Kako biljke rastu

coco_bill · Zli carobnjak-lingvista

Neki trgovac koji je uzeo sobu u jednoj krčmi pored Jangukjanga u Kini, probudio se negde pred zoru. Ne zato što se dobro naspavao. Iz šume bambusa pod njegovim prozorom u sobu su dopirali neobični zvuci: neko jezivo cviljenje, cika i prigušeni jauci.
Čovek je uspaničeno počeo da drmusa svog drugara koji je blaženo spavao:
- Smiri se – rekao mu je ovaj dremljivo – to su samo bambusove mladice koje rastu.
Tako je ovaj stranac saznao da, za toplih i vlažnih jutara, bambus raste neverovatnom brzinom i da je njegova noćna jeza bila bezrazložna – to što ga je probudilo bile su bezopasne mladice koje, probijajući se kroz spoljašnju oblogu, pri tom – šušte, cijuču i cvile.
Od ovog događaja koji se odigrao u XIX veku naučnici su otkrili još dosta neobičnih podataka o tome kako sve biljke rastu.
Britanski botaničar Antoni Haksli mirno je radio u svojoj laboratoriji jednog zimskog jutra sve dok do njega nisu stigli zvuci koje čak ni on odmah nije mogao da identifikuje. Tumarao je po prostorijama tražeći izvor neobjašnjivog prigušenog cviljenja sve dok na kraju nije otkrio da dolaze ravno iz – staklene posude sa zumbulima čiji su se pupoljci s mukom, i zvukom, probijali kroz lišće.
Pa, ako vam se desi da budete sami kod kuće i da vas u neko doba dana ili noći iznenade tajanstveni zvuci, pre nego što vam na um padnu provalnici, zavirite malo u saksije – možda nekoga u njima muče bolovi tokom rasta.
Poznato je da biljke koje rastu mogu da budu vrlo snažne: korenje drveća u stanju je da natera i kamen da pukne. Za to smo čuli. Ali, Haksli pominje i slučaj jedne vrste pečurki koja je, rastući, uspela da podigne i kamenu kocku na putu.
Ovaj naučnik zabeležio je i moć jednog narcisa – ne samo da stabljici lepog cveta nije smetalo 7,5cm isitnjenih kamenčića i katrana, nego je biljka na kraju i raskošno procvetala.
Ako mogu narcisi, što ne bi i ruže – do punog cveta kroz 20cm šljunka i krupnog peska. Spore morskih algi zavlače se ispod boje kojom je premazan trup broda ili u nju. Alge rastu, brod rđa.
Kad seme nekih biljaka jednom proklija, dešava se da veličina koju one dostignu zadivljuje čak i stručnjake. zimzelena kalifornijska sekvoja katkad dostiže težinu od 1000 tona. to je zaista mnogo, a izgleda još neverovatnije kada se izvrši jedna mala matematička operacija koja otkriva da je gorostasno drvo te težine izraslo iz semena od koga je teže – 250 miliona puta.

[PZ #1427/1979]

crnibiser · samotvoja24

Jako zanimljiv tekst Coco

Naime nisam vjerovala u price o cvijecu dok nisam i sama dozivjela. Moj otac je jako volio cvijece i gdje god bi isao s majkom uvijek bi trazio presad i nosio kuci. Cesto kao dijete znala sam ujutro ustati se da idem u skolu i cujem gdje neko u susjednoj sobi prica. Ja udjem u sobu a moj otac prica sa cvijecem i tepa mu ko da je dijete neko. Kuca mi je bila prepuna cvijeca i napredovalo je sto se ono kod nas kaze masala.

Medjutim kada mi je otac umro istog tog dana se osjetilo kako i cvijece umire za njim. Kao da je venulo od tuge i zalosti za ocem mi. I vjeruj mi nema sta nisam pokusavala ali nikada od tada ne uspjevam da uzgojim cvijece u svojoj kuci , pa cak i obicni bambus mi se susi Mr. Green

Ostala su dva cvijeta koja od kad je otac umro stoje jednako i nakon 8 godina niti rastu vise niti se suse , jednostavno kao da su se zamrzla i stoje tako.

Kazu mi da cvijece bolje raste kada mu se prica i da ima osjecaje pa je i ovo cvijece jednostavno osjetilo da su izgubile nekoga ko ih je toliko jako volio i kao da su od tuge za njim i one uvenule.

U jednoj saksiji je ostalo cvijece koje kod nas zovu Sabahudin ( jer se nocu listovi mu zatvore ,a cim prva zraka svjetla danjskog se pojavi i ono svoje lisce otvara) i samo jedan list je stajao u saksiji niti se susi niti raste dalje. Jednom prilikom sam tako pricala o tome i jedna zena mi je rekla da se to cvijece u proljece makazama osisaju mu listovi skroz do zemlje. Kad je doslo proljece i ucinila sam tako i izneadila se , dok sam s majkom pila kafu cula sam kako mi nesto iza ledja susti , okrenula sam se i ugledala kako Sabahudin iz zemlje izlistava list po list i za nepunih sat vremena bila mi je puna saksija njegovog prelijepog lisca. Uvecer cim bi prvi sumrak pao opet bih zacula sustanje i vidjela kako zatvara svoje listove , a ujutro pri prvim zrakama svjetlosti opet uz sustanje kako ih otvara.
Medjutim to lisce zimi se osusi i pozuti , ali se do proljeca ne smije dirati nego tek u proljece mu se opet do zemlje makazama odrezu zuti i suhi listovi. Ja sam bila na putu , moja majka nije znala za to , a takvo zuto i uvelo lisce joj je bolo oci pa ga je osisala zimi i ono je uvelo. Nikad vise nije pustilo niti jedan list. Zao mi je samo sto mu ne znam pravi naziv i nigdje ne mogu opet da ga pronadjem.