Slobodan Čukić: Helena Trojanska ili Herodot protiv Homera

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

SLOBODAN ČUKIĆ - HELENA TROJANSKA ILI HERODOT PROTIV HOMERA

Kroz mitološku predaju, odnosno dilemu o otmici ili dobrovoljnom odlasku slavne spartanske kraljice, upoznaćemo se i sa jednim negrčkim izvorom koji je do nas došao iz druge ruke, a koji upućuje na istorijsku Helenu Trojansku i jedan mogući tok i završetak trojanske drame

Kako je nastao sukob između Evrope i Azije

OTMICA ILI DOBROVOLJNI ODLAZAK:
Na što biste se radije kladili – da je lijepa Helena, legendarna supruga spartanskog kralja Menelaja dobrovoljno pobjegla s Parisom, trojanskim princem ili da ju je ovaj odveo na silu?
Pisac ovih redova bi se bez razmišljanja opredijelio za drugu opciju.
Zbog čega?
Zato što u prilog toj varijanti prilično ubjedljivo govori jedno negrčko svjedočanstvo. A takvi izvori, kako je poznato, najrjeđa su kategorija.
Kako glasi taj dokument i kakva mu je relevancija?
Umjesto da otkrijemo njegov sadržaj, zakuvaćemo stvar pa reći toliko da prema njemu Helena ne samo što nije pošla svojom voljom iz Sparte, nego nikada nije ni kročila u Troju.
Pa što se onda desilo? Ako Helena po tom izvoru nije bila u Troji, da li je onda uopšte bilo Trojanskog rata?
Bilo je, ali o tome će više reći pripovijest što slijedi, a čitaoci će u njoj već prepoznati moguće odgovore.
Ovo početno dramatizovanje već nas je uvuklo u priču o znamenitom događaju koji se u helenskoj mitologiji i potonjoj tradiciji često navodi kao uzrok desetogodišnjeg Trojanskog rata. Dakle, Helenina otmica ili dobrovoljni odlazak su se u tradiciji u većini slučajeva uzimali kao prelomni momenat za nastanak legendarnog trojanskog sukoba.
Podsjetimo se, ovaj legendarni boj, za koji je jedini istorijski izvor Homer, najvjerovatnije je vođen u XIII ili XII vijeku stare ere, sa čime se slažu i antički izvori i savremena istoriografija. Herodot u svojoj Istoriji na jednom mjestu kaže da je od Trojanskog rata do njegovog vremena prošlo otprilike osamsto godina. Znamo da je “otac istorije” živio od 484. do 425. godine prije nove ere. Dakle, po Herodotu je to moglo biti negdje oko 1250. godine stare ere.
Njemački arheolozi sa Univerziteta u Tibingenu su nedavno na lokalitetu Hisarlik u Turskoj, koji je prije 140 godina otkrio Hajnrih Šliman pronašli vrlo značajan nalaz iz mikenske ere, koji podupire tvrdnje da se Troja nalazila upravo na tom mjestu.
Osim toga, otkriće antičkog broda 1982. godine desetak kilometara od obala Antalije na jugu Turske posvjedočilo je da je u prijetrojanskom dobu postojala vrlo živa trgovačka komunikacija na Sredozemlju. Trgovački brod sa kraljevskim tovarom datiran je u 1400. godinu stare ere, a samo nalazište poznato je pod imenom Brodolom kod Uluburuna. U tovaru koji je ova drevna lađa prevozila par stotina godina prije Trojanskog rata nalazili su se proizvodi sa praktično svih strana Sredozemlja, kao i iz mediteranskog zaleđa. Pored drvenih greda iz tropske Afrike, jantara sa sjevera Evrope, pronađeni su bronzani mač iz Italije, kameno žezlo s područja Crnog mora, pečat napravljen u Mesopotamiji, skarabeji iz Egipta, keramika i bakar sa Kipra i Grčke, kositar iz Avganistana, te oruđe i oružje s palestinsko-sirijske obale – bila je to nedvosmislena potvrda da su sredozemne obale odvajkada bile povezane.

ZNAČAJ LEGENDI O BOGOVIMA I HEROJIMA:
Koliko su legende o trojanskom sukobu zaokupljale helenski um može da ilustruje početak Herodotove Istorije, koja je svojevremeno bila poznata i pod nazivom Muze. Dok uvodi čitaoca u pripovijest o važnim događajima svoga vremena, “otac istorije” pokušava da otkrije uzrok sukoba između Evrope i Azije, odnosno Helena i Persijanaca, pa u to ime navodi nekoliko otmica žena koje su vremenom uzburkale ratne duhove na Sredozemlju. Helenina otmica u tom nizu nije prva, već posljednja. Prvu otimačinu, po tvrdnji koju su Herodotu dali persijski učenjaci, učinili su Feničani u Argu kada su ugrabili kraljevu kćer Iju, a djelo je ostalo nekažnjeno. Herodot toj persijskoj verziji, u duhu komparativne metode suprotstavlja feničansko viđenje stvari, po kome Ija nije oteta, već je dobrovoljno pobjegla sa kapetanom feničanske lađe.
Dalje se navodi da su Heleni nakon izvjesnog vremena uzvratili azijatima tako što su u feničkom gradu Tiru ugrabili kraljevu kćer Evropu, za što nijesu platili odštetu. Potom su Heleni u Aji oteli Medeju, kćerku kolhidskog kralja, što je takođe ostalo nekažnjeno. Opis otimačine kraljevskih žena okončava se Parisovom odlukom da otme Helenu jer je bio ohrabren saznanjem da će ostati nekažnjen kao što se desilo i u ranijim slučajevima, a što je potom izazvalo Trojanski rat.
“Kad je tako ugrabio Jelenu, Heleni su odlučili da prvo pošalju poslanike da traže da im se Jelena vrati i da im se plati odšteta za otmicu. Trojanci su na to odgovorili podsjećajući ih na otmicu Medeje: “Niste platili odštetu niti ste nam je, na naš zahtjev vratili, a htjeli biste da dobijete odštetu od drugih!” (Herodot, Istorija, I, 3).
Na koncu je, kako Herodot pretpostavlja, sve ovo dovelo do velikog helensko-persijskog sukoba jer su Persijanci na sve narode u Aziji, pa i na Trojance gledali kao na svoje podanike.

Pokušaji da se otkriju Homerovi prethodnici

DOBA NASTANKA PRIČA O BOGOVIMA I HEROJIMA:
Vidjeli smo da se cijela Herodotova uvodna priča o uzrocima helensko-persijskog neprijateljstva zasniva na legendama o otmicama kraljevskih žena prispjelim iz veoma udaljenog doba, u koje su upleteni i ljudi i bogovi, s tim što je “otac istorije” nastojao da izloži stvari u zemaljskom ruhu, dajući pritom i “lucidne” komentare, poput onoga da je “najpametnije da se ne vodi briga o ugrabljenim ženama, jer je jasno da one protiv svoje volje ne bi nikada ni bile ugrabljene”.
“Persijanci kažu da azijati nisu uopšte pravili pitanje zbog ugrabljenih žena, dok su naprotiv Heleni zbog jedne jedine Spartanke sakupili veliku vojsku, pa došli u Aziju i uništili Prijamovu državu. Od tada Persijanci neprestano smatraju Helene svojim neprijateljima”, kaže Herodot (Istorija, I, 4).
Eto objašnjenja. Ovaj prvi istorijski pokušaj težio je razdvajanju božanskog i ljudskog svijeta i racionalizaciji, odnosno, isticanju zemaljskih uzroka za zemaljska zbivanja, pri čemu se u tumačenju događaja ipak i dalje rado posezalo za svijetom legendi, dok su se zanemarivali realpolitički motivi poput pokoravanja susjednih naroda, osvajanja tuđe zemlje i preuzimanja trgovačkih monopola.
Herodotu ćemo se vratiti malo kasnije, a sada ćemo se pozabaviti potragom za ključem helenske mitološke tematike i postojanjem eventualnih Homerovih preteča.
Zagovornici prijehomerske mitologije pretpostavljali su da je taj prijehomerski mitološki ključ moguće naći u starijoj likovnoj umjetnosti egejskog područja. Dakle, teza je glasila da bi likovni prikazi s mitološkom temama iz bronzanog doba mogli otkriti preteče helenske mitologije i prijehomerske mitove. Međutim, ubrzo se pokazalo da pretpostavke o postojanju izgubljenih usmenih predanja, štaviše o jednoj prije-Ilijadi i prije-Odiseji, imaju tanke osnove. Umjesto toga, ono što su pobornici teze o Homerovim mitotvornim prethodnicima “iz ove bogate arheološke građe izvukli, nije moglo da potkrepi pretpostavke o postojanju mikenske ili egejske mitologije. Danas je pouzdano utvrđeno da su u egejskoj umetnosti bronzanog doba prikazivane samo scene iz svakodnevnog života ili likovi i radnje koji se vezuju za razne obrede i religiozne svečanosti. U dešifrovanim mikenskim tekstovima pojavljuju se imena nekih bogova … ali ni u jednom se ne pominju mitski heroji niti ima aluzija na mitske događaje. Da su egejskim svetom bronzanog doba zaista kružile priče o bogovima i herojima, one bi svakako bile likovno prikazane, jer su umetnici ovog razdoblja znali da prikažu i najsloženije figuralne kompozicije. Krajem XIII veka otpočinju nemirna vremena. Najkasnije do 1125. godine razorena su sva velika središta egejske civilizacije bronzanog doba, a među njima i gradovi koje će Homer opevati u svojim epovima” (Dragoslav Srejović i Aleksandrina Cermanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, Uvod, str. XLIV - XLV).

