Konj u književnosti

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

"Stvori mi biće koje će biti lagano i brzo poput tebe, vjerno, plemenito i snažno i koje će na svojim leđima nositi čovjeka"

(prema legendi bile su to riječi koje je Bog pri stvaranju Svijeta uputio vjetru, nakon čega je stvorio konja)

Konj je kroz vijekove bio inspiracija književnim i likovnim stvaraocima, a tragove je ostavio u istoriji i mitologiji svih naroda. Konj je izraz plahovitosti, nagona i žudnje. Kako ratnici ne mogu bez konja, u svim epovima svijeta ova je životinja spojena s junakom.

Stari Heleni su u svojoj poeziji ovjekovječili ljubav prema ovoj plemenitoj životinji.

Borges navodi u jednoj paraboli da skupa sa dušama poginulih junaka u Hadu počivaju i duše njihovih konja.

Najpoznatiji mitološki konj svakako je Pegaz, krilati kopitar, rođen iz ljubavi Posejdona i Gorgone. Taj konj što je u grčkom panteonu imao zadatak prenositi munje Zevsu, ostao je simbolom umjetnosti, prvenstveno pjesništva…

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Anita, rođena 300.p.n.e, rodom iz Tegeje. Antipatar Solunjanin naziva je ženskim Homerom. Predstavnica je tzv. Peloponeske škole, u kojoj su preovladavali motivi iz prirode. Ona uvodi motiv nadgrobnog natpisa (epigrama) za životinje.

SPOMEN-HUMAK KONJU

Damis je podigao humak

na spomen ustrajnom konju,

kad mu je krvavi Mars

probio srčanu grud.

Crna je potekla krvca

iz jakog konjskog t'jela;

velik iscurio mlaz suho kvaseći tlo.

(Anita)

Filip Solunjanin, živio u 1.vijeku. Autor je antologije "Vijenac" u kojoj je pjesnike poredio sa raznim cvjetovima. Osim prirode volio je i konje.

DIVIM SE KIPARU LISIPU

Pogledaj ždrijebe saliveno od mjedi!

Vješta ga stvorila ruka, vješta salila;

Podiglo ždrijebe svoj ponosno tanki vrat,

oko mu sijeva,

sa sije mu griva na vjetru vijori.

Gle, sad će potrčati!

Lisipe, kad bi ga neki jahač zauzdao uzdom,

ostanom bocnuo i šibom ošinuo -

na čuđenje svih smrtnika

snagom bi umjetnosti oživjelo tvoje djelo:

Ždrijebe bi potrčalo!

(Filip Solunjanin)

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Bakhild - rodio se oko 505.p.n.e. na otoku Kejosu, pa ga zato nazivaju 'kejskim slavujem'. U svojim pjesmama slavi pobjednike na panhelenskim natjecanjima (Olimpija, Pit, Nemeja i Istam), a ujedno obrađuje razne narodne mitove.

HIJERONU SIRAKUSKOM (pobjedniku na konjskoj trci u Olimpiji)

O, sretni vojvodo konjokrotih Sirakusana,

........................................

Zora što u zlatnim sniva loznicama,

vidjela je žutogriva pobjednika, konja Ferenika,

što brz kao oluja bješe blizu Alfeja.

....................................

U grad Pisu gdje Ferenik konj je slavni

pobijedio u trku, a onda stigao u Sirakusu,

grad sa kulama lijepim,

noseći Hijeronu vijenac sretne pobjede.

(Bakhild)

Između Homera i Olimpijskih igara postoji tijesna veza. Na jednom mjestu u 11. pjevanju Ilijade (stih 697) on pominje četiri konja poslata sa kolima na trku u Elidu. Elida je oblast u kojoj se nalazila Olimpija, drevno grčko svetilište na rijeci Alfeju. Kulman smatra da pomen kola sa četiri konja odudara od svih drugih sličnih navoda u Ilijadi, gdje se pominju samo pogrebne igre sa dva konja.

680. godine prije nove ere uvelo se i nadmetanje u trci četvoroprega – otvorenih kola koja su vukla četiri konja. Upravo taj sitni detalj naveo je profesora Kulmana da Nestorove reči iz Ilijade smjesti u tu godinu i da na osnovu toga dođe do prvog konkretnog datuma za određenje nastanka Ilijade oko 680. godine. To je pitanje više od 25 vjekova mučilo sve homerologe.

Majstori harmonije, stari Heleni, stopili su ljudsku glavu s konjskim tijelom i dobili mitskog kentaura, pojam snage i izdržljivosti.

Arapi i Berberi držali su brzonoge bedevije pod svojim satorima i smatrali ih članovima familije. Kuvaju im, dok su ždrebad, pileću čorbu, u nju nadrobe hljeba, jer je to dobro za jačanje kostiju mlade životinje.

Uobičajeni mongolski svadbeni dar je osam kobila i jedan pastuv. Kalmici, drugovi stepe, kako ih naziva Puškin u "Exegi monumentum", sav imetak imaju u konjima.

Brojni su i upečatljivi tragovi konja u istoriji, mitologiji i umjetnosti. Po narodnom vjerovanju, konji nose duše umrlih, konjsko rzanje najavljuje sreću, a frktanje kišu.

U južnim krajevima Srbije nedjelju oko sv. Save nazivaju bijesnom kobilom (to je i naziv jedne planine) stoga što zima zna biti tako jaka da se smrzne ždrijebe u kobili.

U narodnom vjerovanju postoji i konjski svetac - Teodor Tiron, a Teodorova subota slavi se kao konjska slava; naziva se još i Konjski Uskrs. Pada u prvoj nedjelji uskršnjeg posta.

