Kada deca lazu...

nastasenjka · **~daydreaming~**

Nijedan roditelj neće biti oduševljen kad uhvati svoje dete u laži ili od nekog čuje da je ono slagalo. Međutim, nisu u svim uzrastima shvatanje i rezonovanje deteta isti, pa bi problemu učenja deteta da ne laže trebalo pristupiti shodno njegovim godinama.

Postoje i neka opšta pravila, kao što je ono da deca dobrim delom uče po modelu, to jest imitiraju prvo roditelje, a zatim i druge osobe koje su im bitne. Tako, ako roditelj laže i dete tome prisustvuje (tu spadaju i one situacije kada roditelj traži od deteta da se javi na telefon i kaže da mama ili tata nisu tu, ili kada roditelj nekome kaže jedno, a kada ta osoba ode, priča nešto sasvim drugo), teško će biti ubediti ga da ono uvek treba da govori istinu. Logika "Pusti ti mamu/tatu, oni su drugo" nije imala efekta na vas, pa neće imati efekta ni na vaše dete.

Deca između treće i pete godine (godine su date okvirno, neće svako dete sazrevati i shvatati neke pojmove i principe istom brzinom; pored toga deca umeju da se međusobno prilično razlikuju, pa mi dajemo samo predloge, dok je na vama da procenite koliko ih je moguće primeniti kad se o vašem detetu radi) uglavnom i ne razumeju razliku između istine i laži, pa je beskorisno ljutiti se na njih, govoriti im povišenim glasom ili ih grditi zbog laži. U tom uzrastu deteta, umesto: "Jesi li ti prosula mleko?", korisnije je samo konstatovati da je mleko prosuto i ukazati detetu na to šta se u takvoj situaciji radi (uzme se papirni ubrus ili krpa i obriše prosuto). Kad dete ovog uzrasta preteruje u onome što priča ("Ja mogu da nosim tri tone!"), to govori o njegovoj mašti, ne o želji da iskrivi istinu. Ako mu kažete nešto kao: "Voleo bi da to možeš, zar ne?", istovremeno pokazujete prihvatanje dečje želje kao nečeg pozitivnog i blago mu ukazujete na razliku između stvarnosti i izmaštanog.

Između šeste i desete godine mnoga deca su pravi genijalci kada se radi o poricanju. U tom uzrastu deca lažu jer žele da budete zadovoljni njima, ili da izbegnu neku obavezu, ili da izbegnu kaznu. Takođe, nekad lažu da bi dobila ono što žele (recimo, da biste im dozvolili da se igraju na kompjuteru) ili da bi pridobila prijatelje. Kontraproduktivno je nazvati dete lažovom, ali bi mu svakako trebalo staviti do znanja da nećete tolerisati neiskrenost. Tražite da vam kaže istinu i objasnite mu da će i dalje snositi posledice zbog greške koju je napravilo, ali nećete vikati na njega niti se ljutiti, bićete ponosni jer vam je reklo istinu. Objasnite mu da svi (uključujući i vas same) prave greške, i da ćete ga i dalje voleti čak i ako jeste razbilo vazu koju vam je vaša majka poklonila. Ako laže o nečemu rutinskom - na primer, nije uradilo domaći iz matematike - što nije nikog povredilo niti bilo koga dovelo u opasnost, biće dovoljno da ga pogledate s neodobravanjem i podsetite ga da očekujete iskrenost: "U redu, znaš da je važno izvršavati obaveze na vreme, hajde da sad zajedno pogledamo taj domaći".

Izvor: Krstarica

nastasenjka · **~daydreaming~**

Svako će povremeno slagati, bio odrastao ili tek dete. U različitim uzrastima različita je percepcija istine, pa bi učenje deteta da ne laže trebalo prilagoditi njegovim godinama - naravno, tu su i neki opšti principi koji važe za sve uzraste, a svako pravilo bi trebalo prilagoditi vašem detetu, koje ipak vi najbolje poznajete.

Između jedanaeste i četrnaeste godine razvija se želja za privatnošću i za tim da mu se ne mešate u život, osim kada dete to samo poželi. Za ovaj uzrast karakteristično je da vam ne kaže za neke detalje, ili da nešto "zaboravi" da vam kaže. Na primer, striktno uzev, zaista nema domaći za sutra, ali ima jako mnogo toga što mora da obavi za prekosutra, a dan nakon toga ima važan kontrolni. Prijatelji i društveni status postaju izuzetno važni, pa se samim tim povećava broj laži koje služe tome da izbegne ismevanje ili da impresionira ("Ići ćemo u Dubai ove godine."). Može da bude dobar pristup da ne pokušavate da ga "uhvatite u laži", nego da detetu stavite do znanja da znate da nije reklo potpunu istinu i da laži, kao i prikrivanje istine, smatrate ozbiljnim stvarima ("Ne zvuči mi baš kao da je stvarno tako. Da li bi hteo/htela da malo razmisliš pa mi ponovo sve kažeš?").

Pokušajte da ne "popujete" detetu. Pre će prihvatiti ono što mu govorite ako vam je glas miran i normalan, i ako ne koristite sarkazme niti ga kritikujete. Kada vam prizna istinu, prihvatite to i krenite dalje. Nemojte blamirati dete pred društvom, već mu kasnije, kad ste nasamo s njim, recite da bi bilo super kad biste stvarno mogli u Dubai, ali da i ono zna da ne možete. Disciplina najbolje funkcioniše kada je primenite na takav način da se dete oseti cenjenim i prihvaćenim, ne kritikovanim ili osramoćenim. Deca u tim godinama prosto gladuju za pohvalama i odobravanjem, i obično reaguju veoma pozitivno kada im to pružite, i nastave s ponašanjem zbog kojeg ćete ih hvaliti.

Izvor: Krstarica

nastasenjka · **~daydreaming~**

Sve dok ne navrši 3 ili 4 godine, dijete ne može razlučiti maštu od stvarnosti. To znači da još ne može shvatiti koncept laži i istine.

Zašto mala djeca lažu?

