Narodna nosnja u historiji naroda

crnibiser · samotvoja24

Ja jako volim vidjeti stare narodne nosnje i veoma me zanima kakve su narodne nosnje i obicaji sirom svijeta , a narocito na podrucjima ex-yu vladali prije i koliko se od toga narodnog obicaja praktikuje danas.

Sve vise i vise se zaboravlja kako su zivjeli ljudi mnogo prije nas , kakvi su obicaji vladali u tadasnjim drustvima i porodicama.

Neki dan sam sjedila s majkom i ni sama ne znam kako smo poceli tu temu ali cijeli dan smo ostavile sjedeci i pricajuci o prijasnjim vremenima , cak i neke slike mi je pokazala. Pricala mi je kako je izgledala njena svadba jos prije 40 godina Mr. Green

Da ne duzim mnogo uglavnom jako mi se svidjelo to kako su moju majku zaprosili i kako su je spremali za svatova. Obucena je u narodnu nosnju svoga kraja kako su se mlade tada oblacile , pa kako su svatovi pjevali i svirali putem , a otac mi je jahao na crnom konju , a majka na bijelom dok su ostali svatovi pjeske isli za njima Mr. Green

S tom namjerom da ne zaboravimo , da se podsjetimo i podijelimo svako svoj obicaj evo par primjera.

Nadam se da ce ova tema se razviti Neutral

crnibiser · samotvoja24

Narodna Nošnja i Običaji

Narodna nošnja stanovništva kanjskog kraja je dugo vremena bila pod Srbijanskim, Bosanskim i Albanskim uticajem. Nekad je bilo vidnih razlika u odjevanju Bošnjačkog odnosno Srpsko-Crnogorskog stanovništva ali i gradskog i seoskog. Do skora su i pravoslavci nosili fes i ćulaf kao i muslimani, kratko se šišali i ostavljali “perčin” oko kojeg se obavijao dugački crveni ili crni šal (čalma).

Bošnjačka muška nošnja:

Kao kapa korišten je ćulaf od valjane bijele vune, polujajastog oblika a rjeđe fes od crvene čohe. Košulja je bila širokih rukava od konoplje ili pamučna. Miltan (gornji dio odjeće) sa rukavima se oblačio preko košulje a preko toga fermen (prsluk) koji je bio bez rukava ukrašen gajtanima. Nosili su ga uglavnom bogatiji ljudi. Čakšire su bile od bijelog sukna ili ofarbane tamnom bojom. Čarape su bile vunene a opanci od prijesne kože. Kabanice su zamjenjivale zimski kaput. Ova nošnja se zadržala do II svjetskog rata. Nakon toga se sve više nosila francuzica (beretka) i kačket. Nakon rata koristili su se i dijelovi vojničke odjeće ali i industrijska konfekcija.

Bošnjačka ženska nošnja:

Pravljena je od vune, konoplje, lana i pamuka. Ispod feredže crne ili svijetle boje su se nosile haljeci istočnjačke nošnje izrađene od basme ili svile. Takođe su se nosili miltani, te dimije od basme. Starije žene su nosile dugačke košulje tkane od konoplje i lana. Oko vrata su nošeni višestruki đerdani a oko glave tepeluci sa dukatima. Oko glave se nosila šamija ukrašena šljokicama, koje su pokrivale kosu. Na rukama je nošeno prstenje i belenzuci. Nosile su se i šalvare, jelek i džečerma. Svilene šamije su se nosile u posebnim prilikama, kao što su svadbe, Bajram, itd. Poslije II svjetskog rata je zakonom zabranjena nošnja zara i feredže. Te akcije su bile grube i vrijeđale su dostojanstvo žena i ponižavale ih. Djevojačke bošnjačka nošnja je bila svjetlijih boja i sa vise nakita nego nošnja starijih. Nošene su bluze i dimije a jelek je bio ukrašen i od basme (pamučnog platna) ili svile. Djevojke su pravile razdjeljak i pletenice i obavijali ih oko glave ili puštale niz prsa, dok su žene svoje nosile niz leđa i imale su “zulufe”. Nevjeste su nosile kitnjastu odjeću svijetlijih boja kojima se obilježavao status udate žene. I žene i djevojke su se češljale van pogleda muškaraca.