Poslije Konjskog Uskrsa slijedi Konjski ili Hromi utorak, sve u okviru hrome nedjelje koja traje devet dana. Sedam dana crni jahači, todorci, gaze kopitama prestupnike i sve kojim im se nađu na putu. Najrizičniji je posljednji dan hrome nedjelje, Konjski utorak, kada defiluju samo hromi konji. Da bi umilostivile konje, žene peku kolače - todorčiće ili kopitnjake - i daju ih djeci za zdravlje konja.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Najpoznatiji historijski konj je Bukefal, konj Aleksandra Makedonskog.

Najčuveniji mitoločki konj je Pegaz, a literarni Rosinante, konj Don Kihota.

Kazu da je Bukefal bio konj ljudožder i da je na boku imao žig nalik na glavu goveceta. Aleksandar ga je jahao samo u svečanim prilikama i u bitkama. Kada je Bukefal uginuo, Aleksandar je osnovao grad i nazvao ga Bukefalija.

Engleski kralj Richard III, svjedoči Shakespeare, nakon silnih zločina koje je počinio, vapio je: "Dajem kraljevstvo za konja!

Paul Valery konja opisuje kao eteričnu plesačicu:

"Nijedna životinja nije toliko nalik na primabalerinu, koliko savrčeno uravnotežen listokrvni konj, koji se lakim koracima približuje u sjaju sunca".

Od slavnih konjičkih armija novijega vremena mi najviče pamtimo onu sovjetskog maršala Buđonija, koju je genijalno opisao Isak Babelj: "Obojica smo gledali na svijet kao na livadu u maju, kao na livadu kojom gaze žene i konji."

"U dorata griva je do tala -

Ne boji se uroka ni zala;

Na čelu mu ben bijel ko srma, -

Ne plaši se zasjede, ni grma,

Niti vuka, niti li hajduka,

Niti puške, niti vike muške…"

(narodna pjesma)

U istoriji konj ima istaknuto mjesto. Upregnut u bojna kola konj je bio osnova ratne moći, a posebni rod je bila konjica. Brojni su ga koristili kao teretnu životinju, dresiran je služio jahačima i bio glavna atrakcija u utrkama zaprega, konj je omiljeni motiv i nadahnuće slikara i kipara, pisaca. Uz ekonomsko konj ima i društveno značenje, on je znak plemićkog i kraljevskog dostojanstva i moći, znak pripadnosti elitnoj skupini društva. Konjski rep je bio poseban simbol moći.

KONJ

O ozverene zvezde, o ozvezdane zveri,

Na mene juri bojni konj, ponosan i zao,

Konj mrtvog najamnika što razbijao je dveri

Uplašenih oltara bronzanim oklopom grudnim,

Konj težak, širok, konj davno izumrle pasmine,

Konj bez jahača, koji je davno u travu pao

Sa zvezdom krvi u grlu i očima od kletve budnim;

Sa zvezdom krvi u grlu i očima od kletve budnim;

Na mene juri njegov konj, i bojim se da glas mi ne

Postane pramen straha, jauk prazne dvorane,

O zvezde ozverene, o zveri ozvezdane

Što izlazite iz razbijenih dveri trajanja

Pred vama strašno sam ceo, lišen moći udvajanja

Na krvi i plamen, i zato okrećem lice

Velikom konju što juri iz sna, iz crne ravnice.

(Ivan V.Lalić)

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Vjerovalo se da konj ima i proročku moć. Naši su preci doživljavali kao vrlo sumornu slutnju, kada prije polaska na put "konj udara kopitom o prag" ili bije kopitom ledinu". Vlasnik je, u tim trenucima, često odustajao od putovanja. Zatim, glasno njištanje, u narodnoj poeziji, pouzdano je vlasniku označavalo i najavljivalo dolazak opasnosti, neprijatelja ili pak, demona.

Za Slavene su bila važna proricanja budućnosti. Neki hramovi su bili poznati po svojim proricanjima. Na otoku Rugenu (leži u zapadnom dijelu Baltičkog mora) su svećenici predskazivali izobilje ili sušu, po količini tečnosti koja je ostala u posudi, po visini kolača. U hramu boga Svantevida na Rujanu čuvan je bijeli konj ne kojem je po vjerovanju Rujanaca jahao bog Svantevid. Konja smio je jahati samo vrhovni svećenik. Pomoću tog konja proricala se i budućnost. Kad bi Rujanci odlučili ratovati protiv neke zemlje svećenici bi postavili pred hramom koplja u tri reda; u svakom bi se redu zabola koplja i spojila poprijeko, pritom rt bi se okrenuo u zemlju, a redovi su bili rastavljeni velikim razmakom. Prije polaska u boj vrhovni svećenik nakon obredne molitve izvede iz predvorja konja i provede ga preko tri reda kopalja. Svećenik je pogađao prema hodu konja kakav će biti ishod rata. Ako bi konj ulazio u redove desnom nogom, to se smatralo kao dobar predznak, a ako makar samo jednom stupi prvi lijevom nogom, ne bi se išlo u rat.

Ovidius - "Konj koji je dugo stajao, rđavo će trčati."

