Najveći mađioničari u povijesti

Dama sa Balkana · **¤ dišem za tebe ¤**

HARRY HOUDINI

Harry Houdini (24. ožujka 1874., Budimpešta, Mađarska - 31. listopada 1926, Detroit, Michigan, SAD) je američki iluzionist. Rođen je pod imenom Erik Weisz. Najpoznatiji je po svojim trikovima oslobađanja iz nemogućih situacija poput zatvorenih spremnika ispunjenih vodom dok su mu svi udovi zavezani lancima. Jedan je od najpoznatijih iluzionista u povijesti čiji život i smrt i danas budi mnoge nedoumice.

~ Biografija ~

~ Rani život ~
Za života, a i mnogo godina nakon, biografi su se sporili oko datuma, pa i mjesta njegova rođenja. On je tvrdio da je rođen u Americi, u Appletonu, gradu u državi Wisconsin, no pokazalo se da to nije točno. Tek je poslije pronađen rodni list iz kojeg se vidi daje rođen 24. ožujka 1874. u Budimpešti te da mu je pravo ime Erik Weisz (po nekim izvorima može se pisati i Erich Weiss).
Njegovi roditelji, mađarski Židovi, emigrirali su u Ameriku 3. srpnja 1878., kad su njihovom sinu bile četiri godine. U useljeničkim knjigama njegovo je ime zapisano kao Erich Weiss. Uz dotadašnji nadimak Ehrie, obitelj ga je počela zvati i amerikaniziranim imenom Harry.

Budući slavni magičar bio je jedan od šestero djece rabina Mayera Samuela Weisza i Cecilije Steiner, koji su osim njega imali i sinove Theodora, Leopolda, Nathana i Williama te kćer.
Roditelji su se često svađali pa su djeca trpjela. Nije ni čudno što je Harry, najosjetljiviji među njima, kao tinejdžer nekoliko puta bježao od kuće, zabrinutoj majci slao razglednice koje je potpisivao s "tvoj sin bjegunac" i opet se vraćao kući.

Osim obiteljskim svađama, Houdinijevo djetinjstvo bilo je obilježeno i siromaštvom. Situacija se nije ništa popravila ni kad su djeca odrasla jer su se i oni međusobno svađali, a netrpeljivost je došla do vrhunca kad se Sadie, supruga Harryjevog brata Natahana, razvela od njega i samo dva tjedna kasnije udala za drugog brata, Leopolda. U to doba Weiszovi više nisu živjeli u Appletonu, nego u New Yorku, gdje su se preselili nakon što su dobili američko državljanstvo.
Erich je kao tinejdžer radio kao električar, krojač i fotograf, a prvi nastup, koji je najavio po čemu će se proslaviti, održao je kao devetogodišnjak. S prijateljima iz susjedstva osnovao je dječji cirkus, u kojem je, s crvenim čarapama na nogama nastupao na improviziranom trapezu, pod umjetničkim imenom Leteći princ.

Za šegrtovanja kod jednog bravara naučio je mnogo toga što će mu pomoći u kasnijoj karijeri. Ta je bravarska radnja, naime, bila smještena uz policijsku postaju, a kako jednom prilikom policajci nikako nisu mogli otključati lisičine nekom zatvoreniku, jer se kljućić zaglavio u bravi, otišli su najbližem bravaru. Budući da je vlasnik otišao na ručak, u radnji je bio samo mali Erich koji je svojim dječjim prstićima, komadom žice, za samo nekoliko minuta otključao lisičine.

~ Prvi nastupi ~
Policajci, a i oslobođeni zatvorenik, zapljeskali su dječaku, a on se poslije često prisjećao tog pljeska i lijepog osjećaja koji je taj pljesak pobudio u njemu. Zato je jedva dočekao priliku da nauči neke trikove i okuša se kao iluzionist, smatrajući da je takav posao mnogo bolji od rada u tvornici ili nekoj zanatskoj radnji. Kod kuće je vježbao trikove s kartama i otključavanje raznih brava, pa se potom udružio s već poznatim magičarem Jackom Hymanom, koji je u Harryju prepoznao nadarenog mladića.
Kad je njegovom partneru dosadilo nastupati u kavanama i malim kazalištima, zamijenio ga je Harryjev brat Theodore, poslije poznat kao Hardeen, pa su braća počela nastupati pod imenom Houdini Brothers. Tada 20-godišnji Harry je, naime, uz amerikanizirani nadimak dodao i prezime po svom uzoru, Jeanu Eugeneu Robert-Houdinu, francuskom iluzionistu iz 19. stoljeća, te je nagovorio i brata da se i on počne tako nazivati. Mnogo godina kasnije i službeno je promijenio prezime, iako je svog idola u međuvremenu prozvao šarlatanom.

~ Brak ~
Tada je već bio u braku s Wilhelminom Beatrice Rahner, koju je upoznao 1893. poslije neke svoje predstave. Mora da su se oboje strastveno i brzo zaljubili jedno u drugo jer su se vjenčali samo tri tjedna kasnije, prvi put tajno, jer je Wilhelmina, koju je on po njezinom drugom imenu zvao Bess, bila katolkinja pa je Houdini znao da njegov otac ne bi odobrio taj brak. Nešto kasnije su se vjenčali u sinagogi, a potom i treći put, u katoličkoj crkvi.