Vidimo, dakle, u koji se period smješta veliki sukob u Troadi i do koje je godine Troja morala stradati. Ono što je dodatno otežalo potragu istraživačima helenske mitologije i trojanske problematike je okolnost da je u XI vijeku, nedugo po okončanju perioda u kome se vjerovatno odigrao Trojanski rat, u helenskoj umjetnosti započelo takozvano geometrijsko doba, u kome je ljudsku figuru zamijenio geometrijski crtež, što je okolnost koja ima ogromne posljedice na potonje istraživače. Taj geometrijski period potrajao je skoro trista pedeset godina, skroz do sredine VIII vijeka kada se na spomenicima iznova javljaju figuralne predstave, a među njima i likovi mitskih bogova i heroja. Da li je mitologije bilo u ovom periodu, prije ponovne pojave figuracije u VIII vijeku stare ere, nemoguće je utvrditi i pored toga što postoji velika vjerovatnoća da je bilo tako. Ono što je, međutim, izvjesno i od najveće važnosti za našu priču je da je u drugoj polovini VIII vijeka stare ere na nekoliko vaza i toreutskih proizvoda iz Tebe, Atine, Olimpije i sa Krita, uz još nekoliko mitoloških tema, prikazana i otmica lijepe Helene. Ovo je bio pouzdani putokaz dijelu istraživača helenske mitologije i homerolozima da zaključe da su “u ovo vreme već spevane Ilijada i i Odiseja”, kao i to “da između arheoloških i literarnih izvora postoji najveća saglasnost kada je u pitanju vreme nastanka priča o bogovima i herojima. Tako i likovna umetnost i pesništvo pokazuju da se grčka mitologija uspostavlja između 750. i 725. godine stare ere.” (D. Srejović, A. Cermanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, str. XLV).

Vjekovi nastajanja i uobličenja Ilijade

MIT JE PORODIO PJESNIŠTVO:
Helenske mitološke teme su očito dramatično pripomogle uzdizanju čovjekovog poriva za pjevanjem, odnosno, pripovijedanjem. Do savršenstva.
Mogli bi to izreći obrnutim smjerom - da je dubinski poriv za pjevanjem u jednom teško zamišljivom momentu porodio mit. Možemo to kazati i u hajdegerovskom maniru. Dovoljno je da onu slavnu misao da jezik jezikuje uvežemo sa mitotvornom ravni. Da nastanak jezika genealoški vežemo za nastanak mita - ova tema je neisrcpna, jer i danas, u bitno drugačijoj formi, činimo istu stvar.
Ali, moramo dalje.
Među helenskim mitološkim temama jedna od najpoznatijih je svakako Helenina otmica vezana za izbijanje Trojanskog rata, o čemu u helenskoj tradiciji postoji više verzija. Ali pored tog lajtmotiva, ima tu i drugih važnih činilaca, kako ljudskih tako i božanskih, čiji pokušaj obuhvatanja neminovno (za)vodi ka jednom teško razmrsivom spletu.
Nas u tom mnoštvu mitova zanima Trojanski rat radi čijeg se izbijanja pokrenula sva zemaljska i olimpska dramaturgija. Ukoliko želimo da stvorimo zadovoljavajuću sliku o uzrocima tog sukoba moramo imati u vidu Zevsove namjere, kao i Afroditine spletke. Ne smijemo zaboraviti ni Agamemnonovu mržnju prema Trojancima i njegov pik na trojansku zemlju. Zapravo, svaki ljudski potez u tom mitskom dobu opisan je tako da je uslovljen učešćem nekog boga ili pak, bogova. Koliko god da je tih uticaja bilo, Helenin odlazak iz Sparte se po spomenu i znakovitosti izdiže iznad svih drugih faktora koji su doveli do strašnog sukoba. Štaviše, mogli bi reći da je drama koja se isplela oko lijepe spartanske kraljice porodila pripovijest kao medij nad medijima, u kojem prošlost živi u sadašnjosti i daje joj temelj i neophodne putokaze. A možda je najpravilnije reći da je sama pripovijest u samoporađajućem grču preobratila dramu oko Helene do epskog ranga. “Helenomahija” je kao mjera svjetskog zamešateljstva idealno poslužila epskom helenskom nervu. Posmatramo je dakle, kao pjesnički zamajac koji je konačno, kroz Homerova usta, rezultirao opisima globalnih zbivanja onoga doba, vezanih za posljednje dane desetogodišnjeg rata i godine nakon njegovog okončanja.
Ukupni period koji uključuje događaje koji su doveli do (desetogodišnjeg) Trojanskog rata, i do (desetogodišnjeg) povratka grčkih junaka s bojnog polja u Heladu iznosi dvije decenije. Ali postoji dilema da je taj period mogao biti i duži. Zar Helena na kraju Ilijade u XXIV pjevanju Helena dok tuži za mrtvim Hektorom ne veli jasno kako “već ima dvadeset godina” otkako je napustila domovinu i stigla u Troju. Jasno je da bi to onda značilo da je u Troju morala dospjeti cijelih deset godina prije početka rata, koji je kako rekosmo, trajao cijelu deceniju. A, kada ovoj dilemi dodamo i podatak da su Helena i Menelaj po završetku sukoba osam godina lutali po istočnom Sredozemlju, krajnji zbir približava se cifri od nevjerovatnih 30 godina od otmice, što je svakako neprihvatljivo.
Ovo je samo zrnce od gomile dilema koje proizvode različite varijante legende o Trojanskom ratu. Pri tom se stalno mora imati na umu mitski karakter pripovijesti i zato se od ove priče jednostavno ne smiju tražiti konačni odgovori - sve dok eventualno arheologija ne otkrije nešto što bi dramatično izmijenilo stvari. Stoga ćemo postupiti najispravnije ako se prepustimo pripovijesti i počnemo da uživamo u njoj.

BLISTAVI POČETAK EVROPSKE KNJIŽEVNOSTI:
S Ilijadom i Odisejom je u najblistavijem izdanju otpočela evropska književnost. Već smo rekli da se pretpostavlja da su ovi spjevovi nastali u VIII vijeku, a vidjeli smo i da neki tvrde da se to moglo desiti ranije, ali da za takve tvrdnje jednostavno ne mogu ponuditi materijalne dokaze. Jer, s jedne strane se poput kakvog hermeneutičkog limita ispriječio troipovjekovni geometrijski period u helenskoj umjetnosti. Druga velika barijera je (najvjerovatnije) trajni gubitak drugih mitoloških izvora za koje se na osnovu nekih antičkih pomena osnovano smatra da su postojali.
U nauci se smatra da su Ilijada i Odiseja onako kako ih danas poznajemo uobličene dva vijeka kasnije, u VI vijeku, odnosno u Pisistratovo doba, kada su se helenski državno-politički nerv i mitotvorni impuls plodno susreli u državnim svetkovinama posvećenim Homeru. Sve se to dešavalo u arhajskom dobu, vremenu najbujnijeg mitotvorenja koje je potrajalo skoro tri vijeka, od 750. do 480. godine stare ere, taman negdje do Herodotovog vremena.