Muška nošnja Pravoslavaca:

Bila je slična bošnjačkoj s tim da se napuštanjem ćulafa i fesa više nosila šajkača od sivog sukna ili crnogorska kapa od crnog platna sa gornjim dijelom od crvene čohe. Nosio se i pojas preko duge košulje od konopplje ili lana. Džamadan je bio išaran gajtanima kod imućnijih ljudi, ali je kasnije zamjenjen kratkim kaputom od sukna. Čakšire i pleteni prsluk sa rukavima ili bez njih (fanjela) je takođe nošen. Ljeti su se, po ugledu na srbijansku nošnju, nosile i gaće od konoplje bez čakšira. Kabanica je bila od kostrijeti (kozja vuna). Obuća se pravila od prijesne kože.

Ženska nošnja pravoslavaca:

Bila je slična nošnji u crnogorsko-hercegovačkim brdima i jugozapadnoj Srbiji. Žene su nosile haljetke od vune ili pamuka. Iznad duge košulje su se nosili jeleci koje su potiskivali bluze od basme, te suknje od vunene pređe (zvane “raše” i “kotule”). Oko glave su nošene tamne krpe a kod nevjesta i djevojaka su bile sarene. U danima žalosti nosila se crna marama. Od nakita su se nosili đerdani od đinđuva i novčići.

Običaji:

Rođenje muškog djeteta je bila velika radost za cijelu porodicu, što se izražavalo pucanjem iz vatrenog oružja. Na babine se dolazilo sa darovima, a porodiljina majka je donoslia kolijevku i poklone za dijete i darove za kćerku. Kod muslimana je ime davao hodža ili jedan ugledni član bratstva ili sela. Pravoslavci su krstili djecu a to je radio pop ili neko stariji. Tada su pravljene gozbe i dijelili se darovi. Tada se uspostavljalo i kumstvo, a kod Bošnajaka šišano kumstvo. Ponuda za kumstvo se po pravilu nije odbijala a prihvatana je kao izuzetna čast. Prvo šišanje, prvi zub, prva riječ su obilježavani najčešće kupovinom odjevnog predmeta. Sunećenjem su muslimani obilježavali stupanje dječaka u momačko doba, te učešće u javnim skupovima.

Svadbeni običaji osim ritualnog bojenja (knivenja) kod muslimana i pravoslavaca su uglavnom slični. Bošnjaci su vjenčavani kod imama ili matičara, a Crnogorci kod sveštenika. Prošenje djevojke, ugovaranje “krađe”, sastav i broj svatova (djever, stari svat, jenđa, barjaktar, čauš, komordžija), izlazak mlade, odvođenje djevojke oko ognjišta, i drugi elementi su takođe isti. Brak se sklapao veoma rano, a ženidba je smatrana sretnim činom. Vodilo se računa da mlada bude od dobrih ljudi, dobrog roda, zdrava i razvijena a pazilo se na ugled mladine porodice. Bilo je i ugovorenih brakova ali se vremenom to izgubilo. Ranije je postojala funkcija provodadžije kojem je uloga bila da posreduje i predstavlja djevojku/mladića. Zatim bi se roditelji raspitivali o porodici i stavili to na znanje djevojčinom ocu tražeći saglasnost. Djevojčin otac se, takođe, raspituje za porodicu mladoženje i mladoženju, ili se sastanu na razgovor. Onda bi otac ili stariji brat sa rođakom išli u prosidbu. Miraz se uz djevojku kod Bošnjaka uzimao u krajnjoj nuždi, a kod Srba i Crnogoraca je bila uobičajena sprema koja se sastojala od odjevnih predmeta, posteljine i od drugih materiajlnih dobara. Kod naroda je vladalo uvjerenje da od “ miraza nema sreće”. U djevojčinoj kući se svatovi dočekuju svečano i sa dobrodošlicom. Djevojku izvode djeverovi posipajući je novčićima i bombonama. Kod Bošnjaka se zdravica praktikuje tek odnedavno, a svadbe se prave obično petkom. Praktikovane su i pošalice tokom svadbe, tako da je bio običaj vezivanja zetova koje su tašte otkupljivale kolačima. Nekada je bilo praktikovano takmičenje konjanika i trke. Pobjedniku bi pripala košulja ili marama. Ako je nevjesta sa svatovima dovedena, u prviče idu mladoženjini roditelji, uz saglasnost djevojčinih roditelja. Bilo je slučajeva da djevojčini roditelji u slučaju “krađe” jedno vrijeme “ljutuju” ako se djevojka udala mimo volje roditelja. Prvičani se međusobno daruju, a u prvičane idu često zetovi i najbliži srodnici.

