R. Bošnjak: Trinaestogodišnje putovanje Pivskog manastira

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Radovan Bošnjak: Trinaestogodišnje putovanje Pivskog manastira

Akumulaciono jezero na vodotocima Pive.
U Gusićima je manastir živio četiri vijeka.
Kletva ispod Bogorodičinog kola.
Umjesto ražane slame - krov od bakra.
Čuvari manastira.
Novi položaj - dobro odabran.
Osvještanje na novoj lokaciji

Najveće gradilište

Potreba za električnom energijom, koja je u Crnoj Gori posebno porasla sa izgradnjom Kombinata aluminijuma u Titogradu, dovodi do izgradnje Hidroelektrane "Piva", pa uporedo sa time i do stvaranja velikog akumulacionog jezera u kanjonima Komarnice, Sinjca, Pive i Vrbnice. Time je, ujedno, došlo i do potrebe premještanja Pivskog manastira, jer je nivo vode novog jezera zahvatio i njegovo stanište. Novo mjesto za Manastir nađeno je u zaseoku Sinjac, udaljenom od stare lokacije Manastira oko tri km.

Prvu studiju za izgradnju Hidroelektrane "Pive", odnosno Hidroelektrane "Mratinje", kako se ona u početku zvala, po porudžbini Elektroprivrede Crne Gore, sa naslovom "Osnovni energetski projekat rijeke Pive", uradio je "Elektroprojekt" Ljubljana 1961. godine. Uporedo sa ovom studijom, pojavljuje se i studija "Osnovni projekat sliva Drine", koju je izradio "Energoprojekt" iz Beograda, po porudžbini Zajednice elektroprivrednih pred uzeća Srbije.

Navedene dvije studije imale su u vidu drukčije pretpostavke u odnosu na kasnije usvojena projektna rješenja Hidroelektrane "Mratinje". One su, zapravo, pošle od pretpostavljenog uticaja nizvodne hidroelektrane "Buk Bijela", koja je, svojim usporom, potapala profil Hidroelektrane "Mratinje" za 60 m. Tek nakon toga došlo je do usaglašavanja interesa između pojednih korisnika sliva rijeke Drine, pa, uporedo sa time, i do prepravke i usklađivanja ranije dokumentacije.

Najbolje rješenje

Navedenim dogovorom usaglašeno je da se, kao najbolje rješenje u "čvorištu" Šćepan Polja, prihvati kota uspora čeone akumulacije Hidroelektrane "Mratinje" od 675 a "Bijelog Brijega", na Tari, od 660. Određena kota uspora HE "Buk Bijela" nalazila bi se između 490 i 500. Ujedno, ovim bi se rješenjem obezbjedilo i cjelokupno izravnanje voda u toku godine, pa bi, navedene tri akumulacije, dobile sasvim vrijednu korisnu zapreminu, od 33% čitavog godišnjeg pritoka rijeka Pive i Tare.

Geološki radovi, na odredištu Hidroelektrane "Mratinje", započinju 1964. godine i oni daju takve rezultate, koji omogućavaju realizaciju zamisli da se lokacija ove hidroelektrane smjesti u najužem kanjonskom dijelu Pive, nizvodno od Mratinjskog potoka na 2.850 m. Odmah nakon toga "Elektroprojekt" iz Ljubljane, 1965. godine, radi investicioni program.

Njime se Hidroelektrana "Mratinje", opredjeljuje kao glavni i osnovni proizvođač električne energije za titogradski Kombinat aluminijuma. Uporedo sa time dolazi i do izrade idejnog projekta. Sve se to zbivalo u razmaku od 1965. do 1967. godine. Ovim su definisani i osnovni parametri ovog velikog i značajnog energetskog objekta u Crnoj Gori:

- zapremina 880 mil. m3 vode

- površina sliva 1.757,7 km2

- ukupna kubatura betona 732,94 m3

- dužina luka na kruni brane 268,56 m

- konstruktivna visina brane 220 m

- dužina luka u nivou korita 40,0 m

- kota normalnog uspora 675,0

- kota najnižeg radnog nivoa 595,0

- prosječne padavine u slivu 1.750 mm /god

- srednji godišnji protok u profilu brane 74,4 m3/sek.

- instalisana snaga 3dž120 MW

- srednja godišnja proizvodnja 860 GWh

/ od čega vršna 795 GWh/

- godišnje korišćenje maksimalne snage 2.380 časova

- dužina kanjona pod akumulacijom oko 45 km.

Izgradnja Hidroelektrane "Mratinje", sa istražnim radovima, trajala je 11 godina, a to znači od 1964. do 1975. godine. To je bilo i najveće jugoslovensko gradilište u to vrijeme, gdje su, u izuzetno teškim i specifičnim uslovima, rješavani vrlo složeni građevinski problemi. U projektovanju, izgradnji, isporuci i montaži opreme, učestvovalo je više od 20 radnih organizacija: "Elektroprojekt" Ljubljana, "Energoprojekt" Beograd, Institut "Jaroslav Černi" Beograd, Vodogradbeni labaratorij Ljubljana, Institut za ispitivanje materijala SRS Beograd, GP "Hidrotehnika" Beograd, "Geosonda" Beograd, "Geotehnika" Zagreb, "Goša" Smederevska Palanka, GIK "Crna Gora" Nikšić, GP "Mostogradnja" Beograd, OGP "Titograd" Titograd, Kombinat aluminijuma Titograd, "Elektrogradnja" Titograd, "Litostroj" Ljubljana, "Metalac" Maribor, "Rade Končar" Zagreb, "Servisimport" Titograd, "Zetatrans" Titograd, Zavod za zaštitu spomenika kulture SRCG Cetinje, "Jugoelektro" Beograd.

U dolini Sinjca

Pivski manastir je najznačajniji kulturno-istorijski spomenik Pive iz vremena turske vladavine. On je građen u periodu velike moći turske carevine, za vrijeme vladavine Mehmed - paše Sokolovića, sultana Selima II i Sultana Murata III. Manastir je sagrađen pored rijeke Sinjca, u blizini njenog izvorišta, koje se zove Oko, u podnožju prisojne strane šumovitog Ošljaka, baš tamo gdje se nalazilo selo Gusići. Po prilici, podignut je na temeljima neke stare crkve, koja je tu odranije postojala. Legenda kaže, da su u Gusićima, na crkvenom imanju starog hrama, živjele dvije porodice: porodica Gusić i porodica Plakalović, odakle su protjerane. Izgleda, jedan potomak Gusića, dospio je u Banat, a jedan se stanio čak u dalmatinski Klis.

Onaj što ode u Banat, pominje se tamo kao srodnik porodice Jakšić, dok se onaj drugi pročuo kao poglavar Klisa. Plakalovići, po prilici, odoše u Posavinu. Priča se da se tamo, sa njima, 1880. godine, srio Goraždanin Drago Bakrač, koji je u taj kraj išao radi prikupljanja priloga za opravku Pivskog manastira. On je, otuda, sa sobom donio i nekoliko stihova jedne pjesme, koja se u toj porodici pjevala:

" Je li majka rodila junaka.
Da potraži moju babovinu,
Tamo neđe u Hercegovini,
U Gusiću mjestu malenome,
Pokraj njega Sinjac voda ladna,
Više njega lijepo Goransko....."

Legenda ostaje legenda

Odista, ove dvije porodice, po predanju Pivljana, nijesu dobrovoljno otišle sa rijeke Sinjca, niti su s voljom poklonile svoja imanja, za gradnju Manastira, pa bi se reklo, da su one, odatle, protjerane, od strane kneza Luke, uz pomoć nekih njegovih stočara - Rudinjana.
Legenda kazuje da se Pivski manastir nije mogao podići, dok se u njegove temelje ne uzida jedna ljudska žrtva. Nekako se, baš tada, htjelo, da se, pri povratku sa manastirskog gradilišta, u svoje selo Borkoviće, utopi u Sinjcu Ivan Radović. A onda ga, kako dalje legedna kaže, majstori uzidaju u manastirske temelje i potom, bez teškoća, podignu manastirsko zdanje. U jednoj skorašnjoj knjizi, iz 1976. godine, ovako je napisano: "Zanimljivo je da je prilikom prenošenja Manastira Pive 1970. godine, nađen u temelju Manastira nepoznati grob. Možda je to grob Ivana Radovića". Ipak, ovakav zapis, po kazivanju ing. Ivaniševića i Mijuškovića, pod čijim nadzorom se vršio prenos Manastira sa stare na novu lokaciju, nije tačan. Oni tvrde da u zidinama Manastira nije postojalo nikakvog groba, niti nekog obilježja za koje bi se moglo reći da podsjeća na grobnicu. Uz to, oni kažu, da temelje "starog" manastira nijesu dirali niti su ih prenosili, pa onda ne postoji nikakve mogućnosti da je "u temelju Manastira nađen nepoznati grob". Znači, legenda ostaje samo legenda.

Mjesto istine

Pivski manastir je, na svom staništu, u Gusićima, živio skoro puna četiri vijeka. Njegova gradnja je počela 1573. godine, a završena je 1586. godine. Znači, građenje je trajalo trinaest godina. Manastir je građen kao Uspenje Sv. Bogoridice. Unutar Manastira nalaze se srednja crkva, priprata i oltar. Iznad priprate je smještena jedna omanja crkvica, a do nje se iz glavne crkve dolazi uzanim stepenicama. Ona još ima i naziv "tajna crkvica". Na svodnom dijelu crkve postavljene su gvozdene verige i na njima ugrađen kružni polijelej, na koji su obješeni kružići i omanje ikonice. Sve se to skupa zove Bogorodičino kolo, ispod koga su se vjernici kleli i zaklinjali, radi okajanja grijeha, ili skidanje sa sebe lažne optužbe zbog klevete i uvrede. Zakleti se ispod Bogorodičina kola, bila je velika i ozbiljna stvar. Kažu, ispod njega se nije smjelo slagati. U Pivi se i danas, kod starijih ljudi, može čuti: "Zakleću se, u sve svoje, ispod kola Svete Bogorodice, da sam pričao golu istinu i da sam pravedan". Bilo je slučajeva da su ljudi, u toku zaklinjanja, priznavali svoj grijeh, zbog kojeg su i došli pod Kolo da se ispovijedaju. Kao da im je neko govorio iz one manastirske tišine: "Priznaj pravu istinu, pa će ti Bog grijeh oprostiti". Postoji vjerovanje da bi čovjek, poslije ispovijedanja ispod Bogorodičina kola, izašao kao preporođen i bezgrešan. A i ljudi bi mu opraštali kad bi se zakleo u pravu istinu, a što znači da se pokajao zbog učinjenog nevaljalstva, ili pokazao da nije grešan. Ako bi se nekom nešto, poslije zaklinjanja pod Bogorodičinim kolom, loše dogodilo, govorilo se da se lažno zakleo, pa ga je zbog toga, Bog kaznio. Ljudi su znali da uvažavaju ovu vrstu obreda, putem koga je čuvan obraz čovjeka, a istovremeno se smatralo, da je to i prinošenje Bogu određene žrtve.