"Bijeli pastuvi žestoki poput munje, žeravaste opake kobile, mlade zelenice, muvasti lepotani, kušljaste grive, raskošni konjski repovi, klokotanje točkova žutih kola i vitkih kočija… Praznik za oči i dušu. "U čestaru venja, na obronku sivu, jesen-kobila, češlja riđu grivu", pjevao je o takvoj slici i predstavi pjesnik Sergej Jesenjin. I on je kao momče nosio čizme na bore, a na leđima tulsku harmoniku.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

INCITAT - konj imperatora Kaligule, kojem prvobitno ima bješe Porcel (Prasence) zbog svojih zasluga - nikada nije izgubio ni jednu trku - bio je proizveden u građanina Rima, a ubrzo zatim i u senatora. Kaligula, ljubavnik Lune i češće svoje sestre - božanstva - Drusile, namjeravao je da ga predloži za konzula, ali ga je u tom, i ko zna kakvom još, suludom i zločinačkom, naumu sprečio mač Kasijev. Konj Incitat ili Brzonogi bješe jedan od najpoštovanijih Rimljana. Bila mu je podignuta naročita konjušnjica od mramora, čiji su zidovi ukrašeni slikama čuvenih majstora, spavao je na velikoj slamarici - svakog dana novoj - jasle su bile napravljene od slonovače, a vodu je pio iz zlatnog vedra. Često je taj riđan bio pozivan na gozbe i veselja, a ne tako rijetko one su, nakon trijumfa u trkama, priređivane u njegovu čast. Ostale zvanice - rimska gospoda i zvaničnici - na tim bahanalijama, morali su da mu drže zdravice i sinekure, i to ponekad, ređajući dvadeset puta jednu za drugom.

"…Bio jednom jedan konj. Njegov život tako liči na život svakog od nas. Detinjstvo, dečaštvo, mladost, starost. Bio je čio, razdragan, obestan kao i ergela konja u kojoj konj Šarac provodi svoje staračke dane. Sada star, nemoćan, usamljen, izvrgnut ruglu i podsmehu. Od starosti goreg i većeg jada nema! "Ima veličanstvene starosti, ima odvratne, ima žalosne starosti. Ima veličanstvene i odvratne ujedno. Starost pegavog paripa bila je baš takva", piše Lav Tolstoj u svojoj knjizi "Priča o Konju"

To je priča o konju koji ima težak život zato što je šaren. On priča svoju životnu priču o neuzvraćeno ljubavi prema kobili Sindivili. Bori se za tu ljubav, ali sve se završava kastracijom, jednog dana kupuje ga knez Serpuhovski i on otkriva ljudsku ljubav i suze koje imaju prijatan i slan ukus. Pokušava da razume značenje reči "moj, moja" i prolaznost života. Osuđen je na smrt zbog bolesti i priča se završava scenom klanja i pesmom ostalih konja u ergeli.

Iz Tolstojeve knjige "Platnomer"

"Istoriju jednog konja", kako Lav Nikolajevič Tolstoj naziva svoju potresnu priču o životu i starosti živog bića koje na svet dolazi obeleženo, sa manje ili više vidljivo upisanim belegom - zvezdom pod kojom svaki živi stvor živi svoj vek. “Pogled unatrag otvara ostarelom konju umorne, zamišljene, i neizostavno, tužne i zamućene oči. Noge ga još jedva drže. A nekada, kakav je on kasač bio. Svugde je mogao stići, na strašnom mestu postojati, iz nevolje pobeći. A konji, oni što bi mu mogli biti deca i unuci, oni još jure. A on, u prikrajku, zaboravljen, odgurnut. Sećanja, melanholična kao i svako sećanje. Ali nije tako sve crno. Bilo je i lepih dana. I svega što se u životu jednog konja, ili čoveka, vidi i sreće prvi put. Prve ljubavi i pesme, prve pobede i uspesi, dani slave, ljudi koji svojataju i gazduju, razmetljivi, nežni i surovi. Gde nestade, gde se izgubi, sva ta konjska lepota i snaga? “

I naša narodna pjesma konju daje antropološka, a ponekad i mitološka svojstva.

Marko Kraljević sa svojim paripom ponekad "besjedi", a nerijetko i "pije rujno vino".

U Hektorovićevu "Ribanju i ribarskom prigovaranju" konj je simbol vjernosti i odanosti do smrti.

Poštovanje prema konju nije predstavljalo samo vjersku, nego i svjetovnu tradiciju. Prema zapisu "Život kraljeva i arhiepiskopa srpskih", kada je 1381. godine kralj Dragutin predavao vlast svom bratu Milutinu, uz presto mu je darivao i svoje oružje i konja. Slična odredba postojala je i u Dušanovom zakoniku. On je i sveštenike obavezivao da konja, svete haljine i knjige zavještaju vladiki.

Konj je bio i simbol časti i muškosti. Zato je Marko Kraljević, pošto je predosjetio smrt, "sabljom Šarcu odsjekao glavu, da mu Šarac Turkom ne dopadne". A doskora je u opticaju bila i poslovica: "Ženu, pušku i konja može čovjek pokazati, ali nikom ne davati".

JUNAK I KONJ

Ja obiđe zemlje i gradove,

Sve na svome konju krilatome,

Niđe mene glava ne zabolje,

Već u dvoru na majčinu krilu.

Nije m' žao što ću umrijeti,

Već mi j' žao konja krilatoga,

Pa još ne znam kom' bi g' ostavio!

Ako bi ga ljubi ostavio:

Ljuba j' mlada, ona bi s' udala,

Drugi bi se konjem ponosio!

Ako bi ga majci ostavio,

Majka j' stara, ona će umr'jeti;

Van da bi ga seji ostavio:

Seja mi je jako žalovita,

Pa kad bi ga nad vodu nadvela,

Suzama bi vodu zamutila;

ako bi ga bratu ostavio:

Vodio b' ga na donje pazare,

I c'jenio i što nije vr'jedan.

"Ajde, dore, nek te nosi more!"

(narodna pjesma)

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Prema Biblijskom predanju, Bogorodica je tek rođenog Hrista skrivala u jaslama iz kojih su jeli vo i konj. Prvi je sve vreme njuškao seno, dok ga je konj nezasito grabio, pa je dete sve vreme bilo nepokriveno. Videvši to, Bogorodica je proklela konja da se nikad ne zasiti, osim na Đurđevdan, ali da ga i onda od alavosti zaboli trbuh. Od tada su konji neprestano gladni, stalno jedu i od svih životinja su najpodložniji uroku. Ali, ljudima je ipak bilo žao, jer je konj korisna životinja, pa su izmislili posebne amajlije kako bi ga zaštitile od prokletstva i uroka.

