Crnogorski oficir u ruskoj armiji – general Andrija Bakić

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Igor Kosić: Priča o crnogorskom oficiru u ruskoj armiji – general Andrija Bakić

Igor Kosić

Poslije Berlinskog kongresa 1878. godine, Crna Gora je stala u red s malim brojem tada nezavisnih država svijeta. Danas, međutim, nezavisnih država ima više od 200. Kako bi se popunila ta praznina u istoriji, neophodno je vratiti istorijske uspomene. Utvrditi ispravnost istorijskih činjenica. Povezati pokidane niti. Podsjetiti na zaboravljena imena. U tom pogledu i figura crnogorskog generala Andrije Bakića ima posebno značenje

Nemirenje s neuspjehom

Andrija Bakić je ne tako davno postao sferom istraživanja i u Crnoj Gori i Rusiji. U Rusiji, njegova uloga u Bijelom pokretu do 1991. godine ocjenjivana je isključivo negativno. Prve slobodne i objektivne analize njegove ličnosti pojavile su se tek nedavno.
U Crnoj Gori o njemu je pisao akademik Dušan Martinović. U Rusiji njemu je posvećena cijela knjiga, koja je skoro izašla. Njen autor, mladi čovjek, istoričar, Kazah po porijeklu, proveo je više godina po ruskim arhivama.
Proučavao je organizovano suprotstavljanje Kazaha sovjetskoj vlasti za vrijeme Građanskog rata u Rusiji 1917-1921. Tako mu je pažnju okupiralo to ko je predvodio Bijeli pokret u Sibiru - crnogorski general Andrija Bakić.
Ali, o svemu redom!
Porodica Bakić, kako su utvrdili istraživači, porijeklom je iz Zabrđa, blizu Andrijevice. Najpoznatiji njeni predstavnici su predsjednik Vrhovnog suda i ministar pravde u kabinetu Janka Vukotića, Ljubomir Bakić (1877-1925), seminarski profesor na Cetinju, a kasnije crnogorski diplomatski predstavnik u Konstantinopolju Mitar Z. Bakić (1852-1903.) i njegov bratanac, ruski general A. S. Bakić.
Andrija Bakić, u Rusiji poznat kao Andrej Stjepanović, rodio se u Crnoj Gori 31. decembra 1878. godine. Osnovnu školu završio je u Andrijevici i šest razreda gimnazije kralja Aleksandra u Beogradu. Godine 1899. Bakić je bio opužen za učešće u atentatu na bivšeg kralja Srbije Milana Obrenovića (Ivandanski atentat) i protjeran je iz zemlje.
Iz Srbije, Bakić se uputio u Konstantinopolj i skoro stigao u Odesu. U februaru 1900. godine taj 21. godišnji Crnogorac dobrovoljno je pristupio u 4. četu 60. pješadijskog Zamockovog puka, s prijemom u pješadijsko momačko učilište. Pri pristupanju u rusku službu, Bakić se ‘’zakleo na vjernost službi’’, što se odnosi na vjernost Rusiji, ali je, ipak, formalno ostao crnogorski podanik.
Prema svim saznanjima, on je htio da se vrati u zavičaj, nikako nije pretpostavljao da će u svom daljem životu sudbinu vezati za daleku zemlju.