Veliko bogatstvo

Posebno bogatstvo Pivskog manastira nalazi se u njegovim freskama. One su rađene 1604. 1605. i 1626. godine. Odista, u ovako dugom periodu njihovog trajanja, one su malo oštećene pa malko i izblijeđele, ali su, ipak, najvećim dijelom očuvane. Unutrašnja manastirska površina pod freskama iznosi 1.200m². Ovdje je, od posebnog značaja, freska Bogorodice, koja prekriva, najvećim dijelom, oltarski manastirski svod. Od značaja su i freske: Tri Jereraha, Vasilija Velikog, Grigorija Bogoslova, Jovana Zlatousta i mnogih drugih svetaca i crkvenih događaja. Ipak, posebnu pažnju na sebe skreće freska na dovratnicama, pored južnih manastirskih vrata.
Ona, najvjerovatnije, upućuje na saznanje o osnivačima Manastira. Gledano iznutra, u pravcu vrata, freska na lijevoj dovratnoj starni, predstavlja crkveno lice bez oreola, s maketom Crkve na svojoj desnoj ruci ispruženoj u pravcu Bogorodičine ikone, dok mu je lijeva ruka položena na prsima. Zasigurno, a to se može zaključiti i iz djelimično sačuvanog zapisa iznad freske, da je to mitropolit Savatije, osnivač Manastira. Freska na desnoj strani vrata, predstavlja čovjeka okrenutog Savatiju, s lijevom rukom, položenoj na prsima, a desnom upola ispruženom prema njemu. Na glavi ima kapu, omotanu tankom čalmom, sličnu turbanu i okruglu, zaobljeno podšišanu bradu. Na njemu je ćurak, bez rukava, spušten do zemlje, a postavljen lisičinom. Ispod toga su bijeli rukavi do lakata posuti sitnim, crnim tačkicama. Kako je ova freska dosta oštećena, to natpis iznad nje nije čitljiv, pa se iz njega ne može zaključiti koga ona predstavlja. U Pivi postoji predanje, vezano za ličnost, predstavljenu na ovoj drugoj fresci. Smatra se da to nije svješteno lice, niti je neko pravoslavne vjere, već da je to neki Turčin, pa još i bliže, da se radi o velikom turskom veziru, Mehmed - paši Sokoloviću, koji je, moguće, bio Savatijev stric, te mu je i pomogao da podigne Manastir. Inače, to je bilo vrijeme kada se dozvoljavala opravka crkava i manastira, ali je manja naklonjenost bila ka izgradnji novih crkvenih objekata, naročito tako velikih kao što je Pivski manastir.

Ko je na fresci?

Neki naučnici smatraju da nije uobičajeno, ni kanonski da se među pravoslavnim bogougodnicima, mogu naslikati Turci i muslimani. Neki idu čak do pretpostavke da ova freska predstavlja igumana Simeuna, za čije su vrijeme građene freske i "pisana " Crkva, a što nema osnova iz više razloga:

- kao prvo, iguman se ne može u crkvi "pisati" sa kapom na glavi i u ćurku;

- nadalje, nije poznato da su kaluđeri imali zaobljenu, okruglo obrađenu bradu, što je običaj kod muslimanskih činovnika, kad se postave na neki veći položaj, ili su pri kraju svoje karijere;

- iguman Simeun nije mogao biti postavljen na mjesto ktitora i zbog toga što je baš u njegovo vrijeme Manastir "pisan";

- uz sve, osnivač Manastira, Savatije, umro je 1586. godine, a to znači prije na godinu dana nego se Manastir počeo "pisati" pa nema nikavog opravdanja, da se, uporedo sa njime, stavi još neko kao osnivač Manastira.

Navedeni razlozi upućuju na zaključak da ova freska ipak predstavlja nekog muslimana, koji je Savatiju pružio svu pomoć vezanu za odobrenje i građenje Manastira. A drugo je pitanje da li je freskom predstavljen Mehmed - paša Sokolović ili neki drugi musliman.

Moćni finansijer

Znači, može se utvrditi kad je Manstir građen i ko ga je podigao, ali nema dokaza ko je omogućio izdavanje dozvole za njegovu gradnju, ko je i u kojim iznosima finansirao izgradnju, ko su, osim Savatija, bili ktitori za njegovo podizanje. Navedeno narodno predanje polazi od činjenice da je mitropolit Savatije, među turskim dostojanstvenicima, imao nekog bližeg rođaka, koji je zbog nostalgije prema mjestu odakle potiče, iz bratske ljubavi prema Savtiju i zbog "osjećanja grijeha i duga prema svojoj ranijoj vjeri ", uložio svoj visoki položajni uticaj, da se podigne Pivski manastir i obezbijede novčana sredstva za njegovu izgradnju.
Odista, Manastir je i skupa i velika građevina, te je bio nužan moćan finansijer za njegovu izgradnju. Zasigurno, svi razlozi upućuju na zaključak da je to mogla biti samo turska Carevina, odnosno neki njen tadašnji velikodostojnik koji je bio ne samo moćan, nego i uticajan na tursku vlast, da se izda saglasnost za izgradnju Manastira i obezbijedi veliki iznos sredstava za njegovo podizanje. A i ko bi to drugi mogao biti, nego Mehmed - paša Sokolović. Pored toga, u prilog izgradnji Manastira i njegovom finansiranju od strane turske Carevine, išla je i činjenica, da su određeni pivski prvaci toga vremena održavali sa turskim dostojanstvenicima dosta bliske lične odnose. Zbog čega onda i ne izraditi fresku jednom, odista velikom prijatelju pivskog naroda i postaviti je pored freske mitropolita Savatija.
Uz sve, kad bi silni Smail - aga Čengić, tuda prolazio, kao i njegov sin Dedaga Čengić i drugi visoki funkcioneri turske vlasti, uvijek bi oni navraćali na Pivski manastir, ulazili u njega i klanjali ispred freske, koja je predstavljena na desnom dovratniku ulaznih manastirskih vrata. Uz to, ti su turski dostojanstvenici, Manastiru poklanjali značajna novčana sredstva, kao i određene životne namirnice i druge potrebštine.
Kad Turci razoriše manastir Miloševo, to se, veliki broj kaluđera, iz njega povuče prema Šćepan Polju, pa su u crkvi Šćepanici, osnovali Gornjohercegovačku mitropoliju. Zbog turske najezde, oni ni ovdje dugo ne ostaju, no se sele u crkvu u Gusićima, pokraj izvora Sinjca. Nema istorijskih podataka, je li sa njima bio i jeromonah Savatije. Ali, ako je po legendi, Mehmed-paša Sokolović, iz neke srpske porodice iz grada Sokola, po čemu je i prezime dobio, samo bi u tom slučaju bilo moguće, da je i Savatije bliski Mehmedov rođak i da se našao u toj grupi kaluđera, koja je dospjela u Crkvu na izvoru rijeke Sinjca.
Međutim, postoje i druge priče i legende o porijeklu Mehmed - paše Sokolovića, kao što su i ove:
- Veliki muslimanski nacionalista, Edhem Miralem, između dva svjetska rata, ističe veliko dobročinstvo Mehmed - paše Sokolovića za srpski narod. On piše da je Mehmed - paša jedan od najmoćnijih velikana u istoriji turske carevine. On dalje kaže: "Rodom je iz Sandžaka iz pravoslavne porodice srpskog plemena".
- Drugu priču o ovom velikom paši, nalazimo kod Iva Andrića u njegovom grandioznom djelu "Na Drini ćuprija". On piše da je most na Drini, kod Višegrada "podigao veliki vezir Mehmed - paša, čije je rodno selo Sokolovići, tu iza jedne od ovih planina, koje okružuju most i kasabu".
- U ljetopisu Manastira Tronoše, piše da Mehmed - paša potiče od jedne ugledne porodice, koja je u svom grbu imala pticu, sokola, pa su se po tome prozvali Sokolovići.
Odista, iz svega rečenog proističe da porijeklo Mehmed - paše Sokolovića, Makarija Sokolovića, pa i jerođakona Savatija, nije dosad ustanovljeno, ali nema sumnje da će i to jednog danda biti učinjeno.

Bogati fond

Fond knjiga koji se nalazi u Pivskom manastiru, bio je izuzetno bogat i vrijedan. Inače knjige su obilovale mnogim starim i značajnim zapisima. Ali, sve one nedaće, kroz koje je prolazio Pivski manastir, prolazile su i njegove knjige. Posebno je knjižni fond Manastira osiromašio, odnošenjem velikog broja knjiga u Cetinjski manastir 1885. godine, kao i kasnije - poslije oslobađanja Pive ispod Turaka. Po evidenciji Cetinjskog manastira, izgleda da je sačuvano svega tridesetak komada. Kakva je sudbina ostalih knjiga koje su otišle na Cetinje, nijesu nađeni nikakvi pisani tragovi.
Neke knjige Pivskog manastira, odnošene su i u Beograd, pa i u Sarajevo, a neke su čak dospjele i u Sofiju, pa i u Berlin. Odista, bilo bi mnogo važno kad bi neke od tih knjiga bile vraćene u Pivski manastir, zapravo onamo odakle su i otišle.

