkraj sjedalica, po tlu, po zidovima. Ali nisu te našle. Nisi bio tamo. Vladala je samo grobna tišina.

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

BozE!!! gkukolj, na poslu me rasplaka Sad

gkukolj · **-tončica-palončica-**

*****
I onda u toj grobnoj tišini opet se uzdignuo tvoj glas:
"Mama, pusti me da govorim, mama. Ne boj se. Ne treba se bojati istine. Uostalom, već je bila rečena. Svako od njih je rekao jednu istinu, a ti znaš: učila si me da se istina sastoji od mnogih različitih istina. U pravu su oni što su te optužili i oni koji su te branili, oni koji su te oslobodili krivnje i oni koji su te osudili. Ali te ocjene, presude ne vrijede. Tvoj otac i majka imaju pravo kada kažu da se ne može ući u dušu drugoga i da sam jedini svjedok ja. Samo ja, mama, mogu tvrditi da me nisi ubila. Samo ja mogu objasniti kako si to učinila i zašto. Ja nisam zahtijevao da se rodim, mama. Nitko to ne traži. Ondje, u ništavilu, u ničemu, nema volje. Nema izbora. Postoji samo ništa. Kada dođe do probijanja i kada zamijetimo da smo se začeli, uopće se ne pitamo da li je to neko htio i da li je to dobro ili zlo. Jednostavno prihvaćamo i onda očekujemo kako ćemo otkriti da li nam je drago što smo to prihvatili. Čak sam i prebrzo shvatio kako mi je drago. Premda kroz sve bojazni, svoja oklijevanja, bila si hrabra kada si me uvjeravala kako je lijepo roditi se, kako je pobjeći iz ništavila radost. Kada se jednom rodiš, govorila si, ne smiješ se obeshrabriti: ni patiti, ni umrijeti. Ako netko umre, znači da se rodio, da je izašao iz ništavila, a ništa je gore od ništa: ružno je i bolnokada moraš reći da nikad nisi ni bio. Tvoja me je vjera zavodila kao i bahatost. Činilo mi se da je to ista bahatost iz pradavnih vremena kad je život eksplodirao onako kako si mi pričala. Vjerovao sam ti, mama. Zajedno sa vodom koja me oplakivala, pio sam svaku tvoju misao. I svaka tvoja misao imala je okus otkrića. Zar je moglo biti drugačije? Moje je tijelo samo projekt koji se razvijao u tebi, zahvaljujući tebi; moja misao bila je samo obećanje koje se ostvarivalo u tebi, zahvaljujući tebi. Učio sam isključivo ono što si mi ti davala, nisam znao ono što mi nisi davala: moji srkovi svjetlosti i svijesti bila si ti. Ako si izazvala sve i sva da bi me dovela do života, mislio sam, to znači da je život zaista uzvišen dar.
Ali onda su se umnožile tvoje dvojbe, tvoje sumnje i počela si izmjenjivati laskanje i prijetnju, nježnost i predbacivanje, hrabrost i strah. Da bi sprala sa sebe prah, jednog si dana meni pripisala odluku da postojim, mama. Tvrdila si da si poslušala moju zapovijest, ne svoj izbor. Optužila si me čak da sam tvoj gospodar: da si ti moja žrtva a ne ja tvoja. I tada si došla na predbacivanje, prekorijevanje, jer sam bio uzrok tvojim patnjama. Išla si čak tako daleko da si me izazivala, objašnjavajući mi kakav je život u vas: klopka bez slobode, sreće, ljubavi. Ponor ropstva i nasilja kojemu neću moći izbjeći. Nisi se zamorila dokazujući mi da nema spasa u mravinjaku, da se ne mogu izbjeći njegovi mračni zakoni. Magnolije služe da se na njih bacaju žene, čokoladu jedu oni kojima nije potrebna, sutrašnjica je čovjek kojega strijeljaju zbog komadića kruha i na kraju hrpa prljavih gaća. Tvoje tužne priče uvijek su se završavale pitanjem: ima li zaista smisla da izađeš iz svog gnijezda mira kako bi došao ovamo? Nikad mi nisi pričala da se cvijet magnolije može ubrati a da se pri tom ne umre, da se čokoladni bombon može pojesti bez ponižavanja, da sutrašnjica može biti bolja od jučer. Kad si to zamijetila, već je bilo prekasno: ja sam već izvršio samoubojstvo. Ne plači, mama: shvaćam da si to učinila i zbog ljubavi, kako bi me pripremila da ne popustim onoga dana kada me obuzme strahota postojanja. Nije istina da ne vjeruješ u ljubav, mama. Vjeruješ u nju do boli, jer je vidiš tako malo i jer ono što vidiš nikad nije savršeno. Ti si stvorena od ljubavi. Ali, je li dovoljno vjerovati u ljubav ako ne vjeruješ u život? Tek što sam shvatio da ne vjeruješ u život, da ulažeš velike napore kako bi se saživjela te ne bi li mene pripremila da se saživim, dopustio sam sebi prvi i poslednji izbor: odbijanje da se rodim, da ti po drugi put uskratim Mjesec. Sada sam to mogao, mama. Moja misao više nije bila tvoja misao: posjedovao sam svoju vlastitu. Malu, možda, tek ocrtanu, ali u stanju da izvuče slijedeći zaključak: ako je život patnja, čemu doploviti do njegovih obala? Nikad mi nisi rekla zašto se čovjek rađa. I bila si dovoljno poštena da me ne zavaraš bajkama koje ste izmislili da biste se tješili: o svemogućem Bogu koji stvara po svome liku, o potrazi za dobrim, u trci za rajem. Tvoje jedino objašnjenje bijaše da si se i ti rodila, prije tebe tvoja mama, prije tvoje mame mama tvoje mame: i sve tako unatrag prema jučerašnjici čiji se tragovi gube. Jednom riječju, čovjek se rađa jer su se drugi rodili i jer će se drugi roditi: u množenju koje je samome sebi cilj. Kad ne bi bilo tako, rekla si mi jedne večeri, ljudski rod bi se ugasio. Odnosno ne bi postojao. Ali zašto bi morao postojati, zašto mora postojati, mama? Kakav mu je cilj? Reći ću ti ja, mama, to je čekanje smrti, ništavila. U mom svijetu koje si ti nazvala jajetom, cilj je postojao: roditi se. Ali u tvom svijetu cilj je samo umrijeti: život je smrtna kazna. Ne vidim razloga zašto bih izašao iz ništavila da bih se vratio u ništa."