Fatalna žena bez premca u istoriji

SVJEDOČANSTVO O HELENINOM BORAVKU U EGIPTU:
Ukoliko za početak prihvatimo mitsku predaju o Heleni bez rezervi, kao i veličinu poznatog svijeta koji je u ono doba bio geografski uvezan i imao državno-političku relevanciju, vrlo brzo stižemo do jedinog mogućeg zaključka - da se u vaskolikoj istoriji još nije pojavila femme fatale tog ranga. Jer, povijest zasigurno ne poznaje ženu čiji su opčinjavajući atributi doveli do tolikog ljudskog pokreta, stradanja i pustošenja. U trojanskom sukobu učestvovao je znatan dio helenskog svijeta, dok su se prema nekim zasnovanim tvrdnjama na drugoj strani borili i mnogi vladari sa tla Azije. Pominje se mogućnost da su čak i Egipćani bili na strani Troje. I dok nauka još nije u stanju da sa sigurnošću potvrdi ni lokaciju Troje, niti Homerovo postojanje (homersko pitanje), čini se da bi po pitanju Helene (i Menelaja) stvari mogle stajati drugačije. Jer, o tome da bi Helena mogla biti istorijska ličnost postoji svjedočanstvo koje nam je stiglo preko Herodota. “Otac istorije” je naime zapisao priču koju je tokom posjete Egiptu direktno čuo od tamošnjih sveštenika i to o Heleninom dolasku i dugogodišnjem boravku u Egiptu u doba kralja Proteja (što je helensko ime za nepoznatog egipatskog vladara). Podatak o Heleninom boravku u Egiptu iz jednog negrčkog izvora svakako je od prvorazrednog značaja, jer nam omogućava da nazremo istorijsku podlogu mitskih događaja. Svjedočanstvo osim toga potiče iz visokocivilizovane sredine, u kojoj je od iskona postojala praksa vođenja hronika o svemu i svačemu – od troškova prilikom graditeljskih poduhvata, do značajnih istorijskih događaja i faraonskih pohoda i ratova. Ovdje najveći problem svakako predstavlja okolnost što je to svjedočanstvo do nas stiglo iz druge ruke, odnosno preko Herodota, a što automatski povlači pitanje njegove pouzdanosti. U vezi toga nije zgoreg da se pomene nedavno otkriće ostataka izgubljene persijske vojske o čijem je stradanju u egipatskoj pustinji svjedočanstvo ostavio upravo Herodot, a što je u proteklim vjekovima u arheologiji i istoriografiji često nazivano običnom izmišljotinom - na kraju se ipak pokazalo da se Herodotu mora prilaziti opreznije.
Istorijski zapisi Herodota Halikarnašanina nastali su sredinom V vijeka stare ere (najvjerovatnije između 454. i 445). Poznato je da je “otac istorije” 445. pr.n.e. čitao djelove svojih spisa pred odabranom publikom u Atini. Njegova posjeta Egiptu pada u deceniju i po koja je prethodila atinskoj promociji. Herodot je inače djelovao u vremenu koje je nastupilo iza skoro trovjekovnog perioda mitotvornog bujanja (750- 480. pr.n.e). Već je u prethodnoj generaciji Ksenofan, osnivač elejske filozofske škole otvoreno kritikovao mitove i Homera. U V vijeku stare ere helensko mitotvorstvo već je počelo da gubi na snazi, a istovremeno su počeli da se javljaju sve brojniji kritički i racionalizujući glasovi protiv Homerovog autoriteta i uopšte uticaja koji je mit imao na politički i svakodnevni život Helade. Ali demitologizujući procesi helenske intelektualne elite i svakodnevni život običnih ljudi vezan za mitske obrasce i rituale su dvije različite stvari. U tom su vremenu Grci u najvećem broju Homera još uzimali zdravo za gotovo, nimalo ne sumnjajući u vjerodostojnost njegovog pjevanja, a čemu se suprotstavljala nekolicina pisaca koji su bili rasuti po grčkim gradovima i kolonijama i nisu imali prevelikog uticaja na životna dešavanja Helade.
Proces rušenja Homerovog autoriteta i racionalizacije mitoloških tema bio je u suštini, sličan procesima rušenja biblijsko-crkvenog autoriteta koji su se začeli u Evropi u poznom srednjem vijeku. Herodot je često koristio priliku da se kritički osvrne na Homera, neprikosnoveni helenski autoritet. Tako na jednom mjestu povodom dileme o rijeci Okeanos koja okružuje svijet kaže: “A onaj gospodin koji priča o Okeanu, zalazi u mračno carstvo bajki i ne daje mogućnosti da ga pobijamo. Ja bar ne znam ni za kakvu rijeku Okean; i vjerujem da ga je izmislio Homer, ili neki drugi pjesnik, i unio u pjesmu” (Istorija, II, 23).
Herodot je poznat kao utemeljivač istorijske i komparativne metode a radi bolje ilustracije njegovog pripovijednog manira navodimo ovdje i opis jednog (komičnog) iskustva grčkog istoričara (geografa) Hekateja prilikom posjete Egiptu.
Znameniti Hekatej je živio na prelazu iz VII u VI vijek, oko stoljeće i kvarat prije Herodota. Ovaj Milećanin je, između ostalog, ostavio najstarije podatke o ilirskim stanovnicima jadranske obale.

Otmica Helene kao vjekovna inspiracija

U namjeri da predstavi drevnost egipatske kulture Herodot u drugoj knjizi svoje Istorije opisuje Hekatejevo iskustvo prilikom njegovog boravka u Tebi, nekih stotinjak godina ranije. Kada su egipatski sveštenici Hekateja pitali odakle je, on je pomenuo i svoje plemenito porijeklo koje je u šesnaestom pasu navodno poticalo od nekog božanstva. Na te riječi Amonovi sveštenici su ga odveli u odaju velikog hrama i tamo mu redom pokazali ogromne drvene kipove svih ranijih egipatskih prvosveštenika. Pritom su nabrojali tri stotine četrdeset i pet ogromnih kipova, te grčkom gostu naglasili da nijedan čovjek ne vodi porijeklo od bogova (Istorija, II, 143).
Čini nam se da je ovo sasvim dovoljno da uzmemo za ozbiljno Herodotov zapis o svjedočanstvu egipatskih sveštenika datom negdje oko 455. godine stare ere o događajima koji su se zbili oko osam vjekova ranije na egipatskom tlu i bili vezani za trojansku problematiku.
Ali prije nego nastavimo, osvrnućemo se na otmicu Helene kao omiljenu temu u umjetnosti.