Smrt je prihvatana kao neminovnost i sudbina. Na sahrane (dženaze) se okupljala sva rodbina. Kod pravoslavaca je praktikovano lelekanje, narikanje i prolazak pored odra udarajući se od prsa čime se iskazuje bol za gubitkom. Kod muslimana je plač smatran grijehom i na dženaze nisu isle žene. Žalost se kod pravoslavaca izražavala tamnom odjećom, ograničenim učešćem na javnim skupovima i nošenjem brade, vezivanjem crnog čvora na reveru. Kod muslimana se suzdržavalo od veselja i skupova na neko vrijeme dok su žene nosile šamije 40 dana. Kod Bošnjaka je običaj da se obilaze i uređuju mezarja za Bajram.

Krsna slava je kod pravoslavaca vezana za pojedine svece. Ispred kuće slavljenika se dočekuju gosti, čestita se slava, pale svijeće i čita molitva. Muslimani imaju samo dva Bajrama (ramazanski i kurbanski) Poslije jednomjesečnog ramazanskog posta od zore do sumraka muslimani se uzdržavaju hrane, vode, ogovaranja, zadovoljstava, ružnih djela i navika dolazi Bajram koji traje tri dana. Ujutro se klanja Bajram namaz u džamijama poslije kojeg se ide kući na gozbu. Međusobno se posjećuju rođaci i komšije. Kurban bajram dolazi 70 dana iza ramazanskog i tada se prinosi žrtva u vidu ovna ili govečeta (zavisno od broja učesnika u kurbanu). Meso se dijeli rodbini, prijateljima i sirotinji.

http://www.kanje.com/obicaji.htm

crnibiser · samotvoja24

I na ovoj stranici ima dosta o narodnoj nosnji i obicajima da ne copy past lakse je link postaviti
http://www.bosnafolk.com/sehara/nnosnje.php

Ali evo par slika narodnih nosnji u Bosni i Hercegovini

Banja Luka

Bjelašnica

Bosanski Šamac

Bosansko Grahovo

crnibiser · samotvoja24

Brčko

Čajniče i Foča

Čapljina(stočari)

Derventa

Dva bosanska mladića

Glamoč

crnibiser · samotvoja24

Istočna Bosna

Istočna Hercegovina

Zapadna Hercegovina

Jajce

Konjic

Kotor Varoš

crnibiser · samotvoja24

Livanjsko polje

Mostar

Muska Begovska - Vranjanska nošnja

Zenska Begovska - Vranjanska nošnja

Hrvatica iz Rame/Prozora

Sanski Most

Sarajevo

crnibiser · samotvoja24

Travnik

Varcar Vakuf

Visoko

Zenica

crnibiser · samotvoja24

CRNOGORSKA NARODNA NOŠNJA

U etnološkijem odlikama Crne Gore narodna nošnja zauzima veoma izraženo mjesto, vjerovatno znatno upečatljivije i obuhvatnije nego što je to slučaj sa drugijem narodnim nošnjama na Balkanu, pa i šire. Razlozi takvoga uvažavanja proizilaze iz njezine istorijske uloge i estetskijeh kvaliteta. U pitanju je, u stvari, širi društveno – kulturni vid odijevanja Crnogoraca tokom duge, viševjekovne borbe za slobodan opstanak, u kojoj je svečana nošnja odigrala izvanredno značajnu ulogu u tijeku dokazivanja samostalnosti i samobitnosti ovoga naroda, čak i njezin surogat – suknena nošnja – predstavlja značajan sastojak tog toka, kao još jedan dokaz odgovarajućega i uspješnoga prilagođavanja teškijem i oskudnijem, ali pregalačkijem i ponosnijem vremenima.