Umjesto zločeste namjere, njihove su neistine proizvod:

* Aktivne mašte - Vašem malom djetetu kreativnost se razvija strahovitom brzinom da ponekad ne može dokučiti što je zapravo istina. Uostalom, nemaju li svi neku ribicu koja je plivala s njima u kadi ili superjunaka ispod kreveta?

* Zaboravljivosti - Kako aktivni dvogodišnjak može zapamtiti koje je dijete prvo uzelo neku igračku? On samo zna da igračku želi odmah. I kada grdite dijete zbog toga što je pošaralo zid, a ono tvrdi da nije - ne laže, nego je vjerojatno samo zaboravilo ili je toliko žarko željelo da to nije učinilo da je ubijedilo samo sebe.

* "Sindroma anđela" - Dijete roditelja koji misle da ono ne može učiniti ništa loše, i samo počne u to vjerovati: "Mama i tata me vole zato što sam dobar. Dobar dečko neće proliti svoje mlijeo samo tako. Kakvo mlijeko? Ja ne vidim nikakvo proliveno mlijeko!"

Što možete učiniti

Udovoljite hiru. Može se činiti kontraproduktivnim - na kraju krajeva, ne želite ohrabrivati laganje - ali najbolji način da prođete ovu fazu je da se opustite, uživate u pričama vašeg djeteta i polagano razvijate njegov instinkt za istinitošću. Izrazito pretjerano fantaziranje općenito je bezopasno i dio je normalnog razvoja dvogodišnjeg djeteta. Na kraju krajeva, čitate mu bajke - zašto i ono ne bi smislilo neku svoju?

Isto se odnosi i na izmišljene prijatelje. Oni su normalna pojava i znak dobro razvijene maštovitosti. Čak i kada za neko zlodjelo dijete okrivi svog "prijatelja", nemojte se brinuti. S emocionalnog stajališta, zamišljeni prijatelji igraju značajnu ulogu - pružaju djetetu siguran način da saznaju što žele biti.

Ne optužujte. Formulirajte svoje komentare tako da sami priznaju, a ne tako da zvuče kao optužbe: "Pitam se tko je ove papire ostavio razbacane po cijeloj sobi? Baš bi bilo dobro kada bi mi netko pomogao da ih pokupim."

Ohrabrujte iskrenost. Ako vaše dijete prizna da je pojelo kolač prije ručka, odolite iskušenju da ga izgrdite. Ako njegovo priznanje dočekate s ljutnjom i vikanjem, teško će doći do zaključka da se poštenje isplati. S druge strane, ako nježno napomenete kako je bolje pitati prije nego što uzme nešto i potom zahvalite na priznanju, uvidjet će da iskrenost ima i svojih prednosti.

Nemojte preopterećivati dijete. Nemojte opteretiti svoje dvogodišnje dijete s previše očekivanja ili pravila. Neće ih razumjeti ili ih neće moći pratiti, pa će se možda osjetiti prisiljenim lagati kako bi izbjeglo vaše razočarenje.

Uvjerite dijete da ga volite bez obzira na sve. Kada slučajno razbije lampu u sobi, dijete bi moglo nijekati da je to učinilo zbog straha da ćete ga manje voljeti. Objasnite da ga još uvijek volite, iako ponekad učini nešto što vam nije po volji.

Izgradite povjerenje. Neka vaše dijete zna da mu vjerujete i da ono može vjerovati vama. Kad god možete, izbjegavajte govoriti poluistine. Naprimjer, ako vaše dijete prilikom idućeg posjeta pedijatru očekuje cjepljenje nemojte mu govoriti da ga neće boljeti. Pokušajte održati riječ, a kada ne možete, ispričajte se za pregaženo obećanje. Najvažnije od svega - pohvalite dijete kada govori istinu. Pozitivno ohrabrenje može učiniti čuda u razvijanju osjećaja da se isplati živjeti pošteno.

nastasenjka · **~daydreaming~**

Uhvatili ste ih u laži?

Bujna mašta, vragolija koju žele zataškati, pokušaj da ostave bolji dojam na prijatelje: razlozi zbog kojih će dijete ispričati poneku izmišljotinu.

Male laži, manje ili više bezazlene ili značajne, dio su djetinjstva. Postoje djeca koja često izmišljaju, i ona koja to čine samo u posebnim prilikama. U svakom slučaju, laganje je sasvim ljudsko i prirodno ponašanje i ne treba vjerovati onome koji kaže da nikada u životu nije lagao.

Ali, kako se odnositi prema dječjim lažima? Kakvu ulogu i značenje laži imaju u životu djeteta? Značenje dječje laži mijenja se s uzrastom.
Do pete ili šeste godine djeca žive u svom svijetu, ne razlikuju sasvim jasno realnost od fantazije. Dapače, neke su fantazije za njih življe i realnije od bilo koje stvarnosti.
Na primjer, noćne more: možemo objašnjavati i objašnjavati djetetu da su to samo snovi, neće ih se prestati bojati. To ne znači da su lišeni sposobnosti zdravog rasuđivanja: njihova je stvarnost, jednostavno, mnogo bogatija od naše.

Bujna mašta

Sve do šeste godine, laganje znači dvostruko: da dijete ima bujnu maštu ili da je "pravi lažov", što znači da laže kako bi izbjeglo kaznu, ostavilo bolji dojam na prijatelje ili pridobilo pažnju roditelja ili odraslih.
Djeca često počnu vjerovati vlastitim lažima. To, samo po sebi, nije nešto zbog čega biste se trebali zabrinuti. Uostalom, i odrasli ponekad lažu sami sebi kako bi si olakšali stvari, i teško se vraćaju u realnost. Izmišljotine često predstavljaju njihove velike želje, koje im se tada čine stvarnijima (npr. kad kažu da su pobijedili u nekoj utrci, zapravo ćele biti najbolji).
Radi se o nevinim neistinitostima, koje s vremenom prestanu.