Obnavljan poput feniksa

U manastirskoj riznici nalaze se i četiri mnogo vrijedna rukopisa jevanđelja. Jedno je pisano 1501., drugo 1584. godine, treće 1626. godine, dok se četvrtom zbog oštećenja ne može utvrditi vrijeme pisanja. Pored toga, u Manastiru se nalaze i druge rukopisane knjige. Odista, ima ih dobar broj i iz kasnijeg vremena, a i onih koje su štampane na Cetinju, pa i u Rusiji.
Na mnogim od manastirskih knjiga, pa bilo to od onih koje su i danas u Manastiru, ili onih koje više u njemu nijesu, nalazi se veliki broj dragocjenih zapisa. Sa njih se najbolje može sagledati prošlost Pive i njenog Manastira, crkveni ljudi i njihova putovanja, podaci vezani za pismenost, prosvjetu i obrazovanje, pa bilo to crkvenih ljudi, ili okolnog stanovništva, stradanja i obnavljanje Manastira, manastirski darodavci, njegovi posjedi i njegova imanja, bolesti i epidemije koje su harale pivskim selima, bune i vojevanje na tim prostorima, razvoj mlinske i valjaoničke "industrije" na rijeci Sinjcu, kao i mnogo čega drugog, što ostavlja svoje dragocjene poruke iz pivske prošlosti.

Paljevine i obnove

Život Pivskog manastira bio je izuzetno težak, isto onoliko koliko je bio težak i život pivskog seljaka po pojedinim župopivskim i planinopivskim selima. Posebno su pljačke i paljevine ovog istorijskog spomenika kulture, ostavljale pustoš i na samoj građevini, i na pojedinim njenim objektima, i na njenom ukupnom vlasničkom imanju. Ali, zahvaljujući igumanima i jeromonasima Manastira i pojedinim njegovim mitropolitima, kao i drugim manastirskim ljudima i ogromnim naporima i davanjima siromašnog pivskog stanovništva, Manastir je uvijek iznova obnovljen. Naročito je vođena briga, da se Manastir redovno opravlja u dijelu krovne konstrukcije, kako ne bi dolazilo do vlage, a time i do oštećenja fresaka i ikona, pa i čitave manastirske građevine. Manastirsko imanje je najteže prošlo 1696. godine, u Morejskom ratu, kada su Turci do sitnica opljačkali sve njegove vrijednosti i zaplijenili svu krupnu i sitnu stoku, kojom je Manastir raspolagao. A, zasigurno, bilo je potrebno, da se na manastirskom imanju drže i volovi, i konji, i ovce, i koze. Trebalo je obezbijediti uslove života za brojno manastirsko osoblje. Takođe, Manastir je, paljevinom 1782. godine, bio dobro oštećen, ali je za narednih nekoliko godina, opet obnovljen.
Teže oštećenje Manastir je doživio i sredinom 19. vijeka. Tom prilikom nastradali su i manastirski mlinovi na Sinjcu i stupa, koja je takođe bila postavljena na ovoj rijeci. 1876. godine Manastir je opet od strane Turaka bio prilično porušen, kao i popaljen. Ovog puta imao je sudbinu da se njegov raniji krov, zamijeni raževom slamom - mlaćevinom, koja je na njemu ostala oko tri godine. Ovo oštećenje Manastira, dovelo je i do oštećenja njegovih zidova, pa su se na njima javile dosta velike pukotine. Tadašnji iguman Manastira, Prokopije Vračar, obnavlja manastirsku građevinu. Tom prilikom ojačani su i utvrđeni manastirski temelji, koji su od vlage i vatre bili dosta ruinirani. Manastirski zidovi, su takođe, ojačani posebnim metalnim stezaljkama i šipkama. Sredstva za ovu rekonstrukciju i obnovu Manastira, obezbijedili su knjaz Nikola i crnogorska Vlada 1899. godine. Poslije toga, 1902. godine, crnogorska Vlada ponovo dodjeljuje značajna sredstva za potrebe Manastira. Iz njih je podignuta i jedna zgrada, koja je, poslije desetak godina njenog postojanja, izgorela. Iguman Lukijan Zečević, uspio je da 1940. godine, obezbijedi za Manastir novi i bolji krov, ovog puta od bakra, čime je i drvna konstrukcija Manastira, dobila sigurniju zaštitu.

Kaluđeri i popovi

Što se tiče kaluđera i drugih važnijih manastirskih ljudi, za vrijeme postojanja Manastira od nekoliko vjekova, bio ih je ogroman broj, ali je od svih njih samo mali broj poznat. Oni su, u najviše slučajeva, bili porijeklom iz pivskih sela, mada ih je bilo i iz drugih krajeva. Oni su, odista, mnogo učinili za očuvanje Manastira za sve vrijeme njegovog postojanja, U pojedinim zapisima i istraživanjima, neki od njih se pominju samo po imenu, neki iz novijeg vremena i po prezimenu. Odista, to je samo neznatan broj u poređenju sa onim kojima se u proteklom vremenu gubi svaki trag. Možda će se daljim istraživanjima doći do podataka i o nekim drugim ljudima, vrijednim pomena za Pivski manastir, a što bi bilo zaista od velikog značaja i za Pivu kao cjelinu.
Proučavajući stare manastirske zapise, Ljubo Stojanović, u svojim istraživanjima, pominje imena nešto malo više od dvadesetak kaluđera iz 17. i 18. vijeka, ali bez prezimena. Istraživanja iz novijeg vremena, navode kaluđere i po prezimenima, a posebno one iz pojedinih pivskih porodica. U tome poseban značaj imaju: Hadži Janićije Pivac - Gagović, Arsenije Gagović, Svatije Kulić, Joanikije Radoičić - Janićije, Vićentije Tufegdžić, Gligorije Đačić, Serafim Đačić, Polikarpa Glomazić, Maksim Pavićević, Nikifor Simonović, Jeftimije Glomazić, Prokopije Vračar, Ilarijon Mijatović, Lukijan Zečević. Dakako, navedeni kaluđeri po imenu i prezimenu, potiču iz novijeg perioda, ali nema bližih podataka o vremenu u kom su živjeli i vršili manastirsku službu.
Što se tiče svještenika pravoslavne crkve, u Pivi ih nije bilo baš puno, a obično su obavljali leturgiju i vršili krštenja i vjenčanja. No, kako po selima crkava nije bilo, to su pojedini crkveni obredi, kao što je pričest i propovjed, vršeni po seoskim kućama. Inače, popovi su i u Pivi bili skoro jedini pismeni ljudi. Bezmalo i sve vojvode iz porodice Lješević, bili su, ujedno, i popovi. Pivske porodice: Jokanovići. Kneževići., Popovići, Pejovići i Dubljevići, imale su najviše pravoslavnih popova.

Položen veliki ispit

Ukupni kompleks Pivskog manastira, površine oko 2.700 m², bio je dvorišno ograđen, visokom kamenom ogradom. Manastir je zidan fino klesanim crvenkasto- žućkastim krečnjačkim kamenom. Dužina Mamnastira iznosi 24 m. a širina 14,85 m sa površinom 356,40 m². Debljina njegovih zidova je 1,17m. Širina glavnih manastirskih vrata je 1,04 m, dok je visina 1,85 m. Visina manastira iznosi 14,60 m. Inače, Manastir leži na šest stubova.
Pored Manastira su manastirski konaci. Suteren konaka iznosi 203,00 m², a sprat 268,00m². U sastavu manastirskog komleksa nalazi se i pekara, ili, kako se ranije zvala, mađupnica, sa površinom od 30,00m². Zvonik je izdvojen i nalazi se izvan manastirske ograde. Na manastirskoj kamenoj ogradi, nalaze se dvije kapije. Predpostavlja se, kako je i ranije rečeno, da je Manastir podignut, na temeljima neke starije zgrade, pa moguće da je to bila crkva.
Pojedini objekti manastirskog kompleksa nalazili su se u dosta lošem stanju. To se, posebno, odnosi na crkvu. Ovo zbog toga što su njeni temelji bili dosta plitki, a i zemljišna lokacija nije bila najstabilnija, zbog geološkog sastava tla, pa i mogućnosti njegovog klizanja. Odista, stručnjaci su ustanovili, da je došlo i do manjeg pomjeranja Manastira prema sjeverozapadu. Sigurno, to je dovelo i do pucanja njegovih nosećih zidova na više mjesta. Ništa nije bilo bolje ni stanje svoda, te je prijetila velika opasnost da dođe i do njegovog rušenja. U funkciji tog sprečavanja, stavljene su i po dužini i po širine čelične zatege, ali zbog kojih je opet došlo i do narušavanja fasadne površine, kao i do oštećenja fresaka na zidovima Manastira. Odista, i zemljotresi su se negativno odražavali na Manastir, kao i velika vlažnost okolnog zemljišta, pa moguće i nedovljno održavanje objekta. Sve što je ovdje rečeno za Manastir, moglo bi se reći i za njegove objekte, unutar ogradnog zida.