Houdiniju je bilo samo 19 godina kad se oženio, još je stvarao karijeru, a Bess mu je pomagala, ne samo kao supruga nego i kao partnerica na pozornici. Njihov brak bio je neraskidiv, iako su nosili težak teret - nisu imali djece. Navodno su oboje zbog toga patili, a Houdini je posljednje godine života često izrađivao fotografske portrete veselih i bezbrižnih dječjih lica. Mediji su pisali da je impotentan, drugi, pak, da ona ne može zanijeti. Po nekim glasinama, Houdini je varao Bess sa suprugom svog slavnog prijatelja, pisca Jacka Londona, no to nikada nije bilo potvrđeno.
Njihovi prijatelji također tvrde da ne mogu zamisliti Houdinija u takvoj situaciji te navode kako se često šalio da ga se Bess neće riješiti ni ako on umre prije nje jer će se vratiti na ovaj svijet iz zagrobnog života i potražiti je. Bess je, pak, bila atraktivna žena i mnogima nije bilo jasno što je vidjela u Houdiniju, koji je bio nizak, neugledan i neobrazovan. Možda su je privukle njegove prodorne sivoplave oči na licu uokvirenom kovrčavom crnom kosom iz kojih je zračilo samopouzdanje.

Kako god bilo, Houdini je kao 20-godišnjak bio oženjen, imao je posao i zarađivao je sve bolje jer je stalno smišljao nove atraktivne trikove. Kao Houdiniji, Harry i Bess gostovali su po američkim putujućim cirkusima izvodeći trikove s kartama ili, pak, točku u kojoj bi Bess "nestala". No, kad u jednom razdoblju nisu mogli dobiti nove angažmane, Houdini je 1898., nakon kratkotrajne malodušnosti, dao oglas u novine u kojem je ponudio da će prodati sve svoje trikove za 20 dolara.

Nije našao kupca, ali je dobio novi posao. Igrom slučaja je dobio priliku da nauči voziti avion, a kako je bio veoma spretan i sve mu je polazilo za rukom, zaposlio se kao pilot te postao prvi čovjek koji je uspio doletjeti iz Amerike do Australije.

- Ako me ne upamte po fantastičnim trikovima, bar će me povijest pamtiti kao avijatičara - rekao je tada, na svoj uobičajeno neskroman način.

~ Oslobađanja iz lanaca i zatvora ~
Ipak, nije zaboravio na magičarsku karijeru, a sreća mu se napokon osmjehnula pet godina poslije, u nekoj pivnici u Minnesoti. Ondje je, naime, izvodio točku u kojoj ga netko - u tom slučaju vlasnik pivnice Martin Beck - zaveže u lance, a kad se za nekoliko minuta oslobodio, Beck se oduševio. Budući da je osim pivnice imao i putujući cirkus Orpheum, ponudio je Houdiniju posao uz plaću od 60 dolara tjedno, stoje tada bio velik novac. Njegov cirkus bio je poznat u Americi pa je Houdini u njemu privukao veliku pozornost. Nakon turneje po velikim gradovima, cijela je Amerika brujala o čovjeku kojeg "nikakvi lanci ne mogu sputati".

Zvali su ga i "kraljem lisičina", a svoj zvjezdani status potvrdio je godinu kasnije kad je prvi put otišao na europsku turneju. Ondje je u svakom gradu izazivao lokalnu policiju da ga sveže i stavi u ćeliju iz koje bi on potom uspješno pobjegao. Naravno, policajci su svaki put pokušavali smisliti način da ga onemoguće da otključa lisičine, no uvijek neuspješno. Čak su ga prije zavezivanja pretraživali, ne bi li pronašli skrivena nekakva pomagala za bijeg, no nisu ništa nalazili.

Na prijelazu stoljeća, tada 26-godišnji Houdini, postao je najuspješniji svjetski magičar koji je zarađivao mnogo pa je poslije smrti njegova udovica naslijedila pola milijuna dolara. Zvali su ga umjetnikom među iluzionistima, a publika je hrlila na njegove spektakularne nastupe na kojime se oslobađao od lisičina, luđačkih košulja, užadi, pa čak i iz zloglasnog vošingtonskog zatvora u kojem je robijao Charles Guiteau, ubojica američkog predsjednika Jamesa Garfielda. Onamo ga je pozvao upravitelj zatvora, da provjeri sigurnost smještaja najokorjelijih zločinaca. Houdini je i odatle pobjegao bez problema.

~ Bježanja iz zaključanih spremnika ispunjen vodom ~
Početkom 1908. Houdini ja su svi pokušavali imitirati. Odustao je, stoga, od bjegova iz zatvora, pa je smislio novu atraktivnu točku: bjeg iz zaključanog spremnika, napunjenog vodom. Najslavniji trik iz te serije izveo je 1913. kad se dao zaključati u spremnik od čelika i stakla, ispunjen vodom, u kojem je on visio glavom prema dolje. Trebalo mu je samo tri minute da otključa lisičine te bravu na spremniku i oslobodi se.