Svečana, ili svitna crnogorska nošnja nastala je sredinom XV vijeka, kao nošnja dinastije Crnojević i njihove vlastele.* Kada je došlo do organizovanja crnogorskog Principata i Vladikata ("teokratije") i borbe za opstanak u slobodi, nasljeđe Crnojevića, navlastito njihova nošnja, postaje izražen duhovni oslonac novoga sastavljanja zajednice, samopoistovjećivanja i poistorođavanja. Jedan dio vlastele, koji se nastanio u slobodnomu podlovćenskom području, imao je svoju "crnojevićku" nošnju i njom, pored ostalog, teži da pojača svoj ugled i značaj u novijem uslovima. No, u novijem, veoma tegotnijem okolnostima, neminovno dolazi do "vojničke demokratije" i Opštecrnogorskoga zbora, te se potencira ravnopravnost. Ta jednakost bivšega kmeta i seljaka sa vlastelinom, sa izvanredno prisutnom i aktuelnom tradicijom Crnojevića, koju, pored ostalog, podstiče i crkva, kao pravni nasljednik Dinastije, dovodi do opšte težnje da se posjeduje nošnja Crnojevića.

Postojao je i drugi, veoma važan, razlog. Takva nošnja mogla je biti izvanredan dokaz suprotstavljanja turskijem propisima o oblačenju potlačenog naroda. Pored ostalog, Turska je zabranjivala da raja nosi gizdava odijela i boje koje su nosili Turci (crvena, plava, ljubičasta, zelena). Posebito su bili osjetljivi na nošenje pozlaćene odjeće od skerleta i kadife, ili nakrivljenijeh kapa, itd. "Raja" je morala nositi samo skromne haljine, crnijeh boja i bez ikakvoga isticanja. Slobodni i ponosni Crnogorci, duhovno pripremljeni za borbu do potonjega, smatrali su posebito značajnijem da i putem nošnje i oblačenja dokazuju tu svoju sudnju spremnost.

Međutijem, ekonomske prilike nijesu išle na ruku takvijem težnjama. Čak ni bivši vlastelini nemaju mogućnost da izrađuju svu svečanu nošnju. Dosta brzo javljaju se djelovi nošnje, izrađeni od sukna, kao oponašanje djelova svečane nošnje da bi poznije nastala i kompletna crnogorska suknena nošnja, nadomjestak svečane nošnje. Spajanje djelova jedne i druge nošnje, ustvari je najkarakterističniji način odijevanja Crnogoraca tokom prošlosti. Sve do novijega vremena, kada industrijalizacija i moderni oblici življenja i ponašanja neminovno potiskuju staro, Crnogorci su se, što je moguće više naprezali da u svojoj garderobi, pogotovo za udavače i mladoženje, za posebne svečanosti i zabave, imaju što više parčadi svečane crnogorske nošnje. Smatrali su da tijem značajno doprinose sopstvenomu ugledu i značaju. Brojni materijalni dokazi, arhivski izvori i narodna predanja veoma slikovito ukazuju na te oblike ispoljavanja, poštovanja, žrtvovanja itd. U vezi sa narodnom nošnjom jednog od prvorazrednijeh oblika crnogorskoga isticanja, posebitosti i značenja. Posebno su interesantni testamenti, kupoprodajni ugovori i druge isprave u kojima djelovi svečane crnogorske nošnje figuriraju kao veoma značajni predmeti.