gkukolj · **-tončica-palončica-**

*****
Tada sam shvatila kako je duboko i nepopravljivo zlo koje sam ti nanijela, koje sam nanijela samoj sebi, stvarima u koje sebe prisiljavam da vjerujem: roditi se da bismo bili sretni, slobodni, dobri, da bismo se borili u ime sreće, slobode, dobrote, roditi se da bismo smjeli saznati, otkriti, izumiti. Da ne umremo. I u pandžama panike poželjela sam da je sve to san, mora iz koje ću se probuditi kako bih te ponovo našla živa, dijete moje u meni, i počela ispočetka, bez straha, bez nestrpljenja, bez odustajanja od vjere što se zove nada, i prodrmala sam kavez govoreći samoj sebi da kavez ne postoji. Kavez je izdržao. Bio je to zaista kavez i bio je to zaista sud i doista se odvijalo suđenje na kojemu si me proglasio krivom jer sam se ja osjećala krivom, osudio me jer sam samu sebe osuđivala. Ostalo je samo da se odredi kazna a ona je bila očita: odbiti život i vratiti se s tobom u ništavilo. Pružila sam ti ruke. Zaklinjala sam te da me povedeš sa sobom, odmah. A ti si mi pristupio i rekao:
"Ali, ja ti opraštam, mama. Ne plači. Rodit ću se drugi put."
Blistave riječi, dijete moje, ali riječi i ništa drugo.Svi spermiji i zameci svijeta, ujedinjeni u sve moguće kombinacije ne bi ponovo mogli stvoriti tebe, ono što si bilo i što si moglo biti. Ti se više nikada nećeš roditi. Nikad se više nećeš vratiti. I nastavljam ti govoriti iz čistog očaja.