Privlačenje pažnje

S druge strane, laž ponekad ima jasan zadatak: da privuče tuđu pažnju. Djeca vrlo dobro znaju kakva će laž bolje proći kod njima bliske osobe: ako dijete razgovara s mamom ili bakom koje inače malo više strepe nad njim, ispričat će npr. da je pobjeglo od tko zna kakve opasnosti; prijatelju će pričati o nekom testu hrabrosti kojeg je upravo prošao; tati, koji je možda manje zaštitnički raspoložen od mame, opisat će se kao najjači u društvu.
Ono laže nadajući se da će se to otkriti, i vrlo dobro zna da se to kosi s pravilima.

To je način da poruči: Raskrinkajte me, kaznite me, samo mi pokažite da sam vam važan.

Kako reagovati kada ih otkrijete

Djeca nemaju urođen pojam o moralu: oni kroz pravila i primjere koje im pružaju bliske osobe (roditelji, rođaci, odgojitelji, učitelji) uče što je dobro, a što pogrešno. Tako je i s lažima. Oni s vremenom moraju naučiti da je laganje nešto loše.

Pa kako se onda odnositi prema njihovim lažima? Odgovor nije nimalo jednostavan jer laži imaju drukčije značenje i težinu ovisno o situaciji. Osnovno pravilo je da dijete mora shvatiti da je laganje loše. Svaki će roditelj zatim odlučiti hoće li kazniti takvo ponašanje ili ne: postoje tako nevine laži da jednostavno tjeraju na smijeh, ali i one na koje se mora ozbiljno reagirati.
Ponekad je kazna uistinu potrebna, a ponekad može biti suvišna.

Važna je dosljednost
Važno je da se djetetu objasni da je laganje loše (bez iznimki). Vrlo je bitno biti dosljedan. Ako se kažnjava samo jedna od deset laži, djetetu će biti teško shvatiti da je to ponašanje koje treba izbjegavati.
No, to opet ne znači da se svakoj laži mora pristupiti na isti način, naprotiv. Dovoljno je djetetu objasniti da se preko laži ne prelazi tek tako, i da to nije način na koji se u životu dobiva.

Prvo otkrijte istinu
Jako ćete pogriješiti ako vam se dogodi da povjerujete u dječju laž. A to se lako može dogoditi jer mi i nismo tako dobri u otkrivanju laži, kako mislimo.
Zato treba biti oprezan i ne treba zanemarivati eventualne signale: djetetova zbunjenost, nervoza, zamuckivanje, naglo crvenjenje ili tišina kad ga počnete ispitivati, očevidan su dokaz laži.
S druge strane, ako dijete osjeti da mu se ne vjeruje, a govori istinu, osim što može izgubiti povjerenje u vas, to bi ga tek moglo potaknuti na laganje.
Ali, više od svega, dijete će postati nesigurno. To je kao da mu kažete: Što god ti učinio ili rekao, ja ti ne vjerujem.

Dragocjeno povjerenje
Zašto se ne smije lagati? Mnoga djeca, možda čak i sva, postavljaju to pitanje. Najtočniji odgovor glasi: jer laganje ruši povjerenje. To je i najveća šteta laganja. Djeca imaju potrebu osjetiti da mu mama i tata vjeruju i moraju naučiti da se to povjerenje mora prvo zaslužiti, a onda njegovati. Stav roditelja ipak mora biti elastičan: nikad ne tretirajte laž kao da je definitivna pogreška.

Ne govorite: "Odsad više nemam povjerenja u tebe!", već "Ako mi ne budeš govorio istinu, kako da ti vjerujem?" Mora imati osjećaj da uvijek na neki način može ispraviti svoju pogrešku. Loše je i kontraproduktivno etiketirati dijete: reći mu da je lažljivac, kao da je on isključivo takav.
Time ga nećete potaknuti da postane iskreniji.

Uvijek budite korektni
Djeca će najviše naučiti ako im roditelji pruže dobar primjer. Kako da od njih očekujemo da govore istinu, ako i sami lažemo. Ako roditelji lažu (a djeca su jako dobra u otkrivanju laži), to će doživjeti kao prevaru i izrugivanje: pravilo će tada izgubiti svoju vrijednost.
Uhvate li vas u laži, ispričajte im se zbog učinjene pogreške.

Nedužna prešućivanja
Biti iskren, ne znači uvijek ispričati baš sve. Postoje stvari koje dijete drži za sebe, i to je normalno. Prešućivanja nisu laž i ne treba ih kažnjavati. Za djecu nije važno da im roditelji uvijek budu prisni prijatelj, nego da budu uz njih kad im se imaju potrebu povjeriti.
Suvišno je tjerati ih da vam sve ispričaju i ne morate se uzbuđivati ako to ne žele.

Bez zamki
Još jedna pogreška koju treba izbjegavati je varanje djece uz pomoć malih zamki. Npr. reći djetetu: "Reci mi što si učinio, ništa ti se neće dogoditi", a zatim ga ipak kazniti.
Na taj će se način maleni osjetiti uistinu prevarenim i to će ga uvjeriti da se mami i tati ne može uvijek vjerovati. Dakle, postići ćete kontraefekt.

Pohvala kreativnosti
Postoje roditelji koji su jako ponosni kad njihovo dijete ponese mašta. Njihovu sposobnost da znaju ispričati nevjerojatnu laž smatraju znakom velike oštroumnosti. Na neki način, to je istina. Dječja je mašta uvijek pozitivan znak i pokazuje njihovo unutarnje bogatstvo. Ali, ne treba uvijek biti ponosan na sposobnost izmišljanja i dopuštati laganje jer bi dijete to moglo pogrešno shvatiti. Zabrana lagati se ne smije uvijek mora postojati. A umjesto prebujne mašte, važno je poticati i nagrađivati kreativnost, to jest sposobnost da se fantazije realiziraju.
To će pomoći razvoju sigurnosti djeteta. A pomoći mu da bude kreativno, ponekad znači pustiti ga da se samo snađe.