U vrijeme teške borbe za opstanak, kada ni domaća radinost nije mogla obezbijediti potrebit materijal za sukneno odijelo, a da se ne govori o svečanoj nošnji, Crnogorci sve više koriste parčad odjeće koju su otimali od Turaka. To je bilo utoliko prihvatljivije jer je moglo biti, i još jedan, dokaz njihovoga junaštva, kao i protivljenje turskijem propisima o odijevanju raje. Kada su imućniji glavari, pa i mitropoliti, počeli da nose djelove te odjeće, oblačenje turskijeh haljetaka uzima veliki zamah, što uveliko objašnjava utiske brojnijeh putopisaca o odijevanju Crnogoraca "na turski način". No, u svojijem škrinjama, kao velje dragocjenosti, Crnogorci su čuvali pojedine djelove svoje nacionalne, tako značajne, svečane nošnje. Tek u vrijeme Petra I i Petra II, kada se ekonomske prilike značajnije poboljšavaju, postepeno se izbacuju turska parčad odjeće, i ponovo prave i kombinuju djelovi svečane i suknene crnogorske nošnje, a na svečanostima, zborovima, svadbama, sahranama, posijelima itd. preovlađuju djelovi svečane nošnje.

Međutijem, posjedovanje svečane nošnje, kako za domaćina kuće, tako i za članove njegove famelje, bila je u oštrom raskoraku sa stvarnijem mogućnostima. Cijene pojedinijeh haljetaka bile su veće od značajnijega dijela imanja koje su posjedovali. Ti raskoraci bili su toliko izraženi da knjaz, kasnije kralj, Nikola pokušava, u nekoliko navrata, da zabrani upotrebu te nošnje, ali u tome samo djelimično uspijeva. To je još jedan od kurioziteta ove teme, koji nije poznat u praksi samostalnijeh država, poglavito ako se ima u vidu njezina veoma znacajna istorijska uloga. Tek kada su moderna tehnologija i racionalizovano mnijenje uzeli maha u Crnoj Gori, uloga i značaj crnogorske svečane nošnje se svodi u ramove folklora i estetskog doživljaja. Njezina istorijska uloga, kao jednog od činilaca mobilizacije u borbi za slobodu, nastavljanje nasljedstva Crnojevića, istosti i istorodnosti, svedena je danas, uglavnom, na nivo muzejskijeh vrijednosti i folklornoga ispoljavanja.

* Po mnijenju dr Radoslava Rotkovića "Crnogorsku narodnu nošnju donijeli su naši pomorci sa Krita (kao i oro, od grčkog xoros). Radi toga je Đurađ Crnojević 1496. došao u Veneciju odijeven svečano ‘a la greca’. Ali to ne znači ni da smo Rimljani, ni Grci"