*****
Stići znači umrijeti, a tijekom puta možeš samo zastati. Kada bi me makar uspio uvjeriti da si ti bio samo jedan zastoj, jedna postaja i ništa više, da jedna smrt ne zaustavlja život, da te život nije trebao, da je ova bol poslužila nekome i nečemu. Ali, kome služi dijete koje umire i majka koja se odriče da bude majka? Moralistima, pravnicima, teolozima, reformatorima? U tom slučaju treba se pitati tko će sve koristiti ovu priču i kakav će biti pravorijek njihova suda. Zaslužujem li solidarnost većine ili prijekor, sramotu? Jesam li učinila uslugu moralistima ili pravnicima, teolozima ili reformatorima? Jesam li griješila potičući te na samoubojstvo i ubivši te, ili sam ipak griješila dodjeljujući ti dušu koju nisi imao? Poslušaj ih kako raspravljaju, kako viču: uvrijedila sam Boga, ne, uvrijedila sam žene i narugala se jednom problemu, ne, pridonijela je njegovu otežavanju, ne, shvatila je da je život sveta stvar, ne, shvatila je da je život sprdnja. Kao da bi se dvojba o bivstvovanju ili nebivstvovanju mogla riješiti jednom ili drugom presudom, jednim ili drugim zakonom, ili time da svako biće riješi to samo kako zna i umije. Kao da naslućivanje jedne istine ne bi otvorilo niz upitnika o suprotnoj istini, a obje ne bi vrijedile. Koji je cilj njihovih suđenja, njihovih svađa? Ustanoviti šta je dopušteno, a što nije? Odlučiti gdje i u čemu je pravda? Imao si pravo, dijete; pravda je na strani svih. I savjest se sastoji od mnogih savjesti: ja sam onaj liječnik i ona liječnica, moja prijateljica i moj poslodavac, moja majka i otac, tvoj otac i ti. Ja sam ono što mi je svaki od vas rekao. I doline tuge i plača prostiru se preda mnom, uzalud krašene cvijećem ponosa.

*****
Moram ugasiti samilost prema samoj sebi i samu sebe uvjeriti kako bol nije sol života. Sol života je sreća, a sreća postoji: u tome je što je lovimo. I naposljetku, moram razjasniti tajnu koju nazivaju ljubavlju. Ne onu koja nas prožima u krevetu, kada se dodirujemo, već onu koju sam spremala za tebe, da je ti upoznaš. Nedostaješ mi, dijete. Nedostaješ mi koliko bi mi nedostajala jedna ruka, oko, glas: ipak mi nedostaješ manje nego jučer, manje nego jutros. Čudno je to. Reklo bi se da se iz sata u sat muka smanjuje kako bi se napokon zatvorila u zagrade. Vukovi su već počeli zvati i nije važno što su još daleko: tek što se približe, shvaćam, poći ću za njima. Jesam li zaista patila tako duboko i tako dugo? Pitam se sa nevjericom. Nekoć sam pročitala u nekoj knjizi da se veličina i dubina podnijete boli zamjećuju tek kad je se odlobodimo, i tada, iznenađeni, uzvikujemo: kako se moglo trpjeti takav pakao? Vejrojatno je zaista tako, i život je izvanredan. Zacjeljuju rane upravo luđačkom brzinom. Kad ne bi ostajale brazgotine, ne bismo se čak sjećali da je iz njih tekla krv. Uostalom, i brazgotine prolaze. Blijede i naposljetku nestaju. To će se dogoditi i meni. Hoće li se dogoditi? Moram uspjeti. Ja to hoću, zahtijevam Sada ću skinuti tvoju sliku sa zida, i tvoje razrogačene oči prestat će djelovati na mene. Druge ću slike sakriti, ne poderati. Razbit ću u komadiće i kolijevku koju sam nosila sa sobom kao mrtvački kovčeg, baciti sve u vatru. Sakrit ću i tvoju garderobu, ne, poderat ću je. I zakazat ću sastanak sa liječnikom, reći ću mu da pristajem, jednog od ovih dana morat ću te istrgnuti. Čak ću možda nazvati tvoga oca ili bilo koga drugog i večeras spavati sa njime: dosta mi je čistoće, neporočnosti. Ti si mrtav a ja sam živa, tako živa da se ne kajem i ne prihvaćam nikakva suđenja, ne priznajem nikakve presude, čak ni tvoje oproštenje. Vukovi su ovdje, blizu, i ja imam snage da te rodim još stotinu puta i ne zazivam pomoć ni Boga ni ikoga drugog. Bože, kako se odjednom osjećam loše! Što je? Ponovo me nešto probada. Bodeži se izduljuju, sve do mozga, buše ga kao i onom prilikom. Znojim se. Temperatura mi raste. Kucnuo je naš trenutak, dijete: trenutak da se rastanemo. A ne želim to. Ne želim da te izvade žlicom, da te bace u košaricu, među prljavu vatu i gazu. Ne bih to htjela. Ali nemam izbora. Ako ne otrčim u bolnicu i ako te ne odvoje od ove utrobe za koju se grčevito držiš, ubit ćeš me. A to ne smijem dopustiti. Ne smijem. Griješio si kada si govorio da ja ne vjerujem u život, dijete. Ja vjerujem u njega. Sviđa mi se, čak i u njegovim besramnostima, želim ga živjeti po svaku cijenu. Trčim, dijete. I odlučno ti kažem: zbogom.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