U to vrijeme mnogi su tvrdili da "nitko živ ne može izvesti takve trikove", pa su mu pripisivali nadnaravne moči, a on je, pak, u želji da demantira takve glasine, objavio knjigu "Handcuff Secrets" (Tajne lisičina) u kojoj je objasnio svoje trikove. U njoj je otkrio daje uvijek imao "skriveni adut".

- Za otključavanje brava koristim snagu mišica, konjsku dlaku i minijaturne ključeve. Dok bi me okivali u lance maksimalno bih raširio ramena i blago odmaknuo ruke od tijela, što bi mi pomagalo u oslobađanju - napisao je.

Neko vrijeme posjedovao je i trgovinu magičarskih potrepština Martinka u New Yorku, ali se nije proslavio kao trgovac. Danima je sjedio u dućanu, dijelio autograme i prodavao svoje knjige, ali ne i mnogo više od toga. Od 1923. do 1924. bio je i predsjednik Američke udruge magičara, ali se na toj funkciji nije dugo zadržao jer ga nitko od kolega nije trpio zato što je bio neopisivo samoljubiv.

~ Filmski poslovi ~
Na vrhuncu slave Houdini je snimio i nekoliko filmova: 1901. je glumio u francuskom filmu "Merveilleux exploits du celebre Houdini a Paris" (Oživotvorena čudesa slavnog Houdinija u Parizu), zatim je u Americi snimio filmski serijal "The Master Mystery" (Majstor misterija) te filmove "The Grim Game" (Grimova igra) 1919. i "Terror Island" (Otok strave) 1920. Nakon toga je ambiciozno osnovao filmsku kompaniju, Houdini Picture Corporation, međutim ni kao glumac, a ni kao producent, nije bio uspješan.

~ Povratak iluzionizmu ~
Zato se nakon holivudske epizode vratio iluzionizmu i nastavio se pred publikom oslobađati lanaca i zatvora. Točke su mu postajale sve teže i opasnije. Bacali bi ga u hladnu rijeku zavezanog u lance u zaključanoj kutiji, publika bi strepila nad njegovim životom, a on bi slavodobitno izronio na površinu nakon što bi otključao sve brave.

~ Alternativne teorije o Houdinijevom životu ~
Iako se trudio objasniti neke svoje trikove, Houdini je, očito, imao više tajni nego što je priznavao. Amerikanci William Kalush i Larry Sloman 2006. godine su objavili njegovu novu biografiju "Secret Life Of Houdini: The Making Of America's First Superhero" (Houdinijev tajni život: Kako je nastao prvi američki superheroj), tvrde da je slavni magičar bio - tajni agent. Uoči Prvog svjetskog rata je, navodno, tijekom turneja po Njemačkoj skupljao vojne informacije i prenosio ih američkim i britanskim vojnim krugovima, a navodno je imao i dobre veze s najvišim američkim policijskim dužnosnicima, kao i s londonskim Scotland Yardom.

~ Misteriozna smrt ~
Umro je 1926., i to 31. listopada, na samu Noć vještica - ona i dalje ne prestaje intrigirati američku javnost. George Hardeen, pranećak "velikog Houdinija", zatražio je, naime, ekshumaciju posmrtnih ostataka slavnog pretka kako bi dokazao da je službena verzija njegove smrti netočna, najvjerojatnije lažirana.

Prema njoj, Houdini je umro zbog upale potrbušnice koju je prouzročilo prsnuće slijepog crijeva zbog udarca. Liječnici danas kažu daje to objašnjenje medicinski besmisleno pa je Hardeen zatražio novu istragu, tvrdeći kako u rukama ima dokaze da su njegovom praujaku mnogi prijetili smrću.

- Mislim da se slučaj mora pobliže istražiti. Njegova je smrt šokirala cijeli svijet pa je zavrijedila da se razjasni - rekao je Hardeen te je unajmio uglednog američkog odvjetnika Josepha Tacopinea koji je za Houdinija zainteresirao dvojicu možda najpoznatijih forenzičara današnjice.
Dr. Michael Baden postao je poznat jer je vodio istragu o nasilnoj smrti američkog predsjednika Johna F. Kennedyja te crnačkog borca za građanska prava Martina Luthera Kinga, a njegov kolega, profesor James Starrs, bio je glavni patolog na ispitivanju posmrtnih ostataka revolveraša Jesseja Jamesa i serijskog ubojice Alberta De Salva, poznatijeg po nadimku Bostonski davitelj.
Oni su već otkrili nekoliko čudnih detalja koji bacaju sumnju na Houdinijev uzrok smrti. Na primjer, u smrtovnici stoji da se njegovo slijepo crijevo nije nalazilo na desnoj strani kao što je uobičajeno, već na lijevoj, što je krajnje rijetko, a za mišljenje da je upala slijepog crijeva uzrokovana udarcem u trbuh kažu da je - smiješno. Nakon što su pregledali postojeću dokumentaciju dvojica forenzičara se slažu da je njegova smrt u najmanju ruku sumnjiva i nagađaju da je, možda, otrovan arsenom.