Mr Zorica Mrvaljević

Cetinje

crnibiser · samotvoja24

AŠIKOVANJE

Piše: Dr. Mirsad MUJOVIĆ

Ašikovanje, ah to ašikovanje? Ima li išta idealnijeg i ugodnijeg od ašikovanja! Doba, kada je čovjek kao mladić za pogled i ljubljene djevojke žrtvovao dane i noći, kada nije imao drugih misli ni želja nego da vidi caricu srca svoga i da čuje milu riječ njezinu, nikad se ne zaboravlja. Dani kada ga je nježni stiskaj dragine ruke, slatki posmijeh s njezinih ustiju učinio najsretnijim čovjekom na zemlji, neizbrisivi su u srcu i pameti.
Prije nego progovorimo o ašikovanju, da reknemo koju o momku i djevojci. Kada djevojčici bude četrnaest do petnaest godina, bude djevojkom. Sada ne smije ona više sama iz kuće, a ako ide svojoj prijateljici ili rodici, valja joj ogrnuti feredžu kao i udatoj ženi. Djevojka ne smije više u čaršiju, a ne smije ni na ona mjesta kuda mnogo svijeta hoda. Ako kuda ide, mora paziti da ide sokacima kuda najmanje svijeta prolazi. Zato, prođeš li kroz koji tihi muslimanski dio grada, moći ćeš vidjeti kako je ovdje ili ondje, bez šuma, brzim korakom prošla ženska prilika — to je djevojka koja si je pokrila lice duvakom, dugom tankom bijelom maramom, pa je skočila preko puta u komšiluk ili se žuri u rod ili svojoj prijateljici. Strogo po šerijatu ne bi djevojka smjela u duvaku iz kuće izlaziti, ali se je već od starine uobičajilo da može pod duvakom u komšiluk ili u rod ili svojoj prijateljici ako joj kuća nije daleko.
U Sarajevu, gdje je svijet slobodoumniji, djevojke se obično ne kriju, ali zato nećeš nikada vidjeti da bi koja hodala gologlava ili samo u fesiću kao kršćanka ili Jevrejka. Na glavi joj je uvijek velika marama, koja joj često sve do stopla seže. Oba kraja te marame mora ona nikom licu pritegnuti, a ako kraj nje prođe nepoznat muškarac, osobito inovjerac, treba da maramom lice jače zastre.
Muslimanske su djevojke obično vrlo lijepe jer ne moraju raditi teških poslova; ne prži ih sunce i ne bije zima. One obavljaju samo kućne poslove, pa kako da ne budu lijepe! Žive trijezno i umjereno, kako to Bog i narav zapovijeda, pa kako da ne budu zdrave!
Djevojka se hvali zašto je lijepa:

“Majka, me je šerbetom pojila, Rumenom me ružom utirala, Prije vakta ručat bi mi dala, Prije vakta večerati dala.”

Muslimanske su djevojke vrlo stidljive i dobro odgojene, pa se nijedna neće kroz cijelu večer usuditi da momka u oči pogleda, a kamoli da se s njim u razgovor upusti. Ako je koji momak koju djevojku begenisao, zavolio, baca joj klipove kukuruza u krilo. Ako ona kukuruz prihvati pa ga iskomuša, zna se da se i njoj momak sviđa i da može s njom ašikovati. Dok kukuruz komušaju, naravno je da domaćina dobro pazi da među mladež ne dolaze oženjeni ljudi ili nepozvani momci i muževi koje druge vjeroispovijesti..
Momak se neće u razgovoru nikada sasvim približiti djevojci, nego govori u daljini od tri do četiri koraka. U razgovora pazi dobro da ne rekne što nepristojna ili takova radi čega bi se djevojka pred drugima zastidjeti mogla.
I ovakove sastanke i igranke šerijat ne dozvoljava, ali eto — tako je danas i tomu se pomoći ne da. Prema tomu, dakle, vidimo da momci i djevojke imaju dosta zgode, da se vide i upoznaju, pa i zavole. Iza kako su se upoznali i zavoljeli, stanu momci sa svojim djevojkama ašikovati. Ašikuju obično samo petkom i blagdanom poslije podne. Čim je narod podne otklanjao i iz džamije izašao, idu momci pod prozore ili na vrata svojim djevojkama. Djevojke su se dotle obukle u naljepša odijela, pometale sve svoje nakite na se i stoje iza demira ili na vratima ili u bašti iza plota ili živice bez zavijača i čekaju ko će putem proći. Malo su koja vrata u muslimanskim dijelovima grada na kojima ne bi petkom poslije podne barem po jedna djevojka bila. Momak dođe pod prozor, pred vrata ili pred ogradu ljubljenoj djevojci i ašikovanje započne.
Ako djevojka nije zadovoljna momkom koji je došao da ašikuje, ili ako čeka svog dragoga, onda će se u razgovoru početi, kao bajagi, odazivati, a kad je momak zapita: “Tko te to zove?” ona će: “Zove me nana, da pitu kuham” — ili: “Boji se nana da ne vidi dedo”…

Izvodi iz knjige “Život i običaji Muslimana” - Antun Hangi

Ašikovanje na vratima Mr. Green

crnibiser · samotvoja24

Srpska narodna nošnja

Šumadija

baby.d · Početnik Domaćeg.de

jel ima iko opis vranjanske nosnje??? ili zna gdje se moze pronaci?? Confused

crnibiser · samotvoja24