Novo iskustvo

Kod nas sve do ovog puta nije postojalo neko veće iskustvo na prenošenju objekata takve vrste na drugu lokaciju, sa izuzetkom preseljenja hercegovačkih manastira: Kosjereva i Dobričeva, koji su, takođe, izmještani na druge lokacije, zbog stvaranja akumulacionih jezera, radi građenja novih hidroelektrana. Ipak, to su bili daleko manji zahvati u odnosu na Pivski manastir, pa to i nije bilo neko naročito iskustvo, koje se moglo primjeniti i na prenošenje Pivskog manastira. Takođe, ni istorijski, pa ni kulturni značaj Kosjereva i Dobričeva, nije bio ni izbliza uporediv sa Pivskim manastirom, ali je, ipak, i malo iskustvo, dosta značilo.
Pri prenosu Pivskog manastira na drugu lokaciju pošlo se od predpostavke da je potrebno do sitnica uzeti sve podatke postojećeg stanja, pa ih potom do sitnice proučiti. Znači, posao je bio ogroman i naporan, ali su i stručni timovi bili sposobni i uspješni, te je sve teklo po unaprijed stvorenom planu. I "novi položaj Manastira je dobro odabran. Prema obliku zemljišta i manastirske cjeline u okviru prirodne okoline, novi položaj se ne razlikuje bitno od prvobitnog, osim što više nema rijeke".
Zasigurno, tadašnja jugoslovenska građevinska operativa i njeni stručnjaci, položili su jedan veliki ispit na delikatnim i komplikovanim poslovima, koje su u toku trinaestogodišnjeg rada obavili na izmještanju Pivskog manastira.

Poslije 13 godina

Strpljivim radom i ogromnim naporima, kao i velikom voljom, za vrijeme od 13 godina završeni su svi radovi na izmještanju Manastira i manastirskih objekata, pa je 26. septembra 1982. godine, direktor Hidroelektrane "Piva" , u ime investitora na izmještanju Manastira predao ključeve Manastira crnogorskom Mitropolitu, gospodinu Danilu Dajkoviću. Toj velikoj svečanosti, pored ogromnog broja građana plužinske opštine, kao i okolnih opština, prisustvovale su i delegacije šavničke, žabljačke, fočanske i nikšićke opštine, a i predstavnici pojedinih vjerskih i kulturno- prosvjetnih zajednica iz raznih krajeva Crne Gore i Jugoslavije, kao i predstavnici UNESKO- a.
Govoreći o zaštiti spomenika kulture, republički sekretar za obrazovanje, nauku i kulturu, Ratko Đukanović, je istakao da je Pivski manastir, koji je danas dobio drugo stanište, istinski svjedok društvene brige i odnosa naše društvene zajednice prema kulturno - istorijskoj prošlosti i pojedinim njenim spomenicima. Izmještanje Pivskog manastira i drugih spomenika kulture, nije ništa drugo nego društvena potreba u borbi za izgradnju novih privrednih i društvenih objekata za prosperitet čitave naše zajednice. Tako se pristupilo i " pokretanju" ovog dragocjenog kulturno- istorijskog objekta. Danas je, eto, Pivski manastir ponovo zaživio - izmješten koji kilometar daleko, konstrukciono ojačan i spreman da prkosi vjekovima, freske su opet njegov organski dio. Ikonostas i drugo blago manastirske riznice, zablještali su punim sjajem izuzetnih umjetničkih kvaliteta, ali i čovječje brige, vješte ruke i uma. Ovaj poduhvat svjetskih razmjera, obavila je brojna ekipa stručnjaka iz zemlje i inostranstva.
Evo šta je, između ostalog, prilikom predaje ključeva od Manastira, crnogorsko - primorskom Mitropolitu, gospodinu Danilu Dajkoviću, rekao direktor Hidroelektrane "Piva", Radovan Bošnjak:
"... Nije nikakvo čudo što je Piva postala mis ljepote, među pratiljama kakve su Komarnica, Tara i Vrbnica. Imala je ona oko, što ga niko takvog nije imao: zeleno- bistro-sjajno, sa prekrasnim trepavicama. Umjela je Piva da se dotjera, ugladi. Znala je i tango, i valcer, i roken - rol, i crnogorski "Oro". Znala je i da plače i da jauče, ali još niko suzu njenu nije vidio. Znala je Piva i da pjeva: i tanko đevojački, i muško momački. Imala je ona i svoj orkestar, kakav još niko nije zasvirao."

Manastir - kakav je bio

Eto, samo takva Piva mogla je imati i divne poznanike i prekrasne prijatelje. Od najstarijih vremena do dana današnjega. Zbog toga, nije nikakvo čudo, što Piva u dalekom 16. vijeku, privilegovano dobi svog novog susjeda, kakvog malo ko ima. Piva je, sa tim svojim vrijednim blagom - Manastirom, drugovala ravno 400 godina. Ona se dičila njegovom veličinom i ljepotom, njegovim sjajem i oreolom.
Čuvala ga i štitila u tom divnom pivskom kutku. Nije dala ni trunku da ga oskrnavi i ponizi, da umanji njegovu veličinu. Bodrila ga je da istraje i da se održi. Pružala mu je nježnu zaštitničku ruku i grlila ga kao svog mezimca. Ljubav se tu razvila golema i nepresušna. Niko ih nije mogao posvađati.
Bi Pivi krivo kad joj, prije nekoliko godina, kazaše da se razdvajaju, ali kad ču da je to samo na kratko i da će opet u komšiluku da druguju, nađe snage - popusti. A ni, njenom miljeniku, Manastiru, nije lako palo razdvajanje. U prvi mah poboja se da je to rastanak na vječnost, ali kad mu Anika Skovran i Duško Nonin, šapnuše, da se ne boji, razveseli se.
I, eto, ona stara rijeka Piva, koja je tako dugo bila vitka i krepka, vragolasta i jogunasta, danas poraste i razvi se, visoko se uzdiže i pođe naviše. U susret svom drevnom znancu. Te se opet nađoše jedno uz drugo, jedno pored drugog. Da novi život žive, sa Elektranom, koja ih zakratko razdvoji, pa ponovo sastavi.

Sve u najboljem redu

Gospodine, crnogorsko - primorski Mitropolite, možemo danas, svi skupa, biti radosni i ponosni. Radosni, što smo ponovo približili i spojili dva četiristogodišnja znanca i prijatelja, a ponosni što smo, na zadovoljstvo svih nas uspjeli:

- da se sve pripreme za prenošenje Manastira, izvedu blagovremeno i savjesno i u skladu sa savremenim dostignućima u oblasti zaštite spomenika kulture,

- da se odabere takav položaj Manastira, koji se po osnovu njegove lokacije i prirodnog okruženja, bitno ne razlikuje od njegovog prvobitnog staništa;

- da je u izgradnji nove manastirske cjeline, ponovljen graditeljsko- prostorni sklop Manastira;

- da su Manastir i njemu pripadajući objekti., prenešeni sa najvećom mogućom pažnjom i to, skoro u cjelini, prema prvobitnim oblicima i po načelima savremene zaštite;

- da je kompleks građevinsko - konstruktivnih radova u svemu izveden prema usvojenoj tehničkoj dokumentaciji,

- da su na Manastiru brižljivo ponavljeni svi raniji bitni elementi geometrije prvobitnih površina, te da je građevina sačuvala izvorni karakter volumena, površina i detalja;

- da su, prije izmještanja Manastira, izvršena detaljna konzervatorska ispitivanja zidnih slika, te da je obezbjeđeno kopiranje oko 100m² fresaka - živopisa, s tim što su odabrani najkarakterističniji primjerci stila i ikonografije iz tri perioda nastanka živopisa;

- da je izvršena konzervacija pokretnog spomeničkog fonda, po svim principima savremene konzervacije.

Komisija za tehnički pregled izvedenih radova na izmještanju Manastira, koja je bila sastavljena od eminentnih i uvaženih jugoslovenskih stručnjaka, na čelu sa predsjednikom, Prof.dr. Vojislavom Koraćem, u svom zapisniku o izvrešenom tehničkom pregledu, dala je slijedeći zaključak.
"Cjelokupni posao na izmještanju Pivskog manstira, urađen je veoma kvalitetno, uz velike napore i za kratki vremenski period. Angažovani stručnjaci, domaći i strani, u vidu savjetnika, svojim radom garantuju da su u toku cijelog postupka, svjesno i brižljivo, korišćena najbolja savremena saznanja o zaštiti spomenika kulture. Na osnovu pokazanih rezultata i uvida u dokumentaciju, Komisija može sa punim pravom da zaključi da su svi nosioci ovog velikog i za nas izuzetnog poduhvata, sa najvećim mogućim razumjevanjem i spremnošću, ispunili svoj dio obaveza. Nosioci ovog posla su: "Elektroprivreda Crne Gore"- Osnovna organizacija udruženja rada Hidroelektrana "Piva" - Plužine, Mitropolija crnogorsko-primorska, Skupština opštine Plužine i Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Cetinje".

Mitropolitova radost

"Gospodine crnogorsko - primorski Mitropolite, dozvolite da Vam, u ime, Osnovne organizacije udruženog rada Hidroelektrane "Piva", kao investitora prenošenja ovog značajnog kulturno - istorijskog spomenika, uručim Zbirku od 43 dokumenta, koji čine osnovne priloge za Hroniku prenošenja Manastira i ključ od Manastira na njegovoj novoj lokaciji u Sinjcu, uz želju da svi skupa očuvamo vrijednost ovog dragocjenog spomenika i za Crnogorsko - primorsku mitropoliju, i za plužinsku Opštinu, i za Republiku Crnu Goru."
Nakon prijema ključa od Manastira, Mitropolit crnogorsko primorski, gospodin Danilo, je izrazio neopisivu radost što je ovaj značajni spomenik kulture, sačuvao sve umjetničke vrijednosti koje su ga uvrstile u red najmarkantnijih, ne samo u zemlji, nego i u svijetu. Uvažavajući brigu društva i vještinu neimara, gospodin Danilo je istakao, da je prije trinaest godina teško primio vijest da je Pivski manastir trebao da se potopi, ili izmjesti. Žao Manastira, a žao da se ispusti prilika za veliku hidroelektranu. Ali, tu dilemu i strahovanje, danas je zamjenilo oduševljenje. Manastir je izgrađen onakav kakav je i bio, sačuvan za generacije koje dolaze i koje će ga brižljivo paziti i čuvati.
Dakako, u hroniku Pivskog manastira i uopšte istoriju naše kulture ući će i ime na Anike Skovran, Dušana Nonina, Ljubomira Ivaniševića i njihovih saradnika, kojima pripadaju zasluge za uspješno prenošenje Pivskog manastira.