UMJETNIČKA INSPIRACIJA ZA SVE VJEKOVE:
Kakvu je samo umjetničku inspiraciju predstavljala Helena Trojanska! Riječ je o ženi oko koje su strahovite peripetije počele da se ispredaju još dok je bila djevojčica kada je bila oteta i odvena u Atiku, da bi potom bila oslobođena i vraćena u Spartu.
O tome koliko je Helenina otmica nadahnjivala helenske umjetnike svjedoče brojni umjetnički prikazi vezani za mitska zbivanja koja je pokrenuo njen odlazak iz Sparte sa Parisom, trojanskim princem, najmlađim i najljepšim sinom kralja Prijama i kraljice Hekabe. Najstarije prikaze Helene na vazama pratimo još od VIII vijeka prije nove ere (D. Srejović, A. Cermanović). Osim toga helenske zanatlije-umjetnici često su je prikazivali i na ogledalima, skupa sa Parisom. Zabilježeno je da je oko 600. godine stare ere Helenu opjevao i grčki pjesnik Stesihor i to kao lijepu ali nevjernu ženu. Helenski poeta je zbog “tih kleveta” navodno čak privremeno oslijepio – a nanovo je progledao tek kad je novom pjesmom porekao prethodnu “klevetničku (palinodija) i kad je izjavio: “Nije istina što sam pjevao, ti nisi pošla na brodovima lijepih vesala niti si došla u trojansku tvrđavu”. (D. Srejović, A. Cermanović)
O lijepoj Menelajevoj supruzi govori i Euripidova tragedija “Helena”, a “na osnovu sačuvanih fragmenata može se zaključiti da je i Sofokle napisao jednu tragediju i satirsku igru o Heleni”.
Osim toga, poznat je i mozaik impresivnih dimenzija u antičkoj Peli, makedonskoj prijestonici, koji prikazuje Heleninu otmicu. Ova otimačina očito je oduvijek golicala umjetničku maštu. Tako je ostalo sve do naših dana. Na temu “Otmica Helene” slikali su Zanobi Stroci u XV, Frančesko Primatičo u XVI, Đordano Luka u XVIII i Gvido Reni u XIX vijeku. Iz istog vijeka potiče i platno Evelin de Morgan s naslovom “Helena Trojanska” (1898), dok slika Žak-Luj Davida “Paris i Helena” iz 1788. godine krasi zidove Luvra.
Protekli i tekući vijek porodili su velike filmske ekranizacije trojanske problematike koje su nedavno obogaćene za dvije verzije događaja koji su se ispleli oko otmice te femme fatale mikenskog doba. Prva, “Troja” reditelja Volfganga Petersena iz 2004. godine (scenarist Dejvid Beniof) primjer je radikalne scenarističke intervencije. Jedno od takvih drastičnih odstupanja od onoga što nude mitologija i Homer je ubistvo Menelaja pod Trojom. Najveća mana ovog ostvarenja je utisak koji izaziva kod neobaviještenog gledaoca, da se naime, Trojanski rat odigrao u relativno kratkom periodu, a što drastično odstupa od izvorne verzije desetogodišnjeg sukoba vezanog za pustošenja šireg područja oko Troje, nakon čijeg su okončanja uslijedile i silne godine lutanja, kako Odisejevog, tako i Menelajevog.
Drugi film “Helena Trojanska” reditelja Džona Kenta Harisona iz 2003. godine (scenarist Roni Kern) mnogo se čvršće drži izvorne mitološke matrice i po mnogima je bolje ostvarenje od Petersenovog filma (što za našu temu nije presudni detalj). Pomenutim ostvarenjima prethodili su brojni filmovi snimljeni po nekoj epizodi ili liku iz “Ilijade”, od kojih je nekoliko naslovljeno direktno po Heleni Trojanskoj – “Tajni život Helene Trojanske” Aleksandra Korde iz 1927, te “Helena Trojanska” Roberta Vajza iz 1956. godine.
Ali, sva ova ostvarenja oslanjala su se na najpoznatiju verziju helenske mitologije po kojoj je Helena nakon što je dobrovoljno napustila Spartu sa Parisom, nakon izvjesnog lutanja stigla u Troju, gdje je, kako pripovijest kaže, primljena s oduševljenjem. Manje je poznato da postoje i drugačije varijante ove pustolovine, te da prema nekima od njih Helena nikada nije kročila nogom u Troju. Upravo je to ono o čemu ćemo dalje govoriti.

Mitološke kontroverze o spartanskoj kraljici

Dok se legende u vezi Heleninog boravka u Troji drastično razilaze, u jednom su saglasne - da je zasigurno napustila Spartu s trojanskim princem. A da li je to učinila milom ili silom, te da li je pritom sačuvala čednost do ponovnog susreta sa Menelajem ili je ogrezla u nezamislivom grijehu za ono doba i izmijenjala nekoliko muževa rađajući svakome djecu - oko toga postoje razne verzije.
Hajde stoga da vidimo što o Heleni kaže predaja koja je do nas stigla preko Homera, Euripida, Pindara, Apolodora, Herodota, Plutarha, Pausanije i Vergilija.
Prema jednom predanju Helena je Zevsova i Ledina kći koja je odrasla na dvoru spartanskog kralja Tindareja odakle se, još dok je bila djevojčica, glas o njenoj ljepoti brzo raširio po cijelom grčkom svijetu, pa je stigao i do Atine, odnosno do Tezeja i njegovog drugara Piritoja. Ova dvojica su je ubrzo oteli i odveli u Atiku, a Atinjanima se smrklo kada su vidjeli što se zbilo jer nijesu željeli sukob sa Lakedemoncima (Spartancima) pa je Tezej bio primoran da Helenu skloni u Afidnu, gradić na Atici, kod svoje majke. Dok je Tezej bio odsutan, u Atiku su sa vojskom upala Helenina braća Kastor i Polideuk, saznali gdje im je sestra, potom upali u Afidnu, oslobodili Helenu i vratili je doma.
Nakon izvjesnog vremena kralj Tindarej je pustio glase po Heladi da udaje Helenu, pa su sa svih strana nagrnuli prosci sa bogatim darovima. U dilemi kome da se da Helenina ruka, učestvovao je i (neizbježni) Odisej koji je savjetovao Tindareja da natjera sve prosce da se obavežu će braniti na život i smrt onog princa koga Helena bude odabrala. Tako je i bilo, pa su prosci položili zakletvu, a Helena na koncu odlučila da pođe za Menelaja. Predaja dalje kaže da je Helena Menelaju rodila kćer Hermionu, a postoje i tvrdnje da je prije toga nosila Tezejevo dijete koje je rodila po povratku u Spartu, kćerku Ifigeniju, te da je ova bila predata na čuvanje Heleninoj sestri Klitemnestri, supruzi Agamemnona, mikenskog kralja.
Ispripovijedali smo početni “đevojački” dio predaje o Heleni, do njenog susreta i udaje za Menelaja koji će u Sparti na prijestolu naslijediti Tindareja. Ali, do sada nismo pominjali uplitanje bogova, koji su kako znamo bili dio grčke svakodnevice i prvorazredni politički faktor. Zadržimo se na tren na toj okolnosti.
Heleni su prilikom donošenja sudbonosnih državno-političkih odluka redovno slali glasnika sa pitanjem u svetilište u Delfima po Apolonov odgovor. A odgovor od boga stizao im je u obliku tumačenja sveštenice Pitije koja je u transu prenosila ono što joj je bog saopštavao. Pitijine riječi su potom zapisivane i pečaćene, pa nošene natrag državnom savjetu na razmatranje. Ovaj je čin imao sva obilježja najstrože državne tajne za čiju se pronevjeru plaćalo životom (o tome Mari Delkur u knjizi “Delfijsko proročište”). Vidimo da su u Heladi bogovi redovno konsultovani u vezi sa važnim odlukama. Još češće su se, kako helenska mitologija svjedoči, i uplitali u zemaljske stvari - iz kaprica ili ljutnje. Tako predanje kaže da se na bračnu sreću Menelaja i Helene ozbiljno namjerila Afrodita, ljutita zbog toga što joj Tindarej svojevremeno nije prinio žrtvu, pa je radi osvete odlučila da njegove tri kćeri – Helena, Klitemnestra i Timandra, budu preljubnice.
Ali, nije bila riječ samo o Afroditi iz čije će ljutnje proisteći mnoge peripetije. U trojanskom zapletu učestvovali su i drugi bogovi i boginje. Priča zapravo počinje od samog Zevsa koji odlučuje da izazove Trojanski rat iz dva razloga - da bi prorijedio ljudski rod i uništio heroje, i uz to, proslavio grčke junake i svoju kćer Helenu. A radi pokretanja sukoba Zevs je udesio da se preko boginje Eride (Nesloge) unese razdor između boginja Here, Atene i Afrodite oko toga koja je najljepša. Erida je to izvela tako što je među ove tri bacila zlatnu jabuku (jabuku razdora) na kojoj je pisalo: “Najljepšoj”, nakon čega je nastala dilema na koju se boginju to odnosilo. Zevs je potom naložio Hermesu da u taj sukob uvuče Parisa, Prijamovog sina, tako što će ovaj odlučiti koja je od ove tri najljepša - to je momenat koji je sa dramaturškog stanovišta čista genijalnost - ukoliko ste u dilemi zbog čega je helenski mitotvorni nerv nenadmašan, eto vam odgovora!
A, kada su se boginje pojavile pred Parisom počele su da ga pridobijaju obećanjima, u čemu je Afrodita bila najuspješnija jer mu je zauzvrat ponudila lijepu Helenu, najljepšu među smrtnicama. Parisova presuda je motiv često korišćen u umjetnosti.
Cijeli događaj odvijao se na planini Idi u Troadi, gdje je Paris dugo boravio kao običan čobanin a zbog Prijamovog gnjeva kada je čuo za proročanstvo po kome će Parisovo rođenje uzrokovati propast Troje.
Ali, događaji su kako vidimo krenuli drugim putem. Umjesto da bude zadavljen, Paris je odrastao na Idi, a nakon Afroditinog obećanja obreo se u Troji gdje ga je Prijam konačno prepoznao i prigrlio kao sina. Nedugo potom na Afroditin poticaj Paris je počeo da gradi lađe i da se priprema za odlazak u Spartu.