*****
"Brzo, zar ne shvaćate da odlazi?"
Tko odlazi? Igla, osoba, život? Život ne može otići ako čovjek neće: ovdje nitko ne umire. Čak ni ti, dijete moje, jer si već mrtvo. Mrtvo, a da ne znaš šta znači živjeti: a da ne znaš što su boje, mirisi, zvukovi, osjećaji, misao. Žao mi je, zbog tebe i zbog mene. To me ponizuje. Čemu letjeti kao galeb nad modrinom ako se ne rađaju drugi galebovi koji će letjeti u modrilu? Čemu se igrati poput djece ako se ne rađaju druga djeca, koja će roditi drugu djecu, i tako dalje, koja će se igrati i zabavljati? Moralo si izdržati. Moralo si se boriti, pobijediti. Prerano si popustilo, prebrzo si se pomirilo sa sudbinom: nisi bilo stvoreno za život. Koga zastrašuju nekoliko bajki i dva ili tri upozorenja? Bio si nalik na svog oca: on smatra udobnošću vjerovati u Boga, a ti si, dijete, smatralo udobnošću da se odmoriš ne rodivši se. Tko je od nas dvoje izdao? Ja ne. Vrlo sam umorna, više ne osjećam noge, u prekidima mi se zamagljuju oči i tišina me obavija poput zujanja osa. Ipak ne popuštam, vidiš. Izdržavam, vidiš. Toliko se razlikujemo. Ne smijem zaspati. Moram biti budna i misliti. Budem li mislila, možda ću se oduprijeti. Otkada si u toj čaši? Već danima, satima, godinama? Možda su i dani, ali se meni čine godinama, ne mogu te više ostaviti u čaši. Moram te smjestiti na neko dostojnije mjesto. Možda u podnožje magnolije? Činjenica je da je magnolija daleko: nalazi se u vremenu kad sam i ja bila mala. Sadašnjost nema magnolija. Čak ni moje kuće. Morala bih te odnijeti kući. Ali, ujutro. Sad je noć; bijeli strop postaje crn. I hladno je. Bolje da navučem kaput kako bih sišla. Hajde, idemo: odnijet ću te. Htjela bih te držati u naručju, dijete. Ali tako si maleno: ne mogu te držati na rukama. Mogu te položiti na dlan jedne ruke i to je sve. Samo da te zamah vjetra ne ukrade. Eto što ne razumijem: može te odnijeti zapuh vjetra, a ipak si tako težak, teturam. Pruži mi ruku, molim te: taaako, lijepo. Bravo. Eto, sada ti mene vodiš, držiš za ruku. Ali, onda to znači da nisi jaje, nisi ribica: ti si dijete! Već si mi do koljena. Ne, do srca. Ne, do ramena. Ne, iznad ramena. Nisi dijete, muškarac si! Muškarac sa snažnim i nježnim prstima. Sad su mi potrebni: stara sam. Ne mogu sići stubama ako me ne pridržiš. Sjećaš li se kako smo se uspinjali i silazili ovim stubama, pazeći da ne padnemo, povezani jedno s drugim zagrljajem sukrivnje? Sjećaš li se kako sam te učila da koračaš sam, koračao si malo, pomalo i brojili smo stube smijući se iz glasa? Sjećaš li se kako si učio, grčevito se hvatajući svake izbočine, teško dišući, a ja sam te slijedila ispruženih ruku? Sjećaš li se dana kada smo se posvadili jer nisi slušao moje savjete? Onda mi je bilo žao. Htjela sam ti se ispričati, ali nisam mogla. Tražila sam te spuštenih trepavica i ti si mene tražio spuštenih trepavica sve dok ti na usnama nije procvjetao osmijeh, sve dok nisam shvatila da si shvatio. Što se dogodilo nakon toga? Misao mi se zamućuje, kapci kao da su od olova. Je li to san ili kraj? Ne smijem popustiti snu, kraju. Pomozi mi da ostanem budnom, odgovori mi: je li bilo teško poslužiti se krilima? Jesu li mnogi pucali u te? Jesi li i ti pucao? Jesu li te ugnjetavali u mravinjaku? Jesi li se prepustio razočaranjima i srdžbama ili si ostao uspravan kao snažno drvo? Jesi li otkrio da postoje sreća, sloboda, dobrota, ljubav? Nadam se da su ti moji savjeti koristili. Nadam se da nikada nisi uzviknuo strašnu kletvu "zašto sam se rodio?" Nadam se da si zaključio da je valjalo truda: po cijenu patnji, po cijenu smrti. Tako sam ponosna što sam te izvukla iz ništavila po cijenu patnji, po cijenu smrti. Zaista je studeno i bijeli strop je sada posve crn. Ali, stigli smo, evo magnolije. Uberi jedan cvijet. Ja nikad nisam uspjela, ti ćeš uspjeti. Podigni se na vrške prstiju, pruži ruku. Taaako. Gdje si? Bio si ovdje, podržavao si me, bio si odrastao, bio si muškarac. A sada te više nema. Postoji samo čaša alkohola u kojoj pluta nešto što je željelo postati muškarcem, ženom, nešto čemu nisam pomogla da postane muškarac, žena. Zašto bih morala, pitaš me, zašto bi morao? Zato jer život postoji, dijete! Prolazi, gubi se studen, znači da život postoji, prolazi mi san, osjećam život. Pogledaj, pali se neko svjetlo. Čuju se glasovi. Neko trči, viče, očajava. Ali drugdje se rađa tisuće, stotine tisuća djece i majke buduće djece: život ne treba ni tebe ni mene. Ti si mrtav. Možda umirem i ja. Ali to nije važno. Jer život ne umire.