Pored amova, uzda i ulara, Sicilijanci i Englezi kačili su konjima oko vrata kilograme mesinganog nakita.

Srbi su, kako svedoče narodne pesme, koristili po sedam ili devet talismana, od kojih je najjači bio onaj u trouglastoj kožnoj kesici koji se priveže za čelo životinje a u njemu je zapis sveštenika.

U Bosni i Maroku, dobre konje su od zlih očiju skrivali u štalama, dok su ih pri izvodjenju cele pokrivali. Ipak, kao najefikasniji lek protiv uroka smatrao se savet vračare da se ždrebetu oko vrata veže stara cipela. Svi bi se ovome toliko smejali da bi urok, po zapisu Vuka S. Karadžića, zasigurno mimoišao životinju.

Mnogi od tih običaja zadržali su se i danas. Vlasi još upražnjavaju obred kojim se konjima obezbeđuju zdravlje i dobro potomstvo. Ritual se izvodi na Todorovu subotu, prve nedelje Velikog posta, kad pred zoru na belom konju dojaše sveti Todor predvodeći brojnu konjicu mrtvih duša. Njemu se treba skloniti s puta, ili mu udovoljiti kako živima ne bi počinio neko zlo. Zato se svi muškarci iz sela, svečano obučeni, okupe rano ujutru u crkvenoj porti i kao po nekoj verskoj dužnosti projašu tri puta oko crkve. Kad dođu kući napoje konja hladnom vodom, zakite ga bosiljkom, pa naizmenično s njim grickaju pomalo svetog kolača i popiju malo crnog vina da pridobiju milost Todorovu.

Zbog svega ovoga, konj je u ljudskim verovanjima postao čovekov prijatelj. Onaj ko sanja kako se penje na konja, bice unapređen, konj koji se propinje predskazuje ugled, jahanje je znak ostvarenja velike želje, a konj u kasu znači dobar posao. Konj koji pase predstavlja samostalnost, a beli konj sreću. Loš znak je samo kad je kroz san konj projurio s nepoznatim jahačem. To predskazuje izgubljenu sreću, a konj sive boje znači zlo. Međutim, prilikom gledanja u šolju boja konja nije važna. Tu on predstavlja jedinstven simbol za prijatelja, a psihoanaliza ga vezuje uz duboku ljudsku potrebu za slobodom i nezavisnost od društva ili materijalnog života.

Ni konj nije ravnodušan, pa prema ljudskom verovanju, ovako veliki značaj koji mu se pridaje svesrdno vraća. Još su stari Grci tvrdili da konji plaču kad čovek umre. Pegaz se žrtvovao za Herakla, a u zapisima postoji niz primera da konj odbija hranu i vodu na dan smrti svog gospodara. Aleksandar Veliki uveo je običaj da se žalost za preminulim pokazuje šišanjem kose njegovih bližnjih i kresanjem grive i repa njegovom konju, jer i on tuguje.

Ima primera da su ljudi iz zahvalnosti za požrtvovanost, svoje konje sahranjivali, pa im i spomenik podizali.

Grob koji je u čast konja podignut u Skadru, po verovanju mnogih ima čudesne moći i na njega ljudi i danas dovode tesko obogaljenu decu, uvereni da duh konja ima isceljujuće moći.

Otud potiču i mnogi recepti u narodnoj medicini - bradavica se leči penom koju konj ispljune kad je ljut, čir na koži konjskom balegom, a veliki kašalj mlekom od kobile koja se prvi put oždrebila. Čak se i žutica, kako stoji u starim zapisima, lečila mešavinom konjske balege i komove rakije. A sukrvica koju ždrebe izbaci iz nosa posle rođenja, sušila se na suncu i koristila kao lek protiv padavice.

Prema narodnim verovanjima, konji imaju i proročke moći. Ako konj spreman za put neće da krene ili kopa zemlju kopitom, putovanje treba otkazati. A kad se nogom češe pored uha, predoseća rastanak sa gospodarom. Loš znak je i kad poklekne u kasu. Samo se za konja koji tokom života dobije beo beleg oko usta i ispod repa, u narodu kaže da je baksuz, kako za sebe tako i za čoveka. Šarac kome se na čelu pojavi crna mrlja, predskazuje smrt svog gazde, ali se za potpuno crnog konja veruje da donosi sreću, a u Homolju kažu da je on blagoslov od Boga jer sve vidi i čuje, brzo trči i nikad ne pada. Ne treba mu ni amajlija, jer je crna boja najbolja odbrana od uroka i zlih čini.

(Jasna Jojić)

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Marina Cvetajeva

Moj konj je oganj nezadrživ

Moj konj je oganj nezadrživ.

On kopitom ne bije, ne rže.

Gde moj konj zevne - izvor se uspava,

Gde moj konj sevne - ne raste trava.

Oh, ognju, moj konju - nezasit jedaču!

Oh, ognju - na njemu- nezasit jahaču!

S crvenom grivom kosa spletena…

U nebesa - zrako ognjena…

Pero Zubac

"I seme si i plod odjednom

u trenu kada odlazimo,

na zelenim konjima

niz rascvetanu padinu leta,

ti na mome, ja na tvome konju,

a jedna pršte kopita

u zoru, u zoru, u zoru."

Muški glas u veličanstvenim stihovima u "Pesmi nad pesmama":

"Ti si mi draga moja kao konji u kolima faraonovijem"

Kina je prvi put zaratila baš zbog konja. Zbilo se to 104. godine stare ere. Kineski car Vudi je, prvo sa šest hiljada, a onda i sa 60 hiljada vojnika krenuo na dajuanskog kralja, jer ovaj, uprkos svim kineskim poklonima, pa čak i zlatnog konja, ne hte zauzvrat da mu pošalje nijednog konja "sa krvavim znojem", koji je u istoriji poznatiji kao "nebeski konj". Posle četvorogodišnjeg bojovanja, dajunaski je kralj ubijen, da bi se sklopio sporazum po kome se svake godine dva "nebeska konja" imaju slati kineskom caru.

