Dnevnik jednog izbjeglice

sansei · Početnik Domaćeg.de

Dnevnik jednog izbjeglice

2. august - Uselili smo se u nasu novu kucu u Kanadi. Tako sam uzbudjen. Ovdje je tako lijepo. Planine su prekrasne. Jedva cekam da ih vidim prekrivene snijegom.

14. oktobar - To je najljepsa zemlja na svijetu. Lisce je poprimilo one divne nijanse zute i narandzaste boje. Vozio sam kroz prirodu i vidio par jelena. Tako su graciozni. To su najljepse zivotinje na svijetu. Ovo mora da je raj. Volim Kanadu.

11. novembar - Dan Sjecanja (Kanadski drzavni praznik). Lov na jelene ce poceti uskoro. Ne mogu da zamislim da netko moze ubiti tako divnu zivotinju. Nadam se da ce uskoro snijeg. Tako je divno.

02. decembar - Nocas je pao prvi snijeg. Ustao sam i vidio sve pokriveno bijelim pokrivacem. Izgleda kao najljepsa razgledica. Izasli smo napolje, ocistili stepeniste i prilazni put a onda se grudali (ja pobjedio). Kada je prosla ralica morali smo ponovo da ocistimo kapiju. Koja divna zemlja.

12. decembar - Nocas opet snijeg. Opet prosla ralica i zatrpala kapiju.

19. decembar - Nocas opet snijeg. Nisam mogao izvesti auto da idem na posao. Ovdje je zaista divno samo sam malo umoran od lopatanja. Opet hebena ralica.

22. decembar - Ovo bijelo go**o opet padalo cijelu noc. Dobio sam zuljeve od lopatanja i ledja me bole. Ovaj majmun sa ralicom kao da se krije iza coska i samo ceka da ja ocistim ispred kapije. Supak!

25. decembar - Sretan hebeni usrani Bozic! Jos malo usranog snijega. Ako mi ikad padne saka onaj ped*r sto vozi ralicu, ubit cu ga. Mater mu -----. sto ne posipaju vise soli po cesti pa da se to go**o prije otopi.

27. decembar - Nocas opet snijeg. Ne izlazim vec dva dana samo sto cistim snijeg kad god prodje ralica. Ne mogu nigdje ici, auto se zaglavio u brdu snijega ispred kapije, a i hladno je. Kazu da ce pasti novih 10 cm tih bijelih govana.

28. decembar - Prognoza je bila losa. Palo je pola metra. Ako ovako nastavi nece se otopiti do ljeta. Ralica se zaglavila i taj supak doso kod mene da trazi lopatu. Rekao sam mu da sam slomio vec sest lopata cisteci ta go**a sa vrata sto ih je on nabacao i zamalo sam mu slomio glavu.

04. januar - Najzad izasao iz kuce. Otisao do prodavnice da kupim nesto hrane. Kad sam se vracao udario kolima jelena. 3000 dolara stete na kolima. Te BiiiiP nemani sve treba pobiti, secu posvuda. Svugdje ih ima. sto ih lovci ne pobise jesenas!

03. maj - Odvezao kola kod mehanicara. Nov auto, nevjerovatno koliko je zahrdjo od BiiiiP soli sto je posipaju svuda.

Novo poglavlje u zivotu

10 maj - Selim na Floridu. Ne mogu ni zamisliti kako neko normalan hoce zivjeti u toj jebenoj Kanadi.

12. maj

Stigli smo na Floridu. Uselili smo se u novu kucu. Tako je velika. Ima sav komfor, naravno i pool. Kako je ovdje samo toplo i prijatno. Vec sam zaboravio Kanadu *Volim Floridu.

20. maj

Ovdje su ljudi nevjerovatno dobri i uvijek se samo smiju. Stvarno je Florida interesantna. Ima i puno interesantnih zivotinja. Bas je fino toplo. Ove nedelje sam se zagrijao od one Kanade. Bas volim Floridu.

12. jun

Vec smo mjesec dana tu. Vrijeme je uvijek toplo i jako vlazno. Dobro da u kuci imamo klima-uredaj. Susjed mi je pricao kako u jednom restoranu u blizini sluze dobrog aligatora. Kako mogu ljudi da jedu te zivotinje koje poticu iz doba dinosaurusa. To ne mogu nikako razumjeti. Vidjeli smo puno toga na Floridi, nevjerovatno je interesantna. Najvise te volim, Florido.

30. jun

Otkad smo dosli, vrijeme se skoro nije mjenjalo. Uvijek je toplo, a sad i pomalo suvise vlazno. Ali klima-uredaj u kuci i u kolima radi odlicno. Nocu nam jedino smetaju komarci, kojih ima, u ovo doba godine, puno. Upoznao sam jos neke susjede. Stvarno su ljudi na Floridi dobri.