Kada prihvatiti igru
I, na kraju, kada se nađemo pred stvarno nevinom laži, pred pričom koja je uistinu fantastična, a izmišljena je samo kako bi privukla našu pažnju, možemo mirno prihvatiti igru. Dijete će i samo naposljetku shvatiti da se radi o suučesništvu trenutka i neće to zloupotrebljavati.

Ako lažu prečesto
To je znak da se iza njih skriva nešto više. Ako dijete puno laže, to bi moglo značiti da je u nevolji: možda se ne može nositi s nekom novom situacijom (vrtić ili škola) ili određenim problemom (ljubomora na brata ili sestru).

Ako dijete uvijek laže istoj osobi, znači da se te osobe boji, nema povjerenja u nju ili se boji njenih reakcija.

Što učiniti? Ni u ovom se slučaju ne smijete praviti da vjerujete u te laži, čak i ako ste svjesni da se oni njima koriste jer ne znaju kako bi drugačije. Bolje da djetetu date do znanja da je uhvaćeno u laži, bez da ga kaznite.

Pokušajte s njim razgovarati i pomoći mu da se suoči s problemom

nastasenjka · **~daydreaming~**

Mi, kao odrasle osobe slažemo mnogo puta u toku dana, a da toga najčešće uopšte nismo svesni. Svaki put kada vas neko upita: »kako ste«, a vi odgovorite: »dobro«, vrlo verovatno tako odgovarate ne zato što se zaista osećate dobro, već zato što nemate dovoljno bliskosti za dublju komunikaciju, nemate vremena, ili mislite, da se zapravo, nikoga ne tiče vaše raspoloženje. Međutim, ma koliko puta mi slagali u toku dana, obično ne tolerišemo ni najmanju laž svog deteta. U želji da budemo potpuno upućeni u njegov život, da imamo kontrolu (mislimo da ćemo tako moći dete bolje da zaštitimo), zaboravljamo ne samo da dete ima pravo na svoju privatnost i odluku da nam nešto ne kaže, već da je i za njega samog dobro da ume ponekad i da slaže. Uostalom, razmislite samo šta bi se dogodilo kada bi neko, na primer, vaše dete u svakom trenutku i svima govorilo samo istinu (na primer:«Šta to gledaš?« pita učiteljica, a ono odgovara: »Gledam kako si ružna!«). Konačno, ne zaboravite da svaki put kada se naljutite na dete jer vas je nešto slagalo – ono je to naučilo upravo od vas. Podrazumeva se da ga tome niste učili svesno i namerno, ali upravo iz brojnih situacija kada je dete gledalo vas na delu, ili lagalo umesto vas, ono je primilo poruku da je laganje u vašoj kući dozvoljeno, jer ga i vi koristite, i da se iz toga mogu izvući nekakve koristi. (na primer: »Ako me zove.... reci da nisam tu«, kažete detetu dok zvoni telefon na koji vi ne želite da se javite).

Izvor: Yumama

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

Zašto lažu djeca predškolske dobi

Svako dijete će u raznim fazama razvoja lagati. Iako je ovo sasvim normalno, neki se roditelji mogu uzrujati i osjećati da je njihovo dijete „zločesto“. Roditelji bi trebali shvatiti da je laganje normalno ponašanje u dječjoj dobi, tako da tom problemu mogu prići smireno i pravilno postupati.

Kako se nositi s dječjim lažima, ovisi o situaciji, djetetovoj dobi i kućnim pravilima. No bitno je da shvatite zašto vaše dijete laže i kako pristupiti tom ponašanju na konstruktivan način.

Laganje kod djece predškolske dobi

Djeca će početi lagati već u predškolskoj dobi. Tada još nisu svjesni činjenice da je laganje loše. U pravilu će reći laž zbog jednog od tri razloga :

Mašta
Djeca izmišljaju priče. Imaju bujnu maštu, a još uvijek im nije jasna razlika između mašte i stvarnosti. Njihove laži predstavljaju njihove želje. Mogu reći nešto poput: „Ja sam najstarije i najveće dijete u vrtiću.“ Vi kao roditelji ih saslušajte i uzvratite im na želju: “Doista želiš biti velik i snažan.“

Korist
Djeca mogu lagati kako bi nešto dobili. Primjer je dijete koje kaže da se ne osjeća dobro kako bi ostalo kod kuće i gledalo televiziju, umjesto išlo u vrtić (jer su naučili da kad su bolesni ostaju u krevetu i gledaju crtane filmove). Roditelji bi trebali objasniti djetetu, bez pretjerivanja, kako je važno da govore istinu. S laganjem se možete suočiti i tako da dijete pohvalite kad je iskreno.

Izbjegavanje kazne
Ponekad je glavni razlog laži izbjegavanje nevolje. Na primjer, dijete vam kaže da nije razbilo vazu. Može čak reći da je netko drugi to učinio. U predškolskoj dobi najbolje što možete učiniti jest reći djetetu da se nezgode dešavaju i da djeca griješe, ali da ne očekujete da će se igrati s vazom. Objasnite mu da vam uvijek može reći istinu.

Budući da djeca predškolske dobi ne shvaćaju da je laganje loše, ne preporuča se da u toj fazi razvoja kažnjavate dijete. Umjesto toga iskoristite svaki incident da objasnite djetetu kako je laganje loše. No i uz to, očekujte da će vam s vremena na vrijeme lagati.

Kako se nositi s lažima kod školaraca

Do doba kad vaše dijete krene u osnovnu školu, sposobno je shvatiti da je laganje loše. Zbog toga bi roditelji trebali kazniti dijete kad izreče neku laž. Nemojte misliti da vam neće lagati jer zna da to ne smije.