Oriana Fallaci - Svjedočanstvo pobunjene žene

Dugo sam godina ovu knjigu držala među onima koje su mi uvijek drage i na dohvat ruke, satirala me je i često znala rasplakati, nekada, dok sam mučila svoju vlastitu brigu i vodila svoju bitku. Razmišljala o njenim riječima, o nekim neporecivim istinama, i na kraju, ipak nisam shvatila suštinu života, svrhu vlastitog postojanja.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Svaka je žena predodređena da bude majka, bolja ili lošija, ovisi o tome kakvi smo i od čega sazdani, koliko smo uložili u sebe, odakle nam potiču korijeni, kakvi su nam geni...svaka bi žena i trebala biti majka i to dobra majka, ona koja donosi i čuva jedan život. Na žalost, nekima je to pravo uskraćeno i takve žene nikada nisu kompletne. Neke teško ali ipak svjesne učine ono što smatraju u tom trenutku potrebnim, neke izgube bitku, neke se bore godinama, neke olako odbacuju ono što im je priroda dala po rođenju... Sve smo različite u istoj prirodi. Ovim riječima odajem čast svim onim ženama koje su se borile za onaj život koji su nosile u sebi. Onim majkama koje to jesu. Onim čudesnim toplim rukama koje prigrle tek rođeno biće, grudima koje hrane... Svim majkama, a posebno svojoj koja će me voljeti više od vlastitog života kakva god ja bila.
S poštovanjem.

znljubica · Početnik Domaćeg.de

Roditi dete nikada nije pogrešno, ni u braku ni van braka. Ono što nas plaši su predrasude i društvena osuda. Žena može sama da vaspitava i izdržava svoje dete, stara pravila više ne važe.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Zato sam im i odala počast, jer zaista mislim da jedna žena ima sva prava da bude majka, bila u braku ili ne.