Priča o nevjeri koja okončava hepiendom

Dok je dakle, u Troji Paris gradio brodove da bi na Afroditin poticaj otplovio za Heladu, na spartanskom dvoru Menelaj i Helena su, ne sluteći ništa, provodili dane u miru i sreći.
Još smo udaljeni od mjesta na kojem ćemo se obratiti egipatskom svjedočanstvu koje nam je prenio Herodot, svjedočanstvu po kojem Helena nije ni kročila u Troju, već je cijelo vrijeme boravila u Egiptu. Prije toga moramo vidjeti kako glasi varijanta o njenom dobrovoljnom odlasku za Troju, odnosno bjekstvu iz Sparte sa Parisom.
Dakle, kada je sagradio brodove lijepi trojanski princ je isplovio iz Troje i potom stigao u Heladu, pa u Spartu gdje ga je Menelaj srdačno primio. Postoji i verzija po kojoj je Menelaj prije toga boravio u Troji pa je odatle stigao skupa sa Parisom u Spartu.
Uglavnom, Menelaj je Parisa u svom domu gostio devet dana, a potom je ne sluteći ništa, otplovio na Krit da bi prisustvovao pogrebnim igrama priređenim povodom smrti svog đeda, kralja Katreja. Istovremeno, na dvoru u Sparti započinje drama. Paris, zahvaljujući ljepoti, raskošnoj odjeći i bogatim darovima brzo osvaja Helenino srce. Spartanskoj kraljici nije trebalo mnogo da donese odluku i ubrzo se svojom voljom sa Parisom ukrcava na brod i plovi ka Troji. Tom prilikom ljubavnici iz Sparte odnose i silno blago.
Ali nije Egej preploviti što i polje preći! Trojanske brodove ubrzo zahvata oluja i baca ih sve do obala Fenikije gdje ih sidonski kralj, na sopstvenu nesreću dočekuje prijateljski. Paris ga međutim ubija, pljačka grad i sada sa dvostrukim plijenom nastavlja plovidbu ka Troadi. Prema predanju, Paris i Helena po prispijeću u Troju bivaju srdačno dočekani, a trojanski dvor pada na koljena pred ljepotom dojučerašnje spartanske kraljice.
Na drugoj strani mora već se navlače oblaci srdžbe. Menelaja o otmici obavještava boginja Irida, nakon čega ovaj hita u Mikenu da se savjetuje sa bratom Agamemnonom. Menelaj pritom od ovoga traži da zovne sve Helenine prosce, da bi shodno zakletvi koju su svojevremeno dali pred Tindarejem, krenuli sa njim na Troju. Agamemnonu ovaj predlog ne pada teško, štaviše, to je pravi dar s neba s obzirom na njegove aspiracije i mržnju prema Troji.
Predanje navodi da je prije početka rata Menelaj sa Odisejem otišao u Troju da bi zahtijevao od kralja Prijama da mu povrati Helenu, te da je ta misija okončana bez uspjeha, čime je označen i početak velikog rata. Predaja dalje kaže da je spartanski kralj stigao pred Troju sa šezdeset lađa. Na drugim mjestima se tvrdi da je broj plovila bio višestruko veći, čak iznad hiljade. Pomenućemo još par bitnih detalja. U desetoj godini rata Menelaj je u dvoboju ranio Parisa, ali je Afrodita spasila svog štićenika od smrti tako što ga je u odsudnom trenu obavila maglom i prenijela direktno u Heleninu ložnicu, da bi se Paris u bitku vratio tek na Hektorov prijekor. Paris je nakon toga ranio nekoliko Grka i čak je ubio najvećeg helenskog junaka Ahila, da bi na kraju pao pogođen strijelama. Menelaj ne samo da nije stradao od Hektorove ruke, kako je to prikazano u skorašnjem Petersenovom filmu, već je bio među junacima koji su se nalazili u drvenom konju. A kada je Troja pala, sa Odisejem je krenuo u potragu za Prijamovim sinom Dejfobom za koga se Helena udala nakon Parisove smrti. Predanje pominje i da je nakon Hektorove pogibije Helena pokušala da utekne iz Troje, te da je u presudnim trenucima svjetlosnim signalima znatno pomogla Grcima da prodru u grad, i čak sakrila Dejfobovo oružje.
Dejfoba je Menelaj nakon prodora u grad pronašao i ubio, a potom je odbjeglu suprugu kao zarobljenicu odvukao do grčkih lađa. Postoji i verzija da je u trenu kada je ugledao Helenu Menelaj potegao mač da je ubije, ali da mu je ruka zadrhtala pred opčinjavajućom ljepotom, nakon čega joj je sve oprostio, što je takođe često korišćen umjetnički motiv. Da je Helenina pojava djelovala hipnotički sugeriše i nastavak predanja po kome su, nakon što je Menelaj iznova poklekao pred nevjernom suprugom, grčki vojnici krenuli da je kamenuju kao vinovnika svih njihovih patnji, ali da su i oni bili bespomoćni pred njenom ljepotom i konačno je ostavili u životu.
Predanje dalje kaže da je Menelajev i Helenin povratak u domovinu bio mukotrpan i da je potrajao osam godina. Njihov brod je dugo lutao istočnim Mediteranom, da bi ga bura na kraju odbacila čak do obala Egipta. Odatle su nakon izvjesnog vremena otplovili sa bogatim darovima i zahvaljujući povoljnim vjetrovima na koncu srećno stigli u Spartu gdje su do smrti živjeli u ljubavi i slozi.
Tako se verzija koja je započela Heleninim nevjerstvom i dobrovoljnim bijegom u Troju sa Parisom, okončava potpunim hepiendom. Ova “nevjerna” varijanta iskorišćena je u brojnim filmskim adaptacijama Ilijade i vremenom je skoro potisnula druge verzije, koje o ovom zapletu nad zapletima govore sasvim drugačije.

Da li je Helena ikada nogom kročila u Troju

Već smo rekli da pored varijante o Heleninom dobrovoljnom odlasku iz Sparte, postoji i egipatsko svjedočanstvo (iz druge ruke) po kojem je lijepa spartanska kraljica odvedena silom i nikada nije nogom kročila u Troju, a koje ne dovodi u pitanje odvijanje Trojanskog rata. Hajde da vidimo o čemu je riječ.
Herodot je prvi istoričar koji je u Evropu sredinom V vijeka stare ere donio detaljne vijesti o Egiptu. Doduše, bilo je putnika u Zemlju faraona i prije njega, ali ono što su donijeli u Heladu ili je izgubljeno ili je pod velikim znakom pitanja, poput recimo tvrdnje o postojanju Solonovog spisa iz koga je navodno kasnije crpio Platon. Herodot je pak u svojoj Istoriji opisao do tančina tamošnji život, običaje, kultove, državno uređenje, istoriju, religijski život, arhitekturu, te faraonske vojne i graditeljske poduhvate. Od tih opisa nastalih prije dvadeset i četiri i po vijeka i danas na momente zastaje dah. Podrobno suopisani flora, fauna i geografija, zapravo, sve što je bilo vrijedno pomena. Ima tu i puno komičnih detalja, poput opisa nilskog konja koji po Herodotu ima grivu sličnu konjskoj.