18. jul

Nevjerovatna vrucina i skoro 100% vlaga. Za vikend idemo na obalu. Nadam se lijepom provodu

20. jul

Kakva noc! Fata je u hotelu slucajno ostavila otvoren prozor. Zamalo da me zivog pojedu komarci. Kad smo se htjeli vratiti kuci, neko nam je ukrao kola, tako da ima da se vozimo 100 milja taksijem. Crnac, taksista, uvijek se samo smjeska. Imam utisak da je on ukrao kola. Stvarno ima kriminala na Floridi.

22. jul.

Poslije povratka kuci, opet taksi i na posao. Pa ja k'o da radim samo za ove taksiste. U firmi, sef mi je rek'o da se ne smijem dovoljno, ali kako da glupanu objasnim da nisam sklopio oka od onih komaraca, a kamoli da spominjem ukradena kola. Nevjerovatna vrucina.

30. jul

Toplotni val je na maximumu, a nama je u kuci crkla klima. I jos ovi komarci. Jedino me spasi ujutro jedno kupanje da prezivim. Kad sam htio da se bacim u bazen, vidim u njemu aligatora od 3 metra !! Jos mi je samo ta pizdarija trebala. Odma pozovem policiju da pitam sta treba da radim. Oni kazu da ga pustim na miru i da ce sam otic odakle je dos'o. Poludicu.

31. jul

Vec ujutro nevjerovatna vrucina. Na poslu sam opet kao prebijen. Sef, onaj supak, kaze da se uopste ne smijem i da to nije dobro za klijente. *ebo i njega i klijente.

1. avgust

Kakva vrucina! Vec drugi dan bez klime, sto znaci i bez spavanja. Sve ce da izgori. Komaraca ima sve vise. Onaj mrgan od 3 metra k'o da kampuje u mom bazenu. Kazem cijelu pricu komsiji, a on se samo smije k'o uvijek, *i*ka mu materina.

2. avgust

Jedva docekah da mi dodju popraviti tu kurcevu klimu. A onaj niger, umjesto klime, sredi mi kcerku. Policija kaze da treba biti pazljiv, a da crnca vjerovatno nece moci uhvatiti, jer su i onako svi isti. Vrucina kao da smo u paklu. *b*m ti Floridu.

12. avgust

Ne mogu da smislim tu vrucinu. Tu smo jos uvijek kao u paklu, a, otkad smo dosli, vrijeme isto. Sef me izbacio iz firme sa osmjehom na licu i rekao da su se klijenti pobunili, da se nisam dovoljno smijao. Tako sam ost'o bez posla. Na putu kuci svratim u kafanu da se napijem. Svi se smiju, i meni i mojoj prici, a osobito onaj policajac koji me uhapsi pijanog. Trazi da mu platim 3000$. Majku im njihovu, mrzim Floridu, prokleta bila.

13. avgust

Boze kakva vrucina! Vracam se kuci iz cuze, bez kola, posla i para. Mrzim taksiste. Svi bjeze sa osmijehom na licu, a usput mi kazu da dolazi Mitch. Legnem u kucu, u kojoj jos uvijek ne radi klima, da malo razmislim o svemu. Odjednom nevjerovatan vjetar zapara zrak i odnese krov s kuce. *ebo te. Jos minut, dva i nece vise bit ni kuce. Vjetar se smirio. Nemam vise nista, samo je onaj aligator ost'o u bazenu Sto ga nisu pojeli u onom restoranu, *b*m im*. Susjedi se vracaju i sa osmjehom na licu kazu da imam srecu da sam prezivio hurikan Mitch. Opet je vrucina ko i prije, a ja bez svega.

Mrzim Floridu, selim se odavde. Gdje, ovaj put necu da vam kazem*

1.9. Naplatio pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika. Kao i Kanada, uostalom. Ubjedjujem familiju da odemo u Disneyland. Poslije cemo smisliti gdje cemo i kako cemo...

8.9. Potrosio pare od osiguranja. Ne znam gdje cemo, djeca bi vec trebala u skolu. Sinula mi je napokon pametna ideja. Zovem rodbinu da me upute kako da kupim stan u Sarajevu. Ucimo ubrzano gramatiku, ja vec uspjesno razlikujem ekavicu i ijekavicu. Djeca brkaju meko, mehko i tvrdo 'c', zaboravljaju ih umetnut gdje treba, palatalizacija im nijedna ne ide od ruke. Sta li ce bit od nas.

24.10. Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan sto bi prodao knjizaru i da ima opet jedan u Opstini koji bi pogur'o za stan, ukoliko... Prodali auto i kompjuter. Poslali pare za stan.