Bakić je završio prvi razred učilišta i otpušten iz njega 8. avgusta 1902. godine. Uspješno napredovanje u službi ometalo je slabo zdravlje mladog Crnogorca, dovodeći ga u nepriliku. U početku rata s Japanom mladi oficir je u februaru 1904. godine bio prebačen u službu u 8. istočno-sibirski streljački puk, i sva njegova dalja služba do prinudne ostavke 1913. godine, zbog bolesti, prošla je na Dalekom istoku.
Do početka Prvog svjetskog rata, vojna služba Bakića u osnovi je prolazila u drugostepenim domaćinskim dužnostima. Na Dalekom istoku snabdijevao je porodice, vezujući svoj život za kćerku general majora Olgu Konstantinović Danić, takođe crnogorskog roda. Njen otac general major Konstantin Aleksandrović Danić rodio se 14. septembra 1854. godine, a potiče iz plemićke sanktpeterburške oblasti i odlikovan je za vrijeme rusko-turskog rata 1877-78. godine.
General Danić komandovao je od 20. januara 1907. godine Drugom brigadom i Drugom istočno sibirskom streljačkom divizijom, u kojoj je u to vrijeme služio Bakić.
Aleksandar i Olga su imali dva sina i kćerku. Godine 1909. 16. januara, rodio se njihov prvijenac Mihailo, dok je 29. marta 1911. rođen drugi sin Vladimir, a 2. decembra 1912. kćerka Jelena.
Podnijevši molbe najvišim zvanjima, Bakić je u junu 1913. godine dao ostavku zbog zdravstvenog stanja, a primljen je u pješadiju narodne vojske. Bavio se trgovinom, neophodno je bilo izdržavati porodicu.
Radio je kao trgovački putnik rusko-mongolskog trgovačkog prijateljstva, sa sjedištem u Mongoliji.
Međutim, već nakon godinu dana počeo je Prvi svjetski rat. Bakić je podnio molbu za povratak u službu 31. juna 1914. godine i bio je mobilizovan u narodnu vojsku, a potom postavljen u 56. sibirski streljački puk. Značajno je, što Bakić nije imao borbenog iskustva, u vojsci se bavio samo domaćinskim, intendantskim pitanjima. Međutim, u ratu se pokazao kao vodeći oficir, svjesno i neprekidno izlažući svoj život opasnosti.
Njegov puk učestvovao je u bitkama na sjevernozapadnom i sjevernom frontu, koji su donosili velike potjere.
Ipak, Bakić je karakterističan po prvoj bici pod Gostininom u Poljskoj. Tada, 2. novembra 1914. godine, bacio se na posao zaustavljanja bjegunaca u zaklon. Uspio je da prispoji svojoj četi oko 60 vojnika, koji su odstupili sa prve linije. Njemci su u noći 5. novembra napali pozicije puka. Strijelci nijesu mogli bolje sačuvati pozicije, radili su sve što je u njihovoj moći i pred velikim potjerama, ostavivši ranjene i dva mitraljeza, odstupili su.
Ipak, jedan Crnogorac nije želio da se pomiri s neuspjehom.
Saznavši da su ostavili mitraljeze, Bakić se bacio u prazne rovove i sa nekolicinom vojnika s nižim činovima iz druge čete iznio dva mitraljeza, koja su ostala. Pri izlasku naletjeli su na neke krave, a onda na njih stavili oružje, koje tako nije palo u ruke neprijatelju.
Niže od sela Koroljkov - Ribnovskih, blizu grada, 1. decembra, Bakić je ranjen gelerom u glavu i noge.