Evo nekih od razloga za laži:

* da izbjegne kaznu
* da se osjeća važnim (uljepšava istinu, kako bi djelovao bolji)
* da dobije ono što želi
* kako ne bi uvalio prijatelje ili braću u nevolju

Kako se nositi s lažima kod školaraca:
Trebali biste porazgovarati s djetetom oko toga zašto je lagalo. Možete mu navesti nekoliko primjera kad ste vi lagali i s kakvim ste se posljedicama suočili. Svakako naglasite da se može vjerovati samo djeci koja su iskrena, a djeca koja lažu prije ili kasnije će osjetiti negativne posljedice. Možete pričati o prednostima iskrenosti na vlastitim primjerima te razgovarati s djetetom o primjerima iskrenosti i neiskrenosti koje ste zajedno vidjeli na televiziji ili pročitali u knjizi.

Kako biste spriječili laganje

* otkrijte zašto vaše dijete laže. Postoje li određene situacije u kojima laže? Na primjer, ako laže kako bi impresionirao prijatelje, razmislite kako ćete mu podići samopouzdanje. Možda biste mogli zajedno napraviti listu njegovih vrlina i pozitivnih stvari koje može napraviti za prijatelje (te dobiti pozitivnu reakciju za prihvatljivije ponašanje).
* postavite određena pravila i posljedice s kojima će se suočiti zbog laganja. Prije nego ih nametnete, raspravite o ovim pravilima s djetetom. Laganje biste trebali tretirati drugačije od nedoličnog ponašanja. Kad se djeca nedolično ponašaju, ali su iskrena, kazna bi trebala biti blaža nego za laganje. S druge strane nagradite njihovu iskrenost.
* nemojte sramotiti dijete zbog laganja. Roditelji mogu djeci dati do znanja da su razočarani zbog toga što su lagali, ali ne smiju smatrati dijete „zločestim“.
* pobrinite se da komunikacija s djetetom bude iskrena i otvorena. Upravo zato VI ne smijete lagati djetetu. Ako dijete vidi da vi lažete, i samo će se povesti za vašim primjerom. Vaša je iskrenost najbolji primjer za dijete.

Smatrate li da vaše dijete previše laže, ili vam drugi govore da laže (npr. učitelj), potražite pomoć školskog psihologa ili pedagoga vezano za taj problem.

anchi22 · **•• 20:01 ••**

Kako sa detetom koje skriva istinu: Zašto nas deca lažu?

Do treće godine dete ne ume da laže, školarac je spreman da slaže da bi izgledao lepše u tuđim očima, a tinejdžer već ume da predvidi šta će da se dogodi ako se njegova laž otkrije. Kako se postaviti prema mališanu koji ne govori istinu?

Dvogodišnja mrvica koja je flomasterima išarala tapete kaže vam nevino, gledajući pravo u oči, „to nisam ja“. Petogodišnjak koji se u pesku igra s drugarima glasno se hvali, „moj tata ima deset motocikala, deset automobila i helikopter“.
Đak trećeg razreda oborenog pogleda tvrdi da mu je učiteljica izgubila svesku za pismene zadatke. A tinejdžer koji smrdi na duvan već sa deset metara brani se da cigarete koje ste našli u njegovom džepu nisu njegove.
Zašto naša deca uopšte lažu?

RODITELJI, NE VREĐAJTE SE
Psiholozi objašnjavaju da do tri godine mališani uopšte ne umeju da lažu. Oni nemaju toliko razvijeno logičko mišljenje da bi mogli da smisle plan prevare, već govore ono što vide, „pala je lopta, razbila se vaza“. Ako se pitate zašto ponekad poriču očigledno, to je zato što mala deca često brkaju uzrok i posledicu. Oni lako mogu da zaključe da je lopta pala zato što se vaza razbila. Deca od dve godine lako gube pažnju i zaboravljaju situaciju. Dovoljno je da se udube u crtani film na televiziji, pa da sve zaborave, šta se dešavalo do trenutka kad je pala vaza i otkud šare po tapetama. Još jedan uzrok neistine je strah. Mališani bez problema priznaju nestašluk sve dok ih za to ne kažnjavamo. Ako dvogodišnja mrvica ćuti na strašno pitanje roditelja, „da li si ovo ti uradila“, to znači da već ima iskustvo kažnjavanja. To ćutanje u suštini predstavlja prvu laž. Devojčica u tom uzrastu još ne ume da smisli priču u svoju odbranu, tako da joj preostaje samo da ćuti, plače ili poriče očigledno. Stručnjaci savetuju da roditelji ne bi trebalo da se vređaju kad mališa ne priznaje šta se stvarno dogodilo, jer to nije laž. On ne želi da vas obmane, da vas ponizi, niti kuje podmukle planove protiv vas. Takođe, deci ne treba pripisivati ružne namere, niti loše postupke. Kad kažemo, „lažove, mali, ako me sad tako varaš, šta će tek biti kasnije“, mi programiramo dete za laganje u budućnosti i sugerišemo mu da je lažov. Posebno je važno da roditelji shvate da dete ne treba da grde i kažnjavaju ako je priznalo svoju grešku. Kad nešto zabranjujete maloj deci, treba uvek da im ponudite izbor, „po zidu ne sme da se žvrlja, ali po ovom papiru sme“.

NE BUDITE LOŠ UZOR
Nesitinu počinju da govore ona deca čiji roditelji postavljaju pred njih različite zahteve. Mama ne dozvoljava jedno, baka drugo, a kod tate može sve. Posle treće godine deci je neophodno da odrasli primećuju i ocenjuju sve što oni umeju, sva njihova dostignuća. Ako vidite da se mališan plaši da vam prizna svoj postupak i da zato laže, ne grdite ga, već ga smirite i utešite. A u slobodno vreme razmislite kako reagujete na njegovu laž.
Približno sa osam ili devet godina deca počinju da shvataju da lagati nije lepo ne zato što se neistina ne dopada odraslima, nego zato što na lažova ljudi ne mogu da se oslone, što mu ne veruju, s njim neće da se druže... Laž postaje moralna kategorija. U tom uzrastu oni već mogu da se stave na mesto drugog čoveka i, pošto ni sami ne žele da imaju posla s varalicama, shvataju da s njima niko neće hteti da se druži ako budu lagali. Uprkos tome, postoje situacije koje ih prisiljavaju na prevaru. Oni žude za prihvatanjem kod vršnjaka i, kao i ranije, plaše se kazne roditelja.
U tom uzrastu ceo život deteta vrti se oko uspeha u učenju. Odrasli, čak i potpuno nepoznati, često pitaju, „kako škola“. Vršnjaci ne žele da se druže s dvojkašima, više vole odlikaše. Školski uspeh je toliko bitan da su deca spremna da lažu o ocenama samo da ne ispadnu neuspešna u očima drugih. Zato svoj renome brane lažima. U tom uzrastu se pojavljuje nov uzrok laganja - imitiranje roditelja. Ako mama preko telefona kaže nekome da tata nije kod kuće, iako jeste, dete kopira takav model ponašanja. Da bi se vaše dete osećalo samouvereno u društvu vršnjaka, potrebno mu je da bude uspešno. Treba u nečemu da bude bolje od drugova. Šta vašem hvalisavcu ide najbolje? Uvek je dobra taktika da ga upišete u muzičku školu, na neki sport, kurs kompjutera ili na ples. Ne preuzimajte na sebe ulogu kontrolora i ocenjivača školskog uspeha.