Harryja Houdinija je, kaže službena verzija, na nastupu 24. listopada 1926. u kazalištu Garrick u Detroitu, izazvao kanadski student J. Gordon Whitehead: tvrdio je da iluzionist, koji je tada bio na vrhuncu slave, ne može izdržati njegov udarac u trbuh i da su sve priče o Houdinijevu nevjerojatnom pragu boli čista tlapnja. Samouvjereni Houdini, koji se bavio sportom i uvijek rado pokazivao "pločice" na trbuhu, još se nije uspio pripremiti na udarac kad ga je izazivač iznenadio i svom snagom mlatnuo više puta. Veliki Houdini se zgrčio od bola i pao, a tjedan poslije već je bio mrtav.

- Umoran sam od borbe - bile su njegove posljednje riječi. Pokopan je na židovskom groblju Machpelah u New Yorku a da nikada nije otkriveno koliko je na njegovu smrt utjecao udarac, a koliko činjenica što nije otišao liječniku kako mu ne bi zabranili završiti turneju, iako je nekoliko mjeseci patio od bolova u trbuhu i neuobičajenog umora. Mnogi su sumnjali u to da je banalna ozljeda dokrajčila čovjeka koji je cijeli život prkosio smrti i bio u sjajnoj tjelesnoj kondiciji, pa je to odmah raspirilo maštu javnosti. Već nekoliko dana nakon njegove smrti osvanuli su naslovi u mnogim novinama - je li Houdini ubijen?

Po jednoj teoriji, podmetnut mu je otrov, što bi sada trebala otkriti ispitivanja ostataka njegovih kostiju, kose i nokata. Ako to bude potvrđeno, glavni sumnjivci ostat će skupina spiritualista koji su mu, navodno, zdušno željeli smrt jer je ismijavao njihovo dozivanje duhova umrlih i javno ih nazivao prevarantima. Predvodio ih je sir Arthur Conan Doyle, britanski autor krimi-romana poznat i kao tvorac Sherlocka Holmesa.

Houdini i Doyle bili su prijatelji, ali su ih udaljili stavovi o spiritualizmu. Naime, slavni pisac bio je fasciniran tajnovitim i, neki tvrde pod utjecajem svoje supruge, sklon praznovjerju, pa je mislio i da Houdini ima natprirodne moći, što je i opisao u svom djelu "The Edge Of The Unknown" (Na rubu nepoznatog), no Houdini je tvrdio suprotno.
Houdini je dolio ulje na vatru kad je 1924. raskrinkao skupinu vidovnjaka koji su lakovjernima uzimali veliki novac za "razgovor s umrlima". Nakon toga mu je Doyle uputio prijeteće pismo u kojem je, među ostalim, napisao: - Dobit ćeš specijalni desert... Mislim da uskoro dolazi dan naplate.

Ipak, Doyle nije glavni osumnjičeni za Houdinijevu smrt, nego bostonska vidovnjakinja Mina Margery Crandon koju je Houdini prokazao kao varalicu. No, i ona i Doyleova supruga nedugo nakon Houdinijeve smrti hvalile su se kako su među prvima izrazile sućut Houdinijevoj neutješnoj majci Ceciliji i ponudile joj pomoć.

~ U popularnoj kulturi ~
Houdini je i nakon smrti ostao slavan. O njemu je snimljeno nekoliko filmova - najpoznatiji je "Houdini" iz 1953., u kojem ga je glumio Tony Curtis, zatim "Veliki Houdini" iz 1976., pa opet "Houdini" iz 1998. Objavljena je i poštanska marka s njegovim likom, prodaju se knjige u kojima se objašnjavaju njegovi trikovi.

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Harry_Houdini"

coco_bill · Zli carobnjak-lingvista

Žurnal "D' Pari" doneo je tog dana neobičan oglas:
"Premda je poznato da se mrtvi ne vraćaju, ako želite i to da vidite, dođite kod Robertsona. On dovodi utvare, zapoveda duhovima i senima."
I – Pariz je pohrlio. Među radoznalima bio je u čuveni kompozitor Luiđi Kerubini.

12 kapi carske vodice
Tačno u sedam časova – pričao je kasnije kompozitor – u dvoranu se iskupilo oko 60 osoba, ušao je jedan suvonjav bled čovek. U tišini, osvetljen samo jednom svećom, on se obratio publici:
- Građani i gospodo, ne pripadam šarlatanima koji mnogo obećavaju, pa ispadne – ništa. Tvrdio sam u novinama da mogu da vratim mrtve, za kratko vreme. Izvolite, zapovedite i – ja ću vas poslušati.
Najpre se niko nije javljao, a onda je jeda plašljiv glas zatražio da vidi Žan-Pola Mara, jednog od vođa francuske revolucije, koga je nožem ubila žirodinka Šarlota Korde.
Robertson je, po svim pravilima magije, prišao zapaljenom ognjištu, na njega istresao dva čaše krvi, bocu vitriola, 12 kapljica carske vodice i povrh svega neke novine. Kao po nekoj zapovesti pojavila se jedna mala senka s crvenom kapicom na glavi. Iza nje prisutni su lepo mogli da vide slavnog revolucionara, tako dobro da je onaj čovek koji je tražio da ga vidi poleteo da ga zagrli. Ali, sen se rasplinula i nestala. Na zahtev okupljenih ređale su se seni Voltera, Rusoa, Lavoazjea i drugih znamenitih Francuza. Robertson ih je jednu za drugom bez greške pozivao. Publika je bila oduševljena. – Tu se završava izveštaj slavnog Kerubinija sa ove seanse. Međutim, za Robertsona to je bio tek početak. Kako su njegove "seanse" imale veliki uspeh, on je odlučio da ih usavrši i preselio se – na groblje.