Svjestan svoje vrijednosti

Nešto kasnije, 28. januara 1915. godine, Andrija Bakić bio je nagrađen Ordenom svete Ane 3. stepena, a 19. maja uslijedilo je odlikovanje Ordenom svetog Stanislava, da bi 28. istog mjeseca dobio i Orden svetog Vladimira 4. stepena.
Iste godine za zasluge u borbama protiv neprijatelja, Bakić je bio nagrađen Georgijevskim oružjem.
Odvažni Crnogorac herojski se pokazao i u gasnom napadu Njemaca 29 - 31. maja 1915. godine. Za taj podvig nagrađen je visokoborbenom nagradom, na koju je mogao pretendovati i najviši oficir, Ordenom svetog Georgija 4. stepena. Naređenjem iz samog vojnog vrha Bakić je 17. decembra iste godine unaprijeđen u pukovnika 55. Sibirskog streljačkog puka 12. armije, stacioniranog u Latviji. Puk je 11. marta položio zakletvu tadašnjoj privremenoj vladi, a 26. marta otišao u korpusnu rezervu u Cenengof.
Nešto kasnije, 30. aprila 1916. godine, Bakić je bio oslobođen dužnosti i postavljen kao rezervni čin pri štabu Dvinskog vojnog okruga.
U februaru 1918. godine dao je ostavku i uz pomoć srpske misije dobio vizu za povratak u zavičaj.
Ali, povratak u rodnu zemlju nije bio suđen.
Pukovnik Bakić stigao je u Samaru i počeo se aktivno boriti protiv boljševika. Dolaskom na vlast Kamuča, on je postao načelnik dijela narodne armije Sizranskog reona, štiteći Samaru sa strana Tenzi i Inzi, dok je 24.jula postao je komandujući tek formirane 2. streljačke sizranske divizije narodne armije.
Pod komandom Bakića na ''sizranskom smjeru'' početkom septembra 1918. godine bilo je oko 3.500 bajoneta, 1,5 hiljada sablji, do 60 mitraljeza i 30 topova. Zajedno s Bakićem na sizranskom smjeru dejstvovali su Čehoslovaci, na čelu sa komandirom 9. čehoslovačkog puka, pukovnikom Petržikom. Međutim, odnosi između braće Slovena nijesu bili baš jednostavni. Bakić, uobražen i samoljubiv, znajući svoju cijenu - jedini od svih načelnika dobrovoljnih odreda na Volgi nije trpio Čehe, računajući ih američkim vojnicima. Kada su odlazili s Volge, on se dobrovoljno izdvojio i otišao u Ordenburg, samo da ne bi bio sa Česima.
Godine 1918. 29. jula CKRKP imenovao je Istočni front glavnim frontom Sovjetske Rusije. Tu su prebacivane osnovne snage crvenih. Crvenu komandu u početku se spremala da uništi Bakićeva vojska, ne dajući im mogućnost čak ni da se prebace na lijevu stranu Volge. Ipak, nije im se dalo da osujete njihov plan. Bakić je 15. oktobra počeo da komanduje vojskama Buzulske grupe. Pravdoljubivi Crnogorac postao je ponovo samostalni načelnik, ali ne iza planina, već su bili otvoreni novi horizonti njegove vojne karijere. Naređenjem admirala A. B. Kolčaka 5. decembra 1918. godine bio je formiran Ordeburški jermenski korpus, u čijem sastavu je bila i Bakićeva divizija i istog mjeseca njemu je skinuto komandovanje Buzulskom grupom. Uskoro je pao i Ordenburg i Crnogorac je ovog puta morao da odstupi. Jedini mogući način za odbranu u uslovima surove uralske zime bilo je zaustavljanje na prvu liniju slabih zaštitnih odreda, izviđača i posmatrača na mjestu zaklonjenih naseljenih punktova, koji su bili značajne rezerve za nanošenje jakih udara na ugroženim djelovima fronta.
Bakić je 19. februara 1919. godine postao komandir Ordenburskog vojnog korpusa, ali realni broj njegovog sastava bio je neznatno veći od broja četvorobataljonskog pješačkog puka ratnog vremena. U tom periodu front korpusa imao je 150 vrsta i po dužini je odgovarao frontu armije Prvog svjetskog rata. Po jednoj vrsti kod Bakića u prosjeku je bilo po 32 ajineta i sablji. U toku mjeseca, poslije toga, u dokumentima korpusa susreću se skoro uvijek pobjedničke relacije. Naređenjem admirala Kolčaka, Bakić je, 5. aprila, za zasluge u borbama protiv neprijatelja unaprijeđen u general majora sa starješinstvom od 5. februara 1919. godine.