Konji su, po narodnom predanju miljenici samih vila. One ih okupljaju na livadama u sumrak, cele noći igraju oko njih, jašu ih i vezuju im grivu u desetak pramenova, pa se više nikad ne može rasplesti. Zato se i danas dobrim konjem smatra onaj kome se "griva sama plete u perčin". Otud se vjeruje da u dubokim virovima velikih rijeka žive konji vilenjaci.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Iz knjige "Slavni svetski konji" Nikole Devure

KONJI U NASIM NARODNIM PESMAMA:

Damjanov Zelenko je iz carske konjušnice, kao i ostali konji braće Jugovića. Ergela, osnovana još u doba cara Dušana, negde između dveju Morava, davala je carskoj konjici nekoliko hiljada konja i bila izvor rasnih grla s pedigreom. Suvlasnik te ergele, u doba kneza Lazara, bio je njegov kancelar i tast Jug-Bogdan (knez Vratko). Da bi svojim sinovima, budućim junacima i vitezovima, izabrao i poklanjao u vreme njihovog punoletstva i momčenja najbolje konje, podigao je novu konjušnicu pod Gočem, u Vrnjcima, i tu gajio samo rasnu ždrebad, pažljivo odabranu i proverenu. Tu se nalazio i trenažni poligon za konje i junake, kao i borilište za viteške igre. U toj prostranoj dolini odigrani su mnogi dvoboji, pa i onaj između Banović Strahinje i Mladena Moravca (kasnijeg Vlah-Alije). U tim igrama učestvovali su i Jug-Bogdanovi sinovi. Pa i Damjan, najstariji od braće Jugovića, sa svojim Zelenkom. Damjan Jugović je pre Zelenka, promenio mnoge dobre konje i s mnogima je pobeđivao u važnim dvobojima na viteškim turnirima. Zelenko mu je bio poslednji konj u životu i najbolji od svih, koje je do tada imao. S njim je najviše i pobeđivao. Zelenko je bio konj s ljudskom dušom, kaže legenda. I još kaže da je razumevao ljudski govor. Damjan je, kaže ta priča, i pobeđivao, zahvaljujući tome što je konj slušao njegove komande i znao pravila borbe. Čak je, kažu, često, u toku borbe, instiktivno, sam i mimo Damjana, donosio ispravnu odluku, koja je spašavala život njegovom gospodaru. Damjan je znao da ima neobičnog konja, pa se trudio svim silama da mu pronikne u dušu i narav. Koliko puta mu se učinilo da njegov Zelenko ima ljudska osećanja: jednom, posle poraza u nekom dvoboju, video je suze u njegovim očima. Damjan je najviše vremena provodio sa svojim konjem: nije dao da ga hrane i timare njegovi konjušari već je to sam radio, što nije bio običaj onog vremena da se visoki plemić bavi takvim poslovima. Trenirao je s njim svaki dan. `Već je njega Damjan naučio: Do ponoći sitnu zob zobati, od ponoći na drum putovati`, kaže narodni pevač. Damjan je, kao i njegova braća, poginuo na Kosovu. Svi su izginuli, braneći kneza Lazara, svoga zeta i vladara. Kosovsku tragediju, kažu, preživeli su svi konji braće Jugovića. I svi su se vratili u Kruševac. Niko ne zna kako i na koji način je uspela ta kljusad da napusti krvavo razbojište, a da ih Turci ne pohvataju i ne odvedu sa sobom. To je jedna od velikih tajni Kosova. Kažu da je jedna monahinja u Ljubostinji, na margini svog trebnika, zapisala da su konji Jugovića sami došli s Kosova i da je pred njima išao Damjanov Zelenko. Taj konj je kalauzio ostalima. Još u ovom zapisu stoji da je monahinja udovica Damjana Jugovića. Šta je posle bilo s konjima braće Jugovića, i sa Damjanovim Zelenkom, zapis u Ljubostinji ne kaže. Legenda kaže da je Damjanov Zelenko vrištao za svojim gospodarem godinu dana. A onda je, jedne noći nestao, iz kneževe konjušnice. Dugo se o njemu nije znalo ništa, a onda se, tri godine posle Kosovskog boja, uoči Vidovdana tačno u podne, čulo njegovo vrištanje u planini Goču. Slušajući taj konjski plač, kažu da je plakao celi Kruševac.

"…zakukalo devet udovica,

zaplakalo devet sirotica,

zavrištalo devet dobri konja,

zalajalo devet ljuti lava,

zakliktalo devet sokolova;

i tu majka tvrda srca bila,

da od srca suze ne pustila.

Kad je bilo noći u ponoći,

al zavrišta Damjanov zelenko,

pita majka Damjanove ljube:

"Snao moja, ljubo Damjanova,

što nam vrišti Damjanov zelenko?

Al' je gladan pšenice bjelice,

ali žedan vode sa Zvečana?"

Progovara ljuba Damjanova:

"Svekrvice, majko Damjanova,

nit' je gladan šenice bjelice,

niti žedan vode sa Zvečana,

već je njega Damjan naučio

do ponoći sitnu zob zobati,

od ponoći na drum putovati;

pak on žali svoga gospodara

što ga nije na sebi donio".

(“Smrt majke Jugovića")

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

KONJ VOJVODE MOMČILA - JABUČILO

U plejadi slavnih srpskih konja, Jabučilo, konj Vojvode Momčila, po mnogo čemu, zauzima prvo mesto. To je u Srba, kao u Helena Pegaz, jedini mitološki konj sa krilima, koja se vide, `koja Jabučilo svakog dana, u zoru, pušta sebi do kopita`. I, to je, hronološki, prvi opevani konj u Srpskoj epskoj poeziji.