Nepristojni Diogen
Dvorana starog kapucinskog manastira u koji se ulazilo pravo s groblja bila je sva zastrta crnim platnom i jedina svetiljka bio je oveći fenjer skinut s nekog nadgrobnog spomenika. Pošto bi Robertson izgovorio nekoliko prigodnih reči, stari fenjer bi se ugasio i u mrklom mraku, uz šum pljuska kiše, grmljavinu i jeku zvona, na dalekom horizontu pojavila bi se svetla tačka.
Nerazgovetna slika, najpre mala, približavala se sporo, postajući sve veća. Najzad bi pravo čudovište, ogromnih razmera, nahrupilo među gledaoce i upravo kad bi oni, obuzeti panikom, hteli da pobegnu – nestajalo fantastičnom brzinom! Duhovi su se pojavljivali pravo iz grobova, pa je utisak bio još strašniji.
Ali, nisu sve scene bile strašne, neke su bile fantastične, a neke i šaljive.
Stari grčki filozof Diogen pojavljivao se obavezno sa fenjerom "tražeći čoveka". "Zalazio bi među publiku i neučtivo plašio dame koje su vrištale, na veliko zadovoljstvo publike" – zapisao je Kerubini koji je i dalje, tražeći inspiraciju za svoje opere, prisustvovao ovim seansama.
Jedne večeri, međutim, Robertson je na kraju uspele predstave otvoreno priznao da je sve to najobičniji trik.

Naljutio Petra Velikog
- Izveo sam vam razne pojave koje spadaju u oblast varljivih slika. Cilj mi je bio da vam prikažem ono što je najočiglednije u fizici, pojave koje izgledaju natprirodno u veku prosvećenosti.
Međutim, sve mu to ništa nije vredelo. Uprkos jasnom i nedvosmislenom Robertsonovom tvrđenju da su sve fantastične slike koje su videli samo rezultat vešte primene optičkih zaklona, većina Parižana ostala je u uverenju da je Roberson čarobnjak i nije bilo dana da ga posetioci nisu opsedali tražeći da im prorekne budućnost. Nisu bili retki oni koji su očajni navraćali do njega moleći ga da im otkrije ko je bio lopov koji im je juče provalio u stan i odneo sve što vredi. Uzalud je tvrdio da je on naučnik i da to ne može.
A Roberson je zaista bio fizičar naučnik, odličan poznavalac optičkih zakona. Njegov glavni i gotovo jedini instrument bila je takozvana čarobna lampa ili laterna magica – najstariji projekcioni aparat na svetu. Naravno, imao je i više pomoćnika koji se nisu pojavljivali, ali sa kojima je do najsitnijih pojedinosti uvežbavao tok svake seanse.
Oni bi slike na staklu – "dijapozitive" – stavljali ispred čarobne, u stvari sasvim obične lampe. Jak izvor svetlosti bio je s jedne strane, sabirno sočivo s druge. Svetlost bi prolazila kroz lampu i dijapozitiv i pomoću dva sočiva u kratkoj cevi, projektovala sliku na zid ili drugu belu površinu. Naprava je bacala slike u željenom pravcu, a svetlost je postepeno rasla i smanjivala se. Jasno, kombinacijom dve lampe koje su dobro postavljene i veštim rukovanjem osvetlenja dobijali su se fantastični efekti, pa nije ni čudo što su Robersonovi savremenici krajem XVIII veka bili spremni da se zakunu da se radi o nečem natprirodnom i salbasnom! I Robertsonov otac isto tako fizičar, svojevremeno je pomoću jednostavnih optičkih sprava toliko zbunio i naljutio ruskog cara Petra Velikog koji je došao u posetu Hamburgu da je plahi vladar zgrabio mađioničarev alat i razbio ga u paramparčad!
U Poljskoj je najpoznatiji slučaj "volšebnog ogledala" pana Tvardovskog.