Bakić je tada imao 40 godina. Prema zapisu u žurnalu vojnih dejstava korpusa, prva i peta sovjetska vojska, a po rezultatu posljednjih njihovih operacija u reonu UFA-Sterlitamak-Orsk dovedene su u puni nered. Ostaci tih vojski, izgubivši komandu i vezu među sobom, spasavaju se paničnim bjekstvom prema zapadu i jugozapadu. Potjeru crvenih vodila je konjica. Od sredine aprila 1919. godine na lijevoj strani istočnog fronta bijelih počela je višemjesečna borba za Ordenburg, čiji početak u sovjetskoj istoriografiji povezuju sa raspadom korpusa Bakića. Sve u svemu, Crnogorac je dobio žestoku lekciju i bio prinuđan da na tom dijelu fronta pređe na stranu odbrane, ali obeshrabren jakim utvrđenjima sovjetskih špijuna, crveni su uspjeli potisnuti Bakićeve jedinice.
Ofanziva Crnogorca na Ordenburg nije krunisana uspjehom. Osnovni razlog neuspjeha bila je krajnja malobrojnost njegovog korpusa, i skoro potpuni nedostatak tenhičkih sredstava, neophodnih vojsci za ofanzivu i prebacivanje preko nabujale rijeke.
General A. I. Dutov dao je u aprilu 1919. godine sljedeći opis Bakića: ''Izdržljiv. Jako hrabar. Među vojnicima i komandirima jako popularan i uživa ogromno poštovanje. Predivan administrator i domaćin. Uvijek disciplinovan, strog i istrajan u zahtjevima. Tvrdih ubjeđenja. Odlučan u bici, odvažan u zadacima. Načitan. U bici apsolutno smiren, pametno rukovodi vojskama.''
Naređenjem Južnoj vojnoj grupi, korpus je morao da zauzme odbrambeni položaj. Oko 20. septembra Bakić preduzeo red mjera uzevši Kustanan, ali se ispostavilo da je grad bio okupiran jakim snagama crvenih.
Crnogorac i njegov korpus učestvovali su u glavnom pohodu odvojene ordenburske vojske. Dolazak u Semirečje iznurenih, obeshrabrenih ''dutovaca'', 90 odsto njih, bolovali su od različitih oblika tifusa.
Tek, Semirečejskom korpusu Bakića, ostalo je kao jedino rješenje spajanje s borbenim kadrom iz sastava vojske Dutova.
General major Bakić 3. februara 1920. godine bio je imenovan komandantom Sjevernog fronta vojske Dutova. Ali, i tada je došlo do neprekidnog odstupanja. Njegovi vojnici osjećali su da suprostavljanje nema perspektivu na komadiću zemlje na nekoliko kilometara od kineske granice. Borili su se bezvoljno, počeli su pokazivati nedisciplinu i 26. marta počeli su pregovori s guvernerom kineskog Turkestana o mogućnosti prelaska odreda na kinesku teritoriju. Kinezi su posebno bili zainteresovani za mitraljeze. Predlagali su da predaju oružje u zamjenu za snabdjevanje odreda potrebama. Osim toga, niko nije pretpostavio da Kinezi hoće predaju oružja čak i od oficira (pištolje i sablje). Bakić je planirao preći granicu, zadržavajući svoje oružje, kako bi zatim po teritoriji Kine ušli na drum Čugučak-Kuldža i prisajedinili se jedinicama Atamana Anenkova u nastavku borbi i ispunjavanjem njegovog naređenja, kao komandanta vojske. U skladu s postignutim dogovorom, predato je svo oružje, osim neophodnih za zaštitu kutija s novcem ( po četiri vjetrovke jakne po jedinici), a poslije prelaska granice odred je bio dužan da razmjesti logore oko rijeke Emil u 40 kilometara k jugoistoku od prigraničnog kineskog grada Čugučak, gdje je imalo vode i furaža. U trenutku prelaska granice borbeni sastav njegovog odreda brojao je 9.853 čovjeka. Ne izuzimajući lovačko i džepno oružje, predviđeno za samoodbranu, sačuvali su svoje naoružanje i lično oružje Bakića. Međutim, Kinezi su znali da je Bakićevo naoružanje ograničeno.