BUDITE NA RAVNOJ NOZI
Tinejdžer, za razliku od deteta, već ume da predvidi šta će da se dogodi ako se njegova laž otkrije. Poodrasla deca ne žele da roditelji vide njihove duševne patnje, ne žele da saučestvuju sa njima u ljubavnim jadima, niti da ih ispituju o njihovim velikim tajnama. Ako im u detinjstvu roditelji ne pomognu da se u nečemu istaknu u odnosu na vršnjake, oni će i kasnije nastaviti da pričaju basne svojim drugovima. Hvalisanje u tom uzrastu može da se pretvori u karakternu osobinu. On toliko želi da bude u centru pažnje, ovde i sada, da uopšte ne razmišlja o tome kako će izgledati u oči drugima kad se njegova laž otkrije. Pre svega, roditelji moraju da uvažavaju životni prostor svog adolescenta. Zato ne treba bez kucanja da ulazite u njegovu sobu, niti bez pitanja da dirate njegove stvari. Još nije kasno da pomognete detetu da u nečemu pronađe sebe, jer tada među vršnjacima neće težiti lažnoj slavi. Više ne važi pravilo da su neke stvari dozvoljene samo odraslima, od sada morate da se postavite tako kao da ste na ravnoj nozi.

(Blic)

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

Zašto djeca lažu, kako prepoznati i sprečiti njihove male laži? Treba imati na umu da djeca ne shvataju da u stvari lažu, sve dok im mi ne ukažemo na to

Dječije laži jesu beznačajne i sitne, ne škode mnogo. Međutim to ne znači da treba da ih prešućujemo, da se mirimo sa njima, misleći jednostavno da je to faza kroz koju svako dijete mora proći. Ne usmjerimo li djecu u željenom pravcu te male laži mogu postati navika ali isto tako i nešto u šta dijete slijepo vjeruje.
Pri hvatanju u koštac sa ovim problemima zaboravite na viku i prijetnje koje mogu izazvati traumu i kontra efekat već pokušajte sa razgovorom.
Sitne laži počinju negdje oko treće godine djetetovog života. Treba shvatiti da ono ne razumije laganje, niti je svjesno da laže, sve dok mu vi ne ukažete na to. Laganje je izražajnije kod djece koja su fizički zlostavljanja, jer oni laž vide kao jedini izlaz od kažnjavanja i situacija koje svakodnevno proživljavaju.
Dakle, djeca većinom lažu da bi izbjegli bilo kakvu kaznu. Svejsni su greške i pribjegavaju laganju ili krivnju prebacuju na drugog kako bi ostali nekažnjeni.
Dijete laž doživljava kao blago iskrivljenje istine a veliki problem nastaje kasnije, kada to krivljenje istine uzme maha, kada se ne zaustavi u njegovoj najranijoj dobi i kada dijete shvati da laganjem može manipulirati i dobiti sve što poželi.
Da ne bi došlo do toga maloj djeci treba stvarati karakter, ukazivati na laž, jer oni sami nisu u stanju izvući se iz laganja bez pomoći odraslih.
Njihove laži znaju biti neodoljive i slatke, ali nikada nemojte dozvoliti da vam se previše svide jer time odobravate fazu laganja koja kasnije preraste u ozbiljan problem.
Djeca ponekad lažu i da bi vas navela na ragovor, da bi spoznala šta mislite o pojedinim situacijama i reakcijama.
Dijete laže da bi se umililo roditeljima, da bi se dodvorilo prijateljima u igri. To su prvi koraci u laganju kada dijete svjesno ne govori istinu da bi se dopalo roditeljima ali i cijeloj okolini.
Međutim i nažalost, dijete većinom laže iz straha. Djeca u čijim je porodicama fizičko kažnjavanje svakodnevnica, rijetko govore istinu. Za takvu djecu istina je bolna i strašna, jer istina vodi ka batinama. Sklonost djeteta lažima se razvija i napreduje iz dana u dan, što je zapravo naša greška.
Mi stvaramo lažljivo dijete jer ga upravo mi kažnjavamo za istinu koja nam je teško prihvatljiva. Da bi to izbjegli, prije svega, roditelji treba da prihvate istinu ma kakva ona bila, da ohrabre dijete, jer je to jedini put za odgajanje i stvaranje istinoljublja u dječijem karakteru.
Dijete laže često i zbog naših prevelikih očekivanja. Na primjer, često će donijeti kući crtež koji nije njegov, reći će da je uradilo nešto što nije jer zna da mu slijedi divljenje i lijepe riječi. Zna da će na našem licu vidjeti ponos. To je laž sa ciljem stvaranja realnosti što ljepše i pozitivnije, realnosti u kojoj je dijete junak, što je zapravo bijeg u zamišljeni svijet.
Djeca lažu i kada im se ne sviđa realna situacija. Ukoliko u porodici ima problema, svo vrijeme koje provede van kuće, dijete stvara zamišljenu sliku porodične idile i o njoj priča.
Sljedećii motiv laži je poistovjećivanje sa idolima i zamišljenim likovima, bilo da se radi o likovima iz bajki, iz omiljenih serija, ili samo likovima koje vide ili čuju i koji im se zbog nekog razloga svide. Često takve likove djeca doživljavaju kao svoje najbolje prijatelje te o njima pričaju kao o osobama iz okoline.
Vrlo lako je propoznati kada dijete govori neistinu. Tokom razgovora izbjegavaju pogledati u oči, prekrivaju usta dok govore, spuštaju pogled, vlaže usne jezikom, trljaju nos, grebu se po glavi ili licu kada govore, te se često iskašljavaju.
Dakle, ne trebate biti dječiji psiholog da bi primijetili da je vaše dijete ušlo u fazu laganja. To prihvatite kao dio odrastanja, s tim da je vrlo važno da na najsuptilniji mogući način počnete ispravljati njegove neistine, da ga usmjeravate da istina nikada ne može biti loša, da ga volite bez obzira kakva je prava istina. Laž je loša i ona stvara probleme, to je nešto što dijete treba da shvati jer ukoliko ne reagujete, ma koliko simpatična i smiješna bila laž, činite loše svom djetetu, koje zapravo tako nastavlja da živi u laži.