Istorijski Vojvoda Momčilo je živeo u doba Stevana Dečanskog, i njegovog sina cara Dušana. Zna se da je učestvovao u boju, protiv Bugara, kod grada Velbužda (Ćustendil). Kažu da je, vrlo uspešno, tada komandovao jednim delom srpske lake konjice, ostali podaci, što se istorije tiče o tome slavnom vojvodi i junaku, su sporni i magloviti. Istorija ne zna za njegove dvore u Pirlitoru, na Durmitoru. Naprotiv! Istoričari, neki od njih, ne svi, tvrde da je Pirlitor bio, neko vreme, dvorac Vukašina Mrnjavčevića. Ali, narodni pevač i legenda taj grad Pirlitor, imenuju Momčilovim. A, legenda, često, ume biti istinita. Zato, pođimo od istinitog mita o prvom, Srpskom, slavnom, i još, uz to, krilatom konju Jabučilu. Priča kaže da je Jabučila oždrebila jedna Momčilova kobila, koju je opasao krilati konj na Durmitorskom jezeru. Naime, na livadi oko jezera pasle su mnogobrojne Vojvodove kobile, koje je noću izašavši iz jezera opasivao taj krilati konj. No, kako koju kobilu opaše, kaže priča, on bi je udarao nogama u trbuh da se izjalovi i ne oždrebi krilata konja. Ali, jedne noć, dođe Momčilo sa svojim slugama na jezero, donese bubnjeve i talambase, sakrije se u džbunje i sačeka da krilati konj izađe iz vode i oplodi jednu kobilu. Te noći pred zoru čudni konj izađe iz jezera i opaše Momčilovu najbolju kobilu, pa, kad htede da siđe sa nje, Momčilo, sa slugama, udari u bubnjeve i tlambase te se konj poplaši i uteče u jezero. kobila ostate ždrebna, i posle godinu dana, oždrebi Jabučila, belog krilatog konja, koji se , kasnije, proslavio u raznim bitkama sa svojim gospodarem, Vojvodom Momčilom. Ali, ne lezi vraže, Srbi su mitski narod, koji ne može bez izdaje ni u svojim mitovima. Ovo je priča o jednom konju, o izdaji jedne žene. Ćud je ženska smiješna rabota, kaže slavni pesnik. Smešna i krvava, dodajemo mi. Žena Vojvode Momčila, Vidosava, izdade svog muža, sjajnog i plemenitog čoveka, plemića, viteza, junaka, srpskoh Herkula. Umisli da ga zameni sa jednim žgoljavkom, žurom, Vukašinom kraljem, koji je bez krune, ličio na nekog Momčilovog paža. Ta strašna žena, `kuja Vidosava`, kako je naziva narodni pevač, ta srpska Medeja i ledi Magbet, u svom emotivnom haosu poželi da bude kraljica, `da prede svilu na zlatno vreteno`. Prevari se pa sklopi urotu protiv Vojvode Momčila, zajedno sa žurom `Vukašinom`. Jedne kobne noći navrati muža da joj oda tajnu o Jabučilu, svom krilatom konju, koji samo u zoru `popušta krila do kopita`. I lukava žena naredne noći, pred svanuće, spali krila konju svoga muža. Onesposobi srpskog Pegaza, na podmukao način, noseći, pri tom, greh kroz potonje vekove, nikad se ne opravši u pamćenju naroda. A `žura Vukašin` pohita iz svog Skadra da jednog nesrećnog dana napadne Vojvodu Momčila i njegovu braću na Durmitorskom jezeru, daleko od grada i gradske odbrane. `Vi udrte vojsci po krajima, ja ću tući vojsku po srijedi`, reče tada Vojvoda svojoj braći, pa zagazi u Vukašinovu ordiju. Srpski Herkul se hrabro borio sve do trenutka dok nije ugledao devet vranih konja, `a na njima brata ni jednoga`. Tada je malaksao i hteo da ga Jabučilo, uzletevši, krilima ponese prema njegovom Pirlitoru. Ali, konj, njegov Jabučilo, nije više mogao da leti jer su mu krila bila spaljena. Momčilo je peške, sebi, kroz neprijateljsku vojsku, prokrčio put do gradskih zidina. Ali, i tu ga je sačekala žena, već izluđena u svom zločinu, i sprečila njegov ulazak u grad: sabljom je presekla platno s kojim se on penjao `gradu uz bedeme`. I tako poginu Vojvoda Momčilo, kaže legenda, ali ništa dalje ne kaže o njegovom konju, krilatome Jabučilu. Priča staje na pola puta, jer od užasa pred zločinom ne može da se završi. Jabučilo, srpski Pegaz, vele, stoji i danas na onom mestu gde ga je ostavio njegov gospodar: čeka da mu ponovo narastu krila i odleti u bistre vode Durmitorskog jezera, za svojim ocem, koji ga, mnogi veruju, posećuje svake noći i leči.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

KONJ KRALJEVIĆA MARKA - ŠARAC

Najslavniji Srpski konj je legendarni Šarac Marka Kraljevića. Kao što je Marko najveći junak u predanju Srba, tako je i Šarac u tim pričama (i pesmama) konj nad konjima, mitološko čudo, božansko biće. Šarac je, iako konj, možda, najlepša metafora srpskog epa. Srpski pesnički genije dao je Šarcu ljudske osobine, čak osobine jednog kralja, njegovog gospodara, što je zadivilo velikog Getea, koji je, jednom, ushićen tom duhovnom parbolom, rekao da su svi svetski legendarni konji, u odnosu na Šarca, samo obična ždrebad.