Protiv boljševika do posljednjeg daha

Andrija Bakić

Za kratko vrijeme na obali rijeke Emil, od materijala s tog područja sagrađene su zemunice, šatori, barake i crkve, a od kineske vlasti dobijeno je 100 jutara zemlje. Nikao je cijeli grad. U početku, život u logoru bio je osobito težek. Hrana je bila veoma loša, većina Bakićevih vojnika nije imala normalnu odjeću.
Za obezbjeđenje svog odreda Bakić je konfiskovao srebro Semirčenske armije, koja se nalazila u Čugunčaki, a uzeo je i stoku (8.000 ovaca), zakupljenu od kanakovske uprave za potrebe vojske. Tim mjerama, olakšao je potrebe odreda, ali izazvao nezadovoljstvo onih, koji su se smatrali njegovim načelnicima, Anekova i Dugova.
U ljeto 1920. godine, Bakić je naređenjem Dugova unaprijeđen u generala-potporučnika. Do 30. decembra njegov se odred sastojao od 2.730 ljudi sa 108 pušaka, koji su bili spremni ići do kraja protiv boljševika.
Jednim od svojih posljednjih naređenja od 30. decembra 1921. godine, Dugov je razriješio Bakića dužnosti, ali Crnogorac se nije potčinio i preimenovao je svoj odred u Odvojeni ordeburski korpus.
Kinezi i komanda turkenstanskog fronta, 17. maja 1921. godine, potpisali su sporazum o dovođenju sovjetske vojske kako bi likvidirali Bakićev odred i druge antiboljševičke sastave.
Pod pritiscima crvene vojske, odred Bakića ponovo je morao da odstupi. Pohod gladnih, skoro nenaoružanih očajnih ljudi, opterećenih porodicama i gonjenih od djelova regularne vojske, bio je istovremeno i tragedija i podvig. Na putu onih, koji su odstupili nalazio se planinski greben Urkašar, gdje su bacili višak stvari, da bi se brže kretali. Dešavale su im se srceparajuće scene, kada su roditelji bili prinuđeni da ostavljaju čak i svoju djecu. Crveni su 30. maja uspjeli da izbace Bakića sa druma Čugučak-Urumči i odred je kročio na pustinju Gobi. Tek predveče 1. juna, djelovi korpusa izašli su iz pijeska. Pobjeda Bakića 3. juna na rijeci Kobuk nad bataljonom crvenih, izazvala je najfantastičnije glasine o nevjerovatnoj moći odreda bijelih.
Bakić se usudio da najkraćim putem uđe u Mongoliju, izbjegnuvši potjeru kineske i ruske vojske.
Korpus je išao, uklanjajući sve što im se našlo na putu, ljudi iz naseljenih mjesta su bježali, trudeći se da spasu svoju imovinu. Bakićevi vojnici su gladovali a s puta su padale trupe u kojima su bili vojnici s izrezanim listovima na nogama, jer su jeli sopstveno meso. Bakić je zauzeo Altajsku oblast i 8. juna poslao pismo mongolskom upravniku Hatam-Batar-Vanu u Kobdo, predlažući da se zemlje koje je osvojio pripoje Mongoliji i 10. juna Bakića su proglasili mongolskim knezom. On je 26. juna sazvao sve kirgiske i mongolske upravnike Šara-suminske oblasti. Ali, pojavilo se samo 3.000 ljudi, od kojih je Bakić imenovao privremenog upravnika oblasti Bejse-Hanafij-Šamijev, dobivši čin dvorskog savjetnika. Bakić je priznao barona Ungera za komadanta na mongolskom frontu i formalno mu se potčinio. Po nekim zapisima, Ungern je imenovao Bakića za načelnika jugozapadne Mongolije. Bakić je razradio strategiju za početak aktivne borbe protiv boljševika i pripremao se za pohod na Rusiju. Bila je formirana narodna revolucionarna armija, na čelu s vrhovnim glavnokomandujućim, u čiji sastav je ušao odvojeni ordenburški odred. Napravljena je zastava, koja je predstavljala spoj crvene i stare ruske zastave - simbol pomirenja starog (bijelih) i novog (seljak pobunjenik).
U toku borbe s boljševicima napisano je obraćanje narodu Sibira. Osnovni moto Bakića bio je ‘’dolje komunisti! Da živi vlast slobodnog ličnog rada’’. U programu rada govorilo se da ‘’unutrašnja vlada zemlje treba da se zasniva na širokoj narodnoj pravdi. Izabrane mjesne i gradske uprave treba da se uspostavljaju. Do tada dužni su da ostaju na mjestima i rade na osnivanju sovjetskih organa, samo bez komunista. Priznajući da je neophodno voditi nemilosrdnu borbu protiv moralnog raspada, špekulacija i nasilja. Ustanoviti skoro nemilosrdne mjere prema krivcima, ali i predstavnicima vlasti, čak do smrtne kazne, sve dok život zemlje ne bude normalan’’.