Već smo pomenuli Herodotov opis Hekatejevog boravka u Tebi, kojom prilikom su mu tamošnji Amonovi sveštenici demonstrativno pokazali velike statue koje su predstavljale sve ranije egipatske prvosveštenike od postanka Egipta, njih 345 na broju, a na osnovu čega je Herodot izračunao da egipatske dinastije u kontinuitetu pokrivaju period od deset hiljada godina od njegovog doba (od 455. godine stare ere).
Ali, nas zanima nešto drugo. Nama je ovdje najintrigantniji onaj dio Herodotove knjige u kome se govori o egipatskom vladaru Proteju, što je helensko ime za nauci još uvijek nepoznatu u istorijsku ličnost. Značaj ovoga vladara koga helenska predaja pamti kao pravdoljubivu osobu je u tome što je upravo za njega vezana varijanta po kojoj spartanska kraljica nije iznevjerila Menelaja i utekla s Parisom za Troju, već je zapravo silom odvedena iz Sparte. Prema toj verziji Parisove brodove je prilikom plovidbe ka Troji zahvatilo nevrijeme i odbacilo ih skroz do ušća Nila u Egiptu. Za ovakav tok događaja Herodot je čuo od sveštenika tokom svoje posjete Egiptu oko 455. pr.n.ere.

Evo nas konačno kod Herodotove pripovijesti koja lijepu Helenu prikazuje kao čednu ženu koju sudbina baca u Parisove ruke, ali i na njenu sreću dovodi u Protejevu zemlju. Ta je priča, kako rekosmo utkana u Herodotovu istoriju Egipta, u dijelu u kome se pripovijeda o kralju Proteju i svetom gaju podignutom u njegovu čast:
“Još i sada se u Memfisu nalazi njegov lijepi i uređen sveti gaj, na južnoj strani Hefestova hrama. U njegovoj okolini stanuju Feničani iz Tira, a cio taj dio grada zove se Tirski rejon. Ali u Protejevu gaju postoji jedan hram koji se zove hram Afrodite Strankinje. Pretpostavljam da je to bio hram Helene, kćeri Tindareja, pošto sam, prvo, čuo priču o tome kako je Helena neko vrijeme boravila kod Proteja, a, drugo, zaključujem i po tome što on nosi ime hram Afrodite Strankinje, jer ima tako mnogo Afroditinih hramova i nigdje se ona ne zove strankinja”, kaže Herodot (Istorija, II, 112).
“Otac istorije” u nastavku opširno izlaže detalje: “Sveštenici su mi, kad sam se raspitivao o Heleni, ispričali da se sa njom ovo dogodilo: kad je Aleksandar (drugo ime za Parisa, prim. S.Č.) izvršio otmicu Helene i odveo je iz Sparte, otplovio je svojoj kući. Njega su pak nepovoljni vjetrovi odbacili u Egipatsko more, a odatle (pošto bura nije popuštala) došao je u Egipat, i to u rukavac Nila, koji se sad zove Kanopski, i u Tariheju. Na obali se nalazio, a i sada se tamo nalazi, hram Herakla, u koji kad bi ma čiji rob pobjegao i udario na sebe sveti žig, te se tako stavio pod zaštitu boga, nije ga onda niko smio ni taknuti. Sličan ovome, postoji i danas jedan običaj koji je porijeklom vrlo star.

Naime, nekoliko Aleksandrovih (Parisovih) odbjeglih robova, koji su čuli o zaštiti koju ovaj hram daje, i pošto su se stavili pod zaštitu boga, u namjeri da naškode Aleksandru, optuže ga i ispričaju potanko sve: kako je izvršio otmicu Helene i kako se zločinački ponio prema Menelaju. Tuže ga sveštenicima i čuvaru ovog rukavca, koji se zvao Ton” (Istorija, II, 113).
“Čim je ovo saznao, Ton smjesta pošalje Proteju o tome ovakav izveštaj: „Došao je ovamo stranac, neki Teukranin (Trojanac), koji je u Heladi počinio jedan težak zločin. Zaveo je ženu domaćina kod koga je bio u gostima, ukrao nju i mnoge skupocjenosti i donio ovamo, pošto ga je bura bacila u našu zemlju. Da li da mu dozvolimo da otplovi dalje ili da mu zaplijenimo sve što ima? Na to mu Protej ovako odgovori: „Tog čovjeka, ma ko on bio, a koji se tako ponio prema onom koji mu je ukazao gostoprimstvo, uhvatite i dovedite ga k meni da vidim šta on ima da kaže”.
Čuvši to, Ton uhapsi Aleksandra i zadrži mu brodove, a zatim njega i Helenu, sa dragocjenostima i odbjeglim robovima, uputi lađom u Memfis” (Istorija, II, 114).

Jedan mogući rasplet trojanskog sukoba

Protekli nastavak okončali smo na mjestu na kojem Herodot opisuje kako Parisovi robovi otkrivaju Egipćanima nedjelo koje je njihov gospodar počinio u Sparti, nakon čega trojanski princ i Helena sa opljačkanim spartanskim blagom bivaju sprovedeni egipatskom kralju Proteju u Memfis. Evo nastavka te uzbudljive priče.
“Kad su svi bili stigli, zapita Protej Aleksandra (Parisa) ko je i otkuda je. Ovaj mu tačno kaže svoje porijeklo, svoju otadžbinu i ispriča mu o svom putovanju i odakle je došao. Zatim ga Protej zapita gdje je našao Helenu. Tada su Aleksandra, koji je zamuckivao i nije govorio istinu, izdali robovi i ispričali sve o njegovu zločinu. Najzad mu Protej reče: „Da se nijesam jednom zauvijek zarekao da neću ubiti nijednog stranca koga bura donese u moju zemlju, osvetio bih ti se, zlikovče jedan, za to što si učinio Helenu (Menelaju) koji ti je ukazao gostoprimstvo, a ti si mu za njegovo gostoprimstvo nasrnuo na ženu!
I nije ti ni to bilo dosta što si je oteo i sa njom potajno pobjegao, već si svog domaćina čak i opljačkao. Sada, dakle, pošto ja iz načela ne ubijam strance, ipak te neću pustiti da odeš sa ženom i dragocjenostima, nego ću nju zadržati za prijatelja u Heladi, dok on ne dođe, ako bude htio, i ne uzme je. A tebi i tvojim drugovima naređujem da u roku od tri dana napustite moju zemlju i da odete u drugu zemlju; u protivnom slučaju, postupiću sa vama kao sa neprijateljima” (Istorija, II, 115).

Vidimo kako glasi dio priče o Heleninom prispijeću u Egipat. Tu priču egipatski sveštenici saopštili su Herodotu negdje oko 455. godine pr.n.ere tokom njegove posjete Egiptu. Sve nalikuje kakvom istorijskom trileru u kome su jasno podijeljene karakterne uloge. A što se dalje dogodilo i do kakvog je tragičkog raspleta došlo čujmo od “oca istorije”, koji ne propušta priliku da svako malo prozove Homera:
“Sveštenici pričaju da je Helena ovako došla Proteju. Po svoj prilici je i Homer znao za ovu priču, ali mu ona nije bila zgodna za njegovu pjesmu kao druge priče kojima se u njoj posluživao. Zbog toga je on nju i izostavio, pokazavši da mu je i ova priča bila poznata. To se vidi i iz onoga što on priča u Ilijadi (i nigdje se na drugom mjestu nije osvrnuo na to) o lutanjima Aleksandra (Parisa), kako je on sa Helenom zalutao i, između ostalih mjesta, stigao i u Fenikiju, u Sidon. To on spominje u pjesmi o Diomedovim junaštvima, gdje se kaže:

„Bejahu ondje šarene haljine, radovi žena
Sidonskih, što ih Aleksandar božanskog lika glavom
Dovede iz Sidonskog kraja, ploveći širokim morem,
Kuda je Helenu lijepih obraza doveo nekad.”