Iz žalosti u radost

Desetog oktobra 1982. godine održan je drugi veliki skup. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve, gospodin German, crnogorsko - primorski mitropolit, gospodin Danilo i drugi crkveni velikodostojnici, osvještali su Pivski manastir. Ovom svečanom vjerskom činu, prisustvovali su pre- dstavnici Savezne i Republičke komisije za odnose sa vjerskim zajednicama i svještena lica drugih vjerskih konfesija Katoličke crkve i Islamske vjerske zajednice: nadbiskup barski i primas srpski msgr. Petar Perkolić, biskup kotorski dr Marko Perić i Hadži Idriz ef. Demirović, predsjednik starješinstva Islamske zajednice za Crnu Goru.
Na leturgiji, prilikom svještanja Manastira, govorio je Patrijarh Srpske pravoslavne crkve, gospodin German, pa je između ostalog rekao:
"Draga braća i sestre, evo izvršismo ovaj veliki i sveti čin, s radošću očekivan i priželjkivan od svih ljudi dobre volje, čin koji nam nameće misao vaskrsenja mrtvih. Crkva je žrtvovala, da stari Pivski manastir bude uništen, sa nadom i vjerom da će se novi podići. I evo, sveti čin koji smo danas izvršili, pečat je i potvrda da se naše nade, nijesu iznevjerile. Prije svega, hoću da izjavim svoje zadovoljstvo i zahvalnost Crkve vlastima, koje su svoje obećanje održale i ovaj, kao vaskrsli Manastir, na ovoj divnoj izabranoj lokaciji, ovdje ponovo podigle".

Riječ mitropolita Danila

Ovu svečanost su obilježile i riječi crnogorsko - primorskog Mitropolita, gospodina Danila. On je, povodom osvještanja Manastira, kazao i ovo:
"Onog dana, prije trinaest godina, kada se pronijela vijest da će Pivski manastir biti potopljen, nastala je velika žalost ne samo kod mene, kao starješine i predstavnika crkve u Crnoj Gori, nego i kod svih onih koji su u Manastiru pivskom, gledali ne samo jedan sakralni objekat, namjenjen molitvi, već i jedan kulturno- istorijski spomenik, koji je bio živi svjedok, da smo i mi, možda prije od mnogih evropskih naroda, bili kulturni i prosvijećeni narod. Malo je bilo onih, koji su vjerovali da će danas vidjeti Manastir u potpunom obliku, u svojem sjaju i sa svijem onijem prinadležnostima koje je imao prije nego se pristupilo prenosu, čak bi se moglo reći, da se malo i podmladio. Ta žalost pretvorila se danas i prije petnaest dana, kada smo primili ključeve, u veliku radost. Ja sam, ovom prilikom blagodaran, našoj društevnoj zajednici, koja je podnijela troškove i izdatke, oko prenosa, a koji nijesu mali i koja je cijelo vrijeme, bez nekih velikih procedura, omogući izvođenje radova. Blagodaran sam izvođaču radova Zavodu za zaštitu spomenika kulture Crne Gore iz Cetinja. Zahvaljujem se mojim pomoćnicima, koje sam u ime Crkve odredio da prate radove i da me redovno izvještavaju. Zahvaljujem Skupštini Opštine Plužine i generalnom direktoru Hidroelektrane "Piva", Radovanu Bošnjaku. Sve vas pozdravljam i zahvaljujem na pomoći i pažnji."

Čestitke Pravoslavnoj crkvi

Pozdravna riječ Nadbiskupa barskog msgr. Petra Perkolića:
"Razgledajući ovaj i ovakav objekat, čovjek doživljava vjekove, doživljava prošlost i sadašnjost, očevidac je jedne bogate baštine, ponosa ovog podneblja, dostojnog udivljenja i drugih naroda, koji su imali srećniju prošlost od nas ovdje, pa su mogli graditi, slikati, vajati u slobodi i nezavisnosti, u povoljnijim uslovima. No, unatoč tome, i mi ovdje, na nemirnom, ali ponosnom Balkanu, imamo se čime dičiti, jer su naši narodi bili sposobni izvesti ovakva i slična djela, po kojima možemo stati ponosna čela, uz bok kulturnim narodima.Čestitam sestrinskoj Pravoslavnoj crkvi, na bogatoj baštini, sačuvanoj kroz vjekove. Čestitam na ovom svjedočanstvu vjere u Boga i ljubavi prema svome narodu. Oni koji su gradili ovakva djela i održavali ih kroz vjekove - to dvoje nijesu dijelili. Manastiri su bili žarišta kulture i domoljublja. Radujem se da je ovaj spomenik kulture i vjere, sačuvan u svojoj originalnosti budućim pokoljenjima. Osoblju koje je ovaj zahvat ostvarilo, treba čestitati ne samo na srećno i uspješno završenom poslu, nego i na smjelosti i hrabrosti, da se prihvati ovog, nimalo lakog posla. Samo društvo, tj. vlasti, koje su potpomogle i poduprle ovaj zahvat, dale su dokaz uvažavanja ovakvih vrijednosti. Mi, predstavnici Katoličke crkve, tome se veoma radujemo, jer dobro je, uvijek dobro, bez obzira ko ga čini, kome je namijenjeno i ko ga uživa".
Pretsjednik starješinstva Islamske zajednice u Crnoj Gori, imam Hadži Demirović, takođe je na ovoj svečanosti govorio:
"Iskreno čestitam Pravoslavnoj crkvi ovo slavlje povodom osvećenja Pivskog manastira, u kojem će se, od danas, veličati svevišnji Bog, kao i prije, do njegovog izmještanja, radi izgradnje Hidroelektrane "Piva".
Ova današnja svečanost predstavlja sjajno svjedočenje o vjeri i Bogu, o međusobnoj ljubavi, o vremenu u društvu u kojem živimo. Dijelimo zajedno sa vama radost ove veličanstvene svečanosti, jer je i radost naše braće po Bogu i Domovini. Drago mi je što mogu ovdje istaći da je bratska saradnja između Islamske zajednice, Pravoslavne i Katoličke crkve, takva da može poslužiti kao primjer međusobnog razumijevanja i solidarnosti."

Sjaj umjetnosti Pive

Ovo je i imperativ našeg zajedničkog življenja i svih opštedruštvenih stremljenja, koja počivaju na principima bratstva i jedinstva. Vjernici mogu biti srećni što se na ovim principima izgrađuje naše društvo i tome dati puni doprinos, vršeći na taj način svoju vjersku i patriotsku dužnost. Čovječanstvu je danas, više nego ikada, potrebna međunarodna ljubav, razumijevanje i solidarnost. U tome vjera može i treba dati svoj puni doprinos."
Tih dana je, o uspješnom prenosu Pivskog manastira, posebno nadahnuto pisao, književnik iz Pive, Kosta Radović. Evo o tome i jednog njegovog napisa iz 1982. godine, odmah nakon prenosa Manastira:

Dnevnik počinje 1573. godine

"Dnevnik počinje 1573. godine od Hrista, četiri vijeka prije početka seobe Pive sa velikog vrela rijeke, Oka i sela Gusića na nešto više, ali pitomo mjesto Sinjac.
Te daleke 1573. godine počela je izgradanja Pivskog manastira trudom ktitora "sveosveštenog mitropolita Savatija", a građevina bi završena 13 godina nakon toga. Dvadesetak godina kasnije crkva se "pisala" (islikala) trudom vojvode Pavla Dragićevića i Duke Vukovića.
Nezamjenjivi slikar Longin naslikao je ikone (danas svjetska umjetnička vrijednost); freske "pisaše" pop Strahinja iz Budimlja i Kir Kozma, zlatar Radojica sa majstorima Hercegovačke radionice (tada najčuvenije na Balkanu) - izradio je ikonostas, krasna vrata (bila su na izložbi naše srednjevjekovne umjetnosti u Parizu), panagije, putijere...

U 17. vijeku u Pivi je radila i književna škola.

Djelo i umjetnost kao i narod koji je to sazdao, čuvao i obnavljao, - za četiri vijeka izdrža mnoga iskušenja (paljenja, požare, pogrome od turskih i drugih osvajača), ali Manastir je uporno razvijao slobodarsku i prosvjetiteljsku ulogu i to ga čini izrazito narodnim.
Ovakva vjekovna aktivnost dala je znamenite ljude, među kojima je hadži Arsenije Gagović koji spada u red "najvećih naših ličnosti sa kraja 18. i početka 19. vijeka". Borio se za oslobodilačke ideje i za zajednicu na slovenskom jugu. U čestim diplomatskim razgovorima i bogatoj prepisci upotrebljavao je riječ Jugoslavija. Zbog njegove značajne aktivnosti Turci su ga ubili, ne zna se tačno gdje.
Vjekovi su dugi u patnjama narodnim, ali nijesu zatamnjeni. I sjaj umjetnosti Pive koji je posljednjih godina reprezentovan u Jugoslaviji i Evropi i označen kao umjetničko otkriće, i oslobodilačke borbe koje su se neprekidno preplitale na tlu Pive - dragocjenosti su istorije i kulture o čijoj sudbini i trajnosti su se pobrinule i današnje generacije socijalističkog samoupravnog društva Jugoslavije.
Poduhvat prenošenja Pivskog manastira, u svijetu do sada nepoznat koji su izveli stručnjaci i radnici Zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore sa Cetinja, zajedno sa saradnicima iz Jugoslavije i svijeta, sa ekspertima iz UNESKA, Instituta za očuvanje kulturnih vrijednosti iz Rima - predstavlja kulturni fenomen posljednje decenije u nas.