Pre Šarca, Marko je promenio mnogo konja. Ni jedan konj mu nije bio po volji, niti je mogao da ispuni Markove zahteve. Marka je moga nositi samo krupan i jak konj, odgajan i obučen na najbolji način, koji će imati snage da se nosi sa neprijateljskim konjima. Legenda kaže da je Marko jednom, na putu za grad Kostur, susreo neke kiridžije i kupio od njih šareno, gubavo ždrebe. Učini mu se da će od njega biti dobar konj; uzme ga za rep da njime omane oko sebe kao što je i sa ostalim konjima činio, ali se ovo gubavo ždrebe ne dade pomaći sa mesta. Marko ždrebe izleči i nauči da pije vino. Posle je ono izralo u velikog i lepog konja, u čuvenog Šarca kralja Marka. Šarac je imao natprirodne moći. Bio je, pre svega, krilat kao Jabučilo, ali su njegova krila bila nevidljiva: služio se njima samo u bezizlaznim slučajevima. Ili, kada je Marko vodio borbu s vilama, zmajevima i drugim alama. `Brzo Šarac dostigao vilu.` Šarac je bio i vidovit konj. Znao je da predvidi mnoge događaje, pa da to saopšti svome gospodaru na razne načine: rzanjem, njiskom, poigravanjem, kopanjem nogama. Šarac je, čak, predvideo i smrt Marka Kraljevića. `Kada Marko bio uz Urvinu, poče njemu Šarac posrtati, posrtati i suze roniti`.

Nema mitskog junaka, koji je imao više megdana od Marka Kraljevića. Marko je, kažu, učestvovao u četrnaest velikih bitaka i u sto sedam dvoboja. Njegovi protivnici su bili: Turci, Arbanasi, Arapi, Madžari, pa, čak, i poneki Srbin (Ljutica Bogdan, Relja Krilatica). Marko je uvek bio pobednik, ali bez svog Šarca to ne bi bio. Šarac je deo njegove ukupne pojave, zastrašujuće pojave na megadnu. `Sad navali, ljuta arapijo, nema onog strašnoga junaka na šarenom konju velikome!`Šarac je bio žestok konj. `Iz kopita živa vatra seva, iz nozdrva modar plamen liže!`

Ali je bio i gizdav konj, neobične lepote u dlaci i telu. Hod mu je bio kraljevski, kas viteški, a galop vilinski. Ni jedan mu konj nije utekao, a jamačno, da ga ne bi mogao ni stići. Šarac je bio moćan u svemu: u sanzi, u brzini, u veštini.`Dok je Sunca i dok je Meseca, kaže pevač, Srbi će spominjati Marka i njegovog Šarca!` Ima mnogo verzija o smrti Marka i njegovog konja. Najlepša je ona koja kazuje da Marko i nije umro, već sa svojim Šarcem u nekoj pećini, gde spava, evo već šest stotina godina. Pred Šarcem stoji mahovina, koju, taj slavni konj, polako jede, a za gredu je zadenuta Markova sablja, koja polako izlazi. Marko će se probuditi kad ustreba srpskom narodu, a dotle će Šarac pojesti mahovinu i sablja će izaći ispod grede.

Vuk Stefanović Karadžić (o Kraljeviću Marku i njegovom konju)

Nikoga Srbina nema koji ne zna za ime Marka Kraljevića. Ja ću ovdje naznačiti o njemu što se slabo u pjesmama nalazi, nego se pripovijeda. Pripovijeda se da je Marko bio mnogo jači od ostalijeh, sadašnjijeh, a jamačno i ondašnjijeh ljudi. U 72. pjesmi druge knjige (Turci u Marka na slavi) pjeva se da je u njegovom buzdovanu, kojim je on jednom rukom mahao i njime se bacao, bilo šezdeset i šest oka; a ja sam u djetinjstvu gledao u Srijemu, u krčmi manastira Krušedola, gdje je Marko namolovan, kako jednom rukom matoroga vola drži za rep preko ramena i nosi na leđima idući upravo; u pjesmi 67 (Marko Kraljević i Musa Kesedžija) pjeva se kako je uzeo u ruke suhu drenovinu "sa tavana od devet godina", pa kad je stisnuo rukom, ona prsla nadvoje - natroje i dvije kaplje vode iskočile iz nje. On bez vina nije mogao nikud, i prema jačini svojoj mnogo je mogao popiti da se ne opije. Za njegova Šarca jedni pripovijedaju da mu ga je poklonila neka vila; a jedni opet da ga je kupio u nekak'ijeh kiridžija. Prije Šarca vele da je mijenjao mnogo konja, pa ga nijedan nije mogao nositi; kad u nekakijeh kiridžija vidi šareno gubavo muško ždrijbe, učini mu se da će od njega dobar konj biti, uzme ga za rep da omahne oko sebe kao što je i ostale konje ogledao, ali se ono ne dadne ni s mjesta pomaći; onda ga kupi u kiridžija, izliječi ga od gube i nauči vino piti.