U Čubučaki 12. septembra posebno ovlašćen RVS vojske Sibira I.M. izdao je posebni dokument, koji je sankcionisao ponovno uvođenje dijela RRKA na teritoriji Kine, ‘’zbog likvidacije bande Bakića’’. Pod pritiskom protivnika, Bakić je sa svojim vojskama bio prinuđen da napusti šarasuminski okrug, ali nije bio obeshrabren, računajući ubuduće na aktivna dejstva protiv boljševika. Crnogorac se spasio i ovaj put ušao u zapadnu Mongoliju, izgubivši zbog hladnoće i gladi 200 vojnika. Bilo ih je puno promrzutih, a osim toga Bakić je morao da baci svu aljrtiljeriju, izuzev jednog topa. Snage odreda počele su venuti. Dalju sudbinu svoju ali i korpusa, Bakić, izgleda nije mogao ni zamisliti, niti je znao kako dalje postupiti. Sve se raspadalo - potčinjeni su odlazili jedan za drugim, njegov saveznik Ungern, takođe je bio okupiran crvenima. I tako neumoran borac protiv boljševika probao je da se probije u uralsku okolinu, da tamo prezimi, poslije čega bi išao na Daleki istok.
Od 8. do 10. decembra pri izlasku iz planina njegov odred presreli su mjesni partizani pod komandom devetnaestogodišnjeg S.K. Kočeta, s djelovima 26. zlatouste streljačke divizije crvenih (231. streljačkog puka), koji su zarobili blizu 300 oficira i 1.200 nižih činova. Crvenim je pripalo pet mitraljeza, topovi sistema Maklen, mnogo pušaka i imovina korpusa (srebro). Poslije toga neuspjeha, bacivši veliki dio tereta sa vojnih kolа, Bakić je odstupio nazad u Mongoliju na Kemčik, i dalje u Lankom. S ljudima, koji su ostali uz njega, on se 30. decembra predao ‘’crvenim mongolskim vojskama’’ . Mongoli su ih 3. februara 1922. godine izručili sovjetskoj komandi. Pod jakom zaštitom Bakić i njegovih 19 drugova bili su dostavljeni u Novonikolajevsk (bivši Sibirsk). Sudbinski proces Bakića, 25. maja 1922. godine u zgradi teatra u novonikolajevskom vrtu Sosnovka, bio je organizovan s velikom pompom po svim propisima teatralnog djelovanja. Za predstojeću predstavu bilo je prodato oko 2.500 ulaznica. Kao javni tužilac nastupio je poznati boljševički orator Emilijan Jeroslavski: ‘’Bakićevom procesu dajemo širok politički karakter’’- poslao je telegram Jaroslavski Staljinu noć uoči suđenja.
Presuda, smrt strijeljanjem, donesena je pred aplauzima publike.
Pogubljenje je izvršeno u noći 17. juna 1922. godine.
Šta je Bakića pokretalo u tuđoj zemlji, u kojoj je do samog kraja ostao stranac, ne znajući u potpunosti ni jezik i običaje? Neizmjerno pravdoljubiv i častan, kao i ambiciozan ali i crnogorski uporan. Vjerovatno sve to pomalo, ali ne i samo to. Zajedno s tim, osnovni fakat je što je on nastavljao da se bori čak i tada kada je borba definitivno izgubljena i kada su sami ruski žitelji prestali da se suprostavljaju, ili su emigrirali, ili su hvatali da uđu u posljednji voz. Odlučan i samovoljan, ne zaustavljajući se pred strogim mjerama, čak ni do strijeljanja, borio se za uvođenje poretka, a u to vrijeme dobrog srca, razumijući vojnike, bio je njihov miljenik. I oni su bili spremni da s njim idu do kraja. Stigao je daleko, ‘’do stepa Mongolije i pustinje Gobi’’. Okretom točka sreće, mogao je postati bilo ko. Vladar Rusije, Kine ili najmanje, vladar Mongolije. Ostaće upamćen kao skoro posljednji nepomirljivi borac protiv boljševzma i posljednji u boju.
Poslije pada Bijelog primorja, njegova žena Olga Konstantinova Bakić sa djecom se 1923. godine preselila u Harbin, a otuda su djeca otišla po svijetu. O daljoj sudbini žene i kćerke praktično se ništa ne zna. Mihail Andrejević, arhitekta i slikar, preselio se 1959. godine u Sidnej. Umro je 15. novembra 2002. u Sidneju, u 93. godini života. Vladimir Andrejević, inženjer mehanike, 1953. godine otputovao je iz Kine u Brazil, u Rio de Ženeiro. Umro je 28. februara 1986.
Unuk Andrej, fizičar, radi na Univerzitetu u Sidneju.
Unuka, Olga Mihailovna Bakić, čuvar je porodičnog arhiva i profesor slavistike na Univerzitetu u Torontu.