25.11. Papiri za stan u Sarajevu sredjeni, sreci nema kraja. Mi smo bez para. Djeca ne idu u skolu. Svi pomazemo u obliznjoj samoposluzi, imamo dovoljno za motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi CNN i pokusavamo da shvatimo trenutnu politicku situaciju. Ja imam problema sa razumijevanjem unutarnjih granica, nismo se valjda za to borili. Kazu mi da malo puno naginjem na unitaristicku politiku, a da opet nisam dovoljno ekstreman da mogu prezivjeti lako politicku realnost. Kazu mi isto tako i da ne *e*em.

24.12. Posljednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na prvi dan Bozica, bice prazan avion. Tjeraju me da kupim Leviske, ne mogu me vise gledati u dronjcima. Fino smo se svi obukli, ponijeli smo nesto baterija, svijeca, mlijeka u prahu, kafe i dvije-tri cokolade, da obradujemo nase. Posljednja noc na jebenom sjevernoamerickom kontinentu. Nalet ga bilo, i onog ko ga otkri, i o ove sto na njemu zive.

25.12. Prvi dan Bozica. Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama.Samo da mi je docepati se aviona. Nalijecem na Deda Mraza u bermudama, saljem ga u neku stvar. Predajemo stvari, oduzimaju nam vrecu sa rizom i otpakovane vrece mlijeka u prahu ...kazu supci, zabranjeno po nekom njihovom zakonu. Ovo je vec prevrsilo mjeru. Psujem tecno. Oni se smiju. Budale. Stjuardesa me upozorava da pazim kako se ponasam nakon sto sam ljubazno stisnuo pilota i vikn'o mu na uho: "Vozi Mishko!".

27.12. Amsterdam. Mmmm, osjecam miris Evrope. Zadrzavaju nas u policiji, kazu istekla nam oba pasosa, i crveni, i plavi. "Ma, koji ste mi vi ..." mislim se, ja - tamo se ja vise ne vracam. Fino mu kazem: "No Amerika, no, niks, kaput, finito..." Prenocili na policiji. Uzelo nam tariguz i svijece, kaze treba da prodje neko ispitivanje. Bas smo se sjebali. U policiji upoznajemo puno naseg svijeta, svi idu na drugu stranu. Svijece mogu s nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa jedne rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjecuje.

31.12. Nakon dvije noci prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas na putu za Bec. Svi smo se vec medjusobno posvadjali. Optuzuju me da sam ih sve uvalio u go**a, bez njihove volje. Ubjedjujem ih da ne seru i da ponavljaju gradivo, vec smo skoro kuci. Slecemo u Bec. Ah, Wienna, Strauss, Waltzer, Dunau, jes' klinac. Policija nas odvaja na poseban izlaz.

1.1. Novu godinu docekao u krugu familije, u posebno ukrasenoj celiji. Gledam novogodisnji koncert kroz resetke. Djeci poklanjam cokolade, Fati sam uspio maznuti jedan tester na Free Shopu u Amsterdamu - Gyvency for men. Svidja joj se. Mirise. Izgleda da ce nas pustiti vec za dva dana. Hrana puno bolja od one u Amsterdamu. Vec sam skoro zaboravio ona sranja sto smo jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud, Mekintos, Meksiko, to su samo neke od zabranjenih rijeci nakon naseg groznog McDonaldskog iskustva.

6.1. Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v mali toj. Opet bajbok. Uvozenje opasnih materija, oduzimaju nam baterije. Brzo nas oslobadjaju iz policije, izvinjavaju se. Da ne bi placali carinu, ostavljam lazni Rolex u policiji i otkidam dugmad sa Fatine jakne da pokazem da je koristena. Niko iz familije ne prica sa mnom. Tvrde da je moja glupa ideja o povratku. Carinik se smjeska, policajci se smjeskaju, taksista se smije, ja mislim da nesto debelo nije u redu. Nisu me cak pitali cak ni za putovnicu, domovnicu, sahovnicu...Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom smiju. Kazu, kak' ste vi Bosanci bedasti.

7.1. Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki medjudrzavni sporazum. Nije mi jasno, bunim se k'o Grk u zatvoru.Odustajem, iz carapa vadim zadnje dolarske rezerve. Odlucujem se na put autobusom. Taksista prima dolare. Sreca. Bas bih se obruk'o. Stizemo u zadnji cas na Kolodvor, banka jos radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za prtljag. U cekaonici svi puse, postaje neizdrzivo. Idem do klozeta da dodjem sebi. Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam izlaza. Guramo se na ulazu u autobus, neko je prodao visak karata, bice gusto. Ja pristajem na tri sjedista za cetiri karte, pod uslovom da kofere drzimo u krilu. Bolje ista nego nista. Hajd', mislim se, nek' je ziva glava.