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

I laganje se uči

Odrasli ne retko prave razliku između sopstvenih laži. Tako, neke od njih nazivaju bezazlenim, tzv. »belim« lažima. Sebi ih lako opraštaju i lako dozvoljavaju. Koriste ih u velikim količinama i to uglavnom svesno.

»Belim lažima« odrasli, a ubrzo to nauče i deca, najčešće pokušavaju da poštede nečija osećanja ("Čini mi se da si omršala«, »Odlično ti pristaje ta boja«, »Baš sam juče hteo da te nazovem...«). Ponekad se koriste i sa namerom da se nekome pomogne ("Ja sam kriva je Marko zakasnio, imali smo dogovor da ga probudim, ali sam ja zaboravila..."). Ipak, dok odrasli sebi dozvoljavaju ovakve izjave i smatraju ih bezazlenim, kada ih koriste njihova deca - promene kriterijume, i to odmah postaju izjave koje su njima zabranjene. Zato, najpre razmislite koliko puta u toku dana vi slažete svoju decu. Koliko puta im kažete da ćete nešto uraditi, a i dok to izgovarate znate da nećete, bez obzira da li je tome razlog odsustvo vaše namere ili objektivna nemogućnost. Koliko puta im kažete: »Kasnije ćemo se igrati?« ili: »Kupiću ti tu igračku sutra«, a pri tome mislite da će ono na vaše obećanje zaboraviti, jer vi ionako nemate nameru da ga ispunite?

*Zašto deca lažu? Odgovora na ovo pitanje ima veoma mnogo. Neki od njih su: zato što su to videla od odraslih, koji pri tome prolaze sasvim nekažnjeno (na primer, u vašoj kući zvoni telefon a vi kažete detetu ili nekom drugom: »Javi se ti, i ako je to N.N. reci da nisam tu«), ili su to videla od druge dece iz vrtića ili škole, iako to može biti jednostavno hvalisanje kome je vaše dete poverovalo kao istinitom iskazu. Ponekad laž koriste da bi ispitivali reakcije svoje okoline, odnosno, da li će neka njihova izjava »proći« ili ne, da li će im okolina poverovati ili ne. Drugi mogući uzroci za laž kod mlađe dece su potreba da im se vršnjaci dive, da se privuče nečija, često i vaša, pažnja, da se pokažu u društvu ili da dobiju nešto što priželjkuju.

*Izbeći kaznu. Ipak, najčešći razlog zašto deca lažu jeste da bi izbegla kaznu. Preispitajte sebe kakve su vaše kazne, da li ih možete odrediti zajedno sa detetom, što zavisi od njegovog uzrasta i zrelosti. Sasvim je realno da bi, ukoliko su vaše kazne za dete primerenije, ono manje lagalo.

Takođe, ne zaboravite da je granica između laži i mašte kod dece veoma tanana.

U predškolskom uzrastu granicu između laži i mašte nije tako jednostavno otkriti. Pojedine imaginacije imaju prizvuk mogućih i realnih (na primer: »Video sam lopova u dvorištu«) a pojedine - potpuno nerealnih i izmišljenih (na primer: »U dvorištu je pravi lav sa zelenim krilima, ogroman...«). Upravo zato na onu vrstu njihovih imaginacija koje vam deluju objektivno moguće, vi reagujete na određeni način, a na one druge se ili ne obazirete, ignorišete ih, ili takve izjave proglasite lažnim. Ipak, sasvim je moguće da se na oba načina dete »samo« igra i eksperimentiše sa vašim reakcijama.

*Kada deca ne lažu? Deca koja imaju poverenja u svoje roditelje nemaju razloga da lažu. To su deca koja znaju da kada izgovore lošu vest (na primer: „Danas sam u školi dobio lošu ocenu iz matematike"), njihovi roditelji ne skaču, ne prave od toga „dramu", i jasno, ne pada im na pamet da primene fizičko kažnjavanje. Naprotiv, oni prave razliku između deteta i učenika, i znaju da je škola samo jedan aspekt njegove ličnosti. Upravo ova prva reakcija uveliko određuje koliko će se dete ubuduće poveravati svojim roditeljima. Zato je prvi korak da osvestite u sebi značaj vaših reči.

*Jezik „brži" od pameti. Zapitajte se kako vi reagujete u prvom momentu, kada se najmanje kontrolišete i kada vam je „jezik brži od pameti" a dete vam saopšti da je, na primer, dobilo lošu ocenu?

Šta je vaša prva reakcija?

Možda ćete reći:

-„Naravno, kad nisi ni učio" (pogrešna reakcija jer je i dete svesno da je dobilo lošu ocenu upravo zbog toga).

- Ili ćete reći: „Koje su ocene dobili drugi?" (pogrešna reakcija jer nema razloga da vas zbog nečega zanima ovakav podatak).