Kao prije četiri vijeka

Dnevnik ovog fenomena počeo je Odlukom da se izmjesti Piva, sa svim osobenostima i autentičnostima zbog stvaranja vještačkog jezera u kanjonu Pive za potrebe HE "Piva". Radovi su počeli 1970. godine, a cio posao je svečano završen 26. septembra 1982. godne. Ukupno vrijeme poduhvata trajalo je koliko i izgradnja prije četiri vijeka - 13 godina.
Društvo je finansiralo cio poduhvat i to nije mali argument naš pred svjetskom javnošću. Značenje ovog argumenta nije propagandna moda, već izražava trajan odnos društva prema znamenitim vrijednostima kulturnog nasljeđa i principijelan odnos između države i crkve. Ovo je značajan elemenat fenomena prenošenja Pivskog manastira, kao što je i prilika da se svijetu pokaže sjaj naše srednjevjekovne umjetnosti.
Drugi elemenat fenomena su - majstori, naši stručni ljudi, koji su uspješno završili poduhvat za koji se interesuje kulturni svijet. Pokazalo se, ovom prilikom, da imamo u Jugoslaviji i Crnoj Gori takve stručnjake koji su se obrazovali i razvili u našem dobu i društvu.
Na mnogim međunarodnim skupovima konzervatora, na forumima koji brinu o svjetskom kulturnom blagu - govoreno je o poduhvatu u Pivi. Eksperti ranga g. Mora, Pol Filipa i drugi dolazili su na lice mjesta. U razgovoru, prilikom njihove posjete 1969. godine rekli su mi - da je Manastir sa riznicom za njih otkrovenje. Dali su visoku ocjenu projektu i zbog toga izrazili povjerenje našim stručnjacima.
Treći elemenat ovog poduhvata je stečeno iskustvo. Postali smo bogatiji za jedno novo stvaralačko iskustvo. Ovo iskustvo, naraslo za 13. godina rada sa ljubavlju i velikom moralnom odgovornošću, sticali su i razvili stručnjaci koji su cijelo vrijeme bdili pred sjajem i sudbinom umjetnosti srednjevjekovnih majstora.
Nepravedno je izdvojiti one koji su inače bili najodgovorniji i najuporniji u poduhvatu, jer na Pivi su radili bataljoni stručnjaka i radnika, a konzervacija je urađena u radionicama Zavoda na Cetinju po najsavremenijim naučnim metodama pod rukovodstvom Milice Marković. Ipak za naše novostečeno iskustvo, u ovom trenutku, označićemo u zapisu bar neke od onih koji su u Pivu došli prije 13 godina kao mladi ljudi, nakon seobe Manastira, odlaze - sasvim sijede glave.
Dušan Nonin, slikar i konzervator - svjedoči za vjekove - da je 60 slikara i konzervatora iz socijalističke Jugoslavije počelo skidanje fresaka sa manastira Pive maja 1971. godine metodom koleta.

Na pragu legende

Akumulaciono jezero na vodotocima Pive. U Gusićima je manastir živio četiri vijeka. Kletva ispod Bogorodičinog kola. Umjesto ražane slame - krov od bakra. Čuvari manastira. Novi položaj - dobro odabran. Osvještanje na novoj lokaciji

Sljedećih ljeta mnogi su otišli, a on sa nekolicinom slikara i konzervatora - ostade. Duško je i sam pravio neke potrebne alatljike ovdje u Pivi, u brezanskoj pilani. Sve scene sa površine od 1270 kvadratnih metara, skinuše i pripremiše za seobu uz brdo.
Vratiše ih manastiru i umjetnosti u novom manastiru na Sinjcu 1980. godine. Sada je pet godina od kada je vraćena freska Bogorodice i nikakve bolesti se ne pojaviše na njoj niti drugim svetim.
Anika Skovran radila je kao stručni saradnik na istom poslu i pripremala izložbu „Blago Pive“ koja je pokazana svijetu.

Starac nije dočekao

A zapis o inženjeru Ljubu Ivaniševiću koji je rukovodio radovima prenošenja objekta ostavljam ovako:

„Manastir stari pri izvoru rijeke počeli smo razgrađivati 1972. godine kamen po kamen, a u Sinjcu, na novom mjestu vjekovanja, položismo mu duboke i široke temelje. Kad prvi temelj htjedosmo utvrditi, zva me neki seljak sa planine pivske, iza leđa, i pita šta radim.

„Temeljim novi manastir“ – kazah.

„Za koliko vjekova?“ – pita starac.

„Za hiljadu godina, starino“.

„Dela, dela Bog ti dao, umjesti tog starca nasred Pive, no se plašim neću živ dočekati taj dan – da ga vidim“ – reče starac duševno.
I mi Manastir završismo i pozvasmo komisiju krajem avgusta 1982. godine da sve pregleda i zapiše. I bi dobro. A starac umrije; grehota što ne viđe novu građevinu“.

U zapisima je ostalo još imena i dramatičnih situacija o prenošenju Manastira. Treba ih reći kad za to bude prilike. Ovakvi podvizi se dešavaju valjda samo jednom.
Piva je vraćena Pivi. Živio Manastir četiri vijeka pri izvoru rijeke Oko i kad su ga ophrvale bolesti i smrtne javke, iznovljen je.
Sad četvorovjekovni „starac“ – počinje svoje drugo djetinjstvo i svjedočenje vjekovima."

Riječ Gojka Mićanovića

Na svečanosti pri završetku prenošenja Manastira, posebno je emotivno govorio tadašnji pretsjednik plužinske Opštine, Gojko Mićanović. Evo jednog dijela njegovog izlaganja:
„Ovih dana smo, na kraju najčudnijeg i najrizičnijeg poduhvata, koga se krhki čovjek može poduhvatiti. Prihvatio se da izmješta gradove, objekte i vremena. A da ništa ne rani, ne načne, ne okrnji. Samo da ozrači, osvijetli, ispere i vrati oči starom sjaju. U svijet jave i trajanja i punog života, uvodi građevine, lica i oblike, koji su počeli od vremena da se raspadaju, da se okreću nekom drugom licu, licu zaborava. Čovjek svijetu i vremenu vrati objekat, ali takvim putem i tako pažljivo da to prije njega niko i ne pokuša.
Manastir, građen znojem naroda, tajanstvenim pregalaštvom velikih ljudi, nadom da iz „crnih podruma krvi suknu nepoznate želje“, paljen i rušen rukama inovjernika i osvajača, kao slobodarski, kulturni i vjerski centar – Pivski manastir, za više od četiristotine godina svog postojanja, kao i sve velike vrijednosti čovjekovog duha, preživljavao je mračna i teška vremena, krunio se, ali i potvrđivao, kao vrijednost nerazdvojna od sile narodnog života, hiljadama korijena zapleten u samu srž tog života, sve njegove nedaće, njegove mijene, njegov sjaj, njegovu mitsku prošlost, njegove čežnje i predanja, u sve ono što je, kao ponornica, spremno, da se snažno i silno, poput lave, istoči, u jednu čašu, na sunce i na javu.
No i najstariji kulturni spomenik u Pivi, Pivski manastir, po svom istorijskom značaju, ulozi koju je imao, u nemirnom trajanju i bitku Plemena, po svojoj umjetničkoj i kulturnoj vrijednosti, po svom glasu i ugledu, po bogatstvu svojih fresaka, relikvija i zapisa, toliko prevazilazi sve ostale tragove stare kulture, na ovim prostorima, da ih sve u zasjenku ostavlja.

Neka čudna svjetlost

Izronio i zastao na pragu voda i na vratima planinskih grebena, u šumovitom i sunčanom prisoju, traja vjekovima. Temelj na temeljima ranijeg manastira. Poče da se zida 1573. godine, a bi završen u godini 1586. Trinaest godina traja napor neimara, strast ktitora, žarka želja kraja da se tu, u Gusićima, u gustom spletu sunca, voda, vinograda i ljudskog proticanja, u jednom skrovitom i zavjetrinu mjestu, rodi jedan takav objekat. Hram se počeo pisati u ljeto 1605. godine, dakle 18 godina poslije završetka samog Manastira. Sama gradnja ovog Manastira, čini se, ni do danas nije dosljedno i naučno obrađena.
Manastir je izgrađen u periodu obnove Pećke patrijaršije, uz blagoslov Porte, zalaganjem Makarija, a uz naklonost Mehmed – paše Sokolovića.
Pivski Manastir, sljedeće djelo Mehmed – paše Sokolovića, poslije Ćuprije na Drini. Ni ruke se majstorima, nakon izgradnje Ćuprije,takoreći nijesu ni odmorile, ni umor slegao, ni san počeo a kreću na drugo djelo – čovjeku i njegovoj sreći okrenuto. Mitropolit Savatije, rodom Pivljanin, vjerovatno rodbinski vezan za Makarija i Mehmeda, prihvati se teška i strašna posla. I završi ga sa uspjehom.
A danas mir u oblicima Manastira njegova, u tišinama vremena njegova, Manastir – veliko svjedočanstvo dubine, onog drevnog i uvjek svježeg mora, što blijeskom godina umiva zamandaljene ostave minulih generacija. Mir, što odiše nekom teško odredljivom, pa opet svježom poetikom trajanja i svevremena.
U mudorsti tih zidina, u slutnji očiju anđela sa zidina – čudna neka svjetlost izgrijava, plemeni, pa zatim i slama krho čovjekovo biće- kako je relativna svaka ljudska sreća, ili nada, kako je kratak čovjekov život u svijetu, kao izvan zavičaja, i izvan moći. Bi Manastir prepisivački književni centar, stjecište za pjesnike i umjetnike. Bi ovdje književni centar, rekli bi,bi stjecište ljudi od duha i pameti.