8.1. Ovo pisem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini pali u nesvjest. Al', opet, mislim se, kako je u Kanadi. Pokusavam zaspati, ne mogu, muzicki ukus sofera je gori od onog predratnog. Neko povraca pozada. Neko otvorio Argetu i otpakov'o kuhana jaja. Povraca mi se, da hoce zaustaviti autobus. Autobus se zaustavlja na tri carine i tri policije.Oduzimaju mi koznu jaknu koju sam prije rata kupio u Turskoj. Ja sam ukocen toliko da me policajci skidaju. Kakva noc.

11.1. Ovo pisem na kraju puta. dva dana smo bili zaglavljeni na Makljenu. Sreca, neki iskusni putnik na ovoj relaciji je imao karton kuhanih jaja. Neki svercer pristaje da trampi paket argete za dzepni Nintendo. Glupan, ja platio Nintendo $4.99 na rasprodaji. Nismo gladni. Ja sam ukocen, svaki me misic boli. Sad svi imamo mjesta jer je policija poskidala neke svercere usput.

12.1. Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje cekali na konvoj. Budale, ko nas je tjer'o. Pa, nece Bosna nigdje, a ni Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi zena kaze da je vidjela neke momke kako pretovaraju svijece i nesto se domundjavaju oko nasih sjedista. Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad momak, grohotom, svi mu se krnjatci vide. Kaze, dobro dosli kuci. Svi nam se zahvaljuju na stanici sto smo ih zabavili. Svi pushe. Malo mi je zlo. Nude me picem, odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni se i dalje smiju, jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris alkohola me zapahne, istrcavam na cisti zrak.

13.1. Pokusavam prvi put da udjem u "svoj" stan.
14.1. Vec nekoliko puta pokusavam da udjem u stan. Provodimo citav dan po raznim opstinskim kancelarijama, vadimo potvrde, pokusavamo da iznudimo nalog za iseljenje "stanara".

15.2. Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u "nasem" stanu. Pokusavam istjerati te nevaljalce. Vise smo dojadili rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za noc. Danas kod ovog, sutra kod onog.

20.2. Donosim odluku. Idem u policijsku stanicu na autobuskoj. Prepoznaju me, kazu da jos nisu usli u trag lopovima iz autobusa, i svi se smiju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam rjesenje za stan i nalog, i da nemam gdje spavat, i da cu se ubit na mjestu ako nesto ne ucine. Svi se smjesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput ubijedimo pripadnike Unprotection - Eye For - Ass For - Na To - da nam se pridruze, i u zdruzenoj akciji ulazimo u stan. Stan prazan. Nigdje nista. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, nista. Al' hebi ga, svoje je svoje, ljubim stokove tako strasno da mi se usne lijepe za hladan metal.

28.2. Bas je nas svijet dobar. Sa prvog sprata donose nase cilime sto su komsije cuvale sest godina. Neko na podvoznjaku nasao nas televizor i otkupio od jednog svercera. Sa smeca donijeli nas bojler. Nadjeno dosta nasih slika, predratnih. I moja diploma, zguzvana na mjestu odvaljenih cesmi u kuhinji. Sve polako dolazi na svoje mjesto. Vec pomalo i djeca razgovaraju sa mnom. Fata je rekla da ce mi dati cim ponovo nabavimo krevet.

1.3 . Danas sam vec poceo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole jos od onog autobusa, imam puno unosenja, radim s robom. Fata pocela da shije kod jedne fine zene. I ona je, kaze, bila izbjeglica u Sarajevu, trebalo joj je dosta da dodje na svoje, ali, kaze, ako radimo vrijedno i imacemo. Imamo dovoljno para da platimo dodatne casove djeci. Oni nisu jos u skoli, do septembra. Sada su nam dali dobru sansu da polazu ove razrede sto su zavrsili u Kanadi i Americi, jer se to ovdje nista ne priznaje. Imaju problema sa gramatikom. Ja jos imam problema sa politikom. Sreca, televizor nam se cesto kvari pa ni ne pratimo vijesti. Ja ocekujem da sa dobrim znanjem jezika i sa vozackom mogu dobit fin poso za neku medjunarodnu organizaciju. Sve je super. Malo se nerviram gdje god dodjem, *ebo te, svi puse. Puse pravo. Na to se nikako ne mogu navic, k'o da nisam citav zivot zivio ovdje.

2.3. Pitate se, gdje cemo sad. Necemo nigdje. Ovdje nam je dobro, tako nam i treba. Dobro se dobrim vraca. Super je nama ovdje. Ne mogu nas odavde vise ni puskom otjerati. Dobro nam je - u BiiiiP materinu. Very Happy

Johnny-Delija · Delija Sever - Forever

Home Sweet Home Laughing