(Korišteni zapisi A.V. Gagina, autora knjige ‘’Crnogorac u ruskoj službi-general Bakić’’)

(Kraj)

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

SA DR. ANREJEM GANjINOM O DRUGOM IZDANjU NjEGOVOG DJELA CRNOGORAC U SLUŽBI RUSIJE

General Bakić povezao narode

Nadam se da će uskoro izaći i prevod moje knjige na srpskom jeziku što će doprinijeti učvršćivanju naučnih i kulturnih veza Rusije i Crne Gore - kaže autor iz Moskve

Nedavno je u organizaciji crnogorsko-ruske firme "Santajm Bigovo" iz Bara i izdavačke kuće "Komovi" iz Andrijevice održana promocija knjige "Crnogorac u službi Rusije - general Bakić" autora Andreja Ganjina, profesora na Univerzitetu Lomonosov i redaktora sektora vojne istorije ruskog istorijskog časopisa "Rodina" (Otadžbina). Ganjin je posjetio Zabrđe, rodno mjesto generala Andrije Bakića sa željom da novim podacima dopuni i oplemeni drugo izdanje pomenute knjige koja će biti prevedena sa ruskog i objavljena kod izdvačake kuće "Komovi".
Gospodine Andrej, napisali ste knjigu o generalu ruske vojske Andriji Bakiću, rođenom u Zabrđu, pored Andrijevice. Recite nam nešto o vašem djelu.
- Knjiga je objavljena u Moskvi 2004. godine u izdavačkoj kući "Ruski put". Ona je posvećena Crnogorcu koji je vezao cijeli svoj život s Rusijom i tragičnoj sudbini bijele armije generala Dutova, o kome sam, takođe, napisao knjigu. U osnovu knjige su uneseni podaci koji ranije nijesu korišćeni u naučne svrhe.
Koji je bio motiv da napišete knjigu o generalu Bakiću?
- General Bakić je bio jedan od važnijih aktera Bijelog pokreta. Njegov profesionalni i životni put vrlo su neobični i veoma zanimljivi za izučavanje. Kroz biografiju Bakića sam pokušao da istražim mnoge naučne probleme Bijelog pokreta, da bih ga razumio kao istorijsku pojavu - objašnjava Ganjin.
Izučili ste Bakićev život i istorijski put, recite nam kakva je ličnost bio?
- General Bakić je jedan od komandanata ruskog građanskog rata. Isticao se hrabrošću, odlučnošću, koja je ponekad bila i surova, i brižljivošću o potčinjenima. Istovremeno, njegova djelatnost očigledno pokazuje jedan od razloga poraza Bijelog pokreta - nedostatak timskog djelovanja između samostalnih komandanata. Kod Bakića se nijesu složili odnosi sa atamanima Dutovim i Anenkovim, pod čijom komandom je neko vrijeme služio. Bakić se nije uvijek potčinjavao naredbama. Po meni, svaki istoričar mora da skupom svih pozitivnih i negativnih crta sagleda istorijsku ličnost. Samo takav prilaz će nam dozvoliti da se približimo istinitom a ne izmišljenom stvaranju istorije. General Bakić bio je heroj Prvog svjetskgo rata i građanskog rata Rusije, tragična figura Bijelog pokreta koji je u mnogim situacijama bio idealista. Andrija je svoje ime upisao zlatnim slovima u istoriji Bijelog pokreta.
Kakvi su vam dalje stvaralački planovi?
- Sada nastavljam razrađivanje teme koju sam načeo knjigom o generalu Bakiću. Novi podaci su već uneseni u moju knjigu "Ataman A. I. Dutov", objavljenoj u Moskvi 2006. godine. Ove godine treba da se pojavi iz štampe informator o oficirima koji su vojevali sa Bakićem. Osim toga, nadam se da ću uz podršku profesora Radovana Bakića, koji je i inicirao promociju knjige u Crnoj Gori izaći i njen prevod sa ruskog. Bilo bi zanimljivo knjigu publikovati na oba jezika.Ubijeđen sam da će istraživanja pitanja naše zajedničke istorije doprinijeti učvršćivanju naučnih i kulturnih veza Crne Gore i Rusije.