Na pogrešne izjave roditelja dete reaguje tako što se povlači u sebe (ubuduće vam možda neće reći da je dobilo lošu ocenu, ili se nada da će ovu vest odložiti dok je ne popravi, ili misli da je vama bitna samo ocena a ne kako se ono oseća povodom toga).

Šta bi, međutim, bila dobra reakcija?

-"Svakome se može dogoditi".

-„Znam da si se trudio najviše što si mogao",

-„Verovatno si imao loš dan",

-„Šteta jer ja znam da ti zaista dobro znaš matematiku"...

Izrazito je pohvalno iako uspete da pokažete dozu konstruktivnosti, odnosno, da ste spremni na saradnju, i to baš sada kada vam dete saopštava lošu vest. Na primer:

„Pokazaćeš mi zadatak, videćemo šta „škripi" pa ćemo to zajedno savladati",

„Da li si razmišljao kako ćeš ocenu popraviti?"

*Izbegavanje roditeljske reakcije ili kazne. Kada se roditelji loše odnose ili ne umeju da se nose sa greškama svoje dece, ona veoma brzo nauče da lažu. Kao iskustvo iz komunikacije sa roditeljima ponesu utisak da ih vi, kao roditelji, ne razumete ili, što je još drastičnije, kažnjavate. Zato, da bi izbegli vašu reakciju :

Pokušavaju da sakriju svoju grešku što ih vrlo često vodi u laž.

Postepeno gube želju za komunikacijom sa vama a kada prestanu da razgovaraju ostane samo ona površna, svakodnevna komunikacija. To znači da sve ono suštinski bitno ili ono što dete tako doživljava, sa vama ne deli, odnosno, prećutkuje. U mnogim situacijama ćutanje je vrsta laganja.

Pravdaju svoje greške ili prebacuju krivicu na druge, što opet može dovesti do svesnog ili nesvesnog laganja.

Stiču utisak da ih vi uopšte ne razumete, što najčešće nije istina samo po sebi, jer vi ulažete veliki trud da ih razumete.

*Loša navika. Najveći problem u laganju jeste stvaranje loše navike. Jednom kad primeti da mu je"upalilo" i da ga niko nije otkrio u laži, biće teško odoleti da to ubuduće čini manje. Upravo zato, deca koja lažu, ne čine to slučajno. Nisu se rodili kao lažljivi, baš kao što se nisu rodili kao agresivni ili skloni psovkama. Kao i druge oblike ponašanja, i laganje su stekli, tačnije, preuzeli kao model ponašanja iz svoje najbliže okoline. Zato, ako želite da izbegnete formiranje loše navike laganja najpre:

Budite dobar model za kopiranje i pokažite svojim primerom.

Stalno ukazujte na to da vi cenite iskrenost i međusobno poveravanje. Naravno, vaše verbalno hvaljenje iskrenosti neće imati pozitivnog efekta, ako nastavljate da se ponašate i govorite neiskreno.

Podržite iskrenost kod deteta. Uvek ga pohvalite kada vam poveri nešto što je po njega neprijatno (na primer, učinilo je nešto pogrešno, očekuje kaznu od vas). Ono je učinilo izbor da kaže istinu umesto laži i to zaslužuje priznanje. Moguće je da se to vama podrazumeva, (iako bi možda sami postupili drugačije), ali sve dok iskrenost ne postane sastavni deo njegovog života pohvalite ga za izbor da bude iskren i time eventualno snosi posledice nego da se odluči da laže.

I laži »rastu«

Kako deca postaju starija, njihova laž je sve suptilnija i sve se teže otkriva. Roditelje ne zabrinjava toliko što njihova deca ponekad lažu, čak to smatraju i korisnim, već to što oni, kao roditelji sve teže uspevaju da "uhvate" kada ih deca lažu a kada ne.

Dečje shvatanje iskrenosti i laži menja se sa uzrastom.

- Između treće i četvrte godine dete još uvek ne ume SVESNO da prećuti istinu.

- Između pete i sedme godine naučiće da laže iz ljubaznosti ("Baš ti je dobra ova pita sa jabukama..."), ali i iz straha od kazne. Ove laži nisu smišljene ni isplanirane unapred, niti bi dete umelo da objasni zašto ih govori.

-Tek od osme godine ono postaje sposobno za laž, sličnu lažima odraslih. Tada može da smišlja komplikovane zaplete, sa jasnim ciljem (na primer, da dobije za sebe neku korist, izbegne kaznu...) U periodu adolescencije, deca lažu najviše. Tada su njihove laži svesne, namerne. S obzirom da u ovom uzrastu mnogi od njih teško nalaze zajednički jezik sa svojim roditeljima, ubeđeni su da bi im iskrenost donela samo nove probleme (svađe, viku, kazne...) i zato radije biraju da nešto prećute ili slažu nego da budu iskreni.

anchi22 · **•• 20:01 ••**

Dvanaestogodišnjaci najviše lažu

Što je lažljivac mlađi, to je inteligentniji, tvrde naučnici sa Univerziteta u Torontu.

Dakle, ukoliko dete izgovori prvu laž, svesno ili namerno, već u drugoj godini to znači da se njegova pamet razvija munjevitom brzinom.

Čini se da je slaba uteha za mame i tate. Ko voli da mu dete laže?

Ne, tvrde psiholozi i neurolozi iz Toronta - laži su pokazatelj da deca spoznaju svet oko sebe brže od ostalih vršnjaka.

Najpametniji počinju da izgovaraj laži već u drugoj godini. I najsporiji počinju da izbegavaju istinu u četvrtoj godini, piše "Politikin Zabavnik".

U dvnaestoj postotak izgoverenih laži ubedljivo je najveći. Ko preživi to razdoblje i prestane da laže, znači da je odrastao kao istinoljubiv čovek, a ne kao patološki lažljivac.

Pomenuto istraživanje pokazalo je da čak devedeset odsto dece laže. Povremeno, razume se.

(MONDO)