Đavo usred crkve
Episkop je upravo blagosiljao vernike kad se iz kadionice, poigravajući na oblačcima dima, pojavio – đavolčić. Bio je mali, s repom zavijenim na kraju, s rogovima i kopitama. Ukratko, pravi đavolak. Vernici na čelu sa episkopom zaglavili su vrata.
To je bilo u XVI veku. Prošlo je mnogo godina, na đavolka su zaboravili kad se on iznenada opet pojavio u staroj crkvi kaluđera reformatora i smrtno preplašio jednog kaluđera. Zainteresovan ovom neobičnom pojavom koju su potvrdili mnogi očevici, poljski naučnici su pre osamnaest godina počeli da ispituju "slučaj đavola u crkvi". I, šta se pokazalo. U crkvi je na počasnom mestu nađeno ogledalo na čijem je ramu stajao natpis na latinskom iz koga se videlo da je nekada pripadalo panu Tvardovskom koji ga je upotrebljavao za "vezu sa đavolom".
Pan Tvardovski je živeo u XVI veku u Krakovu i bavio se crnom magijom, proricanjem sudbine, astrologijom, prizivanjem duhova. Do danas su sačuvana svedočanstva o tome kako je on, na molbu poljskog kralja Zigmunta II Avgusta, "prizivao utvaru" mlade kraljeve žene Barbare Rađiviluvne koja je kratko vreme pre toga umrla.
Na ogledalu je, tačno onako kako je pisalo u staroj hronici, nađen trag od udara ključeva koje je bacio onaj preplašeni kaluđer. Istoričari su iz starih dokumenata iščeprkali svedočenje savremenika da su se prilikom spiritističke seanse, kad je pan Tvardovski "prizivao kraljičin duh", na stočiću pored jedne mrtvačke glave nalazili još i raspeće i... ogledalo.
To je utvrđeno pre osamdesetak godina i tu se stalo. Tek nedavno poljski naučnici su se ponovo zainteresovali za volšebno ogledalo Tvardovskog i to ne zbog "čudesne" pojave Barbare Rađiviluvne. Ne, došli su na ideju da ovaj slučaj može poslužiti kao dokaz da se u Poljskoj već u vreme Zigmunta II Avgusta znalo za laternu magicu koju je zvanično pronašao Kirher 1646. godine. Započela je rasprava. Većina naučnika bila je tog mišljenja, samo je jedan posumnjao u tu mogućnost. Njemu je izgledalo da je laterna magika, naročito u to vreme, bila veoma težak i glomazan aparat za tako delikatnu operaciju kao što je pojava utvare u prisustvu samoga kralja. Po njegovom mišljenju Tvardovski se morao poslužiti nekim drugim instrumentom.
Tada se neko setio ogledala. Pokazalo se da to nije bilo uzalud. Kad su današnji naučnici uzeli da ga proučavaju, utvrdili su da su u njemu ugravirani crteži koji pod određenim uglom odbijaju svetlost. U središtu ogledala nalazio se crtež koji je predstavljao figuru mlade žene. Pomoću tog crteža se i pojavio "duh" Barbare Rađiviluvne. Tu je bila i figura nestašnog đavola koji je toliko isprepadao kaluđera, pastvu, pa i samog episkopa.

Recept za dobru seansu
Za volšebno ogledalo znalo se u srednjem veku na Istoku i odatle je preneto na Zapad. Mnogo kasnije avanturista Kaljostro, u vreme boravka u Petrogradu, zadivljavao je Ruse svojim "čudima" koje je, očigledno, izvodio pomoću sličnog ogledala.
Poljski naučnici nisu se na tome zaustavili, tačno su utvrdili šta je potrebno za jednu uspešnu "seansu".
1. Ogledalo se nalazi pod strogo određenim uglom prema jakom izvoru svetlosti, na primer prema Suncu ili svećnjaku sa mnogo sveća.
2. Pred ogledalom, na 30-40 koraka od njega treba da se kovitla ili para ili dim iz kadionice – neka vrsta ekrana.
3. Između ogledala i ekrana u trenutku pojave "utvare" ne sme se nalaziti nikakav predmet koji bi zaklonio lik koji ogledalo projektuje!
Samo se tako može objasniti iznenadna pojava đavola nekoliko vekova posle smrti "velikog maga". Verovatno su pre velikog praznika kaluđeri u isto vreme kad i ikone, očistili i ogledalo od prašine i zatim ga okačili na staro mesto. Na praznični dan crkva je bila jarko osvetljena i svetolsni zraci padali su na ogledalo. Prema tavanici se dizao dim iz kadionice. I đavolak, koji je dugo spavao u nedrima ogledala, ponovo je zaigrao u vazduhu na pozadini od dima od tamjana i izmirne.
Bilo je to po svoj prilici njegovo poslednje pojavljivanje. Ključevi koje je bacio uplašeni kaluđer oštetili su površinu ogledala i povredili fino izrezanu gravuru. Trebalo bi naći izvanrednog majstora graverske veštine koji bi ogledalo restaurirao. Ali, tajna ovakvog graviranja zauvek je izgubljena. Kažu da samo još u Japanu znaju za tajnu čarobnih ogledala.
I Robertson i Tvardovski bavili su se opsenarstvom da bi zadivili lakoverne pojedince, ali ima i drugih primera kao što je neobična misija čuvenog mađioničara Rober-Udena u XIX veku.