Isto tako i u Odiseji se kaže:
„Takve je napitke Zevsova ćerka imala mudre,
I snažne, što joj ih supruga Tonova na poklon dade
Polidamna na tlu Egipta, gdje bilje najbolje raste,
Napitke što dobre daje, a međ' njima opasne katkad.”
Ili kad Menelaj govori Telemahu:

„Bogovi držahu mene na zemlji Egipta dugo,
I pored žarke želje da plovim ovamo odmah,
Jer nisam prinio žrtvu od stotine bikova pustih.”

Iz ovih stihova se vidi da je Homer znao da je Aleksandar (Paris) zalutao u Egipat, jer se Sirija graniči sa Egiptom, a Feničani, u čijoj zemlji se nalazi Sidon, stanuju u Siriji” (Istorija, II, 116).
“Iz ovoga se sasvim jasno vidi da pjesme pod naslovom „Kiprija” nisu Homerove, nego su od nekog drugog pjesnika. U njima se, naime, priča da je Aleksandar (Paris) sa Helenom po mirnom moru i uz povoljan vjetar za tri dana stigao iz Sparte u Ilij, dok je, prema pričanju u Ilijadi, sa njome dugo lutao. A sad ostavimo Homera i Kipriske epske pjesme”, kaže Herodot (Istorija, II, 117).
Ovako “otac istorije” rasrinkava Homera. A nakon što je ukazao na Homerovo prećutkivanje, nastavlja priču o svjedočanstvu koje je čuo od sveštenika u Tebi, a koje govori o neočekivanom raspletu trojanske drame dostojnom najveće tragedije:
“Kada sam zapitao sveštenika da li je ono tačno što Heleni pričaju o Trojanskom ratu, kazali su mi da su u Egiptu pitali samog Menelaja o tome i da su od njega čuli ovo: odmah poslije otmice Helenine došli su Heleni sa velikom vojskom u zemlju Teukra (Trojanaca) da pomognu Menelaju. Kad su se iskrcali na kopno i zauzeli položaje, poslali su poslanike u Ilij, a sa njima je pošao i sam Menelaj. Ovi su zatim ušli u grad i zatražili da im se vrati Helena i blago koje je ukrao i odnio Aleksandar (Paris) i tražili su da im se nadoknadi šteta. Teukri (Trojanci) su im tada bez zakletve izjavili, kao i kasnije pod zakletvom, da ni Helena ni pomenuto blago nije kod njih, nego da je sve to u Egiptu, i da nije pravo da oni polažu račun o onome što je uzeo egipatski kraj Protej. Heleni su mislili da im se ovi podsmijevaju i počnu da opsijedaju grad sve dok ga nisu zauzeli” (Istorija, II, 118).

Kako uklopiti Helenin boravak u Egiptu

U proteklom nastavku zastali smo kod tragičkog zapleta koji je rezultirao uništenjem Prijamove države i pored toga što se spartanska kraljica nije nalazila u Troji. Prema opisu koji su Herodotu dali egipatski sveštenici, Grci su zaključili da im se Trojanci podsmijevaju kada su pod zakletvom tvrdili da se Menelajeva supruga ne nalazi kod njih, već u Egiptu. A budući da su Trojanci nakon razaranja Troje tvrdili isto, Menelaj je na koncu otplovio ka Protejevoj zemlji.
“Pošto se Helena nije pojavila ni poslije zauzimanja grada, i pošto su im isto rekli što i ranije, uvjerili su se da su im Teukri (Trojanci, prim.S.Č.) prvi put istinu govorili i poslali su Menelaja Proteju.” (Istorija, II, 118).
I tako je Menelaj konačno stigao u Egipat pa “otplovio gore za Memfis, pa pošto je potanko ispričao sve kako je bilo, bio je vrlo lijepo primljen i ugošćen i dobio je natrag ne samo zdravu i živu Helenu nego i sve svoje blago”.
Ovako pripovijeda Herodot. Ali pritom spominje i kako se Menelaj uprkos Protejevom gostoprimstvu “vrlo rđavo ponio prema Egipćanima”.
“Kad je htio da otplovi natrag, zadržavalo ga je mirno more, bez vjetrova, i kad je to tako duže potrajalo, učinio je nešto užasno. Uhvatio je, naime, dva tamošnja djeteta, zaklao ih i prinio bogovima za žrtvu. Kad je zatim nastalo vrijeme po kome se moglo ploviti, ozlojađeni zbog toga pođu Egipćani za njim u potjeru, a on pobjegne sa svojim lađama u Libiju. Kamo je odande krenuo, o tome ni Egipćani nisu mogli ništa da kažu. Rekoše da se o tome nešto zna iz pripovijedaka, ali da je tačno sve ono što su saznali da se u njihovoj zemlji dogodilo.” (Istorija, II, 119).
Herodot nam je dakle prenio ono što su mu “ispričali egipatski sveštenici”, a da bi utvrdio svoju poziciju i otklonio sumnje u vjerodostojnost izvještaja iznio je i sljedeći kritički rezon: “I ja vjerujem da je sve istina što su mi oni ispričali o Heleni, ali bih dodao jednu primjedbu. Da je Helena zaista bila u Iliju (Troji, prim.S.Č.) nju bi, htio Aleksandar (Paris) ili ne htio, sigurno vratili Helenima. Naime, ni Prijam ni njegovi rođaci nisu bili tako ludi da bi svoj život i život svoje djece i svoj grad stavili na kocku samo zato da bi se Aleksandar oženio Helenom. Pa ako su isprva i mislili tako, ali je u borbama sa Helenima poginulo mnogo Trojanaca i, ako se može vjerovati pjesnicima, u borbi su izgubili svoje živote dva, tri, pa čak i više Prijamovih sinova; pod takvim okolnostima vjerujem da bi je Prijam sigurno vratio Helenima, pa čak kad bi bila i njegova žena, samo da se otarasi ovih neprilika i nevolja.
Zatim, Aleksandar nije bio ni nasljednik Prijamov, niti bi za vrijeme Prijamove starosti upravljao državom, nego je poslije Prijamove smrti trebalo da dođe na presto Hektor, koji je stariji i sasvim drukčiji čovjek od onoga. Ovaj ne bi dozvolio nevaljalcu bratu da radi šta hoće, naročito kad je svojom krivicom nanio velike jade i njemu samom i svim ostalim Trojancima. Ali pošto Helena nije bila kod njih, oni je nisu mogli ni vratiti Helenima, što im ovi nisu vjerovali, iako su govorili istinu”.
Konačno, Herodot nam nudi i naravoučenije: “Iznijeću svoje mišljenje o tome: sve je to bog tako udesio da potpunim uništenjem pokaže ljudima da su za velike zločine i nepravde bogovi odredili i velike kazne. To je zapravo moje mišljenje” (Istorija, II, 120).
Tako završava priča u kojoj smo zahvaljujući Herodotu razmotrili jedno dragocjeno negrčko svjedočanstvo o pravom mjestu Heleninog boravka i dalekim trojanskim događajima. Što se samog pripovjedača tiče, vidimo da je poentirao u tipičnom maniru onog doba, maniru koji i pored težnje za naučnošću i uporedno-kritičkim sagledavanjem događaja, u moralizatorskom duhu otvoreno koketira sa božjom ulogom kao relevantnim istorijskim činiocem u kažnjavanju smrtnika za njihova nepočinstva.
Ne smijemo smetnuti s uma da je “egipatska verzija” dokument koji je do nas stigao iz druge ruke i da bez eventualnog identifikovanja Protejevog izvornog, egipatskog imena i neophodnih materijalnih dokumenata ne može imati presudnu težinu u sagledavanju događaja iz herojskog doba. S tim u vezi nije na odmet da ukažemo na nedavno egipatsko otkriće italijanskih arheologa braće Kastiljoni kojim je potvrđen Herodotov zapis iz njegove Istorije o propasti persijske vojske u egipatskoj pustinji oko 522. pr.n.ere, a što je često odbacivano kao obična izmišljotina “oca istorije” - Herodot je očito mnogo pouzdaniji nego što bi to neko volio da prizna.
Ali, nezavisno od toga što će arheolozi učiniti povodom priče o Heleninom boravku u Protejevom kraljevstvu, bavljenje Herodotom pružilo nam je svu ljepotu antičkog pripovijednog zavođenja koje je jednako krasilo govor erudite prije dva i po milenijuma, kao i danas.
Za sami kraj dužni smo da pomenemo i verziju koju je prema mitološkoj predaji iskoristio Euripid, Herodotov savremenik, za svoju dramu Helena. I po toj varijanti koju pominje i Apolodor, a koja dodatno ukazuje na mogući istorijski zaplet koji se odigrao u trojansko doba, Helena takođe nikada nije kročila u Troju, već je cijelo vrijeme boravila u Egiptu. Doduše, i ovdje je helenski mitotvorni nerv učinio svoje pa je pronašao “kompromis” između dvije neuskladive verzije. Euripid je naime iskoristio varijantu mita po kojoj je Helenu nakon otmice, po Zevsovoj naredbi, Hermes odnio u Egipat, dok se u Troji nalazila samo njena sjena, prikaza (eidolon). Tako je prava Helena i po ovoj verziji ostala vjerna svome mužu, sve dok je Menelaj po povratku iz Troje nije pronašao i vratio se s njom u Spartu.