R. DELETIĆ

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

VLADO AŠANIN PREVEO SA RUSKOG DOKTORSKU DISERTACIJU PROFESORA DR ANDREJA GANjINA

Crnogorac na službi Rusiji – general Bakić

General Andrija Bakić

Podgorica, 15. juna - U izdanju Instituta za geografiju Filozofskog fakulteta iz Nikšića nedavno se pojavio prevod sa ruskog jezika istraživačkog rada – doktorske disertacije - profesora dr Andreja Ganjina. Knjigu je, po želji pisca i porodice Bakić, preveo Vlado Ašanin.

Sve do pojave ove knjige malo se znalo o sudbini general-lajtnanta ruske carske vojske, Andrije Bakića i njegove porodice. Bilo je pokušaja i ranije da se neki periodi iz Generalovog života prevedu na naš jezik. Međutim, tek je ova knjiga prezentovala crnogorskom čitaocu zaokružen životopis Generalov.

Knjiga se u Moskvi pojavila 2004. godine pod naslovom „Crnogorac na službi Rusiji – general Bakić“. U maju 2005. godine originalno djelo je promovisano u Podgorici, a na promociji su, pored pisca, govorili akademici Dušan Martinović i Đorđije Borozan. Promocija je tom prilikom održana i u Beogradu, gdje je govorio autor, dok je u ime potomaka na obje promocije govorio prof. dr Radovan Bakić. Autor knjige dr Andrej Ganjin je dao pristanak za njeno prevođenje porodici i prevodiocu i knjiga se nedavno pojavila iz štampe. Valja napomenuti da je elektronska verzija prevoda slana u Moskvu na superviziju stručnjacima sa Lomonosova – saradnicima autora i tek poslije njihovog „zelenog svjetla“ je data u štampu.

Na osnovu dugih istraživanja i ogromne dokumentacije autor je uspio da upečatljivo prikaže peripetije Bakićeve sudbine, koji je još u ranoj mladosti bio primoran da napusti domovinu i da se, nakon školovanja u ruskoj vojnoj školi u Odesi, hrabro bori u ruskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu. Za svoju odvažnost i ratne zasluge dobio je mnogobrojna priznanja. Vrtlog vremena i pojava Oktobarske revolucije su njegovu sudbinu i vojničku karijeru vezali za pokret bijelih, u čijim se redovima borio i komandovao značajnim vojnim formacijama sve do svoje smrti.

Knjiga o generalu Bakiću je novi doprinos našoj istorijskoj nauci, zbog čega posebne zasluge pripadaju autoru Ganjinu, i porodici Bakić, koja je finansirala čitav projekat i, naravno, prevodiocu Vladu Ašaninu, kojemu je ovo deseta knjiga prevoda sa ruskog jezika.

D. Cvijović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2009-06-17&id=165960