Za smrt Marka Kraljevića različito se pripovijeda: jedni vele da ga je negdje u selu Rovinama ubio nekakav karavlaški vojvoda Mirceta zlatnom strijelom u usta, kad su se Turci bili s Karavlasima, drugi kažu da mu se u takvom boju zaglibio Šarac u nekak'oj bari kod Dunava i da su ondje obojica propali: u Krajini negotinskoj pripovijeda se da je to bilo u jednoj bari ondje blizu Negotina, ispod izvora Caričine; ondje ima i sad bara i zidine stare crkve, za koju govore da je bila načinjena na grobu Markovu. Treći kažu da je u tak'omu boju toliko ljudi izginulo da su po krvi plivali konji i ljudi, pa Marko onda pružio ruke k nebu i rekao: "Bože, šta ću ja sad|" Na to se bog smilovao i nekak'ijem čudnijem načinom prenio i njega i Šarca u nekak'u pećinu, u kojoj i sad obojica žive: on zabovši svoju sablju pod gredu, ili je udarivsi u kamen, legao te zaspao pa jednako spava; pred Šarcem stoji malo mahovine od koje pomalo jede, a sablja sve pomalo izlazi ispod grede ili kamena, pa kad Šarac mahovinu pojede i sablja ispod grede ili kamena ispadne, onda će se i on probuditi i opet na svijet izaći. Jedni govore da je on u tu pećinu pobjegao kad je prvi put vidio pušku i pošavši da je ogleda (da li je istina da je onak'o kao što se pripovijeda), probio iz nje sam sebi dlan, pa onda rekao:" Sad ne pomaže junaštvo, jer najgora rđa može ubiti najboljeg junaka".

1867, Beč

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

KONJ BANOVIĆ STRAHINJE - ĐOGIN

`Neko beše Strahinjiću bane`, kaže narodni pevač. Neko, a ne bilo ko. Svako od nas može biti neko, ali Banović Strahinja neko! I taj `neko` ne može imati bilo kakvog konja, već samo - najboljeg, najlepšeg, najpametnijeg. Konj prema junaku! Đogin, tako je bilo ime slavnom konju junaka Banović Strahinje, nije imao premca po onome što je bio, što je značioi što je ostao u srpskom epu. Đogin je bio, po mnogo čemu, ispred svih srpskih, legendarnih konja: lepote neizmerne, pameti ljudske. Mnoge, od svojih čuvenih megdana, Banović Strahinja je dobio uz pomoć svog Đogina. Taj pametni i snažni konj spašavao je svoga gospodara i onda kada je ovaj bio totalno izgubljen. `Uzmahuje i snagom i glavom, te u sedlo baca gospodara!`

Đogin je iz carske ergele. On je venčani dar Jug-Bogdana zetu iz Banjske. Jedini miraz. Najveći srpski megdandžija nije mogao dobiti vredniji poklon. Njegov tast, potomak Nemanjića, najkrupnija figura na carskom dvoru, najuticajniji čovek carstva, kao vrli poznavalac konja, odabrao je u carskoj ergeli ždrebe sa najboljim pedigreom. Velmoža iz Banjske, koji je do tada promeni mnogo konja, prepaznao je u tom ždrebetu budućeg bojnog konja. Pokazalo se da je taj konj vredniji i verniji od žene, jedine Nemanjićke koja je izdala, a koja se udala za najplemenitijeg srpskog plemića Banović Strahinju. Đogin je odgajan u Banjskoj. Tamo u beskrajnim ravnicama Kosova, treniran je po svim pravilima trenaže tog doba, hranjen i timaren najbolje, trčao sa najboljim konjima, učestvovao u improvizovanim dvobojima vitezova. Banović Strahinja je, kažu, najveći duelista nemanjićke Srbije. Taj strašni i divni junak našeg epa, naš Ahil, nosilac našeg etosa, nad čijom sudbinom i lepotom karaktera zasuzi oko jednog Getea, nije nikad izgubio dvoboj. Onaj najslavniji, koji se odigrao na Goleč planini sa Vlah-Alijom, ušao je u pesmu, kao dvoboj sa najdubljom etičkom osnovom: to je bila borba za čast, ne za slavu. Da savlada tog silnog poturčenjaka (jer ima dokaza da je Vlah-Alija islamizirani Mladen Moravac) pomogao mu je i njegov konj Đogin. `Ima konja Đoga od megdana, što ga danas u Srbina nema, u Srbina, niti u Turčina.` Đogin je znao sve što treba da zna jedan konj u takvim prilikama. `Soko Đogo pade na kolena iznad njega koplje preletelo.` Koliko je Đogin bio dobar konj, najbolje govore reči jednog Turčina, koji je dobro poznavao Strahinju i njegovog konja: `Tvome Đogu i tvome junaštvu, svud su brodi gde god dođeš vodi!`

Banović Strahinja je poginuo na Kosovu, kao i ostali srpski junaci. Legenda kaže da je bio teško ranjen i da ga je njegov Đogin izneo sa poprišta i galopom poneo u Banjsku. Ali, kad je osetio da mu je u sedlu umro gospodar, stao je, tri puta zarzao, a onda laganim hodom krenuo prema dvoru slavnoga ratnika. Konj je strepeo da mu sa leđa ne padne na zemlju mrtav čovek. Takav konjski instikt ima prirodu ljudske pameti. Tek trećeg dana posle kosovske bitke Đogin je stigao u Banjsku, s mrtvim Strahinjom na leđima. S čuđenjem i velikom žalošću sluge su dočekale mrtvog gospodara. Banović Strahinja je jedini srpski junak koji je umro u sedlu svoga konja. Ta činjenica je dobila mitološko značenje u predanju. Niti je bilo pametnijeg konja, niti boljeg junaka. Kad je rangirao kosovske junake, narodni pevač je Banović Strahinju stavio ispred svih drugih pa čak i Srđe Zlopogleđe. Ono što je Strahinji pripisano nije pripisano ni Homerovom Ahilu. Taj srpski Ahil je imao i srpskog Bukefala. Legenda još kaže da je Đogin jedne noći, tajno, posle sahrane velikog bana napustio Banjsku i otišao u Goleč planinu (nije razjašnjeno kako je i ko ga je odrešio u konjušnici). Kažu da su ga mnogi čobani i lovci godinama viđali kako u zoru, kad se deli dan od noći, galopom trči s kraja na kraj Gazimestana. Mnogi veruju da taj sjajni konj i danas trči Kosovom.

"Strahin - bane, ti sokole srpski,

tvome Đogu i tvome junaštvu

svud su brodi đe god stigneš vodi…"