Podigni ako možeš!
Francuzi su počeli da osvajaju Alžir još 1830. godine. Mada se ovde nalazila trećina celokupne francuske vojske, osvajači se nisu osećali bezbedno i stalno su bili izloženi napadima ogorčenog stanovništva. Kako ni kaznene ekspedicije nisu uspevale da umire Alžirce, Napoleon III smislio je da pozove u pomoć – crnu magiju.
Rober-Uden je svoju misiju shvatio veoma ozbiljno. Pošto je dobio instrukcije od pukovnika Nevea iz političkog odelenja ministarstva, mađioničar je naučio nekoliko arapskih fraza, upoznao se sa običajima i sujevernim verovanjima Alžiraca i našao sebi pomoćnika, nekog muslimana po imenu Tiboa. U septembru 1856. godine u pozorištu grada Alžira počele su predstave.
Mađioničar je prikazao naročito pripremljene tačke. Na prvoj predstavi pitao je da li među prisutnima ima neko ko dobro poznaje Kuran. Izašao je sedi starac u zelenoj čalmi i rekao da je on često boravio u Meki i da već 40 godina proučava ovu svetu knjigu. Mađioničar je tada, uzevši sa stola Koran, zatražio od starca da napamet izgovori tekst sa ove ili one stranice. Starac je dostojanstveno odbio, tvrdeći da to nije niko u stanju da učini.
- A ja mogu! – odgovorio je Rober-Uden.
Mađioničar je obmotao glavu čalmom, razdelio gledaocima nekoliko primaraka korana i rekao im da samo kažu broj stranice i broj stiha koji žele da čuju. I, na zaprepašćenje publike, on je "po sećanju" citirao svaki stih koji su mu predložili.
Skinuvši čalmu Rober-Uden je doneo manji sanduk, stavio ga na neko uzvišenje, a zatim je pozvao da na scenu izađe onaj koji se smatra najjačim među prisutnima. Izišao je jedan mlad Arabljanin snažan kao Herkul, podigao sanduk kao od šale, sa dva prsta. Ali mađioničar je zatim prošaputao neke reči i mahnuo "čarobnim štapićem".
- Probaj sad! – obratio se snažnom Arabljaninu.
Mladić je, podstrekivan povicima publike, dohvatio sanduk, ali nije mogao ni da ga pomeri. Zgrabio ga je obema rukama, zapeo iz sve snage, ali sanduk se nije dao. U jednom trenutku toliko ga je snažno povukao da su se pod njegovim nogama provalile daske pozornice, ali je sanduk ostao na svom mestu. Tada je Rober-Uden kao od šale podigao sanduče i dobacio ga svom pomoćniku.
Zatim je zviždukom dozvao psa, ali ne običnog psa.

Pas koji govori
Pas je skočio na stočić i legao gledajući svog gospodara odanim pametnim očima.
- To nije pravi pas – počeo je mađioničar – već čovek koji nije hteo da mi se pokori, meni velikom magu, i zato sam morao da ga pretvorim u psa. Đavole – obratio se životinji – iako si na putu ozebao pa sad promuklo govoriš, ispričaj nam sve o sebi.
Pas je klimnuo glavom, otvorio usta i na najčistijem arapskom jeziku ispričao zabezeknutim gledaocima da sada, posle svog pretvaranja u psa, on više uopšte ne sumnja: na svetu nema većih volšebnika od Francuza i potpuno je beskorisno opirati se njima.

Šejtan s loncem na glavi
Ali, kako je Rober-Uden postizao ove efekte?
Kroz akustičnu cev koja se pripijala mađioničaru na uvo kad bi stavio čalmu, "sufler" Tibo, listajući Kuran iza scene, došaptavao je Roberu označene stihove. Kroz istu cev, sprovedenu do stočića, Tibo je govorio umesto psa. "Volšebni sanduk" sa gvozdenim dnom držan je "prikovan" za postolje pomoću veoma jakog elektromagneta: pomoćnik iza kulisa uključivao je i isključivao struju.
Pri susretu sa "šejtanom sa loncem na glavi", kako su ga Alžirci nazivali, meštani su burnusom pokrivali lica bojeći se njegovog "zlog pogleda". Ali, uprkos željama i nadanjima ministarstva inostranih poslova sva Rober-Udenova propaganda straha nije donela nikakav rezultat. Uskoro je car Napoleon III, i sâm mađioničar-amater, morao da sprema novu vojsku za nepokorni Alžir.

[iz "Politikinog zabavnika" #1178/1974]

coco_bill · Zli carobnjak-lingvista

Donosimo najčuvenije trikove koje niko nije uspeo ni da odgonetne, a kamoli da ponovi. Mnogi su stari i više od sto godina i sačuvani su zahvaljujući svetskom udruženju mađioničara koje ima bogatu arhivu veština i svake godine se sastaje da bi članovi jedni drugima prikazali najuspešnija dostignuća i pokušali da dešifruju najspektakularnija iz ranijih epoha

Đovani Bartolomeo Bosko
(rođen u Italiji 1793)

Bio je najveći italijanski i svetski žongler bilbokea XIX veka – bilboke je francuska reč za "spravu" koja se sastoji od štapa sa oštrim vrhom ili čašom na jednom i loptom privezanom uzicom na drugom kraju. Veština je bila ubaciti loptu u čašu, odnosno, nataći je na šiljak.
Bosko je ipak ostao slavan po jednom trikukoji niko nije uspeo da odgonetne. Pošto bi jednom belom i jednom crnom golubu pred publikom odsekao glave, telo belog i glavu crnog je stavljao u jednu, a ostalo u drugu kutiju. Samo tren kasnije iz kutije bi izletela oba goluba živa i zdrava, ali – beli sa crnom glavom i crni sa belom.