Vjekovno zborište

Na ovom najvećem našem kulturnom spomeniku iz turskog perioda, u njegovim enterijerima, ostali su tragovi svih ratnih zbivanja i varvarstva neprijatelja. Pod manastirskim tronom izrastali su ne samo vjerni i časni oci, već i narodni prvaci i organizatori oslobodilačkih borbi. Manastir tu ima i samosvojnu istorijsku fizionomiju. To zdanje nije služilo samo pivskom i hercegovačkom lokalitetu, već i srpskim i crnogorskim oslobodilačkim ciljevima i njihovoj velikoj diplomatskoj aktivnosti. Bi vjekovno zborište i sastajalište Pivljana i Hercegovaca, gdje su se oni molili i vijećali o narodnom opstanku, političkim aktivnostima i kulturnim pregalaštvima za posljednjih četiristotine godina. A za vrijeme posljednjeg Narodnooslobodilačkog rata, dok je Piva bila slobodna teritorija, u drevnim konacima ovog zdanja, bilo je i sjedište Župopivskog teritorijalnog partizanskog bataljona i Opštinskog Narodnooslobodilačkog odbora. Utkan u biće plemena i vremena, Manastir osta najčistiji spomenik vremenske dosljednosti i naše čovječnosti.
Hod ovog našeg kraja kroz istoriju bi težak, bi loman, sa zrelom strasti i neistrošenom vitalnošću teških doba, selio se iz katava, katuništa, okrajaka, bijelih kiša – u vojske se selio i odatle u smrt. Nikada pod teretom velike sreće, uvijek u odeždi velikih trpljenja.
Kad preko zida vremena bacimo pogled malo dublje u ambise vjekova, mogli bi danas ovo reći o Pivi:

- Jedna Župa u srednjevjekovnoj državi,

- Jedna anarhija u doba turske vladavine,

- Jedan srez u staroj Jugoslaviji,

- Jedna opština danas.

Jug na sjeveru

Sa proširenih zaravni, blagih šumovitih strana i rječnih dolina – kretali smo ka brdima. Sela se dvojiše, množiše i biše. Rose i neba u oči – često jedini modri bistrici za nas u brdima. Ali smo zato znali, žar žita znali preko neba i brda prenositi i okretati dolje u opijumu voda. Gore, u stranama, gradove gradili, sunce na čardacima, kao hljebove na svadbama, razlamali, galije od najtvrđeg drveta i najtvrđih očiju skrivali, galije bez jarbola i sa velikim imetkom čovječnosti. A groblja - gradovi kamenih stećaka i kula - tragovi drevni i tvrdi. Bogumilski, vizantijski, vlaški, slovenski, čiji li? Nijesu to potonule svjetlosti naše - ali jesu malo utrnule.
Ime Piva prvi put nalazimo u Ljetopisu popa Dukljanina. Čisto je i ime i rumena put. I sada znamo da biješe nekada i knez i kralj Sumor pod Milogorom, da biješe naselja, gradova, čardaka, i svadbi sunca u kamenim kupolama grada Sokola.
Grad sunca, sjeverno na sjeveru - ali grad južne duše. Novijeg od Novog - nemamo na ovamo. Možda ćemo jednog dana uići u taj grad, "tamni" grad. Grad, gore zagledan u zvijezde i četinare, a dolje u vode, kako se ljube. Jedine, modre i mudre, nevine i mliječne. Kad ruke pomjerimo ka gornjim slojevima vremena, otvaraju se i nove riznice.
U petnaestom vijeku imamo čitav grad Soko, u kome je ne malo prebivao Herceg Šćepan. U Pišću pisao povelje Dubrovčanima. Najstariji pismeni pomeni, pivskih naselja, jesu oni, o Šćepan polju, Sokolu, Pišću, još iz vremena i prije dolaska Turaka. Poslije, u turskim dekretima, bi ih i sve više i sve češće.
Soko, grad sagrađen u vremenu Sandalja Hranića. Kasnije, Hercegov grad, glavni grad. Soko, stabilan centar Hercegovine. A sam Herceg: i prevrtljiv, i grub, i rječit, i dovitljiv, ali vješt i Mlečankama i politici.

Zračenja prošlosti

Poslije 1468. godine, Piva je pod turskom vlasti. Bila u sastavu Nahije Soko. Kasnije bila Nahija Piva. Imala neku unutrašnju samostalnost i čitav niz povlestica. Imala desetine kneževina, imala i knezove. Imala Baja Pivljanina, Hadži- Arsenija Gagoviča, imala Demira, Čupića, Pocerca, Sočicu, Rujanskog serdara. Istorija na samom pragu legende. Tako sve do novih vremena. A novija vremena po smislu, dubini i višeznačnosti- bijehu herojska. Ulili smo se u novu maticu, veliku maticu borbe za dostojanstvo i čovječnost.
I ovaj čin danas jeste jedna velika, ako hoćete i vrhunska pobjeda. Svjesni veličine i stabilnosti svoje, svjesni svoje prošlosti i svjesni svojih temelja, mogosmo i misliti tako temeljito i duboko i činiti nečuvene poduhvate.
Pivski manastir, kolosalan spomenik, čitavo jedno poglavlje naše istorije, jezgro naše kulture, naših slobodarskih težnji, uspjeli smo izmjestiti. Kao u bajkama premještali, gradili. Jedna energija nije zajazila i potopila drugu. Dva spomenika- jedan na početku voda i u srži ranije istorije i drugi na kraju voda, oba na početku otvorene budućnosti. Vremenski udaljeni više od četiri vijeka, divno se stopiše u jedan jedini neprevaziđeni spomenik ljudskoj mudrosti, dostojanstvu i moći.
Ne, nijesmo ga na ćilimima prenosili. Kao jedno jedino prvorođeno čedo, svoju produženu korjensku i životnu liniju, prenosili smo ga- kamen po kamen, fresku po fresku, zid po zid, korak po korak. Tako, trinaest godina nečuvenog napora, strpljenja, volje i uma. Ljudi koji to činiše- činiše vrhunsko djelo. U istoriji kraja, u hronici Manastira, u istoriji čitave naše kulture, neće se pominjati samo Longin, Kozma, Strahinja, već i Nonin, Skovran, Ivanišević i mnogi drugi. To što napraviše, to je više od života, više od moći čovjekove. Samo veliki stvaraoci divno mire vremena, strasti i nadanja u jedinstvenu cjelinu.
Ovakav i ovaj spomenik je i sudbinski dokaz da prošlost nije ono što je prošlo. U ovom slučaju prošlost jeste djelotvorna snaga koja pulsira i utiče na modeliranje savremenosti, ali tako, što ono, što je bilo, vrši zračenje na ono što jeste. Prava sadašnjost se i temelji na prošlosti, kao što se prošlost, ili bar jedan njen dio, sadrži u sadašnjosti".

Kraj

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

VJERSKI TURIZAM - MANASTIR PIVA ZAGAZIO U PETI VIJEK

Kad god došli - dobro došli!

Prolazeći Pivom dah će vam sigurno zastati pred ljepotom, uzvišenošću i plemenitošću krajolika. To, uglavnom, nijesu "meko-pitome", pitoreskne "sličice", već pred vas "samosvjesno" staju planine. Još onako "nečešljane" - pod gustom šumom. Zato je ishod borbe našeg čovjeka sa njima uvijek bio neizvjestan. Kako li je tek bilo (zavojevaču, ili) onima koji su im mijenjali izgled? Takvi "drznici" bili su svi neimari kroz vijekove. Neki su ih "pobjeđivali", ostavljajući nam razlog za divljenje. Tu se izdvajaju dva "objekta" čije su sudbine ispreplitane - manastir Piva i istoimeno akumulaciono jezero Hidro-elektrane.
Dolazeći manastiru, koji nije samo "magnet" za vjernike, poklonike, već i sve većem broju "običnih" turista, nezaobilazno se surećete i sa Pivskim jezerom. To ne čudi, ako znamo da je stvaranjem akumulacionog jezera za HE "Piva" potopljena prvobitna lokacija manastira, selo Gusići. Danas se manastir sa crkvom posvećenom Uspenju presvete Bogorodice, koji je ujedno i spomenik kulture izuzetne istorijske važnosti, nalazi u selu Sinjac. Bratstvo manastira čine tri monaha, oci: Teodor, Stefan i Nikifor. Da bi se sačuvala crkva ponovo izgrađena u 16. vijeku, sa bogatim freskopisom, izveden je veoma riskantan, ali uspješno završen poduhvat. Doslovice - kamen po kamen, najprije su označavani, a zatim i preseljeni dijelovi manastira sa sve freskama. Kuriozitet je sigurno i sljedeća činjenica. "Prebacivanje" manastira trajalo je 13 godina, od 1970-1982. godine, isto koliko i njegova izgradnja, od 1573.-1586. godine. Okončanjem "preseljenja" obistinila su se i predskazanja igumana Joanikija Radojičića Pivca sa kraja 19. vijeka vezana za "zadužbinu" mitropolita Savatija Sokolovića, bratanca čuvenog Mehmed Paše Sokolovića. U njima Pivac doslovno kaže: "Doći će vrijeme kada će ljudi misliti da sve znaju, sve umiju i sve mogu. I u to će vrijeme naš manastir bježati od vode uzbrdo, i ubježaće". Ono čime ovaj manastir iz 16. vijeka plijeni je i njegova monumentalnost. Naročito ako se uzme u obzir da u to vrijeme Turci nijesu dozvoljavali izgradnju novih velikih crkava, već samo obnovu postojećih temelja manjih svetilišta. Manastirska crkva je trobrodna bazilika, sa tri oltarske apside i pripratom. Dugačka je (sa oltarom) 23 m, a široka 15 m. Visina svoda iznosi oko 13 m, što sve zajedno stvara veliki prostor, koji je i omogućio da se crkva oslika sa čak 1260 kvadratnih metara freski. Slikanje fresaka izvršeno je u tri navrata, glavni dio hrama 1604-5, svod priprate 1604, a ostatak ovog dijela crkve 1626. godine. Kako nam je rekao otac Nikifor prva freska živopisana u crkvi je ona posvećena Bogorodici, a neki izvori je počinju čak u 1570. godinu. Crkva obiluje i freskama koje na neuobičajen način prikauzju pojedine svetitelje. Navedimo dva primjera - freske koje prikazuju Sv. Savu i Sv. Kozmu, a nalaze se u priprati manastira. Tu je i izuzetno interesantan prikaz ktitora, Savatija Sokolovića, ali i prikaz muhamedanca, pretpostavlja se Mehemed Paše Sokolovića. Kako predanje kaže, pred ovog freskom klanjao je Smail Aga Čengić. Oni koji posjete manastir obavezno neka obrate pažnju i na takozvana "krasnaja" vrata, Bogorodičino kolo i vladičanski tron, a koji su rađeni tehnikom intarzije. Odnosno u orahovo drvo utiskivani su ornamenti rađeni od slonove kosti i sedefa, kako nam je objasnio otac Nikifor. Od izuzetnog značaja su i ikonostas i krst iznad njega, koje je osveštao Sv. Vasilije Ostroški. Ovaj krst je poklon pivskog sela Borkovići, koje je u 17. vijeku za njegovu izradu majstoru platilo cijenu od 45 pari volova. U crkvi se nalaze i izuzetno vrijedne mošti: sv. ruka kralja Uroša I Nemanjića, djelovi moštiju sv. Grigorija Bogoslova, sv. Grigorija Jermenskog i sv. sveštenomučenika Eleveterija kao i 11 nepoznatih svetitelja.
Uostalom, svaki kamen, i svaki žljebić ili linijica na kamenu ili fresci ovog manastira ima iza sebe priču dugu skoro pet vijekova. No, ono što se ne smije prenebregnuti jeste gostoprimstvo monaha. Kažu nam da su svi, bez obzira koje pobude ih dovode, dobrodošli. U bilo koje doba. Tome dodajte svjež, skoro planinski vazduh i imate priliku da se barem jedan dan u godini opušteno susretnete sa istorijom i vjerom, uz znalački i predusretljiv "patronat" monaha ovog manastira.