(Kraj)

Izlazilo u dnevnoj novini "Vijesti", od 16. - 25. januara 2010.

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Velika ti hvala na ovom zaista izuzetno zanimljivom članku o Troji, dosta toga sam znala, ali i dosta podataka nisam pročitala nigdje do ovje i sada. Kao veliki zaljubljenik u istoriju (mada znam da od toga i nemam bog zna kakve koristi, ali ne traži se uvijek u ljubavi korist nego ispunjenje duše), teško je shvatiti Troju i procijeniti istinu, koja se pomiješala sa legendama i mitovima, tezama i nagađanjima, bogovima i ljudima... da li je postojala, vjerujem da je. Da li se sve odigralo onako kako nam to različiti istoričari, stari pisci prenose, u to pomalo sumnjam, ali kako god bilo Troja i je zanimljiva upravo zbog svih tih elemenata koji okružuju njenu misteriju postojanja.
tragična priča o Trojanskom ratu je poznata širom svijeta, ali je veliko pitanje da li je zaista riječ o stvarnom istorijskom događaju, bez obzira na moje lično mišljenje. Prije jednog stoljeće, i to nam je svima dobro poznato, Hajnrih Šliman, njemački biznismen mislio je i smatrao da može dokazati da se Trojanski rat zaista dogodio.
Homerova epska priča "Ilijada" govori upravo o Trojanskom ratu i jedno je od velikih djela svjetske književnosti. To je jedna tragična priča o krvavom ratu između Grka i Trojanaca, prepuna nezaboravnih događaja, junaka i likova: lijepa kraljica Helena, Menelajeva žena, čija je ljubav prema trojanskom princu Parisu bila povod desetogodišnjem ratu, grčki kraljevi Agamemnon i Menelaj, braća koja sakupljaju silnu vojsku kako bi je vratili; hrabri ali ipak grešni junak Ahilej, sa jednin jedinim ranjivim mjestom na tijelu, i Hektor njegov trojanski suparnik, brat lijepog ali slabog Parisa, trojanski dobri i plemeniti kralj Prijam i njegova kćerka, vidovita Kasandra koja predviđa strašnu tragediju što će zadesiti njeno kraljevstvo, a kojoj niko ne vjeruje i naravno, mudri i hrabri ratnik Odisej, čija mudrost i spretnost na kraju donose pobjedu Grcima. Kako vidimo, mnoštvo silnih junaka na obje strane, ali da li su zaista postojali, da li su ti ljudi bili polubogovi poput Ahileja, u to je teško vjerovati i jako teško arheološki dokazati.
Ali u samo antičko doba, ljudi nisu postavljali ovakva pitanja: da li se rat zaista dogodio i da li su ti likovi bili stvarni. Čak su i Rimljani pridavali veliki značaj tome što vode porijeklo od trojanskoj junaka Eneje, koji se nastanio u Italiji poslije bijega iz zapaljene Troje. Slavili su Enejinog potomka Romula, osnovača Rima. Međutim, tokom vremena koja su prolazila, slika o Troji je polako blijedila. Sve što nam je ostalo tek je mistično mjesto, manje više prepušteno svijezu mašte i bajki.

Ipak, postojao je čovjek koji je bio uvjeren da Homerov ep nije nikada bio tek plod mašte i da njegova priča sadrži trunku istine o tim događajima koji su se odigrali oko 800 godina pre.n.e. Hajnrih Šliman, rođen 1822.godine bio je poslovan i bogat čovjek iz njemačke države Meklenburg. Kada je stekao bogatstvo i proputovao svijet, u svojoj 44.godini odlučio je da ostavri davni san kojim je bio opčinjen još kao dječak: da prouči klasičnu starinu i nađe mjesto gdje se odigrao Trojanski rat.
Uprkos vjerovanjima tadašnjih arheologa iz 19.viijeka, smatrao je da se Troja nalazila na brdu Hisarliku, u blizini egejske obale, u Maloj Aziji (današnja Turska). Počeo je sa iskopavanjima 1870.godine i trud mu je ubrzo i nagrađen. Njegovo prvo čuveno otkriće bilo je tzv. Prijamovo blago, zlato iz 2400 godine pre n.e. koje je Šliman pogrešno pripisao Homerovom dobu.

Danas pravo blago predstavljaju ovozemaljski predmeti, poput metalnog oruđa, sjemenki biljaka ili razbijene grnčarije. Na osnovu tih običnih predmeta arheolozi mogu da donesu neke vjerovatne zaključke i da stvore novu i potpuno drugačiju predstavu o antičkoj Troji. Arheolozi su otkrili tragove različitih naselja na deset nivoa na lokaciji u Hisarliku. Najstariji nivo, zidinama opasano selo poznato kao Troja I, potiče iz 2900-2600 godine pre n.e. a Homerova Troja se krila na nivou VI (1700-1250.pre n.e) i bila je deset puta veća nego što se moglo i pretpostaviti. Pored već poznate tvrđave i palata, tu se nalazio i znatno prostraniji donji grad, u kome je vjerovatno živio običan narod.
Mnogo prije nego što je počeo desetogodišnji rat, Troja, vođena mudrim vladarem i kraljem, bila je bogat i moćan grad, zato se vjerovatno i nalazila često na meti napadača. Jedan naučnik, Manfred Kofman, vođa istraživačkog tima u Troji, pretpostavlja da je umjesto velikog rata još od bronzanog doba vođeno nekoliko manjih sukoba za prevlast nad ovim velikim i bogatim trgovačkim centrom. Vrlo je moguće čak i to da je uzrok pada Troje bio i razoran zemljotres, oko 1250 pre n.e.
Jedno zadivljujuće novo otkriće možda će pomoći da drugačije sagledamo i pristupimo ovom pitanju: pečat iz bronzanog doba sa hijeroglifima na hetitskom jeziku - a ne sa grčkim slovima - ukazuje na to da Troja uopšte i nije bila grčku grad već da je bila dio hetitske kulture centralne Anadolije. Zato bi se među brojnim hetitskim spisima nađenim u Anadoliji uskoro mogli pojaviti dokazi o sudbini Troje, a samim tim i Homerovog Trojanskog rata.

Bilo kako bilo, Troja ostaje vječna misterija i nedoumica i neka i ostane tako, neke tajne i ne trebaju izaći na vidjelo, jer bi nam možda ubile snove i maštu. Istorija je i inače sama po sebi velika misterija.Ali je treba znati i kao takvu poštovati. Jer ko smo bez saznanja o sebi samima?