Džon Henri Anderson
(rođen u Škotskoj 1814)

Veliki čarobnjak sa Severa, kako su ga nazivali, jedan je od prvih mađioničara koji su izveli danas gotovo svakodnevni trik sa izvlačenjem zeca iz šešira. Njegova najnedostižnija veština, koja je ostala tajna, bila je, kao i Boskova, s pticama. On bi deset mrtvih kanarinaca stavljao u dubok tiganj i dobro ispržio. Kad bi podigao poklopac, posmatrači bi umesto deset ispečenih kanarinaca ugledali dva živa.

Karl Herman
(rođen u Nemačkoj 1816)

Mađioničarska porodica Hermanovih privlačila je publiku punih osamdeset godina, ali je tek Karl postigao svetsku slavu. Pravi urnebes i neopisivo zaprepašćenje izazvao je trik, ako se ono što je izveo može nazvati tim imenom, pred odabranom aristokratskom publikom u jednom austrijskom zamku. Karl je od jedne gošće uzeo skupocen dijamantski prsten i nonšalantno ga bacio kroz prozor. Kad su izbezumljeni lakeji istrčali da bi našli dragulj, Karl je zviznuo i kroz prozor je uleteo papagaj noseći u kandžama ne samo prsten već i napudrane perike lakeja koji su kao bez duše pretraživali svaki grm i travku.

Džon Nevil Meskilin
(rođen u Engleskoj 1893)

Prvi je mađioničar na svetu koji je izveo trik levitacije (lebdenja). Bez ikakvih vidljivih držača ili podupirača on je "podigao" jednu ženu i zadržao je izvesno vreme iznad tla u uspravnom stavu.

Dejvid Divent
(rođen u Engleskoj 1868)

Publika je opsedala blagajne sala i cirkusa kad god je Divent (pravo ime Dejvid Bajton) izvodio čuvenu predstavu sa vojnikom. Njegov pomoćnik, odeven u uniformu, marširao je uz vojnu muziku po obešenoj platformi delimično okruženoj stubovima svetlosti. Onda bi se odjednom podigle tri britanske zastave i na tren zaklonile celu konstrukciju. Na mađioničarevu komandu zastave bi se – dok je muzika svirala tuš – spustile i zabezeknuta publika ugledala istog vojnika, ali veličina lutke, kako revnosno maršira uz istu muziku. Predstavu je Dejvid Divent izveo i na engleskom dvoru za kralja Džordža V i kraljicu Meri.

Havard Terston
(rođen u SAD 1869)

Za vreme predstave u Beloj kući u Vašingtonu ovaj čuveni mađioničar uzeo je od tadašnjeg predsednika SAD Kalvina Kulidža zlatan džepni sat, razbio ga u parčiće i učinio da ti razbijeni delovi nestanu neznano kud. Zatim je zamolio batlera da unese u salu poslužavnik s veknom hleba i gospođu Kulidž, predsednikovu ženu, da je preseče. Usred vekne nalazio se predsednikov zlatan sat potpuno čitav.

Čarls Džozef Karter
(rođen u SAD 1874)

"Žrtva" glavne Karterove tačke bila je njegova žena i pomoćnica Korina. On je uvek pozivao nekoliko ljudi iz publike da joj vežu ruke i noge i zaključaju je u kavez pokriven baldahinom. U toku od samo 30 sekundi Korina se pojavljivala na ulazu u salu, a umesto nje, pošto bi se baldahin podigao, u kavezu je sedeo čovek tužnog lica odeven u prugasto robijaško odelo.

Hari Hudini
(rođen u Mađarskoj 1874)

Ovaj umetnik (pravo ime Erih Vajs) verovatno je najslavniji mađioničar svih vremena. Jendom, kad se na obali kod Bostona nasukalo neobično "morsko čudovište", Hudini je s rukama vezanim lisicama ušao u balsamovano truplo koje je zatim zatvoreno teškim lancima. Za petnaest minuta Hudini se, na misteriozan način, našao napolju. Dan smrti, 31. oktobar (1926), ovog nedostnižnog majstora slavi se u SAD kao Nacionalni mađioničarski praznik.

Henri Bauton
(rođen u SAD 1885)

Do prvog svetskog rata zvali su ga Frederik Veliki, a onda su mu obožavaoci, ogorčeni na Nemačku, promenili ime u Blekston. Proslavio se neverovatnim trikom s topom. Privezan za otvor topovske cevi Frederik Veliki bio bi raznet ispaljenim đuletom da bi se zatim, čitav i nasmejan, pojavio ispred tog istog topa.

[iz "Politikinog zabavnika" #]