Živana JANjUŠEVIĆ

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

NASLjEĐE: MANASTIR PIVA

Ruke starih majstora

Freske u crkvi Uspenja Bogorodice Pivskog manastira, koje pokrivaju više od 1260 m² unutrašnjih zidova crkve, svojim ikonografskim rješenjima i stilskim osobenostima predstavljaju najznačajniji segment postvizantijskog slikarstva na našim prostorima. Oštećene u paljenjima i haranjima u više navrata, danas su u solidnom stanju zahvaljući činjenici da su prilikom dislokacije manastira skinute, obrađene, vraćene na zidove Savatijeve zadužbine i retuširane.

Naos crkve je oslikan 1604.-1605. godine, zalaganjem igumana Simeona, o čemu govori natpis koji se nalazi u unutrašnjosti crkve, iznad vrata što iz naosa vode u pripratu. Živopisala ga je grupa grčkih slikara, vjerovatno Krićana. U konhi apside je predstava Bogorodice Platitere, a ispod nje je Nebeske liturgija, Pričešće apostola i Poklonjenje agnecu, sa povorkom arhijereja predvođenim Vasilijem Velikim i Jovanom Zlatoustim. U naosu su naslikani ciklusi Velikih praznika i Hristovih stradanja, a svojim interesantnim rješenjima se posebno ističe scena Ruganje Hristu. Tu su i događaji iz života Bogorodice, a osobena je kompozicija Jerusalim, na kojoj je Bogorodica prikazana kao prvi hodočasnik po svetim mjestima nakon Hristovog vaznesenja. Karakteristike ovog slikarstva su tvrd crtež, konture iovičene crnom bojom, statičnost, simetrija, sveden kolorit, i česta upotreba oker i crne, što govori da je prilikom oslikavanja nedostajalo sredstava za kvalitetnije, mineralne boje.

Priprata je oslikavana u dva navrata- svod priprate 1604., a zidovi 1626. godine. Radovi su počeli za vrijeme igumana Simeona, a nastavljeni za vrijeme igumana Avrama i vojvode Pavla Dragićevića, kako nam govori natpis iznad unutrašnje strane zapadnih vrata. O Pivi kao o veoma značajnom vjerskom i umjetničkom centru govori i to da su za živopisanje angažovani najpoznatiji zografi tog vremena, Strahinja iz Budimlja i kir Kozma. Prilikom demontiranja živopisa, usljed prenošenja manastira, u priprati su otkriveni slikarevi pripremni crteži na kamenu, a bilo ih je i na malteru.

Strahinjina ruka je 1603-1604. godine oslikala dvije gornje zone, koje obuhvataju dio Bogorodičinog akatista, dio Vaseljenskih sabora, nekoliko scena iz Apostolskih djela, Parabolu o milostivom Samarjaninu i niz medaljona sa predstavama poprsja svetitelja na potrbušju lukova nad pilastrima. Neuobičajeno za fresko slikare, ovaj umjetnik se često potpisivao na svojim radovima, pa ga možemo pratiti u manastiru Svete Trojice kod Pljevalja, u proskomidiji i na ikonostasu manastira Morača, Svetom Nikoli u Bijelom Polju… Freske u Pivi su njegov najbolji rad. Shematizovan crtež, plošnost, uprošćene fizionomije, krutost u obradi draperija i pokreta figura je oplemenjen živim koloritom, maštovitim arhitektonskim rješenjima u pozadini i smislom za žanr.

Strahinjino djelo u priprati je 1626. godine dovršio slikar kir Kozma.

Ikonostas crkve Uspenja Bogorodice je rađen u tri navrata. Slikar Longin je uradio tri ikone 1573-1574 godine. Duborezni krst croce dipinta sa Bogorodicom i svetim Jovanom, izrađen 1601., oslikan je 1605. godine. Kozma je završio radove na ikonostasu 1638-1639. godine, kako kaže natpis ispod prijestonih ikona. Najuspjelije su mu ikone Uspenja Bogorodice i svetog Đorđa. Za ikonostas su u XVIII vijeku radili i majstori bokokotorske slikarske škole, Rafail Dimitrijevića i Dimitrije Daskala.

Horos-polijelej, sa koga su visile ikone, arhijerejski sto i krasna vrata izrađeni oko 1601. godine predstavljaju remek-djelo intarziranog crkvenog mobilijara.

Manastir su darivali pivske vojvode, bogati Pivljani i Hercegovci, ali i običan svijet. Darivali su ga hrišćani ali i muslimani poput Smail-age Čengića i njegovog sina Dedage. Darovi su dolazili i iz daleka. Tako je ruski car Aleksandar I 1816. godine poveljom odredio manastiru godišnju pomoć od 35 rubalja.

U manastirskoj riznici se čuvaju veoma vrijedne rukopisne knjige, bogoslužbena odjeća i liturgijski predmeti, putiri, kadionice, darohranilnice, ripide, više od dvadeset drvorezbarenih ručnih krstova…

Pored knjiga koje su nastale u vlastitoj prepisivačkoj radionici u manastiru su se mogli naći i primjerci poput Psaltira iz štamparije Crnojevića iz 1493. godine, molitvenika Božidara Vukovića iz 1536. i Trioda koji je Savatije 1568. poklonio prvobitnoj crkvi na čijem mjestu je podignut manastir. Po naređenju knjaza Nikole, dio knjiga je 1885. godine prenesen na Cetinje.

U Pivi su sačuvani primjeri crkvenog veza i svješteničke odežde iz raznih perioda, a najznačajniji je omofor, poklon Savatija Sokolovića iz 1568. godine.

Od srednjeg vijeka manastiri su bili značajna hodočasnička mjesta, a posebno su bili interesantni ako su posjedovali relikvije čije je iscjeljiteljsko dejstvo privlačilo veliki broj vjernika. Pivski monasi su čuvali relikvije Grigorija Bogoslova, Elevterija i Grigorija Armenijskog.

Svojevrsne manastirske relikvije predstavljaju i fišeklija i torbica čuvenog hajduka Baja Pivljanina.

Slojevita i bogata kulturna baština Pivskog manastira početkom XX vijeka obogaćena je Ljetopisom, koji je od 1921. do 1926. godine vodio igaman Nićifor Simonović Moračanin.

Tatjana Koprivica

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2003-10-18&id=8845

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

AMBASADOR SAD-a POSJETIO MANASTIR PIVA

Mur oduševljen pivskom svetinjom

Prilikom nedavne posjete opštini Plužine, ambasador Sjedinjenih američkih država u Podgorici Roderik Mur obišao je sa saradnicima i Pivski manastir, jednu od najvećih svetinja na ovim prostorima. Prema riječima igumana Nikifora (Milovića), to je Murova prva posjeta pivskoj svetinji.
- Dolazeći u naš kraj imao je želju da obiđe po prvi put i Manastir Piva. Razgovarali smo otvoreno i srdačno, a gospodina Mura je interesovalo sve što je vezano za ovaj manastir, od života, istorije i kulture. Stekao sam utisak da se oduševio svime što je vidio i obećao je da će biti čest gost - kazao je iguman Nikifor.
Kako je istakao, Pivski manastir je veoma interesantna destinacija ne samo za one koje put nanese u tom pravcu, već tu svetinju tokom cijele godine obilaze turisti iz mnogih zemalja iz okruženja. Manastir je podigao Mitropolit hercegovački i posljednji patrijarh srpski Savatije Sokolović između 1573. i 1586. godine. Prilikom izgradnje Hidroelektrane "Piva" kompletan manastirski kompleks premješten je 1982. godine na sadašnju lokaciju koja je udaljena dva kilometra od prvobitne. Tokom ljeta, navodi iguman, urađena je kompletna rekonstrukcija manastirskih konaka, ali se i dalje suočavaju sa problemom propadanja freski u manastirskoj crkvi Uspenija Presvete Bogorodice. Freske Pivskog manastira poslednjih nekoliko godina počele su uslijed vlage da mijenjaju svoj izgled, a problem je nastao zbog nepostojanja drenaže oko crkve. Uprava manastira, kaže iguman Nikifor, o tome je početkom ove godine obavijestila Zavod za zaštitu spomenika kulture i njihova petočalana komisija bila je u februaru u manastiru. Za riješavanje nastale situacije pomoć je obećalo Ministarstvo kulture.
- Dobili smo obećanje od doskrašnjeg ministra kulture Predraga Sekulića da će nam pomoći u finansiranju projekta drenaže podzemnih voda oko crkve, te da će ta sredstva biti predviđena budžetom za naredenu godinu. Međutim, svako odlaganje samo još više šteti freskama, rekao je iguman Nikifor.